Tag Archives: oslonac na Allaha

BUDI BUDNA NACIJO!

Imate ljude koji rade na osvajanju (uništenju) svijeta i otvoreno govore o “zlatnoj milijardi”, kako je tobože planeta Zemlja prenapućena i pod hitno treba ljudsku populaciju svesti na jednu milijardu kako bi mogli da mirno uživaju u blagostanju. Takav jedan pakleni plan formulisan je i objavljen pod naslovom Protokoli sionskih mudraca.

S druge strane imate ljude koji pokušavaju da uspostave red na Zemlji čvrsto vjerujući da je čovjek Božiji namjesnik na Zemlji čija je uloga da očuva red koji je Svevišnji Gospodar uspostavio. Jedan od takvih na našem govornom području bio je čuveni Hasan Kafija Pruščak koji je napisao djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta.

To njegovo malo, ali značajno djelo, prevedeno je na mnoge jezike svijeta. Kafija je uočio nedostatke u Osmanskoj carevini tog doba i napisao spomenuto djelo na arapskom jeziku koje je imalo za cilj da upozori na nedostatke tadašnjeg sistema vlasti s ciljem da se prevaziđu.

Nije se zadovoljio time, nego je otišao u Istanbul da svoj nasihat uruči Sultanu lično. Nasavjetovaše ga da to prevede na osmanski jezik kako bi Sultan i njegova svita bili u stanju da ga razumiju. On je to uradio i lično Sultanu uručio primjerak prevoda na osmanski jezik. Sultan se zadivio onim što je pročitao, te naredio da se umnoži i podijeli po službama, te da se po tome postupi.

Kafiju je nagradio velikom nagradom i ponudio mu da ostane kao savjetnik na Sultanovom dvoru, ali je on zamolio da se vrati u svoju rodnu grudu, našu lijepu Bosnu, te ga Sultan imenuje za doživotnog kadiju u njegovom rodnom Pruscu.

Ovo je primjer, što bi rahmetli Nedžad Ibrišimović kazao, “ruhani i šejtani inspiracije”, prvi spadaju u grupu “šejtani”, a drugi u grupu “Rahmani” ljudi…

Do mojih ruku došla je ta brošura rahmetli Hasana Kafije Pruščaka u prevodu na bosanski jezik od strane rahmetli Safvet-beg Bašagića, koja je štampana davne 1919. godine. Moju pažnju privukao je tekst koji se nalazi nakon završetka prevoda djela, pod naslovom Spoznaja Allaha i robovanje, kojeg je vjerovatno sa arapskog preveo Safvet-beg Bašagić i kompletnog stavio pod navodne znake, ali nije spomenuo izvor.

Smatram da je taj tekst toliko važan da bi ga svaka muslimanska porodica trebala imati na vidnom mjestu u svojoj kući i stalno se na njega vraćati.

Ja sam ga naslovio sa: Budi budna nacijo!, zbog sljedećeg pasusa u njemu:

Budi budna nacijo! Probudi se državo! Svi budite budni! Svi ste vi u Božijem prisustvu. Sutra svi moramo polagati račun. Ne prolazite preko krvi naših šehida ne mareći i ne svađajte se zbog položaja.

A evo tog teksta u cijelosti:

SPOZNAJA ALLAHA I ROBOVANJE

1. “Samo istina Uzvišenog je svjetlo, sve drugo je tama.”

2. “Mi svi smo od Boga, sav svijet je od Boga, sve ukazuje na Njega i svi ćemo se Njemu vratiti.”

3. “Svi poslanici su imali za cilj vraćanje na jednu jedinu riječ a ta je: spoznaja Allaha.”

4. “Glavni cilj vahja bio je ovaj – razviti spoznaju ljudskog roda.”

5. “Najveći uzdasi i plač evlija su od bola zbog rastanka i razdvojenosti od Voljenog i Njegove pažnje.”

6. “Sva savršenstva koja su dostigli Božije evlije i Božiji poslanici su da iz srca uklone sve osim Njega i da svoje srce zatvore za sve osim za Njega.”

7. “Ono što čovjeku otvara put da bi ga Allah primio u svoje okrilje je da odstrani od sebe sve osim Njega; a ovo nije dostupno svakom čovjeku.”

8. “Sami uronite u ova mora: more Božanskog, more poslanstva i Kur’an-i Kerima.”

9. “Zahvalnost na blagodatima javnim i tajnim Uzvišenoj Istini jedan je od najvažnijih zadataka robovanja i služenja koji svaki čovjek treba izvršavati koliko je u mogućnosti: iako ovu dužnost zahvalnosti Uzvišenoj Istini nijedno od stvorenja nije u stanju u potpunosti da izvrši.”

10. “Sasvim je jasno da je za slavljenje i veličanje Boga Uzvišenog neophodna i spoznaja o stepenu Njegove svetosti i atributima veličanstva i ljepote i bez nekog vida znanja i spoznaje ovo nije moguće.”

11. “Od odlika robovanja je i to da čovjek do moći Božije nikakvu drugu moć ne priznaje i do hvale Njemu nikome drugom hvalu ne iskazuje.”

12. “Slavljenje bilo čega drugog osim Boga nije ostvarivo: čak ako izričete pohvalu jednoj ruži ili jabuci, sve je to slavljenje Boga.”

13. “Znajte sigurno da ako vaše djelovanje ne proističe iz Božanskog i ako izađete iz jednoće islama bit ćete izgubljeni.”

14. “Ako su vaši ciljevi božanski, onda će i materijalne stvari doći uz njih, s tim što i one tada postaju božanske.”

15. “Mjerilo prepoznavanja božanskog od šejtanskog jeste to da (čovjek) nakon obraćanja sebi uvidi da ono što on hoće jeste samo djelo pa makar ga i neko drugi obavio.”

16. “Pažnja okrenuta Bogu i preseljenje (hidžra) od sebe ka Njemu, – a koje je najveći vid preseljenja (hidžre) -, te selidba od vlastitih prohtjeva ka Istini (Bogu), i iz ovosvjetskog u svijet onostranog, učinila vas je jakim.”

17. “Nakon oslanjanja na Boga na svoje se sposobnosti koje su i same od Njega pouzdajte i oslonite.”

18. “Kažem vam da se nikoga ne plašite osim Boga, da ni u koga ne polažete nadu osim u Njega, Svedarovatelja Uzvišenog.”

19. “Obraćanje pažnje na sve drugo osim Boga čovjeka zastire tamnim i svijetlim zastorima.”

20. “(Čovjekova) nemarnost prema Istini (Bogu) uvećava crnilo srca i čini da njegovi prohtjevi (nefs) i šejtan ovladaju njime i da pokvarenosti svakim danom budu veće, a spominjanje i sjećanje na Boga dušu čini svjetlom, srce blistavim i staništem Voljenog, a duh (ruh) pročišćenim i čovjeka oslobađa okova njegovih prohtjeva.”

21. “Znaj da nijedna vatra nije bolnija od vatre Allahove srdžbe!”

22. “Kako smo dužni da se sami čuvamo i tražimo izlaz iz tame (neznanja) ka svjetlu, dužni smo, isto tako, i druge da pozivamo.”

23. “Mi trebamo pozivati ali naše pozivanje ne smije biti zbog sebe niti dunjaluka, naše pozivanje mora biti u ime Boga.”

24. “Neka vaše učenje bude u ime Boga.”

25. “Ako čovjek udovoljava prohtjevima nefsa, a ne onome što želi Bog, ovim nidokle neće stići, ovakav njegov posao, na koncu, će biti slab. Sve što se ne čini zbog Boga ne može biti trajno.”

26. “Bog postoji: ne budite nemarni prema Njemu! Bog je prisutan: svi smo mi pod Njegovom zaštitom.”

27. “Neka vaša stremljenja budu ka Allahu, neka vaši koraci idu ka Njemu.”

28. “Sav kosmos svjedoči o postojanju Boga, sve što se zbiva i dešava odražava prisutnost Boga.”

29. “Stalno imajte na umu da je Bog prisutan u svakom vašem poslu, u svemu što radite! Bog prati oči kojima gledate. On čuje ono što jezikom izgovarate. On vidi ono što rukama radite i sutra ćemo za sve to morati odgovarati!”

30. “Nad svima nama bdije Bog i sve nas čeka smrt.”

31. “Vaša srca trebate dovesti do te spoznaje da je Bog prisutan u svemu što radite!”

32. “Dostignite takvu skromnost srca i svoje ponašanje izmjenite tako da znate da je svijet, od najviših visina do najnižih nizina, znak Allaha Slavljenog i Uzvišenog i da samo On ima moć nad njim.”

33. “Bog iskušava roba kroz blagodati kojima ga obasipa.”

34. “Ono što čovjeku daje izlaz iz kolebljivosti i neodlučnosti – to je “zikr”, spominjanje Boga.”

35. “Svoju pažnju okreni Bogu da bi srca bila okrenuta tebi.”

36. Vanjština nekog djela nije mjerilo, ono što je mjerilo je motiv i namjera zbog koje se djelo čini.”

37. Nema nijedne punoljetne i odgovorne osobe na svijetu, a da je Bog ne iskušava i ne stavlja na probu.”

38. “Svako u okviru položaja na kojem se nalazi i odgovornosti koju ima, upravo taj položaj i ta odgovornost su ispit za njega.”

39. “Mjerilo u islamu je Božije zadovoljstvo a ne ljudi. Mi ljude cijenimo po istini a ne istinu po ljudima. Mjerilo je istina.”

40. “Mi kriterije moramo učiniti božanskim.”

41. “Budi budna nacijo! Probudi se državo! Svi budite budni! Svi ste vi u Božijem prisustvu. Sutra svi moramo polagati račun. Ne prolazite preko krvi naših šehida ne mareći i ne svađajte se zbog položaja.”

42. “Kosmos svjedoči o prisutnoti Boga, u Božijoj prisutnosti ne činite grijeh. U prisutnosti Boga se ne prepirite oko beskorisnih, prolaznih stvari. Radite vaš posao u ime Boga i ka Njemu se približavajte.”

43. “U ovom trenutku svi mi se nalazimo pred ispitom.”

44. “Čovjek može nešto od očiju svih ljudi da sakrije, ali sve naše
stvari se čuvaju kod Boga i On će ih nama samima vratiti.”

45. “Oslanjajte se na Boga, a ovo oslanjanje na Boga – ako Bog da – će razriješiti sve vaše probleme.”

46. “Svi oni zadaci kojima nas je Allah dž.š. zadužio da ih izvršavamo odraz su Njegove milosti i dobrote prema nama, a mi ih smatramo nametnutom obavezom.”

47. “Mi trebamo biti Allahovi robovi i trebamo znati da sve stvari potiču od Boga.”

48. “Bog, Svedarovatelj Uzvišeni darovao nam je sve svoje blagodati, a te stvari koje nam je darovao trebamo trošiti na Njegovom putu.”

49. “Svi mi jesmo od Boga i treba da budemo na putu služenja Njemu.”

50. “Ono što čovjeku olakšava tegobe je ovo: da svi ljudi odlaze sa ovog svijeta i da ćemo svi mi otići, zato je bolje da se žrtvujemo na Božijem putu.”

51. “Svi mi, ma šta da imali, Bogom to imamo, zato svu snagu koju posjedujemo na Božijem putu treba da trošimo.”

Safvet-beg Bašagić

Allahova mudrost u nesrazmjernom davanju

Medžnun (ludak) je došao na sijelo kod imama džamije koji je imao goste. Imam je donio hurme te zatražio od Medžnuna da ih podijeli prisutnima. Medžnun je upitao: “Hoćeš li da ih podijelim kako ljudi dijele ili kako Allah dijeli?” Imam mu odgovori: “Podijeli ih kako ljudi dijele.” Medžnun je uzeo hurme i svakome od prisutnih dao po tri, a ostatak je stavio pred imama. Tada mu je imam kazao: “Podijeli ih kako Allah dijeli.” Medžnun je uzeo hurme i počeo dijeliti. Prvom je dao samo jednu hurmu, drugom šaku, trećem ništa, a četvrtom napunio krilo. Prisutni su se dugo smijali tom njegovom postupku.

Ovaj, pod navodnim znacima, ludak htio je da im objasni da Allah ne dijeli po principu jednakosti, nego po principu pravde, te svakome daje shodno njegovim potrebama. Naravno, zato što Allah sve radi iz svoje mudrosti i sa svrhom. Nešto najljepše u životu na ovome svijetu jeste nesrazmjer. Kada bi svi ljudi imali novac, novac ne bi imao nikakvu vrijednost. Da je svim ljudima dato zdravlje, zdravlje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Da je svima dato znanje, znanje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Tajna života je u tome da ljudi dopunjuju jedni druge. Iza svega toga stoji Allahova mudrost koju mi našim ograničenim razumom ne možemo dokučiti. Kada Allah nekome podari imetak, to ima svoju svrhu, a kada ga nekom uskrati to je takođe zbog svrsishodnog razloga. Naravno, mi moramo biti svjesni da se ne možemo žaliti na Allaha ako nam nešto uskrati, kao što bi se žalili na onog što je hurme dijelio. Jer, ako nam Allah nešto da, dao nam je ono što nam je potrebno, a ako nam nešto uskrati, uskratio nam je ono što nama u osnovi ne pripada.

Ako posmatramo život ljudi uočit ćemo veliki nesrazmjer. Mi odmah pomislimo da je to nepravedno. Međutim, postoji princip koji je uzvišeniji od jednakosti. To je princip pravednosti. A Allah, s.w.t., je Adil / Pravedni. Zato Allah udjeljuje po principu pravednosti, a ne po principu jednakosti, jer jednakost ponekada podrazumijeva nepravednost. Tako onome kome je dat imetak, mi ne znamo šta mu je, s druge strane, uskraćeno. Zato trebamo biti čvrsto ubjeđeni da, kada bi nam Svevišnji Allah otvorio zastore gajba, da bi odabrali ono što nam je Allah dao. 

Mi gledamo na ovaj svijet kao da je on sve što postoji i da je on posljednja stanica na kojoj se stiče imetak i opskrba. Naprotiv, postoji i drugi svijet koji će sigurno doći. Tada ćemo vidjeti kako se ostvaruje apsolutna pravda, te da je istinska opskrba ili njeno uskraćivanje upravo tada.

Količina imetka nikada nije bila mjerilo Allahove ljubavi prema Njegovom robu. On je dao imetak i vlast i onima koje ne voli, čak i mrzi, ali Uputu je dao samo onima koje voli. Kada bi imetak bio dokaz Allahove ljubavi prema ljudima, ne bi Nimrud zavladao cijelim svijetom, od istoka do zapada. I ne bi se deslio da prođe po nekoliko mjeseci, a da se u Poslanikovoj, s.a.v.s., kući ne potpali vatra za spremanje hrane. Ono što ti je prijeko potrebno, a tebi ne stiže je ono čemu je Allah propisao odgodu da bi ti došlo onda kada ti bude najviše odgovaralo.

(preuzeto)

Gospodaru naš učini nas zadovoljnim sa onim što si nam odredio! Amin!

Hadžib el-Mensur – motivacijska priča o hamalu koji je postao halifa

Događaj kojeg su historičari zabilježili u Endelusu za vrijeme vladavine Emevija

Živjeli su trojica mladića koji su radili kao hamali tako što su terete prenosili od pijace do kuća svojih mušterija na svojim magaracima.

Jedne noći nakon mukotrpnog rada završili su sa večerom i sjeli da se malo, uz neobaveznu priču, odmore. Jedan od njih, po imenu Muhammed, reče: “Zamislte da sam ja halifa, šta bi poželjeli da vam ja kao halifa dam?” Oni odgovoriše: “Ne Muhammede, to je nemoguće!” On im tada reče: “Dobro, ali pretpostavite da sam ja halifa.” Jedan od njih reče: “To je nemoguće!” A drugi reče: “O Muhammede, ti si dobar za hamala, a halifa se puno razlikuje od tebe!” Muhammed im reče: “Rekao sam vam: zamislite da sam halifa,” uozbiljivši se kao da je njegov san stvarnost.

On je sebe već vidio na tronu hilafeta, te se jednom od njih obrati riječima: “Šta bi poželio čovječe?!”

On mu odgovori: “Ja bih volio imati prekrasne bašče!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!”

Sve to se odigralo, a Muhmmed b. Ebi Amir se potpuno predao svome preambicioznom snu, gledajući sebe kao stvarnog halifu. Slušao je sam sebe sebe kako dijeli to neizmjerno bogatstvo osjećajući veliko zadovoljstvo što dijeli nakon što je tražio, što pomaže nakon što je i sam pomoć tražio, što naređuje, nakon što je samo izvršavao. U takvim osjećanjima on se okreće prema drugom kolegi i pita ga: “A šta ti čovječe želiš?” On mu reče: “O Muhammede, ti si obični hamal, a hamal ne može postati halifa!” On mu ponosno ponavlja: “Čovječe, zamisli da sam ja halifa, šta bi poželio?” On mu tada još arogantnije odgovori: “Prije će nebo na zemlju pasti nego što ćeš ti postati halifa!” Muhammed mu tada reče: “Pusti se toga, nego kaži šta bi poželio čovječe!” On mu tada reče: “Dobro me poslušaj o Muhammede, ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!”

Tako se sijelo završilo i svi su zaspali.

Muhammed se ujutru probudio, klanjao sabah-namaz i sjeo da razmišlja: tačno je, ko se bavi zanimanjem hamala ne može dokučiti stepen halife… (Jer, osoba koja ne usavršava svoje sposobnosti i nema preciziranih ciljeva u životu neće napredovati, nego nazadovati)

Muhammed je puno razmišljao o tome koji bi to bio prvi korak ka dostizanju njegovog cilja. Došao je do konkretnog zaključka i odredio je prvi korak – mora prodati magarca.

I zaista, prodao je magarca.

(Dragi brate i sestro, znaš li ko je magarac kojeg svako od nas treba da proda? To su naša ubjeđenja koja u sebi nosimo, zbog kojih sebi govorimo: Ja to ne mogu, to nije za mene…. kao da sam za sebe kaže: Ja sam loš, ja ja sam bezvrijedan… – da ta ubjeđenja zamijenimo sa: Ja to s Allahovom pomoći mogu, mogu dosta dobra učiniti, ja mogu dati svoj doprinos u izgradnji društva…)

Ibnu Ebi Amir je odlučno i čvrstim stopama krenuo da traga za načinom realizacije svog cilja. Odlučio je da postane odgovoran i vrijedan policajac.

(Pogledajte braćo i sestre, trud koji je Muhammed ulagao kao hamal, samo je upotrijebio u svrhu novog zanimanja)

Njegovi pretpostavljeni, kolege i ostali bili su zadivljeni njegovim radom. Brzo je napredovao u svome poslu i postao vrhovni policijski zapovjednik emevijske države u Endelusu.

Zatim je preselio halifa kojeg je naslijedio njegov sin Hišam el-Muejjed billah koji je tada imao samo 10 godina.

Naravno, taj mali dječak nije mogao obavljati odgovorne državne poslove.

Najutjecajniji ljudi na dvoru se dogovoriše da moraju imenovati opunomoćenika koji će upravljati državom u ime halife, ali su se pobojali da to bude neko od Umejevića ko bi mogao stvarno preuzeti hilafet, te se složiše da da to bude tročlano predsjedništvo od ljudi koji nisu Umejeveći.

Izbor je pao na Ibn Ebi Galiba, El-Mushafija i Ibn Ebi Amira. El-Mushafija su zatvorili zbog pronevjere javnih sredstava, a Ibn Ebi Amir je uspio da se riješi Ibn Ebi Galiba, jer je bio blizak sa majkom halife, tako da je ostao jedini halifin opunomoćenik.

Odmah nakon toga Muhammed je izdao nekoliko naredbi: naredio je da halifa ne može izaći bez njegove dozvole, da se sve državne službe presele u njegov dvorac, zatim je odlučio da ojača državu i uradio tri velike reforme iz oblasti na kojima počiva država: iman, znanje i snaga.

Na polju imana i morala odredio je dobre plaće daijama i misionarima koji su se zbližili sa narodom i odigrali značajnu ulogu u poboljšanju morala. Zatim je uputio dopis emevijskoj državi na istoku i evropskim kraljevinama o tome kako poziva svakog učenjaka da se doseli u Kordobu i da će imati velika primanja od države, te je na takav način sakupio veliki broj učenjaka iz raznih oblasti. Zatim je potpisao sporazume o primirju sa svim vanjskim neprijateljima kako bi ojačao svoju državu.

Za njegove vladavine država Emevija je ojačala i proširila svoje granice više nego i za jednog drugog halife u Endelusu. Tako je halifa Hadžib el-Mensur, Muhammed b. Ebi Amir svojom ambicijom, upornošću i istinskim oslanjanjem na Allaha uspio da ostvari svoje ciljeve.

Međutim, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, trideset godina nakon što je prodao svoga magarca, Hadžib el-Mensur, čuveni halifa okružen fakihima, emirima i drugim učenjacima, sjetio se svoje dvojice kolega hamala. Poslao je jednog vojnika kome je rekao: “Idi na to i to mjesto, ako nađeš dvojicu ljudi koji izgledaju tako i tako, dovedi ih ovamo.” Vojnik je otišao na opisano mjesto i našao spomenutu dvojicu na istom mjestu u istom stanju. Isti posao rade, u istoj trošnoj šupi žive, isti način razmišljanja sa istim načinom (vještinama) rada punih 30 godina. Vojnik im se obrati riječima: “Emirul-mu’minine vas traži!” Oni uplašeni odgovoriše: “Emirul-mu’minine! Mi nismo ništa zgriješili!” On im reče: “Halifa mi je naredio da vas dovedem.” Došli su do dvorca, ušli unutra i sa čuđenjem na mjestu halife ugledali čovjeka kojeg poznaju: “Ovo je naš ahbab Muhammed!”

Hadžib el-Mensur reče: “Jeste li me prepoznali?” “Jesmo, o emirul-mu’minine, ali se bojimo da ti nisi prepoznao nas!” rekoše oni. “Naprotiv, i ja sam vas poznao!” Zatim se okrenuo svojim saradnicima i kazao: “Ja sam prije 30 godina živio zajedno sa ovom dvojicom, bili smo hamali koji su prenosili terete drugima na svojim magaracima. Jedne noći smo sijelili, pa sam ih ja upitao: Kada bi ja postao halifa šta bi vi poželjeli da vam dam? Svaki od njih je kazao svoje želje.” Zatim se okrenuo jednom od nih i upitao ga: “Šta si ti poželio čovječe?” On mu odgovori: “Prekrasne bašče!” Halifa mu tada reče: “Dajem ti tu i tu bašču, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Dajte mu ergelu konja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Dajem ti 100 robinja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Dajem ti 100 zlatnih dinara, šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Tada mu halifa reče: “Imat ćeš i mjesečnu platu bez radne obaveze i moći ćeš ući kod mene kad god poželiš bez traženja dozvole.”

Zatim se halifa okrenuo prema drugome i rekao: “A šta si ti tražio?” “Poštedi me, emirel-mu’minine!” “Ne, tako mi Allaha, moraš ih obavijestiti.” On tad reče: “Nemoj, emirel-mu’minine!” “Naprotiv!” reče halifa. On tada reče: “Rekao sam ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!‘”

Tada Hadžib el-Mensur reče: “Uradite to što je poželio, da zna da Allah sve može!”

(Brate i sestro, možeš li ti ostvariti svoje snove i postići svoje ciljeve? Potpuno siguran u sebe odgovori: Da, uz Allahovu pomoć mogu i toga se stalno sjećaj, jer Allah sve može)

U hadisi-kudsijji stoji: “Ja sam sa mišljenjem moga roba o Meni, zato neka Moj rob traži od mene šta hoće!”

Brate, sestro, o svome Gospodaru misli dobro, misli da će ti pomoći i ostvariti tvoje želje. Ako o Allahu budeš mislio/la dobro, naći ćeš dobro, a ako budeš mislio drugačije, naći ćeš ono što si mislio.

Brate i sestro! Ovu rečenicu dobro pročitaj, zapamti, napiši lijepim rukopisom i postavi je na vidno mjesto u svojoj sobi ili je postavi na ekran svog mobitela.

Ibnul-Kajjim, r.a., kaže: “Allah neće zanemariti ničiji trud, niti će obezvrijediti njegova nastojanja.”

 

Iz knjige: El-Endelus – historija u slikama, dr. Tarik Suvejdan

Isra i Mi’radž – iz drugog ugla posmatranja

Budući da su osnovna obilježja i objašnjena vezana za posebno putovanje Poslanika, s.a.v.s., uveliko poznata, u  narednih nekoliko rečenica analizirat ćemo najvažnije poruke Isre i Mi’radža, a čija vrijednost od nas nužno iziskuje ulaganje napora i truda da ih pretočimo u praksu.

Prije svega, potrebno je imati na umu okolnosti u kojima se desila Isra i Mi’radž. Znamo da je to bilo u najtežem periodu života Poslanika, s.a.v.s., a taj period je ustupio nakon odbijanja Mekkenlija da prihvate Allahovu uputu i totalnog bojkota Poslanika, s.a.v.s., i njegovih sljedbenika pune dvije godine. Potom, odlazak sa ovog svijeta najvećeg pomagača i zaštitnika Poslanika, s.a.v.s., među Kurejševićima, njegovog uglednog i poštovanog djeda Abdul-Muttaliba, te preseljenja na ahiret njegove vjerne supruge Hatidže koja mu je, također, bila veliki oslonac i podrška. Sve to kulminiralo je neuspjelim pokušajem Poslanika, s.a.v.s., da pronađe plodnije tlo za svoju misiju u Taifu, gdje su ga njegovi stanovnici na najbrutalniji način napali i odbacili.

Možda najbolje oslikava njegovo stanje u kojem se tada nalazio dova koju je uputio Allahu, dž.š., riječima: Allahu moj, ja se Tebi žalim na svoju slabost i nemoć pred narodom, a Ti si Najmilostiviji od svih. Kome da me ostaviš? Neprijatelju koji me napada, ili prijatelju koji mi ne može pomoći?! Međutim, ako Ti nisi srdit na mene, meni je to dovoljno, a ja znam da je Tvoja milost bolja za mene. Ja se utječem Tvojim licem koje svojim svjetlom tjera sve tame i pomoću kojeg egzistira ovaj i onaj svijet, da na mene ne siđe Tvoja srdžba! Ja ću se Tebi vraćati sve dok ne budeš samnom zadovoljan! Nema snage niti moći osim Allahove!

Isra i Mi’radž nas uči da vjernik nikada ne smije izgubiti nadu u Allahovu milost i Njegovu pomoć. Da se ne smije predati iskušenjima i izazovima kojima je izložen, nego se obratiti Svemogućem Allahu koji pomaže Svoje iskrene robove.

Allah, dž.š., poručuje: “A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo.” (At-Tur, 48);

“Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.” (Al-Hadždž, 38) ;

“Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (An-Nahl, 97) ;

“One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.” (Merjem, 96);

“Onima koji govore: Gospodar naš je Allah pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan.” (Fussilat, 30).

Ovo su Allahove, dž.š., riječi, ovo je istina! Allah uzima u zaštitu svoje iskrene robove i pomaže im. Niko od nas nije bio, niti može biti u težoj situaciji od Poslanika, s.a.v.s. A on nas uči kako da u takvim situacijama postupimo. Uči nas da je izlaz u istinskom povratku Allahu i da je najvrijednije što možemo postići na ovom svijetu spoznaja Allaha. U hadisi-kudsijji stoji: “O sine Ademov, traži me pa ćeš me naći, a kada Mene nađeš, našao si sve!”

Svakako je značajno podsjetiti na činjenicu da je na Mi’radžu objavljen namaz. Da se vjernik putem namaza pet puta dnevno podsjeća na Mi’radž i na tu poruku koju u sebi nosi.

Pogotovo u mjesecu ramazanu.

Molim Svevišnjeg Allaha da nam poveća našu svijest o Njemu, podari snage da što više ove mubarek dane ramazana iskoristimo u dobru i da ga primi od nas!

Amin!

Kako se povećava sadaka tako se povećava i nafaka

Advokat je sjedio u jednom restoranu i ručao. Samo što mu je konobar donio tanjir sa ukusnom hranom, primijetio je siromašnog dječaka i djevojčicu kako kroz izlog restorana gledaju u njegov tanjir prepun hrane.

Pozvao ih je da uđu u restoran, nakon čega su oni ušli i sjeli pored njega. Ponudio im je da izaberu šta žele jesti. Dječak je stidljivo pokazao prstom na njegov tanjir.

Naredio je konobaru da im donese dvije porcije istog jela. Sa uživanjem je gledao kako radosno jedu ukusno pripremljenu hranu.

Nakon što su završili sa jelom, dječak i djevojčica su ustali, potom oprali ruke i izašli iz restorana.

Advokat je također završio sa jelom i ustao da uzme račun kako bi platio tri porcije.

Iznenadio se kada je ugledao prazan papir računa na kojem je jedino rukopisom vlasnika restorana bilo ispisano sljedeće: “Mi ne posjedujemo spravu koja je u stanju izračunati vrijednost ljudskosti (humanosti).”

Kako se povećava sadaka tako se povećava nafaka.

Kako se povećava skrušenost u namazu, tako se povećava zadovoljstvo i sreća.

Kako se se povećava dobročinstvo prema roditeljima tako se povećava Allahova pomoć za uspjeh u životu.

Ko se Allaha (istinski) boji, – ovo je uslov

naći će mu izlaz iz svake situacije, – ovo je obećanje

i opskrbit će ga odakle se i ne nada! – ovo je nagrada.

Molim Svevišnjeg Allaha da nas učini bogobojaznim! Amin!

Od zemlje na zemlju u zemlju

Mi ne možemo promijeniti prošlost, niti utjecati na budućnost.

Zašto onda toliko brinemo za nečim što ne možemo promijeniti?!

Život je kratak, a ciljeva je mnogo, zato gledaj u oblake, a ne u zemlju.

Ako ti se zatvore putevi ispred tebe, obrati se Onome Koji Zna sve tajne.

I reci: Hvala Allahu na svakom stanju!

Titanik je sagradilo stotine stručnjaka, a Nuhovu lađu samo jedan čovjek.

Prvi se utopio, a druga je spasila čovječanstvo.

Uspjeh daruje Allah Uzvišeni!

Mi nismo autohtoni stanovnici planete Zemlje!

Mi pripadamo džennetu u kome je na početku boravio naš praotac Adem.

Mi smo ovdje sišli samo privremeno kako bi odradili jedan kratki ispit, a zatim se brzo vratili.

Zato uloži sve od sebe da se pridružiš povorci salihina (dobrih ljudi), koji će se vratiti našoj lijepoj i prostranoj domovini i nemoj gubiti svoje vrijeme na ovoj malehnoj i beznačajnoj planeti…

Rastanak:

Nije put,

niti prestanak ljubavi,

čak ni smrt nije rastanak,

srest ćemo se na ahiretu.

Rastanak je:

Ako jedan od nas bude u džennetu,

a drugi u džehennemu…

Molim Svevišnjeg Gospodara da nas učini stanovnicima dženneta!

Život je samo jedna kratka priča:

“Od zemlje na zemlju u zemlju;”

“A zatim, obračun pa nagrada ili kazna.”

Zato živi svoj život u ime Allaha – bit ćeš najsretniji čovjek!

Aid El-Karni

Velika mudrost o životu

Poznati islamski daija iz Sirije, Ali Tantawi, koji je svoj životni vijek proveo u Saudijskoj Arabiji, upitan je jedne prilike o najvećoj mudrosti koju je u svom životu pročitao, pa je odgovorio: “Čitao sam konstatno više od 70 godina. Nisam pronašao ljepše mudrosti od one koju je prenio imam El-Dževzi, r.a:

Teškoća koja prati dobro djelo odlazi, a ostaje njena nagrada, dok slatkoća grijeha isto tako odlazi, ali ostaje njena kazna. Budi sa Allahom i ni na kog drugog se ne osvrći. Pruži svoje ruke prema Njemu u dubokoj tmini noći i reci: Gospodaru moj, dunjaluk nema ljepote bez spominjanja Tebe, niti Onaj svijet ima smisla bez Tvog oprosta, niti džennet bez gledanja u Tebe. Toleriši i praštaj, a stvorenja prepusti njihovom Stvoritelju. I mi i oni svakako idu s ovog svijeta. Radi dobro, ma koliko ti se činilo beznačajnim – ti ne znaš koje će te dobro djelo uvesti u džennet!

Njegova ekselencija, taksista

Dr. Ali ispričao nam je sljedeći događaj:

“Nakon što je završen let za povratak u našu zemlju, uzeo sam svoj prtljag i izašao na vrata aerodroma, te se ukrcao u jedan taksi koji je čekao svoje klijente. Nakon što je šofer stavio moju torbu u prtljažnik, sjeo je za volan i auto je krenulo. Put od aerodroma do moje kuće vremenski je trajao od 15 do 30 minuta, ovisno o gužvi u saobraćaju.

Za vrijeme vožnje razgovarao sa sam sa taksistom i primjetio da je neobičajno kulturan i obrazovan – da ima izuzetno prefinjen i odmjeren stil. Gledao sam ga dok govori i primjetio da mu lice bilsta od sjaja, a njegovo ozareno lice osmijehom iskazuje sreću i zadovoljstvo. Djelovao je veoma optimistično, kao rijetko ko, kada je u pitanju budućnost. Kao da nema nikakvih ovodunjalučkih briga, suprotno onome što smo navikli od njegovih kolega taksista da slušamo kako se stalno žale, kukaju  i nekoga kritikuju. Sve te njihove brige i patnje mogao si prepoznati i na njihovim licima.”

Dr. Ali kaže: “Uistinu me je ovaj šofer zadivio i jednostavno nametnuo poseban vid poštovanja prema njemu, svojim lijepim izgledom i ozarenim licem. Istovremeno, obradovao me je svojim razboritim govorom i izuzetno ubjedljivom logikom. Sve to navelo me je da ispravim svoj položaj sjedenja, uozbiljim svoj govor i promijenim način obraćanja prema njemu, birajući riječi i izraze poštovanja i uvažavanja koje takav čovjek zaslužuje.

Kada smo već ušli u grad, pogledao sam u njega i rekao mu: “Iskreno mi reci, brate moj, ko si ti? Tvoja pojava, blistavost tvog lica i kultura koju pokazuješ nisu u skladu sa uobičajnim osobinama taksista koji danonoćno rade da bi preživjeli?!”

Čovjek me je pogledao sa osmijehom na licu koji iza sebe krije hiljadu i jednu priču. Nakratko je ušutio, a zatim me ponovo pogledao i rukom pokazao na visoke zgrade sa naše desne strane, na drugoj strani svojom rukom je pokazao na nekoliko luksuznih dvoraca sa prostranim i prekrasnim bašćama, okruženim sa visokim zidinama iznad kojih se vidjelo zeleno drveće. Odgovorio sam mu: “Da, vidio sam sve to, ali kakve to veze ima sa tobom?!” “Da sam htio da sve to i još daleko više od toga bude moje, mogao sam to ostvariti,” odgovori on. Ja ga ponovo upitah: ’’A zašto ne bi? Zar bi mogao razuman čovjek da ne poželi tako nešto?’’

On mi tada reče: “Dragi moj brate, ja sam bio direktor finansija u najvećem ministarstvu ove države. Ti dobro znaš šta to znači u našoj i sličnim državama. Svi projekti, tenderi i koncesije zavisile su od mog potpisa. Međutim, bio sam izuzetno strog i precizan u ispunjavanju svih predviđenih uslova i pravila koje treba ispuniti bilo koji predmet kako bi bio odobren. Nisam odustajao od tog principa bez obzira na razloge. Bio sam duboko svjestan da će teret ovog naroda snositi svaka odgovorna osoba koja iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano; da će ga dove miliona onih čije je pravo uskratio stići prije ili poslije. Kako ne, a Allah, dž.š., u hadisi-kudsijju o dovi mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) kaže: “Tako mi Moje moći i Moje uzvišenosti, pomoći ću te, pa makar nakon nekog vremena.” Ne mogu ti opisati, dr. Ali, kolikim sam pritiscima i neprijatnostima bio izložen. Pojedini su došli do indirektne prijetnje. Međutim, ja se nisam na to obazirao. Ostao sam ustrajan na principima i vrijednostima u koje sam vjerovao.

Naravno, i ja sam čovjek od krvi i mesa, koji osjeća i želi. Osjećam ono što svaki drugi čovjek osjeća. Imao sam momenata slabosti pred mnogim ponudama vrijednim desetine miliona, nekretninama, soliterima… Sve su to bile ponude samo za potpisivanje jednog tendera, a šta bih tek dobio da sam dao saglasnost za sve tendere koji su traženi?! Šta misliš, da sam to uradio, da li bih te sada vozio tvojoj kući sa aerodroma ovim autom?’’

Nakon što se moje divljenje prema tom čovjek još više povećalo, rekao sam mu: “Kako si uspio prevazići te momente slabosti u kojima si se našao?!”

’’Ti znaš, brate moj, da je jedno od najvećih iskušenja kojim čovjek može biti iskušan iskušenje imetkom i siromaštvom, naročito kada supruga i djeca vrše konstantan pritisak u tom pogledu. Pogotovo, kada se tako velika iskušenja nađu kod čovjeka slabića kao što sam ja. Tada se čovjek sjeti Allahovih, dž.š., riječi: “Znajte da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, a kod Allaha je nagrada najveća.” “

Imao sam osjećaj kao da čita hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se on utječe od iskušenja siromaštva riječima: “i utječem se Tebi od iskušenja siromaštva.”

Upitao sam ga: “Šta si ti uradio pred iskušenjem tolikih miliona i tako velikih pritisaka od strane odgovornih u ministarstvu s jedne strane, te pritiska supruge i djece za njihove stvarne potrebe s druge strane?”

On mi odgovori: “Kada čovjek radi po principima i vrijednostima u koje u potpunosti vjeruje, čvrsto ubijeđen da Allah, dž.š., daje nafaku, on će sigurno uspjeti da savlada svaku prepreku koja se pred njim nađe, pogotovo ako se radi o muslimanu koji zna da Allah Iskušava Svoje robove siromaštvom i bogatstvom, čvrsto ubijeđen da će se Allahovo obećanje, da će mu nadoknaditi ono što je ostavio boljim od njega, sigurno desiti, kao što se navodi u hadisu: “Ko Allaha radi nešto ostavi, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.”

Zatim je taksista nastavio: “Kad god bih osjetio slabost pred spomenutim izazovima i mnoštvom zahtjeva porodice, obraćao sam se Allahu da me učvrsti. Kada bih se vratio kući i pogledao u lica svojih sinova i kćeri to bi mi još više povećalo moju odlučnost da ustrajem. Govorio sam sam sebi da će ta ista djeca biti prvi koji će me kriviti i o mom vratu se okačiti na Sudnjem danu, ukoliko ih budem hranio haram zalogajem. Pomislio bih zar ja da budem onaj koji će uništiti živote ovih malih bezgriješnih bića, oslabiti njihovu moć, rastrojiti njihovu razboritost i posijati među njih sjeme mržnje, hraneći ih haramom?!

Brate moj, dr. Ali, neću ti sakriti istinu da je moja briga i bojaznost za svojom djecom od haram zalogaja bila moj najveći podstrek, nakon Allahove, dž.š., podrške.”

Dr. Ali kaže: “Prije nego što smo stigli do moje kuće, čovjek iskrenog imana i veliki heroj u odricanju, završava riječima: “Nakon godina provedenih na spomenutom poslu i velike borbe sa svima, neki su me gledali sa podozrenjem, a drugi su o meni pričali ismijavajući me i potcjenjujući, treći su me optuživali da sam lud, tvrdeći da odbiti tolike milione može samo budala… U tom periodu sam bio u velikom saburu i stalnoj borbi sa sobom. Kad god bih oslabio pribjegavao bih svome Gospodaru, a zatim bih prigrlio svoju djecu u naručje i srcem ih ljubio, ponavljajući Allahove, dž.š., riječi: “Na nebesima je vaša opskrba i ono čime vam se prijeti.” Poslije toga bih se vraćao sve jači i jači, izvršavajući svoj posao ustrajan u svojim principima.

Na kraju sam dao ostavku na svom radnom mjestu i otišao bez povratka. Svojim novcem sam kupio ovaj taksi i krenuo u potragu za zalogajem svoje djece kojeg ću steći vlastitim znojem, nimalo se ne kajući za poziciju koju sam ostavio, niti za plaću koju sam primao. Sve sam to ostavio da bi spasio svoju vjeru, ostvario bolju budućnost za svoju djecu i sačuvao svoje zdravlje, čvrsto vjerujući da će mi Svevišnji Allah to nadoknaditi još boljim i da će me sačuvati Svojom milošću. Stalno sam ponavljao hadis našeg Poslanika i moga miljenika, s.a.v.s.: “Pazi na Allaha, pa će i Allah paziti na tebe!” Tako mi Allaha, Allah me Sačuvao, i mene i moju djecu. Ti si, dr. Ali, primjetio da mi je Allah Podario zdravlje, snagu i ozarenost lica, kao što si sam kazao.”

Tada sam rekao: “To me podsjeća na riječi: ‘Zaista u čudne primjere Allahove mudrosti spada i to da za pošten i krepostan život Allah daje zdravlje i snagu za rad, a za nepošten i nemoralan život daje propast i bolest.’”

Taksista doda: “Kao što je Allah sačuvao moje zdravlje, isto tako me je počastio hairli djecom, hvala Mu na tome. Svi su završili fakultete sa visokim ocjenama i dobili visoke funkcije, a gotovo svi su hafizi Kur’ana. Među nama vlada tolika ljubav i poštovanje koje ti nisam u stanju opisati.

Nakon toliko godina, saznao sam da su pojedine moje bivše radne kolege, koje su bile daleko ispod mog ranga u poslu, postali vlasnici velikog imetka, visokih zgrada i raskošnih dvoraca. Ali sam čuo neke vijesti o njima koje su me učinile da još više zahvaljujem svome Gospodaru koji me je Uputio i Učvrstio da odolim iskušenju imetka. Neki od njih su završili kao teški bolesnici, jedan od njih se liječi u inostranstvu od opasne bolesti, drugi pati od ceroze jetre, kod trećeg su se sinovi posvađali zbog nasljedstva, kod nekog su sinovi završili kao ovisnici droge…

A ja ću uskoro ostaviti ovu voljenu limuzinu, jer su mi sinovi tražili da je se riješim, nakon što su oni ostvarili mnogo toga u životu i imaju visoka primanja, pa hoće da se ja malo odmorim, i da mi tako uzvrate dobročinstvo – da mi budu na usluzi. Ja želim da im ukažem tu priliku kako bi sutra i njihova djeca bila dobra prema njima.”

Dr. Ali kaže: “Približili smo se mojoj kući, a ja plovim po uzburkanim talasima međusobno prožimajućih misli koje su velikom brzinom nadirale u moju glavu. Trudio sam se da se suzdržim od suza koje su već same krenule niz moje lice. Nakon što smo stigli, čovjek je zaustavio svoje auto i krenuo da mi izvadi torbu. Požurio sam i pretekao ga, te sam je sam uzeo osjećajući veliki stid i sramotu što sam mu dozvolio da je unese u auto na aerodromu. Zatim sam pružio ruku i platio mu cijenu prijevoza. On uze novac i stavi ga u svoj džep, a da ga nije ni prebrojao. Ušao je u svoje auto, nazvao mi selam opraštajući se sa mnom, a ja nisam mogao da mu uzvratim selam dok se nije udaljio, da ne bi otkrio svoje stanje i pokazao svoje suze koje su jako navirale, te svoj glasni plač kojeg me je već bilo stid…

Ostao sam nepomičan ispred svoje kuće s poštovanjem posmatrajući tog taksistu, najvećeg čovjeka kojeg sam sreo u svom životu. Bilo me je stid da uđem u kuću prije nego što je taksista otišao.”

Dr. Ali kaže: “Iako sam univerzitetski profesor, naučio sam od ovog čovjeka ono što nisam naučio za cijelog svog života. Mislio sam da mi univerzitetski profesori imamo uticaj zbog znanja i naobrazbe koju imamo, ali shvatio sam da istinski uticaj na druge imaju oni koji su iskreni, odani i na Allaha se oslanjaju, čvrsto vjerujući da će im pomoći i da će ih sačuvati. To su oni koji postupaju po onome što su naučili, oni koji su ustrajni u svojim principima i vrijednostima u koje vjeruju, daleko od blještaja fotelja, visokih položaja i velikih bankovnih računa.”

Dova – naš neizostavni saputnik ka ostvarenju odabranih ciljeva

Značaj dove u životu vjernika potvrđuju kako mnogobrojni ajeti i hadisi, isto tako i praksa Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija uzoritih muslimana. Dova je srž ibadeta, direktan kontakt sa Svevišnjim Gospodarom, za koju nisu potrebni posebni uslovi. Nije ograničena vremenom, prostorom, određenom odjećom, niti je uslovljena abdestom. Dova je je veliki štit i podrška vjerniku u svakom koraku njegovog života na ovom svijetu.

Allah, dž.š., kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.” (El-Bekara, 186)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko Allahu dovu ne čini, Allah se na njega naljuti.” (Tirmizi)

U drugom hadisu stoji: “Allah je mnogo Stidan i Plemenit, stid ga je da ruke svoga roba, koji ih prema njemu podigne, vrati praznim i razočaranim.”

Istinski vjernik nikog drugog ne moli, osim Allaha, samo od Njega pomoć traži, samo se Njemu nada, samo se na Njega oslanja, samo Njemu prepušta svoje brige, samo kod Njega utočište traži, samo Njemu žrtvu (kurban) prinosi, samo se Njemu zavjetuje, samo se Njime zaklinje, samo oko Njegove kuće tavaf čini, samo se Njegovom dobru nada… Neka sastavni dio tvoga imana, tewhida, vjerovanja, bude uporno i konstantno dizanje ruku sa iskrenom dovom Allahu, dž.š.: Allahu moj, ja se odričem bilo kakvog drugog oslonca osim na Tebe, bilo kakve nade osim u Tebe, samo se Tebi predajem, samo kod Tebe utočište tražim, samo na Tvojim vratima uporno stojim, samo se Tebi ponizno molim…

Poslanik, s.av.s., kaže: “Ako tražiš, traži samo od Allaha, ako se oslanjaš, oslanjaj se samo na Allaha.”

Postoje samo dva uslova za prijem dove kod Allaha, dž.š.:

1 – Iskrenost –  Da dovu činiš iskreno sa čvrstim ubijeđenjem da će ti je Allah, dž.š., primiti;

2 – Halal zalogaj –  Da se potrudiš da imetak koji stičeš bude halal.

Ukoliko jedan od ova dva uslova ne budeš ispunio, dova ti neće biti primljena.

Uvaženi alim i daija Ajid El-Karni prenosi sljedeći događaj:

Jedna žena se udala za čovjeka po imenu Ismail. On je bio ugledni alim, jedan od učenika čuvenog imama Malika. Kao rezultat tog mubarek braka, uskoro su dobili dječaka kojem su dali ime Muhammed. Međutim, kratko nakon rođenja djeteta, njen suprug Ismail preseli na bolji svijet, ostavivši svojoj supruzi i sinu veliki imetak. Majka je nastavila da odgaja svoga sina u duhu islama, imajući veliku želju da njen sin postane ugledan alim kao njegov otac. Toj njenoj namjeri velika prepreka je bila činjenica da je Muhammed od rođenja bio slijep, što mu je otežavalo putovanje do poznate uleme tog doba i u mnogome umanjilo šansu da postane veliki alim.

Svemilosni Allah, dž.š., Ukazao je njegovoj majci na vrata dove. Počela je iskreno, sa čvrstim ubjeđenjem u Allahovu, dž.š., svemoć, činiti dovu da vrati vid njenom djetetu. Ustrajala je u toj dovi sve dok nije jednu večer u snu  vidjela Ibrahima, a.s., koji joj reče: O robinjo Božija, Allah, dž.š., je zbog tvoje uporne dove vratio vid tvome djetu. Nakon što se probudila, otišla je do Muhammeda i uvjerila se da njen Muhammed normalno gleda. Veličanstven Ti si, Gospodaru naš! Ti Koji Udovoljavaš dovama onoga koji je u nevolji i Koji tegobe Otklanjaš! -uzviknula je.

Nakon što je Allah, dž.š., vratio vid njenom djetetu, majka je nastavila sa projektom obrazovanja svog sina i Allah, dž.š., je Darovao da on, nakon što je stasao u vrsnog alima, napiše najvjerodostojniju knjigu na dunjaluku, poslije Kur’ana, Sahihu-l-Buhari. Da, bio je to Muhammed b. Ismail El.Buhari.

Ovo je velika pouka za sve one koji su pokucali na vrata mnogih mudraca i medicinara, a nisu našli lijek. Pokucajte na nebeska vrata. Nemojte gubiti nadu u Allahovu, dž.š., milost. Nemojte odustajati od dove. Allahova nagrada vas neće zaobići, sve dok je upornost dio vašeg djelovanja u činjenu dove i dobra!

Evo prilike da ove novogodišnje (neradne) dane što više provedemo u dovi, od čega ćemo sigurno imati koristi, a da se klonimo raznih grijeha i besposlica koje su uobičajne u ovim danima.