BUDI BUDNA NACIJO!

Imate ljude koji rade na osvajanju (uništenju) svijeta i otvoreno govore o “zlatnoj milijardi”, kako je tobože planeta Zemlja prenapućena i pod hitno treba ljudsku populaciju svesti na jednu milijardu kako bi mogli da mirno uživaju u blagostanju. Takav jedan pakleni plan formulisan je i objavljen pod naslovom Protokoli sionskih mudraca.

S druge strane imate ljude koji pokušavaju da uspostave red na Zemlji čvrsto vjerujući da je čovjek Božiji namjesnik na Zemlji čija je uloga da očuva red koji je Svevišnji Gospodar uspostavio. Jedan od takvih na našem govornom području bio je čuveni Hasan Kafija Pruščak koji je napisao djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta.

To njegovo malo, ali značajno djelo, prevedeno je na mnoge jezike svijeta. Kafija je uočio nedostatke u Osmanskoj carevini tog doba i napisao spomenuto djelo na arapskom jeziku koje je imalo za cilj da upozori na nedostatke tadašnjeg sistema vlasti s ciljem da se prevaziđu.

Nije se zadovoljio time, nego je otišao u Istanbul da svoj nasihat uruči Sultanu lično. Nasavjetovaše ga da to prevede na osmanski jezik kako bi Sultan i njegova svita bili u stanju da ga razumiju. On je to uradio i lično Sultanu uručio primjerak prevoda na osmanski jezik. Sultan se zadivio onim što je pročitao, te naredio da se umnoži i podijeli po službama, te da se po tome postupi.

Kafiju je nagradio velikom nagradom i ponudio mu da ostane kao savjetnik na Sultanovom dvoru, ali je on zamolio da se vrati u svoju rodnu grudu, našu lijepu Bosnu, te ga Sultan imenuje za doživotnog kadiju u njegovom rodnom Pruscu.

Ovo je primjer, što bi rahmetli Nedžad Ibrišimović kazao, “ruhani i šejtani inspiracije”, prvi spadaju u grupu “šejtani”, a drugi u grupu “Rahmani” ljudi…

Do mojih ruku došla je ta brošura rahmetli Hasana Kafije Pruščaka u prevodu na bosanski jezik od strane rahmetli Safvet-beg Bašagića, koja je štampana davne 1919. godine. Moju pažnju privukao je tekst koji se nalazi nakon završetka prevoda djela, pod naslovom Spoznaja Allaha i robovanje, kojeg je vjerovatno sa arapskog preveo Safvet-beg Bašagić i kompletnog stavio pod navodne znake, ali nije spomenuo izvor.

Smatram da je taj tekst toliko važan da bi ga svaka muslimanska porodica trebala imati na vidnom mjestu u svojoj kući i stalno se na njega vraćati.

Ja sam ga naslovio sa: Budi budna nacijo!, zbog sljedećeg pasusa u njemu:

Budi budna nacijo! Probudi se državo! Svi budite budni! Svi ste vi u Božijem prisustvu. Sutra svi moramo polagati račun. Ne prolazite preko krvi naših šehida ne mareći i ne svađajte se zbog položaja.

A evo tog teksta u cijelosti:

SPOZNAJA ALLAHA I ROBOVANJE

1. “Samo istina Uzvišenog je svjetlo, sve drugo je tama.”

2. “Mi svi smo od Boga, sav svijet je od Boga, sve ukazuje na Njega i svi ćemo se Njemu vratiti.”

3. “Svi poslanici su imali za cilj vraćanje na jednu jedinu riječ a ta je: spoznaja Allaha.”

4. “Glavni cilj vahja bio je ovaj – razviti spoznaju ljudskog roda.”

5. “Najveći uzdasi i plač evlija su od bola zbog rastanka i razdvojenosti od Voljenog i Njegove pažnje.”

6. “Sva savršenstva koja su dostigli Božije evlije i Božiji poslanici su da iz srca uklone sve osim Njega i da svoje srce zatvore za sve osim za Njega.”

7. “Ono što čovjeku otvara put da bi ga Allah primio u svoje okrilje je da odstrani od sebe sve osim Njega; a ovo nije dostupno svakom čovjeku.”

8. “Sami uronite u ova mora: more Božanskog, more poslanstva i Kur’an-i Kerima.”

9. “Zahvalnost na blagodatima javnim i tajnim Uzvišenoj Istini jedan je od najvažnijih zadataka robovanja i služenja koji svaki čovjek treba izvršavati koliko je u mogućnosti: iako ovu dužnost zahvalnosti Uzvišenoj Istini nijedno od stvorenja nije u stanju u potpunosti da izvrši.”

10. “Sasvim je jasno da je za slavljenje i veličanje Boga Uzvišenog neophodna i spoznaja o stepenu Njegove svetosti i atributima veličanstva i ljepote i bez nekog vida znanja i spoznaje ovo nije moguće.”

11. “Od odlika robovanja je i to da čovjek do moći Božije nikakvu drugu moć ne priznaje i do hvale Njemu nikome drugom hvalu ne iskazuje.”

12. “Slavljenje bilo čega drugog osim Boga nije ostvarivo: čak ako izričete pohvalu jednoj ruži ili jabuci, sve je to slavljenje Boga.”

13. “Znajte sigurno da ako vaše djelovanje ne proističe iz Božanskog i ako izađete iz jednoće islama bit ćete izgubljeni.”

14. “Ako su vaši ciljevi božanski, onda će i materijalne stvari doći uz njih, s tim što i one tada postaju božanske.”

15. “Mjerilo prepoznavanja božanskog od šejtanskog jeste to da (čovjek) nakon obraćanja sebi uvidi da ono što on hoće jeste samo djelo pa makar ga i neko drugi obavio.”

16. “Pažnja okrenuta Bogu i preseljenje (hidžra) od sebe ka Njemu, – a koje je najveći vid preseljenja (hidžre) -, te selidba od vlastitih prohtjeva ka Istini (Bogu), i iz ovosvjetskog u svijet onostranog, učinila vas je jakim.”

17. “Nakon oslanjanja na Boga na svoje se sposobnosti koje su i same od Njega pouzdajte i oslonite.”

18. “Kažem vam da se nikoga ne plašite osim Boga, da ni u koga ne polažete nadu osim u Njega, Svedarovatelja Uzvišenog.”

19. “Obraćanje pažnje na sve drugo osim Boga čovjeka zastire tamnim i svijetlim zastorima.”

20. “(Čovjekova) nemarnost prema Istini (Bogu) uvećava crnilo srca i čini da njegovi prohtjevi (nefs) i šejtan ovladaju njime i da pokvarenosti svakim danom budu veće, a spominjanje i sjećanje na Boga dušu čini svjetlom, srce blistavim i staništem Voljenog, a duh (ruh) pročišćenim i čovjeka oslobađa okova njegovih prohtjeva.”

21. “Znaj da nijedna vatra nije bolnija od vatre Allahove srdžbe!”

22. “Kako smo dužni da se sami čuvamo i tražimo izlaz iz tame (neznanja) ka svjetlu, dužni smo, isto tako, i druge da pozivamo.”

23. “Mi trebamo pozivati ali naše pozivanje ne smije biti zbog sebe niti dunjaluka, naše pozivanje mora biti u ime Boga.”

24. “Neka vaše učenje bude u ime Boga.”

25. “Ako čovjek udovoljava prohtjevima nefsa, a ne onome što želi Bog, ovim nidokle neće stići, ovakav njegov posao, na koncu, će biti slab. Sve što se ne čini zbog Boga ne može biti trajno.”

26. “Bog postoji: ne budite nemarni prema Njemu! Bog je prisutan: svi smo mi pod Njegovom zaštitom.”

27. “Neka vaša stremljenja budu ka Allahu, neka vaši koraci idu ka Njemu.”

28. “Sav kosmos svjedoči o postojanju Boga, sve što se zbiva i dešava odražava prisutnost Boga.”

29. “Stalno imajte na umu da je Bog prisutan u svakom vašem poslu, u svemu što radite! Bog prati oči kojima gledate. On čuje ono što jezikom izgovarate. On vidi ono što rukama radite i sutra ćemo za sve to morati odgovarati!”

30. “Nad svima nama bdije Bog i sve nas čeka smrt.”

31. “Vaša srca trebate dovesti do te spoznaje da je Bog prisutan u svemu što radite!”

32. “Dostignite takvu skromnost srca i svoje ponašanje izmjenite tako da znate da je svijet, od najviših visina do najnižih nizina, znak Allaha Slavljenog i Uzvišenog i da samo On ima moć nad njim.”

33. “Bog iskušava roba kroz blagodati kojima ga obasipa.”

34. “Ono što čovjeku daje izlaz iz kolebljivosti i neodlučnosti – to je “zikr”, spominjanje Boga.”

35. “Svoju pažnju okreni Bogu da bi srca bila okrenuta tebi.”

36. Vanjština nekog djela nije mjerilo, ono što je mjerilo je motiv i namjera zbog koje se djelo čini.”

37. Nema nijedne punoljetne i odgovorne osobe na svijetu, a da je Bog ne iskušava i ne stavlja na probu.”

38. “Svako u okviru položaja na kojem se nalazi i odgovornosti koju ima, upravo taj položaj i ta odgovornost su ispit za njega.”

39. “Mjerilo u islamu je Božije zadovoljstvo a ne ljudi. Mi ljude cijenimo po istini a ne istinu po ljudima. Mjerilo je istina.”

40. “Mi kriterije moramo učiniti božanskim.”

41. “Budi budna nacijo! Probudi se državo! Svi budite budni! Svi ste vi u Božijem prisustvu. Sutra svi moramo polagati račun. Ne prolazite preko krvi naših šehida ne mareći i ne svađajte se zbog položaja.”

42. “Kosmos svjedoči o prisutnoti Boga, u Božijoj prisutnosti ne činite grijeh. U prisutnosti Boga se ne prepirite oko beskorisnih, prolaznih stvari. Radite vaš posao u ime Boga i ka Njemu se približavajte.”

43. “U ovom trenutku svi mi se nalazimo pred ispitom.”

44. “Čovjek može nešto od očiju svih ljudi da sakrije, ali sve naše
stvari se čuvaju kod Boga i On će ih nama samima vratiti.”

45. “Oslanjajte se na Boga, a ovo oslanjanje na Boga – ako Bog da – će razriješiti sve vaše probleme.”

46. “Svi oni zadaci kojima nas je Allah dž.š. zadužio da ih izvršavamo odraz su Njegove milosti i dobrote prema nama, a mi ih smatramo nametnutom obavezom.”

47. “Mi trebamo biti Allahovi robovi i trebamo znati da sve stvari potiču od Boga.”

48. “Bog, Svedarovatelj Uzvišeni darovao nam je sve svoje blagodati, a te stvari koje nam je darovao trebamo trošiti na Njegovom putu.”

49. “Svi mi jesmo od Boga i treba da budemo na putu služenja Njemu.”

50. “Ono što čovjeku olakšava tegobe je ovo: da svi ljudi odlaze sa ovog svijeta i da ćemo svi mi otići, zato je bolje da se žrtvujemo na Božijem putu.”

51. “Svi mi, ma šta da imali, Bogom to imamo, zato svu snagu koju posjedujemo na Božijem putu treba da trošimo.”

Safvet-beg Bašagić

Njegova ekselencija, taksista

Dr. Ali ispričao nam je sljedeći događaj:

“Nakon što je završen let za povratak u našu zemlju, uzeo sam svoj prtljag i izašao na vrata aerodroma, te se ukrcao u jedan taksi koji je čekao svoje klijente. Nakon što je šofer stavio moju torbu u prtljažnik, sjeo je za volan i auto je krenulo. Put od aerodroma do moje kuće vremenski je trajao od 15 do 30 minuta, ovisno o gužvi u saobraćaju.

Za vrijeme vožnje razgovarao sa sam sa taksistom i primjetio da je neobičajno kulturan i obrazovan – da ima izuzetno prefinjen i odmjeren stil. Gledao sam ga dok govori i primjetio da mu lice bilsta od sjaja, a njegovo ozareno lice osmijehom iskazuje sreću i zadovoljstvo. Djelovao je veoma optimistično, kao rijetko ko, kada je u pitanju budućnost. Kao da nema nikakvih ovodunjalučkih briga, suprotno onome što smo navikli od njegovih kolega taksista da slušamo kako se stalno žale, kukaju  i nekoga kritikuju. Sve te njihove brige i patnje mogao si prepoznati i na njihovim licima.”

Dr. Ali kaže: “Uistinu me je ovaj šofer zadivio i jednostavno nametnuo poseban vid poštovanja prema njemu, svojim lijepim izgledom i ozarenim licem. Istovremeno, obradovao me je svojim razboritim govorom i izuzetno ubjedljivom logikom. Sve to navelo me je da ispravim svoj položaj sjedenja, uozbiljim svoj govor i promijenim način obraćanja prema njemu, birajući riječi i izraze poštovanja i uvažavanja koje takav čovjek zaslužuje.

Kada smo već ušli u grad, pogledao sam u njega i rekao mu: “Iskreno mi reci, brate moj, ko si ti? Tvoja pojava, blistavost tvog lica i kultura koju pokazuješ nisu u skladu sa uobičajnim osobinama taksista koji danonoćno rade da bi preživjeli?!”

Čovjek me je pogledao sa osmijehom na licu koji iza sebe krije hiljadu i jednu priču. Nakratko je ušutio, a zatim me ponovo pogledao i rukom pokazao na visoke zgrade sa naše desne strane, na drugoj strani svojom rukom je pokazao na nekoliko luksuznih dvoraca sa prostranim i prekrasnim bašćama, okruženim sa visokim zidinama iznad kojih se vidjelo zeleno drveće. Odgovorio sam mu: “Da, vidio sam sve to, ali kakve to veze ima sa tobom?!” “Da sam htio da sve to i još daleko više od toga bude moje, mogao sam to ostvariti,” odgovori on. Ja ga ponovo upitah: ’’A zašto ne bi? Zar bi mogao razuman čovjek da ne poželi tako nešto?’’

On mi tada reče: “Dragi moj brate, ja sam bio direktor finansija u najvećem ministarstvu ove države. Ti dobro znaš šta to znači u našoj i sličnim državama. Svi projekti, tenderi i koncesije zavisile su od mog potpisa. Međutim, bio sam izuzetno strog i precizan u ispunjavanju svih predviđenih uslova i pravila koje treba ispuniti bilo koji predmet kako bi bio odobren. Nisam odustajao od tog principa bez obzira na razloge. Bio sam duboko svjestan da će teret ovog naroda snositi svaka odgovorna osoba koja iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano; da će ga dove miliona onih čije je pravo uskratio stići prije ili poslije. Kako ne, a Allah, dž.š., u hadisi-kudsijju o dovi mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) kaže: “Tako mi Moje moći i Moje uzvišenosti, pomoći ću te, pa makar nakon nekog vremena.” Ne mogu ti opisati, dr. Ali, kolikim sam pritiscima i neprijatnostima bio izložen. Pojedini su došli do indirektne prijetnje. Međutim, ja se nisam na to obazirao. Ostao sam ustrajan na principima i vrijednostima u koje sam vjerovao.

Naravno, i ja sam čovjek od krvi i mesa, koji osjeća i želi. Osjećam ono što svaki drugi čovjek osjeća. Imao sam momenata slabosti pred mnogim ponudama vrijednim desetine miliona, nekretninama, soliterima… Sve su to bile ponude samo za potpisivanje jednog tendera, a šta bih tek dobio da sam dao saglasnost za sve tendere koji su traženi?! Šta misliš, da sam to uradio, da li bih te sada vozio tvojoj kući sa aerodroma ovim autom?’’

Nakon što se moje divljenje prema tom čovjek još više povećalo, rekao sam mu: “Kako si uspio prevazići te momente slabosti u kojima si se našao?!”

’’Ti znaš, brate moj, da je jedno od najvećih iskušenja kojim čovjek može biti iskušan iskušenje imetkom i siromaštvom, naročito kada supruga i djeca vrše konstantan pritisak u tom pogledu. Pogotovo, kada se tako velika iskušenja nađu kod čovjeka slabića kao što sam ja. Tada se čovjek sjeti Allahovih, dž.š., riječi: “Znajte da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, a kod Allaha je nagrada najveća.” “

Imao sam osjećaj kao da čita hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se on utječe od iskušenja siromaštva riječima: “i utječem se Tebi od iskušenja siromaštva.”

Upitao sam ga: “Šta si ti uradio pred iskušenjem tolikih miliona i tako velikih pritisaka od strane odgovornih u ministarstvu s jedne strane, te pritiska supruge i djece za njihove stvarne potrebe s druge strane?”

On mi odgovori: “Kada čovjek radi po principima i vrijednostima u koje u potpunosti vjeruje, čvrsto ubijeđen da Allah, dž.š., daje nafaku, on će sigurno uspjeti da savlada svaku prepreku koja se pred njim nađe, pogotovo ako se radi o muslimanu koji zna da Allah Iskušava Svoje robove siromaštvom i bogatstvom, čvrsto ubijeđen da će se Allahovo obećanje, da će mu nadoknaditi ono što je ostavio boljim od njega, sigurno desiti, kao što se navodi u hadisu: “Ko Allaha radi nešto ostavi, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.”

Zatim je taksista nastavio: “Kad god bih osjetio slabost pred spomenutim izazovima i mnoštvom zahtjeva porodice, obraćao sam se Allahu da me učvrsti. Kada bih se vratio kući i pogledao u lica svojih sinova i kćeri to bi mi još više povećalo moju odlučnost da ustrajem. Govorio sam sam sebi da će ta ista djeca biti prvi koji će me kriviti i o mom vratu se okačiti na Sudnjem danu, ukoliko ih budem hranio haram zalogajem. Pomislio bih zar ja da budem onaj koji će uništiti živote ovih malih bezgriješnih bića, oslabiti njihovu moć, rastrojiti njihovu razboritost i posijati među njih sjeme mržnje, hraneći ih haramom?!

Brate moj, dr. Ali, neću ti sakriti istinu da je moja briga i bojaznost za svojom djecom od haram zalogaja bila moj najveći podstrek, nakon Allahove, dž.š., podrške.”

Dr. Ali kaže: “Prije nego što smo stigli do moje kuće, čovjek iskrenog imana i veliki heroj u odricanju, završava riječima: “Nakon godina provedenih na spomenutom poslu i velike borbe sa svima, neki su me gledali sa podozrenjem, a drugi su o meni pričali ismijavajući me i potcjenjujući, treći su me optuživali da sam lud, tvrdeći da odbiti tolike milione može samo budala… U tom periodu sam bio u velikom saburu i stalnoj borbi sa sobom. Kad god bih oslabio pribjegavao bih svome Gospodaru, a zatim bih prigrlio svoju djecu u naručje i srcem ih ljubio, ponavljajući Allahove, dž.š., riječi: “Na nebesima je vaša opskrba i ono čime vam se prijeti.” Poslije toga bih se vraćao sve jači i jači, izvršavajući svoj posao ustrajan u svojim principima.

Na kraju sam dao ostavku na svom radnom mjestu i otišao bez povratka. Svojim novcem sam kupio ovaj taksi i krenuo u potragu za zalogajem svoje djece kojeg ću steći vlastitim znojem, nimalo se ne kajući za poziciju koju sam ostavio, niti za plaću koju sam primao. Sve sam to ostavio da bi spasio svoju vjeru, ostvario bolju budućnost za svoju djecu i sačuvao svoje zdravlje, čvrsto vjerujući da će mi Svevišnji Allah to nadoknaditi još boljim i da će me sačuvati Svojom milošću. Stalno sam ponavljao hadis našeg Poslanika i moga miljenika, s.a.v.s.: “Pazi na Allaha, pa će i Allah paziti na tebe!” Tako mi Allaha, Allah me Sačuvao, i mene i moju djecu. Ti si, dr. Ali, primjetio da mi je Allah Podario zdravlje, snagu i ozarenost lica, kao što si sam kazao.”

Tada sam rekao: “To me podsjeća na riječi: ‘Zaista u čudne primjere Allahove mudrosti spada i to da za pošten i krepostan život Allah daje zdravlje i snagu za rad, a za nepošten i nemoralan život daje propast i bolest.’”

Taksista doda: “Kao što je Allah sačuvao moje zdravlje, isto tako me je počastio hairli djecom, hvala Mu na tome. Svi su završili fakultete sa visokim ocjenama i dobili visoke funkcije, a gotovo svi su hafizi Kur’ana. Među nama vlada tolika ljubav i poštovanje koje ti nisam u stanju opisati.

Nakon toliko godina, saznao sam da su pojedine moje bivše radne kolege, koje su bile daleko ispod mog ranga u poslu, postali vlasnici velikog imetka, visokih zgrada i raskošnih dvoraca. Ali sam čuo neke vijesti o njima koje su me učinile da još više zahvaljujem svome Gospodaru koji me je Uputio i Učvrstio da odolim iskušenju imetka. Neki od njih su završili kao teški bolesnici, jedan od njih se liječi u inostranstvu od opasne bolesti, drugi pati od ceroze jetre, kod trećeg su se sinovi posvađali zbog nasljedstva, kod nekog su sinovi završili kao ovisnici droge…

A ja ću uskoro ostaviti ovu voljenu limuzinu, jer su mi sinovi tražili da je se riješim, nakon što su oni ostvarili mnogo toga u životu i imaju visoka primanja, pa hoće da se ja malo odmorim, i da mi tako uzvrate dobročinstvo – da mi budu na usluzi. Ja želim da im ukažem tu priliku kako bi sutra i njihova djeca bila dobra prema njima.”

Dr. Ali kaže: “Približili smo se mojoj kući, a ja plovim po uzburkanim talasima međusobno prožimajućih misli koje su velikom brzinom nadirale u moju glavu. Trudio sam se da se suzdržim od suza koje su već same krenule niz moje lice. Nakon što smo stigli, čovjek je zaustavio svoje auto i krenuo da mi izvadi torbu. Požurio sam i pretekao ga, te sam je sam uzeo osjećajući veliki stid i sramotu što sam mu dozvolio da je unese u auto na aerodromu. Zatim sam pružio ruku i platio mu cijenu prijevoza. On uze novac i stavi ga u svoj džep, a da ga nije ni prebrojao. Ušao je u svoje auto, nazvao mi selam opraštajući se sa mnom, a ja nisam mogao da mu uzvratim selam dok se nije udaljio, da ne bi otkrio svoje stanje i pokazao svoje suze koje su jako navirale, te svoj glasni plač kojeg me je već bilo stid…

Ostao sam nepomičan ispred svoje kuće s poštovanjem posmatrajući tog taksistu, najvećeg čovjeka kojeg sam sreo u svom životu. Bilo me je stid da uđem u kuću prije nego što je taksista otišao.”

Dr. Ali kaže: “Iako sam univerzitetski profesor, naučio sam od ovog čovjeka ono što nisam naučio za cijelog svog života. Mislio sam da mi univerzitetski profesori imamo uticaj zbog znanja i naobrazbe koju imamo, ali shvatio sam da istinski uticaj na druge imaju oni koji su iskreni, odani i na Allaha se oslanjaju, čvrsto vjerujući da će im pomoći i da će ih sačuvati. To su oni koji postupaju po onome što su naučili, oni koji su ustrajni u svojim principima i vrijednostima u koje vjeruju, daleko od blještaja fotelja, visokih položaja i velikih bankovnih računa.”

Šta je pravi iman? (II dio)

Intelektualna spoznaja je neophodna da bi se otkrila tajna postojanja, a to je nemoguće bez uvida u Objavu. Ta spoznaja treba da dosegne stepen odlučnosti i nepokolebljivosti, koju ne može poljuljati nikakav vid sumnje. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat 15. ajet)

Ta čvrsta spoznaja mora da rezultira osjećajem srca i potpunom pokornošću i predanošću Onome Koga je spoznao.

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa 65. ajet)

“Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nur 51. ajet)

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab 36. ajet)

Tako snažna spoznaja i spremnost na pokornost neminovno rezultiraju srčanom toplinom koja čovjeka motiviše za praksom koju mu nalaže njegovo vjerovanje. Prije svega za određen model života u ponašanju, a zatim za požrtvovanost na tom putu i svojim imetkom i svojim životom. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja pravi vjernici, – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal 2-4. ajet)

Sejjid Kutb, r.a., kaže: “Iman je vjerovanje srca u Allah, dž.š., i Njegova Poslanika. Vjerovanje koje ne može poljuljati nikakva sumnja niti nejasnoća. Čvrsto ubjeđenje koje je nepokolebljivo i do kojeg nesigurnost ne može doprijeti. Ubjeđenje iz kojeg proizilazi požrtvovanost na Allahovom putu imetkom i životom. Kada srce okusi slast ovakvog imana, potpuno ga prihvati i u njemu ostane ustrajno, neminovno je da se u njemu rodi snaga koja ima za cilj da ga potvrdi praksom koja je vidna u životu ljudi i njihovoj svakodnevnici. Takav čovjek ima veliku potrebu da uskladi svoj srčani osjećaj sa sredinom koja ga okružuje. On nije u stanju da podnese tu kontradiktornost između njegovog čvrstog ubjeđenja u srcu i realnosti koja ga okružuje, jer ga ta kontradiktornost stalno vrijeđa i iritira. Iz tog razloga se u njemu rađa tolika snaga i spremnost na žrtvovanje, na Allahovom putu, svega što posjeduje. To je snaga koja izivre iz svakog iskrenog vjernika. On ima za cilj da u stvarnost pretoči tu divnu sliku koju nosi u svojim grudima, da ta slika postane realnost sredine u kojoj živi i ljudi koji ga okružuju. Zato je netrpeljivost između vjernika i neislamske sredine koja ga okružuje sasvim normalna, jer se on ne može pomiriti sa činjenicom da se njegova realnost razlikuje od predstave koju nosi u svom srcu. Isto tako, on nije u stanju da se odrekne svoje imanske predstave, koja je tako divna i ispravna, za rad realnosti koja je neispravna i veoma teška. To stanje ga navodi na neprestanu borbu svim mogućim sredstvima protiv džahilijjeta koji ga okružuje, sve dok se realnost ne uskladi sa imanskom koncepcijom života.” (Fi zilalil-Kur’ani, El-Kerim, str. 26)

 

Šta je pravi iman? (I dio)

Muslimanski ummet danas ima samo jedan jedini put koji ga vodi ka izlazu iz stanja u kome se nalazi. To je put imana. To je jedini put za ostvarivanje svega što želimo.

Ako želimo ahiret…njegov put je iman.

Ako želimo dunjaluk…njegov put je iman.

Ako želimo ahiret i dunjaluk zajedno…njihov put je iman.

Ako želimo sreću, ona je nemoguća bez duševne smirenosti, a ona je nemoguća bez imana.

Ako želimo čist život, čistoće nema bez Pravog puta, a Pravog puta nema bez imana.

Ako želimo stabilnu i solidarnu zajednicu, ona je nemoguća bez bratstva, a bratstva nema bez imana.

Ako želimo vojnu pobjedu protiv naših neprijatelja, ona je nemoguća bez heroja, a heroja nema bez požrtvovanosti, a požrtvovanosti nema bez imana.

Ako želimo ekonomsko blagostanje, njega nema bez rada, a rada nema bez morala, a morala nema bez imana.

Ako želimo tehnološki napredak, njega nema bez iskrenosti, a iskrenosti nema bez jasnog cilja, a život nema cilja bez imana.

Ako želimo korijenite promjene u našem životu, one su nemoguće bez promjene samih nas, a ona je nemoguća bez čvrste odluke, a nje nema bez imana.

Ako želimo pravednu vlast, nje nema bez zakona, a nema koristi od zakona bez savjesti, a savjesti bez imana.

Iman je snaga morala i moral snage. Duh života i život duha. Tajna svijeta i svijet tajni. Ljepota svijeta i svijet ljepote. Svjetlo puta i put svjetlosti.

Iman je oaza musafira, zvijezda moreplovca, putokaz zbunjenom, sprema ratniku, saputnik samcu, uzda silnom i snaga slabom.

Iman je fabrika herojstva, uzrok čuda, ključ nerješivog i svetionik svakog puta.

Ukratko, iman je nužda ljudskog života, nužda pojedincu kako bi bio sretan i uspješan, i nužda društva kako bi bilo stabilno i opstalo.

Međutim, pitanje šta je to iman o kojem je riječ?

Nije dovoljno da čovjek samo svojim jezikom izgovori da je vjernik. Mnogo je munafika, koji su svojim riječima tvrdili da su vjernici, ali njihova srca nisu vjerovala. Allah, dž.š., kaže:

“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.” (El-Bekara 8-9. ajet)

Isto tako, iman nije samo izvršavanje određenih ibadeta koje obično samo vjernici čine, jer je mnogo prevaranata koji se pretvaraju kao pobožnjaci, a njihova srca su prazna i uopće ne znaju iskrenost prema Allahu, dž.š., a On kaže:

“Licemjeri misle da će Alllaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (En-Nisa 142. ajet)

Isto tako, iman nije ni samo intelektualna spoznaja temelja vjerovanja, jer, koliki je broj ljudi koji su upoznali temelje vjerovanja, a nisu vjernici. Allah, dž.š, kaže:

“I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita…” (En-Neml 14. ajet)

Njima nije dozvolio njihov kibur, ili zavist, ili prekomjerna ljubav za ovodunjalučkim užicima, da budu vjernici iako im je stvar bila potpuno jasna. Allah, dž.š., kaže:

“…ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.” (El-Bekara 146. ajet)

Iman u suštini nije djelo jezika, niti djelo našeg tijela, niti djelo našeg intelekta. Iman je, zapravo, stvar kompletnog ljudskog bića koja zadire u njegove najdublje i najskrivenije djeliće i obuhvata ga sa svih strana. Obuhvata njegovu spoznaju, želju i intuiciju.

 

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 2

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mjenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

Allah dž.š. podsjeća na Svoje blagodati prema ljudima kada kaže: “On čini da se noći i danom koristite.” Evidentno je da je opći kontekst kompletnog poglavlja u svjetlu podsjećanja čovjeka na Allahove dž.š. blagodati prema njemu, kako bi se njegova savjest probudila i usmjerila ka zahvali Allahu dž.š. na njegovim neizmjernim blagodatima, i ostala usmjerena isključivo Njemu Jednom i Jedinom.
Kontekst zatim čini drugi korak, skrećući pažnju na različitost boja u Allahovim, dž.š., stvorenjima koja je On na Zemlji stvorio. “…i svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara…” Ovdje primjećujemo drugi, sasvim novi, način iniciranja ljudske misli kako bi čovjek sebi predstavio spomenuti prizor. Allah, dž.š., u ovom ajetu kaže da je sve što na Zemlji postoji od raznobojnih stvorenja Allahovo, dž.š., djelo, tako da čovjek svojim mislima razmišlja o “svim” mngobrojnim stvorenjima različitih boja, tako da sve to ponovo oživljava u svijesti čovjeka i poprima sasvim drugu dimenziju koja je bila potpuno odsutna u stanju otupljenosti ljudske svijesti.

Zatim Allah, dž.š., kaže: “On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili.” Zar je moguće da,nakon čitanja ovog kur’anskog teksta, čovjek prođe pored mora, a da se  njegova savjest ne probudi? U ovom prizoru je more puno pokretljivosti i života jako povezano sa čovjekom i njegovim osjećajima. Čovjek iz njega vadi svježe meso koje jede, prekrasan nakit kojim se ukrašava, njime putuju brodovi koji prenose robu i hranu… More, dakle, nije samo valovita voda, nego je ono zaseban svijet, prepun kretanja i aktivnosti. Sve to je djelo Svevišnjeg Allaha, dž.š. Zar možemo biti nezahvalni svome Gospodaru na Njegoim blagodatima?

Zatim se u datom kontekstu spominju brda, rijeke, putevi, znakovi i zvijezde kao dio pojava svemira u kojem egzistiramo, na isti način kojim se podstiče ljudska svijest na razmišljanje i aktivira njegova mašta, ali svaki put se čovjek upozorava da su to Allahove, dž.š., blagodati prema njemu.

Nakon tog svojevrsnog prikaza živih prizora koji ljudsku svjest izbavljaju iz stanja otupljenosti, kontekst ponovo predočava čovjeku iste prizore kao sasvim nove kako bi se on saživio s njima i zajedno s njima pokrenuo. Nakon svega toga, kur’anski kontekst upućuje ljudski razum na veliku istinu, koje svaki čovek mora biti svjestan, pa kaže: “Pa da li je onda Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se!”

To pitanje dolazi nakon podsticanja ljudskog razuma na razmišljanje o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru na način o kome smo govorili, tako da čovjek prima jasan odgovor na to pitanje iz svoje nutrine. Odgovor u koji sumnje nema: “Ne, Gospodaru moj! Nije isti Onaj koji stvara i onaj koji ne stvara! Hvaljen si Ti Najveći Tvorac.»

Zatim se kontekst završava rečenicom koja još više inicira ljudsku svijest i povećava njegovu vezu sa Allahom, dž.š. “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[1]

Nakon što smo ovaj primjer kur’anskog teksta detaljno obrazložili, sada možeš na osnovu njega čitati druge slične primjere u Kur’anu. Ovdje ćemo navesti samo dva primjera:

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[2]

“Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete, – Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji, – i predveče i u podne! – On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina, – isto tako ćete i vi biti oživljeni. Jedan od dokaza njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati.”[3]

2 – FENOMEN SMRTI I ŽIVOTA

Kur’an puno govori o fenomenu smrti i života kako bi uzdrmao ljudsku svijest tom nadnaravnom pojavom pored koje čovjek često prolazi a da se na nju uopće ne osvrne, ili da joj ne obrati pažnju koju ona zaslužuje. Fenomen smrti i života, zaista, zaslužuje da se čovjek zapita: ko je taj koji je dao život ćeliji, bila ona dio biljnog, životinjskog  ili ljudskog organizma? Koja je to neshvatljiva moć koja omogućava ćeliji da se kreće, razvija, raste i raznoliko uobličava? Da li sve to ona čini sama od sebe? Zašto se onda mrtva ćelija ne ponaša isto tako?! Zar ne postoji neka čudna tajna u živoj ćeliji? Zar nije Svevišnji Allah, dž.š., Tvorac svega Onaj koji je ćeliji podario tu čudesnu tajnu koja se zove život?!

Zatim, kada ta ista ćelija umre i umre živo biće, gdje odlazi život koji je bio u njoj? Mi jednostavno kažemo to biće je umrlo, svjedno bila to biljka, životinja ili čovjek. Međutim, je li to baš tako prosta stvar? Zar nije ista ona čudesna moć koja je živom biću podarila život vratila svoj dar, ponovo ga od njega uzela i ostavila mrtvim?!

Nauka nam govori samo o nekim segmentima života i smrti. Nauka kaže da su simptomi života određenog bića da se ono hrani, raste, kreće, razmnožava… Isto tako, nauka kaže da smrt određenog organizma znači prestanak svih tih funkcija, tako da se on više ne hrani, ne raste, ne kreće se niti se razmnožava.

Sve je to tačno, međutim, nauka nam do ovog momenta ništa nije rekla o tajni žvota i šta je to što ćeliju čini takvom da ona obavlja spomenute radnje na tako efikasan način.

Kada bismo upitali nauku: zašto ćelija umire, a ne ostaje u životu stalno?, nauka može reći samo da ćelija stari, slabi i na kraju umire. Tačno! Međutim, zašto se to dešava? Zašto ona ne nastavlja živjeti? Poznato je da se svaki živi organizam bori za svoj život i ne želi umrijeti. Čak i obična muha, kada hoćeš da je ubiješ bježi od tebe bojeći se smrti. Međutim, zašto sva živa bića umiru? Šta misliš kada bi živa bića raspolagala svojim životom, da li bi se ikada odrekla svoga života? Naprotiv! Međutim, ona umiru zato što ime je Svevišnji Allah odredio smrt! Ovo je istinska tajna koja se krije iza svih, nama vidnih, razloga smrti!

Smrt i život su, dakle, isključivo Allahovo, dž.š., davanje. Smrt i život su jednostavno Allahova dž.š. volja i Njegova odredba.

To je velika istina na kojoj otupjela ljudska svijest počesto zataji zbog stalnog ponavljanja prizora. Ta istina je počesto daleka i od ljudskog razuma, zbog toga što njegov osjećaj, zbog raznih razloga o kojima smo prije govorili, slabi. Tada čovjek jednostavno kaže ono što su rekli i dehrijjuni, za koje Kur’an kaže: ” Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[4]

Ili kaže, kao što je rekao Darvin, da je “priroda” ta koja život daje i uzima!

Međutim, Kur’an dolazi i otklanja tu koprenu sa ljudskih umova. On govori o životu i smrti na način koji potresa ljudsku svijest koja se tada budi iz stanja uspavanosti, te se vraća istini o jednoći Stvoritelja i činjenici da samo On daje život i smrt:

” Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta -, Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[5]

Allah, dž.š., je Jedini koji vlada svim, koji sve može, koji smrt i život stvara i niko drugi mimo Njega nije u stanju smrt i život podariti. Smrt i život su tajne koje posjeduje samo Onaj koji može sve, Čija moć nema granica i koju ništa ne može ugroziti.

Svevišnji i Svemogući Allah, dž.š., stvorio je smrt i život svojom moći s određenim ciljem: “… da bi iskušao koji od vas će bolje postupati…” Allah, dž.š., je odredio da čovjek živi na Zemlji određeno vrijeme, da obavlja određene aktivnosti, da se kreće i radi, a zatim umre, da bi ponovo bio proživljen i odgovarao za svoja djela. Isto tako, Allah, dž.š., je odredio, iz razloga Njemu poznatog, da i sva ostala živa bića umiru nakon što provedu određen period u životu na Zemlji. Allah, dž.š., to određuje svim živim bićima kojih ima ogroman broj. Tako je od početka stvaranja pa sve do Sudnjega dana koji je Allah, dž.š., obećao.

Kur’anski kontekst ovih ajeta skreće pažnju na fenomen smrti i života prilikom govora o znakovima Allahove, dž.š., moći u svemiru, kako bi uspavanoj ljudskoj svijesti ukazao na činjenicu da je ovaj fenomen s aspekta njegove nedokučivosti od strane stvorenja ravan fenomenu stvaranja koji posjeduje isključivo Allah, dž.š.  Na samom početku spomenuti ajeti ukazuju na činjenicu da samo Allah, dž.š., vlada svime i da samo On može sve, a zatim se govor vraća fenomenu stvaranja: ” Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio…” zatim kaže: “…ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada…” Kur’an poziva čovjeka da promotri prostrani svemir, da ga pokuša dokučiti svojom maštom, ili pojmiti svojim razumom, kako bi provjerio da li u Allahovom stvaranju ima kakva nesklada ili kakve manjkavosti. “…pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak…?”

Kada čovjek svojim vidom, svojom mišlju i svojom maštom promotri ovaj ogromni kosmos i znakove moći u njemu, tada se njegova svijest budi, i on priznaje veličinu Allaha, dž.š., i njegovu neograničenu moć. U tom trenutku Kur’an od njega traži da ponovo vrati svoj pogled i dobro promisli i potraži kakav nedostatak ili grešku u Allahovom, dž.š., stvaranju. Je li čovjek u stanju da bilo šta od toga pronađe ili će se njegov pogled vratiti nemoćan i ponižen zbog nemogućnosti da taj zadatak obavi? “…Zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” U tom trenutku ljudska svijest dostiže vrhunac svoje spoznaje i maksimalan stepen utjecaja na njegov život, te iskreno i bez imalo dvoumljenja priznaje veličinu Allaha, dž.š., i Njegovu moć koja nema granica.

“Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo, – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti. Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete.”[6]

“Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi, a onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zatim se ono suši i ti ga vidiš požutjela, i najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.”[7]

3 – OPSKRBA:

Jedna od najjačih stvari koja mu’minsko srce veže za Allaha, dž.š., u momentu otupljenosti njegove svijesti jeste fenomen opskrbe koju Allah, dž.š., čovjeku podaruje s neba i iz zemlje.

Vjernik je konstantno svjestan Allahovih, dž.š., blagodati i Njegove milosti prema njemu, zato što je opskrba (nafaka) koju Allah, dž.š., čovjeku šalje stalna i neprekidna. Kada bi ona prestala samo jedan tren čovjek ne bi bio u stanju da živi.

Mi ponekad pomislimo da se opskrba ogleda samo u hrani i piću, odjeći i stanu, ili sredstvima pomoću kojih kupujemo potrebne stvari. Međutim, opskrba je daleko širi pojam i čovjek je uopće ne može pojmiti: “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti…”[8]

Je li ti kad palo na um da je zrak koji udišemo sastavljen od elemenata koji su tako precizno raspoređeni i spojeni po procentima kako bi život na Zemlji bio moguć? Znaš li da, kada bi se samo malo smanjio procenat kisika u zraku, život na Zemlji ne bi bio moguć, a kada bi se samo malo povećao, sve bi na Zemlji izgorilo?

Je si li razmišljao o gravitaciji Zemlje i Sunca s jedne strane, i Zemlje i Mjeseca, s druge strane, koju je Allah, dž.š., ogromnom preciznošću odredio: ” Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove.”[9]

Kada bi gravitacija Sunca bila samo malo veća, Zemlja bi se približila Suncu tako da bi temperatura na njoj bila nesnošljiva i sve živo bi pomrlo, a kada bi gravitacija Sunca bila samo malo manja Zemlja bi se udaljila od njega tako da bi hladnoća na njoj bila nepodnošljiva i sva živa stvorenja bi pomrla?! Isto tako, kada bi se gravitacija između Zemlje i Mjeseca povećala, voda bi na Zemlji prilikom plime preplavila cijelu kopnenu površinu i uništila život na njoj?!

Jesi li znao da je smjena dana i noći neophodna živim bićima i da nije nje život se ne bi mogao odvijati, niti zemlja biti plodna, jer sve što je živo treba određeno vrijeme za odmor i drugo, isto tako određeno, ali  za rad?

“Reci: ‘Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam noć potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, svjetlo dao? Zar ne čujete?’” Reci: “Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam dan potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, noć dao da u njoj otpočinete? Zar ne vidite? Iz Milosti Svoje On vam je dao noć i dan; da se u njoj odmarate, a da iz dobara Njegovih privređujete i da zahvalni budete.”[10]

Uz to, još mnoge su druge, blagodati Allaha, dž.š., koje počesto zaboravljamo, kada smo u situaciji da ih nabrajamo, a kojih se mu’minsko srce sjeća zahvalom Allahu, dž.š. Međutim, otupjela ljudska svijest pored njih prolazi i uopće se ne osvrće, ili se čak još više uzoholi i kaže ono što je nekad rekao Karun: ” Ovo što imam stekao sam znanjem svojim…”[11] Tj. Sve sam to stekao svojim trudom i znanjem i ništa od toga nije od Allaha.

Zbog toga Kur’an govori o opskrbi na način koji potresa i budi uspavanu ljudsku svijest kako bi se vratila istini koja glasi da je Svevišnji Allah, dž.š., jedini opskrbitelj i da je sve što kao opskrba dolazi jeste isključivo od Njega. Zatim, da čovjek, koliko god truda uložio na tom planu, ustvari, samo postupa po zakonitostima koje je odredio Allah, dž.š., i da sve to istinski samo Allah daje: “Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Kažite vi Meni: vodu koju pijete – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo da je slanom učinimo – pa zašto niste zahvalni? Kažite vi Meni: vatru koju palite – da li drvo za nju vi ili Mi stvaramo? Mi činimo da ona podsjeća i da bude korisna onima koji konače; zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!”[12]

Čovjek ore zemlju i u nju sije sjeme, te mu se čini da je on taj koji je dao da sjeme nikne! Međutim, da li je to stvarno tako? Da li u cijelom kosmosu postoji snaga, osim Allahove, dž.š., svemoći, koja je u stanju da sjemenku podstakne na život i iz nje izvede raznoliko bilje, raznih boja, oblika i ukusa? Šta misliš da Allah dž.š. nije sjemenki podario tajnu života, da li bi svi stanovnici Zemlje mogli da je pokrenu da ona počne rasti i rađati? Zato Allah, dž.š., kaže: “Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo?” Ovdje kur’anski tekst skreće pažnju na drugi aspekat tog pitanja, kojeg otupjela ljudska svijest ne zapaža zbog stalnog ponavljanja, a to je Allahova neizmjerna moć. Čovjek je navikao da vidi sjemenku kako klije i raste sve do ploda, i u  tom stanju pomisli da se sve to dešava samo po sebi, i da klica koja se posije mora niknuti i izrasti u biljlku koja će dati plod, potpuno zaboravljajući da mu to podaruje isključivo Svevišnji Allah. Zato Allah, dž.š., kaže: “Ako hoćemo, možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Da je Allah, dž.š., htio klica nikada ne bi nikla, a da je htio, On bi nakon što nikne sve to u prah pretvorio prije nego što plod dadne. Da se to desi ljudi bi međusobno govorili: Upropasti se naš trud, ništa od usjeva nebi! Ili bi govorili: Sve je propalo!

Isto tako, čovjek posmatra kišu kako s neba silazi, ali, usljed otupljenosti njegove svijesti, ne shvata da je Allah, dž.š., taj koji je s neba spušta. Čovjek misli da kiša pada sama od sebe, ili ponekad opsjednut suvremenim džahilijjetom koji vlada čovječanstvom, pomosli da on kišu daje, jer je uspio pomoću letjelica da u oblake ubrizga određene tvari koje momentalno uzrokuju padanje kiše!

I jedni i drugi zaboravaljaju veliku istitinu i činjenicu da kišu s neba, ustvari, spušta Svevišnji Allah Svojom voljom i Svojom moći, u skladu sa zakonitostima koje je On u svemiru postavio da Njegovu volju izvršavaju. Mi znamo da vodena para postaje teža prilikom razhlađivanja oblaka u višim sferama zraka, ili prilikom sudara oblaka s brdom, tako da zrak više nije u stanju nositi toliki teret, te se ta para spušta na zemlju u vidu kiše. Međutim, ko je sve to napravio? Ko je vodenoj pari dao upravo to svojstvo? Šta misliš, da Svevišnji Allah, dž.š., nije vodenoj pari dao to svojstvo, da li bi ona padala u vidu kiše kada se zgusne?! Ako bacanje određenih tvari na oblake iz aviona prouzrokuje hlađenje, zgušnjavanje i otežavanje vodene pare koja pada u vidu “vještačke kiše” da li bi svi avioni svijeta i svi ljudi mogli da to urade da Allah, dž.š., nije dao vodenoj pari upravo to svojstvo?![13]

Drugi put kur’nski tekst upućuje ljudsku svijest na drugi aspekt ovog pitanja. Kiša pada u vidu čiste pitke tečnosti, te čovjek čija je svijest zatajila pomisli da se to dešava samo po sebi! Međutim, Kur’an ga podsjeća na činjenicu da je Allah, dž.š., taj koji kišu spušta u vidu čiste pitke tečnosti iz milosti prema Svojim robovima, a da je htio mogao je da je učini veoma slanom i neupotrebljivom za piće i navodnjavanje bilja. Zar Allah, dž.š., ne zaslužuje zahvalu na tim blagodatima?

Čovjek pali vatru i zaboravlja na Allahovu, dž.š., neograničenu moć koja se iza fenomena vatre krije. On je vrlo jednostavno zapali, kad god hoće. Međutim, ko je stvorio drvo koje sagorijeva? Zar to nije Svevišnji Allah, dž.š., koji sve daruje i poklanja čovjeku? Isto važi i za sve ostale vrste goriva koja se danas koriste. Sve to je isključovo od Allaha, dž.š.

Kur’an potom upozorava i na drugi aspekt tog fenomena. Allah, dž.š., dao je vatru koju čovjek pali i koristi na ovom svijetu kao opomenu čovjeku za ogromnu vatru koja ga čeka na onom svijetu ukoliko bude neposlušan Allahu, dž.š. Dakle, istovremeno, dok vatru putnici i ostali koji su potrebni toplote i spravljanja hrane koriste kao blagodat, ona služi i da upozori čovjeka na ahiretsku vatru.

Kontekst se završava upečatljivim pozivom koji uzdrma čovjekovu svijest i navodi ga da veliča Gospodara svoga Koji mu je podario sve te blagodati! “Reci vjernicima, robovima Mojim, da namaz obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva. Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.”[14]

“Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.”[15]

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

 


[1] En-Nahl, 10-18

[2] Er-Ra’d, 1-4

[3] Er-Rum, 17-25

[4] (El-Džasije, 24)

[5] (El-Mulk, 1-4)

[6] El-Mu’minun, 12-19

[7] Ez-Zumer, 21

[8] En-Nahl, 18

[9] ER-Rahman, 5

[10] El-Kasas, 71-73

[11] El-Kasas, 78

[12] El-Vaki’a, 63-74

[13] Zejd b. Halid el-Džuheni kaže: “Poslanik, s.a.v.s., predvodio nas na sabah-namazu na Hudejbiji nakon kiše koja je tu noć padala. Kada je završio okrenuo se prema klanjačima i rekao: “Znate li šta je vaš Gospodar rekao?” Oni odgovoriše: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” “Rekao je: “Među mojim robovima ima onih koji su osvanuli kao vjernici, a ima i onih koji su osvanuli kao nevjernici. Oni koji kažu da je kiša pala Allahovom, dž.š., voljom i Njegovom milošću, oni su vjernici, a nevjeruju u zvijezde. A oni koji kažu da je kiša pala zbog te i te zvijezde, oni su nevjernici u Mene, a vjeruju u zvijezde.” Hadis prenosi Buharija.

[14] Ibrahim, 31-34

[15] En-Nahl, 66-69