Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

c)      Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u blagodatima koje je podario ljudima:

“I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez valike muke ne biste stigli – Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv – i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvoriće i ono što ne znate.”[1]

“Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete – i drvo koje na Sinajskoj gori raste, koje zejtin daje i začin je onima koji jedu. I stoka vam je pouka: Mi vam dajemo da pijete ono što se nalazi u utrobama njezinim, i vi od nje mnogo koristi imate i vi se njome hranite, i na njima, i na lađama se vozite.”[2]

“Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom učinio i po njoj vam prolaze stvorio, stignete kuda naumite; Onaj koji s naba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele – tako ćete i vi biti oživljeni; – Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lađe i kamile da putujete, da se leđima njihovim služite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: “Hvaljen neka je Onaj koji ja dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti!”[3]

“Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da tražite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni. I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”[4]

A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama i žita sa lišćem i miomirisna cvijeća, – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete!”[5]

“On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.”[6]

d) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u stvaranju i održavanja svemira bez ikakvog sudruga:

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.”[7]

“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid. On čini da noć i dan naizmjenice nastupaju i u tome je, doista, pouka za one koji pameti imaju.”[8]

“Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! Ni dva mora nisu jednaka: jedno je slatko i prijatno – voda mu se lahko pije, a drugo je slano i gorko; vi iz svakog jedete svježe meso i vadite nakit kojim se kitite; ti vidiš lađe kako po njemu sijeku vodu da stičete iz obilja njegova, da biste bili zahvalni. On uvodi noć u dan i uvodi dan u noć, On je potčinio Sunce i Mjesec – svako plovi do roka određenog; to vam je, eto, Allah. Gospodar vaš, carstvo je Njegovo! A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa.”[9] Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!” On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja, – ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” – “Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili; nad njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega.”[10]

“Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim.”[11]

“Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!” – Allah je, zaista, moćan i silan.”[12]

e) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći iskazane podrškom poslanicima putem mu’džiza:

A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?” “Ovo je moj štap” – odgovori on – “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.” “Baci ga, o Musa!’ – reče On. I ona ga baci, kad on – zmija koja mili. “Uzmi je i ne boj se!- reče On -, “Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”[13]

“Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, o rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: “Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!”[14] “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj,” – reče on – “kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?” “Eto tako!” – reče. “Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’”[15]

“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!” – povikaše. “O vatro”, – rekosmo Mi – “postani hladna, i spas Ibrahimu!” I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo.”[16]

“Mi smo Davudu Našu milost ukazali – “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!” – i učinili da mu mekano gvožđe bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti!” – i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi.”[17]

“A Sulejmanu – vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a naveče rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džinnovi, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio; hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.”[18]

2 – Podsjećanje na činjenicu da Allah, dž.š., stalno čovjeka prati:

“Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.”[19]

“Ako se ti glasno moliš, – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!”[20]

“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.”[21]

“On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. A nevjernici govore: “Čas oživljenja nam neće doći!” Reci: “Hoće, tako mi Gospodara moga, koji zna i ono što je skriveno, zacijelo će vam doći.” – Njemu ne može ništa, ni trunčica jedna ni na nebesima ni na Zemlji, izmaći, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i opskrba plemenita -, a da kazni najbolnijom patnjom one koji se protiv dokaza Naših bore, nastojeći da ih onemoguće.”[22]

“Zar ne znaš da Allah zna što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna.”[23]

“On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite.”[24]

3 – Usmjeravanje ljudskog srca ka spominjanju (zikru) Allaha:

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.”[25]

“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”[26]

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[27]

“U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa. U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”[28]

“Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.”[29]

“Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!”[30]

4 – Kazivanja o vjerovjesnicima:

Kazivanja o vjerovjesnicima navode se na mnogo mjesta u Kur’anu, a naročito u surama: El-A’raf, Junus, Hud, Merjem, Ta ha, El-Enbija, Eš-Šuara, En-Neml, i El-Kasas. Pročitaj ove sure u Kur’anu koje su veoma lahke za čitanje. Pronaći ćeš, naročito u surama El-A’raf, Hud i Eš-Šuara, da Kur’an skreće našu pažnju na nekoliko momenata u životu poslanika:

Prvo: Da su svi oni došli sa istom rečenicom: “Nema drugog boga osim Allaha!” “Obožavajte samo Allaha, jer vi drugog božanstva nemate!” Iz toga jasno vidimo da je najvažnije, zbog čega je Allah, dž.š., slao Svoje poslanike, upoznavanje ljudi sa njihovim Stvoriteljem, kako bi spoznali da je On jedan i jedini bog i samo Njega obožavali, ne pripisujući mu nikakva druga.

            Drugo: Da su svi poslanici bili odbacivani od svojih naroda i bili izloženi teroru, uznemiravanju i prijetnjama ubistvom i progonom. Međutim, oni nisu odustali od svoje misije, niti svog poziva. To potvrđuje činjenicu da je akida (vjerovanje) najvrednije što čovjek u životu posjeduje i da čovjek ne smije svoje vjerovanje dovesti u pitanje, bez obzira na žrtve koje će na tom putu podnijeti.

            Treće: Kada su poslanici bili izvrgnuti otporu i ugnjetavanju pribjegavali su svome Gospodaru žaleći se njemu na ono što su doživljavali od svojih naroda. Oni su Samo Njega molili da ih spasi, zajedno sa grupicom vjernika koji su bili uz njih, ali su ostali uporni na svome putu, izdržali sva iskušenja i nisu promijenili svoje stavove. To nas uči da se vjernik u teškim trenucima priklanja Allahu, dž.š., moleći Ga za izlaz iz nevolje u kojoj se našao. Ali, pored toga, ostaje ustrajan i strpljiv dok ne stigne Allahova, dž.š., pomoć i nimalo ne gubi snagu niti malaksava.

            Četvrto: Allah, dž.š., je na kraju, nakon što pokažu strpljenje u nevoljama i ostanu čvrsti u svom vjerovanju – ne odustajući od njega ni u jednom djeliću, stalno pomagao Svojim poslanicima i vjernicima. To nas uči da ne gubimo nadu u Allahovu, dž.š., milost, bez obzira u koliko teškoj situaciji se našli. Mi stalno treba da se vraćamo Allahu, dž.š., moleći Ga da od nas otkloni poteškoće i da stalno budemo u vezi s Njim, pridržavajući se Njegovog puta i izvršavajući Njegove naredbe.

            Peto: U kazivanju o vjerovjesnicima je i druga pouka koja govori o tome da koliko god se činilo da su nevjernici nekada jači i da oni potpuno vladaju svijetom, Allah, dž.š., samo odgađa kaznu koja će ih, sigurno, stići na ovom i na onom svijetu. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kada kazna dođe on joj neće moći umaći.”[31]

Evo samo nekoliko primjera kur’anskog kazivanja o poslanicima:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’ A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.” “O narode moj,” – govorio je on – “ nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?” Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u lađi spasili, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili.”[32]

“I Semudu – brata njihova Saliha. “O narode moj”, – govorio je on – “klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.” “O, Salih”. – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” “O, narode moj”, – govorio je on – “da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju. O, narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.” Ali, oni je zaklaše, pa on reče: “”Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja”. I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana, – Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan -, a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!”[33]

“Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu, i o onima poslije njih? – Samo ih Allah zna! – Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i govorili; “Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate!’ Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio”. Oni su odgovorili: “Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo!’ “Mi jesmo ljudi kao i vi” – govorili su im poslanici njihovi -, “ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju. Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!” Nevjernici su govorili poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše protjerati!” A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: “Mi ćemo nevjernike sigurno uništiti i poslije njih vas na Zemlji nastaniti. Biće to za one koji će se polaganja računa preda Mnom bojati i koji će od prijetnje moje strahovati.”[34]

“I kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: “Čemu se vi klanjate?,” a oni odgovorili: “Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, on je rekao: “Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” “Ne,” – odgovoriše, “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” “A da li ste razmišljali” – upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, – i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih – i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” I Džennet će se čestitima približiti, a Džehennem zalutalima ukazati, i reći će im se: “Gdje su oni kojima ste se klanjali, a niste Allahu; mogu li vam oni pomoći, a mogu li i sebi pomoći?” pa će i oni i oni koji su ih u zabludu doveli u nj biti bačeni, i vojske Iblisove – svi zajedno. I oni će, svađajući se u njemu, govoriti: “Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kad smo vas s Gospodarom svjetova izjednačavali, a na stranputicu su nas naveli zlikovci, pa nemamo ni zagovornika, ni prisna prijatelja, – da nam je samo da se povratimo, pa da postanemo vjernici!” u tome je pouka, ali većina ovih nisu vjernici, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv.”[35]

“A i Ada i Semuda, – ostaci domova njihovih su vam vidljivi -, šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od pravog puta odvratio; I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. – Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.”[36]

“I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!” – oni su odgovarali: “Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš. Neka se, eto, ostvare prijetnje tvoje, ako istinu govoriš!” – “Samo Allah zna kad će to biti!” – on bi govorio -, “ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao.” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: “Ovaj nam oblak kišu donosi!” – “Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grešni. Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali – i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali.”[37]

(Nastavit će se inša-Allah)

                                                                                                S arapskog preveo:

                                                                                               Dr. ZuhdijaAdilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija potrebnija je spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, zato što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha, dž.š.

2 – Pripisivanje djeteta Svevišnjem Allahu:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…” svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavanja.

Zatim se u kontekstu detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

Svakovrsno bilje niče nježno i zeleno, u svom početku veoma slično, zatim postepeno raste i iz njega izlaze različiti plodovi: žito, hurme, grožđe, masline, šipci…, raznih oblika, boja i ukusa, pa čak i više od toga, svaka od tih vrsta ima više sličnih i potpuno različitih plodova.

Kada čovjek u mašti sebi dočara ovaj prekrasni prizor pun raznog bilja, njegova osjećanja se bude i on nastoji da što duže uživa u tom prelijepom prizoru.

Kur’anski kontekst zaista poziva u nešto takvo!

Na ovom mjestu kur’anski kontekst čovjeka ne poziva da okusi spomenuto voće. Tek na drugom mjestu Kur’an poziva čovjeka da uživa jedući spomenuto voće:

“On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, – jedite plodove njhove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.”[1]

U spomenutom kontekstu Kur’an ne poziva čovjeka da jede voće koje zrije, nego: “Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru.” Posmatrajte ovu zadivljujuću ljepotu koju je dao Mudri Tvorac. Napunite svoje osjećaje i svoje biće ovom ljepotom, a zatim razmislite. Šta otkrivate u ovom predivnom prizoru? “To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju.” Svako ko taj prizor dobro promotri i o njemu razmisli nalazi nepobitne dokaze koji ga vode vjerovanju u Allaha.

Upravo u ovom trenutku, trenutku potpune aktiviranosti ljudske svijesti Kur’an izlaže zabludu nevjernika koja, nakon svega, izgleda tako isprazna i besmislena da je nemoguće da je čovjekov razum prihvati.

“Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio.” Džinni su Allahova stvorenja, ali i pored toga mušrici ih smatraju Allahu ravnim!

“…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Oni su izmislili sinove i kćeri koje pripisuju Allahu, bez ikakva dokaza. Kakvo je to znanje koje rezultira ovakvim glupostima? “Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju!”

“On je stvoritelj nebesa i Zemlje!” Koji je sve to stvorio bez prethodng urneka. “Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.”

Kur’an ih pobija njihovom logikom: Kako da On ima dijete a nema supruge? Oni su, jednostavno,  zaboravili da Mu izmisle suprugu koja bi Mu rodila te sinove i kćeri!

Zatim, oni sami priznaju da je Allah tvorac svega što postoji, pa zašto da On sebi uzima sinove i kćeri? Kakva je Njegova potreba za djecom, kada On, ako nešto hoće, samo kaže budi i ono biva? On je tvorac svega što se na Nebesima i na Zemlji nalazi. “…i samo On sve zna.”

Zatim dolazi posljednja opaska, nakon iznošenja dokaza u stvaranju i demanta zablude zalutalih, koja predstavlja svojevrstan trijumf:

“To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi!” To vam je Tvorac čije ste znakove stvaranja vidjeli. On je vaš Gospodar pored kojeg drugog gospodara nema. Zato samo njega obožavajte iskreno mu ispovijedajući svoju vjeru. Nemojte Njemu nikoga ravnim smatrati, nikakvo dijete, niti bilo kakva božanstva.

On upravlja svime što postoji: “On nad svim bdi!” “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.” Do Njega pogledi na dunjaluku ne mogu doprijeti, a on sve poglede sa Svoje visine vidi. On zna sve o Svojim stvorenjima, čak i ono što oni misle i osjećaju, bilo da se radi o vjernicima ili o onima koji su u dubokoj zabludi.

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!’ – Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete, – ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”[2]

3 – NIJEKANJE PROŽIVLJENJA

Jedna od najvećih zabluda predislamskih Arapa bilo je vjerovanje da Allah, dž.š., nije u stanju proživjeti umrle, nakon što umru i prašina postanu. Oni su toliko daleko otišli da su se čudili Poslaniku, s.a.v.s., kada im je govorio o proživljenju, te je to i u Kur’anu zabilježeno: “…dok oni koji ne vjeruju govore: “Hoćete li da vam pokažemo čovjeka koji vam predskazuje da ćete, kada se sasvim raspadnete, zaista, ponovo stvoreni biti? Iznosi li on o Allahu laži ili je lud?”[3]

Kur’an takvima objašnjava da je Allahova, dž.š., moć sveobuhvatna i da je ništa, na nebesima niti zemlji, ne može ograničiti, te da je Onaj koji je stvorio stvorenja prvi puta iz ničega u stanju da ih ponovo stvori. Zatim, Kur’an takvima ukazuje na primjere proživljenja u njihovom svakodnevnom okruženju iz kojih se jasno vidi proces izvođenja živog iz mrtvog. Onaj koji je u stanju da iz mrtvog izvede živo, sigurno je u stanju da, kada god hoće, proživi umrle i vrati ih u život:

“Kaf. Tako Mi Kur’ana slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa, nevjernici, govore: “To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!” Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve čuva. Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su. A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. Mi s neba spuštamo vodu kao blagoslov, i činimo da, uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje i visoke palme u kojih su zameci nagomilani jedni iznad drugih, kao hranu robovima, i Mi njome oživljavamo mrtav predjel; takvo će biti i oživljenje. Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili. Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali? Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju.”[4]

Ova ajeta govore o raznim aspektima Allahove, dž.š., nadnaravne moći koja sve stvara i mrtve oživljava. Nakon ovih činjenica nijekanje proživljenja postaje izlišnom i potpuno nerazumno, te može poteći samo od onoga koji nije razuman.

Prvi ajet počinje spominjanjem Kur’ana – Objave od Allaha Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., – koji poziva na Pravi put, ali nevjernici, zbog čije upute Kur’an i jeste objavljen, izražavju svoje čuđenje činjenicom da im je došao opominjač koji im govori o proživljenju, pa kažu: “To je čudno!” Oni se čude zato što ne vjeruju da ih Allah može proživjeti nakon što prašina postanu: “Zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!”

Zatim Kur’an potvrđuje činjenicu da Sveznajući Allah zna svakog od njih ko umre i da se od tog znanja ništa ne gubi, te da kod Allaha postoji knjiga u kojoj je sve zapisano. To je odgovor na njihovu tvrdnju da kada umru i u prašinu se pretvore nestaje svki trag o njima. Oni misle ako se taj trag gubi kada su oni sami u pitanju, da se, isto tako, gubi i kod Allaha i da Allah nije u stanju da ga otkrije, a pogotovo da čovjeka ponovo oživi.

U kontekstu im se, zatim, skreće pažnja na znakove u stvaranju iznad i oko njih. Ogromni nebeski svod iznad njih, te nepregledno prostranstvo zemlje sa brdima i usjevima ispred njih…

Kur’an, zatim, nabraja dokaze Allahove moći koja je u stanju iznova stvoriti i oživjeti. Voda koju Allah spušta s neba na zemlji uzrokuje nastajanje voćnjaka i plantaža koje daju korisne plodove za čovjeka. Kišom Allah, dž.š., oživljava suhu zamrlu zemlju. Isto tako, Allah će proživjeti mrtve. On će ih izvesti iz zemlje kao što iz nje izvodi bilje i drveće. Proces oživljavanja je isti u oba slučaja. Onaj ko je u stanju učiniti prvo učinit će i drugo. Međutim, ljudi koji ne vide dalje od nosa nisu u stanju da shvate tu činjenicu, te prihvataju prvi slučaj a drugi, koji je isti, odbacuju.

Dalje se pojašnjava da oni nisu jedini koji niječu proživljenje. Prije njih su mnoga džahilijjetska društva to činila. To je činio narod Nuhov, vlasnici Ressa, Semud, Ad, faraon, Lutov i Šuajbov narod, te Tubba narod. Zatim upućuje upozorenje Arapima: Svi spomenuti narodi su nijekali proživljenje pa ih je Allah uništio i izvršio svoje prijetnje prema njima, pa ako oni nastave sa nijekanjem i njih će, sigurno, od Allaha snaći isto ono što su doživjeli spomenuti narodi.

Kontekst se završava ukorom koji upućuje na nepobitnu činjenicu: “Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali?” Allah je, još davno, stvorio cijeli kosmos, a oni ga evo sada vide u potpunom skladu pred sobom, što jasno upućuje na veličinu Tvorca i Njegovu moć, pa kako, onda, mogu da sumnjaju u Njegovu moć proživljenja?!

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: “Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?” Oni ne vjeruju u Gospodara svoga; na njihovim vratovima biće sindžiri i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.”[5]

“…i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio, Onaj koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete.” Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je sveznajući; i zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.”[6]

UČVRŠĆIVANJE IMANA

Kur’an se ne zadovoljava samo pojašnjenjem ispravnog vjerovanja i pobijanjem svih vidova njihovog iskrivljavanja u džahilijjetskoj sredini, nego ide dalje i pojašnjava kako da se to ispravno vjerovanje u Jednog i Jedinog Allaha, dž.š., kome niko nije ravan i ništa nije slično, učvrsti. Najefikasniji kur’anski metod učvrćivanja imana jeste opominjanje (savjetovanje): “I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat, 55)

SREDSTVA UČVRŠĆIVANJA IMANA U LJUDSKOJ NARAVI

1. Stalno podsjećanje na Allahovu, dž.š., veličinu koja je nemjerljiva i na njenu manifestaciju putem raznih pojava u čovjeku  i prirodi, kako bi se ljudsko srce smekšalo i potpuno predalo Allahu, dž.š.

2. Stalno podsjećanje na činjenicu da je Allah, dž.š., neprestano sa čovjekom, da ga vidi i prati svaki njegov korak. Zatim da će ga na Sudnjem danu nagraditi ili kazniti shodno tim djelima. Na takav način bogobojaznost postaje satavnim dijelom čovjekovih osjećanja i stalna crtica u njegovoj svijesti.

3. Kur’an upućuje ljudsko srce na stalno sjećanje i spominjanje Allaha, dž.š., u dobru i u poteškoćama. Ukoliko mu je dobro, on se Allahu zahvaljuje na blagodatima, a ukoliko mu je loše, on Ga se sjeća da bi lakše podnio tegobu i nada se Njegovoj pomoći u prevazilaženju postojećeg stanja.

4. Kur’an navodi kazivanja koja učvršćuju iman, kazivanja o vjerovjesnicima i njihovim iskrenim sljedbenicima koji su se strpili na nedaćama i dočekali Allahovu, dž.š., pomoć. Zatim, kazivanja o nevjernicima koji su uporno poricali istinu sve dok ih Allah, dž.š., nije uništio.

5. Kur’an, takođe, ističe lijepe osobine koje treba da krase vjernike i nagrade koje ih za to čekaju, kao i odbojne prizore nevjernika i njihovih osobina, i šta ih čeka na Sudnejm danu.

Kur’an stalno ponavlja ova značenja kako bi se ona urezala u čovjekovo pamćenje i kako bi svijest o Allahovoj prisutnosti bila stalno aktivna u čovjekovom srcu. Na takav način čovjek ne bi došao u situaciju da zaboravi na Allaha, njegova bi osjećanja bila ispravna i njegovo ponašanje pravilno. On bi postao iskren Allahov rob i Njemu blizak i na ovom i na budućem svijetu. Allah bi mu podario smirenost i sreću na ovom svijetu a na budućem Svoj Džennet i zadovoljstvo.

Nevest ćemo samo nekoliko primjera u vezi s tim iz Kurana časnog, kao što je i bila naša dosadašnja praksa u ovoj knjizi:

1 – Stalno podsjećanje na Allahovu dž.š. veličinu znakove Njegove moći u svemiru i samom čovjeku:

U prethodnim poglavljima spomenuli smo pojedine primjere Allahove dž.š. moći iz Kur’ana. Svi ti primjeri govore o Allahovoj, dž.š., neograničenoj moći. Pojasnili smo da Kur’an spominje znakove Allahove, dž.š., moći u svemiru kada se obraća ljudskoj svijesti i čovjekovom razumu i kada odgovara na sumnje nevjernika o pitanju širka, negiranju proživljenja, nijekanju postojanja Allaha, dž.š., ako postoji na Zemlji neko ko niječe Allahovo, dž.š., postojanje!

Prethodni citati dovoljni su u pojašnjenju činjenice da Kur’an ističe te znakove prilikom pojašnjavanja istinskog vjerovanja i njenog učvršćivanja u ljudskoj naravi.

Međutim, mnoštvo spomenutih primjera u Kur’anu čini da se ne zadovoljimo iznesenim primjerima, iako su oni brojni, nego da iznesemo nove o kojima možeš sam razmišljati na osnovu prethodnih komentara. Veoma je bitno da znamo da Kur’an te primjere ne navodi kako bi to bile samo informacije koje se pohranjuju u ljudski razum i da se na taj način sve završava. Naprotiv, cilj konstantnog kur’anskog spominjanja tih dokaza u svemiru i ljudima je da te činjenice stalno utječu na ljudsko srce, a ne da se taj utjecaj svede samo na trenutno razmišljanje. Taj utjecaj treba da se smjesti u ljudskom srcu i ostane u njemu kako bi se iman u Allaha pretvorio u jaku crtu njegovog bića koja će se direktno odražavati na njegovo ponašanje.

Šta vrijedi moja spoznaja da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da u svemu što je na njima postoje nepobitni dokazi Njegove moći, ako se moje srce, poslije toga, okrene od spominjanja Allaha i pokornosti Njemu u svemu što je naredio i zabranio?!

Kakva je vrijednost moje spoznaje da je Allah jedan i da nema sudruga, te da je On Svojom moći stvorio svemir i u njemu načinio sve te fenomene, ako se zatim uopće ne pitam, kada neki posao uradim, da li je tim djelom Allah, dž.š., zadovoljan ili nije?!

Naravno, takva spoznaja nema nikakvu vrijednost!

Arapi su u vremenu džahilijjeta znali da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da je i njih stvorio. To je i Kur’an zabilježio: “A da ih upitaš: ‘Ko je stvorio nebesa i Zemlju?’ – sigurno bi rekli: “Allah!”[7] “A ako ih zapitaš ko je njih stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?”[8] Međutim, oni i pored tog znanja nisu istinski obožavali Allaha. Oni su, pored Njega, druge bogove obožavali i radili suprotno onome što je On naredio. Zato im njihovo znanje uopće nije koristilo, njih Allah, dž.š., naziva džahilijjinima i kaže da ne znaju.

Allah, dž.š., od Svojih robova hoće da oni znaju Njegovu veličinu i moć kako bi Ga istinski obožavali i Njemu bili pokorni u svojim svakodnevnim postupcima. Zato ih neprestano podsjeća na Svoje znakove u svemiru, na Zemlji i u njima samima, kako bi njihova srca omekšala i u njima se iman nastanio, iman koji će oni pretočiti u stvarnost.

a)                       Znakovi stvaranja i stalne inovacije na nebesima i Zemlji:

“Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu; Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izvori izviru, – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njegove privrijede, pa zašto neće da budu zahvalni? Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut. Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.”[9]

“A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste, i dajemo vam iz nje hranu, a i onima koje vi hranite. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti – vi time ne možete raspolagati.”[10]

“Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara,     zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti. Allah vam je Zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim.”[11]

“Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima, i vas kao parove stvorili, i san vaš počinkom učinili, i noć pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili, i iznad vas sedam silnih sazidali, i svetiljku plamteću postavili? Mi iz oblaka vodu obilno spuštamo i činimo da uz njenu pomoć raste žito i bilje, i bašče guste.”[12]

“Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj.”[13]

“Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto,     i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!”[14]

b)                      Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u samim ljudima:

“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”[15]

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve.”[16]

“To je onaj koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi, Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, – i On vam i sluh i vid i pameti daje -, a kako vi malo zahvaljujete!”[17]

“Reci: “Ovo je vijest velika, a vi od nje glave okrećete. Ja nisam ništa znao o melekima uzvišenim kada su se prepirali – meni se objavljuje samo da jasno opominjem” – i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače.”[18]

“On vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio – i On vam je dao osam vrsta stoke; On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Njegova je vlast, nema boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete?”[19]

“Nek čovjek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi.”[20]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

KUR’AN ODGOVARA NA SUMNJE NEVJERNIKA

Allah, dž.š., objašnjava istinsku predstavu o Sebi svim ljudima. Kur’an je objavljen cijelom čovječanstvu, od poslanstva Muhammedova, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Poslije Muhammeda, s.a.v.s., više nema poslanika, niti objave koja se od Allaha, dž.š., šalje ljudima.

Početna tačka za sve ljude je u spoznaji njihovog istinskog Gospodara, kako bi njihov život na ovom svijetu bio ispravan, a status na budućem uspješan. To će postići ako ne budu obožavali nikog drugog osim Njega i ne budu smjernice za svoj život uzimali ni od kog drugog mimo Njega. Oni su dužni samo Njega obožavati i izvršavati ono što im je On naredio, kako bi u svom bitisanju na ovom svijetu imali božanski sistem koji će pravilno uređivati njihov život, a na onom svijetu dobili najljepšu nagradu: “Džennetske bašče u kojima će rijeke teći…”

Zbog toga, najvažnije što Kur’an nastoji objasniti ljudima jeste istinska predstava o Bogu i nužnost obožavanja samo Njega.

U tri prethodna poglavlja vidjeli smo kako Kur’an upoznaje ljude sa njihovim Tvorcem:

– putem buđenja njihove urođene potrebe za Bogom i dokaza njegove opstojnosti u svemiru i prirodi

– putem navođenja razumskih dokaza koji upućuju na Istinu

– putem podsjećana ljudi na činjenicu da se oni u nevolji istinski okreću samo Allahu, dž.š., i odbacuju sva druga božanstva

Međutim, Kur’an se ne zadovoljava samo objašnjenjem istine putem raznih metoda, nego ide i dalje, te argumentovno demantuje i pobija svaku sumnju nevjernika pojedinačno, kako niko ne bi imao opravdanja ili argumenta za svoje odstupanje od vjere u Svevišnjeg Allaha.

Islamska misija, u svom početku, suočila se sa velikim brojem iskrivljenih shvatanja o pitanju razumijevanja vjere u Boga i nužnosti obožavanja samo Njega.

Pojedini primjeri iskrivljenih shvatnja božanstva u vrijeme silaska Objave:

1 – Pagani koji su tada živjeli na Arabijskom poluotoku obožavali su kipove za koje su smatrali da u pojedinim svojim svojstvima imaju učešća s Bogom. Neki od njih su obožavali džine.

2 – Jevreji i kršćani su, takođe, već tada bili odstupili od Istine i tvrdili da Allah ima dijete: “Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin”.”[1]

Isto tako, Arapi su prije islama tvrdili da su meleki Božije kćeri!

3 – Arapi su u to doba nijekali mogućnost Allaha, dž.š., da proživi ljude nakon njihove smrti i smatrali takve tvrdnje besmislenim za ljudski razum.

4 – Dehrijjuni su u potpunosti nijekali proživljenje poslije smrti i ahiret uopće: “Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[2]

Pored toga, svi oni zajedno činili su širk tako što nisu slijedili Allahov, dž.š., zakon i što su sudili po nekom drugom zakonu.

Kur’an, prije više od 1.400 godina uzvraća na sve te tvrdnje i svaku od njih pojedinačno u potpunosti demantuje i objašnjava istinu o tom pitanju.

Kada pogledamo stanje zalutalog čovječanstva na mnogim djelovima zemaljske kugle, ustanovićemo da su zablude današnjih ljudi potpuno iste kao i one prije:

“A oni koji ne znaju govore: ‘Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe!’ Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.”[3]

Međutim, Kur’an je prije više od 1.400 godina odgovorio na sve njihove sumnje, tako da današnji nevjernici nisu došli sa bilo čim novim. Čovjek koji čita Kur’an osjeća kao da se on sada objavljuje s ciljem da demantuje njihove tvrdnje danas i da ih vrati Istini. “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.”[4]

U ovom poglavlju navest ćemo kur’anske odgovore na sumnje zalutalih i vidjeti da su neki od njih već spomenuti prilikom govora o metodu Kur’ana u objašnjavanju suštine pojma božanstva. Međutim, neki od tih odgovora nisu spomenuti u prethodnim poglavljima.

1 – ŠIRK

Mušrici su obožavali razne bogove u likovima kipova koje su pravili, ili su, takođe, obožavali meleke i džine, tvrdeći da će se oni zauzimati za njih kod Allaha, te da će Allah primiti njihovo posredovanje! Oni su tvrdili da ih uzimaju samo kao posrednike do Allaha: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.”[5]

Kur’an pojašnjava izlišnost širka na dva načina:

Prvi: Kur’an pojašnjava činjenicu da jedino Svemogući Allah, dž.š., jeste tvorac svemira i da jedini On njime upravlja. Allahu, dž.š., apsolutno nije potreban niko u upravljanju svime što postoji i niko nije u stanju da se u to, na bilo koji način, miješa. S obzirom da je stvarno tako – da niko sa Allahom, dž.š., nije učestvovao u stvaranju svemira, a to je činjenica u koju nema sumnje, čak i sami mušrici to priznaju, kako je onda moguće da neko sa Njim učestvuje u upravljanju? “Samo On stvara  i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!”[6]

Drugi: Kur’an objašnjava nemoć onih koje ljudi smatraju Allahu ravnim da sami sebi pomognu ili štetu nanesu, pa kako onda da budu od pomoći drugima ili da njima štetu nanesu?! Ponekad se oba ova načinu spominju u jednom ajetu, ili jednom kontekstu, a ponekad se govori samo o jednom od ova dva načina.

Primjer prvog načina: “Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista, dokaz za ljude koji hoće da čuju. Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju. Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. Allah, opskrbljujući vas, daje jednima više nego drugima. Ali, oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni! Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču i klanjaju se, pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”[7]

Ovdje se, u jednom kontekstu, detaljno opisuju znakovi Allahovog stvaranja u Njegovim stvorenjima i njihovoj ishrani. Jedan od tih znakova je voda koju Allahu, dž.š., šalje s neba, pomoću koje Allahovom moći zemlja, nakon smrti, oživljava i bilje niče. Sljedeći dokaz je u stoci iz čije utrobe Allah, dž.š., izvodi čisto, pitko i ukusno mlijeko. Od čega se formira to mlijeko? Od probavljene hrane u crijevima i od krvi. Probavljena hrana koja je u tečnom stanju pretvara se u krv koja kruži po cijelom organizmu i tu hranu raznosi do svakog organa. Nakon primanja hrane svaki organ obavlja svoju funkciju. Mliječne žlijezde u vimenu krave izlučuju mlijeko. Drugim riječima, one pretvaraju prerađenu hranu u krv a potom pretvaraju krv u mlijeko. Sve su to jasni dokazi Allahove, dž.š., neograničene moći u Njegovim stvorenjima.[8] To je, takođe, dokaz Allahove moći u stvaranju opskrbe za ljude.

Sljedeći dokaz je u pčeli koja siše cvijetni nektar i iz njega izvodi čudnu vrstu hrane čije se koristi u ishrani ne mogu pobrojati. Međutim, to je, i više od toga, lijek za mnoge bolesti. To je, takođe, Allahov, dž.š., dokaz u Njegovim stvorenjima i opskrbi ujedno. Sljedeći dokaz je u stvaranju ljudi sa različitim vijekom njihovog života. Zatim, Kur’an ukazuje na pojavu ropstva koje je među njima tada bilo prisutno kako bi značenja koja želi pojasniti bila bliža njihovoj svijesti. Kur’an govori o tome kako je Allah, dž.š., odlikovao ljude, jedne nad drugima u opskrbi, te je dao da jedni budu gospodari a drugi robovi. Da li bi gospodari koji su odabrani dozvolili robovima da sa njima učestvuju u vladanju i upravljanju i tako postanu jednaki? Ako to oni sebi ne bi dozvolili, kako to, onda, dozvoljavaju i odobravaju kada je u pitanju Allah, dž.š., i pored Njega obožavaju robove koje je On stvorio i smatraju ih božanstvima?

Zatim se Kur’an vraća na sljedeći dokaz u stvaranju i nafaki i ukazuje na činjenicu da je Allah, dž.š., ljudima podario supruge od iste vrste i pomoću njih djecu i unučad, a zatim ih obdarimo raznim vrstama ukusne hrane. Zar da rezultat svega toga bude kufr, umjesto zahvale? Taj kufr koji oni čine jasno je definisan u posljednjem ajetu: “I klanjaju se pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”

Nakon iznošenja svih spomenutih dokaza pred ljudski razum i njegovu savjest, zaista se jasno vidi da je ova vrsta (neispravnog) obožavanja neprimjerna. Oni koji je ipak čine postaju nepotpuni ljudi koji u nešto vjeruju bez ikakva osnova i niječu Istinu bez ikakva dokaza.

“Reci: ‘Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!’ Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[9]

“O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte; “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!”[10]

            Primjer za drugi način:

“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni, i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi? A ako ih zamolite da vas na pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili šutjeli. Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: “Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite, moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine”. A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći. A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.”[11]

Prvi ajet u ovom kontekstu počinje pitanjem koje pojašnjava raskrsnicu. Bog u kojeg čovjek treba vjerovati i obožavati Ga jeste Allah Tvorac svega. Zašto, onda, mušrici druge pripisuju Allahu kada oni ništa nisu stvorili, nego su i sami stvoreni? Često ih sami ljudi svojim rukama naprave, a zatim ih obožavaju! Zaista je to nelogično i takvo nešto ljudski razum i normalna narav ne mogu prihvatiti.

Kontekst potom detaljno pojašnjava stanje kipova koje mušrici obožavaju. Oni nisu u stanju sami sebi pomoći ukoliko bi ih neko napao, a pogotovo to nisu u stanju učiniti drugima! Oni uopće ni ne čuju onoga ko ih zove. Zato je potpuno isto zvao ti njih ili ne zvao, rezultat je jedan!

Kur’anski tekst ukazuje i na istinu koja se odnosi na sve ono što ljudi obožavaju mimo Allaha: “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi.”

Iako se ovaj opis i dalje odnosi prvenstveno na kipove, on se podjednako odnosi i na sve što se obožava mimo Allaha, bilo da se radi o živima ili mrtvima među ljudima, ili džinima i melekima, ili pak drvetu, kamenu, Suncu, ili nekoj drugoj zvijezdi. Sve su to Allahova, dž.š., stvorenja, što znači da su Allahovi robovi, “robovi, kao i vi”, te im se ne treba obraćati u vidu ibadeta ili dove.

Kontekst se nastavlja opisom dotičnih kipova pa se kaže: Imaju li oni noge, ruke, oči uši, kako bi njima hodali, privređivali, gledali i slušali? Pa zašto ih onda njihovi obožavaoci obožavaju, a vide da su tako nemoćni i beskorisni?!

Zatim se riječi upućuju Poslaniku, s.a.v.s., od koga se traži da im uputi izazov i zatraži da mu naude svojim kipovima ako mogu, a već su prijetili da će mu njihovi lažni bogovi donijeti neku štetu zato što ih on napada. Allah, dž.š., kaže Muhammedu, s.a.v.s: Reci im: Hajde učinite spletke svoje kojima mi prijetite i nemojte nimalo oklijevati. Pokažite mi šta su to vaši bogovi u stanju učiniti! Mene Allah čuva i On čuva i pazi sve iskrene mu’mine. A vaši bogovi nisu u stanju da vas pomognu ako vam Allah bude htio kakvu nedaću dati. Oni čak nisu u stanju da sebi pomognu, niti oni šta čuju i vide. Zaista oni ne zaslužuju da se obožavaju niti da se mole.

“Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena, Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba uredio! Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.”[12]

“Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.”[13]

2 – PRIPISIVANJE DJETETA SVEVIŠNJEM ALLAHU:

To je zajednička zabluda jevreja, kršćana i predislamkih arapa. To je jedna zabluda, iako se njeni oblici razlikuju. Jevreji tvrde da je Uzejr sin Allahov, kršćani tvrde da je Mesih sin Božiji, a predislamski Arapi su tvrdili da su meleki kćeri Božije.

Kur’an tretira ovu zabludu i pobija je na način sličan pobijanju zablude širka, jer je i ta vrsta zablude širk, iako je uzela samo određene oblike koji se ogledaju u pripisivanju djeteta Svevišnjem Allahu:

“Allah čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo, iz živa neživo, – to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete? On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg. On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. – Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju. On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete. – Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju. On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti. Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru. To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju. Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju! On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna. To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.”

Ovaj kur’anski tekst tretira pitanje potomstva općenito i odnosi se na svakog onoga ko Allahu, dž.š., pripisuje dijete. “…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Ovaj kur’anski tekst počinje fantastičnim prikazom Allahovih, dž.š., dokaza u svemiru, putem raznih oblasti: nebesa, Zemlja, čovjek i bilje. Svi ti dokazi hrane ljudsku svijest istinom o božanstvu što ljudi počesto smetnu s uma, misleći da bilje klija i raste samo od sebe. Na tebi je samo da posiješ klicu u zemlju i da je zaliješ vodom! Da, ti to uradiš, ali ko daje da sjemenka raspukne i klica proklija u utrobi zemlje, kako bi iz nje iznikla biljka koja raste sve dok plodove ne da?! Zar nije Allah taj koji sve to daje? Zar nije On taj koji je sjemenki dao svojstvo klijanja i rasta? Zar nije On taj koji svakoj sjemenki pojedinačno dozvoljava da klija? U protivnom, ne bi bilo ni klijanja ni rasta!?

Allah živo iz neživog izvodi, kao što daje da sjeme u suhoj zemlji proklija. On mrtvo iz živog izvodi, nakon što se završi ciklus života živog bića koje tada umire. Sve to biva sa Allahovom, dž.š., odredbom.

Nakon svih spomenutih dokaza dolazi pitanje koje se samo nameće: “…to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete?”

To je istinski Allah koji daje da sjemenka klija i koji život i smrt daje. Ovo su samo neka područja Njegove moći. Ima li neko od onih koje oni Njemu ravnim smatraju da može bilo šta od spomenutog uraditi? Zašto se onda okrećete od Istine i promovišete neistinu?

Prva faza je bila u vezi sa sjemenkom i klicom, te životom i smrt na Zemlji, a druga faza je u vezi sa kosmosom: “On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg.”

Allah, dž.š., daje da sjemenka klije, ali On, takođe, daje da do svitanja dođe, da se rodi dan iz mrkle noći, kao što svijetla sjemenka klije iz utrobe tamne zemlje.[14] I On daje noć da se u njoj odmorite. Allah, dž.š,. je iz svoje mudrosti dao da se većina živih bića, koje je On stvorio, aktivira danju, po sunčevoj svjetlosti, a noću u tami odmara.[15] S obzirom da se govori o danu i noći, svakako da je to prilika da se spomenu Sunce i Mjesec: “…a Sunce i Mjesec za računanje vremena.” Allah, dž.š., je dao da pomoću Mjeseca i Sunca računamo vrijeme, dane mjesece i godine. Mjesec i Sunce imaju precizno određene putanje kojima se savršenom božanskom preciznošću vremenski kreću. Taj sklad se nikada i nimalo ne remeti: “To je odredba Silnoga, Sveznajućeg.” Pomoću tog preciznog sklada ljudi mjere vrijeme i uče da budu precizni i tačni iz preciznosti dešavanja u svemiru oko njih.

“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru.” Da pomoću njih određujete pravac kretanja u tamnoj noći u kojoj nema drugih znakova.»

“Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju.” Svaki čovjek koji se upozna s tim dokazima i shvati njihovu poruku, mora doći do spoznaje Svevišnjeg Allaha, Jednog i Jedinog, Koji ne može imati sudruga.

Treća faza je u vezi s čovjekom: “On vas stvara od jednog čovjeka…” Adema kog je Allah, dž.š., od zemlje stvorio, a zatim mu stvorio suprugu Havu. “…da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete.” Allah, dž.š., je dao da se ljudski rod razmnožava putem bračne veze i intimnog odnosa u kome dolazi do spoja muške ćelije koja se nalazi u kičmi čovjeka i ženske ćelije koja je smještena u maternici. “Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju.” O tome treba dobro razmisliti kako bi se taj fenomen shvatio i spoznala veličina Mudrog Stvoritelja.

I, na kraju, posljednja faza u vezi je s biljnim svijetom:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…”, svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavnja.

Zatim se u kontekstu kazivanja detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. ZuhdijaAdilović

Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.
Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha dž.š.

POJAVLJIVANJE VJERE KOJA JE UROĐENA U ČOVJEKU PRILIKOM TEŠKIH ISKUŠENJA
Čovjek se oholi i tvrdoglavo odbija iman dok se nalazi u dobru. Ponekad ga raskoš i izobilje još više udalje od Allaha, dž.š., ukoliko je njegovo srce bolesno. Međutim, kada se nađe u teškim trenucima čovjeku ponestaje snage i on prestaje da se oholi i da odbija tu veliku istinu.

UTJECAJ TEŠKIH ISKUŠENJA NA ČOVJEKA
1 – Teška iskušenja otkrivaju čovjekovu slabost, bespomoćnost i potrebu za pomoću. Tada nestaje njegove isprazne uobraženosti kojom se oholio prema Allahu i ljudima.
2 – S druge strane, tada se budi iman koji se nalazi u dubini njegovog bića. Allah, dž.š., kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali”.
3 – On tada zaboravlja sve one koje je obožavao mimo Allaha, ili zajedno sa Allahom, a zaboravlja i svoje nevjerstvo ako je bio ateista. On se u tom trenutku iskreno i iz dubine svoga srca okreće istinskom Allahu i samo Njega zove da ga izbavi iz nevolje u kojoj se našao.
Kur’an ljude suočava sa stvarnim stanjem kako bi im otkrio njihovu pravu vrijednost. Kur’an ide i dalje, pa ih suočava sa još jednom istinom koja im ukazuje na to koliko su odlutali od pravog puta.
Kamo sreće da oni – nakon što su u teškim momentima, razlučili istinu od neistine, spoznali Allaha, shvatili da jedino Allah može pomoći u bezizlaznim situacijama – da samo Njega obožavaju i samo Njemu dove upućuju, kamo sreće da su poslije svega toga ostali na pravom putu!
Naprotiv, zbog zablude i bolesti u kojoj se nalaze, oni se odmah, nakon što ih nedaća, zbog koje su se iskreno obraćali samo Allahu prođe, vraćaju svojoj uobičajenoj praksi, kao da se ništa nije desilo. Kao da oni nisu bili u velikoj krizi tokom koje su iskreno u Allaha povjerovali.
Ovo su činjenice s kojima ih suočava Kur’an časni, kako bi se zapitali za svoje stanje i napustili zabludu u kojoj se nalaze, te postali sljedbenici istine: “Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.”
“On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu, dž.š: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!”
Ovo su kur’anska ajeta iz sure Junus koja odslikavaju opće stanje čovjeka kojeg zadesi nevolja te pribjegne Allahu, dž.š, i samo od Allaha, dž.š, traži da otkloni njegovu tegobu. Ajeti čovjeka u nevolji opisuju u svim njegovim stanjima. Ako ga je savladala bolest zbog koje leži na strani, on Allaha priziva ležeći. A ako ga nevolja zadesi u sjedećem ili stojećem stanju on se Allahu, dž.š, obraća sjedeći, ili stojeći. Dakle, ako ga nedaća zadesi u bilo kojem stanju on se Allahu, dž.š, skrušeno moli da ga oslobodi te nedaće. Može se desiti da nevolja koja čovjeka zadesi bude psihičke, a ne fizičke naravi. On će, i u toj situaciji, uputiti dovu Allahu, dž.š. Čovjek u nevolji čini dovu Allahu, dž.š., u svakoj situaciji jer je nevolja koja ga je spopala prisutna u svakom stanju.
Da li se čovjek, nakon što mu Allah, dž.š., nevolju ukloni, sjeti kako je u momentu nevolje bio iskreno usmjeren ka Allahu, dž.š, i u svojoj nutrini bio siguran da mu niko drugi osim Allaha, dž.š, nije u stanju pomoći? Naprotiv! “A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.”
Kur’anski iskaz u ovim ajetima precizno opisuje stanje čvjeka koji je spašen nevolje u kojoj se bio našao, bilo da se radi o fizičkoj ili psihičkoj nevolji. Tek što ga je nevolja prošla on se uzoholi, napuše i nadmeno “prolazi” bez imalo osvrtanja, kao da do skora nije jecajući molio Allaha, dž.š, da mu pomogne. On je već zaboravio! “Kada čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kada ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.”

Čovjek u nevolji iskreno se obraća Allahu
Druga dva spomenuta ajeta iz sure Junus opisuju posebnu situaciju. Ta dva ajeta govore o grupi ljudi koji su se ukrcali na lađu kada je vrijeme bilo izuzetno povoljno i bez vjetra. Lađa ih je lahko nosila po mirnoj morskoj površini. Oni su bili radosni zbog takvog stanja i uživali u predivnom putovanju. Iznenada se pojavi jaka bura koja sve u trenu promijeni. U jednom momentu su se izmijenila njihova osjećanja, prilike i razmišljanja. Odjedanput je njihovu smirenost zamijenila uznemirenost i njihovu radost zamijenila zabrinutost. Na njihovim smirenim i ozarenim licima naglo se pojaviše tragovi straha i nedaće. Kome da se u takvom stanju obrate? U tim trenucima ih ne može niko spasiti osim Allaha, dž.š,. “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”
Nakon što su izgubili svaku nadu njihova srca usmjerila su se ka Allahu, dž.š,. Oni su shvatili da im nema spasitelja u datoj situaciji izuzev Allaha, dž.š. Nevolja je daleko veća od njihove moći i oni su pred njom potpuno nemoćni. Čovjek se uzoholi i nasilnički ponaša iz osjećaja snage i moći, smatrajući da ga niko i ništa ne može poraziti. Međutim, kada vidi kako njegova moć potpuno nestaje a nevolja se stalno povećava i kada ostane bez ikakave nade, tek tada sebe vidi u pravom svjetlu. U tom stanju nestaje njegovog lažnog kibura i silništva, te on pribjegava istinskoj snazi: snazi Svevišnjeg Allaha, čvrsto vjerujući da ga samo ona može spasiti i da je sve drugo ništavilo…
Kur’anski izraz ovu činjenicu veoma jasno ističe: “… iskreno se mole Allahu” U tom kritičnom trenutku, trenutku potpunog beznađa i bespomoći, čovjekova svijest o Allahu, dž.š, postaje potpuno jasna i duboko ukorijenjena u njegovom biću, kao da je ta istina u njegovom biću do tada bila prekrivena nekom koprenom koja je nestala te se ta istina odmah pokazala. Tada čovjekova usmjerenost ka Allahu, dž.š, biva potpuno iskrena. Prijeteća opasnost je zastrašujuća a jedini izlaz je kod Allaha, dž.š. Tada se čovjek čvrsto i iskreno drži tog izlaza. Kada se ljudi u takvom stanju iskreno Allahu, dž.š, obrate oni su potpuno iskreni: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” To zato što oni, u momentima nedaće, osjećaju da će im se Allah, dž.š., možda smilovati i spasiti ih iz nedaće u kojoj su se našli ukoliko se Njemu pokaju zbog svojih loših djela i vrate pravom putu. Njih strah dovede u situaciju iskrenog pokajanja i obećanja da će biti zahvalni. A zahvalnost se manifestuje isključivo pokornošću Allahu, dž.š.
Međutim, pitanje je: Koliko ta osjećanja ostaju iskrena?! Samo dok ne prođe nevolja. “A kad ih On izbavi, oni odjednom, bez ikakva osnova, čine nered na Zemlji!” Kako li je samo loš i nesretan taj čovjek!
Koprena koja je u njemu prekrivala istinu o Allahu, dž.š., ponovo se spustila i njegovo srce je ponovo zaprljano prljavštinom koja se prije toga na njemu bila naslagala. To stanje istinske spoznaje bilo je samo privremenog karaktera, prouzrokovano nevoljom koja ga je zadesila. Kada je te nevolje nestalo on se odmah vratio gafletu u kojem je prije bio.

Nepravdom čovjek čini štetu samome sebi
“O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti…”
Da, zaista je to samo kratki ovodunjalučki užitak. Taj prividni i kratkotrajni užitak njih odvodi od sjećanja na Allaha i budući svijet. Oni se potpuno odaju tom prividnom užitku i zaboravljaju na sve ostalo. Međutim, nepravda koju čine samo njima štetu nanosi. Jer, šta poslije kratkotrajnog užitka koji je ograničen trajanjem ljudskog života, ukoliko bi taj užitak potrajao cijeli ljudski život?! “…nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!” Tada će potpuno nestati tog užitka i svakog sjećanja na njega. Njemu neće preostati ništa drugo osim njegovog jadnog završetka u džehennemskoj patnji.
Ovo značenje se u Kur’anu ponavlja na više mjesta: “Reci: ‘Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite: ’Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’”
“Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan!”
“Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži, a kada ga neimaština zadesi onda očajava i nadu gubi. Kad ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: ‘Ovo sam i zaslužio i ja ne mislim da će čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka Džennet.’ A Mi ćemo one koji nisu vjerovali sigurno o onom što su radili obavijestiti i da iskuse patnju tešku – doista ćemo im dati.”
(Nastavit će se inša-Allah)
S arapskog preveo:
Dr. ZuhdijaAdilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[1]

Ovo je obraćanje ljudskoj svijesti i razumu ujedno. Ranije smo spominjali da se Kur’an često obraća ljudskoj svijesti i razumu u istom kontekstu i da to ima poseban značaj. Međutim, mi ćemo, ovdje, naglasiti razumske dokaze, jer smo u prošlom poglavlju dovoljno govorili o svijesti.

U prvom ajetu, nakon zahvale Allahu, dž.š., i salavata na Njegove robove koje je posebno počastio objavom, slijedi pitanje koje je upućeno cjelokupnom ljudskom biću, ali prije svega njegovom razumu: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?”

Odgovor na navedeno pitanje zahtijeva komparaciju, ako je ona uopće moguća, između Svevišnjeg Allaha i lažnih bogova koje pojedini obožavaju pored Njega, ili bez Njega.

Kur’anski tekst odmah nudi ljudskom razumu ono što će mu pomoći da sazna pravi odgovor na spomenuto pitanje, ukoliko on, zbog bilo kakvog razloga, taj odgovor ne zna. Prvo što mu Kur’an na tom planu nudi jeste drugo pitanje koje je veoma jednostavno, ali ako dođe do odgovora na njega odmah je saznao i odgovor na prvo pitanje. U drugom ajetu se postavlja pitanje: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? Ko vam je s neba kišu spustio te njome oživio vrtove predivnog izgleda? A vi niste mogli oživjeti njihovo drveće da nije bilo vode koju je Allah s neba spustio i osobine rasta, koju mu je Allah podario, nakon dodira s vodom.

Prije nego što čovjek odgovori na ovo pitanje, Kur’anski tekst mu već upućuje treće pitanje, koje, ustvari, sadrži odgovor na drugo: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?!”

Tako kur’anski tekst čovjeka stavlja u bezizlaznu situaciju, izuzev ukoliko da jedini ispravan odgovor na sva postavljena pitanja. “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Naprotiv, ne postoji!

Na prethodno pitanje, takođe, moguće je dati samo jedan odgovor: “Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo.” To je Allah!

Nakon odgovora na prvo pitanje, s kojim je započeta ova cjelina, takođe je postao jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?” Svakako, Allah!

Dovoljno je ljudskom razumu i njegovoj svijesti da čovjek prizna da je samo Allah, dž.š., jedan i jedini Bog kome sudruga nema. Međutim, Sveznajući i Mudri Allah, dž.š., zna da je ljudska narav takva da je treba konstantno upozoravati i podsjećati. Zato kur’anski kontekst nastavlja istu seriju pitanja: drugi, treći, četvrti i peti put.

“Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi.”

Prva serija pitanja se odnosi na stvaranje nebesa i Zemlje, na vodu koja se spušta s neba na Zemlju, na vrtove koji rastu pomoću vode koja se spušta. Druga serija pitanja u potpunosti se odnosi na Zemlju. U njima se spominje činjenica da je Zemlja učinjena nastambom za čovjeka; on na njoj nalazi opskrbu i sve što mu je potrebno za život do određenog vremena. Zatim se spominju rijeke koje se na Zemlji nalaze. Zatim, brda koja su namještena da Zemlju čine stabilnom. Zatim, pitka voda koju je Allah, dž.š., pripremio živim bićima da je piju, a koja je odvojena od slane vode kojom su prepuna mora i okeani… Sve su to znakovi Allahove, dž.š., milosti prema čovjeku i ujedno znakovi Njegove moći. Ko je drugi, mimo Svemogućeg Allaha, u stanju da sve to učini na takav način?! Nakon toga pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” dolazi na pravo mjesto. Odgovor na to pitanje već je dat poslije prethodne serije pitanja, ali on sada dobija još jaču potvrdu.

Treća serija pitanja odnosi se na  čovjekovo okruženje. Upozorava ga na ono što mu se dešava, ali čovjek, zbog svoje nemarnosti, to zaboravlja. “Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.” Koji je dao da generacije nasljeđuju druge, da na zemlji nasljeđujete svoje očeve i da se njome koristite u svom životu. Zar se sve to dešava samo od sebe? Kako bi se to uopće dešavalo da vas Allah, dž.š., nije izveo iz kičmi vaših očeva? Kako bi se to dešavalo da Allah ne daje da zemlja iza njih ostaje kako bi je vi naslijedili? Zatim dolazi toliko puta ponovljeno pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Odgovor je, svakako, isti.

Četvrta serija pitanja takođe se odnosi se na čovjeka, ali ovaj put ta pitanja ga podsjećaju na druge Allahove, dž.š., blagodati prema njemu: “Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje…” Danju vam put pokazuje pomoću Sunca, ali vi zaboravljate Njegove blagodati. Zato se sjetite upute u tminama noći na kopnu i u moru. U toj situaciji, vi ćete tražiti put, ali ga nećete naći, izuzev s Allahovom, dž.š., pomoći putem zvijezda koje vam pomažu da odredite pravac, ili putem Mjeseca koji vam svojom svjetlošću razotkriva dio tmine, ili putem svijeća i svjetiljki na čije pravljenje vas je uputio Allah, dž.š. Zatim, Allah, dž.š., čovjeka podsjeća na drugu Njegovu blagodat: “…i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred (kiše) milosti Svoje šalje.”  “Zar pored Allah postoji drugi bog?” Naprotiv! “Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju!”

I nakon svega slijedi zadnja serija pitanja koja se odnose na nebesa i Zemlju i međusobno povezuju ono što se na njima nalazi, a zatim slijedi pitanje o proživljenju nakon smrti: “Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje.” Zar ima neko drugi pored Allaha ko je u moćan da iz ničega stvori i da to ponovo učini kad hoće? Ima li neko drugi da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje? “Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”

Dok kur’anski tekst stigne do svog cilja, ljudska savjest i njegov razum takođe stignu do svog cilja – čvrste spoznaje velike istine da je Allah jedan i da mu sudruga nema. Kada je, na kraju, došao izazov: “Dokažite, ako istinu govorite!” odgovora na taj poziv nije bilo, nego ostaju samo potpuno ubjeđenje i predanost Njemu.

“Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni -, a ti reci: “Pa zašto Ga se onda ne bojite?” To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete? Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive. Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Pa kuda se onda odmećete? Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” i odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?! Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”[2]

Kontekst ovih ajeta približan je kontekstu prethodnih ajeta iz sure En-Neml, međutim postoje dvije razlike:

Prva: U prvom kontekstu spominju se Allahovi, dž.š., znkovi na nebesima, Zemlji i u samim ljudima, a zatim  se postavlja pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Prirodan odgovor na ovo pitanje u spomenutom kontekstu svakako je: Ne! Ne postoji drugi bog pored Allaha. Nepostoji sudrug Allahu, dž.š., u stvaranju, upravljanju i vladanju svime.

U tom kontekstu akcenat se stavlja na takozvane posrednike, upravo na njih, i u potpunosti negira njihovo postojanje. Oni se ovdje ne niječu direktno nego se njihovo postojanje niječe putem pitanja koje se konstantno ponavlja: Ima li neko od vaših takozvanih bogova da radi to i to od onoga što Allah, dž.š., čini? Ako je odgovor negativan – a on po naravi stvari mora biti negativan – šta onda “posrednici” uopće rade? A ako oni ništa ne rade, kakva je svhra njihovog postojanja? Oni, dakle, uopće ne postoje, jer ništa ne rade!

Druga: Ovaj kur’anski kontekst budi ljudski razum iz gafleta i upućuje ga na ispravan način razmišljanja. Razumu, koji je Allah, dž.š., stvorio da razmatra i razmišlja, nije dozvoljeno da se povodi za pukim pretpostavkama, bez jasnih i logičkh dokaza koji bi ih potvrdili. Poznato je da pretpostavke ne mogu zamijeniti istinu. Oni koji se povode za pretpostavkama dužni su da napuste taj pogrešan metod i da slijede ispravan put, put istinskih i jasnih dokaza.

Prvi ajet počinje pitanjem koje zaista okupira ljudski razum: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje? Čije su djelo sluh i vid? Ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo? Ko upravlja svim”? To su brza – tzv. blic-pitanja koja istovremeno obuhvataju razne oblasti. Ona ljudskom razumu daju prostora samo za jedan jedini odgovor: “Allah”! – reći će oni.” Ako je tako i ako ste već spoznali pravi odgovor na sva ta pitanja, zašto se onda Allaha ne bojite?

“To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?”

Allah Koga ste vi spoznali i za Koga znate da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje, da vid sluh i vid daje, da jedino On živo iz neživog izvodi i da samo On upravlja svime. To je vaš istinski Gospodar. Niko drugi ne može posjedovati epitete božanstva osim Njega. Pa kako se onda okrećete prema nekom drugom. Kako odstupate od jasne istine i stranputicu slijedite? Zaista, onaj koji istinu promaši mora sljediti zabludu!

“Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive.” Zato što su oni uporni u odbijanju istine, te zbog toga u zabludu zapadaju.

Zatim dolazi razgovor na koji smo ukazali: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Ako odgovor bude negativan, a sigurno će biti, onda: “Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Ako je tako jasno da samo Allah, dž.š., stvara iz ničega i da samo On to može ponovo učiniti, a da oni koje oni nazivaju Allahovim suparnicima ne mogu stvoriti iz ničega: “Pa kuda se onda odmećete?” kako se okrećete od istine i sljedite neistine i potvore?

Zatim dolazi drugi razgovor: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” odgovor je, kao i prethodni put negativan, jer nije zapamćeno da je ijedan od njihovih lažnih bogova objavio knjigu kao uputu čovječanstvu, niti poslao poslanika sa tom zadaćom. Ako je to tako, onda ti odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Samo On šalje poslanike, objavljuje knjige i ljude poziva u ono što je za njih dobro i na ovom i na budućem svijetu. “Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”[3]

Kontekst ide dalje i nastavlja sa sljedećim korakom u razgovoru: Ako samo Allah, dž.š., upućuje ka istini, a lažni bogovi ne upućuju, pa koga je onda preče slijediti? “Pa da li je onda dostojniji da bude poštovan onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi?” Je li preče Allaha slijediti, ili one koji ni sami nisu na pravom putu, izuzev ako ih neko drugi uputi? Spomenuta kur’anska ajeta ukazuju na kipove koje su predislamski Arapi obožavali. Međutim, ona se podjednako odnose na sve ka čemu ljudi streme mimo Allaha, u svakom periodu džahilijjeta. Sve što ljudi mimo Allaha veličaju ne posjeduje uputu, a ljudi misle da će ih to uputiti. Čemu će onda oni uputiti nego zabludi? “Šta vam je, kako rasuđujete?!”

Gdje vam je razum kojim prosuđujete? Kako vas je razum doveo do tako pogrešnih zaključaka, da svojim riječima i djelima potvrđujete da vam je preče lažne bogove slijediti nego Svevišnjeg Allaha, a vi znate da oni nisu u stanju sami sebe uputiti, a pogotovo ljude.

Razlog je u tome što se oni, u tome, ne oslanjaju na svoj razum. Da su se na razum oslonili došli bi do pravilnog zaključka. Jasni dokazi i argumenti postoje, ali oni slijede samo pretpostavke koje ih u zabludu odvode. “Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini.” A Allah najbolje zna šta oni čine: “Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”

“Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?![4]

Ovaj ajet sadrži najveći izazov kroz historiju zalutalom ljudskom razumu. Međutim, kao da je objavljen onima među nama danas koji su zalutali i poriču Allahovo, dž.š., postojanje, te se tako srozavaju do najnižih razina zablude i nevjerstva.

Oni su do te mjere otišli u zabludu, ali, ustvari, oni ne niječu Allahovo, dž.š., postojanje, jer je nemoguće da ljudska narav, ma koliko zalutala, niječe postojanje Tvorca. Oni, se ko zna iz kojih razloga, samo ohole i pretvaraju da niječu Allahovo postojanje.

Čak su i oni koji su živjeli u sjeni ateizma, u komunističkim državama, i bili u situaciji da ateizam uče u školama i koji su odgajani u tom duhu, čak i oni su nijekali Allaha samo zbog takvog okruženja i straha do vladajućeg režima. Evo primjera koji to najbolje potvrđuje:

Kada se Jurij Gagarin, prvi kosmonaut, vinuo u kosmos, bio je ushićen ljepotom svemira koju je tada vidio. On je vidio svemir u sasvim drugom svjetlu, potpuno različit od slike koju mi svakodnevno vidimo sa površine zemaljske kugle, okruženi zračnim omotačem. On nije vidio plavo nebo, kao što ga mi vidimo. On je vidio potpuno crno nebo, a na njemu izuzetno blistave planete i zvijezde. Prizor je bio, kako ga opisuju kosmonauti, kao komad crnog plišanog platna ukrašenog sjajnim draguljima.

Gagarin je bio iznenađen onim što je vidio – novim iskustvom i novim prizorom. Već smo govorili o tome da novi prizori bude zamrlu ljudsku svijest i uspavana ljudska osjećanja. Tako se i u konkretnom slučaju svemir pokazuje u novom svjetlu, onakav kakvog ga čovjek nije vidio. Tada čovjek spoznaje mnoge znakove u svemiru koje prije nije primjećivao. Jednostavno, osjeća Allahovo, dž.š., prisustvo u svim detaljima ogromnog svemirskog prostora.

To se upravo desilo Gagarinu. On je u jednom momentu zaboravio na ateizam u čijem duhu je odgajan tokom školovanja. Zaboravio je sve lekcije u kojima je slušao o tome da Boga nema. On je lebdio u svemiru ushićen Allahovim, dž.š., stvaranjem i zadivljen jasnim dokazima Njegove moći koju je tada vidio.

Kada se spustio na Zemlju dao je prvu izjavu brojnim novinarima koji su ga dočekali: “Kada sam se vinuo u kosmos obuzela me njegova ljepota te sam počeo tragati za Bogom!”

Tako progovara ljudska narav kada se suoči sa Istinom. To se desilo unatoč ateizmu kojemu je učen Gagarin![5]

Zaista je nemoguće da ljudska narav zaniječe Alahovo, dž.š., postojanje! “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo.”[6]

Ono što se u stvarnosti dešava jeste da čovjek koji je zalutao samo oholo želi zaobići ovu istinu, jer ne želi da se pokori Allahu, dž.š. Kada bi otvoreno priznao Allahovo, dž.š., postojanje onda bi bio prinuđen da Mu se pokorava i da Ga obožava, a on to, zbog nečega, ne želi. Umjesto da se pokaže njegova slabost i nepotpunost tim priznanjem, on počinje da “filozofira” i tvrdi da ne vjeruje u postojanje Boga.

Nemoguće je da ljudska narav niječe Allahovo, dž.š., postojanje, dok je cijeli svemir oko nje, sa svim što je u njemu, upućuje na tu istinu. U protivnom, kako će odgovoriti na pitanje početka stvaranja? Kako će riješiti tu zagonetku ukoliko ne prizna da Allah, dž.š., postoji? Kako je nastalo sve ono što naša osjetila osjećaju a što se ne može poreći? Kako su nastala nebesa, Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezde, planete… sve što je na Zemlji zajedno sa samim čovjekom?

Kako je sve to nastalo? Bez tvorca? Tek tako, ni iz ničega! Samo od sebe!!! Zatim, kako je sve to tako skladno uređeno? Zatim, kako je taj sklad ostao očuvan milionima godina koje ljudski razum nije u stanju pojmiti, a da se nikada ne poremeti?

Zar se sve to dešava bez tvorca? Može li razum prihvatiti tako nešto, pa čak iako je zalutao i ako tumara u tami?

Tvrde da je “priroda” tvorac! Lažu! A šta je to, zapravo, priroda?!

Oni tvrde da priroda stvara sve i da je njena moć neograničena![7] Subhanallah, zar to nije Allah? On je Onaj koji sve stvara i čija moć nema ograničenja. Zašto onda da Allaha nazivamo prirodom? Ima li u ovom čudnom imenovanju Boga ikakve logike? Ne, ovdje su po srijedi samo hirovi i strasti, a ne razum, niti “filozofija“! Hir koji čovjeka sprečava da prizna istinu, iako se ona nalazi u njegovoj nutrini. On je svjestan da je Allah Istina. “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.”[8]

Međutim, Kur’an im, još prije 1400 godina, upućuje izazov koji još traje i koji će trajati sve do Sudnjeg dana: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” Da su sami sebe stvorili, to ne tvrde ni najzalutaliji među ljudima. Ostalo je prvo pitanje bez odgovora: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni?” To je zašutkujuće pitanje na koje ni najoholiji nije u stanju pozitivno odgovoriti. Ostaje samo jedan odgovor. A to je da postoji Tvorac koji je sva stvorenja stvorio svojom moći i da samo On, bez ikakvog sudruga, svime upravlja. To je činjenica koju ljudska narav nije u stanju poreći, ma koliko odlutala i ma koliko u zabludi daleko otišla. Tu činjenicu samo oholi poriču svojim jezicima zato što im teško pada da Allaha, dž.š., obožavaju. “Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”[9]

Mi od Allaha, dž.š., zaštitu tražimo, kako nam je naredio, i istovremeno vjerujemo da oni koji Allaha, dž.š., negiraju to ne čine stvarno, nego se samo pretvaraju. Čak i ako neka koprena prekrije njihova srca, duše, sluh i vid, oni mogu prepoznati istinu o Bogu, kao što se to desilo Gagarinu.

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Razumski dokaz

Kao što se obraća ljudskoj svijesti i upućuje je na istinsko značenje obožavanja samo i isključivo Allaha, dž.š., Kur’ani-kerim poziva ljudski razum da razmisli i prostudira Allahove, dž.š., znakove u svemiru, kako bi shvatio njihovu poruku. Evo nekoliko ključnih pitanja o kojima ljudski razum mora porazmisliti:

1 – Da li je moguće da je ogromni kosmos nastao sam od sebe – bez tvorca?

2 – Je li moguće da ogromni kosmos, sa svime što je u njemu, finkcioniše sam od sebe, bez Sveznajućeg i Svemogućeg tvorca Allaha?

3 – Je li moguće da svemirom vlada i upravlja bilo ko pored Svevišnjeg Allaha?

4 – Da li raznovrsni znakovi i pokazatelji Allahove moći u svemiru ukazuju na to da bi On mogao ostati nemoćan u bilo kom smislu, kada je u pitanju: stvaranje, upravljanje, opskrba, oživljavanje, usmrćivanje, proživljenje i obračun?!

Sve su to pitanja koja je Kur’an još poodavno iznio pred ljudsku svijest. Međutim, Kur’an se ovdje obraća cjelokupnom ljudskom biću: njegovoj svijesti i njegovom razumu.

Kao što je Kur’an na upečatljiv način predočio sva ta pitanja ljudskoj svijesti koja na kraju shvata i priznaje činjenicu da samo Svevišnji zaslužuje da se obožava, isto tako, On ta pitanja predočava ljudskom razumu budeći ga i podstičući na ispravno logičko razmišljanje koje na kraju dovodi do istog cilja – istinske spoznaje da samo Svevišnji Allah zaslužuje da Ga obožavamo, te da smo dužni vjerovati samo Njega, bez ikakva sudruga.

Mnogo je ajeta u Kur’anu koja se obraćaju razumu i pozivaju ga na razmišljanje. Navest ćemo samo neke:

“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”[1]

Kada bi čovjek dobro porazmislio o raznovrsnim dokazima na Zemlji i u samom sebi, ostao bi zapanjen pred svakim od tih dokaza. Svaki od njih je nadnaravan u ukazivanju na postojanje Uzvišenog Tvorca i Njegove nadnaravne moći koju ništa ne može ograničiti.

Zemlja je samo jedno malo, u nizu nebeskih tijela, kojima obiluje kosmos. Zemlja je samo obična praška u ogromnoj pustinji koju ljudsko oko nije u stanju pregledati. Međutim, i pored sićušnosti Zemlja sadrži veliki broj nepobitnih dokaza Allahovog, dž.š., postojanja koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti, a pogotovo nabrojati. Zemlja ima mnoštvo specifičnosti pred kojima ljudski razum ostaje zapanjen i zbunjen.

Allah, dž.š., je samo Zemlju, koliko nam je do sada poznato, učinio podesnom za život i na njoj osigurao sve potrebne uslove da bi život normalno funkcionisao. Veličina zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena tako da njena sila teže zadržava zračni omotač oko nje. Taj omotač sadrži kisik koji je neophodan za opstanak živih bića i to tačno u mjeri koja je potrebna za disanje živih bića, nimalo manje niti više, jer bi svaki manjak ili višak kisika negativno utjecao na život.  Temperatura zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena, tako da odgovara potrebama živih bića na njoj. Ukoliko bi bila veća, živa bića bi pomrla od toplote, a ukoliko bi bila manja, pomrla bi od hladnoće. Pitanje hrane je, isto tako, božanskom preciznošću uređeno, te je ima dovoljno za sva živa bića uz začuđujuće preciznu ravnotežu između stvorenja i njihove hrane. “A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste.”[2]

“On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio…”[3]

Kada je u pitanju ravnoteža između živih stvorenja i njihove hrane na Zemlji spomenut ćemo slučaj komunističke Kine u kojoj su vlasti odlučile da pobiju sve vrapce zbog toga što je ustanovljeno da oni pojedu 10 posto godišnjih usjeva. U tu svrhu angažovali su grupe ljudi po gradovima i selima koji su neprestano udarali u bubnjeve i defove tri dana i noći. Kada god su vrapci pokušali da se sklone u svoja gnijezda, radi odmora i spavanja, ti glasovi su ih uznemiravali i oni bi ponovo letjeli, sve dok svi nisu pomrli od gladi, žeđi, umora i nesanice. Nesretni komunisti obradovali su se što su uspjeli da pobiju sva ta nježna stvorenja i bili ubijeđeni da će te godine imati stopostotnu žetvu, bez imalo gubitaka. Međutim, Allah, dž.š., spremio im je drugu zamku. Štetni insekti koji su napadali usjeve, a koje su, Allahovom, dž.š., voljom, vrapci jeli i tako uništavali, toliko su se namnožili nakon smrti vrabaca da su pojeli 50 posto usjeva te godine! Tako je kada zabludjeli pojedinci pokušaju da poremete ravnotežu koju je Allah, dž.š., Svojom mudrošću na Zemlji uspostavio. Zadesila ih je odgovarajuća Allahova, dž.š., kazna kao velika opomena kada bi samo o tome razmišljali.

Kada bismo nastavili da pratimo brojne Allahove, dž.š., znakove na Zemlji, vidjeli bismo čuda kojima kraja nema. “Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka, i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[4]

Na Zemlji postoje dijelovi koji su jedni pored drugih, ali imaju potpuno drugačiji sastav. Na jednima niče bilje a na drugima ne niče. Jedni odgovaraju određenim vrstama bilja dok druge vrste na njima ne mogu uspijevati. To je samo po sebi fenomen.

Zatim, na jednom dijelu zemlje uspijevaju razne kulture; žitarice, palme, grožđe… Sve one napajaju se istom vodom i koriste istu zemlju, a toliko su različite. Čak i jedna vrsta, kao što su palme, ima razne sorte, što predstavlja sljedeći fenomen.

Zatim, plodovi tih različitih kultura su, takođe, različitih ukusa i mirisa, što utiče da ljudi daju prednost jednim nad drugim. To je, opet, zaseban fenomen.

Zatim, jedan čovjek daje prednost određenom ukusu nad drugim, a drugi opet daje prednost tom drugom, zbog različitosti ljudskih ukusa. To je četvrti fenomen samo na ovom planu. Istinu je rekao Svevišnji Gospodar: “Zaista u tome ima znakova za one koji razumiju.”

Što se tiče znakova u samom čovjeku, oni su još interesantniji i čudniji! Samo jedna oplođena ćelija od koje se formira zametak u sebi nosi sve karakteristike odraslog čovjeka, a ona se gotovo ne vidi golim okom! Iz nje se razvija čovjek s kompletnim organima i osobinama koje ga krase!

Zatim se ta ćelija dijeli i prilikom rasta zametka svaki se njen dio pretvara u određen dio ljudskog tijela. Jedan dio postaje glava, drugi ruka, treći noga…

Ta početna ćelija u sebi sadrži sve nasljedne osobine koje novorođenče prima od svojih roditelja i svojih djedova. Ponekad zametak od svoga oca nasljeđuje npr. boju kose, od majke boju očiju, a od nekog od svojih djedova visinu, nizak rast, izgled nosa ili uha… Još čudnije je da zametak nosi nasljedne osobine ličnosti, kao što su: darežljivost ili škrtost, hrabrost ili kukavičluk, oštroumnost ili zatupljenost, sklonost ka praktičnim ili društvenim znanostima…!

Postavlja se pitanje, šta su te razumske osobine same po sebi? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako razmišlja razum? Kako se čovjek nečega sjeća?

Sva dosadašnja naučna dostignuća ostala su nemoćna pred odgovorom na pitanje: Kako razum razmišlja i kako se sjeća? Gdje se rađaju misli, gdje se skladište podaci, kako ih čovjek poziva kada mu zatrebaju i, konačno, kako ponekad sami dođu a da ih čovjek ne traži?!

Isto je i sa posebnostima svake ličnosti. Šta su one? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako se u određenoj ličnosti formira osobina darežljivosti ili škrtosti, hrabrosti ili kukavičluka? Na kom se mjestu u čovjeku ta osobina nalazi? U njegovom tijelu? U kom dijelu? U mozgu? Je li ona materijalna ili samo apstraktna? Kako ona, u oba slučaja, utječe na čovjekovo ponašanje i njegov karakter?!

Kada bismo nastavili da proučavamo fenomen čovjeka i Allahove znakove u njemu, ne bismo se mogli načuditi svakom pojedinačnom detalju i njegovom značenju. Sigurno bismo došli do čvrstog ubjeđenja da sve to, sa tako velikom preciznošću, nije moglo da se desi samo od sebe. Iza toga sigurno stoji Tvorac koji mora biti izuzetno mudar i neograničeno moćan. U protivnom, ne bi bio u stanju da stvori takvo čudnovato precizna stvorenja čiji svaki detalj sadrži toliko fenomena koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti.

Stoga Allah, dž.š., s pravom kaže: “Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”

“Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti? Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju! On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.”[5]

Kur’an se ovim ajetima obraća ljudskom razumu kako bi porazmislio o svemu što ga okružuje i došao do logičkog zaključka. Kur’an traži od ljudskog razuma da mu donese dokaz za ono što tvrdi ukoliko je suprotno toj očitoj činjenici.

Očita je činjenica da je kosmos toliko skladan da je ljudskom razumu taj sklad i njegovu preciznost teško shvatiti: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[6]

Taj ciklus kretanja u ogromnom svemiru toliko je precizan i tačan da u njemu nema ni najmanjeg poremećaja. Cilkus smjene dana i noći rezultat je kretanja nebeskih tijela koja se pojavljuju na određenom mjestu u strogo određeno vrijeme koje se mjeri djelićima hiljadinke jedne sekunde. Taj ciklus je konstantan tokom cijele godine i tako se nastavlja iz stoljeća u stoljeće i iz generacije u generaciju naraštaja koji to posmatraju.

Spicifičnost svake tvari pojedinačno koju joj je Allah, dž.š., dao, takođe je fenomen koji traje i koji nikada ne izostaje. Željezo je željezo i uvijek je tako. Bakar je bakar, kisik je kisik… Njihovi sastojci i osobine se ne mijenjaju i njihovo ponašanje na visokoj ili niskoj temperaturi, na određenom pritisku, kao i njihova hemijska reakcija u spoju s drugim elemntima se ne mijenja. Nikada se nije desilo da voda nastane na neki drugi način osim spajanjem jednog atoma kisika i dva atoma vodika. Nikada se nije desilo da se željezo zagrije a da se ne širi, ili da se bakar udari čekićem a da na njemu ne ostane trag tog udara.

Atom kao najsićušnija stvar koju je nauka do sada otkrila sastoji se od jezgra koje sačinjava proton i malih izuzetno sićušnih tjelešca koja oko njega kruže a zovu se elektroni. Taj sistem jezgra i međusobne teže u njemu je tako sićušan i precizan, a po svom sustavu liči na Sunce i planete oko njega.

Živa ćelija sa svojim čudesnim djelovanjem, hranom, lučenjem, rastom, umnožavanjem…

Živa bića i njihove specifičnosti koje svaku vrstu čine različitom od druge, a zatim svaku grupu različitom od druge unutar svoje vrste… Biljke imaju svoje specifičnosti, a svaka vrsta bilja ima opet svoje posebne specifičnosti. Isto tako, životinjski svijet ima svoje specifičnosti, a svaka vrsta u njemu ima, opet, svoje posebne odlike.

Zatim, dolazi čovjek kao najsloženije i najčasnije živo biće. Svaki dio njegovog bića je fenomen za sebe po svojoj konstrukciji i ulozi koju ima.

Je li moguće da iza svega toga stoji bilo ko drugi osim Jednog Jedinog Svemogućeg Boga, Svevišnjeg Allaha, koji svime vlada i sve to mudro uređuje?! “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.”

Zar svaki bog ne stvara zasebno, kako on hoće? Kako je onda moguće uskladiti stvaranje jednog boga s drugim? Kako je moguće da drvo koje stvara jedan bog bude potpuno identično u svim svojim segmentima drvetu koje stvara drugi bog? Kako je moguće da voda koju stvara jedan od bogova bude potpuno ista kao ona koju stvara drugi, od jednog atoma kisika i dva atoma vodika

Kako bi se uskladio ciklus kretanja u svemiru da ga stvaraju dva različita boga, ili da njime upravlja više bogova?

Kako bi sve to funkcionisalo u potpunom skladu da postoji više vladara koji njime upravljaju i više sila koje ga uređuju? Zar se ne bi desilo da jedan želi da Sunce izađe sa istoka a drugi želi da izađe sa zapada? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova hoće da čovjek hoda uspravno na svojim nogama i tako radi i privređuje, a drugi želi da on hoda na četiri noge kao životinja, ili da ostane priljubljen za zemlju svojim trupom kao biljka? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova želi da željezo bude tvrdo i da se od njega prave čvrsti predmeti koji čovjeku pomažu u obradi zemlje, da od njega pravi oružje kojim će se boriti da Allahova riječ bude gornja: “Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i posalnike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan”,[7] a drugi hoće da željezo bude mehko i elastično bez posebnog oblika? Šta bi se tada desilo?

Da li bi tada u svemiru bilo šta funkcionisalo? Da li bi to bilo održivo, ili bi cijelim kosmosom zavladao haos u kome bi došlo do sudara planeta i sazvježđa i svemir ličio na rasutu ogrlicu čiji dijelovi su nespojivi?

Zbog toga se Kur’an obraća ljudskom razumu riječima: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju!” Zatim mu se ponovo obraća upućujući na izazov riječima: “Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Da! Neka razum traži dokaz! Stvar nije nedefinisana pa da može svako kazati što mu je volja. Naprotiv, svaka tvrdnja mora imati svoj dokaz. Zato, iznesite svoj dokaz! Jeste li u stanju donijeti dokaz, pored ovako savršeno uređenog kosmosa, da postoji neka druga volja, mimo Allahove, dž.š., volje, koja vlada svemirom?

Nemogućnost ljudskog razuma, a on je sigurno nemoćan, da donese dokaz, dovoljna je da o tome porazmisli i da povjeruje u Jednog Jedinog Allaha koji nema sudruga u vlasništvu i vladavini svemirom. “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[8]

Dijalog sličan spomenutom u kur’anskom tekstu, u nastavku se vodi sa ljudskim razumom, prije čega se skreće pažnja ljudskom razumu na nekoliko dokaza koji upućuju na nepobitne činjenice o kojima nema zbora, ili o čemu uopće ne bi trebalo biti zbora: “Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!’ – odgovoriće, a ti reci; “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovoriće, a ti reci: “”Pa zašto se onda ne bojite?” Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci” Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[9]

Čovjek je u situaciji da u samom startu prizna činjenicu da Zemlja i sve što je na njoj jeste Allahovo, dž.š., djelo i da On vlada svime, te da nebesa pripadaju Allahu, dž.š., i da je On njihov tvorac i gospodar, i vlasnik velikog Arša, te da jedino Svevišnji Allah vlada i upravlja svime i da jedino On nekoga može stvarno zaštiti, a sam nije potreban ničije zaštite… Činjenice koje ljudski razum nije u stanju poreći. U protivnom, suočit će se s pitanjem iz sure Tur: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!”[10] Ovo pitanje svakog negatora ostavlja bez teksta.[11]

Ako čovjek prizna sve spomenuto, onda je logično da prizna i neposredan zaključak koji slijedi, a to je da je Upravitelj svime Svevišnji Allah jedan i jedini, te da je nemoguće da ima sudruga. Zato Kur’an nakon svake spomenute premise ponavlja: “Zar ne razmišljate?” “Zar se Allaha ne bojite?” “Kuda se, onda, okrećete?”

Kur’anski kontekst se ne zadovoljava podsjećanjem u vidu ukora, nego u dijalogu s ljudskim razumom ide korak dalje te mu predočava sljedeću činjenicu kako bi o njoj razmislio: “Zamislimo da postoji drugi bog mimo Allaha, kakvo bi stanje bilo? “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.”

U prethodnom pasusu iz sure El-Enbija’ Kur’an o neredu koji bi bio neminovan, da na Nebesima i Zemlji postoji neki drugi bog mimo Allaha, kaže: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.” S obzirom da u svemiru nereda nema i da u njemu vlada savršeni sklad koji vidimo, svaka mogućnost postojanja drugih bogova mimo Allaha je isključena.

U ovom ajetu sure El-Mu’minun govori se o tom fenomenu iz drugog ugla, iz ugla samih (drugih) bogova, kada bi postojali, o tome kako bi među njima morao postojati sukob i borba za prestiž: “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.” A ukoliko bi svaki bog stvorio dio stvorenja, zar je moguće da se odrekne svoga stvaranja drugom bogu? Naprotiv, logično je da čvrsto čuva svoj dio stvorenja i da jedino on ima vlast nad njima! Šta bi se u tom slučaju desilo? Desio bi se spor između bogova o prestižu. Svaki od njih bi htio da vlada. Svaki od njih bi htio da se njegova naređenja sprovode u svemiru. Jedan bi izdao naredbu za koju želi da bude sprovedena, a drugi bi izdao naredbu suprotnu prvoj i, takođe, želio da bude sprovedena. Svaki od njih bio bi uporan u svojim nastojanjima tvrdeći da je on najmoćniji i da je najpreči da se njegove naredbe izvršavaju.

Da li ova lažna božanstva zaslužuju poštovanje, a ona se ovako međusobno ponašaju?!

Da li bi bio moguć sklad u svemiru kada bi ta božanstva tokom borbi za prestiž izdavala oprečna naređenja svemiru, te se svemir zbuni, koja bi od njih prihvatio i izvršio?!

Naprotiv, sigurno je da svemir ne bi mogao biti skladan u svome kretanju i funkcionisanju u takvoj situaciji.

Ljudski razum dužan je da o tome razmišlja. Ako je već prihvatio, ili treba da prihvati činjenicu da Zemlja i nebesa pripadaju Allahu, da je sve što postoji Allahovo vlasništvo i da samo On svime upravlja, šta je onda ostalo drugim (takozvanim) bogovima da čine?

S obzirom da se u cijelom kosmosu i njegovom bitisanju ne primjećuje nikakav nedostatak i nesklad, nego, naprotiv, potpuni sklad i harmonija, to dovoljno ukazuje na činjenicu da njime upravlja i da ga čuva jedna SNAGA:

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju; Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[12]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

4 – STALNI TOK DEŠAVANJA:

Razni događaji se dešavaju oko čovjeka i u njemu samom, od njegovog rođenja pa do njegove smrti. Neki od njih su planetarni, kao što je smjena dana i noći, izlazak i zalazak Sunca, pojava mjeseca i njegovo postepeno povećavanje i smanjivanje svakog mjeseca, oblaci, kiša, munja, grmljavina, smjena godišnjih doba… Neki od njih su vezani za samog čovjeka, kao što su: rođenje i smrt, zdravlje i bolest, djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, bogatstvo i siromaštvo, ponos i poniženje…

– Utjecaj svega što se dešava na život vjernika:

Vjernik iz raznih dešavanja koja se stalno odvijaju uzima pouku, jer je svjestan da iza svega toga stoji Mudri Allah, dž.š., koji je sve to mudro uredio. Allah, dž.š., je taj po čijem se znanju, mudrosti i moći odvijaju sva dešavanja. On je taj koji uređuje dešavanja u kompletnom kosmosu. Ništa se ne može desiti u cijelom kosmosu, sa svom njegovom veličinom i brojnošću stvorenja u njemu, bez dozvole Allaha, dž.š., i sve to biva onako kako to On želi.

– Utjecaj svega što se dešava na onoga čija svijest nije povezana sa Allahom, dž.š.:

Nasuprot vjerniku, onaj koji nije svjestan Allahove, dž.š., moći, čija je savjest po tom pitanju otupila, on prolazi pored tih dešavanja, bila ona vezana za kosmos ili samog čovjeka, a da se uopće ne trzne iz svog gafleta i ne prepozna mnogobrojne dokaze Allahovog, dž.š., postojanja i djelovanja, dokaze koji jasno upućuju na činjenicu da jedino On vlada svemirom i upravlja svime što se dešava!

Kur’an ga svojim stilom uzdrmava i budi iz njegovog gafleta, kako bi spoznao istinu koja se krije iza svih dešavanja. Kur’an ističe Allahove znakove u svemiru, fenomen života i smrti, fenomen opskrbe… i sve to prezentuje na poseban način koji ih pretvara u živu sliku koju čovjek prvi put vidi. Na isti način Kur’an govori o svakodnevnim dešavanjima i skida koprenu sa ljudskog razuma i otupljenost njegovih osjećanja, te se ljudska savjest i srce budi i sve to jako upečatljivo doživljava i osjeća.

“Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.”[1]

U ovom, samo jednom ajetu, Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.

Ako malo bolje promotrimo ovaj kur’anski ajet, ustanovit ćemo da Kur’an postiže spomenuti cilj na dva načina:

–                      Nabrajanje velikog broja važnih dešavanja u jednom kontekstu. U ajetu se spominju nebesa i Zemlja, smjena dana i noći i njihovo naizmjenično povećavanje i smanjivanje u raznim godišnjim dobima, zatim plovidba lađa morem, spuštanje kiše s neba, klijanje bilja iz zemlje, mnogobrojne vrste životinja na Zemlji, kretanje vjetrova, kretanje oblaka u prostoru između nebesa i zemlje… Ova mnogobrojnost i raznovrsnost pojava sama po sebi budi ljudsku savjest. Ljudska savjest otupi i ne reaguje na te pojave gledajući ih pojedinačno, jer se svaka od njih odvija u posebnom vremenu. Međutim, kada se sve te pojave sakupe u jednom momentu i izlože na ovako upečatljiv način, ljudska savjest mora proraditi prateći ih svojom maštom jednu za drugom i ne nalazeći priliku da se opusti ili zadrijema. Na ovakav način te pojave se velikom brzinom izmjenjuju, tako da ne dovrši sa razmišljanjem o jednoj a druga se već nameće svojom specifičnošću…

–                      Drugi način je vezanje ljudske svijesti za ova dešavanja putem skretanja pažnje na konstantna kretanja u svemiru. Ljudska savjest će otupiti na prizor koji je statičan i koji se uopće ne kreće, i on je neće posebno privlačiti, ali to se ne može desiti sa stalnim pokretima koji nikada ne prestaju i koji stalno skreću ljudsku pažnju na sebe.

Ajet na samom početku govori o stvaranju nebesa i zemlje. To je događaj koji se davno desio i kojeg čovjek nije vidio, ali čovjek njegove tragove i dalje jasno vidi ispred sebe. Međutim, kur’anski kontekst ne ostavlja sliku stvorenja mirnom i nepomičnom pred ljudskom savješću, nego tu sliku čini dinamičnom, pokrećući njene pojedine dijelove. Noć i dan se naizmjenično smjenjuju i njihova se dužina smanjuje i povećava. Lađa morem plovi i nosi teret koristan čovjeku. Voda koja se s neba spušta, isto tako je u pokretu, ona silazi s neba na zemlju. Međutim, kretanje se ne završava time. Zbog te kiše koja se spušta izlazi živo bilje iz zemlje, koja je prije toga bila suha i neplodna. Kur’anski izraz je u tome veoma jasan: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina…” Kur’an dočarava prizor zemlje koja je bila mrtva, a nakon padanja kiše ponovo oživljava. U drugom ajetu stoji: “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[2] Međutim, kretanje se ni ovdje ne završava, nego ide dalje i predočava životinje koje se hrane biljem koje je iz zemlje izniklo kao posljedica kiše: “…po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Termin rasijavanje označava pokret u svim smjerovima istovremeno. Zatim dolazi spomen vjetrova koji se svakako kreću. Vjetar se naziva tako zato što se kreće brzim pokretom koji je jasno vidljiv. I na kraju ovog ajeta spominje se oblak koji se, takođe, kreće. Na ovakav način, kretanje obuhvata sva stvorenja. To konstantno kretanje svih stvorenja ljudska svijest osjeća i ono je pokreće.

Ne zaboravi da kur’anski izraz, govoreći o tom neprestanom kretanju, upućuje ljudsku svijest na činjenicu da je to djelo Svevišnjeg Allaha, čija neograničena moć sve to pokreće: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Također se vrlo jasno ukazuje na Allaha kada se u ovom ajetu govori o promjeni vjetrova i “potčinjenom” oblaku.

Svim ovim metodama Kur’an budi ljudsku savjest i skreće pažnju na stalna dešavanja u kosmosu i u samom čovjeku.

“Reci: “O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš! Ti uvodiš noć u dan, i uvodiš dan u noć; Ti od neživog stvaraš živo, i od živog neživo; Ti opskrbljuješ koga hoćeš, bez računa.”[3]

“Allah je taj koji vjetrove šalje, pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada, i kad je On na robove Svoje na koje želi prolije, oni se odjednom radošću ispune, iako su bili očajni prije nego što se spustila na njih. Zato pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakom mrtvila njezina! On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može. A da pošaljemo vjetar i da oni vide da je sve požutjelo, oni bi, i poslije toga, blagodati poricali. Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, dovikati, niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti; možeš jedino dozvati one koji u ajete Naše vjeruju, jedino oni će se odazvati. Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može.”[4]

5 – ALLAHOVO DŽ.Š. ZNANJE KOJE OBUHVATA SVE ŠTO JE ČOVJEKU NEPOZNATO (GAJB):

Čovjek teži ka spoznaji nepoznatog. On želi da sazna šta će mu se desiti u njegovoj bližoj i daljoj budućnosti. To se podjednako odnosi na čovjekove želje koje želi u budućnosti ostvariti i na neugodnosti koje bi želio izbjeći. Čovjek je u stalnoj želji da na bilo koji način sazna svoju nepoznatu budućnost.

Međutim, i pored svih nastojanja, čovjek to ne može dokučiti. Ponekad to pokušava tumačeći svoje snove, smatrajući da će mu oni otkriti barem dio te nepoznanice. Ponekad čovjek pribjegava svom nutarnjem osjećaju koji mu govori da će se nešto destiti, želeći da na takav način otkrije nepoznato…

Čovjek će, ukoliko ne uvaži propise vjere, pribjeći i gatarima i faletarima, pokušavajući da od njih sazna nešto od te nepoznanice. Međutim, što god čovjek uradio na tom polju, on ostaje svjestan činjenice da je nemoćan u spoznaji nepoznatog koje dolazi i da svi njegovi pokušaji ostaju u domenu pretpostavki i nagađanja koje nemaju svoju naučnu podlogu. Naprotiv, neki od tih vidova su zabranjene varke i laži na koje je šerijat upozorio i onoga ko ih čini i onoga ko u njih povjeruje.

Stoga je obaveza čovjeka da vjeruje u Allahovu, dž.š., moć i Njegovo svobuhvatno znanje, koje obuhvata sve poznato  i nepoznato na nebesima i na zemlji. Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve što se desilo u prošlosti, što se dešava danas i sve što će se desiti u budućnosti. To je zato što je Allah, dž.š., tvorac svega što se dešavalo, dešava i što će se dešavati. Sve to je Njemu poznato do u najsitnije detalje i ništa od toga Njegovom znanju ne izmiče.

Međutim, čovjekova svijest zataji i on to zaboravlja. Tada ga Kur’an budi iz stanja uspavanosti i zaborava na način koji potresa njegovu savjest i ne dopušta mu da ostane ravnodušan:

“Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko se šire; u Njega sve ima mjeru; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni; za Njeg je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hodi. Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.”[5]

Promotri prvi ajet iz ovog odlomka. Jesi li razumio na šta se sve odnosi?! Još jednom, dobro promotri spomenuti ajet!

Naprotiv, siguran sam da nisi dokučio sva njegova značenja i najvjerovatnije da to nećeš ni moći!

Jesi li shvatio Allahove, dž.š., riječi: “…zna šta svaka žena nosi”? Tekst nije odredio o kojim se ženkama tačno radi. Zato ove riječi obuhvataju žene, ženke životinja, ptica, riba u moru, insekata, guštera… Kada bi, i pored toga, pretpostavili da se ovaj ajet odnosi samo na žene (ljudska vrsta) da li si opet siguran da si svjestan svih njegovih značenja? Znaš li koliko žena trenutno na zemlji živi? Jesi li u stanju da ih izbrojiš?!

Pretpostavi da su uspio, pomoću raznih danas raspoloživih sredstava, da dođeš do tačnog broja žena na svim dijelovima svijeta, svim kontinentima, brdima, dolinama, pustinjama, pećinama, šatorima, dvorima, nepristupačnim ostrvima i “civiliziranim” gradovima. Šta si time postigao? To je samo broj žena koje trenutno žive u generaciji kojoj ti pripadaš. Šta je sa svim ženama koje su živjele od početka svijeta do tvoje generacije? Šta je sa ženama koje će živjeti poslije nas do momenta kojeg samo Allah, dž.š., zna?!

Može li sve to pobrojati bilo ko osim Svevišnjeg Allaha?!

Ovo je samo jedna faza ovog ogromnog fenomena za kog si mislio da si ga u prvom momentu potpuno shvatio!

Pređimo našom maštom na drugu fazu ovog fenomena: “Allah zna šta svaka žena nosi” Allah zna za svaku ženu koja u svojoj utrobi nosi zametak. Jesi li porazmislio o tome dokle Allahovo, dž.š., znanje doseže? Jesi li pokušao dokučiti samo vrste podataka koje Allaohovo, dž.š., znanje obuhvata o svakom zametku pojedinačno? Da li je on muško ili žensko? Koje je boje? Da li je bijel, crn, crven ili žut? Kako izgleda? Kakve su mu osnovne karakteristike? Kako mu izgleda nos, usta, oči…? Koje su mu boje oči, a koje kosa? Da li je lijepog izgleda ili nije? Koliko je visok? Koliko širok? U kojoj se fazi svoga razvoja trenutno nalazi? Da li je još kapljica, ili zakvačak, ili komad mesa, ili, ili…?

Šta misliš da li se ovim završavaju vrste podatka o zametku? Naprotiv!

Tvoja mašta će ostati nemoćna pred svim ovim pitanjima vezanim za svaki zametak koji nosi ženka. Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to zna i još više. Allah, dž.š., zna i druge podatke koji ti u prvi mah ne bi uopće na um pali. Kako će dotičnom zametku biti ime kad se rodi? Kako se zvao, zove i kako će se zvati svaki zametak od početka svijeta do Sudnjeg dana?

Koliko će vremena provesti u životu na Zemlji? Hoće li se roditi živ ili mrtav? Ukoliko se rodi živ, koliko će dugo živjeti…? “O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od zakvačka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[6]

Koliko će biti inteligentan? Koje će ga osobine krasiti? Hoće li biti dobar ili loš, junak ili kukavica, darežljiv ili škrtica? Koliko mu je određeno da živi? Šta će mu se sve u životu desiti?

Na kraju: hoće li biti srećan ili nesrećan, tj. hoće li biti od stanovnika vatre ili stanovnika dženneta?[7]

Ovo je samo jedan dio podataka, vezan sa svaki zametak koji ženka nosi, od početka stvaranja pa do kraja, a koje i još mnoge mnoge druge, Allahovo, dž.š., znanje, obuhvata.

Jesi li sada spoznao ovaj fenomen u njegovom pravom značenju?! Jesi li shvatio ovu istinu o kojoj govori ajet: “Allah zna šta svaka žena nosi”?

“…i koliko se materice stežu, a koliko se šire…” On zna koliko se materice šire prilikom nošenja i koliko stežu nakon rađanja.

Sada se svojom maštom ponovo vrati i pokušaj pratiti svaku ženku, i pokušaj samo pretpostaviti koje sve detalje Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje obuhvata  a koji su vezani za svaki zametak, nakon njegovog začeća, prolaska kroz razne faze, pa sve do njegovog rođenja. Sve to se ponavlja sa svakom ženkom pojedinačno. A koliko je samo trenutno ženki u životu na ovom svijetu?

“…u Njega sve ima mjeru…” Ponovo pokušaj shvatiti šta sve ove riječi znače! “Sve” kod Njega ima svoju mjeru. Malo prije smo vidjeli kako se tvoja mašta zamorila u pokušaju da spozna sve samo o jednoj stvari. Kako bi tek bilo da pokušaš da spoznaš sve o “svemu”?!

Šta misliš, bi li to mogao? Bi li to mogao učiniti zajedno sa svim ljudima na svijetu? Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to obuhvata. I ne samo to, nego Allah, dž.š., sve to sa strogo određenom mjerom stvara.

“On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni”. Ti si vidio samo jedan dio Allahovog, dž.š., znanja o gajbu (nepoznatom). Tvoja mašta nije bila u stanju da to prati niti dokuči. A kako je tek sa kompletnim nevidljivim i vidljivim svijetom?

Kada ljudi nešto tiho izgovore, oni, usljed svoga gafleta, pomisle da to od Allaha mogu sakriti! Kada se sakrivaju od pogleda drugih, prilikom određenih radnji koje ne priliče, oni pomisle da su se sakrili od Allaha! Međutim, Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve skriveno i javno. Kod Njega nema razlike između onoga što se čini tajno i onoga što se obznanjuje.

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju.” Meleki pomno prate svako njegovo djelo i sve to bilježe po Allahovom, dž.š., naređenju. Pa kako onda da Allahovom, dž.š., znanju izmakne i jedno ljudsko djelo?!

“U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.”[8]

“Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.”[9]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

– Interfilei:

Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.