Termin “vjera” u Kur’anu

Danas sve češće slušamo o tome kako Kur’an treba iznova čitati i razumijevati u svjetlu vremena u kojem živimo. Na prvi pogled u tom apelu nema ništa sporno, uvijek su muslimani čitali Kur’an i pokušavali ga razumjeti u svjetlu vremena u kojem žive, shodno informacijama kojima oni raspolažu. Međutim, može li se Kur’an toliko široko razumijevati i tumačiti u svjetlu savremenog doba tako da se prednost daje drugom nad prvim, ili u razumijevanju Kur’ana moramo slijediti određena pravila koja su neizostavna, ako ga želimo pravilno razumjeti?

Jedno od osnovnih pravila koje trebamo imati na umu jeste da je Kur’an, kao Allahov govor, poseban i daleko iznad našeg ljudskog govora. On je apsolutna istina, a ljudski govor je relativan. Svijet Kur’ana je zaseban i njegova terminologija se može pravilno razumjeti samo ukoliko se njegova značenja tretiraju u skladu sa kur’anskim kontekstom. Ako neki kur’anski termin želimo tumačiti moramo pogledati u kojim sve značenjima se taj termin spominje u Kur’anu. Istražiti sva značenja tog termina u svim ajetima u kojima se navodi i strogo voditi računa o tome da naše tumačenje tog termina ne odudara od tih značenja. To je ispravan pristup, a tumačiti kur’anske pojmove značenjima istih koja se uopšte ne navode u Kur’anu je neutemeljeno i pogrešno.

Jedan od ključnih termina koji se u Kur’anu često spominje jeste i termin vjera (din ili ed-din) kod Allaha ispravna i primljena vjera. U narednih nekoliko redaka navest ću kur’anske ajete u kojima se spominje riječ vjera, a do kojih sam došao tako što sam u tekstu prevoda Kur’ana od r. Besima Korkuta ukucao riječ vjera i bukvalno prekopirao te ajete u ovaj rad, bez ikakve intervencije u prevodu. Spomenute ajete poredao sam po redoslijedu spominjanja u Kur’anu:

  • I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovjedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje. (El-Bekara, 193)
  • Allahu je prava vjera jedino – islam, a podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisnosti. (Alu Imran, 19)
  • A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. (Alu Imran, 85)
  • Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maida, 3)
  • I borite se protiv njih dok mnogoboštva ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane. Ako se oni okane, – pa, Allah dobro vidi šta oni rade; a ako leđa okrenu, znajte da je Allah vaš zaštitnik, a divan je On zaštitnik i divan pomagač! (El-Enfal, 39-40)
  • On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima. (Et-Tewba, 33)
  • Oni su i prije smutnju priželjkivali i smicalice ti smišljali sve dok nije, uprkos njima, Istina pobijedila i Allahova vjera zavladala. (Et-Tewba, 48)
  • Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši, – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna. (Jusuf, 40)
  • Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte! (El-Enbija’, 92)
  • Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (El-Mu’minun, 52)
  • Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, – ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna -, obraćajući Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte molitvu, i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda. (Er-Rum, 30-32)
  • On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! (El-Feth, 28)
  • Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite ’Mi se pokoravamo!’ jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (El-Hudžurat, 14)
  • On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima. (Es-Saff, 9)
  • A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došao dokaz jasni, a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera. (El-Bejjina, 4-5)
  • A vama – vaša vjera, a meni – moja! (El-Kafirun, 6)

Ovi ajeti su dovoljni svakom ko želi da sazna šta Kur’an kaže o vjeri uopće i o pravoj vjeri (sa određenim članom na arapskom jeziku) koja je jedino kod Allaha primljena. Iz navedenih ajeta jasno se vidi da se nijedna druga vjera ne može ravnati sa islamom, pa ni ideja Abrahamovske vjere, koja se smatra zajedničkom svim objavljenim vjerama i koja se ovih dana toliko naprasno promoviše od strane svjetskih sila moći i nažalost pojedinih režima muslimanskih zemalja.

Žalosno je to da su neki poznati alimi pali na iskušenju i pod pritiskom svojih režima, te pristali da budu dio tog projekta. Naravno, uz njih je i jedan dio muslimanske inteligencije pod plaštom tolerancije i suživota uzeo aktivno učešće u tom projektu.

Međutim, kur’anska poruka je potpuno jasna: “On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!”

prof. dr. Zuhdija Adilović

Ništa ne živi radi sebe

Esselamu alejkum!

Ništa na ovom svijetu ne živi radi sebe.

Rijeka ne pije svoju vodu.

More ne jede svoje ribe.

Voćke ne jedu svoje plodove.

Sunce ne izlazi sebe radi.

Ruža ne miriše zbog sebe.

Ona koja vime nosi, ne pije svoje mlijeko.

Stvari su stvorene da služe drugima.

To je Allahova mudrost i poruka nama da živimo jedni za druge!

Zato budimo od pomoći jedni drugima.

Činimo dobro!

Ako ti se požali neko kome je teško, saslušaj ga.

Ako ti dođe neko ko ti se izvinjava, oprosti mu.

Ako ti dođe onaj koji traži, dadni mu.

Nije bitno da u tvom džepu bude Kur’an,

nego je bitno da se u tvom ponašanju prepoznaju njegovi ajeti.

Sve oko nas prolazi i nestaje.

Izuzev dobra koje ostaje urezano u našim srcima!

Zato, blago onom ko čini dobro i širi dobrotu među ljudima!

Nastoj da onaj koji te vidi dovu čini onom ko te odgojio!

Čistoća srca nije naivnost, 

nego urođena narav kojom Svevišnji Allah odlikuje one koje Voli.

Allah vas zavolio i vaše dane ispunio Njegovim zadovoljstvom!

Vesselamu alejkum!

Prevod i adaptacija – prof. dr. Zuhdija Adilović

PROGLAS MUSLIMANSKIH UČENJAKA U VEZI S NOVOM “ABRAHAMOVSKOM RELIGIJOM”

U organizaciji Svjetske unije muslimanskih učenjaka (International Union for Muslim Scholars), Lige uleme muslimana (Rabita ulemai-l-muslimin) i Asocijacije uleme arapskog Magreba (Rabita ulema el-Magreb el-arabi), održana je Prva međunarodna konferencija o stavu islamskog ummeta prema “abrahamovskoj religiji”, koju je vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata, u saradnji sa Izraelom, priznala kao novu vjeru. Na ovoj internacionalnoj konferenciji učestvovali su istaknuti muslimanski učenjaci iz 19 zemalja. Nakon izlaganja brojnih referata u vezi s ovom izmišljenom vjerom i planovima u vezi s njom, predstavnici velikih ulemanskih asocijacija koje su organizirale ovaj skup, donijeli su sljedeću zajedničku izjavu:

Prvo: Kur’an časni je veličanstvena Knjiga koja izuzetno pozitivno govori o Ibrahimu, a.s. Štaviše, u Kur’anu se nalazi jedna sura koja nosi ime ovog velikog Božijeg poslanika, te nekoliko sura koje su nazvani po članovima njegove porodice ili potomaka. Allah Uzvišeni u Kur’anu časnom jasno kaže da su Ibrahimu najbliži i najpreči upravo muslimani: “Ibrahimu su najbliži od ljudi oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik (Muhammed, a.s.) i vjernici. – A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali Imran, 68)

Drugo: Muslimanska ulema snažno podržava međuljudsku saradnju i suživot utemeljen na slobodi i pravdi, diže svoj glas protiv omalovažavanja vjerā i vjerovjesnikā, a.s, i podržava dijalog radi unaprjeđenja ljudskih društava, ali ta ulema je jedinstvenog stava protiv iskrivljavanja islama i krivog predstavljanja vjerovjesnika, a.s. To je vjera muslimana. Allah, dž.š., kaže: “Reci: “Mene je Gospodar moj na pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, a on nije bio idolopoklonik.” (El-En’am, 161)

Treće: Osnovna ideja “abrahamovske religije” počiva na onome što je zajedničko islamu i drugim vjerama, ali je ona pogrešna, jer islam počiva na tewhidu (vjerovanju o jednoći Stvoritelja) i obožavanju samo i isključivo Allaha, dok su druge vjere iskrivljene; u njih se uvukao širk  a poznato je da su tewhid i širk dvije suprotnosti koje su nespojive. Tvrdnja da je Ibrahim, a.s., bio u vjeri koja sjedinjuje islam, judaizam i kršćanstvo je neispravna i vjerovati u takvo nešto je potpuno pogrešno. Allah, dž.š., kaže: “Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga, i nije bio idolopoklonik.” (Ali Imran, 67)

Četvrto: Ulaganje napora na podršci “Abrahamovskim sporazumima” radi normalizacije odnosa arapskih zemalja sa Izraelom i padanja na koljena pred njim, putem promovisanja nove vjere samo pomaže normalizaciju političkih odnosa, što je potpuno neprihvatljivo. Naime, muslimanski ummet nije prihvatio normalizaciju političkih odnosa koja je počela  krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a još više neće prihvatiti današnji projekat normalizacije vjerskih odnosa, koji podrazumijeva iskrivljavanje vjere. Allah, dž.š., kaže: “Zar pored Allahove žele drugu vjeru…” (Ali Imran, 83)

Peto: Pokoriti se neprijateljima ummeta i vjere islama po pitanju nove izmišljene vjere i njeno prihvatanje i promovisanje predstavlja izlazak iz okvira islama koji je završna vjera i koji je derogirao sve prethodne vjerozakone. Sigurno neće uspjeti narod koji uđe u ovo otvoreno krivovjerstvo. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga; oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike.” (Ali Imran, 100) U drugom ajetu Svevišnji kaže: “O vjernici, ako se budete pokoravali onima koji ne vjeruju, vratiće vas stopama vašim i bićete izgubljeni.” (Ali Imran, 149)

Šesto: Muslimani treba da znaju da nade o miru razbijaju upravo jevreji. Predsjedavajući njihovog Vijeća ministara kazao je na kongresu udruženja “Ujedinjeni kršćani za Izrael” da je “sporazum stoljeća” konačno uništio ono što su nazvali “utopija o rješenju sa dvije države”. Isto tako sadašnji ministar vanjskih poslova SAD-a na Kongresu je izjavio: “Najbolje rješenje za konflikte je upravo mirni suživot i usklađivanje obje strane jedne prema drugoj, nakon prestanka razloga za sukobe.” Naravno da je na čelu tih razloga upravo islamsko vjerovanje. Allah, dž.š., kaže: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata.” (El-Bekare, 109)

Sedmo: Ulema upozorava muslimanske vlasti da ne prihvate ovakve zlonamjerne inicijative koje predstavljaju otvoreni napad na vjerovanje svojih naroda, te narušavaju povjerenje koje su im njihovi narodi dali i potpiruju vatru razdora i smutnje među muslimanima, što će dovesti do slabljenja muslimanskog ummeta i omogućiti njegovim neprijateljima da zavladaju njima. Allah, dž.š., kaže: “A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu laži iznosi dok se u pravu vjeru poziva? – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji nepravdu čini. Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima. On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima.” (Es-Saff, 7-9) 

Osmo: Obaveza je odgovornih u Ministarstvima obrazovanja i medijima arapsko-islamskog svijeta da prestanu sa poigravanjem sa nastavnim planovima i programima vezanim za islam, te da islam predstavljaju kroz Kur’an i sunnet, potvrđujući općepoznate istine islamskog vjerovanja i šerijata, kako bi zaštitili muslimansku omladinu od idejnih i akaidskih zastranjivanja, jer je omladina emanet koji je vama dat na čuvanje i za koji će te biti pitani na Sudnjem danu. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte.” (El-Enfal, 27)

Deveto: Učesnici Konferencije pozivaju ulemu, one koji traže znanje, daije i ostale mislioce i autore muslimane da izvrše svoju obavezu prema islamu i da se suprotstave smutnji iskrivljavanja vjere, te da upozore muslimane na ovu opasnost. Pozivamo ih da svojim člancima, knjigama, okruglim stolovima, predavanjima i hutbama pojasne vjeru tewhida i ono što je narušava, da upozore na smutnju ove zabludjele novotarije i da ukažu na to da nikome prisila ili alegorično tumačenje ne može biti opravdanje da ovu neistinu prihvati. Allah, dž.š., kaže: I reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (El-Kehf, 29)

Deseto: Alimi učesnici ove konferencije pozivaju na formiranje zajedničkog tijela  muslimanskih udruženja cijeloga svijeta koje će izdavati saopćenja i poruke vezane za sumnje koje se unose u islamsko vjerovanje i nameću muslimanima, te štiti konstante i temeljne odredbe islama. To tijelo bi organiziralo međunarodnu godišnju konferenciju, svakog mjeseca redžepa.

Allaha Svevišnjeg molimo da pomogne svakog ko pomaže Njegovu vjeru, da pomogne Svoje iskrene robove muslimane vjerom islamom. On to zaista može!

Naša posljednja dova jeste da zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Kako se islam ophodi prema robinjama i ostavlja li prostora za moderno ropstvo?

“Trojici ću ja biti protivnik na Sudnjem danu, a kome ja budem protivnik bit će gubitnik, pa je spomenuo onog koji proda slobodnog čovjeka i pojede njegovu zaradu.” (Buharija, 2227)

Jedna od ozbiljnih optužbi upućenih islamu u savremenom dobu jeste da islam nije dokinuo ropstvo. Nažalost, to pitanje ovih dana sve više je prisutno i kod određenog broja muslimana, zato sam osjetio potrebu da napišem par riječi o tome.

Da bi ovo pitanje mogli razumijeti potrebno je vratiti se na historijat ropstva uopće i kako ga je islam tretirao u odnosu na druge tada postojeće sisteme.

Interesantno je da nećemo naći nijedan citat u Kur’anu, niti hadisu, koji naređuje zarobljavanje, dok je mnogo ajeta i hadisa koji pozivaju i podstiču na oslobađanje robova.

U vrijeme pojave islama izvori ropstva bili su mnogobrojni, a načini  i sredstva oslobađanja od njega veoma ograničeni. Ljudi, žene i djeca postajali su roblje ratovima, razbojništvom, prevarom i sl.  

Islam je svojim dolaskom tu situaciju okrenuo naopačke: povećao je i olakšao mogućnosti za oslobađanja, a ograničio sredstva porobljavanja. Također je ograničio izvore ropstva na samo jedan, a to je legalan i pravedan rat. Ratni zarobljenici, umjesto da se ubijaju, postaju roblje, kao i njihove žene i djeca.

Ratni zarobljenici su bili najčešći vid porobljavanja, a u svakom ratu su zarobljenici redovna pojava. U to doba je bila praksa da zarobljenici nemaju nikakva prava. Imali su samo dva izbora: ubijanje ili porobljavanje. Islam dolazi sa još dvije mogućnosti: oslobađanje i otkup, što je tada bio veliki iskorak – “i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite!” (Muhammed, 4)

Poznat je slučaj otkupa zarobljenika poslije bitke na Bedru, a i u drugim bitkama Poslanik, s.a.v.s., oslobodio je veliki broj zarobljenika bez ikakve naknade. Sjetimo se samo historijske izreke Poslanika, s.a.v.s., poslije oslobađanja Mekke: “Idite, slobodni ste!”

U isto vrijeme islam je dao prava robovima koje nisu imali ni u jednom sistemu do tada. Uporedite samo (prisilni) zinaluk sa robinjama koji je bio uobičajen u drugim društvima i robinju koja postaje legalnom suprugom njenog vlasnika, te rađanjem prvog djeteta postaje slobodna.

Islam je precizno definisao odnose robovlasnika prema svojim robovima i preporučio im lijep i human odnos prema njima, kao što se odnose prema svojim očevima i majkama, što je do tada bila nepoznanica. Naredio im je da ih hrane istom hranom koju oni jedu i da ih odijevaju istom odjećom koju oni nose, te da ih ne opterećuju poslovima koje nisu u stanju izvršiti: “A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En.Nisa’, 35)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “To su vaša braća koju je Allah učinio da vama budu na raspolaganju, zato ih hranite hranom koju vi jedete, odijevajte odjećom koju vi nosite, i ne zadužujte za ono što nisu u stanju uraditi, a ako ih zadužite onda im pomozite da to odrade.”

Buharija i Muslim prenose hadis: “Ko oslobodi roba muslimana, Allah će mu za svaki njegov organ osloboditi od vatre jedan njegov organ.”

Allah, dž.š. kaže: “A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave – a one žele da budu čestite – da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta; a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima smilostan biti.” (En-Nur, 33)

Allah, dž.š., je dio zekata, jednog od temelja islama, odredio za ovu namjenu (oslobađanje robova). Isto tako, kao otkup za prestupe koji se često ponavljaju, Allah je propisao oslobađanje robova: otkup za nenamjerno ubistvo je osloboditi roba, otkup za zakletvu da se neće približavati svojoj supruzi je osloboditi roba, otkup za zakletvu koju ne izvrši je osloboditi roba, otkup za namjerno prekidanje posta u ramazanu je osloboditi roba… Iz navedenog se jasno vidi da islam stremi ka slobodi i podstiče na nju, a njegovi konkretni propisi to potvrđuju. Sve ovo nedvosmisleno upućuje da islam ima za cilj dokidanje ropstva bez prisile  i nasilnog narušavanja postojećeg stanja, što bi dovelo do neželjenih posljedica. 

Zato je veliki broj uleme, još u prošlom stoljeću, obznanio činjenicu da je ropstvo pojava koja je bila i iščezla. 

To što neki od radikalnijih alima i danas zagovaraju reaktiviranje ropstva i što su to u praksi pokušale sprovesti određene ekstremističke grupacije nimalo ne umanjuje činjenicu da je ropstvo stvar prošlosti i da na međunarodnom planu nema nikakvog smisla pozivati u povratak nečemu što je islam od početka nastojao iskorijeniti!

prof. dr. Zuhdija Adilović

Šta zanijetiti prilikom učenja Kur’ana?

Mubarek mjesec ramazan je mjesec pojačanog druženja sa Kur’anom velikog broja muslimana.

Međutim, većina muslimana Kur’an uči samo s ciljem sticanja nagrade kod Allaha, dž.š., a nisu svjesni da nagradu za učenje Kur’ana mogu uvišestručiti svakim novim nijetom. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zaista se djela cijene prema namjerama i svako zaslužuje ono što je imao namjeru.”

Kur’an je koncept cjelokupnog života, a nijet je trgovina uleme, zato u ovih nekoliko redaka želim podsjetiti svakog ko uči Kur’an da prilikom učenja nijeti:

1- Učim Kur’an s namjerom da steknem znanje koje ću primijeniti u životu;

2- Učim Kur’an s namjerom da me Allah uputi;

3- Učim Kur’an s namjerom direktnog razgovora sa Allahom;

4- Učim Kur’an s namjerom da se njime izliječim od svih vidljivih i nevidljivih bolesti;

5- Učim Kur’an s namjerom da me Allah izvede iz tmine u svjetlost;

6- Učim Kur’an jer je On lijek za krutost srca, u Njemu je smiraj, život i oporavak mog srca;

7- Učim Kur’an svjestan da je On Allahova sofra;

8- Učim Kur’an kako ne bi bio upisan kao nemaran prema njemu, nego kao onaj ko njime zikr čini;

9- Učim Kur’an s namjerom povećanja jekina u vjerovanje u Allaha;

10- Učim Kur’an s namjerom izvršenja Allahove naredbe kojom naređuje učenje Kur’ana;

11-  Učim Kur’an s namjerom nagrade za svako njegovo slovo po 10 sevapa, a Allah daje i više kome On hoće;

12-  Učim Kur’an s namjerom da steknem Njegov šefa’at na Sudnjem danu;

13-  Učim Kur’an s namjerom slijeđenja vasijeta Poslanika, s.a.v.s;

14-  Učim Kur’an s namjerom da Allah poveća moju deredžu i deredžu Ummeta;

15-  Učim Kur’an s namjerom da mi se poveća deredža u džennetu, da zaslužim ogrtač dostojanstva, te da se moji roditelji ukrase ukrasima vrednijim od cijelog dunjaluka;

16-  Učim Kur’an s namjerom da se približim Allahu putem Njegovog govora;

17-  Učim Kur’an s namjerom da budem u Allahovom društvu i među Njegovim posebnim miljenicima;

18-  Učim Kur’an za to što je vješt učač Kur’an u društvu časnih i odabranih meleka;

19-  Učim Kur’an s namjerom spasa od džehennemske vatre i Allahove kazne;

20- Učim Kur’an kako bi bio sa Allahom;

21-  Učim Kur’an s namjerom da ne doživim iznemoglost od starosti;

22- Učim Kur’an s namjerom da bude dokaz za a ne protiv mene;

23- Učim Kur’an moleći Allaha da me njime učvrsti;

24- Učim Kur’an s namjerom da se na mene spusti smirenost i milost, te da me Allah spomene u svom društvu;

25- Učim Kur’an s namjerom da postignem stepen boljeg i odabranog kod Allaha;

26- Učim Kur’an s namjerom da mirišem dobro;

27- Učim Kur’an s namjerom da ne zalutam na dunjaluku i ne budem nesretan na ahiretu;

28- Učim Kur’an zato što Svevišnji Allah njime otklanja tugu, brigu i nelagodu; 

29-  Učim Kur’an s namjerom da mi pravi društvo u kaburu, da mi bude svjetlost koja će me prevesti preko Sirat ćuprije, da me vodi na dunjaluku i uvede u džennet na ahiretu;

30-  Učim Kur’an s namjerom da me Allah odgoji osobinama koje su krasile Poslanika, s.v.a.s.;

31-  Učim Kur’an s namjerom da svoj nefs okupiram s istinom, a ne da on mene okupira neistinom;

32-  Učim Kur’an s namjerom borbe protiv svoga nefsa, šejtana i strasti;

33-  Učim Kur’an s namjerom da Allah da perdu između mene i nevjernika na Sudnjem danu.

Hajde da budemo ljudi Kur’ana!

Ovo je trgovina sa Allahom čija je dobit zagarantovana, pomoću koje Allah daje iz Svog izobilja koje ne može presahnuti!

Molim Svevišnjeg Allaha da i vas i mene učini ljudima Kur’ana!

Kako su Osmanlije poklonile vakcinu cijelom svijetu?

Odobrio je hanbelijski pravnik prije dva stoljeća, a odbio je univerzitet u Parizu i zabranile crkve Zapada…

Prije više od dva stoljeća hanbelijski pravnik šejh Hamed b. Muammer en-Nedždi (1225/1810) proslavio se sa fetvom u kojoj je kazao da je, tada poznati, tradicionalni vid vakcinacije protiv malih boginja nepoželjan, a ne zabranjen. U isto vrijeme su organizirane velike demonstracije ulicama Britanije protiv vakcinisanja, nakon što su crkveni službenici to odbili.

Koliko god tolika razlika  u odnosu prema vakcini u njenom početku bila iznenađujuća, još je veće iznenađenje da je tradicija cijepljenja tijela virusima bolesti, kako bi imuni sistem izgradio odbranu protiv njih, veoma stara u historiji čovječanstva. Interesantno je da je ta praksa zabilježena u arapskoj književnosti, naročito u Divanu el-arab, što jasno ukazuje da je ta praksa bila prisutna znatno prije.

Kada je taj muslimanski pravnik, koji je živio izolovan od ostatka svijeta u pustinjskom sjevernom dijelu Arabije, mogao dokučiti tu čudnu vezu između bolesti koja prijeti smrću i iste koja daje prilku za život, onda nije čudno što je osmanlijska država u to vrijeme uveliko primjenjivala tu vrstu tradicionalne prevencije bolesti i njenih novih oblika kada su otkriveni, te bili posrednici njenog širenja po Evropi, a za zatim cijelom svijetu. 

Izgleda da su Turci i danas u stanju da daju svoj doprinos na polju vakcinacije, te su na svjetskom planu najpoznatiju vakcinu protiv Covida 19 unaprijedili upravo dvoje potomaka Osmanlija, koji nose njemačko državljanstvo, prof. Ogur Šahin i njegova supruga dr. Ozlim Turiči.

Ovaj rad pokušava predstaviti historijski prikaz medicinske vakcinacije u muslimanskim sredinama, naročito u osmanskom periodu i njihovu ulogu u prenošenju iste putem svojih podanika u Evropu, što i zapadni znanstvenici priznaju.

Isto tako ovaj rad tretira islamske i kršćanske stavove po pitanju preventivne medicine i kako su protiv nje bili parlamenti i naučne institucije od kojih se očekivalo upravo suprotno.

Historijski pregled

Vjerovatno je ideja vakcinacije jedna od najrevolucionarnijih ideja u historiji. Tražiti lijek u samoj bolesti je bio toliko velik i neuobičajen iskorak, iako je to danas uobičajena pojava,  da će ostati kao briljantan izum koji izaziva čuđenje.

Kada je riječ o vakcini, veoma je čudno to što se i pored njene relativno savremene masovne upotrebe, za nju zna još od davnih vremena. Poznati američki historičar civilizacija Weel Dewrant (1402/1981) u svom djelu Priča o civilizaciji, u poglavlju pod naslovom: Indijska nauka, kaže da je “Indija poznavala vakcinu još od 550. godine, a da je Evropa nije poznavala sve do 18. stoljeća.”

U istom djelu spomenuti historičar kaže: “Indija nas je, posredstvom Arapa, poučila detaljima hipnoze i umijeću vakcinisanja.” 

Vakcina u arapskoj poeziji

Riznica arapske književnosti sadrži mnoge naznake koje upućuju na to da su Arapi poznavali umijeće liječenja putem same bolesti. Poznati abasijski pjesnik Ebu Nuwas (198/814) kaže: 

Kani se kajanja jer je kajanje samo zavaravanje

nego me liječi onim što je sama bolest bila

Ebu Tajjib el-Mutenebbi (354/965) je među prvima ukazao na činjenicu da tijelo stiče imunitet od bolesti ukoliko je njome bilo pogođeno:

Vrijeme me pogađalo raznim nedaćama

toliko da mi se srce prekrilo kopljima

tako da kada me nova koplja pogode

razbiju se od već postojeća!

El-Mutenebbi u ovim stihovima poredi nedaće koje su pogađale njegovo tijelo sa strelama koje su pogađale njegovo srce, te su se strelice toliko namnožile da su potpuno prekrile njegovo srce i čuvaju ga od novih strelica.

On ide još dalje i gotovo da nam svojim stihovima direktno opisuje današnji princip vakcinacije pa kaže:

Možda nevolje koje te zadese imaju pozitivne posljedice

možda tijela ozdrave upravo od bolesti!

Ne znamo da li je ova arapska filozofija o vakcini izašla iz okvira književnosti kako bi našla svoje mjesto u naučnoj medicinskoj primjeni, jer su arapski izvori po tom pitanju vrlo škrti. Ali su ovi primjeri dovoljni da zaključimo da su oni imali kokretne slučajeve spravljanja lijeka od same bolesti.

Upornost u praksi

Jedan od primjera je Ibn Sina (428/1038) koji u svojoj knizi El-Qanun fi et-tibbi govori o mogućnosti sticanja odbrambenog sistema organizma uzimanjem jednog dijela iz onoga što bolest prouzrokuje, pa kaže: “Pojedine starice su uzimale manje količine otrova i ustrajale u njegovom korištenju dok nisu u potpunosti navikle na njega, tako da im više nije štetio.”

Odatle je nastala ideja o protuotrovu koji se spravlja upravo od pojedinih sastojaka samog otrova. Vjerovatno je ta kultura antiotrova (tirjaq) prouzrokovala veliki utjecaj na medicinsku praksu i bila začetak drugih vrsta liječenja koja se baziraju na prevenciji protiv bolesti. Potvrda tome jesu i savremena istraživanja koja potvrđuju da su Arapi još od davnih vremena poznavali vakcinisanje koje mi danas praktikujemo. Među njima je poznata njemačka orjentalistkinja Sigrid Hunke (1999) koja u svojoj knjizi Arapsko sunce će ponovo zasjati kaže: “Pokušaj uvođenja vakcinacije protiv boginja koji se desio u Evropi krajem osamnaestog stoljeća, Arapi su primjenili u ranom periodu islama, koristeći istu ideju i princip koji se koristi danas: ubacivanje oslabLjenih virusa u organizam putem vakcinisanja kako bi se na taj način izgradio imunitet protiv dotične bolesti. Kinezi su stavljali vatu natopljenu gnojem od boginja u usta djetetu da bi se zaštitilo od istih. Arapi su koristili drugi metod vakcinisanja, tako što su pravili ranu na dlanu, između palca i kažiprsta pa so po njoj trljali tečnost od oboljelog…” 

Ovo potvrđuje još jedan savremenik koji je poznat po istraživanju historije znanosti, dr. Usama Es-Sajjadi koji u svom djelu Najvažniji izumi i otkrića u historiji čovječanstva kaže: “Arapski medicinari su prakticirali preventivnu medicinu protiv zraznih bolesti, tako što su spravljali jednu vrstu vakcine protiv boginja uzimajući tečnost sa rane oboljelog i davali je zdravom tako što su mu pravili ranu na dlanu i u nju utrljali tu tečnost. To je princip vakcijacije koja je poslije pripisana Evropi.”

Stav hvale vrijedan

Nisam našao nešto što potvrđuje ove navode dva spomenuta istraživača u tradicionalnim izvorima, ali imamo fetvu jednog alima iz Nedžda koja je izdata 200 godina prije. To je bio Šejh Ahmed b. Nasir b. Muammer en-Nedždi el-Hanbeli. Ova fetva upućuje na to da je vakcinisanje, koje opisuju spomenuti istraživači, bilo praksa stanovnika srednjeg dijela arabijskog poluotoka još od davnih vremena koju su oni zvali Et-Tewtin. Slobodno se može zaključiti da je ta vrsta vakcinisanja bila praksa običnog svijeta u tom dijelu arapskog poluotoka koji je bio daleko od utjecaja zvaničnog vakcinisanja u osmanskoj državi, a naročito daleko od uticaja engleskog načina vakcinisanja koji se raširio u vrijeme izdavanja spomunete fetve ili nešto malo prije nje.

Spomenuti šejh u svome djelu Iddetu resail fi mesail fikhijje kojeg je objavio šejh Muhammed Rešid Rida (1935) stoji: “Ova vrsta liječenja spada u preventivno liječenje, tj. zaštita od bolesti prije nego što se desi. Oni koji to prakticiraju smatraju da Et-tewtin (spomenuti način vakcinisanja protiv boginja) olakšava bolest onome ko se od nje zarazi. Mi smatramo da je to nepoželjno (mekruh), iz razloga što se izaziva bolest prije njenog dešavanja. Može se desiti da se tim  činom prouzrokuje bolest od koje bi čovjek mogao podleći, te bi u tom slučaju on sam bio odgovoran za svoju smrt. To je razlog nepoželjnosti ovog postupka.” 

Iz ove fetve se jasno vidi da Šejh Ibn Muammer vakcinisanje smatra samo nepoželjnim, a ne zabranjenim, iz razloga što bi se mogla desiti greška prilikom ovog načina vakcinisanja. Šejh Rešid Rida je prokomentarisao ovu fetvu riječima: “Iz navedene fetve se može zaključiti da taj Et-Tewtin koji se danas zove vakcina nije bio toliko poznat po uspješnosti kao što je to današnja vakcina, pa je zato smatrao da je nepoželjan.” Šejh Rešid Rida pohvalno ističe činjenicu da se spomenuti hanbelijski pravnik zadovoljio samo time što je rekao da je pokuđena, bliže dozvoli nego zabrani, dok su mnogi njegovi savremenici, kako muslimani tako i nemuslimani, to smatrali haramom (zabranjenim).

Očita prednost

Ako pređemo sa traganja o vakcini u tradicionalnim izvorima na prve početke njenog prakticiranja u savremenom dobu i ulogu muslimana u upoznavanju drugih sa vakcinom, vidjet ćemo da su Osmanlije prednjačili u tome. Oni su bili vrata ulaska prakse vakcinisanja u Evropu preko koje se ona prenijela u ostale dijelove svijeta. 

Vjerovatno vakcinisanje nije bila novina kod Osmanlija, jer je u njihovom susjedstvu bilo prisutno kod Čerkeza i Ermena. Devrant kaže: “Stari kinezi su prakticirali uzimanje oslabljenog virusa od pacijenta  oboljelog od boginja i davanje istog zdravoj osobi kako bi je zaštitli od boginja. Iz tog razloga su žene Čerkeza ubadale tijelo zdrave osobe sa iglama koje su bile umočene u tekućinu oboljeg od boginja.”

Slično tome govori i Vilijam Bajnem u svojoj knjizi Historija medicine: “Vakcinisanje je bila praksa na istoku još od davnih vremena. Kinezi su ga prakticirali putem udisanja praška od bolesti kao što se udiše duhan. U Turskoj se ta tvar unosila u organizam putem rane na koži.”

Anestas El-Kermeli (1947) u broju 67 časopisa Arapski jezik izdat 1.3.1929. g. piše članak pod naslovom Stranica historije preventivnog vakcinisanja od boginja u Iraku i Iranu u kome stoji: “Prenosi se da su pojedini Ermeni davali svojoj djeci da jedu suhe grožđice utrljane u malo gnoja od oboljelog od boginja kako bi ih sačuvali od njih. Italijanski turista Sestini (1781) u svojoj knjizi Putovanje u Bagdad 1781. godine spominje “da su svi stanovnici Bagdada vakcinisali sami sebe.” El-Kermeli se pita šta je Sestini mislio s tim riječima? Da li je mislio na tada već rasprostranjeno vakcinisanje u Istanbulu, ili na nešto drugo? Allah najbolje zna!

Vjerovatno će zbog toga poznati turski historičar Jilmaz Uztuna (2012) u svome djelu Historija osmanske države ustvrditi da su “Turci prakticirali vakcinu još od davnih vremena”. On precizira vrijeme početka zvanične vakcinacije djece Osmanlija pa kaže: “Mi raspolažemo podacima o vakcinisanju djece u Istanbulu protiv boginja 1695. godine.

Postepeni prelazak

Govor Oztona potvrđuje i izjava Dewranta u kojoj se kaže “da se u pismu dr. Emanuela Timonija (1716) 1714. godine, koje je pročitano na Kraljevom institutu u Londonu, opisuje zaštitu od boginja vakcinacijom, koja se u Astani (Istanbulu) prakticira već duže vrijeme.”

U svome kazivanju o zdravstvenim običajima Turaka Dewrant u svome djelu Kissatul-hadare otvoreno govori o zaslugama Turaka u donošenju vakcinacije u Evropu. Govori o tome kako su Turci u Evropu donijeli praktične primjere primjene vakcine, a ne samo teoretska pojašnjenja, koja spominje dr. Timoni.

Dewrant kaže: “Turci su bili ponosni na svoja javna kupatila i sebe su smatrali čišćim od kršćana Evrope. Mnogi pripadnici više i srednje klase su posjećivali javna kupatila dva puta sedmično, a većina je redovno posjećivala javno kupatilo sedmično jedanput. Zato nije čudo što ne čujemo o problemima reumatizma kod Turaka. Turci su naučili Evropu vakcinisanju protiv boginja i nimalo nisu sumnjali da je njihova civilizacija iznad pokrajina kršćanskog Zapada.

Vakcinacija je prešla iz glavnog grada Osmanske carevine Astana u Evropu u prvoj trećini 18. stoljeća, što spominje Mary Wortley Montagu (1762) koja je bila supruga Edvarda Wortlea Montaga (1761) engleskog ambasadora u u Osmankoj carevini.

Mary Montagu u svome pismu koje je poslala iz Istanbula jednom svom poznaniku u London dana 1.4.1717. godine piše svoja svjedočenja o vakcinaciji u Istanbulu pa kaže: “Velike boginje su opasna bolest koja hara među nama Britancima, izum vakcinisanja pretvorio je tu bolest u bolest sa sigurnim ishodom… Svake godine se u osmanskoj državi vrši vakcinacija hiljade ljudi i ne postoji zabilježen ni jedan slučaj smrti od njih. Povjerovat ćeš mi da sam ja potpuna sigurna u to ako ti kažem da sam odlučila da vakcinišem svoga malog i voljenog dječaka.” Dewrant nastavlja pa kaže: “Zaista je vakcinisan dječak u svojoj šestoj godini u martu 1718. godine, rukom doktora Čarlsa Mitlanda, engleskog doktora koji se tada nalazio u Turskoj.

Tvrd otpor

Čudno je da je Evropa, koja je tada bila u jeku svoje naučne renesanse, bila protiv vakcinacije na turski način i žestoko joj se suprotstavila na samom početku. Razlozi tom otporu bili su veoma čudni i kreću se između političkih i ideoloških. Turski historičar Oztona to ukratko pojašnjava ovako: “Evropa je dugo vremena pružala otpor vakcinaciji koja se kod Turaka odavno prakticirala. Činjenica da su to Turci otkrili je zbunjivala Evropljane dugo vremena. Svećenici su proglasili onoga ko dozvoli da se vakciniše odmetnikom od vjere. Tako je dugo trajao taj otpor Evrope prema (osmanskom) vakcinisanju, prošlo je gotovo cijelo 18 stoljeće dok je većina doktora i naroda prihvatila preventivno vakcinisanje kao legitimnu medicinsku praksu.”

Dewrant je zabilježio veliku borbu Mary, supruge engleskog ambasadora u Istanbulu, nakon povratka u Britaniju s ciljem promovisanja osmanskog vakcinisanja nakon što se lično uvjerila u njegovu efikasnost. 1721. godine London je zadesila velika epidemija boginja koja je usmrtila mnoge njegove stanovnike, a naročito djecu. Mary je zadužila doktora Metland, koji je bi sa njenim suprugom engleskim ambasadorom u Istanbulu, da vakciniše njihovu kćerku koja je imala samo četiri godine. Metland je pozvao tri najpoznatija doktora u Londonu da dođu i da se uvjere da djevojčica nije imala nikakvih problema. Oni su bili zadivljeni sa onim što su vidjeli, a jedan od njih je dozvolio da se vakciniše njegov sin.

Nakon toga je Mary uspjela da promoviše tu ideju na kraljevskom dvoru među vladajućom porodicom u Britaniji. 1722. godine kraljica Karolina (1737) supruga tadašnjeg kralja, zvanično je naredila Džordžu drugom da (1727) vakciniše djecu jetime, što se završilo potpunim uspjehom. U aprilu iste godine, naređuje da se vakcinišu dvije njene kćerke, jedna od njih bila je njena omiljena kćerka Karolina (1170) poznata po nadimku “Velika princeza Britanije”.

Utemeljen stav

Muslimani nisu imali problema sa uzimanjem lijeka prije bolesti i u tome nisu vidjeli nikakvu kontradiktornost sa vjerovanjem u odredbu, jer se to prenosi od Poslanika, s.a.v.s. U Buharijevom sahihu stoji: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Ko pojede sedam hurmi ujutru natašte, toga dana mu neće moći nauditi otrov niti sihir.

Na ovome savrameni islamski pravnici temelje svoje fetve kojima dozvoljavaju vakcinu i smatraju to “prevencijom protiv bolesti prije nego što se desi.” Oni nisu imali dilemu oko toga, izuzev ako bi nastala šteteta bila veća od koristi. Zabilježeno je da je halifa Omer b. Hattab (645) kada se vratio sa vojskom muslimana koja je trebala ući u Damask zbog kuge koja se u njemu proširila, rekao: “Bježimo od Allahovog kadera Allahovom kaderu.” 

Zato nije bilo čudo što je imam Muhammed Abduhu (1905) tako oštro uzvratio kršćanskom piscu  Rarah Antonu (1922) koji je kritikovao negativan odnos islama prema empirijskim znanostima, podsjećajući ga na negativan stav Evrope prema vakcinaciji.

S arapskog preveo:

prof.dr. Zuhdija Adilović

Izvor: Aljazeera.net

Poklanjanje sevapa za proučeni Kur’an umrlima

Islamski učenjaci složni su u tome da umrli imaju koristi od sadake i dove koju za njih učine živi. Dokazi za to su mnogobrojni u vjerodostojnim zbirkama hadisa. 

Imam Muslim u uvodu svog Sahiha prenosi da je Ibn Mubarek rekao: “Ne postoji razlaz po pitanju koristi sadake za umrlog.” 

Međutim, ulema se razili po pitanju da li živi mogu pokloniti svoje sevape za dobrovoljni namaz, post, učenje Kur’ana i sl. umrlima. Imam Ahmed, Ebu Hanife i pojedini učenici Šafije smatraju da umrli imaju koristi od toga. A imam Malik i Šafija smatraju da umrli nemaju koristi od toga. Oni se rukovode ajetom: “Čovjeku pripada samo ono što je sam uradio” (En-Nedžm, 39) i hadisom u kojem stoji: “Kada čovjek umre njegova djela prestaju, izuzev u tri slučaja…” (Prenosi ga Imam Muslim)

Prva dvojica imama odgovaraju tako što kažu da ajet jasno upućuje na to da djela umrlog koja su njegovo vlasništvo prestaju sa njegovom smrću, a djela drugih su njihovo vlasništvo a ne njegovo, s tim što svako ima pravo svoje vlasništvo pokloniti drugom.  Isto je i za vrijeme života, čovjek se ne koristi samo onim što je njegovo, nego i tuđim, ukoliko mu taj neko nešto od svoga imetka pokloni.

Što se tiče citiranog hadisa oni kažu da se iz njega razumije da se prekida dobro čovjeka prouzrokovano njegovim djelima, izuzev dove djeteta koje za njega dovi, iako se  dijete i sve što ono uradi smatra njegovim djelom, njegova dova koristi umrlom, kao i dova ostalih.

Prema tome, ispravno je mišljenje da sevapi za proučene kur’anske ajete poklonjeni umrlima stižu do njih. Naravno ovdje je riječ o dobrovoljnom učenju Kur’ana i poklanjanju sevapa bez ikakve nadoknade.

Na ovu temu toplo preporučujem djelo našeg profesora dr. Safveta Halilovića pod naslovom: “Šta živi mogu učiniti za umrle.”

Naše djelovanje ili djelovanje pod šejtanskim utjecajem?

Imam Ibnul-Kajjim, r.a., je rekao:

Šejtanove spletke prema čovjeku se svode na 6 stvari preko kojih ga zavodi sve dok ne ostvari svoj cilj:

1 – Kufr (nevjerstvo), krivovjerstvo i neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom poslaniku. Ukoliko šejtan uspije čovjeka odvesti u spomenuto, on je izvršio svoju zadaću;

2 – Novotarije. Novotarije su draže šejtanu nego grijesi i razvrat;

3 – Ukoliko šejtan ne uspije navesti čovjeka na novotariju, zato što ga je Allah počastio da se čvrsto drži sunneta i čuva novotarija, onda šejtan prelazi na treći stepen, a to su veliki grijesi kojih je, kao što znamo, mnogo;

4- Četvrti stepen jesu mali grijesi koji ukoliko se nagomilaju mogu čovjeka uništiti;

5- Kada ni to ne uspije, šejtan čovjeka pokušava okupirati dozvoljenim stvarima za koje nema kazne, ali nema ni nagrade;

6 – Zadnji stepen je da pokuša da čovjeka okupira onim što je manje važno od onoga što je važnije.

(El-Fevaid, 2/799)

Ovim povodom se sjetih događaja iz naše slavne historije kada je čuveni halifa Harun er-Rešid na svome dvoru petkom poslije džume-namaza primao razne delegacije, u prisustvu svojih saradnika, koje su im pokazivale različita dostignuća, za što bi ih on obilato nagrađivao.

Jedne prilike je došao jedan čovjek koji htio da pokaže Halifi i njegovoj sviti vještinu koju je dugotrajnom upornošću usavršio. Postavio je jednu letvu uspravno, zatim se, pod pravim uglom, udaljio od nje 10 koraka, potom bacio iglu koja se zabola u letvu. Zatim se ponovo udaljio od te igle pod uglom od 90 stepeni 10 koraka i bacio drugu iglu koja se zabola u ušicu prve. To je radio sve dok nije tako zabio desetu iglu, a sve ostale zabodene na letvi. Prisutni su se zadivili njegovoj vještini, a Halifa je, na njihovo iznenađenje, naredio da mu daju 10 zlatnika i da ga udare 10 udaraca bičem. Zlato za vještinu koju je postigao, a bičeve zato što je svoje vrijeme potrošio u beskorisno….
Molim Allaha da nas učini od onih koji će prepoznati šejtanove spletke ne samo kroz grijehe, nego i u trošenju vremena u ono što je beskorisno, ili davanju prednosti onome što je manje važno nad onim što je važnije. Amin!  

Allahova mudrost u nesrazmjernom davanju

Medžnun (ludak) je došao na sijelo kod imama džamije koji je imao goste. Imam je donio hurme te zatražio od Medžnuna da ih podijeli prisutnima. Medžnun je upitao: “Hoćeš li da ih podijelim kako ljudi dijele ili kako Allah dijeli?” Imam mu odgovori: “Podijeli ih kako ljudi dijele.” Medžnun je uzeo hurme i svakome od prisutnih dao po tri, a ostatak je stavio pred imama. Tada mu je imam kazao: “Podijeli ih kako Allah dijeli.” Medžnun je uzeo hurme i počeo dijeliti. Prvom je dao samo jednu hurmu, drugom šaku, trećem ništa, a četvrtom napunio krilo. Prisutni su se dugo smijali tom njegovom postupku.

Ovaj, pod navodnim znacima, ludak htio je da im objasni da Allah ne dijeli po principu jednakosti, nego po principu pravde, te svakome daje shodno njegovim potrebama. Naravno, zato što Allah sve radi iz svoje mudrosti i sa svrhom. Nešto najljepše u životu na ovome svijetu jeste nesrazmjer. Kada bi svi ljudi imali novac, novac ne bi imao nikakvu vrijednost. Da je svim ljudima dato zdravlje, zdravlje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Da je svima dato znanje, znanje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Tajna života je u tome da ljudi dopunjuju jedni druge. Iza svega toga stoji Allahova mudrost koju mi našim ograničenim razumom ne možemo dokučiti. Kada Allah nekome podari imetak, to ima svoju svrhu, a kada ga nekom uskrati to je takođe zbog svrsishodnog razloga. Naravno, mi moramo biti svjesni da se ne možemo žaliti na Allaha ako nam nešto uskrati, kao što bi se žalili na onog što je hurme dijelio. Jer, ako nam Allah nešto da, dao nam je ono što nam je potrebno, a ako nam nešto uskrati, uskratio nam je ono što nama u osnovi ne pripada.

Ako posmatramo život ljudi uočit ćemo veliki nesrazmjer. Mi odmah pomislimo da je to nepravedno. Međutim, postoji princip koji je uzvišeniji od jednakosti. To je princip pravednosti. A Allah, s.w.t., je Adil / Pravedni. Zato Allah udjeljuje po principu pravednosti, a ne po principu jednakosti, jer jednakost ponekada podrazumijeva nepravednost. Tako onome kome je dat imetak, mi ne znamo šta mu je, s druge strane, uskraćeno. Zato trebamo biti čvrsto ubjeđeni da, kada bi nam Svevišnji Allah otvorio zastore gajba, da bi odabrali ono što nam je Allah dao. 

Mi gledamo na ovaj svijet kao da je on sve što postoji i da je on posljednja stanica na kojoj se stiče imetak i opskrba. Naprotiv, postoji i drugi svijet koji će sigurno doći. Tada ćemo vidjeti kako se ostvaruje apsolutna pravda, te da je istinska opskrba ili njeno uskraćivanje upravo tada.

Količina imetka nikada nije bila mjerilo Allahove ljubavi prema Njegovom robu. On je dao imetak i vlast i onima koje ne voli, čak i mrzi, ali Uputu je dao samo onima koje voli. Kada bi imetak bio dokaz Allahove ljubavi prema ljudima, ne bi Nimrud zavladao cijelim svijetom, od istoka do zapada. I ne bi se deslio da prođe po nekoliko mjeseci, a da se u Poslanikovoj, s.a.v.s., kući ne potpali vatra za spremanje hrane. Ono što ti je prijeko potrebno, a tebi ne stiže je ono čemu je Allah propisao odgodu da bi ti došlo onda kada ti bude najviše odgovaralo.

(preuzeto)

Gospodaru naš učini nas zadovoljnim sa onim što si nam odredio! Amin!

Intervju: Među nama je mnogo onih koji uče Kur’an, ali je malo onih koji ga studiraju

Razgovarao Voloder Sanadin za portal Akos.ba

Akos.ba: Sa obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo kako postaviti ciljeve i na šta staviti fokus u ovom ramazanu?

Adilović: Bismillahirrahmanirrahim.

Musliman vjernik ukoliko je istinski svjestan veličine ovog mubarek mjeseca i Allahovih blagodati u njemu, sigurno će naći načina da ga maksimalno iskoristi u pokornosti Allahu. Onaj među nama koji se još uvijek pita kako se ponijeti u ovom mubarek mjesecu, čemu dati prioritet i slično, sigurno nije dovoljno svjestan veličine ovog mubarek mjeseca.

Pouzdano znamo da sva ova veličina mubarek mjeseca ramazana proizilazi iz činjenice da je u njemu počela objava Kur’ana, zato je prioritet upravo druženje sa Kur’anom kroz razne vidove: učenje, slušanje, razmišljanje, analiziranje, preispitivanje sebe….

Hvala Allahu, danas je među nama mnogo onih koji uče Kur’an, naročito u mubarek ramazanu, ali nažalost, još uvijek je malo među nama onih koji Kur’an studiraju, koji Kur’an čitaju kao knjigu upute u kojoj će naći konkretna uputstva za svaki korak u svome životu, koji su svjesni da će u Kur’anu naći odgovore na svaku dilemu koja ih tišti, na svaki problem s kojim su suočeni…

Ubjeđen sam da bi muslimani, kada bi svako od njih izučavao Kur’an iz ugla profesije kojom se bavi, bez obzira šta ta profesija bila, od najviših do najnižih, uspjeli da brže napreduju u poslovima koje rade, da u Kur’anu nađu smjernice kako da unaprijede svoj rad i tako postanu istaknutiji i uzor drugima. Samo na takav način će muslimani ostvariti svoju misiju ambasadora islama u sredinama u kojima žive i rade.

Akos.ba: Šta možemo naučiti u ovom ramazanu u poređenju sa ranijim ramazanima?

Adilović: Vjernik čvrsto vjeruje da sve što se događa jeste po Allahovoj volji i Njegovom određenju. Sve ove silne priče o tome da je korona virus projekat sila zavjere ili nije, po meni su bespotrebne. Sve da se i radi o čistoj zavjeri, opet je to Allahova odredba i prema njoj se moramo odnositi onako kako nas naša vjera uči: slušati pretpostavljene u vjeri i vlasti i poštovati njihove naredbe koje su utemeljene u vjerskim dokazima.

Najveća pouka koju možemo izvući iz mubarek ramazana u ovim uvjetima je, da su svoji (porodica) ipak najpreči i da se u krugu porodice treba više vremena provoditi u kolektivnom ibadetu Svevišnjem Allahu.

Čovjek modernog doba se previše uzoholio i odao materijalnim užicima koji su ga doveli u situaciji da se osjeti potpuno neovisnim. Međutim, Allah mu šalje poruku preko jednog od svojih najsićušnijih stvorenja koje je potpuno paraliziralo kult i božanstvo moderne, a to je ekonomija, raskoš i razvrat. Cijeli svijet je vidio i priznao da je čovjek slab, krhak, bespomoćan i potreban Božije brige i pažnje. To su zvaničnici najmoćnijih zemalja svijeta u jeku ove krize sa koronom i javno iskazali.

Akos.ba: Vaša poruka čitateljima portala Akos.ba

Adilović: Zahvaljujmo Allahu što smo muslimani i okrenimo se Allahovoj knjizi kao jedinom izvoru pravilne orjentacije u životu na ovom svijetu. Islam je stil našeg života, srž naše kulture i suština našeg identiteta. Samo ćemo sa islamom biti konstantno bolji i pomoću islama uspjeti da odgojimo buduće generacije da budu još bolje, te tako ostvarimo kontinuitet u napretku na ovom svijetu i spas na budućem.

Molim Svevišnjeg Allaha da ukabuli baša dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nas učvrsti u imanu i pomogne u našim nastojojanjima da budemo istinski muslimani!

Izvor: Akos.ba

( https://akos.ba/medju-nama-je-mnogo-onih-koji-uce-kuran-ali-malo-je-onih-koji-ga-studiraju/ )