UTJECAJ VJEROVANJA NA PSIHIČKU STABILNOST

Sažetak

Psihologija kao nauka, od samog početka, pozivala se na sekularizam i izražavala skepsu prema svim oblicima vjerovanja (Bernard Groom). Međutim, u novije doba psiholozi su počeli priznavati ulogu vjere u fizičkoj i pshičkoj stabilnosti čovjeka, što predstavlja prekretnicu u psihologiji kao nauci. Čak šta više, savremena psihologija vjeru smatra važnim faktorom u uspostavi psihičke ravnoteže. Tako Carl Jung smatra izuzetno važnim dati prilku bolesniku da putem vjerovanja povrati nadu i samopouzdanost, dok Stickle naglašava nužnost jačanja moralnog bića čovjeka putem vjere.

Uspostava ravnoteže između dvije dimenzije čovjeka: duhovne i materijalne, po islamskom nauku, čovjeku priskrbljuje uravnoteženu ličnost, koja je temelj mentalnog zdravlja i psihičke stabilnosti, te umanjuje mogućnost prekomjerne zabrinutosti i padanja u depresiju.

Obzirom da je čovjek sklon požurivanju ostvarenja sreće, jer je, kako Kur’an kaže, stvoren kao brzac, a zanemaruje rad za onaj svijet, Kur’an pojašnjava da su vjerovanje i činjenje dobra sredstvo za ostvarenje lijepog života na ovome svijetu i konačne pobjede i užitka na onom: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Jačanje psihološkog imuniteta u islamu:

1. Jačanje duhovne dimenzije čovjeka putem vjerovanja u Allaha i bogobojaznosti;

2. Izvršavanje različitih obreda s ciljem jačanja duhovnosti i psihološke bistrine;

3. Ovladavanje instiktivnim nagonima i kontrola prohtjeva koji vode ka grijehu.

I pored navedenog, istinski vjernik ne oslanja se na svoja djela, nego se nada Allahovoj milosti, pa makar pred Allaha došao sa brdima grijeha, jer je ubjeđen da će mu Allah podariti brda svog oprosta.

Ovaj tolerantan odnos prema sebi dovodi do prihvatanja samog sebe nakon grijeha i pokajanja. Prihvatanje sebe predstavlja sredinu između samokažnjavanja koje vodi u beznađe i očaj i zadovoljstva sa sobom koje čovjeka sprječava od dodatnog činjenja dobra i težnje ka potpunosti.

Prihvatanje sebe je pokazatelj psihičkog zdravlja, jer će mu pomoći da prihvati druge koji su različiti i koji imaju grešaka.

Sa ova tri duhovnopsihološka metoda: iman, pokornost i sustezanje od grijeha islam teži ka uspostavljanu psihološkog imuniteta čovjeka i uspostavi ravnoteže između duhovnog i tjelesnog, što pojedinca dovodi do osjećaja smiraja i spokoja i čini spremnijim za pravilno reagovanje u kriznim situacujama, a cjelokupnu zajednicu do ostvarenja sigurnosti i mira.

Ključne riječi: psihička stabilnost, vjerovanje, uravnoteženost, spokoj, psihološki imunitet.

Utjecaj vjerovanja na psihičku stabilnost

Psihologija kao nauka, od samoga početka, pozivala se na sekularizam i izražavala skepsu prema svim oblicima vjerovanja (Bernard Groom). Međutim u novije doba psiholozi su počeli priznavati ulogu vjere u fizičkoj i pshičkoj stabilnosti čovjeka, što predstavlja prekretnicu u psihologiji kao nauci. Čak šta više, savremena psihologija vjeru smatra važnim faktorom u uspostavi psihičke ravnoteže. Tako Carl Jung smatra izuzetno važnim dati prilku bolesniku da putem vjerovanja povrati nadu i samopouzdanost, dok Stickle naglašava nužnost jačanja moralnog bića čovjeka putem vjere.

U ovom radu tretirat ću ovu značajnu temu u primarnim izvorima islama (Kur’anu i sunnetu).

Prvo: utjecaj vjerovanja u Allaha na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Allaha ima veliku ulogu u ostvarivanju psihičke stabilnosti čovjeka, ta uloga je veća ili manja zavisno od jačine imana. Što je iman čovjeka jači to je njegova smirenost i stabilnost veća, te se tako povećava utjecaj vjerovanja na njegovo ponašanje. Plodovi vjerovanja u Allaha u ostvarenju ličnog spokoja su raznovrsni i obnovljivi.

Evo nekih:

Osjećaj sigurnosti zbog upute, što ga čuva od ospasnih zamki i raznih iskušenja. Allah, dž.š., kaže: “Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravom putu.” (El-En’am, 82)

Allah, dž.š., garantuje vjernicima sigurnost, što se jasno vidi iz činjenice da je spomenuti ajet došao poslije ovog ajeta: “A kako bih se ja bojao onih koje s Njim izjednačujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran?” (El.En’am, 81)

Vjerovanje u Allaha čovjeku daruje lijep i stabilan život, bez psihičkih poteškoća i duševne patnje. Duša vjernika je smirena i dobra, živi u suglasju sa sobom i sredinom u kojoj se nalazi. Ona je obavijena spokojem i sigurnošću, zaštićena od negativnog utjecaja onog njenog dijela koji je sklon ka lošem. Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Ibn Kesir, r.a., tumačeći ovaj ajet kaže: “Ovo je obećanje od Allaha onome ko bude radio dobro- a to su djela koja su precizirana kao dobra Kur’anom i praksom Poslanika, s.a.v.s.- bio muškarac ili žena, a njegovo srce vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika, da će ga poživiti lijepim životom na ovome svijetu i nagraditi najljepšom nagradom na budućem. A lijep život podrazumijeva rahatluk i zadovoljstvo s bilo koje strane.” (Ed-Dimiški, 1966, 4/610.)

Ibn Ašur, također poznati komentator Kur’ana, kaže: LIJEP znači sve što je lijepo i prijatno, što je suprotno lošem i nevaljalom. To je obećanje koje podrazumijeva sve blagodati ovoga života. A među najvećim blagodatima je zadovoljstvo sa onim što ti je dodijeljeno i nadanje u lijep završetak, a zatim, zdravlje i dobrobit, te ponos na islam.” (Ibn Ašur, 2008, 13/220.)

– Samo vjerovanje u Allaha razultira čišćenjem čovjekove duše od prljavštine mnogoboštva i njegovih posljedica. Od prljavštine zbog koje duša čovjeka oboljeva i njegova ličnost slabi, te postaje izložena svakom vidu mentalnih poremećaja. Ispravno vjerovanje čovjeka čini obožavateljem samo i isključivo Allaha. “Najvažnije čime islam započinje i na čemu najviše insistira jeste ispravno vjerovanje, jer ispravna ideja je temelj svake druge ispravnosti. Zato se ne možemo nadati oporavku naroda čiji su se umovi zaprljani neispravnim vjerovanjima i njihove ličnosti pale pod uticaj takvih ubjeđenja, bojeći se od ničega i težeći ka ničemu. Ukoliko je vjerovanje ispravno, moguće je popraviti sve ostalo, jer je čovjek čovjek po svojoj duši, a ne po svome tijelu.” (Ibn Ašur, 2008. 13/220.)

Vjerovanje u Allaha rezultira uputom za najispravnije postupanje prilikom nedaća koje čovjeku, često, oduzmu pamet, te ga dovedu u situaciju da učini nešto što će imati katastrofalne posljedice za njega, ili za druge. Vjerovanje u Allaha čovjeka opskrbljuje pravilnom uputom u trenutku krize, te mu pomaže da je prevaziđe i da se prema njoj efikasno postavi. Allah, dž.š., kaže: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti

– Allah sve dobro zna.” (Et-Tegabun, 11)

Onaj koga zadesi kakva nedaća, a on svjestan da je od Allaha, te se strpi i bude zadovoljan sa Allahovom odredbom, Allah će njegovo srce uputiti, te tako mu nadoknaditi ono što je na ovom svijetu izgubio uputom u njegovom srcu i dati mu čvrsto ubjeđenje da će mu Allah nadoknaditi izgubljeno ili dati još više od toga.

U hadisu kojeg prenosi Buharija i Muslim stoji: “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa i za to biva nagrađen.”

Vjerovanje u Allaha uzrokuje otvaranjem vrata svakog dobra: s neba i iz zemlje, duhovnog i fizičkog. Allah, d.š., kaže: “A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali.” (El-A’raf, 96)

Ovaj kur’anski citat dokaz je da Allah, dž.š., iskrene vjernike u Njega nagrađuje lijepim životom formalno i suštinski, tjelesno i duševno.

Vjerovanje u Svevišnjeg Allaha uvodi vjernika u Allahovu zaštitu, a onaj ko je u Allahovoj zaštiti i koga On svojom brigom obuhvati, on neće biti izgubljen i ostavljen. Taj osjećaj čovjeku daruje spokoj i smirenost, te se osjeća sigurnim i zaštićenim, što mu njegovo raspoloženje čini vedrim, a njegov život lijepim, uprkos svim nedaćama koje mu prijete. Allah, dž.š., kaže: “ Allah doista štiti vjernike…” (El-Hadždž, 38)

Iz ovog kur’anskog citata razumijemo da Allah štiti svoje iskrene robove, koji se na Njega oslanjaju od svakog zla i spletki zlikavaca. On ih čuva, štiti i pomaže. Allah, dž.š., kaže: “Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?” (Ez-Zumer, 36) “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (Et-Talak, 2-3) (Vidjeti: Ed-Dimiški, 1966, 5/433.)

Ibn Seadi tumačeći ove ajete kaže: “Ovo je obavijest, obećanje i radosna vijest od Allaha onima koji vjeruju, da će ih On štiti od svakog zla i svake nedaće, zbog njihovog vjerovanja, od zla nasilnika, od šejtanskih došaptavanja, od zla njih samih i od njihovih loših djela. On će odstraniti od njih, u iskušenjima, ono što nisu u stanju podnijeti, te će im tako znatno olakšati. Svaki vjernik ima udio u ovoj zaštiti, ovisno o jačini ili slabost njegovog imana.” (Es-Seadi, 2007, 539.)

Samo iman (vjerovanje) oporavlja ljudski um, srce i dušu. Allah, dž.š., kaže: “ A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko rđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati.” (Muhammed, 2) U ovom ajetu se kaže da će Allah poboljšati njihov BAL, što znači poboljšati sve vezano za njih, jer postupci ljudi proizilaze iz njihovih mišljenja. Zato je TEWHID temelj ispravnog mišljenja vjernika i iz njega proizilaze snage otpora greškama i zabludama kojima su podložni oni koji Njemu pripisuju druga.

Vjerovanje u Allaha popravlja srca, umove i duše vjernika, te razmišljaju samo o dobru i teže ka svakom vidu uspjeha. (Vidjeti: Ibn Ašur, 2008, 26/62-64.)

Drugo: Utjecaj vjerovanja u meleke na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u meleke čovjeku pomaže da ostane ustrajan na Allahovom putu, jer je svjestan da ima neko ko bilježi sve njegove postupke i djela. Takav će nastojati da spisak njegovih djela bude čist od svega što je loše, što će prouzrokovati poboljšanje njegovih djela i povratak Allahu osjećajući tako duševnu smirenost. Allah, dž.š., kaže: “Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 17-18)

Vjerovanje u meleke koji ga, po Allahovoj naredbi, čuvaju i paze, prouzrokuju smirenost jer je svjestan da ima neko ko na njega pazi i ko ga čuva od svega lošeg. Allah, dž.š., kaže: “Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bde.” (Er-Ra’d,11)

Ibn Kesir kaže: “Svaki čovjek ima svoje meleke koji se smjenjuju, čuvari noći i ćuvari danju, čuvaju ga od svega lošeg. Isto tako se smjenjuju meleki koji bilježe njegova djela, dobra i loša, jedni noću a jedni danju, dvojica jedan s lijeve a drugi s desne strane pišu njegova djela. Onaj s desne strane bilježi njegova dobra djela, a onaj s lijeve strane bilježi njegova loša djela, a dva druga meleka ga čuvaju i štite, jedan ispred a drugi iza njega. Tako se čovjek nalazi između četiri meleka danju i četiri druga noću, dva čuvara a dva pisara.” (Ed-Dimiški, 4/437.)

“Jedan čovjek iz plemena Murad došao je Aliji, r.a., dok je on klanjao, pa mu je rekao: “Čuvaj se, ima ljudi u plemenu Murad koji žele da te ubiju.” On mu odgovori: “Svakog čovjeka prate dva meleka koji ga čuvaju od onoga što nije određeno, a kada odredba dođe oni dozvole da se desi. Zaista je edžel (odredba) najbolji štit!” (Ed-Dimiški, 4/437.)

Vjerovanje u meleke i da oni konstantno brane čovjeka od šejtanskog uticaja podsticanjem nagona ka dobru u čovjeku, ima dvostruk učinak na psihičku i duhovnu stabilnost: s jedne strane zato što čovjek nije prepušten šejtanskim uticajima koji mu ukrašavaju loše prohtjeve i postupke, a s druge strane svijest o tome da postoje meleki, čisti i čedni, koji nagovaraju čovjeka na činjenje dobra i da se kloni zla. U hadisu stoji: “Nema nikog od vas a da za njega nije zadužen pratioc od džina i pratioc od meleka.” (El-Kušejri, 2001, 2814.) U drugom hadisu stoji: “Zaista šejtan ima uticaj na čovjeka, a isto tako i melek. Šejtanski uticaj se ogleda u navođenju na loše i prikazivanju istine lažnom, a uticaj meleka ogleda se u navođenju na dobro i potvrđivanju istine, pa ko nešto od toga osjeti pri sebi, neka zna da je to od Allaha, a ko osjeti ono drugo, neka zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana.” (Et-Tirmizi, 2018, 2988.) Zatim je proučio kur’anski ajet: “ Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.” (El-Bekara, 268)

Melek se bori sa šejtanom za čovjekovo dobro. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada čovjek legne u svoju postelju, njemu se približi melek i šejtan, pa mu melek kaže: “završi (ovaj dan) sa dobrim!” A šejtan mu kaže: “Završi (ovaj dan) sa lošim!” Ako čovjek spomene Allaha Uzvišenog i njemu se obraća dok ga ne savlada san, melek će otjerati šejtana i ostati da ga čuva. Kada se probudi ponovo mu dolazi melek i šejtan, pa mu melek kaže: “započni (ovaj dan) sa dobrim!” A šejtan mu kaže: “Započni (ovaj dan) sa lošim!” Ako čovjek tada kaže: “Hvala Allahu koji mi je oživio moju dušu nakon što ju je bio uzeo, što je nije usmrtio za vrijeme moga sna. Zatim izgovori kur’anska ajeta: “Allah uzima duše u času njihove smrti, a i oni koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog.” (Ez-Zuner, 42.) “Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe.” (Fatir, 41.) melek će ponovo otjerati šejtana i nastaviti da ga čuva.” (Ovaj hadis prenosi: (Et-Tirmizi, 2018, 10624.)

Vjerovanje u meleke zahtijeva ljubav prema njima, ljubav koja je uzajamna između meleka i vjernika. Svijest o tome da ga Allah i Njegova najodabranija stvorenja vole jeste razlog njegove smirenosti i duševne/psihičke stabilnosti. U hadisu stoji: “Kad Allah zavoli nekog čovjeka, pozove Džibrila: ‘Allah voli toga i toga, pa ga i ti voli!’ Onda ga i Džibril zavoli, te razglasi među stanovnicima nebesa: ‘Allah voli toga i toga, pa ga i vi volite!’ Potom ga zavole i stanovnici nebesa, a zatim mu se postavi prijem ne zemlji (tj. ostaje u lijepoj uspomeni).” (El-Kušejri, 2001, 2637)

Vjerovanje u meleke da oni stalno čine dovu za vjernike i mole za oprost njihovih grijeha, rezultira posebnom smirenošću i duševnim zadovoljstvom koje ga motiviše da radi dobra djela kao rezultat te dove čistih meleka koja se prima kod Allaha. Allah, dž.š., kaže: “ On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima samilostan.” (El-Ahzab, 43) “Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: “Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo, one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti!” (El-Mu’min, 7-9)

Vjerovanje u meleke da oni učestvuju u borbama vjernika kao podrška njima rezultira smirenošću i upornosti vjernika prilikom nesreća i nedaća. Allah, dž.š., kaže: “Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: “Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!” U srca nevjernika Ja ću strah uliti.” (El-Enfal, 12)

U vjerodostojnom hadisu stoji da je Džibril došao Poslaniku, s.a.v.s., nakon što se vratio iz bitke na Hendeku, ostavio svoje oružje i okupao se, otresajući prašinu sa svoje glave rekao: “Ostavio si oružje?! Tako mi Allaha, mi ga nismo ostavili! Uputi se ka njima!” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Prema kome?” Džibril tada pokaza prema Benu Kurejza.” (Buharija i Muslim.)

Treće: utjecaj vjerovanja u Božije knjige na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Božije objavljene knjige daje čovjeku dodatnu psihičku stabilnost i osjećaj da Svevišnji Gospodar nije ostavio svoja stvorenja da lutaju u potrazi za ispravnim i korisnim putevima koji će ih dovesti do ostvarenja svakog vida dobra za njih i zaštiti od svega lošeg. Zato je Allah objavio knjige koje sadrže konkretne upute i propise koji će čovjeka dovesti do željenog cilja. Allah, dž.š., kaže: “Svima vama smo zakon i pravac propisali.” (El-Maida, 48)

Vjerovanje u Kura’an Časni kao objavu od Allaha uzrokuje psihičkom smirenošću čovjeka koji je svjestan da je to knjiga upute cijelom čovječanstvu koja im osvjetljava put istine. Allah, dž.š., kaže: “Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.” (Ta ha, 123-124)

Iz ovog kur’anskog citata jasno razumijemo da Allah garantuje onom ko bude Kur’an čitao i po njemu postupao, da neće zalutati na ovom i da neće nesrećan biti na onom svijetu.

Allah, dž.š., kaže: “A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (El-Maida, 15-16)

Vjerovanje u Kur’an kao knjigu koja je sačuvana od bilo kojeg vida iskrivljenosti uzrokuje psihičku sigurnost čovjeka koji ga slijedi. Allah, dž.š., kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Alu Imran, 103) Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ostavio sam vam nešto poslije čega nikada nećete zalutati, ako se njega budete držali, Allahovu knjigu.” (El-Kušejri, 2001, 1218) “Ovaj Kur’an je Allahovo čvrsto uže, on je jasna svjetlost, koristan lijek, zaštitnik onome ko ga se pridržava, spas onome ko ga slijedi, nemože se iskriviti pa da se ispravlja, niti može zastraniti pa da se kori, njegovi fenomeni neće nikada biti iscrpljeni, on se ne troši čestim ponavljanjem.” (En-Nejsaburi, 2006, 2040.)

Vjerovanje u Kur’an kao knjigu koja vodi u džennet uzrokuje psihičku sigurnost. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kur’an će se zauzimati za svoje sljedbenike, on je istinski vodič, ko ga uzme za svoga vođu odvest će ga u Džennet, a ko ga ostavi za svojim leđima odvest će ga u Vatru.” (Ibn Hibban, 1983, 124)

Vjerovanje u Kur’an kao izvor šerijata (zakona) i glavni oslonac muslimana, bez kojeg nema puta ka Allahu, te da je samo u njemu spas i uspjeh, a u njegovom ostavljanju propast, zabluda i zastranjivanje.

Vjerovanje u Kur’an kao lijek za bolesti srca, bile one bolesti sumnji, ili bolesti strasti, jer obiluje nepobitnim dokazima i činjenicama koji neutrališu sve te bolesti. U Kur’anu se nalaze jasni i neoborivi dokazi pomoću kojih se jasno razlikuje istina od neistine, čime se liječe bolesti sumnje koja iskrivljuje spoznaju i viziju, te čovjek vidi stvari onakvim kakve one jesu. Na Zemlji ne postoji druga knjiga koja sadrži tako jasne dokaze vezane za najbitnija pitanja kao što je: predstava o Bogu, Njegovim svojstvima, zagrobnom životu, proživljenju poslije smrti i životu na onom, vječnom svijetu. Isto tako, u Njemu se nalaze najbolji odgovori zabludjelim sektama i neispravnim mišljenjima. Sve to Kur’an nudi na najbolji način koji je najbliži ljudskom razumu i njegovoj naravi. (Vidjeti: El-Dževzijje, 1993, 1/44.)

Četvrto: Utjecaj vjerovanja u Allahove poslanike na psihičku stabilnost

Vjerovanje u Allahove poslanike kao uzore koji su sačuvani od grešaka rezultira potpunom psihičkom smirenju po pitanju pravih uzora. Svi sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., slažu se da je on sačuvan od bilo kakve greške po pitanju dostave Objave ljudima. (Vidjeti: El-Harrani, 1981, 3/93)

“Islamsko vjerovanje se temelji na ubjeđenju da je Poslanik Muhammed, s.a.v.s. potpuno iskren u onome što prenosi od Allaha i zaštićen od bilo kakve greške, da je on tako dostavio Kur’an kako bi ga njegovi sljedbenici prihvatili i po njemu postupali. Vjerovanje u Poslanika nije ispravno bez ova tri elementa.” (Eldževzijje,1995, 3/1162.)

Vjerovanje u Allahove poslanike, te da je u slijeđenju njihovih uputa i propisa spas i sigurnost ljudi na ovom i onome svijetu, rezultira psihičku stabilnost. Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 47) “ Ta-ha. Ne objavljujemo ti Kur’an da se mučiš!” (Ta ha, 1-2)

Poslanik, s.a.v.s., objašnjavajući ulogu poslanika kaže: “O ljudi, ne postoji ništa što vas približava Džennetu a udaljava od Vatre, a da vam to nisam naredio, ne postoji ništa što vas približava Vatri a udaljava od Dženneta, a da vam to nisam zabranio!” (El-Begavi, 1984, 10376)

Vjerovanje u Allahove poslanike i da su oni došli sa propisima koji imaju za cilj zaštitu vjere, života, razuma, poroda i imetka kao osnovnih ljudskih prava, rezultira potpunom psihičkom stabilnošću i čovjeku daruje smiraj i sigurnost. Imam El-Izz b. Abdusselam, kaže: “Većina intencija Kur’ana jesu: naredbe za pribavljanjem koristi i onoga što do njih dovodi i zabrane od prouzrokovanja štete i onoga što ka njoj vodi.” “Svi šerijatski propisi su radi dobrobiti čovjeka, svi oni imaju za cilj pridobijanje koristi ili otklanjanje štete. Zato kada čuješ da Allah kaže: “O vjernici…” dobro porazmisli o Njegovom savjetu poslije tog poziva. Vidjet ćeš da je to samo dobro na koje nas podstiče, ili zlo od kojeg nas upozorava ili obadvoje zajedno.” (Ibn Abdus-Selam, 1991, 1/8)

Vjerovanje u Allahove poslanike da su oni došli sa jasnom mjerom koja razdvaja između istine i neistine, između upute i zablude, te da to razdvajanje ostvaruje sreću, stabilnost i sigurnost, je također veliki podstrek za psihičku stabilnost čovjeka.

Dakle, razdvojiti istinu od neistine, uputu od zablude, put sreće i uspjeha od puta nesreće i propasti može samo onaj ko prihvati činjenicu da je ono sa čime je Allah poslao poslanike i što je objavio u Svojim knjigama istina koju treba slijediti i pomoću koje će biti u stanju napraviti spomenutu razliku. Ono što je rekao Allahov Poslanik jeste istina, ono o čemu nas je on obavijestio jeste tačno, on je neprikosnoveni vođa kome treba vratiti sporove ljudi ukoliko se dese, pa ono što odgovara njegovim riječima i djelima prihvatiti, a ono što nije u skladu sa njima odbaciti, bez obzira o kome se radilo. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa’, 59)

Vjerovanje u Allahove poslanike i da su oni sačuvani od gršaka, te kao takvi ukazali na pravi put rezultira psihičkom stabilnošću čovjeka jer je svjestan da će, ko se god bude držao tog puta, postići dobro ovog i onoga svijeta. “Poslanik, s.a.v.s., održao nam je, jedne prilike, govor od kojeg su se naše oči zarosile, a naša srca zadrhtala, pa smo mu kazali: ‘O Allahov poslaniče, ovo je oproštajni govor, pa šta nam preporučuješ?’ On je tada rekao: “Ja sam vas ostavio na čistoj bijeloj stazi koja se jasno vidi danju i noću. S nje će, poslije mene, skrenuti samo onaj ko je zaslužio propast. Ko od vas ostane u životu vidjeće mnoge razlaze, zato se držite onoga što znate od mog sunneta i sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene. Zato se čvrsto uhvatite i budite pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio abesinski crnac. Zaista je primjer vjernika kao primjer plemenite deve kud god je usmjeriš ona tamo ide.” (Es-Sidžistani, 2018, 4607)

U drugom hadisu stoji: “Ostavio sam vam dvije stvari poslije kojih nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i moj sunnet. Oni se neće rastati sve dok mi ne dođu na džennetski izvor!” (Darakutni, 2010, 149)

Peto: Utjecaj vjerovanja u Sudnji dan i budući svijet na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Sudnji dan i vječni život poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću onoga ko se u svome životu pridržava Allahovih propisa, jer je svjestan da ga nakon prolaska kroz ovozemaljski život prepun iskušenja i tegoba, čeka prelijep vječni život u Džennetu čije je prostranstvo veće od Nebesa i Zemlje zajedno. Allah, dž.š., kaže: “One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u džennet zbog onoga što ste činili!” (En-Nahl, 32) “Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki’ “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete.” (Fussilet, 30-31)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću iz razloga što vjernik čvrsto vjeruje da je to dan istine i pravde u kome će se konačno osvetiti onome ko je nepravdu činio drugima. U tom danu će se svakome vratiti njegova uzurpirana prava. To je dan u kome će se uspostaviti pravedno suđenje i pokazati potpunost i savršenstvo Allahove pravde. Allah, dž.š., kaže: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47)

Prenosi se da je Aiša, r.a., kazala: “Došao je neki čovjek i sjeo ispred Poslanika, s.a.v.s., i rekao: “O Allahov poslaniče! Ja imam dva roba koji me lažu, varaju i ne slušaju, pa ih ja grdim i izudaram. Postupam li ja ispravno sa njima?” Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Na Sudnjem danu će se obračunati to što su te oni varali, što su ti bili neposlušni i što su te lagali i stavit na jedan tas, a tvoje kažnjavanje njih na drugi, pa ako tvoje kažnjavanje bude odgovaralo njihovim grijesima ti ćeš biti na nuli, nećeš imati koristi niti štete, a ako tvoje kažnjavanje bude manje od njihovih grijeha ti ćeš imati koristi. A ko tvoje kažnjavanje bude veće od njihovih grijeha, za tu razliku ćeš biti kažnjen.” Čovjek se tada udaljio uzdišući i plačući, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zar nisi čuo Allahove riječi: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47) Tada čovjek reče: “O Allahov poslaniče, koliko ja vidim najbolje i za mene i za njih je da ih ostavim. Tebe pozivam za svjedoka da sam ih sve oslobodio.” (Tirmizi, 2018, 1840)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću iz razloga što će se vjernici tog dana smijati nepravednicima, nevjernicima. Tog dana će se rasteretiti duše i srca potlačenih kada vide njihove tlačitelje poniženim. To će biti dan velike radosti. Allah, dž.š., kaže: “Danas će oni koji su vjerovali – nevjernicima se podsmijavati, sa divana će gledati. Zar će nevjernici biti drugačije kažnjeni nego prema onome kako su postupali!” (El-Mutaffifun, 34-36)

Ibn Ašur, poznati komentator Kur’ana, kaže: “Ismijavanje vjernika od strane nevjernika na ovom svijetu je razlogom njihovog kažnjavanja istom vrstom na onom svijetu. Zato će Allah dati da se oni koji su vjerovali na Sudnjem danu smiju onima koji nisu bili vjernici.” (Ibn Ašur, 2008, 30/190)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici tog dana biti sigurni i zaštićeni od nedaća i poteškoća kojima će drugi biti izloženi. Allah, dž.š., kaže: “ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati i džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi.” (Ed-Dehr, 11-12)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici tog dana naći utjehu za ono što ih je promaklo od ovosvjetskih užitaka, tako što će im to biti nadoknađeno užicima na onom svijetu. Allah, dž.š., kaže: “One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio – čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!” (El-Kehf, 30-31)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici u životu na ovom svijetu paziti da ne skrenu sa pravoga puta. Ta bojaznost da ne skrenu sa pravoga puta, ne odu u zabludu i ne učine grijehe koji su bolest duše i koji je uništavaju, rezultira ustrajnošću na pravom putu, svjetlošću koja ga vodi, smirenošću i sigurnošću koju osjeća.

Isto tako, rezultira sigurnošću i spokojem drugih, jer ih on neće zlostavljati niti im nepravdu činiti, niti će činiti nered na Zemlji. On je zaštićen od svega toga, kako bi svi uživali u lijepom, smirenom i staloženom životu.

Šesto: Utjecaj vjerovanja u Allahovu, dž.š., odredbu na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkom i duhovnom stabilnošću vjernika iz razloga što onaj koji vjeruje da sve što se dešava jeste Allahova odredba, te se srčano preda tom ubjeđenju neće (prekomjerno) žaliti, niti će pasti u očaj, kada mu se desi nešto loše. Allah, dž.š., kaže: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” (Et-Tegabun, 11) “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade.” (El-Hadid, 22.23)

Ibn Abbas, r.a., prenosi: “Jednog dana bio sam iz Polsanika, s.a.v.s., pa mi je rekao: “O mladiću, poučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha i On će tebe čuvati. Pazi na Allaha pa ćeš ga naći kada ti bude najpotrebniji. Ako pitaš, pitaj samo Allaha. Ako pomoć tražiš, traži je samo od Allaha. Dobro znaj, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti priskrbe neku korist, neće ti moći dati ništa osim onoga što ti je Allah već odredio. Isto tako, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti nanesu kakvu štetu, neće ti moći nauditi osim onim što ti je Allah već odredio. Podignuta su pera, sahife su se osušile!” (Tirmizi, 2018, 2516)

Iz citiranih ajeta i ovog hadisa jasno se razumije da je Allah jedini koji donosi korist i štetu, da jedini On daje i uzima, zato je čovjek dužan da Ga izdvaja u Njegovoj jednoći i da se samo Njemu pokorava i Njegovih propisa pridržava.

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkim rasterećenjem vjernika iz razloga što je svjestan da je sve to od Allaha i da to ima svoje razloge i koristi koje će se njemu vratiti, na ovom ili onom svijetu. U vjerodostojnom hadisu stoji: “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa i za to biva nagrađen.” (El-Kušejri, 2001, 2999)

Allah, dž.š., ne stvara apsolutno zlo, nego sve što stvara jeste sa razlogom s kojim “zlo” postaje dobro. Međutim, u nečemu od toga može biti zla za pojedine ljude, ali je to djelimično – indirektno zlo. A što se tiče apsolutnog zla, Allah je iznad toga da ga Njemu pripisujemo.

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkom i duhovnom stabilnošću vjernika iz razloga što ga čuva od mnogih psihičkih bolesti, kao što su:

– Oslabađanje čovjeka od vladavine vračara, proroka i nadriliječnika, zato što on vjeruje da je cijeli kosmos i sve što se u njemu dešava Allahovo djelo i Njegova odredba, što spada u tajnu koju niko osim Njega ne zna;

– Oholost i uzdizanje iznad ostalih stvorenja: Allahova odredba pokazuje slabost čovjeka koji nije u stanju da sazna šta ga u budućnosti čeka, kao i njegovu ovisnost o Allahu;

– Zavist i mržnju: jer kada je čovjek svjestan da je Allah taj koji dodjeljuje oprskrbu svih stvorenja, postaje zadovoljan onim što ima i prestaje zavidjeti onima kojima je Allah podario više nego njemu;

– Strah: vjerovanje čovjeku priskrbljuje smirenost jer zna da Allah upravlja cijelim kosmosom i svime što je u njemu, te da jedino On jeste u stanju da mu priskrbi neko dobro i odagna od njega neko zlo. Taj osjećaj rezultira sigurnošću po pitanju opskrbe i ostalih životnih potreba na ovom svijetu;

– Očaj: vjernik nikada neće izgubiti nadu u Allahovu milost, te neće zapasti u depresiju zbog nedaće koja ga zadesi, jer je svjestan da je od Allaha. Allah, dž.š., kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate.” (Alu Imran, 216)

Ovaj ajet nas uči da čovjeku nema ništa korisnije od pridržavanja Allahovih naredbi, makar mu u početku bilo teško, jer je svjestan da je krajnji ishod ipak pozitivan i da ga čeka svako dobro. Isto tako nema ništa pogubnije za njega od upražnjavanja onoga što je Allah zabranio, ma koliko on to želio, jer su posljedice toga kobne i bolne. (Eldževzijje, 2013, 37-35)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što je svjestan da sve što ga od dobra zadesi, bez obzira preko koga ono formalno dođe, jeste od Allaha, što za njega predstavlja radost i zadovoljstvo koji se ne mogu opisati. Zato je El-Harbi kazao: “Ko ne povjeruje u odredbu neće imati lagodan život.” (Eš-Ševkani, 2016, 396.)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što ostaje uporan u slijeđenju pravog puta, podjednako ako se nalazi u nedaćama i problemima ili ako mu je sve potaman. Njega užici neće odvesti u oholost i pretjerivanje, niti će ga nedaće odvesti u očaj. On je svjestan da sve što ga zadesi od blagodati i užitaka jeste od Allaha, a ne plod njegove inteligencije i snalažljivosti. A ako ga zadesi nedaća svjestan je da je to Allahova odredba kako bi ga iskušao, zato se neće prestrašiti niti pasti u očaj, nago će strpljivo podnositi nadajući se Allahovoj nagradi za to. Takvo vjerovanje ispunjava čovjekovo srce zadovoljstvom i smirenošću. (Vidjeti: El-Eškar, 2005, 109-110)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što je vjernik u odredbu stalno na oprezu od bilo čega što bi ga moglo odvesti od te istine. On se stalno boji da njegov završetak ne bude loš. To mu ne dozvoljava da se opusti i bude lijen, nego ga podstiče na stalni trud i borbu za opstanak na pravom putu, kako bi načinio što više dobrih djela, a sačuvao se od grijeha i razvrata. Na takav način srce vjernika ostaje u stalnoj vezi sa svojim Gospodarem, koga stalno moli i od njega pomoć traži da ga uputi ka najboljim odlukama, kako bi ostao na putu istine. (Vidjeti El-Eškar, 2005, 109-110)

Zaključak

Jačanje psihološkog imuniteta u islamu:

Psihološki metod u islamu temelji se na tri segmenta:

1 – Jačanje duhovne dimenzije čovjeka putem vjerovanja u Allaha i bogobojaznosti;

2 – Izvršavanje različitih obreda s ciljem jačanja duhovnosti i psihološke bistrine;

3 – Ovladavanje instiktivnim nagonima i kontrola prohtjeva koji vode ka grijehu.

Ovaj tolerantan odnos prema sebi dovodi do prihvatanja samog sebe nakon grijeha i pokajanja. Prihvatanje sebe predstavlja sredinu između samokažnjavanja koje vodi u beznađe i očaj i zadovoljstva sa sobom koje čovjeka sprečava od dodatnog činjenja dobra i težnje ka potpunosti.

Prihvatanje sebe je pokazatelj psihičkog zdravlja, jer će mu pomoći da prihvati druge koji su različiti i koji imaju grešaka.

Literatura:

– Ed-Darakutni, Ali b. Umer b. Ahmed b. Mehdi, Sunen ed-Darakutni, 2010.

-Ed-Dimiški, Ebul-fida Ismail ibn Kesir el-Kureši, Tefsir Ibn Kesir, 1966.

– El-Begavi, Elhusejn b. Mes’ud, Šerhus-Sunne, 1984.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Es-Savaiku el-mursele ala el-džehmijje vel-muattile, 1995.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Elfevaid, 2013.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1993.

– El-Eškar, Omer b. Sulejman b. Abdullah, Elkadau vel-kader, 2005.

– El-Harrani, Ahmed b. Abdul-Halim ibn Tejmijje, Deru tearud el-akli ven-nakli, 1981.

– El-Kušejri, Ebul-Husejn Muslim b. Hadždžadž, Sahih Muslim, 2001.

– En-Nejsaburi, El-Hafiz ebu Abdullah el-Hakim, Elmustedrek ala es-sahihajn, 2006.

– Es-Seadi, Ibn Tejmijje Abdurrahman Ibn Nasir, Tejsiru el-Kerim er-Rahman fi tefsiri kelami el-Mennan, 2007.

– Es-Sidžistani, Ebu Davud Sulejman b. el-Eš’as b. Ishak b. Bešir el-Ezdi, Sunnen Ebi Davud, 2018.

– Eš-Ševkani, Muhammed b. Ali, Katrul-velijj ala hdisi el-velijj, 2016.

– Et-Tirmizi, Muhammed b. Isa b. Sevre, Ebu Isa, Sunen Et-Tirmizi, 2018.

– Ibn Abdus-Selam, Izzuddin Abdul-aziz, Kavaidu el-ahkam fi mesalihi el-enam, 1991.

– Ibn Ašur, Muhammed et-Tahir, Tefsiru et-tahrir ve-tenvir, 2008.

– Ibn Hibban, Sahih Ibn Hibban, 1983.

Naučni rad objavljen u Psihološka i duhovna zaštita i podrška u kriznima situacijama, znanstvena monografija, Zenica mart 2021.

Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 9

Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

c) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u blagodatima koje je podario ljudima:

“I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez valike muke ne biste stigli – Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv – i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvoriće i ono što ne znate.”[1]

“Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete – i drvo koje na Sinajskoj gori raste, koje zejtin daje i začin je onima koji jedu. I stoka vam je pouka: Mi vam dajemo da pijete ono što se nalazi u utrobama njezinim, i vi od nje mnogo koristi imate i vi se njome hranite, i na njima, i na lađama se vozite.”[2]

“Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom učinio i po njoj vam prolaze stvorio, stignete kuda naumite; Onaj koji s naba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele – tako ćete i vi biti oživljeni; – Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lađe i kamile da putujete, da se leđima njihovim služite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: “Hvaljen neka je Onaj koji ja dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti!”[3]

“Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da tražite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni. I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”[4]

A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama i žita sa lišćem i miomirisna cvijeća, – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete!”[5]

“On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.”[6]

d) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u stvaranju i održavanja svemira bez ikakvog sudruga:

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.”[7]

“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid. On čini da noć i dan naizmjenice nastupaju i u tome je, doista, pouka za one koji pameti imaju.”[8]

“Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! Ni dva mora nisu jednaka: jedno je slatko i prijatno – voda mu se lahko pije, a drugo je slano i gorko; vi iz svakog jedete svježe meso i vadite nakit kojim se kitite; ti vidiš lađe kako po njemu sijeku vodu da stičete iz obilja njegova, da biste bili zahvalni. On uvodi noć u dan i uvodi dan u noć, On je potčinio Sunce i Mjesec – svako plovi do roka određenog; to vam je, eto, Allah. Gospodar vaš, carstvo je Njegovo! A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa.”[9] Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!” On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja, – ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” – “Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili; nad njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega.”[10]

“Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim.”[11]

“Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!” – Allah je, zaista, moćan i silan.”[12]

e) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći iskazane podrškom poslanicima putem mu’džiza:

A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?” “Ovo je moj štap” – odgovori on – “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.” “Baci ga, o Musa!’ – reče On. I ona ga baci, kad on – zmija koja mili. “Uzmi je i ne boj se!- reče On -, “Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”[13]

“Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, o rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: “Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!”[14] “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj,” – reče on – “kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?” “Eto tako!” – reče. “Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’”[15]

“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!” – povikaše. “O vatro”, – rekosmo Mi – “postani hladna, i spas Ibrahimu!” I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo.”[16]

“Mi smo Davudu Našu milost ukazali – “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!” – i učinili da mu mekano gvožđe bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti!” – i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi.”[17]

“A Sulejmanu – vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a naveče rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džinnovi, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio; hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.”[18]

2 – Podsjećanje na činjenicu da Allah, dž.š., stalno čovjeka prati:

“Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.”[19]

“Ako se ti glasno moliš, – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!”[20]

“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.”[21]

“On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. A nevjernici govore: “Čas oživljenja nam neće doći!” Reci: “Hoće, tako mi Gospodara moga, koji zna i ono što je skriveno, zacijelo će vam doći.” – Njemu ne može ništa, ni trunčica jedna ni na nebesima ni na Zemlji, izmaći, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i opskrba plemenita -, a da kazni najbolnijom patnjom one koji se protiv dokaza Naših bore, nastojeći da ih onemoguće.”[22]

“Zar ne znaš da Allah zna što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna.”[23]

“On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite.”[24]

3 – Usmjeravanje ljudskog srca ka spominjanju (zikru) Allaha:

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.”[25]

“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”[26]

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[27]

“U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa. U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”[28]

“Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.”[29]

“Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!”[30]

4 – Kazivanja o vjerovjesnicima:

Kazivanja o vjerovjesnicima navode se na mnogo mjesta u Kur’anu, a naročito u surama: El-A’raf, Junus, Hud, Merjem, Ta ha, El-Enbija, Eš-Šuara, En-Neml, i El-Kasas. Pročitaj ove sure u Kur’anu koje su veoma lahke za čitanje. Pronaći ćeš, naročito u surama El-A’raf, Hud i Eš-Šuara, da Kur’an skreće našu pažnju na nekoliko momenata u životu poslanika:

Prvo: Da su svi oni došli sa istom rečenicom: “Nema drugog boga osim Allaha!” “Obožavajte samo Allaha, jer vi drugog božanstva nemate!” Iz toga jasno vidimo da je najvažnije, zbog čega je Allah, dž.š., slao Svoje poslanike, upoznavanje ljudi sa njihovim Stvoriteljem, kako bi spoznali da je On jedan i jedini bog i samo Njega obožavali, ne pripisujući mu nikakva druga.

Drugo: Da su svi poslanici bili odbacivani od svojih naroda i bili izloženi teroru, uznemiravanju i prijetnjama ubistvom i progonom. Međutim, oni nisu odustali od svoje misije, niti svog poziva. To potvrđuje činjenicu da je akida (vjerovanje) najvrednije što čovjek u životu posjeduje i da čovjek ne smije svoje vjerovanje dovesti u pitanje, bez obzira na žrtve koje će na tom putu podnijeti.

Treće: Kada su poslanici bili izvrgnuti otporu i ugnjetavanju pribjegavali su svome Gospodaru žaleći se njemu na ono što su doživljavali od svojih naroda. Oni su Samo Njega molili da ih spasi, zajedno sa grupicom vjernika koji su bili uz njih, ali su ostali uporni na svome putu, izdržali sva iskušenja i nisu promijenili svoje stavove. To nas uči da se vjernik u teškim trenucima priklanja Allahu, dž.š., moleći Ga za izlaz iz nevolje u kojoj se našao. Ali, pored toga, ostaje ustrajan i strpljiv dok ne stigne Allahova, dž.š., pomoć i nimalo ne gubi snagu niti malaksava.

Četvrto: Allah, dž.š., je na kraju, nakon što pokažu strpljenje u nevoljama i ostanu čvrsti u svom vjerovanju – ne odustajući od njega ni u jednom djeliću, stalno pomagao Svojim poslanicima i vjernicima. To nas uči da ne gubimo nadu u Allahovu, dž.š., milost, bez obzira u koliko teškoj situaciji se našli. Mi stalno treba da se vraćamo Allahu, dž.š., moleći Ga da od nas otkloni poteškoće i da stalno budemo u vezi s Njim, pridržavajući se Njegovog puta i izvršavajući Njegove naredbe.

Peto: U kazivanju o vjerovjesnicima je i druga pouka koja govori o tome da koliko god se činilo da su nevjernici nekada jači i da oni potpuno vladaju svijetom, Allah, dž.š., samo odgađa kaznu koja će ih, sigurno, stići na ovom i na onom svijetu. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kada kazna dođe on joj neće moći umaći.”[31]

Evo samo nekoliko primjera kur’anskog kazivanja o poslanicima:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’ A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.” “O narode moj,” – govorio je on – “ nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?” Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u lađi spasili, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili.”[32]

“I Semudu – brata njihova Saliha. “O narode moj”, – govorio je on – “klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.” “O, Salih”. – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” “O, narode moj”, – govorio je on – “da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju. O, narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.” Ali, oni je zaklaše, pa on reče: “”Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja”. I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana, – Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan -, a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!”[33]

“Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu, i o onima poslije njih? – Samo ih Allah zna! – Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i govorili; “Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate!’ Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio”. Oni su odgovorili: “Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo!’ “Mi jesmo ljudi kao i vi” – govorili su im poslanici njihovi -, “ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju. Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!” Nevjernici su govorili poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše protjerati!” A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: “Mi ćemo nevjernike sigurno uništiti i poslije njih vas na Zemlji nastaniti. Biće to za one koji će se polaganja računa preda Mnom bojati i koji će od prijetnje moje strahovati.”[34]

“I kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: “Čemu se vi klanjate?,” a oni odgovorili: “Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, on je rekao: “Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” “Ne,” – odgovoriše, “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” “A da li ste razmišljali” – upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, – i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih – i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” I Džennet će se čestitima približiti, a Džehennem zalutalima ukazati, i reći će im se: “Gdje su oni kojima ste se klanjali, a niste Allahu; mogu li vam oni pomoći, a mogu li i sebi pomoći?” pa će i oni i oni koji su ih u zabludu doveli u nj biti bačeni, i vojske Iblisove – svi zajedno. I oni će, svađajući se u njemu, govoriti: “Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kad smo vas s Gospodarom svjetova izjednačavali, a na stranputicu su nas naveli zlikovci, pa nemamo ni zagovornika, ni prisna prijatelja, – da nam je samo da se povratimo, pa da postanemo vjernici!” u tome je pouka, ali većina ovih nisu vjernici, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv.”[35]

“A i Ada i Semuda, – ostaci domova njihovih su vam vidljivi -, šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od pravog puta odvratio; I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. – Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.”[36]

“I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!” – oni su odgovarali: “Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš. Neka se, eto, ostvare prijetnje tvoje, ako istinu govoriš!” – “Samo Allah zna kad će to biti!” – on bi govorio -, “ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao.” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: “Ovaj nam oblak kišu donosi!” – “Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grešni. Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali – i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali.”[37]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. ZuhdijaAdilović

[1] En-Nahl, 5-8.

[2] El-Mu’minun, 17-22.

[3] Ez-Zuhruf, 10-14.

[4] El-Džasije, 12-13.

[5] Er-Rahman, 10-13.

[6] El-Mulk, 15.

[7] Hud, 6.

[8] En-Nur, 43-44.

[9] Fatir, 11-13.

[10] Fussilet, 9-12.

[11] Er-Rahman, 29.

[12] El-Mudžadile, 21.

[13] Ta-ha, 17-24.

[14] El-Maide, 110.

[15] Merjem, 7-9.

[16] El-Enbija, 68-70.

[17] Sebe, 10-11.

[18] Sebe, 12-13.

[19] Junus, 61.

[20] Ta-ha, 7.

[21] Lukman, 16.

[22] Sebe, 2-5.

[23] El-Mudžadele, 7.

[24] El-A’la, 7.

[25] El-Bekara, 186.

[26] El-A’raf, 55.

[27] Er-Ra’d, 28.

[28] En-Nur, 36-38.

[29] Ez-Zumer, 23.

[30] El-Mu’min, 60.

[31] Prenosi Buhari od Ebu Musa’a, r.a.

[32] El-A’raf, 59-64.

[33] Hud, 61-68.

[34] Ibrahim, 9-14.

[35] Eš-Šuara, 69-104.

[36] El-Ankebut, 38-40.

[37] El-Ahkaf, 21-26.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 8

Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija potrebnija je spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, zato što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha, dž.š.

2 – Pripisivanje djeteta Svevišnjem Allahu:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…” svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavanja.

Zatim se u kontekstu detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

Svakovrsno bilje niče nježno i zeleno, u svom početku veoma slično, zatim postepeno raste i iz njega izlaze različiti plodovi: žito, hurme, grožđe, masline, šipci…, raznih oblika, boja i ukusa, pa čak i više od toga, svaka od tih vrsta ima više sličnih i potpuno različitih plodova.

Kada čovjek u mašti sebi dočara ovaj prekrasni prizor pun raznog bilja, njegova osjećanja se bude i on nastoji da što duže uživa u tom prelijepom prizoru.

Kur’anski kontekst zaista poziva u nešto takvo!

Na ovom mjestu kur’anski kontekst čovjeka ne poziva da okusi spomenuto voće. Tek na drugom mjestu Kur’an poziva čovjeka da uživa jedući spomenuto voće:

“On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, – jedite plodove njhove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.”[1]

U spomenutom kontekstu Kur’an ne poziva čovjeka da jede voće koje zrije, nego: “Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru.” Posmatrajte ovu zadivljujuću ljepotu koju je dao Mudri Tvorac. Napunite svoje osjećaje i svoje biće ovom ljepotom, a zatim razmislite. Šta otkrivate u ovom predivnom prizoru? “To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju.” Svako ko taj prizor dobro promotri i o njemu razmisli nalazi nepobitne dokaze koji ga vode vjerovanju u Allaha.

Upravo u ovom trenutku, trenutku potpune aktiviranosti ljudske svijesti Kur’an izlaže zabludu nevjernika koja, nakon svega, izgleda tako isprazna i besmislena da je nemoguće da je čovjekov razum prihvati.

“Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio.” Džinni su Allahova stvorenja, ali i pored toga mušrici ih smatraju Allahu ravnim!

“…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Oni su izmislili sinove i kćeri koje pripisuju Allahu, bez ikakva dokaza. Kakvo je to znanje koje rezultira ovakvim glupostima? “Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju!”

“On je stvoritelj nebesa i Zemlje!” Koji je sve to stvorio bez prethodng urneka. “Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.”

Kur’an ih pobija njihovom logikom: Kako da On ima dijete a nema supruge? Oni su, jednostavno, zaboravili da Mu izmisle suprugu koja bi Mu rodila te sinove i kćeri!

Zatim, oni sami priznaju da je Allah tvorac svega što postoji, pa zašto da On sebi uzima sinove i kćeri? Kakva je Njegova potreba za djecom, kada On, ako nešto hoće, samo kaže budi i ono biva? On je tvorac svega što se na Nebesima i na Zemlji nalazi. “…i samo On sve zna.”

Zatim dolazi posljednja opaska, nakon iznošenja dokaza u stvaranju i demanta zablude zalutalih, koja predstavlja svojevrstan trijumf:

“To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi!” To vam je Tvorac čije ste znakove stvaranja vidjeli. On je vaš Gospodar pored kojeg drugog gospodara nema. Zato samo njega obožavajte iskreno mu ispovijedajući svoju vjeru. Nemojte Njemu nikoga ravnim smatrati, nikakvo dijete, niti bilo kakva božanstva.

On upravlja svime što postoji: “On nad svim bdi!” “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.” Do Njega pogledi na dunjaluku ne mogu doprijeti, a on sve poglede sa Svoje visine vidi. On zna sve o Svojim stvorenjima, čak i ono što oni misle i osjećaju, bilo da se radi o vjernicima ili o onima koji su u dubokoj zabludi.

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!’ – Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete, – ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”[2]

3 – NIJEKANJE PROŽIVLJENJA

Jedna od najvećih zabluda predislamskih Arapa bilo je vjerovanje da Allah, dž.š., nije u stanju proživjeti umrle, nakon što umru i prašina postanu. Oni su toliko daleko otišli da su se čudili Poslaniku, s.a.v.s., kada im je govorio o proživljenju, te je to i u Kur’anu zabilježeno: “…dok oni koji ne vjeruju govore: “Hoćete li da vam pokažemo čovjeka koji vam predskazuje da ćete, kada se sasvim raspadnete, zaista, ponovo stvoreni biti? Iznosi li on o Allahu laži ili je lud?”[3]

Kur’an takvima objašnjava da je Allahova, dž.š., moć sveobuhvatna i da je ništa, na nebesima niti zemlji, ne može ograničiti, te da je Onaj koji je stvorio stvorenja prvi puta iz ničega u stanju da ih ponovo stvori. Zatim, Kur’an takvima ukazuje na primjere proživljenja u njihovom svakodnevnom okruženju iz kojih se jasno vidi proces izvođenja živog iz mrtvog. Onaj koji je u stanju da iz mrtvog izvede živo, sigurno je u stanju da, kada god hoće, proživi umrle i vrati ih u život:

“Kaf. Tako Mi Kur’ana slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa, nevjernici, govore: “To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!” Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve čuva. Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su. A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. Mi s neba spuštamo vodu kao blagoslov, i činimo da, uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje i visoke palme u kojih su zameci nagomilani jedni iznad drugih, kao hranu robovima, i Mi njome oživljavamo mrtav predjel; takvo će biti i oživljenje. Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili. Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali? Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju.”[4]

Ova ajeta govore o raznim aspektima Allahove, dž.š., nadnaravne moći koja sve stvara i mrtve oživljava. Nakon ovih činjenica nijekanje proživljenja postaje izlišnom i potpuno nerazumno, te može poteći samo od onoga koji nije razuman.

Prvi ajet počinje spominjanjem Kur’ana – Objave od Allaha Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., – koji poziva na Pravi put, ali nevjernici, zbog čije upute Kur’an i jeste objavljen, izražavju svoje čuđenje činjenicom da im je došao opominjač koji im govori o proživljenju, pa kažu: “To je čudno!” Oni se čude zato što ne vjeruju da ih Allah može proživjeti nakon što prašina postanu: “Zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!”

Zatim Kur’an potvrđuje činjenicu da Sveznajući Allah zna svakog od njih ko umre i da se od tog znanja ništa ne gubi, te da kod Allaha postoji knjiga u kojoj je sve zapisano. To je odgovor na njihovu tvrdnju da kada umru i u prašinu se pretvore nestaje svki trag o njima. Oni misle ako se taj trag gubi kada su oni sami u pitanju, da se, isto tako, gubi i kod Allaha i da Allah nije u stanju da ga otkrije, a pogotovo da čovjeka ponovo oživi.

U kontekstu im se, zatim, skreće pažnja na znakove u stvaranju iznad i oko njih. Ogromni nebeski svod iznad njih, te nepregledno prostranstvo zemlje sa brdima i usjevima ispred njih…

Kur’an, zatim, nabraja dokaze Allahove moći koja je u stanju iznova stvoriti i oživjeti. Voda koju Allah spušta s neba na zemlji uzrokuje nastajanje voćnjaka i plantaža koje daju korisne plodove za čovjeka. Kišom Allah, dž.š., oživljava suhu zamrlu zemlju. Isto tako, Allah će proživjeti mrtve. On će ih izvesti iz zemlje kao što iz nje izvodi bilje i drveće. Proces oživljavanja je isti u oba slučaja. Onaj ko je u stanju učiniti prvo učinit će i drugo. Međutim, ljudi koji ne vide dalje od nosa nisu u stanju da shvate tu činjenicu, te prihvataju prvi slučaj a drugi, koji je isti, odbacuju.

Dalje se pojašnjava da oni nisu jedini koji niječu proživljenje. Prije njih su mnoga džahilijjetska društva to činila. To je činio narod Nuhov, vlasnici Ressa, Semud, Ad, faraon, Lutov i Šuajbov narod, te Tubba narod. Zatim upućuje upozorenje Arapima: Svi spomenuti narodi su nijekali proživljenje pa ih je Allah uništio i izvršio svoje prijetnje prema njima, pa ako oni nastave sa nijekanjem i njih će, sigurno, od Allaha snaći isto ono što su doživjeli spomenuti narodi.

Kontekst se završava ukorom koji upućuje na nepobitnu činjenicu: “Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali?” Allah je, još davno, stvorio cijeli kosmos, a oni ga evo sada vide u potpunom skladu pred sobom, što jasno upućuje na veličinu Tvorca i Njegovu moć, pa kako, onda, mogu da sumnjaju u Njegovu moć proživljenja?!

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: “Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?” Oni ne vjeruju u Gospodara svoga; na njihovim vratovima biće sindžiri i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.”[5]

“…i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio, Onaj koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete.” Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je sveznajući; i zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.”[6]

UČVRŠĆIVANJE IMANA

Kur’an se ne zadovoljava samo pojašnjenjem ispravnog vjerovanja i pobijanjem svih vidova njihovog iskrivljavanja u džahilijjetskoj sredini, nego ide dalje i pojašnjava kako da se to ispravno vjerovanje u Jednog i Jedinog Allaha, dž.š., kome niko nije ravan i ništa nije slično, učvrsti. Najefikasniji kur’anski metod učvrćivanja imana jeste opominjanje (savjetovanje): “I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat, 55)

SREDSTVA UČVRŠĆIVANJA IMANA U LJUDSKOJ NARAVI

1. Stalno podsjećanje na Allahovu, dž.š., veličinu koja je nemjerljiva i na njenu manifestaciju putem raznih pojava u čovjeku i prirodi, kako bi se ljudsko srce smekšalo i potpuno predalo Allahu, dž.š.

2. Stalno podsjećanje na činjenicu da je Allah, dž.š., neprestano sa čovjekom, da ga vidi i prati svaki njegov korak. Zatim da će ga na Sudnjem danu nagraditi ili kazniti shodno tim djelima. Na takav način bogobojaznost postaje satavnim dijelom čovjekovih osjećanja i stalna crtica u njegovoj svijesti.

3. Kur’an upućuje ljudsko srce na stalno sjećanje i spominjanje Allaha, dž.š., u dobru i u poteškoćama. Ukoliko mu je dobro, on se Allahu zahvaljuje na blagodatima, a ukoliko mu je loše, on Ga se sjeća da bi lakše podnio tegobu i nada se Njegovoj pomoći u prevazilaženju postojećeg stanja.

4. Kur’an navodi kazivanja koja učvršćuju iman, kazivanja o vjerovjesnicima i njihovim iskrenim sljedbenicima koji su se strpili na nedaćama i dočekali Allahovu, dž.š., pomoć. Zatim, kazivanja o nevjernicima koji su uporno poricali istinu sve dok ih Allah, dž.š., nije uništio.

5. Kur’an, takođe, ističe lijepe osobine koje treba da krase vjernike i nagrade koje ih za to čekaju, kao i odbojne prizore nevjernika i njihovih osobina, i šta ih čeka na Sudnejm danu.

Kur’an stalno ponavlja ova značenja kako bi se ona urezala u čovjekovo pamćenje i kako bi svijest o Allahovoj prisutnosti bila stalno aktivna u čovjekovom srcu. Na takav način čovjek ne bi došao u situaciju da zaboravi na Allaha, njegova bi osjećanja bila ispravna i njegovo ponašanje pravilno. On bi postao iskren Allahov rob i Njemu blizak i na ovom i na budućem svijetu. Allah bi mu podario smirenost i sreću na ovom svijetu a na budućem Svoj Džennet i zadovoljstvo.

Nevest ćemo samo nekoliko primjera u vezi s tim iz Kurana časnog, kao što je i bila naša dosadašnja praksa u ovoj knjizi:

1 – Stalno podsjećanje na Allahovu dž.š. veličinu znakove Njegove moći u svemiru i samom čovjeku:

U prethodnim poglavljima spomenuli smo pojedine primjere Allahove dž.š. moći iz Kur’ana. Svi ti primjeri govore o Allahovoj, dž.š., neograničenoj moći. Pojasnili smo da Kur’an spominje znakove Allahove, dž.š., moći u svemiru kada se obraća ljudskoj svijesti i čovjekovom razumu i kada odgovara na sumnje nevjernika o pitanju širka, negiranju proživljenja, nijekanju postojanja Allaha, dž.š., ako postoji na Zemlji neko ko niječe Allahovo, dž.š., postojanje!

Prethodni citati dovoljni su u pojašnjenju činjenice da Kur’an ističe te znakove prilikom pojašnjavanja istinskog vjerovanja i njenog učvršćivanja u ljudskoj naravi.

Međutim, mnoštvo spomenutih primjera u Kur’anu čini da se ne zadovoljimo iznesenim primjerima, iako su oni brojni, nego da iznesemo nove o kojima možeš sam razmišljati na osnovu prethodnih komentara. Veoma je bitno da znamo da Kur’an te primjere ne navodi kako bi to bile samo informacije koje se pohranjuju u ljudski razum i da se na taj način sve završava. Naprotiv, cilj konstantnog kur’anskog spominjanja tih dokaza u svemiru i ljudima je da te činjenice stalno utječu na ljudsko srce, a ne da se taj utjecaj svede samo na trenutno razmišljanje. Taj utjecaj treba da se smjesti u ljudskom srcu i ostane u njemu kako bi se iman u Allaha pretvorio u jaku crtu njegovog bića koja će se direktno odražavati na njegovo ponašanje.

Šta vrijedi moja spoznaja da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da u svemu što je na njima postoje nepobitni dokazi Njegove moći, ako se moje srce, poslije toga, okrene od spominjanja Allaha i pokornosti Njemu u svemu što je naredio i zabranio?!

Kakva je vrijednost moje spoznaje da je Allah jedan i da nema sudruga, te da je On Svojom moći stvorio svemir i u njemu načinio sve te fenomene, ako se zatim uopće ne pitam, kada neki posao uradim, da li je tim djelom Allah, dž.š., zadovoljan ili nije?!

Naravno, takva spoznaja nema nikakvu vrijednost!

Arapi su u vremenu džahilijjeta znali da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da je i njih stvorio. To je i Kur’an zabilježio: “A da ih upitaš: ‘Ko je stvorio nebesa i Zemlju?’ – sigurno bi rekli: “Allah!”[7] “A ako ih zapitaš ko je njih stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?”[8] Međutim, oni i pored tog znanja nisu istinski obožavali Allaha. Oni su, pored Njega, druge bogove obožavali i radili suprotno onome što je On naredio. Zato im njihovo znanje uopće nije koristilo, njih Allah, dž.š., naziva džahilijjinima i kaže da ne znaju.

Allah, dž.š., od Svojih robova hoće da oni znaju Njegovu veličinu i moć kako bi Ga istinski obožavali i Njemu bili pokorni u svojim svakodnevnim postupcima. Zato ih neprestano podsjeća na Svoje znakove u svemiru, na Zemlji i u njima samima, kako bi njihova srca omekšala i u njima se iman nastanio, iman koji će oni pretočiti u stvarnost.

a) Znakovi stvaranja i stalne inovacije na nebesima i Zemlji:

“Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu; Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izvori izviru, – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njegove privrijede, pa zašto neće da budu zahvalni? Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut. Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.”[9]

“A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste, i dajemo vam iz nje hranu, a i onima koje vi hranite. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti – vi time ne možete raspolagati.”[10]

“Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara, zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti. Allah vam je Zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim.”[11]

“Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima, i vas kao parove stvorili, i san vaš počinkom učinili, i noć pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili, i iznad vas sedam silnih sazidali, i svetiljku plamteću postavili? Mi iz oblaka vodu obilno spuštamo i činimo da uz njenu pomoć raste žito i bilje, i bašče guste.”[12]

“Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj.”[13]

“Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!”[14]

b) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u samim ljudima:

“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”[15]

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve.”[16]

“To je onaj koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi, Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, – i On vam i sluh i vid i pameti daje -, a kako vi malo zahvaljujete!”[17]

“Reci: “Ovo je vijest velika, a vi od nje glave okrećete. Ja nisam ništa znao o melekima uzvišenim kada su se prepirali – meni se objavljuje samo da jasno opominjem” – i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače.”[18]

“On vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio – i On vam je dao osam vrsta stoke; On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Njegova je vlast, nema boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete?”[19]

“Nek čovjek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi.”[20]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

[1] El-En’am, 141.

[2] Merjem, 88-95.

[3] Sebe’, 7-8.

[4] Kaf, 1-15.

[5] Er-Ra’d, 1-5.

[6] Jasin, 78-83.

[7] Lukman, 25.

[8] Ez-Zuhruf, 87.

[9] Jasin, 33-40.

[10] El-Hidžr, 19-22.

[11] Nuh, 15-20.

[12] En-Nebe, 6-16.

[13] Abese, 24-32.

[14] El-Gašija, 17-20.

[15] En-Nahl, 78.

[16] El-Furkan, 54.

[17] Es-Sedžde, 6-9.

[18] Sad, 67-71.

[19] Ez-Zumer, 6.

[20] Et-Tarik, 5-7.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 7

Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

KUR’AN ODGOVARA NA SUMNJE NEVJERNIKA

Allah, dž.š., objašnjava istinsku predstavu o Sebi svim ljudima. Kur’an je objavljen cijelom čovječanstvu, od poslanstva Muhammedova, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Poslije Muhammeda, s.a.v.s., više nema poslanika, niti objave koja se od Allaha, dž.š., šalje ljudima.

Početna tačka za sve ljude je u spoznaji njihovog istinskog Gospodara, kako bi njihov život na ovom svijetu bio ispravan, a status na budućem uspješan. To će postići ako ne budu obožavali nikog drugog osim Njega i ne budu smjernice za svoj život uzimali ni od kog drugog mimo Njega. Oni su dužni samo Njega obožavati i izvršavati ono što im je On naredio, kako bi u svom bitisanju na ovom svijetu imali božanski sistem koji će pravilno uređivati njihov život, a na onom svijetu dobili najljepšu nagradu: “Džennetske bašče u kojima će rijeke teći…”

Zbog toga, najvažnije što Kur’an nastoji objasniti ljudima jeste istinska predstava o Bogu i nužnost obožavanja samo Njega.

U tri prethodna poglavlja vidjeli smo kako Kur’an upoznaje ljude sa njihovim Tvorcem:

– putem buđenja njihove urođene potrebe za Bogom i dokaza njegove opstojnosti u svemiru i prirodi

– putem navođenja razumskih dokaza koji upućuju na Istinu

– putem podsjećana ljudi na činjenicu da se oni u nevolji istinski okreću samo Allahu, dž.š., i odbacuju sva druga božanstva

Međutim, Kur’an se ne zadovoljava samo objašnjenjem istine putem raznih metoda, nego ide i dalje, te argumentovno demantuje i pobija svaku sumnju nevjernika pojedinačno, kako niko ne bi imao opravdanja ili argumenta za svoje odstupanje od vjere u Svevišnjeg Allaha.

Islamska misija, u svom početku, suočila se sa velikim brojem iskrivljenih shvatanja o pitanju razumijevanja vjere u Boga i nužnosti obožavanja samo Njega.

Pojedini primjeri iskrivljenih shvatnja božanstva u vrijeme silaska Objave:

1 – Pagani koji su tada živjeli na Arabijskom poluotoku obožavali su kipove za koje su smatrali da u pojedinim svojim svojstvima imaju učešća s Bogom. Neki od njih su obožavali džine.

2 – Jevreji i kršćani su, takođe, već tada bili odstupili od Istine i tvrdili da Allah ima dijete: “Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin”.”[1]

Isto tako, Arapi su prije islama tvrdili da su meleki Božije kćeri!

3 – Arapi su u to doba nijekali mogućnost Allaha, dž.š., da proživi ljude nakon njihove smrti i smatrali takve tvrdnje besmislenim za ljudski razum.

4 – Dehrijjuni su u potpunosti nijekali proživljenje poslije smrti i ahiret uopće: “Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[2]

Pored toga, svi oni zajedno činili su širk tako što nisu slijedili Allahov, dž.š., zakon i što su sudili po nekom drugom zakonu.

Kur’an, prije više od 1.400 godina uzvraća na sve te tvrdnje i svaku od njih pojedinačno u potpunosti demantuje i objašnjava istinu o tom pitanju.

Kada pogledamo stanje zalutalog čovječanstva na mnogim djelovima zemaljske kugle, ustanovićemo da su zablude današnjih ljudi potpuno iste kao i one prije:

“A oni koji ne znaju govore: ‘Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe!’ Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.”[3]

Međutim, Kur’an je prije više od 1.400 godina odgovorio na sve njihove sumnje, tako da današnji nevjernici nisu došli sa bilo čim novim. Čovjek koji čita Kur’an osjeća kao da se on sada objavljuje s ciljem da demantuje njihove tvrdnje danas i da ih vrati Istini. “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.”[4]

U ovom poglavlju navest ćemo kur’anske odgovore na sumnje zalutalih i vidjeti da su neki od njih već spomenuti prilikom govora o metodu Kur’ana u objašnjavanju suštine pojma božanstva. Međutim, neki od tih odgovora nisu spomenuti u prethodnim poglavljima.

1 – ŠIRK

Mušrici su obožavali razne bogove u likovima kipova koje su pravili, ili su, takođe, obožavali meleke i džine, tvrdeći da će se oni zauzimati za njih kod Allaha, te da će Allah primiti njihovo posredovanje! Oni su tvrdili da ih uzimaju samo kao posrednike do Allaha: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.”[5]

Kur’an pojašnjava izlišnost širka na dva načina:

Prvi: Kur’an pojašnjava činjenicu da jedino Svemogući Allah, dž.š., jeste tvorac svemira i da jedini On njime upravlja. Allahu, dž.š., apsolutno nije potreban niko u upravljanju svime što postoji i niko nije u stanju da se u to, na bilo koji način, miješa. S obzirom da je stvarno tako – da niko sa Allahom, dž.š., nije učestvovao u stvaranju svemira, a to je činjenica u koju nema sumnje, čak i sami mušrici to priznaju, kako je onda moguće da neko sa Njim učestvuje u upravljanju? “Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!”[6]

Drugi: Kur’an objašnjava nemoć onih koje ljudi smatraju Allahu ravnim da sami sebi pomognu ili štetu nanesu, pa kako onda da budu od pomoći drugima ili da njima štetu nanesu?! Ponekad se oba ova načinu spominju u jednom ajetu, ili jednom kontekstu, a ponekad se govori samo o jednom od ova dva načina.

Primjer prvog načina: “Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista, dokaz za ljude koji hoće da čuju. Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju. Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. Allah, opskrbljujući vas, daje jednima više nego drugima. Ali, oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni! Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču i klanjaju se, pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”[7]

Ovdje se, u jednom kontekstu, detaljno opisuju znakovi Allahovog stvaranja u Njegovim stvorenjima i njihovoj ishrani. Jedan od tih znakova je voda koju Allahu, dž.š., šalje s neba, pomoću koje Allahovom moći zemlja, nakon smrti, oživljava i bilje niče. Sljedeći dokaz je u stoci iz čije utrobe Allah, dž.š., izvodi čisto, pitko i ukusno mlijeko. Od čega se formira to mlijeko? Od probavljene hrane u crijevima i od krvi. Probavljena hrana koja je u tečnom stanju pretvara se u krv koja kruži po cijelom organizmu i tu hranu raznosi do svakog organa. Nakon primanja hrane svaki organ obavlja svoju funkciju. Mliječne žlijezde u vimenu krave izlučuju mlijeko. Drugim riječima, one pretvaraju prerađenu hranu u krv a potom pretvaraju krv u mlijeko. Sve su to jasni dokazi Allahove, dž.š., neograničene moći u Njegovim stvorenjima.[8] To je, takođe, dokaz Allahove moći u stvaranju opskrbe za ljude.

Sljedeći dokaz je u pčeli koja siše cvijetni nektar i iz njega izvodi čudnu vrstu hrane čije se koristi u ishrani ne mogu pobrojati. Međutim, to je, i više od toga, lijek za mnoge bolesti. To je, takođe, Allahov, dž.š., dokaz u Njegovim stvorenjima i opskrbi ujedno. Sljedeći dokaz je u stvaranju ljudi sa različitim vijekom njihovog života. Zatim, Kur’an ukazuje na pojavu ropstva koje je među njima tada bilo prisutno kako bi značenja koja želi pojasniti bila bliža njihovoj svijesti. Kur’an govori o tome kako je Allah, dž.š., odlikovao ljude, jedne nad drugima u opskrbi, te je dao da jedni budu gospodari a drugi robovi. Da li bi gospodari koji su odabrani dozvolili robovima da sa njima učestvuju u vladanju i upravljanju i tako postanu jednaki? Ako to oni sebi ne bi dozvolili, kako to, onda, dozvoljavaju i odobravaju kada je u pitanju Allah, dž.š., i pored Njega obožavaju robove koje je On stvorio i smatraju ih božanstvima?

Zatim se Kur’an vraća na sljedeći dokaz u stvaranju i nafaki i ukazuje na činjenicu da je Allah, dž.š., ljudima podario supruge od iste vrste i pomoću njih djecu i unučad, a zatim ih obdarimo raznim vrstama ukusne hrane. Zar da rezultat svega toga bude kufr, umjesto zahvale? Taj kufr koji oni čine jasno je definisan u posljednjem ajetu: “I klanjaju se pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”

Nakon iznošenja svih spomenutih dokaza pred ljudski razum i njegovu savjest, zaista se jasno vidi da je ova vrsta (neispravnog) obožavanja neprimjerna. Oni koji je ipak čine postaju nepotpuni ljudi koji u nešto vjeruju bez ikakva osnova i niječu Istinu bez ikakva dokaza.

“Reci: ‘Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!’ Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[9]

“O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte; “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!”[10]

Primjer za drugi način:

“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni, i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi? A ako ih zamolite da vas na pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili šutjeli. Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: “Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite, moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine”. A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći. A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.”[11]

Prvi ajet u ovom kontekstu počinje pitanjem koje pojašnjava raskrsnicu. Bog u kojeg čovjek treba vjerovati i obožavati Ga jeste Allah Tvorac svega. Zašto, onda, mušrici druge pripisuju Allahu kada oni ništa nisu stvorili, nego su i sami stvoreni? Često ih sami ljudi svojim rukama naprave, a zatim ih obožavaju! Zaista je to nelogično i takvo nešto ljudski razum i normalna narav ne mogu prihvatiti.

Kontekst potom detaljno pojašnjava stanje kipova koje mušrici obožavaju. Oni nisu u stanju sami sebi pomoći ukoliko bi ih neko napao, a pogotovo to nisu u stanju učiniti drugima! Oni uopće ni ne čuju onoga ko ih zove. Zato je potpuno isto zvao ti njih ili ne zvao, rezultat je jedan!

Kur’anski tekst ukazuje i na istinu koja se odnosi na sve ono što ljudi obožavaju mimo Allaha: “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi.”

Iako se ovaj opis i dalje odnosi prvenstveno na kipove, on se podjednako odnosi i na sve što se obožava mimo Allaha, bilo da se radi o živima ili mrtvima među ljudima, ili džinima i melekima, ili pak drvetu, kamenu, Suncu, ili nekoj drugoj zvijezdi. Sve su to Allahova, dž.š., stvorenja, što znači da su Allahovi robovi, “robovi, kao i vi”, te im se ne treba obraćati u vidu ibadeta ili dove.

Kontekst se nastavlja opisom dotičnih kipova pa se kaže: Imaju li oni noge, ruke, oči uši, kako bi njima hodali, privređivali, gledali i slušali? Pa zašto ih onda njihovi obožavaoci obožavaju, a vide da su tako nemoćni i beskorisni?!

Zatim se riječi upućuju Poslaniku, s.a.v.s., od koga se traži da im uputi izazov i zatraži da mu naude svojim kipovima ako mogu, a već su prijetili da će mu njihovi lažni bogovi donijeti neku štetu zato što ih on napada. Allah, dž.š., kaže Muhammedu, s.a.v.s: Reci im: Hajde učinite spletke svoje kojima mi prijetite i nemojte nimalo oklijevati. Pokažite mi šta su to vaši bogovi u stanju učiniti! Mene Allah čuva i On čuva i pazi sve iskrene mu’mine. A vaši bogovi nisu u stanju da vas pomognu ako vam Allah bude htio kakvu nedaću dati. Oni čak nisu u stanju da sebi pomognu, niti oni šta čuju i vide. Zaista oni ne zaslužuju da se obožavaju niti da se mole.

“Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena, Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba uredio! Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.”[12]

“Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.”[13]

2 – PRIPISIVANJE DJETETA SVEVIŠNJEM ALLAHU:

To je zajednička zabluda jevreja, kršćana i predislamkih arapa. To je jedna zabluda, iako se njeni oblici razlikuju. Jevreji tvrde da je Uzejr sin Allahov, kršćani tvrde da je Mesih sin Božiji, a predislamski Arapi su tvrdili da su meleki kćeri Božije.

Kur’an tretira ovu zabludu i pobija je na način sličan pobijanju zablude širka, jer je i ta vrsta zablude širk, iako je uzela samo određene oblike koji se ogledaju u pripisivanju djeteta Svevišnjem Allahu:

“Allah čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo, iz živa neživo, – to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete? On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg. On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. – Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju. On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete. – Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju. On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti. Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru. To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju. Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju! On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna. To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.”

Ovaj kur’anski tekst tretira pitanje potomstva općenito i odnosi se na svakog onoga ko Allahu, dž.š., pripisuje dijete. “…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Ovaj kur’anski tekst počinje fantastičnim prikazom Allahovih, dž.š., dokaza u svemiru, putem raznih oblasti: nebesa, Zemlja, čovjek i bilje. Svi ti dokazi hrane ljudsku svijest istinom o božanstvu što ljudi počesto smetnu s uma, misleći da bilje klija i raste samo od sebe. Na tebi je samo da posiješ klicu u zemlju i da je zaliješ vodom! Da, ti to uradiš, ali ko daje da sjemenka raspukne i klica proklija u utrobi zemlje, kako bi iz nje iznikla biljka koja raste sve dok plodove ne da?! Zar nije Allah taj koji sve to daje? Zar nije On taj koji je sjemenki dao svojstvo klijanja i rasta? Zar nije On taj koji svakoj sjemenki pojedinačno dozvoljava da klija? U protivnom, ne bi bilo ni klijanja ni rasta!?

Allah živo iz neživog izvodi, kao što daje da sjeme u suhoj zemlji proklija. On mrtvo iz živog izvodi, nakon što se završi ciklus života živog bića koje tada umire. Sve to biva sa Allahovom, dž.š., odredbom.

Nakon svih spomenutih dokaza dolazi pitanje koje se samo nameće: “…to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete?”

To je istinski Allah koji daje da sjemenka klija i koji život i smrt daje. Ovo su samo neka područja Njegove moći. Ima li neko od onih koje oni Njemu ravnim smatraju da može bilo šta od spomenutog uraditi? Zašto se onda okrećete od Istine i promovišete neistinu?

Prva faza je bila u vezi sa sjemenkom i klicom, te životom i smrt na Zemlji, a druga faza je u vezi sa kosmosom: “On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg.”

Allah, dž.š., daje da sjemenka klije, ali On, takođe, daje da do svitanja dođe, da se rodi dan iz mrkle noći, kao što svijetla sjemenka klije iz utrobe tamne zemlje.[14] I On daje noć da se u njoj odmorite. Allah, dž.š,. je iz svoje mudrosti dao da se većina živih bića, koje je On stvorio, aktivira danju, po sunčevoj svjetlosti, a noću u tami odmara.[15] S obzirom da se govori o danu i noći, svakako da je to prilika da se spomenu Sunce i Mjesec: “…a Sunce i Mjesec za računanje vremena.” Allah, dž.š., je dao da pomoću Mjeseca i Sunca računamo vrijeme, dane mjesece i godine. Mjesec i Sunce imaju precizno određene putanje kojima se savršenom božanskom preciznošću vremenski kreću. Taj sklad se nikada i nimalo ne remeti: “To je odredba Silnoga, Sveznajućeg.” Pomoću tog preciznog sklada ljudi mjere vrijeme i uče da budu precizni i tačni iz preciznosti dešavanja u svemiru oko njih.

“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru.” Da pomoću njih određujete pravac kretanja u tamnoj noći u kojoj nema drugih znakova.»

“Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju.” Svaki čovjek koji se upozna s tim dokazima i shvati njihovu poruku, mora doći do spoznaje Svevišnjeg Allaha, Jednog i Jedinog, Koji ne može imati sudruga.

Treća faza je u vezi s čovjekom: “On vas stvara od jednog čovjeka…” Adema kog je Allah, dž.š., od zemlje stvorio, a zatim mu stvorio suprugu Havu. “…da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete.” Allah, dž.š., je dao da se ljudski rod razmnožava putem bračne veze i intimnog odnosa u kome dolazi do spoja muške ćelije koja se nalazi u kičmi čovjeka i ženske ćelije koja je smještena u maternici. “Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju.” O tome treba dobro razmisliti kako bi se taj fenomen shvatio i spoznala veličina Mudrog Stvoritelja.

I, na kraju, posljednja faza u vezi je s biljnim svijetom:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…”, svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavnja.

Zatim se u kontekstu kazivanja detaljno razlaže spomenuta činjenica:

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. ZuhdijaAdilović

[1] Et-Tevbe, 30.

[2] El-Džasije, 24.

[3] El-Bekara, 118.

[4] Sad, 29.

[5] Ez-Zumer, 3.

[6] El-E’araf, 54.

[7] En-Nahl, 65-73.

[8] Ove naučne istine o pretvaranju probavljene hrane u krv, a zatim pretvarnju krvi u vimenu u mlijeko nisu bile poznate ljudima u vrijeme objave Kur’ana. Te naučne istine otkrivene su tek u novije doba. U tome je jasan dokaz za one koji dokaz traže, da je Kur’an Allahova, dž.š., objava, jer ljudi u to doba nikako nisu mogli poznavati te istine.

[9] En-Neml, 59-64. Ova ajeta smo prokomentarisali u prethodnom poglavlju.

[10] El-Hadždž, 73.

[11] El-E’araf, 191-198.

[12] El-Furkan, 1-3.

[13] El-Ahkaf, 5.

[14] Promotri samo ljepotu kur’anskog stila izražavanja!

[15] Među Allahovim stvorenjima ima i onih koja su aktivna noću, a danju odmaraju. Međutim, ovi ajeti odnose se prvenstveno na čovjeka, a zatim na većinu stvorenja.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 6

Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.
Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha dž.š.

POJAVLJIVANJE VJERE KOJA JE UROĐENA U ČOVJEKU PRILIKOM TEŠKIH ISKUŠENJA
Čovjek se oholi i tvrdoglavo odbija iman dok se nalazi u dobru. Ponekad ga raskoš i izobilje još više udalje od Allaha, dž.š., ukoliko je njegovo srce bolesno. Međutim, kada se nađe u teškim trenucima čovjeku ponestaje snage i on prestaje da se oholi i da odbija tu veliku istinu.

UTJECAJ TEŠKIH ISKUŠENJA NA ČOVJEKA
1 – Teška iskušenja otkrivaju čovjekovu slabost, bespomoćnost i potrebu za pomoću. Tada nestaje njegove isprazne uobraženosti kojom se oholio prema Allahu i ljudima.
2 – S druge strane, tada se budi iman koji se nalazi u dubini njegovog bića. Allah, dž.š., kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali”.
3 – On tada zaboravlja sve one koje je obožavao mimo Allaha, ili zajedno sa Allahom, a zaboravlja i svoje nevjerstvo ako je bio ateista. On se u tom trenutku iskreno i iz dubine svoga srca okreće istinskom Allahu i samo Njega zove da ga izbavi iz nevolje u kojoj se našao.
Kur’an ljude suočava sa stvarnim stanjem kako bi im otkrio njihovu pravu vrijednost. Kur’an ide i dalje, pa ih suočava sa još jednom istinom koja im ukazuje na to koliko su odlutali od pravog puta.
Kamo sreće da oni – nakon što su u teškim momentima, razlučili istinu od neistine, spoznali Allaha, shvatili da jedino Allah može pomoći u bezizlaznim situacijama – da samo Njega obožavaju i samo Njemu dove upućuju, kamo sreće da su poslije svega toga ostali na pravom putu!
Naprotiv, zbog zablude i bolesti u kojoj se nalaze, oni se odmah, nakon što ih nedaća, zbog koje su se iskreno obraćali samo Allahu prođe, vraćaju svojoj uobičajenoj praksi, kao da se ništa nije desilo. Kao da oni nisu bili u velikoj krizi tokom koje su iskreno u Allaha povjerovali.
Ovo su činjenice s kojima ih suočava Kur’an časni, kako bi se zapitali za svoje stanje i napustili zabludu u kojoj se nalaze, te postali sljedbenici istine: “Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.”
“On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu, dž.š: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!”
Ovo su kur’anska ajeta iz sure Junus koja odslikavaju opće stanje čovjeka kojeg zadesi nevolja te pribjegne Allahu, dž.š, i samo od Allaha, dž.š, traži da otkloni njegovu tegobu. Ajeti čovjeka u nevolji opisuju u svim njegovim stanjima. Ako ga je savladala bolest zbog koje leži na strani, on Allaha priziva ležeći. A ako ga nevolja zadesi u sjedećem ili stojećem stanju on se Allahu, dž.š, obraća sjedeći, ili stojeći. Dakle, ako ga nedaća zadesi u bilo kojem stanju on se Allahu, dž.š, skrušeno moli da ga oslobodi te nedaće. Može se desiti da nevolja koja čovjeka zadesi bude psihičke, a ne fizičke naravi. On će, i u toj situaciji, uputiti dovu Allahu, dž.š. Čovjek u nevolji čini dovu Allahu, dž.š., u svakoj situaciji jer je nevolja koja ga je spopala prisutna u svakom stanju.
Da li se čovjek, nakon što mu Allah, dž.š., nevolju ukloni, sjeti kako je u momentu nevolje bio iskreno usmjeren ka Allahu, dž.š, i u svojoj nutrini bio siguran da mu niko drugi osim Allaha, dž.š, nije u stanju pomoći? Naprotiv! “A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.”
Kur’anski iskaz u ovim ajetima precizno opisuje stanje čvjeka koji je spašen nevolje u kojoj se bio našao, bilo da se radi o fizičkoj ili psihičkoj nevolji. Tek što ga je nevolja prošla on se uzoholi, napuše i nadmeno “prolazi” bez imalo osvrtanja, kao da do skora nije jecajući molio Allaha, dž.š, da mu pomogne. On je već zaboravio! “Kada čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kada ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.”

Čovjek u nevolji iskreno se obraća Allahu
Druga dva spomenuta ajeta iz sure Junus opisuju posebnu situaciju. Ta dva ajeta govore o grupi ljudi koji su se ukrcali na lađu kada je vrijeme bilo izuzetno povoljno i bez vjetra. Lađa ih je lahko nosila po mirnoj morskoj površini. Oni su bili radosni zbog takvog stanja i uživali u predivnom putovanju. Iznenada se pojavi jaka bura koja sve u trenu promijeni. U jednom momentu su se izmijenila njihova osjećanja, prilike i razmišljanja. Odjedanput je njihovu smirenost zamijenila uznemirenost i njihovu radost zamijenila zabrinutost. Na njihovim smirenim i ozarenim licima naglo se pojaviše tragovi straha i nedaće. Kome da se u takvom stanju obrate? U tim trenucima ih ne može niko spasiti osim Allaha, dž.š,. “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”
Nakon što su izgubili svaku nadu njihova srca usmjerila su se ka Allahu, dž.š,. Oni su shvatili da im nema spasitelja u datoj situaciji izuzev Allaha, dž.š. Nevolja je daleko veća od njihove moći i oni su pred njom potpuno nemoćni. Čovjek se uzoholi i nasilnički ponaša iz osjećaja snage i moći, smatrajući da ga niko i ništa ne može poraziti. Međutim, kada vidi kako njegova moć potpuno nestaje a nevolja se stalno povećava i kada ostane bez ikakave nade, tek tada sebe vidi u pravom svjetlu. U tom stanju nestaje njegovog lažnog kibura i silništva, te on pribjegava istinskoj snazi: snazi Svevišnjeg Allaha, čvrsto vjerujući da ga samo ona može spasiti i da je sve drugo ništavilo…
Kur’anski izraz ovu činjenicu veoma jasno ističe: “… iskreno se mole Allahu” U tom kritičnom trenutku, trenutku potpunog beznađa i bespomoći, čovjekova svijest o Allahu, dž.š, postaje potpuno jasna i duboko ukorijenjena u njegovom biću, kao da je ta istina u njegovom biću do tada bila prekrivena nekom koprenom koja je nestala te se ta istina odmah pokazala. Tada čovjekova usmjerenost ka Allahu, dž.š, biva potpuno iskrena. Prijeteća opasnost je zastrašujuća a jedini izlaz je kod Allaha, dž.š. Tada se čovjek čvrsto i iskreno drži tog izlaza. Kada se ljudi u takvom stanju iskreno Allahu, dž.š, obrate oni su potpuno iskreni: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” To zato što oni, u momentima nedaće, osjećaju da će im se Allah, dž.š., možda smilovati i spasiti ih iz nedaće u kojoj su se našli ukoliko se Njemu pokaju zbog svojih loših djela i vrate pravom putu. Njih strah dovede u situaciju iskrenog pokajanja i obećanja da će biti zahvalni. A zahvalnost se manifestuje isključivo pokornošću Allahu, dž.š.
Međutim, pitanje je: Koliko ta osjećanja ostaju iskrena?! Samo dok ne prođe nevolja. “A kad ih On izbavi, oni odjednom, bez ikakva osnova, čine nered na Zemlji!” Kako li je samo loš i nesretan taj čovjek!
Koprena koja je u njemu prekrivala istinu o Allahu, dž.š., ponovo se spustila i njegovo srce je ponovo zaprljano prljavštinom koja se prije toga na njemu bila naslagala. To stanje istinske spoznaje bilo je samo privremenog karaktera, prouzrokovano nevoljom koja ga je zadesila. Kada je te nevolje nestalo on se odmah vratio gafletu u kojem je prije bio.

Nepravdom čovjek čini štetu samome sebi
“O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti…”
Da, zaista je to samo kratki ovodunjalučki užitak. Taj prividni i kratkotrajni užitak njih odvodi od sjećanja na Allaha i budući svijet. Oni se potpuno odaju tom prividnom užitku i zaboravljaju na sve ostalo. Međutim, nepravda koju čine samo njima štetu nanosi. Jer, šta poslije kratkotrajnog užitka koji je ograničen trajanjem ljudskog života, ukoliko bi taj užitak potrajao cijeli ljudski život?! “…nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!” Tada će potpuno nestati tog užitka i svakog sjećanja na njega. Njemu neće preostati ništa drugo osim njegovog jadnog završetka u džehennemskoj patnji.
Ovo značenje se u Kur’anu ponavlja na više mjesta: “Reci: ‘Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite: ’Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’”
“Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan!”
“Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži, a kada ga neimaština zadesi onda očajava i nadu gubi. Kad ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: ‘Ovo sam i zaslužio i ja ne mislim da će čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka Džennet.’ A Mi ćemo one koji nisu vjerovali sigurno o onom što su radili obavijestiti i da iskuse patnju tešku – doista ćemo im dati.”
(Nastavit će se inša-Allah)
S arapskog preveo:
Dr. ZuhdijaAdilović

Zuhdija Adilović

prof. na Islamskom Pedagoškom Fakultetu u Zenici

Category Archives: Naučni radovi

UTJECAJ VJEROVANJA NA PSIHIČKU STABILNOST

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 9

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 8

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 7

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 6