ASHABI u djelu Hasana Kafije Pruščaka, r.a., ”Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”

VOLIMO ASHABE RESULULLAHA, S.A.V.S., – zato što ih voli Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Dokaz za to je pohvalan govor o njima u Kur’anu. Allah, dž.š., kaže:

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…” (Et-Tevbe, 100) Poslanik, s.a.v.s, je rekao:

قَالَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرُكُمْ قَرْنِي ثُمَّ الَّذِينَ يَلُونَهُمْ *

“Najbolje je moje stoljeće, a zatim oni koji ih slijede…”[1]

Istinu je rekao Ibn Mes’ud hvaleći ih riječima:

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ مَسْعُودٍ قَالَ إِنَّ اللَّهَ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ فَوَجَدَ قَلْبَ مُحَمَّدٍ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَاصْطَفَاهُ لِنَفْسِهِ فَابْتَعَثَهُ بِرِسَالَتِهِ ثُمَّ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ بَعْدَ قَلْبِ مُحَمَّدٍ فَوَجَدَ قُلُوبَ أَصْحَابِهِ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَجَعَلَهُمْ وُزَرَاءَ نَبِيِّهِ يُقَاتِلُونَ عَلَى دِينِهِ فَمَا رَأَى الْمُسْلِمُونَ حَسَنًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ حَسَنٌ وَمَا رَأَوْا سَيِّئًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ سَيِّئٌ *

“Zaista je Allah, dž.š, pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba, te načinio vezirima Svoga Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru. Zato je kod Allaha lijepo ono što muslimani smatraju lijepim, a što oni smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno.”[2]

Zatim, ashabi su se borili zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s, na Allahovom, dž.š., putu protiv svih neprijatelja isključivo radi Allaha, dž.š., uzdizanja Njegove riječi i promovisanja Njegove vjere. Oni su se borili protiv plemena koja su se odmetnula, sve dok ih nisu ponovo vratili u islam. Zatim su se borili protiv nevjernika ehli-kitabija sve dok nisu dokinuli obožavanje krsta. Zatim su se borili protiv Perzijanaca sve dok nisu dokinuli obožavanje vatre. Postigli su konsenzus u slučaju bilježenja i prenošenja Kur’ana; postupili onako kako to Allah, dž.š., od njih traži i nastavili put Poslanika, s.a.v.s., u dostavi njegovog šerijata. Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put. Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon poslanika?

Što se tiče nemilih događaja koji su se među njima deslili, moramo to shvatiti kao njihove dobronamjerne stavove (idžtihad) a za idžtihad se ne odgovara iako bude pogrešan. Međutim, ko je bio u sporu sa nekim od četverice prvih halifa sigurno je pogriješio u svom stavu.

NE PRETJERUJEMO U LJUBAVI PREMA IKOM OD NJIH. – Tj. mi ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kom od njih, ko što su to učinile šije[3] koje su prekoračile granicu. Allah, dž.š., kaže:

“Reci: – O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome…” (El-Maide, 77) Prekomjerna ljubav prema bilo kome od njih jeste pretjerivanje u vjeri. Poslanik, s.a.v.s., je rekao Aliji, r.a:

يهلك فببك اثنان مبغض مفرط و محب مفرط

“Dvojica će zbog tebe nastradati; onaj koji te bude previše volio i onaj koji te bude previše mrzio.”[4]

Pretjerivanje, uz to, neminovno vodi na stranputicu, kao što su kršćani uradili iz ljubavi prema Isa, a.s., sinu Merjeminu, do te mjere da neki tvrde da je on božanskog porijekla, drugi da je Božiji sudrug, treći da je Božiji sin. Isto tako su učinile neke rafidije među šijama iz ljubavi prema Aliji, r.a.

NE ODRIČEMO SE NIJEDNOG OD NJIH. Kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ  اللَّهَ اللَّهَ فِي أَصْحَابِي لَا تَتَّخِذُوهُمْ غَرَضًا بَعْدِي فَمَنْ أَحَبَّهُمْ فَبِحُبِّي أَحَبَّهُمْ وَمَنْ أَبْغَضَهُمْ فَبِبُغْضِي أَبْغَضَهُمْ وَمَنْ آذَاهُمْ فَقَدْ آذَانِي وَمَنْ آذَانِي فَقَدْ آذَى اللَّهَ وَمَنْ آذَى اللَّهَ كان النار به أولىُ *

“Pazite na moje ashabe! Pazite na moje ashabe! Nemojte ih, poslije mene, uzeti za metu (napada), jer onaj ko ih je zavolio zavolio ih je zbog ljubavi prema meni, a onaj ko ih zamrzi, zbog mržnje prema meni ih je zamrzio. Onaj ko njih uvrijedi, kao da je mene uvrijedio, a onoga ko mene uvrijedi, kao da je Allaha uvrijedio, a onaj ko Allaha uvrijedi za njega je Vatra najpreča.”[5]

MRZIMO SVAKOG KO IH MRZI I KO IH LOŠIM SPOMINJE. – Jer je mržnja prema njima mržnja prema vjeri, zato što su oni žrtvovali svoje živote i svoje imetke za ljubav Allaha i Poslanika i za podršku vjeri.

SAMO IH DOBRIM SPOMINJEMO, – zato što su oni najbolji u ovom ummetu i prvaci u vjeri.

LJUBAV PREMA NJIMA JE IMAN, VJEROVANJE I DOBROČINSTVO. – Jer, to Allah, dž.š., od nas traži i potvrda je vjerovanja u ono sa čime je došao Poslanik, s.a.v.s., od Allaha, dž.š.

MRŽNJA PREMA NJIMA JE NEVJERSTVO, LICEMJERSTVO I NASILJE – Zato što je mržnja prema njima rezultat licemjerstva i lošeg ubjeđenja. Neprijateljstvo prema njima predstavlja neprijateljstvo prema vjeri, što je nevjerstvo i nasilje.

TVRDIMO DA HILAFET POSLIJE RESULULLAHA, S.A.V.S, PRIPADA NAJPRIJE EBU BEKRU ES-SIDDIKU, PO VRIJEDNOSTI I PREDNOSTI NAD CIJELIM UMMETOM, – zato što je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

و الله ما طلعت الشمس على أفضل من أبي بكر

“Tako mi Allaha, sunce nije obasjalo vrednijeg od Ebu Bekra!”[6] i zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

عَنْ حُذَيْفَةَ رَضِي اللَّه عَنْه قَالَ كُنَّا جُلُوسًا عِنْدَ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ إِنِّي لَا أَدْرِي مَا بَقَائِي فِيكُمْ فَاقْتَدُوا بِاللَّذَيْنِ مِنْ بَعْدِي وَأَشَارَ إِلَى أَبِي بَكْرٍ وَعُمَرَ *

“Ugledajte se na dvojicu iza mene: Ebu Bekra i Omera.”[7]

Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme bolesti rekao:

ادعي لي عبد الرحمن بن أبي بكر لأكتب لأبي بكر كتابا لا يختلف عليه ثم قال معاذ الله أن يختلف الممؤمنون في أبي بكر

“Pozovi mi Abdurrahmana b. Ebu Bekra da napišem oporuku za Ebu Bekra oko koje neće biti nikakva razlaza.” Zatim je rekao: “Utječem se Allahu od toga da se vjernici raziđu u vezi sa Ebu Bekrom.”[8] Znači: ostavio je pisanje oporuke, oslanjajući se na to da će ga Allah, dž.š., odabrati za to i da će se vjernici jednoglasno složiti u slučaju Ebu Bekrovog imameta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti.

Isto tako slučajevi postavljanja Ebu Bekra za imama umjesto Poslanika, s.a.v.s., su poznati, a postignut je i konsenzus ashbaba u vezi sa slijeđenjem Ebu Bekra.

ZATIM OMERU IBN EL-HATTABU, R.A. – Zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لَوْ كَانَ بَعْدِي نَبِيٌّ لَكَانَ عُمَرَ بْنَ الْخَطَّابِ *

“Da je poslije mene došao poslanik, to bi bio Omer.”[9] Zatim, zato što ga je Ebu Bekr imenovao kao halifu iza sebe, a to islamski ummet jednoglasno prihvatio. Njegove vrline su poznate i brojne, i bilo bi ih teško nabrojati.

ONDA OSMAN IBN AFFANU, R.A. – Zato što je Omer r.a. odredio vijeće od šesterice ashaba da poslije njega između sebe izaberu halifu. To su bili: Osman, Alija, Zubejr,[10] Talha,[11] Sa’d[12] i Abdurrahman.[13] Svakome od njih je Poslanik, s.a.v.s, obećao Džennet. Oni su se složili da halifa bude Osman, a ostali ashabi su se saglasili sa njihovim izborom.

A POTOM ALIJI IBN EBU TALIBU, R.A. – zato što su se ashabi složili da njega slijede poslije Osmana, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خِلَافَةُ النُّبُوَّةِ ثَلَاثُونَ سَنَةً *

“(Pravi) Hilafet će trajati 30 godina nakon mene.”[14] To je upotpunjeno, upravo, sa hilafetom Alije, r.a, jer je hilafet Ebu Bekra bio dvije godine i tri mjeseca, hilafet Omera, r.a., deset i po godina, hilafet Osmana, r.a, dvanaest godina i hilafet Alije, r.a., četiri godine i devet mjeseci.

Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija,[15] r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan sin Alije, r.a., predao vođstvo, nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je, nakon toga, dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu.

ONI, tj. četverica imama SU HULEFAI-R-RAŠIDUN I IMAMI MUHTEDUN. – Jer, Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

أُوصِيكُمْ بِتَقْوَى اللَّهِ وَالسَّمْعِ وَالطَّاعَةِ وَإِنْ عَبْدًا حَبَشِيًّا فَإِنَّهُ مَنْ يَعِشْ مِنْكُمْ بَعْدِي فَسَيَرَى اخْتِلَافًا كَثِيرًا فَعَلَيْكُمْ بِسُنَّتِي وَسُنَّةِ الْخُلَفَاءِ الْمَهْدِيِّينَ الرَّاشِدِينَ

“Savjetujem vam da budete poslušni i pokorni. Ko od vas bude živ poslije mene vidjet će mnoge razlaze. Zato se držite mog sunneta i sunneta razboritih i upućenih halifa poslije mene.”[16]

Njihov redosljed po vrlinama je isti kao i u hilafetu, s tim da Ebu Bekru i Omeru pripadaju odlike koje drugi nemaju.

SVJEDOČIMO DŽENNET DESETERICI KOJE JE IMENOVAO MUHAMMED, S.A.V.S., I OBRADOVAO IH NJIM. – Ugledajući se na njega, slijedeći ga i vjerujući (da smo to obavezni).

NJEGOVA RIJEČ JE ISTINA. – Jer je to preneseno mutevatir predajom, te ima snagu kao da smo to direktno od njega čuli i na njemu se temelji sigurno znanje.

ONI SU: EBU BEKR, OMER, OSMAN, ALIJA, TALHA, ZUBEJR, SA’AD, SE’ID[17], ABDURRAHMAN IBN AVF, EBU UBEJDE EL-DŽERRAH[18], A ONI SU POVJERENICI OVOG UMMETA. ALLAH S NJIMA BIO ZADOVOLJAN.

Ove riječi direktan su odgovor rafidijama (šijama) koji su odabrali Aliju, r.a, i daju mu prednost, dok se odriču ostalih. Oni svoju pristrasnost ukazuju, umjesto ovoj deseterici kojima je obećan Džennet, dvanaesterici svojih imama. Prvi od njih je Alija b. Ebi Talib, za koga neosnovano i bez ikakvog dokaza tvrde da je  Poslanikov, s.a.v.s., opunomoćenik, zatim Hasan, zatim Husejn, zatim Alija b. Husejn – Zejnu-l-Abidin, zatim Muhammed el-Bakir, Dža’fer b. Muhammed es-Sadik, zatim Musa b. Dža’fer el-Kazim, zatim Alija b. Musa, zatim Muhammed b. Ali el-Dževvad, zatim Ali b. Muhammed el-Hadi, zatim Hasan b. Ali el-Askeri, zatim Muhammed b. Hasan. Oni prelaze svaku granicu u ljubavi prema njima.

Dvanaest imama spominje se u hadisu Poslanika, s.a.v.s., na način koji u potpunosti demantuje njihove tvrdnje. Buharija i Muslim prenose hadis od Džabira b. Semure, r.a.,[19] koji kaže:

سَمِعْتُ جَابِرَ بْنَ سَمُرَةَ قَالَ سَمِعْتُ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ يَكُونُ اثْنَا عَشَرَ أَمِيرًا فَقَالَ كَلِمَةً لَمْ أَسْمَعْهَا فَقَالَ أَبِي إِنَّهُ قَالَ كُلُّهُمْ مِنْ قُرَيْشٍ *

“Ušao sam kod Poslanika, s.a.v.s, zajedno sa svojim ocem i čuo ga kada kaže: “Stanje (muslimana) poboljšavat će se sve dok njima budu vladala dvanaesterica.” Zatim je Poslanik, s.a.v.s., izgovorio nešto što nisam čuo, pa sam upitao oca šta je to rekao Poslanik, s.a.v.s. Odgovorio je: “Rekao je: “Svi će oni biti Kurejševići.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji:

لَا يَزَالُ هَذَا الْأَمْرُ عَزِيزًا إِلَى اثْنَيْ عَشَرَ خَلِيفَةً *

“Islam će biti jak i snažan sve dok bude vladalo dvanaest halifa.”[20]

Ustinu, bilo je onako kako je kazao Poslanik, s.a.v.s, jer je islam bio jak i u usponu za vrijeme četverice prvih pravednih halifa, Muavije, njegovog sina Jezida, Abdu-l-Melika b. Mervana i njegovih četverice sinova i Omer b. Abdu-l-Aziza, i oni su tih dvanaest halifa. Zatim, je islam počeo slabiti.

Međutim, po neosnovanim tvrdnjama rafidija, stanje islamskog ummeta za vrijeme spomenutih halifa nije bilo regularno.

KO LIJEPO GOVORI O ASHABIMA RESULULLAHA, S.A.V.S, NJEGOVIM ČESTITIM ŽENAMA I NJEGOVOM ČESTITOM POTOMSTVU, BEZ I NAJSITNIJE MRLJE, UDALJIO SE OD LICEMJERSTVA. – Autor navodi ove riječi zato što je temelje šiizmu udario licemjer i heretik koji je htio da iskrivi islam i naruši autoritet Poslanika, s.a.v.s., kao što je uradio i Pavle[21] sa kršćanstvom. Taj munafik zvao se Abdullah bin Sebe’[22] i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnet među muslimane. On je prividno primio islam i pretvarao se kao veliki pobožnjak, zatim je počeo (navodno) da poziva na dobro i odvraća od zla. Potom učestvuje u neredima u vezi sa Osmanom, r.a., i njegovim ubistvom. Nakon što je došao u Kufu pokazuje pretjeranost u veličanju Alije, r.a., da bi se na taj način mogao njemu suprotstaviti. To je dospjelo do Alije, r.a., koji je naredio da ga pogube, pa je on pobjegao. Njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio.

UČENJACI PRVIH GENERACIJA I ONIH POSLIJE NJIH DOBRI SU I UTJECAJNI LJUDI, UČENI I RAZUMNI. SPOMINJU SE SAMO PO LIJEPOM, – zato što Allah, dž.š., od nas traži da dovu činimo za njih:

“Oni koji poslije njih dolaze – govore: -Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10) Zatim, zato što poštovati ih i veličati spada u veličanje vjere, jer su oni nasljednici Poslanika, s.a.v.s, u dostavi islama ljudima. Oni su kao zvijezde pomoću kojih se orijentišemo u tminama kopna i mora. U prijašnjim narodima, prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., najgori među njima su bili njihova ulema, dok su ulema ummeta Muhammeda s.a.v.s, najbolji među svojim narodima, jer oni oživljavaju sunnet Poslanika, s.a.v.s, i putem njih je opstao Kur’an i hadis. Uistinu je ovo put pravih vjernika.

KO IH SPOMINJE PO LOŠEM NIJE NA PUTU VJERNIKA, – jer vjernici jedni druge vole i uvažavaju, zbog imana koji ih je spojio. Allah, dž.š, kaže:

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevbe, 71) Zato spominjanje islamske uleme po lošem predstavlja odstupanje od puta prijateljstva sa vjernicima, što spada u znakove nifaka.


[1]  Prenosi Buhari u poglavlju o svjedočenjima, hadis broj: 2651, sa sljedećim tekstom: “Najbolji ste vi – moje stoljeće, a zatim oni koji slijede, a zatim oni koji njih slijede…  Zaista će poslije vas doći ljudi koji će varati i neće biti povjerljivi, koji će svjedočiti a od njih se svjedočenje neće tražiti, koji će se zavjetovati a svoje zavjete neće ispunjavati, među njima će se pojaviti gojaznost.” Vidi: Fethul-Bari, 5/258. Prenosi ga i Muslim u Sahihu, 4/1962-1964.

[2]  Ovaj eser prenosi Imam Ahmed u Musnedu, 1/379, El-Begavi u Šerhu-s-sunne, 1/214 i El-Hatib u svom djelu El-Fekihu-l-mutefekkih, 1/166-167. Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i u tome je s njim suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 3/78.

[3]  Imam Et-Tehanevi kaže: ”Šije su jedna od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije, r.a, i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se dijele na dvadeset i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufr. Sve one imaju korijene u tri osnovne: ekstremisti (gulati), zejdije i imamije.” Vidi: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764.

[4]  Hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (1/160) sa sljedećim tekstom: “U tebi ima sličnosti sa Isaom, zamrzili su ga Jevreji do te mjere da su potvorili njegovu majku za zinaluk, a zavoljeli su ga kršćani do te mjere da su ga podigli na mjesto koje mu ne pripada.” A zatim je rekao: “Zbog mene će biti uništena dva čovjeka: onaj koji će me previše voljeti i pripisati mi ono što mi ne pripada i onaj koji će me pretjerano mrziti, što će ga odvesti dotle da me potvara.” Ovaj hadis prenosi El-Dževzi u svom djelu El-Ilelu-l-mutenahije i kaže: “Ovaj hadis nije vjerodostojan (sahih).” Vidi El-Ilelu-l-mutenahije, 1/223-224.

[5]  U Tirmizijinom rivajetu na kraju ovog hadisa stoji:

وَمَنْ آذَى اللَّهَ يُوشِكُ أَنْ يَأْخُذَهُ “A ko Allaha uvrijedi, ubrzo će ga On uzeti.”

Hadis prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj: 3861. Nakon teksta hadisa Tirmizi veli: “Ovo je hadis hasen-garib, ne poznajemo ga izuzev sa ovim senedom.” Vidi: Sunenu-t-Tirmizi, 9/383. Takođe, ovaj hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (4/87, 5/54,57) i Ibn ebu Asim u knjizi Es-Sunne, 2/479, hadis broj 992. Šejh Nasiru-d-din el-Elbani  kaže za ovaj hadis: “Njegov isnad je daif, zato što je Abdullah b. Abdur-Rahman nepoznat.”

[6]  Nisam pronašao ovaj hadis, niti drugi sličan njemu po značenju. Međutim, Tirmizi prenosi hadis o vrlinama Omera, r.a, u kome stoji:

    قَالَ عُمَرُ لِأَبِي بَكْرٍ يَا خَيْرَ النَّاسِ بَعْدَ رَسُولِ اللَّهِ فَقَالَ أَبُو بَكْرٍ أَمَا إِنَّكَ إِنْ قُلْتَ ذَاكَ فَلَقَدْ سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ مَا طَلَعَتِ الشَّمْسُ عَلَى رَجُلٍ خَيْرٍ مِنْ عُمَرَ قَالَ أَبو عِيسَى هَذَا حَدِيثٌ غَرِيبٌ لَا نَعْرِفُهُ إِلَّا مِنْ هَذَا الْوَجْهِ وَلَيْسَ إِسْنَادُهُ بِذَاكَ وَفِي الْبَاب عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ *

      “Omer je rekao Ebu Bekru: “O najbolji čovječe, poslije Poslanika s.a.v.s!” Na to mu Ebu Bekr reče: “Kad si to već spomenuo, reći ću ti da sam čuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Sunce nije obasjalo čovjeka vrednijeg od Omera.” Nakon ovog hadisa Tirmizi je rekao: “Ovo je garib hadis, ne poznajem ga izuzev preko ovog seneda, a on nije baš pouzdan.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/281. Isti hadis prenosi i Hakim, i kaže da je sahih, ali da ga Buhari i Muslim ne prenose. Međutim, Zehebi se ne slaže sa Hakimom. Naprotiv, Zehebi kaže: “Abdullaha mnogi smatraju slabim, a i o Abdurahmanu je polemika. Ovaj hadis je poluizmišljen.” Vidi: El-Mustedrek, 3/90.

[7]  Prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3663 i kaže: “Ovo je hasen hadis.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/270.

Hadis prenosi Ibn Madže u Sunenu, sa sljedećim tekstom: “Ja ne znam koliko mi je određeno da živim među vama, pa se ugledajte na ovu dvojicu poslije mene.” Zatim je pokazao na Ebu Bekra i Omera. Vidi: Sunen Ibn Madže, 1/37.

El-Elbani ovaj hadis smatra sahihom. Vidi Sahih Sunen Ibn Madže, 1/23.

[8]  Prenosi Buhari u poglavlju o bolesnicima, hadis broj 5666. Vidi: Fethu-l-bari, 10/123.

Muslim u Sahihu, u poglavlju o vrlinama, hadis broj 2387, sa sličnim tekstom. Vidi: Sahih Muslim, 4/1857.

[9]  Prenosi Timizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3687 i kaže: “Ovaj hadis je hasen-garib, nama je poznat samo ovaj rivajet od Mišreha b. Ha’ana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/282.

Isti hadis prenosi i imam Ahmed u Musnedu (4/154) i Hakim koji kaže: “Ovaj hadis je sahih, ali ga Buhari i Muslim ne prenose.” Vidi: El-Mustedrek, 3/85.

[10] Zubejr b. Avvam b. Huvejlid el-Kureši el-Esedi ebu Abdullah. Njegova majka je Safijja b. Abdul-Muttalib, tetka Poslanikova, s.a.v.s. Primio je islam u petnaestoj godini svoga života. Učestvovao je u obje hidžre i u svim bitkama sa Poslanikom, s.a.v.s. Sam za sebe je rekao: “Ne postoji nijedan djelić moga tijela a da nije ranjen sa Poslanikom, s.a.v.s.” Bio je među najpoznatijim junacima. Omer, r.a, ga je imenovao za člana šestočlanog vijeća kome je dao zadatak da izaberu halifu poslije njega i za njih kazao: “Oni su oni sa kojima je Poslanik, s.a.v.s, umro zadovoljan.” Jedan je od deseterice kojima je zagarantovan Džennet. Ubijen je mučki, nakon što se udaljio iz bitke za Devu 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/100-113, Usdu-l-gabe, 2/97-100, El-Isabe, 1/545-546, El-Isti’ab, 1/580-585.

[11] Talha b. Ubejdillah b. Usman b. Amr b. Ka’b el-Kureši et-Tejmi. Ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, jedan od osmerice koji su prvi primili islam, jedan od šesterice koje je Omer odredio za vijeće i jedan od peterice koji su primili islam putem Ebu Bekra. Učestvovao je u bici na Uhudu i svim ostalim bitkama poslije nje. Učestvovao je i u bici za Devu na strani Alije, r.a, a zatim je napustio boj, što je učinio i Zubejr. Sklonio se u sporedne redove, ali ga je pogodila zalutala strijela od koje je umro 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/214-225, Usdu-l-gabe, 2/467-471, El-Isabe, 2/229-230, El-Isti’ab, 2/219-225.

[12] Sa’d b. ebi Vekkas (ime Ebu Vekkasa je Malik) b. Uhejb b. Abd Menaf el-Kureši ez-Zuhri ebu Ishak. Bio je šesti koji je primio islam. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće. Bio je poznat po tome što je njegova dova uvijek uslišavana. To zbog toga što je Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: “Allahu, usmjeri njegove strijele i primi njegove dove!” Bio je jedan od četverice najpoznatijih junaka za koje je Ebu Ishak rekao da su najveći junaci među ashabima Poslanika, s.a.v.s (Omer, Alija, Zubejr i Se’ad). Osvojio je Irak i bio Omerov namjesnik u Kufi. On je, takođe, ostao po strani nemilih događaja među ashabima. Postoji razlaz o godini njegove smrti: jedni kažu da je preselio 55, drugi 51, a treći 54. h. g. Postoje i druga mišljenja u vezi s tim pitanjem.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/137-149, Usdu-l-gabe, 2/214-218, El-Isabe, 2/33-34, El-Isti’ab, 2/18-27.

[13] Abdurrahman b. Avf f. Abd Avf el-Kureši ez-Zuhri ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće, a s kojima je umro zadovoljan Poslanik, s.a.v.s. Primio je islam prije nego što je Poslanik, s.a.v.s, ušao u kuću El-Erkama. Bio je učesnik obje hidžre. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Bio je poznati trgovac koji je svoj imetak trošio na Allahovom, dž.š, putu i na tom polju ima dosta poznatih događaja. Preselio je u Medini i ukopan u El-Beki’u. Dženazu mu je klanjao Osman, r.a.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/124-137, Usdu-l-gabe, 3/276-281, El-Isabe, 2/416-417, El-Isti’ab, 2/393-398.

[14] Prenosi Ebu Davud u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4646 i 4.647 sa sljedećim tekstom: “Hilafet nubuvveta će trajati 30 godina, a zatim će Allah, dž.š, dati vlast kome On hoće.” Sunen Ebi Davud, 5/36-37.

Isti hadis prenosi i Tirmizi u poglavlju o neredima, hadis broj 2227 i kaže: “…ovo je hasen hadis i poznajemo ga samo putem Se’id b. Džehmana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 7/5.

Prenosi ga i imam Ahmed u Musnedu (5/221), a El-Hakim kaže da je sahih, dok se Zehebi o njemu nije izjasnio. Vidi: El-Mustedrek, 1/71 i 145.

Prenosi ga, takođe, i b. Ebu Asim u djelu Es-Sunne, a El-Elbani kaže da je njegov sened sahih. Vidi: Es-Sunne, 2/562.

[15] Muavija b. Ebi Sufjan Sahr bin Harb bin Umejje bin Abd Šems el-Kureši el-Emevi. Osnivač Emevijske države u Šamu. Jedan od poznatih arapskih mudraca. Bio je izuzetno rječit, staložen i ugledan. Rođen je u Mekki i primio islam nakon njenog oslobođenja. Naučio je pisati i računati, zato ga je Poslanik, s.a.v.s, imenovao za svog pisara. Omer, r.a, ga je postavio za namjesnika u Damasku. Osman, r.a, mu povjerava cjelokupni Šam, a namjesnike pokrajina pokorava njemu. Nakon ubistva Osmana hilafet preuzima Alija i odmah šalje glasnika sa viješću o smjeni Muavije. Muavija je za to čuo prije nego što je glasnik do njega stigao. Odmah je pozvao u osvetu za ubistvo Osmana i optužio Aliju za to. Iz tog razloga su se odigrale velike bitke između njega i Alije koje su se završile postavljanjem Muavije za halifu u Šamu, a Alije u Iraku. Zatim se Hasan, r.a, odriče hilafeta u korist Muavije 41. hg. Muavija je ostao na položaju halife sve dok nije zašao u duboku starost. Muavija je jedan od velikih islamskih osvajača. On je prvi koji je vodio pomorske bitke i opkolio Kostantinopolis sa kopna i mora 48. h. g. Za njegovo doba je kovana prva islamska novčanica (dinar). Umro je u Damsku 60. hg.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekatu-l-halife, biografija broj 51 i 2809, Usdu-l-gabe, 4/433-436, Sijer E’alami-n-nubela, 3/119-162, El-Isabe, 3/433.

[16] Prenosi Ebu Davud u Sunenu u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4607. Sunen Ebi Davud, 4/13-15.

Tirmizi u poglavlju o znanju, hadis broj 2678 i kaže: “Ovo je sahih-hadis.” Sunen Tirmizi, 7/319-320.

Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i sa njim je suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 1/95-97. I El-Elbani kaže da je ovaj hadis sahih. Vidi: Sahih Sunen Ibn Madže, 1/13.

[17] Se’id b. Zejd b. Amr b. Nufejl el-Kureši el-Adevi, amidžić Omera b. Hattaba i njegov zet. Nadimak mu je bio Ebu-l-A’ver. Bio je među muhadžirskim prvacima, primio je islam prije Omera, r.a, a Omerov prelazak na islam desio se u njegovoj kući. Učestvovo je u svim bitkama osim bitke na Bedru, jer su on i Talha bili u Šamu i vratili su se tačno na dan bitke. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet. Na ahiret je preselio u Medini 55, po jednom mišljenju, a po drugom 51. godine po Hidžri.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab,3/2.

[18] Amir b. Abdullah b. el-Džerrah b. Hilal el-Fehri el-Kureši ebu Ubejde, poznati emir i vojskovođa. Jedan je od deseterica kojima je obećan Džennet i među prvima koji su primili islam. Učestvovao je u svim bitkama za vrijeme Poslanika, s.a.v.s, i osvojio je sve pokrajine Šama. Preselio je u pomoru od kuge poznatom pod imenon Kega Amvasa 18. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab, 3/2.

[19] Džabir b. Semure b. Dženade b. Džundub b. Hudžejr el-Amiri Es-Sevai. Neki tvrde da mu je ime: Džabir b. Semure b. Amr b. Džndub. Njegova majka je Halida kćerka Ebu Vekkasa, sestra Se’ada b. ebi Vekkasa. On i njegov sin su ashabi. Džabir, r.a, prenosi mnoge hadise od Poslanika, s.a.v.s. Nastanio se u Kufi i u njoj umro 74. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Usdu-l-gabe, 1/304, El-Isabe, 1/212, El-Isti’ab, 1/224, Tehzibu-t-tehzib, 2/39.

[20] Prenosi Buhari u poglavlju o propisima, hadis broj 7222. Vidi Fethu-l-Bari, 13/211.

Muslim u poglavlju o imaretu, hadis broj 1821. Vidi: Sahih Muslim, 3/1452-1454.

[21] Jevrejski svećenik čije je ime bilo Šaul. Rođen je u Tarsusu, a odrastao u Oršalimu (Kudsu). Na početku djelovanja bio je jedan od najvećih protivnika kršćanstva i onih koji su mu pravili najveće spletke. Zatim je prividno prihvatio kršćanstvo s ciljem da ga iskrivi. Uspio je da dostigne veliki stupanj među kršćanima i da postane jednim od njihovih svetaca koji su nadahnuti objavom. To mu je olakšalo uvođenje iskrivljenih doktrina u kršćanstvo, kao što je vjerovanje u trojstvo, božanska narav Isa’a, a.s, i drugo što je danas tako očito u kršćanskoj vjeri.

Vidi: Muhaderat fi-n-nasranijje, 81, Ahmed Šelebi, El-Mesihijje, 90.

[22] Abdullah b. Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porjeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu). Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajine pokušavajući da zavede muslimane. Doselio je u Damask za vrijeme Osmana bin Affana, r.a., ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je, između ostalog, pripisivao svojstva božanstva Aliji, r.a. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslanik, s.a.v.s., i  slično. Umro je 40. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tarih Ibn Asakir, 7/341, El-Bed’ ve-t-tarih, 5/129, Lisanu-l-mizan, 3/289, Abdullah b. Sebe’, Murteda el-Askeri.

LEDUNSKO (POKLONJENO) ZNANJE

 

Sažetak

Ledunsko (poklonjeno) znanje tema je o kojoj se vrlo malo govori i piše na našem jeziku, naročito na naučnom nivou. Ovim radom pokušat ću da rasvijetlim pitanje ledunskog znanja u okviru ehli-sunnetske metodologije istraživanja akaidskih pitanja. Ovoj vrsti znanja pojedine frakcije daju prenaglašenu važnost, do te mjere da je ponekad stavljaju ispred Objave, dok je drugi u potpunosti negiraju. Ispravan je stav onih koji ovu vrstu znanja ne negiraju, nego joj daju mjesto koje joj stvarno pripada.

Ključne riječi: spoznaja, razum, Objava, ilham, ledunsko (poklonjeno) znanje

Uvod

Ukoliko je osjetilna spoznaja utemeljena na osjetilima, a razumska na razumu i osjetilima zajedno, da li sve što čovjek posjeduje na polju spoznaje jesu osjetila i razum? Jesmo li korektni prema čovjekovoj naravi, ukoliko kažemo da se spoznaja svodi na osjetila i razum? Možemo li sa sigurnošću tvrditi da su to jedina sredstva spoznaje?

Svako ko priznaje osjetila i razum kao sredstva spoznaje mora priznati da čovjek po svojoj naravi osjeća da postoji spoznaja koja se ne temelji na osjetilima i razumu. To je poslanička spoznaja putem Objave.

Spoznaja intuicijom (el-hads) jedan je od načina spoznaje

Nije pogrešno intuiciju smatrati jednom vrstom spoznaje, ali je greška smatrati da je to jedini izvor spoznaje i isključiti ulogu razuma i osjetila, ili ih, čak, smatrati preprekom za istinsku spoznaju. Uistinu čovjek može, svojom pronicljivošću i nutarnjim osjećajem dokučiti ono što nije u stanju dokučiti razumom i osjetilima. Međutim, to je samo jedan od vidova spoznaje, a ne jedini način spoznaje. Zato nema potrebe smatrati da je intuicija iznad razuma, ili da je razum samo jedan dio intuicije. Kada se Kur’an obraća ljudskoj intuiciji, obraća joj se kao jednom, a ne jedinom, načinu spoznaje. Kur’an se obraća čovjekovoj naravi kao cjelini koja sve to obuhvata. (Zerzūr, bez godine izdanja: 97)

Kada čovjek dođe do određene spoznaje putem nadahnuća i intuicije, ta spoznaja nije općenita niti neovisna, nego samo dodatna, rezultat je njegovih djela, odnosno njegovog visokog stepena u imanu do kojeg je došao putem pokornosti i bogobojaznosti. To se jasno vidi iz ajeta koji upućuju na to da bogobojaznost otvara vrata mudrosti, prsa čini prostranim i daruje furkan (mogućnost razlučivanja istine od neistine).

Što se tiče onih koji su pretjerali u oslanjanju na ovu vrstu spoznaje i smatraju je jedinim načinom sticanja stvarnog znanja i to znanje priznaju vrednijim od razumskog i šerijatskog znanja, to je nešto što se, ni u kom slučaju, ne može prihvatiti. Jedna od takvih izreka kojom se veliča ova vrsta znanja i umanjuje vrijednost šerijatskog znanja jesu riječi koje Ibn Arebi pripisuje Ebu Jezidu el-Bistamiji, u kojima stoji: “Vi svoje znanje uzimate od mrtvog preko mrtvih, a mi svoje znanje uzimamo od Živog koji ne umire.” (Ibn Arebi, bez godine izdanja: 1/335)

Ilham i Objava

Oni među njima koji priznaju razumsku spoznaju, smatraju Objavu i ilham potpuno istim načinom spoznaje, nasuprot vanjskom načinu koji se temelji na izučavanju i argumentiranju. Međutim, mi znamo da je Objava put spoznaje poslanika i u tome niko drugi nema udjela. To je posebnost koju Allah, dž. š., daruje kome On hoće. Kako je onda moguće smatrati Objavu, koja je čisti dar Božiji i ilham, kojeg El-Gazali smatra vidom ljudske spoznaje, istim? Sve se svodi na to da čovjek postiže ovu vrstu spoznaje ukoliko očisti svoje srce i postane istinski zahid. Ovo je veoma opasno, jer podrazumijeva jednu od dvije neosnovane stvari:

– Priznati intuiciju (nutarnju spoznaju) kao relevatni izvor spoznaje, što podrazumijeva izjednačavanje ostalih ljudi sa poslanicima i gubljenje posebnosti poslanstva. U tom slučaju bi svako mogao da se pozove na to da je on evlija i da putem ilhama svoje znanje crpi direktno iz Levhi-mahfuza. To bi, zaista, bio veliki nered.

– Smatrati spoznaju poslanika ljudskom i spustiti je na razinu evlije. U tom slučaju, izbor jednog čovjeka od strane Allaha, dž. š., za poslanika ne bi imao nikakav značaj.

Nemoguće je drugačije shvatiti ilham kao Objavu. Međutim, poznato nam je da niko od ljudi ne može postići stepen poslanstva, izuzev onih koje je Allah, dž. š., odabrao. Smatrati ilham evlije identičnim sa spoznajom poslanika putem Objave je nešto što se ne može odobriti.

Stepen poslanstva i vilajeta

Sufije smatraju da je suština u spremnosti osobe da se svim svojim bićem posveti Allahu, dž. š. Ko to uspije, Allah će mu, po njihovom ubjeđenju, otkriti tajne neviđenog (gajba), ili sadržaj Levhi-mahfuza. Kakva je, onda, razlika između poslanika i evlije? Ako neko kaže da poslanik prima Objavu putem meleka kojeg vidi i s njim razgovara, a evlija to doživljava tako što se podignu zastori i on svojim srcem vidi Levhi-mahfuz, onda ćemo reći da je evlija na većoj deredži od poslanika, jer je onaj ko vidi bez posredstva bliži Allahu od onoga koji vidi posredstvom nečeg drugog. Poznato je da se poslanik, kao i evlija pripremaju putem zuhda, ali je evliji potreban poslanik kojeg će slijediti, a poslaniku nije objavljen put stizanja zuhdom do Levhi-mahfuza. Međutim, da se evlija putem zuhda vine u visine i dođe u situaciju da direktno čita iz Levhi-mahfuza i tako nadiđe poslanika, to je apsurd. Naravno, to niko razuman neće prihvatiti. Zato je svaka tvrdnja da ilham predstavlja uvid u sadržaj Levhi-mahfuza neistinita i neosnovana.

Zatim, vježbanje i zuhd radi otvaranja vrata srca prema svijetu nevidljivog i Levhi-mahfuzu od strane poslanika jeste u oprečnosti sa prirodom poslanstva, jer se poslanstvo ne može steći putem vježbe i pobožnosti od strane čovjeka, nego predstavlja isključivo Božiji dar.

Ukoliko bi ilham smatrali sredstvom sticanja novih spoznaja putem istinskih evlija, kako bi onda bilo moguće uspostaviti kriterijume spoznaje i kako bi se takve spoznaje uopće mogle verificirati?

Kako bi, onda, bilo moguće tvrditi da je vjera upotpunjena sa posljednjim poslanikom Muhammedom, s. a. v. s.? Kako praviti razliku između spoznaja raznih ljudi, kad je poznato da su samo poslanici imalu posebnu vrstu spoznaje, a svi ostali su jednaki u prilikama za spoznaju u okvirima definisanog u Objavi?

Kako razumijevamo ilham?

Na osnovu Kur’ana i sunneta shvatamo da postoje dvije vrste spoznaje:

–       Spoznaja putem Objave, koja je specifična za poslanike i niko
drugi nije u stanju da im se u tome pridruži.

– Spoznaja putem razuma i osjetila posredstvom istraživanja i razmišljanja, ali ne na način kako to razumijevaju filozofi, isključivo razumski i osjetilno-materijalno. Mi smatramo da osjetila i materija, s jedne strane, i razum i logička pravila, s druge strane, sačinjavaju osnovicu za pravilan odnos prema stvarnosti, kako bi razumijeli svijet oko sebe. Međutim, srce je centar u kome se sve to sakuplja i dešava spoznaja i to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Tako se u tom razumnom biću, koje se zove čovjek, dešava spoznaja za koju ne možemo tvrditi da je samo razumska, niti isključivo osjetilno-materijalna, ili u potpunosti duhovna. To je sveukupna spoznaja, koja obuhvata obje strane ljudskog bića, materijalnu i duhovnu. Ovo, ni u kom slučaju, ne predstavlja omalovažavanje razuma i njegovih zakonitosti, niti umanjivanje značaja uloge srca kroz čišćenje, preodgoj i pobožnost. Pročišćenje ima za cilj da dovede do unutarnje čistoće i spremnosti za nutarnjom spoznajom punim ljudskim bićem. Sve je to preduslov za ono što nazivamo Allahova pomoć i podrška (tewfik) čovjeku u razumijevanju stvari, preciznom povezivanju argumenata, u brzini i efikasnosti izvođenja zaključaka, rasprostarnjenosti grudi, prepoznavanju Allahove svjetlosti kojom Allah upućuje one robove koji slijede put Njegovog zadovoljstva. To je nešto što svakodnevno svjedočimo. Kosmološki i razumski dokazi o Allahovoj opstojnosti vidljivi su za sve ljude. Međutim, isključivo razumska spoznaja koja se temelji na činjenici da svaki događaj ima svoj uzrok nije dovoljna nevjernicima da povjeruju, iako su njihovi razumi u potpunosti ubijeđeni u ispravnost logičkih zaključaka s tim u vezi. Tu je posrijedi i Allahova, dž. š., pomoć i podrška (tewfik), koja se ne može nijekati i kada su u pitanju evlije i kerameti, ali keramet evlije ne može izlaziti iz okvira Šerijata. Isto tako, keramet ne možemo smatrati posebnim načinom spoznaje, koji ima svoja zasebna pravila, ibadete kojima se postiže i definisane tarikate koji do njega dovode. Keramet se, ni u kom slučaju, ne može smatrati nastavkom poslanstva putem evlija, ili nepogrešivih imama. Čak ni od najdobronamjernijih sufija ne možemo prihvatiti tvrdnju da je prihvatanje ove vrste spoznaje njihov odgovor na nametnutu racio-filozofsku školu, koja već odavno dominira Istokom i Zapadom i koja je osiromašila argumentaciju na polju akaida. Oni priznanje ilhama kao izvora znanosti smatraju putem do prihvatanja poslanstva. Međutim, ispravni stavovi su oni koji se ne temelje na odgovoru protivnicima na njihove metode. Neophodno je primijeniti metodologiju vjere, koja je sveobuhvatna i koja ima ogroman (božanski) uticaj na kompletnu ljudsku narav, a ne samo na duhovni segment, ili samo na ljudski razum. Sama vjera u svojoj metodologiji oslanja se na zdrav razum, neiskvarenu ljudsku narav i nutarnju sposobnost spoznaje u čovjeku. Ta sposobnost je kompletnija od suhoparne razumske logike i duhovnosti uronjene u sufijske dubine. To je urođena narav i neiskvareni ljudski potencijal koji svaki čovjek nosi u svome biću. To što se u njoj dešava od procesa i uzajamnih odnosa ne zna niko osim Svevišnjeg Allaha. Zato srce i njegova prosvijetljenost (basiret) nije zaseban put, oprečan, suprotstavljen razumu, nego je to skup svih spoznaja, koji, ukoliko bude ispravan, cijelo čovječanstvo će biti ispravno u svom znanju i djelovanju, a ukoliko bude pogrešan, cijelo čovječanstvo će biti na krivom putu.

Međutim, srčanu spoznaju ili besiret smatrati fazom iznad razuma nije ispravno, jer iznad ljudskog razuma u spoznaji postoji samo stepen poslanstva, koje se temelji na Objavi, koja je rezervisana isključivo za poslanike.

Pravila kojih se treba pridržavati kada je u pitanju poklonjeno (ledunsko) znanje

U skladu sa napred navedenim, poklonjeno (ledunsko) znanje, koje predstavlja Allahovu, dž. š., pomoć i podršku sveukupnoj ljudskoj naravi, ima svoje okvire koje ne smije prelaziti.

Saglasnost sa Kur’anom i sunnetom

Shvatanje, preciznost u analiziranju, brzo reagovanje i dolazak do pravog zaključka, inteligentnost i pronicljivost sve su to prihvatljivi razultati, ali intuicija (hads), nadahnuće (ilham), otkrovenje (kešf) ili bilo šta drugo ne može doći sa znanjem koje je oprečno razumskoj logici i šerijatskom učenju. Sve spomenuto može rezultirati samo dubljim razumijevanjem (šerijatskih) citata u skladu sa razumom i Šerijatom, te značenjima arapskog jezika.

Tvrdnja da se radi o nutarnjem (batin) značenju koje nema granica i koje se ne može spoznati vanjskim značenjem teksta nema nikakve osnove i predstavlja potpuno obezvređivanje znanja i Šerijata. Ne možemo prihvatiti ni izjavu Ibn Arebija da evlije imaju dvije uloge ili dva “mi’radža” (Aš-Ša’rāni, 1959: 2/88): prva je da budu evlije koje će primati nadahnuće u onome što nije definisano Šerijatom, a druga da budu na tragu poslanika, koji su došli sa Šerijatom i dobivaju nova značenja njihovog Šerijata od Allaha, ali kroz svjetiljku poslanstva. Zato što je Svevišnji Gospodar upotpunio vjeru i kompletirao Šerijat poslanstvom Muhammeda, s. a. v. s., koje je posljednje poslanstvo. Šerijat je jasno precizirao način otkrivanja novih propisa u onome što nije definisano tekstom: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (Kur’an, El-En’am: 38) Nigdje se u Šerijatu ne navodi da je ilham put do onoga što jasnim šerijatskim tekstom nije precizirano. Ukoliko je razumijevanje evlija utemeljeno na tekstu, ono mora biti u okvirima šerijatskih izvora i njihovih granica. To razumijevanje mora biti razumski prihvatljivo, ne smije biti oprečno Šerijatu i mora biti u granicama značenja arapskog jezika. Nije dovoljna samo tvrdnja da je određen način razumijevanja šerijatskih citata rezultat ilham-spoznaje i da je uzet iz svjetiljke poslanstva. Možda će nam u razumijevanju značenja posebnog znanja koje Allah daruje onome koga On odabere od svojih iskrenih robova, pomoći riječi Alije, r. a. Naime kada je upitan: “Je li vam Poslanik, s. a. v. s., podario nešto posebno što nije dao drugim ljudima?”, rekao je: “Tako mi Onoga Koji da da sjemenka klija i koji čovjeka stvara, nije izuzev razumijevanja Knjige koje Allah podari nekome od Svojih robova.” (Ibnul-Qayyim, bez godine izdanja: 746)

Znanje mora imati izvor i dokaz

Ova vrsta spoznaje ili ilhama ne smije biti u oprečnosti sa znanjem koje je utemeljeno i ima dokaze, izuzev ako ima jače argumente. Smatranje nekog znanja ilhamom nije dovoljno da bi se to znanje prihvatilo kao dokaz, jer nema jasnih kriterija po kojima se može sigurno definisati da je to što je došlo određenom evliji od Allaha ili od šejtana, jer šejtan kola čovjekom kao što to čini njegova sopstvena krv. Zato je pravilo ehli-sunneta da istinsko otkrovenje (kešf) ne može poslužiti kao dokaz zbog toga što se ne možemo pouzdati u ispravnost intuicije onoga ko nije bezgriješan. (Rešīd Ridā, 1970: 11/365)

Nije ispravno da se poklonjenim znanjem anulira znanje utemeljeno na dokazima. Allah, dž. š., je podario poslaniku mu’džizu kao dokaz istinitosti poslanstva, a nije podario mudžizu evliji kao dokaz vilajeta (evlijaluka) i ispravnosti onoga što zagovara.

Ukratko, svi ajeti i hadisi koji ukazuju na značaj intuicije, ilhama i od Allaha poklonjenog znanja, ustvari, samo upućuju na ljudsku narav, koju je Allah, dž. š., počastio spoznajom, ili spremnošću za spoznajom svojim sveukupnim bićem. Čovjekova spoznaja ne ograničava se samo na razum i osjetila, a Objava je ta koja usmjerava razum i vraća ga ispravnoj ljudskoj naravi, svaki put kad ga razni pravci i ideologije odvedu ustranu.

Kur’an ne negira da Allah, dž. š., šalje kome hoće od Svojih robova posebnu vrstu pomoći (tewfiq) u razmišljanju i zaključivanju, te da mu podari znanje koje ne izlazi iz okvira razuma i Objave, bez posebno određenih asketskih teorija i radnji na kojima se temelje tarikati, koji za sebe tvrde da su put do evlijaluka i kerameta. Naročito oni tarikati koji tvrde da imaju svoj poseban način spoznaje i ilhama, te omalovažavaju razum. Oni tvrde da su samo oni spoznali unutarnja (batin) značenja Šerijata, koja nisu u stanju spoznati oni koji se bave spoljašnjim stvarima i svoje znanje uzimaju od mrtvih, dok oni svoje znanje uzimaju direktno od Allaha, Živoga, koji ne umire.

Međutim, nema sumnje, da približavanje Allahu u granicama onoga što je On propisao, čovjeka izlaže Allahovim posebnim darovima koji mogu dostići stepen evlijaluka – posebne bliskosti Allahu.

Literatura

Al-Ğavziyye, Š. (bez godine izdanja) Medāriğussālikīn. s. l. s.n. Aš-Ša’rāni, A. (1959) Al-Yawāqitu welğewāhir. Kairo. s. n.

Ibn ‘Arebi, M. (bez godine izdanja) Al-Futuhātu al-Meqqiyye. Kairo: Bolak.

Rešīd Ridā, M. (1970) Tefsīrulmenār. Kairo. s. n.

Zerzūr, A. (bez godine izdanja) Meqāletun fil-ma’rife. Damask: Dārul-ma’rife.

OPTUŽBA ISLAMA ZA TERORIZAM – NAJVEĆI UZROK ISLAMOFOBIJE

OPTUŽBA ISLAMA ZA TERORIZAM – NAJVEĆI UZROK ISLAMOFOBIJE

Sažetak

 

Autor u ovom radu inicira pitanje (ne)definiranosti pojma terorizam i njegovog pogrešnog tumačenja na međunarodnoj sceni danas, zatim optužbu islama da se u svom nastanku i razvoju širio sabljom. On navodi primjere tolerancije posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., prema nemuslimanima, primjere iz života ashaba i drugih generacija muslimana kroz cijelu historiju, koji potvrđuju da je tolerancija muslimana prema nemuslimana utemeljena u korijenima njihovog vjerovanja, te da ona nikada nije bila zbog slabosti i nemoći muslimana. To se moglo primijetiti na svim meridijanima do kojih je islam došao, od Afrike i Azije, pa do Evrope. Sve to na najbolji način potvrđuje i ilustrira, nama svima dobro poznati, status nemuslimana za vrijeme islamske vladavine na ovim prostorima. Da je to tako, muslimani BiH pokazali su i u ovoj  posljednjoj  brutalnoj  agresiji  na  njihovu  domovinu,  tokom koje je rušenje džamija od strane nemuslimana bila opća pojava, a rušenje crkava od strane muslimana samo poneki izuzetak.

Zato, svaka optužba islama za terorizam i nekorektan odnsos prema nemuslimanima, koja je danas najveći uzročnik islamofoboije, neutemeljena je i neopravdana.

U  zaključnim  razmatranjima  autor  naglašava  da  je  islam

uvijek,  za  razliku  od  mnogih  drugih,  gradio  i gradi  civilizaciju dijaloga i dogovora, a ne civilizaciju sukoba i razdora.

Uvod

 

Islam je posljednja objavljena vjera. Njime je Allah, dž.š., završio ciklus objave, derogirao objave prije njega i učinio ga jedinom vjerom kojom je On zadovoljan.

Islam je pokazao svoju uspješnost u rješavanju životnih problema tokom različitih vremenskih perioda i na različitim mjestima.  Čovječanstvo  je  dostiglo  najveći  stepen  pravde, jednakosti i slobode upravo u svjetlu vladavine islama. To je općepoznata činjenica, a ne samo mašta, ali je, nažalost, mnogi nisu ili neće da budu svjesni. Naprotiv, danas su mnogi pogledi sa zlim namjerama uprti u islam, s ciljem da ga ocrne i da tu historijsku činjenicu sakriju. Oni su slični onima koji pušući svojim ustima žele da ugase Sunčevu svjetlost.

Najveći  politički,  medijski  i  ideološki  potencijali  Zapada usmjereni su ka muslimanima optužujući jedino njih i njihovu vjeru islam za svjetski terorizam. Neki od njih su pokušali da utemelje svoje optužbe tako što su ustvrdili da korijeni terorizma kod muslimana leže upravo u njihovom vjerovanju i vjerozakoniku. Oni tako žele dokazati da je upravo islam taj koji odgaja svoje sljedbenike kao teroriste. Istinski musliman, po njima, teroristički je projekat, i on je spreman da ubija. Oni time žele zastrašiti svijet i udaljiti što veći broj ljudi od islama. Zapad odavno pokazuje duple standarde.  Kada  se  desi  zločin  kojeg  je  počinio  neki  jevrej, kršćanin, ili pripadnik bilo koje vjere ili sekte, neće kazati da je to počinio jevrej ili kršćanin, ali kada to uradi musliman, onda će reći da je to počinio muslimanski terorist.

Oni su  islam stavili u kafez optužbe, zatim ga osudili bez svjedoka i bilo kakva dokaza. Kada se vidi ovakva nepravda i pravi teror koji se vrši nad islamom, čovjek ne može ostati ravnodušan.

Termin  terorizam  zauzima  veoma  visoko  mjesto  u savremenom političkom diskursu i ima zastrašujuću težinu, do te mjere da je i sam postao jedno od najefikasnijih sredstava terora. Optužba  za  terorizam  postala  je  razlogom,  oko  kojeg  nema diskusije, za napad na narode, pokrete i pojedince, pa čak i za pojedine vlade, kako bi se ponizile, ili, pak, zbrisale sa lica zemlje. Često se dešava da je samo naznaka da postoje indicije da se radi o optužbi   za   terorizam   dovoljna   da   se   to   smatra   otvorenom prijetnjom onome prema kome je usmjerena i dovoljnim razlogom za oružani  napad,  izuzev  ako  se preda  i popusti pred  ovakvim vidom terora.1

1  Vidjeti: Posljedice ideološki iskrivljenog shvatanja svjetskog terorizma, Dr. Se’ad eš-Šehrani, znanstveni odbor za Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g.

Zato je neophodno raditi na rasvjetljavanju ovog problema, kako bi se otklonile mnoge nejasnoće i nepravilnosti koje su omogućile zloupotrebu i preuveličavanje istog. To je obaveza svakog časnog istraživača, mislioca i intelektualca.

 

Jezička definicija terorizma

 

U arapsko jeziku riječ irhab ima značenje straha i zastrašivanja,

a u drugom obliku znači potpuno posvećivanje ibadetu.

Kur’an ovaj termin ne koristi u spomenutom značenju, nego koristi njegove izvedenice koje upućuju na zastrašivanje, strah, uplašenost i sl., i druge izvedenice koje upućuju na pobožnost i isposništvo. U Kur’anu se izvedenice iz arapske riječi (rhb) spominju sedam  puta,   na   različitim   mjestima,   sa   značenjem   straha   i zastrašivanja:

“…on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.” (Al-A’raf, 154)

“… i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispunit ću i Ja Svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!” (Al-Baqara, 40)

“…samo je jedan Bog -, i samo se Mene bojte!” (An-Nahl, 51)

“I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih…” (Al-Anfal, 60)

“I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.” (Al-A’raf, 116)

“Oni se više boje vas nego Allaha, zato što su oni ljudi nerazumni.” (Al-Hašr, 13)

“Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.” (Al-Anbiya, 90)

S druge strane, izvedenice koje upućuju na ibadet i isposništvo spominju se pet puta :

Riječ ruhban (isposnik) spomenuta je u suri et-Tewba, 34, termin ruhbanen navodi se u suri el-Maida, 82, tremin ruhbanuhum u suri et-Tewba, 31, i riječ rehbanijjetun (isposništvo) u suri el- Hadid, 27.

 

Terminološko značenje pojma terorizam

 

Savremeni islamski učenjaci definirali su termin terorizam na 16.  zasjedanju  Svjetskog  foruma  islamskog  fikha,  kojeg  vodi Rabita, u Mekki, januara 2002. godine. U toj definiciji stoji: “Terorizam je nasilničko djelo koje, bez razloga, čine pojedinci, grupe, ili države, protiv drugih ljudi: njihove vjere, života, razuma, ili imetka. Terorističkim činom se smatra i svaki vid prijetnje koji ima za cilj zločinačko zastrašivanje.”2

Slična definicija terorizma prisutna je i u savremenoj zapadnoj literaturi.

Pojedine  države  terorizam  uzimaju  kao  glavnu  strategiju vladavine, kao što je Hitlerova Njemačka, ili Staljinov SSSR, radi ostvarivanja političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih interesa. Ujedinjene Nacije proglasile su određen broj organizacija terorističkim, kao što su: italijanski “Crveni odredi”, japanska “Crvena armija”, irska “Republikanska vojska” baskijska “Eta”, nekoliko palestinskih organizacija na čelu sa “Fatahom”… To su najpoznatije terorističke organizacije 20. stoljeća, uvrštavajući još neke islamske organizacije, u posljednje vrijeme, na čelu sa “Al- Kaidom”.

 

Optužba islama za terorizam

 

Mnogi zapadni mediji danas optužuju muslimane za terorizam i nasilje do te mjere da je kod mnogih zapadnjaka terorizam postao neizostavna odrednica islama. Oni misle da učenje islama podstiče

 

2 El-Irhabu vel-unfu vet-tetarruf fi mizani eš-šer’, Isam’il Lutfi, Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g., Rijad.

Opširnije o značenju terorizma na našem jeziku vidjeti: Međunarodni odnosi, 127-133, dr. Džemal Najetović, Novi Pazar, 2012.

 

 terorizam i muslimane odgaja da budu teroristi. Međutim, to je daleko od istinskog islama i njegovog učenja. Islam ni u jednom segmentu ne odobrava teror, jer po islamskom učenju zastrašivanje nevinih ljudi i ugrožavanje njihovih života, imetaka i sigurnosti spada u najteže velike grijehe (el-kebair) za koje je propisana oštra sankcija u islamskom zakonodavstvu (hadul-hiraba). Potrebno je istaći da postoje određeni krugovi koji su pokušali tendenciozno protumačiti neke šerijatske tekstove u kojima se navodi pojam rehebejerhebu, od čega je, u arapskom jeziku izvedena imenica irhab, što u savremenom arapskom jeziku znači teror. Međutim, treba znati da jedno od temeljnih pravila u ispravnoj kur’anskoj egzegezi (tefsiru) kaže da se Kur’an mora tumačiti shodno značenjima koja je arapski jezik imao u vrijeme objave Kur’ana a ne prema onim značenjima koja su nastala kasnije s obzirom da je i arapski, kao i svaki drugi jezik, tokom povijesti pretrpio određene promjene, pa su neke riječi poprimile sasvim drugačija značenja. Ono što je važno naglasiti jeste da šerijatski tesktovi (Kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika) u sebi ne sadrže ništa što bi opravdavalo terorizam ili pozivalo u njega. Ono što se spominje u 60.  ajetu  sure  El-Enfal:  “Protiv  njih  pripremite  svu  silu  koju možete, kako biste njome zastrašili Allahove i vaše neprijatelje i druge za koje vi ne znate, a Allah ih dobro zna”, nije nikakav poziv za teroriziranje ljudi, već legitimna priprema za odbranu od neprijateljskog  napada.  Upravo  tako  su  ovaj  ajet  protumačili klasični  komentatori  Kur’ana  poput  Ibn  Džerira  et-Taberija  i drugih. 3

Poznato je da sve države i narodi imaju svoje vojske, da ih naoružavaju i pripremaju za odbranu svoga suvereniteta i svojih granica.  Otuda  brojne  vojne  vježbe  kako  bi  svoje  protivnike upozorili na silu kojom raspolažu, s ciljem da se ovi ne usude napasti ih, nego da ih uvažavaju i poštuju. To je općepoznato, nešto što  prakticiraju  svi  narodi,  što  je  dozvoljeno  po  svim međunarodnim  zakonima  i  niko  ne  može  kazati  da  to  nije legitimno. To je pravo svake države i svakog naroda. Muslimani, isto tako, imaju pravo na svoju oružanu silu, koja će njihove neprijatelje primorati da ih uvažavaju i poštuju, a ne da ih, kada to zažele, napadaju i osvajaju. Iz navedenog se jasno da razumjeti da

3     Vidjeti: El-Džuzuru et-tarihijjetu li hakikati el-guluvv vet-tetarruf vel-irhab, dr. Ali eš-Šibl. Tefsiru et-Taberi, 6/274.

riječi kako bi njome zastrašili iz citiranog kur’anskog ajeta imaju pozitivno značenje i da se time ima za cilj spriječiti ratovanje, ubijanje, razaranje i nered. Ova vrsta zastrašivanja nije teror, već nešto što je u funkciji sprečavanja i prevencije sukoba, nasilja i rata. Zašto onda optuživati Kur’an da u sebi sadrži elemente koji podstiču na terorizam!? Uistinu, to je gnusna laž i potvora! Islam to odbija u svakom svom segmentu, čak i onom etimološkom: sam korijen iz kojeg je izvedena riječ islam znači mir i život u miru. Stoga je sasvim razumljivo da islam zabranjuje svaki oblik ekstremizma i teroriziranja ljudi. Posebno je zabranjeno vršiti teror nad onima koji su nevini, kao što se dešava u slučaju otmice aviona ili uzimanja ljudi kao talaca. Shodno islamskom učenju, ni u kom slučaju nije dozvoljeno koristiti se zabranjenim sredstvima da bi se ostvario čak i legitiman cilj. To je u potpunoj suprotnosti sa principom koji kaže da cilj opravdava sredstvo. U islamu i sredstvo mora biti dozvoljeno i legitimno.

 

Pogrešno razumijevanje terorizma

 

Optužba za terorizam postala je opasno oružje koje se uperuje protiv mnogih naroda, grupa, organizacija, a ponekad i protiv pojedinih vlada i država. Dovoljna je samo optužiti neku instituciju za terorizam da se ona odmah osudi i preduzmu mjere za njeno kažnjavanje,  ili  se  povede  otvoreni  rat  protiv  nje.  Slobodno možemo reći da je optužba za terorizam postala najefikasnije sredstvo kojim se terorizam služi. Najopasnije u upotrebi termina terorizam danas je to što se svjesno miješa i izjednačava pojam nasilnika i žrtve, napadača i obespravljenog, a ponekad to ide do te mjere da se potpuno izvrću činjenice i legalizira ono što radi nasilnik i napadač, a žtrva se optužuje za terorizam.

Ispravan pogled na djela koja se danas nazivaju terorizmom zahtijeva  da  napravimo  razliku  između  njih  i  da  svako  djelo stavimo  tamo  gdje  ono  stvarno  pripada.  To  su  osnove  koje zahtijeva pravda i pravilno prosuđivanje. Stavljanje svih u isti koš i izjednačavanje različitih stvari nije ništa drugo do jedan od vidova zabluđivanja, obmane i prevare.

Dužni smo napraviti razliku između slijedećih situacija:

1 – Nasilnik koji nepravedno čini nasilje protiv nevine žrtve.

2 – Nasilnik i onaj prema kome se nasilje čini podjednako su nasilni i nepravedni.

3 – Onaj ko  je zanemario  legalna sredstva za  ostvarivanje svojih prava i odmah upotrijebio nasilje i teror.

4  –  Onaj  ko  je  iskoristio  sva  legalna  nenasilna  sredstva  i potpuno ih iscrpio a nije ostvario svoja prava, niti otklonio nepravdu koju prema njemu njegov protivnik uporno čini.

5 – Onaj ko pribjegava nasilju u samoodbrani, nakon što je isto doživio od svog protivnika, koji je prvi počeo činiti nasilje.

6 – Onaj čije je zagarantirano i općepriznato pravo uzurpirano.

7 – Onaj koji samo tvrdi da ima pravo na nešto, ali mu to nije priznato.

Danas imamo na sceni sve spomenute situacije onih koji se  optužuju i kažnjavaju za terorizam, iako međunarodno pravo, niti bilo koja vjera, ili bilo koji moralni koncept ne opravdavaju izjednačavanje spomenutih kategorija i osuđivanje svih zajedno, bez ikakve razlike među njima. Međutim, danas većina političara i novinara koji ih slijede to čini, kako bi manipulirali narodima, i to na način koji je sam po sebi teror protiv onih čija su legitimna prava ugrožena, kako ne bi bili u stanju da se odupru i ostvare svoja prava. On to čine tako da cijeli svijet zastrašuju od bilo koga, ili bilo koje organizacije i grupe čiji pripadnici zahtijevaju istinu, pravdu i poštenje.

Ako logika stvari zahtijeva da svakog nepravednog teroristu najstrožije osudimo, bez obzira što on tim putem traži svoja prava, ukoliko nije iskoristio sve legalne načine borbe, ista ta logika zahtijeva da podržimo svakog onog ko je ustao da se brani i ostvari svoja prava nakon što je iscrpio sve legitimne mogućnosti a nije ostvario svoja prava. Još gore i opasnije od toga je da se onaj prema kome se nasilje nepravedno čini proglasi krivim i optuži za terorizam, a istovremeno se potpuno prešućuje nepravda koju je pretrpio, te pravda nasilnik koji je nepravdu počinio. Naprotiv, čak taj nepravedni nasilnik ima podršku šire međunarodne zajednice.4

4     Medželletu Kullijeti usul ed-din ved-da’vah, 2/912-914.

Uzroci širenja islama

Šejh Ibrahim Vadika,5 generalni sekretar Islamske rabite u Konakriju – Gvineja, kaže da su izjave pojedinih orijentalista da se islam širio sabljom, te da ljudi tada nisu imali drugog izbora: islam ili smrt, te da su nagla osvajanja tako velikih teritorija od strane muslimana dokaz da se islam širio sabljom, izjave koje su u potpunoj suprotnosti sa istinom i samo svjedoče neprijateljstvo prema islamu. Naprotiv, mi o pitanju širenja islama primjećujemo slijedeće činjenice.

Prvo. Postojanje nemuslimanskih zajednica, kao što su jevrejska, kršćanska i druge, sa svim pravima koje slobodno i u punoj sigurnosti uživaju u islamskim državama, najbolji je dokaz neistinosti tih tvrdnji.

Drugo. Historija čovječanstva potvrđuje da svaki sistem koji je nastao putem sablje, ukoliko nestane te sablje, također nestaje.

Treće. I pored velike slabosti kojoj su muslimani današnjice izloženi, mi vidimo kako se islam i dalje širi u zemljama u koje nisu   kročile   ranije   generacije   muslimana.   Zato   je   potpuno neispravna tvrdnja onih koji kažu da se islam raširio sabljom. Islam je, od samog početka, bio primjer tolerancije među ljudima i sablju je upotrebljavao samo kada nije imao drugog izlaza u odbrani slobode vjerovanja i misli svih ljudi. Prve generacije muslimana nudile  su  islam  drugim  narodima  iz  prizme  kur’anskog  ajeta  u kome stoji:

“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (An-Nahl, 125)

Stoga, ko hoće, neka vjeruje, a ko hoće, neka ne vjeruje. Koliko je prvih misionara islama nepravedno i bez razloga ubijeno, nakon što su poslani od strane Poslanika, s.a.v.s., da poučavaju plemena i narode koji su prihvatili islam. Muslimanska osvajanja pojedinih pokrajina rezultat su ponašanja pojedinih plemena i vladara koji su uzurpirali ljudske slobode u izboru vjere i ubijali misionare Istine.

5     Istina  o  islamu,  četrnaesti  svjetski  kongres  Vrhovnog  vijeća  za  islamske djelatnosti, 1423, h.g., str. 66-68.

Primjer  prelaska  u  islam  sirijskih  kršćana,  zatim  mnogih naroda Afrike i, konačno, širenje islama na Balkanu, najočitiji su primjeri širenja islama bez upotrebe sile.

Ovdje je prigodno spomenuti događaj koji se desio jednom čovjeku koji je ušao kod abbasijskog halife Me’muna, r.a., i obratio mu se grubim riječima, a ovaj mu je odgovorio: “Allah je poslao nekoga ko je bolji od tebe drugome ko je sigurno gori od mene, pa mu je naredio da bude blag prema njemu: poslao je Allahove poslanike Musaa i Haruna, a.s., a oni su sigurno bolji od tebe, Faraonu, koji je gori od mene, ali im je rekao: ‘Obratite mu se lijepim govorom, kako bi pouku primio ili se Boga uplašio.’”

Svevišnji     Gospodar,     Allah,     dž.š.,     Svoga     miljenika Muhammeda, s.a.v.s., opisuje riječima: “Zaista si ti na visokom stepenu  morala!”  Visok  stepen  odgoja  bila  je  osobina  koja  je krasila Poslanika, s.a.v.s., u metodu njegovog pozivanja u Allahovu vjeru. Uvijek je preferirao blagost i lijepu riječ nad grubošću i nasiljem. Navest ćemo nekoliko hadisa o toj temi.

      “Zaista je Allah blag i voli blagost u svemu.” Povod ovog hadisa   najbolje  govori  o   veličini  odgoja  Poslanika, s.a.v.s., ali, istovremeno, o iskvarenosti duša jevreja koji su mu činili razne intrige. Buharija, r.a., prenosi od Aiše, r.a., da je, jedne prilike, jedna grupa jevreja zatražila dozvolu za ulazak kod Poslnaika, s.a.v.s., pa kada su ušli, pozdravili su ga riječima: “Essammu alejk!” (iskrivljena verzija selama, koja znači: neka je otrov na tebe), na što je h. Aiša odgovorila: “Alejkumussammu vella’neh!” (Neka je otrov i prokletstvo na vas!), a Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost u svemu!” Aiša mu tada reče: “Zar nisi čuo šta su rekli?!” On tada reče: “Jesam, i samo sam im odgovorio: Ve alejkum (i na vas).”

      Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost. On daje za blagost (Svojih robova) ono što ne daje za grubost, niti za bilo šta drugo.”6

      “Kome je dat udio u blagosti, dat mu je udio u dobru, a kome je uskraćen udio u blagosti, uskraćen mu je udio u

6     Muslim, 2593.

dobru.”

      “Poslanik, s.av.s., kada bi bio u prilici da bira između dvoje, uvijek bi odabrao lakše, izuzev ako se radilo o grijehu – on bi bio daleko od njega. Poslanik, s.a.v.s., nikada se nije svetio zbog nečeg ličnog, nego samo ukoliko se povrijede Allahove svetinje – onda bi se svetio radi Allaha.”7

 

Tolerancija Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima

 

Tolerantan odnos Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima najbolji je demant tvrdnji da se islam širio sabljom. Svevišnji Gospodar poslao je Svoga Poslanika, s.a.v.s., kao milost svim ljudima. On je primjer ljudskog savršenstva u svakom segmentu svoga života, u odnosu prema svome Gospodaru, prema svim ljudima, muškarcima i ženama, svim rasama i bojama, kao i svim uzrastima, muslimanima i nemuslimanima. Džabir, r.a., kaže: “Poslanik, s.a.v.s., bio je jednostavan čovjek, prefinjenog morala, krasile su ga samo lijepe osobine.”8

Mnogobrojni  su  primjeri  tolerancije  Poslanika,  s.a.v.s.,  prema nemuslimanima, a navest ćemo samo neke.

1- Za njega je Allah, dž.š., kazao: “Mi smo te poslali kao milost svim svjetovima.” (El-Enbija, 107) On je bio istinska milost svim stvorenjima. Imam Buhari u svom Sahihu naslovljava jedno poglavlje sa: “Milost prema ljudima i životinjama.”

2 – Poznato je da Poslanik, s.a.v.s., nakon oslobađanja Mekke, svojim najvećim neprijateljima, koji još nisu bili oružje ispustili iz svojih ruku, izrekao je čuvene riječi: “Idite, vi ste slobodni!”

3 – Učio  je dovu majci čuvenog ashaba Ebu Hurejre prije nego što je primila islam. Muslim u svom Sahihu prenosi da je Ebu Hurejre rekao: “Pozvao sam svoju majku u islam dok je još u mnogoboštvu bila. Jedne prilike uzvratila mi je lošim riječima o Poslaniku, s.a.v.s., pa sam otišao plačući do Poslanika, s.a.v.s., i kazao mu šta se desilo, te ga zamolio da joj učini dovu da je Allah uputi na Pravi put. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Allahu moj, Ti uputi majku Ebu Hurejre!’ Obradovao sam se dovi Poslanika, s.a.v.s., i pohitao kući. Tamo sam našao zaključana vrata i čuo glas

7     Buharija, 3560, Muslim, 2327.

8     Muslim, 1213.

majke koja mi kaže da malo sačekam. Čuo sam kako prosipa vodu i shvatio da se kupa. Nakon toga se pokrila i došla da otvori vrata izgovarajući: ‘Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden  resulullah’,  i  tako  prešla  na  islam.  Zatim  sam, plačući od radosti, otišao do Poslanika, s.av.s., da ga obavijestim šta se desilo.”9

Ensarije su došle Poslainiku, s.a.v.s., i kazali: “O Allahov Poslaniče,  čini  dovu  protiv  plemena  Sekif!”  A  on  odgovori: “Allahu, uputi Sekif!” Oni ponoviše: “Allahov Poslaniče, dovi protiv njih!”, a on odgovori: “Allahu, uputi Sekif!” Ponovo su zatražili isto, a Poslanik, s.a.v.s., ponovi istu dovu.10 Oni su nakon toga primili islam i bili među najboljim muslimanima, među njima je bilo i poznatih alima i vojskovođa.

Tolerancija Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima ogleda se   i  u   pismima   koja   im   je   poslao,   a   koja   su   sadržavala najprefinjenije i najljepše riječi kojim ih poziva u islam. Poslanik,  s.a.v.s.,  posjetio  je  bolesnika  jevreja,  što  prenosi

Buharija.11

Trgovao je i poslovao sa nemuslimanima, te naređivao da se pazi rodbina, makar bili i nemuslimani. Naredio je Esmi, kćerki Ebu Bekra, da posjećuje i pazi svoju majku (koja nije bila muslimanka).12

U Medini, prilikom formiranja prve muslimanske zajednice, jevreji su živjeli zajedno sa muslimanima pod ugovorom. Poslanik, s.a.v.s., bio je izuzetno tolerantan i blag prema njima, sve dok nisu prekršili ugovor i izdali Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Ko učini nepravdu prema nemuslimanu koji je pod ugovorom, ili ga ošteti, ili optereti preko njegove moći, ili od njega nešto silom uzme, ja ću protiv njega svjedočiti na Sudnjem danu.”13

Konačno, poznati Medinski ustav, koji se sastojao od 42 stavke,  kroz  nekoliko  njih  tretirao  je  prava  jevreja  u  prvoj medinskoj zajednici.14

9     Muslim, 2491.

10   Tarihu-l-medina, Ibn Šejbe, 2\98

11   Buharija, hadis broj: 5657.

12   Buharija, hadis broj: 2620.

13   Buharija, hadis broj: 3166.

14   Kompletan tekst Povelje naveden je u slijedećim izvorima: El-Emval, Ebu

Ubejd, str. 292-295, El-Emval, Ibn Nedževejh, str: 2/466-470, Siretu Ibn Hišam,

2/292.

Ovaj  metod  tolerantnog  ophođenja  prema  drugom  i drugačijem, kojeg je Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom najbolje pokazao, nadilazeći svoje lične prohtjeve, još uvijek daje krasne plodove kod njegovih sljedbenika. Taj metod je imao veliki utjecaj na ashabe i tabi’ine, r.a., zatim na sve generacije muslimana do danas.  To  se  jasno  vidi  iz  različitih  epoha  historije  islama  i islamske kulture i civilizacije.

Primjeri tolerancije prema nemuslimanima od strane prvih generacija muslimana

Historija islama svjedoči da muslimani nikada nisu nijednog nemuslimana prisilili da napusti svoju vjeru. Islam je vjera razuma i u potpunom skladu sa osnovnim ljudskim potrebama, te ne dozvoljava da se bilo ko u nju uvodi nasilno. Suživot muslimana sa jevrejima i kršćanima je činjenica kroz cijelu historiju islama, i nije zabilježen  ni  jedan  jedini  primjer  nasilnog  primanja  islama  od nekog jevreja, kršćanina, ili pripadnika bilo koje druge vjere.15

Thomas Arnold piše: “Nismo čuli ni za jedan pokušaj nasilnog uvođenja  u  islam  nekog  od  nemuslimana,  niti  za  slučaj sistematskog ugnjetavanja kršćana s ciljem istrebljenja kršćanstva.”16

Period prve četverice halifa bio je nastavak prakse Poslanika, s.a.v.s., i svjedočio je mnoge primjere tolerantnosti islama prema nemuslimanima. Evo samo nekoliko primjera.

1 – Halid ibn Velid, za vrijeme halife Ebu Bekra, sklopio je sa stanovnicima Hire u Iraku, koji su bili kršćani, ugovor u kome je stajalo: “Kada bilo koji starac toliko oslabi da nije u stanju zarađivati, ili ga zadesi kakva bolest, ili je osiromašio nakon bogatstva   toliko   da   mu   njegovi   sunarodnjaci   daju   sadaku, oslobađam ga  od  poreza  i određujem  mu  egzistenciju,  njemu  i njegovoj porodici, iz državne kase.”17

Oni koji teže za uspostavom solidarnosti u društvu i tragaju za primjerima te solidarnosti, neće naći bolji primjer od ovog, koji pokazuje toleranciju i solidarnost islama prema nemuslimanima. Islamska solidarnost ne dozvoljava da i jedan nemusliman pod islamskom vlašću bude u takvoj situaciji da ovisi o sadaki drugih.

15   Vidjeti: Akduz-zimmeti fi et-tešri’ el-islamijj, Muhammed Al-Matredi, 17.

16   Poziv u islam, Tomas Arnold, 99.

17   Kitabu el-kharadž, Ebu Jusuf, 306.

2 – Halifa Ebu Bekr savjetovao je svoju vojsku riječima: “Prolazit ćete pored svećenika u manastirima koji tvrde da su se posvetili samo Bogu. Ostavite ih i nemojte rušiti njihove bogomolje.”18

3 – Drugi halifa, Omer, r.a., svoje namjesnike savjetuje da budu korektni prema nemuslimanima i poštuju ugovore s njima, te da ih ne opterećuju preko njihovih mogućnosti.19

4  –  Halifa  Omer  b.  Abdul-Aziz  naredio  je  glasnicima  da pozovu sve one koji imaju neku žalbu da je iznesu. Došao mu je jedan nemusliman i rekao: “O vladaru pravovjernih, ja te molim da postupiš po Kur’anu!” On mu reče: “O čemu se radi?” “Abbas b. El-Velid b. Abdul-Melik oteo mi je moju zemlju.” Abbas je bio prisutan, pa ga je halifa upitao: “Je li to tačno?” On odgovori: “Jeste, to je meni poklonio i prepisao namjesnik El-Velid.” Omer upita nemuslimana šta on kaže, a on reče: “Vladaru pravovjernih, ja od tebe tražim da postupiš po slovu Kur’ana!” Tada Omer reče: “Da, preče je da slijedimo Allahovu knjigu od knjige El-Velida!” Zatim je naredio Abbasu da čovjeku vrati njegov posjed, što je ovaj i učinio.20

 

Islamski pogled na odnose među narodima

 

Temelj međuljudskih odnosa u islamu, na nivou pojedinca, zajednice, ili svjetskom nivou, jeste međusobno upoznavanje i solidarnost u dobru, a ne sukob, neprijateljstvo, teror i zlo. Kur’an je precizirao te glavne odrednice riječima: “Oljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i jedne žene, a zatim smo vas učinili narodima i plemenima da biste se međusobno upoznavali! Zaista je najčasniji među vama onaj ko je najbogobojazniji!” (Al-Hudžurat,

13) Iz navedenog ajeta jasno se vidi da je temelj vanjskih odnosa muslimanske zajednice mir, a da je rat i neprijateljstvo izuzetak, koji je prouzrokovan neprijateljstvom i napadom s druge strane.

Šejh Muhammed Rešid Rida kaže: “Davanje prednosti miru nad ratom i smatranje rata samo nuždom koja se upražnjava shodno datim okolnostima jeste kur’anski imperativ. Nakon što Kur’an naređuje vjernicima da pripreme sve što mogu od faktora sile kako bi zastrašili svoje neprijatelje, naređuje im i slijedeće: ‘Ako oni

18   Futuhu eš-Šam, El-Vakidi, 1/8, El-Mevsu’atu fi semahati el-islam, 1/446.

19   ElBuhari, hadis broj: 1392.

20   ElBidaje ven-nihaje, Ibn Kesir, 9/213.

budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu,  sve  čuje  i  sve  zna.’  (El-Enfal,  61.)  S  obzirom  da neprijatelji, ponekad, pribjegavaju primirju samo kao varci, da bi dobili na vremenu i bolje se pripremili za nastavak borbe, Kur’an ni tu mogućnost ne uzima kao ispriku za nastavak rata nego bodri na mir, pa kaže: ‘A ako htjednu da te prevare, – pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći i vjernicima.’” (El- Enfal, 62)

Islam je vjera koja odbija nasilje i nepravdu, a promovira mir i pravdu. On poziva u međusobno uvažavanje i pomaganje, te u konstruktivan dijalog  i razumijevanje  među  ljudima. Islam postavlja najbolje temelje za međunarodne odnose. To je pravda, a ne nacionalni interesi ili vojna sila, kao što je to danas na svjetskoj sceni. Ljudski rod je iskusio žestinu politike koja međunarodne odnose temelji na nacionalnim interesima i vojnoj spremnosti, politike  koja  je  dovela  do  brojnih  ratova  svjetskih  razmjera  i odnijela ogroman broj ljudskih žrtava.

Allah, dž.š., kaže: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu. Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Nahl, 125-126)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: „O ljudi, nemojte priželjkivati susret sa neprijateljem i molite Allaha da prođe bez sukoba. Ali, ako se sukob desi, onda budite čvrsti i strpljivi!”21

Iz navedenog se zaključuje da islam gradi civilizaciju dijaloga, a ne civilizaciju sukoba. Nažalost, sukob civilizacija je termin na kojem se danas sve više insistira i na njemu se grade teorije o međunarodnim odnosima.

Nema sumnje da je ovaj koncept odgajao muslimane tokom cijele  historije  islama.  To  se  moglo  primijetiti  na  svim meridijanima do kojih je islam došao, od Afrike i Azije, pa do Evrope. Sve to na najbolji način potvrđuje i ilustrira, nama svima dobro poznati, status muslimana za vrijeme islamske vladavine na ovim prostorima. Da je to tako, muslimani BiH pokazali su i u ovoj zadnjoj  brutalnoj  agresiji  na  njihovu  domovinu,  tokom  koje  je

21   Semahatu el-islam fi mu’ameleti gajril muslimine, Dr. Abdullah Luhajdan, 20.

rušenje džamija od strane nemuslimana bila opća pojava, a rušenje crkava od strane muslimana samo poneki izuzetak.

 

Svjedočenje nemuslimana o toleranciji muslimana

 

Svjedočenje sirijskih kršćana

 

Od samog početka islama, u sedmom stoljeću, sirijski kršćani, 13. godine po Hidžri, pišu Ebu Ubejdi, tadašnjem namjesniku: “O muslimani, vi ste nama draži od Rimljana, iako su oni pripadnici naše vjere, zato što vi više poštujete ugovore, što ste bolji prema nama, što nam manje nepravde nanosite i što je vaša vladavina za nas povoljnija.”22

 

Svjedočenje Thomasa Arnolda

 

Thomas  Arnold,  jedan  od  najpoznatijih  pisaca  o  historiji širenja islama, u svojoj knjizi Poziv u islam, piše: “Zaista je prava istina da kažemo da su nemuslimani uživali unutar islamske vladavine plodove islamske tolerancije, kojoj ne možemo naći primjera u Evropi prije savremenog doba. Opstanak kršćanskih manjina u islamskim zemljama dokaz je da su pojedini vidovi nepravde i nasilja prema njima, od strane konzervativaca i ekstremista,   bili   rezultat   lokalnih   neprilika,   a   ne   principa nacionalizma i netolerancije.”23

Autor zatim dodaje: “Kršćani su u svojim sredinama živjeli bezbjedno i potpuno sigurni za svoje živote i imetke, uživajući u toleranciji koja im je omogućila slobodu vjerskog mišljenja. Isto tako su uživali, naročito u gradskim sredinama, visok stepen materijalnog prosperiteta od prvih dana hilafeta.”24

U istoj knjizi Arnold bilježi: “Muhammedanska vjera je privukla u svoje okrilje značajan broj kršćana, čak na samom početku islama. To se nije desilo samo sa običnim kršćanima, nego su pojedini njihovi plemići i vođe pristupili muslimanima, upravo kada su kršćani pobjeđivali. Zar je, poslije toga, moguće kazati da se islam širio među kršćanima silom?”25

22   Futuhu el-buldan, El-Belaziri, 139. Vidjeti: Poziv u islam, Thomas Arnold,

73, Kitabu el-haradž, Ebu Jusuf, 139.

23   Poziv u islam, Thomas Arnold, 703-729.

24   Poziv u islam, Thomas Arnold, 81.

25   Poziv u islam, Thomas Arnold, 85.

 

Svjedočenje Jovana iz Nikozije

 

U   jednoj  od   najstarijih   kršćanskih   knjiga   govori  se   o toleranciji  Amra  b.  Asa  prema  kršćanima  Egipta.  U  toj  knjizi navodi se da je islam oslobodio egipatske kršćane od nepravde Rimljana  i  porazio  rimljanski  kolonijalizam,  te  da  je  to  Božija osveta za nepravdu Rimljana prema Egiptu i nasilje prema egipatskim kršćanima. U Historiji Egipta Jovana Nikozijca, koji je savremenik tih događaja, stoji: “Zaista, Bog koji čuva Istinu nije zapostavio svijet, nego je presudio nasilnicima i prema njima nije bio milostiv, zato što su se usudili okrenuti protiv Njega, te ih je predao Arapima muslimanima, koji su, za kratko vrijeme, osvojili svaki grad u Egiptu. Rimljanski car je bio toliko ožalošćen zbog gubitka Egipta da se Božijom voljom razbolio i umro. A Amr b. As je svakog dana bivao sve jači, uzimao poreze koje je odredio, ali nije uzeo ništa od imovine crkava, nije počinio nijednu pljačku niti otimačinu. Naprotiv, cijelo vrijeme čuvao je i štitio crkve.”26

Ovo je svjedočanstvo kršćanskog očevica o toleranciji islama, koja se sprovodila u praksi, i to kada – prije 14 stoljeća! To je tolerancija koja proizilazi iz islamskog vjerovanja. Nije kao pravo državljanina koje je nastalo u sekularnim državama tek nakon pada vjerskog svjetonazora.

 

Svjedočenje Gustava Le Bona

 

„Istina je da narodi nisu upoznali samilosnijeg i tolerantnijeg osvajača od Arapa, niti tolerantnije vjere od njihove.”27

Čuveni filozof Volter je u više navrata govorio o Poslaniku, s.a.v.s. Jedna od tih izjava je slijedeća: “Nije tačno ono što mnogi tvrde,  da  je  islam  silom  i  sabljom  osvojio  više  od  polovice zemaljske kugle. Naprotiv, razlog njegovog naglog širenja je jaka želja ljudi da ga prihvate nakon što osvoji njihov razum. Najveće oružje koje su muslimani iskoristili u širenju islama jeste visok stepen moralnih vrijednosti koje su ih krasile po uzoru na poslanika Muhmmeda. Samo ovo malo što sam izjavio, dovoljno je da demantira mnoštvo izmišljenih i lažnih predstava o kojima su naši

26   Historija  Egipta  –  koptsko  viđenje  islamskog  osvajanja  Egipta,  Jovan

Nikozijac, 201-220.

27   Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon, 720.

historičari pisali  i  što  se uvriježilo  u  našim glavama  u  vezi  sa islamom. Zaista je obaveza neistinu istinom eliminirati.”28

 

Umjesto zaključka – Mir je vrlina islama

 

Ovo je samo kratak kritički osvrt na tezu da je islam vjera terora i nasilja, te da su islamska osvajanja kroz historiju najbolja potvrda za to. Iz navedenog se jasno vidi da je islam, suprotno toj tvrdnji, vjera mira i tolerancije, te da je historija islama i njegovog širenja  diljem  svijeta  najbolji  primjer  vrhunske  tolerancije  u ljudskoj historiji.

Islam  je,   kako   je   navedeno,   civilizacija  dijaloga,   a   ne

civilizacija sukoba. Konačno, islam je vjera mira – selama  termin  mir   često   se   spominje   u   Kur’anu   i   hadisima Poslanika, s.a.v.s.;

      Mir – Selam, jedno je od lijepih imena Allaha, dž.š. Allah, dž.š., davši Sebi ime Selam – Mir, htio je na taj način nasloviti Svoju poruku koju su poslanici pronoslili i kojoj su ljude, u svim vremenima, poučavali;

      Džennet  je kuća  mira.  Allah, dž.š., naziva kuću vječnog boravišta kućom mira;

selam je vječiti pozdrav muslimana;

      selam   je   završetak   svake   molitve   muslimana.   Svaki musliman svakoga dana pet puta molitvu čini, i svaku od njih završava selamom;

      selam (Mir s vama!) je ključ ulaska u kuće. Musliman je dužan prije ulaska u bilo čiju kuću nazvati selam;

      selam je pozdrav kojim će na Sudnjem danu Allah, dž.š., pozdraviti Svoje robove: “…a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdravljati sa: ‘Mir vama!’, i On im je pripremio nagradu plemenitu.” (El-Ahzab, 44);

Ukratko,   islam  predstavlja   historiju   mira   i  tolerancije globalnih razmjera.

Nadamo se da će ovaj skromni rad doprinijeti rasvjetljavanju fenomena islamofobije i mnogima pomoći da shvate da je strah od islama neopravdan i neutemeljen.

28   Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon, 742.

Literatura

      Akduz-zimmeti fi et-tešri’ el-islamijj, Muhammed Al-Matredi, Ed-daru el-džemahirijje, 1396. h. g.

      El-Bidaje ven-nihaje, Ibn Kesir, Daru Alemi el-kutub, 2003.

      Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon,

      ElDžuzuru et-tarihijjetu li hakikati el-guluvv vet-tetarruf vel- irhab, dr. Ali eš-Šibl. Rijad, 1425. h. g.

      Futuhu el-buldan, Ahmed  b. Jahja El-Belaziri,  Muessetu el- Me’arif, Bejrut, 1987.

      Futuhu eš-Šam, Muhammed b. Umer El-Vakidi, Kalkuta, 1854.

      El-Emval, Ebu Ubejd El-Kasim b. Selam, Dar eš-Šuruk.

      El-Emval, Ibn Zenedževejh, Merkez Melik Fejsal, 1986.

      ElIrhabu vel-unfu vet-tetarruf fi mizani eš-šer’, Isam’il Lutfi, Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g.

      Istina o islamu, Četrnaesti svjetski kongres Vrhovnog vijeća za

islamske djelatnosti.

      Historija Egipta – koptsko viđenje islamskog osvajanja Egipta,

Jovan Nikozijac

      Kitabu el-kharadž, Ebu Jusuf, Daru el-Ma’rife, 1987.

      Međunarodni odnosi, dr. Džemal Najetović, Novi Pazar, 2012.

      Medželletu Kullijeti usul ed-din ved-da’vah, Rijad, 2012.

      ElMevsu’atu fi semahati el-islam, Muhammed Sadik Ardžun,

1976.

      Posljedice ideološki iskrivljenog shvatanja svjetskog terorizma, Dr. Se’ad eš-Šehrani, znanstveni odbor za Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu 1425. h. g., Rijad.

      Poziv u islam, Thomas W. Arnold.

      Sahih Muslim, Dar ihja’ el-kutub al-arabijje, 1955.

      Sahih el-Buhari, Kairo, 1378, h. g.

      Semahatu el-islam fi mu’ameleti gajril muslimine, Dr. Abdullah

Luhajdan

      Siretu Ibn Hišam, Kairo, 1936.

      Tarihu-l-medina, Umer Ibn Šejbe, Jeda, 1399, h. g.

      Tefsiru et-Taberi, Mustafa Babi el-Halebi, 2388. h. g.

 

Zuhdija Adilović

Faculty of Islamic Education of the University of Zenica

 

ALLEGATION OF TERRORISM AGAINST ISLAM, THE GREATEST CAUSE OF ISLAMOPHOBIA

 

Summary

 

In  this  paper,  the  author  initiates  the  questions  of  (non) defining the term terrorism and its incorrect international interpretation today, and the allegation against Islam that it was spread by sword from its beginning. The author provides examples of the last Prophet’s, saws, tolerance towards non-Muslims, examples from lives of the companions and other generations of Muslims   throughout   history,   which   prove   Muslim   tolerance towards non-Muslims was rooted in their  faith, and that  it  was never caused by Muslim’s weakness and powerlessness. That was noticeable on all meridians that Islam reached, from Africa and Asia, to Europe. All that proves and illustrates, to all of us, a well known status of Muslims during the Muslim rule in this area. Muslims of BiH showed that was the case in the last brutal aggression on their homeland during which it was a general rule for mosques to be demolished by non-Muslims, whereas demolishing churches by the Muslim hand was only an exception.

So every accusation on Islam about terrorism and incorrect

attitude towards Muslims, which is the main cause of Islamophobia today, is unfounded and unjustified.

In his final remarks, the author emphasizes that Islam has always been advocating a dialogue and an agreement, instead of a conflict and clashes, which is not the case with many other peoples.

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

Sažetak

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne

tokove  savremenog  doba  jeste  formula  uspjeha  koje  su  danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u  potpunosti definisan. Jedan od važnih  segmenata  akademskog  djelovanja  je  naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije   i   da   se   oslobode   njene   obojenosti   zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu metodologiju istraživanja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je savršenost vjere islama i njeno  počivanje  na  jednoći  Stvoritelja  (tewhidu),  narušavanju vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl., jeste sušta istina koja se niukom slučaju ne može dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

A kada je riječ o zapadnoj misli, njenim filozofskim i vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog napora2 i samim tim podložna i grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku vjeru,  usljed  raznih  društvenih  i  civilizacijskih  kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

Ključne riječi: savremena misao, tradicija, kultura, islamski koncept

 

Uvod

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne tekovine savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u dovoljnoj mjeri definisan. Jedan od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj  rad  ima  za  cilj  da  ukaže  na  osnovne  metodološke smjernice  koje  će  pomoći  muslimanu  istraživaču  u  području vjerovanja,  kako  bi  ostao  na  istini,  a  ujedno  uvažio  naučnu metodologiju istraživanja.

 

1. Ideološki pristup

 

Istraživač musliman uvijek polazi od unaprijed definisanih globalnih premisa u području vjerovanja koje mu trebaju poslužiti za  prezentaciju  islamskog  vjerovanja  i kritiku  savremenog mišljenja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je postavljanje čovjeka za Allahovog namjesnika na Zemlji, savršenost vjere islama i njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju vjerovanja (imana)  slijeđenjem  nekih  drugih  vjerovanja  mimo  islama  i  sl., jeste  sušta  istina  koja  se  ni  u  kom slučaju  ne  može  dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

Ovo pravilo temelji se na dvije stvari:

–   Činjenici  da  je  Objava  proistekla  iz  Allahovog,  dž.š., sveobuhvatnog znanja u kojem nema greške ni manjkavosti.

–   Da  je  Allah,  dž.š.,  zadovoljan  sa  islamom kao  našom vjerom do Sudnjega dana, a Allah je daleko iznad toga da bude zadovoljan sa neistinama i pretpostavkama.

A  kada  je  riječ  o  savremenoj  misli,  njenim  filozofskim  i

vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog uma3  i samim tim podložna grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku  vjeru, usljed raznih društvenih  i civilizacijskih kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

S druge strane, činjenica da je savremena misao rezultat dugogodišnjeg iskustava čovječanstva i zrelih umova, gledano sa civilizacijskog aspekta,  ne  znači  da  ona  sadrži  apsolutnu  istinu kojoj se drugi moraju povinovati i utopiti u njenim valovima. Isto tako, ne mora da znači da ona predstavlja krajnje dostignuće svog vremena, jer iako ona kod njenih pobornika predstavlja najviši stepen istine do kojeg je moguće doći u ovom vremenu, za vjernika muslimana koji posjeduje Objavu proizašlu iz Allahvovog sveobuhvatnog znanja, koje je prethodilo ljudskom znanju, savremena misao je nazadna u odnosu na Allahovo znanje, koje je korektor ljudskog znanja, slično kao što znanje potonjeg vremena preispituje prijašnje nauke u svjetlu svojih otkrića i novih mogućnosti.

Bilo koji drugi stav muslimana prema savremenoj misli bio bi u suprotnosti sa njegovim imanom. Muslimanski mislilac koji prihvata postavke ove civilizacije koja je suprotna islamu kao istinite,  ustvari,  demantuje  svoje  uvjerenje  da  islamsko  učenje sadrži apsolutnu istinu i on može da bira između dvije mogućnosti:

–    ili  da  te  teorije  koje  savremena  civilizacija  nudi  kao činjenice, kod njega postanu relativne i samo teorije i pretpostavke koje on prihvata i odbacuje po kriterijumu istina svoje vjere, i to je ispravan stav kojeg zagovaram pri bilo kojem pristupu akaidskog istraživanja danas,

–    ili da te teorije veliča i prihvati kao jedinu istinu i onda se vrati svojoj vjeri pa je posmatra na osnovu tih teorija i uzima i odbacuje od vjere ono sto je u skladu sa njima. U tom slučaju on je žrtvovao svoju vjeru islam.

Ovo je jedna od najvećih kriza muslimanskih intelektualaca. Oni su u dilemi između vjerovanja (koje je većinom tradicionalno) i savremene naobrazbe i zbog toga žive u veoma teškom idejnom i psihičkom stanju. Oni žive između dvije suprotnosti i u većini slučajeva prevlada(va) moderna misao, naročito kod onih koji od svoje vjere znaju samo ono što su kao mali naučili od svojih roditelja, bez prave pedagoške naobrazbe koja usađuje vjerovanje u njihove duše, a zatim ono postaje osnova njihovog razmišljanja pomoću kojeg se suočavaju sa savremenom misli i odolijevaju njenim izuzetno razvijenim metodama kritike svega.

Ovakav “ideološki” pravac je izuzetno osuđen od strane intlektualne elite, jer je, po njihovom shvatanju, oprečan nepristrasnosti  i  objektivnosti  koja  od  istraživača  traži  da  se oslobodi bilo kakvih unaprijed zauzetih stavova pa makar oni bili i vjerski. Od njega se traži da se prilikom svog istraživanja rukovodi isključivo razumskim argumentima, koji predstavljaju suštinu ili dušu znanosti. (Ash-Shunyātiy, 1970:164)

Često muslimani intelektualci – neislamisti, islamiste opisuju kao iracionaliste i neobjektivne, jer se oni rukovode unapred zauzetim stavovima i ideološkim opredjeljenjima. Tako jedan od njih kaže: “Radovi islamista o savremenoj misli nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost jer oni predstavljaju ideološke pokušaje pobune koji su usmjereni ka određenoj kategoriji muslimana koje oni žele upregnuti u  svoje projekte.” (Ridwān as-Seyyid, 1988:353)

Međutim, ispravan metod izučavanja zapadne misli od strane muslimana jeste onaj koji sam maloprije spomenuo. To je logičan i objektivan stav jer je utemeljen na vjerovanju u Allaha i Poslanika, u Objavu, koju on prihvata s čvrstim ubjeđenjem kao nepobitni argument. Isto tako, svi stavovi koji se temelje na Objavi za njega su naučni. Naravno, ovo će razumjeti vjernik u islam, a onaj koji na islam gleda kao na civilizacijsko naslijeđe on je sasvim drugi slučaj kojeg trenutno ne tretiramo.

 

2. Pouke iz negativnih posljedica iskustva apologetičara

 

Odnos muslimana prema savremenoj misli kroz prizmu islama, kao što je briga današnjih muslimana, isto tako bila je briga muslimana u prijašnjim vremenima. To je iskustvo prepuno pouka i lekcija. Musliman današnjice bi trebao da te lekcije nauči kako bi se sačuvao sličnih grešaka i imao veću priliku za uspjeh.

Sa početkom nestanka ashaba, r.a., počele su se javljati idejne slabosti muslimana vezane za njihovo vjerovanje. Takve ideje promovisali su pojedini smutljivci i tako ih prenijeli na veliki broj muslimana.  Zatim su se među muslimane uvukli pojedini vjerski i filozofski elementi drugih civilizacija, kao što je grčka filozofija sa svojim predstavama o kosmosu i postojanju i sa svojom logikom. Određene grupacije muslimanske uleme pale su pod utjecaj te filozofije na području vjerovanja, iz čega nastaje velika i dobro poznata znanost pod nazivom ilmul-kelam.

Ukazat ću samo na neke od posljedica ilmul-kelama, koje bi trebale  da  posluže  kao  pouka  istraživačima  na  polju  islamskog vjerovanja danas, kako bi se sačuvali od sličnih grešaka:

1.   Ilmul-kelam  je  doprinio  cijepanju  islamskog  koncepta, kada je istinsko živo i djelotvorno vjerovanje koje se direktno reflektovalo na ljudska djela pretvorio u određen broj  teoretskih  razmatranja  koje  čovjek  izučava  bez ikakve veze sa njihovom praktičnom primjenom.

Savremeni istraživač islamskog vjerovanja trebao bi izučavati pitanja vjerovanja u kontekstu   drugih aspekata islama, tako da sačinjavaju temelj i osnovu za ibadet (obredoslovlje), moral i društveni sistem. Također, potrebno je prevazići tu suhoparnost (ilmul-kelama) u kojoj su pitanja vjerovanja pretvorena u matematičke formule. Ona se moraju povezati sa značenjima vezanim za osjećaje ljubavi i odbojnosti, nade i straha, skrušenosti i kajanja i tome slično. (Al-Muntedā al-‘Islāmi, 1410. god. po H., 44)

2.   Prvi izvor islamskog vjerovanja jesu šerijatski citati za koje treba da se veže onaj koji želi doći do istine i iz njih izvodi  istine  vjere.  Međutim,  ilmul-kelam  u  kojem  se puno spominju posebni termini, logički principi, pretpostavke i racionalni odgovori na njih u skladu sa metodologijom tadašnje misli, zapostavio je šerijatske citate i obezvrijedio  njihov položaj u  odnosu  na racionalne principe. Zato djela ilmul-kelama oskudjevaju kur’ansko-hadiskim citatima, a i ono malo citata koji se navode izgube se u opširnim tvrdnjama zbog kojih se ti citati i navode, samo kao njihova potvrda.

Zato  je  obaveza  muslimana koji  se  bavi  istraživanjem na polju islamslog vjerovanja da kur’anske ajete i hadise stavi u prvi plan i da mu bude cilj da ljude veže za njih kako bi istine vjere ostvarile što veći efekat na ponašanje ljudi.

3.   Ilmul-kelam  je,  kao  što  se  da  zaključiti  iz  razloga njegovog nastanka, imao za cilj da daa argumentovanu podršku temeljima islamskog vjerovanja i odbrani ih od njihovih neprijatelja koji su ih nijekali. Nastojao je da to uradi   putem  argumenata   i   logike   koju   su   koristili pobornici tih filozofija. Pobornici ilmul-kelama su na putu ostvarenja tog cilja koristili razna sredstva i koristili se pravilima i premisama koje su počesto bile nerealne i netačne i to su smatrali ustupcima u raspravi. Međutim, ilmul-kelam   je   naposlijetku   sa   svojim   pravilima   i logičkim zaključcima postao jedini legitiman predstavnik islama, kako smatraju njegovi pobornici, pored vidnih odstupanja od temeljnih odrednica islama.

Ovakav stav prema ilmul-kelamu sa sobom nosi dvije velike greške:

Prva  je  oslanjanje  na  te  relativne  premise  i  utemeljenje vjerovanja na njima, tako što se ti temelji jednostavno sruše kada se otkrije neosnovanost pravila na kojima počivaju. Primjer za to je teorija o nedjeljivom atomu (djeliću) na osnovu koje su ustvrdili Allahovo postojanje.

Druga je prihvatanje tih premisa i pravila, koje, kako kaže Ibn Tejmijje, ne podržava ni razum ni Objava, kao osnova islamskog učenja.

Zato  je  musliman  istraživač  u  ovom  vremenu  dužan  da izbjegava  građenje  temelja  vjerovanja  na  teorijama  savremene misli i njenih relativnih dokaza. Isto tako mora izbjegavati pripisivanje tih relativnih teorija islamu.

 

3. Definicija razuma, metodologije i terminologije

 

Postoje temeljne stvari koje treba definisati prije ulaska u polje naučnog rada. Ukoliko se one ne definišu, istraživač će biti u situaciji  da  zapadne  u  idejne  labirinte  i  “naučne”  zablude  koje mogu njegovo vjerovanje odvesti u propast. Potrebno je definisati sljedeće:

 

A) Razum

 

Postoje dvije vrste razuma: Urođeni, koji se temelji na neophodnim primarnim spoznajama i stečeni, koji se ogleda u mišljenjima koja se dešavaju u urođenom razumu, a koja crpi izvana, ili svojim promišljanjima iznutra. Nema sumnje da su primarna saznanja istinita, jer ona predstavljaju razum, pa ako bi bila lažna, onda bi razum bio neispravan, kao što je, naprimjer, nemogućnost spoja dvije suprotnosti.

Isto tako, nema sumnje da su stečene ideje razuma, ukoliko su nastale na osnovu primarnih saznanja, istinite i ispravne.

Međutim, isto tako nema sumnje da razum može prihvatiti neispravna mišljenja koja su rezultat raznih faktora vezanih za vlasnika razuma lično i koji odgovaraju mišljenjima koja su već bila prisutna kod njega. Vlasnik razuma smatra da su to logična mišljenja koja su utemeljena na razumskim istinama koje su neupitne, iako ona nisu takva. Iz tog razloga je nastao toliki razlaz među pobornicima ilmul-kelama oko mišljenja na osnovu kojih su htjeli graditi istine vjerovanja. To su bile kontradiktorne ideje, a svaki od njih je tvrdio da su njegove ideje utemeljene na neupitnim razumskim principima. To je dokaz da razumski principi, ili neki od njih, sigurno nisu bili ispravni i sitiniti, jer nema kontradiktornosti među činjenicama. Iz tog razloga će temelji sagrađeni na tim premisama biti sagrađeni na neistini i grešci.

Razlog zapadanja u ovaj veliki i opasni ćorsokak je taj što su pobornici ilmul-kelama, kako kaže Ebul-Hasan en-Nedewi, “zanemarili oružje koje je trebalo biti najubojitije, a to je definicija razuma i sredstava spoznaje”. (An-Nedevī, 1398. god. po H.: 23)

Musliman je dužan prije nego što krene sa istraživanjem, naročito na polju vjerovanja koje je izuzetno osjetljivo, a u sjeni savremene misli, da odredi granice koje razum ne bi smio prelaziti, jer njegove mogućnosti to ne dozvoljavaju i da ostane u okvirima koji su mu primjereni, naprimjer:

1.   S  obzirom na  izmiješanost  ispravnih  ideja  u  ljudskom razumu  sa  pogrešnim  koje  su  se  zbog  dugotrajnog druženja s njima već odomaćile, čovjek, uistinu, ne bi trebao svoje ideje postavljati kao osnovu za Objavu.

2.   Razum je dužan da se odnosi prema Objavi kao prema profesoru od kojeg uči, a ne kao profesor koji diktira.

3.   Razum,   s   obzirom  da   su   mu   kapaciteti  ograničeni vremenski i prostorno, nije u stanju da dokuči ispravnu predstavu o onome što izlazi iz okvira svijeta kojem on pripada. On na to gleda logično komparirajući ga sa stanjem u svom svijetu, upotrebljavajući logiku tamo gdje je ona nemoguća. Zato je čovjek dužan da ne prelazi granice  svoga  razuma  i  da  ne  pokušava  prodrijeti  u suštinu neviđenog (metafizike). U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a ne o Njegovom biću pa da stradate.” (Al-Albānī, bez god. izdanja: 1/1788)

 

B) Metodologija

 

Ispravnost ili pogrešnost metodologije odražava se na teme koje se putem nje istražuju. Greška ilmul-kelama je u osnovi bila metodološka  greška.  Na  to  su  upozorili  velikani  islama  među kojima je i Ibn Tejmijje, koji se bavio ovim pitanjem u svom čuvenom djelu Otklanjanje kontradiktornosti između razuma i Objave.

Istraživač na polju islamskog vjerovanja dužan je da traga za ispravnom metodologijom koja će mu garantovati ispravno korištenje razuma, ispravne rezultate istraživanja i privrženost islamu u njegovim intelektualnim aktivnostima. Naprimjer:

–    Mora se upoznati sa metodologijom ehlis-sunneta prilikom traganja za istinom, koja se,  kako je Ibn Tejmijje ukratko pojasnio, sastoji u sljedećem: “Istinski neosporivi dokazi, bez  obzira  bili oni  utemeljeni na  Objavi  ili razumu,  ne mogu biti međusobno kontradiktorni, a ukoliko se relativni dokaz suprotstavi neosporivom, prednost se daje neosporivom bez obzira iz kojeg izvora dolazi, a ukoliko se kontradiktornost pojavi između dva relativna dokaza, tražit će se razlog davanja prednosti jednog nad drugim.”    B. Tajmijjah, 1399. god. po H.: 1/433.

–    Isto tako, dužan je uvažavati ispravnu logiku, koja kaže da pojedinačna pravila moraju biti u skladu sa općim. Tako, temelji vjerovanja predstavljaju osnove iz kojih se izvode mnogi detalji. Vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegovog Poslanika i da je Kur’an Allahov govor, podrazumijeva potpunu predanost svemu što se u njemu nalazi i njegovo prihvaćanje kao apsolutne istine koja je mjerilo po kojem se ravna. Međutim, vjerovati u Kur’an, a zatim sumnjati u istinitost bilo čega iz Kur’ana, ili ispravnost pojedinih njegovih propisa, predstavlja kontradiktornost za kojom se musliman ne bi smio povoditi, nego bi trebalo da poveže detalje sa općim pravilima kako bi prestala sumnja oko detalja ili se ispravila predstava o temelju.

 

C) Terminologija

 

Jezik je posuda misli, jer se riječima izražavaju značenja termina. To je razlog da terminologija bude najpodesnije sredstvo za kulturološki kolonijalizam. Dovoljno je kolonijalnoj sili da pokorenu naciju filuje svojim terminima i izrazima da bi ova druga postala idejno ovisna o prvoj.

Jedan od razloga idejne nejasnoće i anarhije koju je prouzrokovao ilmul-kelam među muslimanima bili su pojmovi koje je pozajmio od stranih ideologija i poistovijetio ih sa arapskim terminima ugrožavajući njihova originalna značenja. To je mnoge zbunilo i dezorijentisalo. O tome je imam Šafija, r.a., upozaravajući na  važnost  terminologije  i  miješanja  njihovih  značenja,  kazao:

“Ljudi su postali neznalice i razišli se samo zbog toga što su zapostavili arapski jezik, a naklonili se prema jeziku Aristotelisa.” (As-Sujūti, bez godine izdanja: 15)

Mnogi mladići muslimani koji su poslati na studije na Zapad, pod uticajem stranog jezika na kojem su studirali, donijeli su u arapski jezik mnoge termine koji su akaidski veoma opasni. To su termini koji u sebi sadrže značenja i aspekte koje nikako ne može iskazati  arapska  riječ  kojom  je  žele  izraziti.  To  se  desilo  bez naučnih temelja i prouzrokovalo je idejnu anarhiju i dezorijentiranost u značenjima. To se jasno vidi u književnosti, društvenim naukama i slično.

Istraživač  na  polju  akaida  istražuje  pitanja  vjerovanja  i nevjerovanja, sunneta i novotarije i bit će suočen sa raznim terminima iz te oblasti, zato je prinuđen da se pridržava jasno definisanih termina u svojim istraživanjima.

Zaista  postoji  prijeka  potreba  za  preciznim  definicijama termina vezanih za šerijatske znanosti urađenim od strane stručnog tima, kao što je institut za jezička pitanja, naročito iz oblasti akaida, kako bi se izbjegle razne smutnje koje mogu nastati zbog razlaza u definicijama i dovesti do potpuno različitih stavova.

 

4. Logika pražnjenja i punjenja (rušenja i izgradnje).

 

Nisam htio te dvije operacije (koraka) nazvati rušenjem i izgradnjom, već pražnjenjem I punjenjnem, zato što rušenje podrazumijeva potpuno uništavanje, a, s druge strane, pražnjenje podrazumijeva čišćenje mjesta od štetne prljavštine, o čemu i jeste riječ u ovom slučaju.

 

A) Pražnjenje

 

Pod pražnjenjem ovdje mislim na čišćenje savremenog ljudskog života od svih vidova krivovjerstva u različitim segmentima  i  kritiku  savremene  misli,  koja  je  najveći  nosilac takvih pojava.

 

Metodologija kritike

 

Da bismo nešto mogli kritikovati moramo to dobro poznavati, stoga je neophodno dobro upoznati savremenu misao, naročito u onim segmentima u kojima se kritikuje, a da bismo dobro upoznali zapadnu misao nije dovoljno pročitati samo nekoliko kritičkih članaka, ili opći prikaz, ili, pak, opća djela zapadne misli, zato što sve spomenuto pruža samo površan uvid, koji se, uglavnom, svodi na stav onih koji su ih napisali. Onaj koji želi da savremenu misao Zapada temeljito prouči dužan je da studiozno izučava zapadne teorije i glavnu problematiku zapadne misli, uvažavajući društvene prilike u kojima su te teorije nastale, te metodološke smjernice putem kojih su nastale, kako bi kritika bila duboka i sveobuhvatna. Kao primjer uzet ćemo poznatu teoriju o evoluciji, koju su mnogi islamski mislioci kritikovali. Poznato je da teorija o evoluciji tvrdi da sve neprestano evoluira ka boljem. Jedan od praktičnih primjera evolucije  jeste  evolucija  živih  bića,  koja  su  nastala  od jednoćelijskog organizma i evoluirala do čovjeka. Potaknuti činjenicom da je ova teorija u   potpunoj kontradiktornosti sa islamskim vjerovanjem o stvaranju čovjeka, oni je opovrgavaju samo u tom segmentu previđajući činjenicu da ta teorija sadrži još mnogo segmenata koji su daleko opasniji od spomenutog. Teorija o evoluciji tvrdi da je evolucija ka boljem zakonitost koja se odnosi na sve, pa čak i na vjeru i moral, na budući svijet, tako da evolucionisti pobijaju postojanje džehennema kao krajnje instance, jer je to suprotno sa zakonom o konstantnoj evoluciji ka novom i boljem. Po njima, onaj ko vjeruje u budući svijet može vjerovati samo u Džennet, koji predstavlja vrhunac ljudske evolucije.

Također, moramo razumjeti ambijent u kojem su nastale ideje zpadne misli. To je ambijent slobode i potpune samostalnosti u mišljenju, te uvjerenje da je sredstvo za razmjenu kultura diskusija i sukob mišljenja u ambijentu apsolutne slobode, a nikako pod torturom ili diktaturom jednog mišljenja, koje se nameće kao jedino ispravno, koje je došlo “odozgo”. “Potpuno je jasno da su izazovi zapadne misli nastali kao rezultat apsolutne slobode mišljenja i nemoguće je odgovoriti na njih bez uvažavanja te činjenice.” (Wehīdud-dīn Hān, 1987: 18)

 

Kura’nska metoda kritike

 

Ovdje  ne  mislim  na  to  da  se  samo  citiraju  kur’ansko- sunnetski citati koji su od Boga objavljeni kao argumenti za tretiranu problemtiku, nego želim da istaknem metod koji je Kur’an slijedio tretirajući akaidske probleme vremena u kojem je objavljivan.

Kur’an   se   koristio    sa   nekoliko    metoda,   od   kojih   su najznačajnije:

–    Obraćanje urođenoj ljudskoj naravi: Kur’an ne ulazi u teške filozofske rasprave, nego akcenat daje na jasne misaone premise koje čovjek vrlo lahko spoznaje po svojoj urođenoj naravi i pokazateljima koji ga svakodnevno okružuju.

–    Realnost: Kur’an, kada tretira bilo koji problem veže ga za ljudsku stvarnost, oslanja se na najnovija dostignuća ljudskog razuma u toj oblasti i ne ograničava se samo na teoretsku kritiku,  nego otkriva štetne posljedice tog problema u ljudskoj stvarnosti.

–    Otvorenost: Misli se na otvorenost u otkrivanju grešaka i poremećaja koji ukazuju na nedostatke ove civilizacije i pogrešne plodove njene koncepcije, bez imalo ustručavanja i ublažavanja koje samo još više u zabludu odvodi njene sudionoke. Allah,  dž.š.,  govoreći o  mušricima,  kaže:  “A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju:  ‘Nećemo,  slijedit  ćemo  ono  na  čemu  smo zatekli pretke svoje.’ – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali  i  kada  nisu  na  pravom  putu  bili?!”  (Kur’an, Lukman: 31) O jevrejima koji su se nalazili u medinskom društvu za vrijeme objave, kaže: “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (Kur’an, El-Džumu’a: 5)

– Uvažiti ono što je u skladu sa islamom, a ne poentirati samo ono što mu je oprečno.

Kao pojašnjenje ove metode navest ćemo jedan kur’anski primjer koji tretira pitanje koje je danas aktuelnije nego ikada prije, a to je pitanje empirijske znanosti. Allah, dž.š., kaže: “Obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.” (Kur’an, Er-Rum: 6-7)

Kur’an  priznaje  da  to  što  ljudi  znaju  jeste  znanje,  ali  im otkriva činjenicu da je to samo djelimično, spoljašnje i ograničeno znanje. A što se tiče znanja u njegovom istinskom i sveobuhvatnom značenju oni ga nemaju, a to je znanje o vjeri, akaidu i Šerijatu.

Da li se onaj koji je daleko otišao u istraživanju svemira i fizičkih  zakona,  te  spoznao  kretanje  nebeskih  tjela,  ili funkcionisanje krvotoka, elemente od kojih se sastoji zemlja, bilje i slično, a ne poznaje razlog stvaranja svemira i svega što je u njemu, niti  poznaje  svijet  koji  postoji  izvan  njega,  čak  ne  poznaje  ni samoga sebe, razlog svog stvaranja i kuda ide poslije smrti, niti poznaje ispravan odnos prema životu i drugima, može smatrati znalcem?

Ovo je samo jedan primjer, a mnoge teme savremenog doba mogu se tretirati na isti način, kao što je pitanje slobode, pravde i slično.

Parcijalnost i sveobuhvatnost

Kritika ima dvije strane:

Parcijalnost, tj. kritika pojedinih ideja zapadne civlizacije, ili otkrivanje pozitivnog i negativnog u svakoj od njih, što predstavlja prvi korak.

Sveobuhvatnost, koja se ogleda u globalnom pogledu na tu civilizaciju na temelju parcijalne kritike i otkriva da ta civilizacija vodi čovječanstvo u pogrešnom smjeru, te da se radi o rušilačkoj civilizaciji, i pored svih njenih pozitivnih aspekata koje obuhvata, i koja će čovječanstvo odvesti u propast.

Ovakav pristup zapadnoj civilizaciji nemaju samo muslimani. Naprotiv, s njima se slažu mnogi zapadni mislioci koji su i sami sinovi te civilizacije. Među njima je Karlil autor djela Čovjek ta nepoznanica, Rene Debo, autor djela Humanost čovjeka i mnogi drugi. Među posljednjima koji su pisali na tu temu jesu Robert M. Grosi i Džordž Stansije, koji su u svojoj poznatoj knjizi Nauka u novom ruhu, izdatoj prije 10 godina, dolaze do zaključka da je “zalazak (kraj) svijeta u savremenoj filozofiji apsolutan i definitivan”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. god. po H.:107)

Međutim,  problem  kod  zapadnih  mislilaca  je  u  tome  šta poslije?

Mnogi od njih ostaju zbunjeni ili se vežu za maštu po kojoj će ljudska  znanost  uspjeti  da  spozna  tajnu  postojanja  i  suštinu čovjekovog bića, te će na osnovu te spoznaje izgraditi kulturu i civilizaciju koja će biti humanija i sigurnija, kao što tvrdi Alexis Karlil.

Autori knjige Nauka u njenom novom ruhu, pokušali su da iskoriste najnovija naučna istraživanja vezana za svemir i čovjeka, koja tvrde da postoji izlaz iz ovog ćorsokaka u kome se našla savremena civilizacija. Oni kažu: “U savremenoj filozofiji vidan je preokret  ka novoj teoriji koja počiva  na povratku  civilizacije vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, te ponovni naglasak duhovnog aspekta u čovjekovom biću, otklanjajući tako uzroke nesreće i besmisla svrsishodnošću, ljepotom, duhovnošću i dostojanstvom čovjeka.” (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409god. po H.: 147)

Iako ova nova teorija, prema kojoj se okreće savremeni svijet, kako spomenuti autori tvrde, predstavlja divan korak naprijed u odnosu na ogoljelu i bezdušnu materijalističku teoriju, ipak, ona ostaje bez jasnih temelja i predstavlja samo bijeg od ubitačnog toka materijalizma. Ovdje se završava kritika vlastite kulture i civlilizacije od strane zapadnjaka.4 Ljudi ostaju privrženi svom načinu života i razmišljanja, pa čak i kada se uvjere da je on pogrešan, sve dok ne pronađu alternativu koja će ih izbaviti iz takvog stanja. Zato što pojedinac, kako kaže Jurij Glazov, iako je ubijeđen u neispravnost onoga na čemu jeste, “osjeća neuobičajen strah od toga da se ne nađe u velikoj praznini bez ikakve ideologije ili teorije, jer on nema ništa što bi zamijenilo njegovo postojeće stanje, nema nikave prihvatljive i dokazane teorije, niti nekog globalnog svjetskog viđenja koje posjeduje takve karakteristike”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. h.g.: 144)

Jedini put spasenja je islamski pogled na postojanje, svemir, čovjeka i život, koji je alternativa pogrešnim predstavama zpadne civilizacije, uz uvažavanje svih njenih korisnih dostignuća na materijalnom ili humanom planu. Ovdje, ustvari, počinje proces punjenja.

B) Punjenje

Uspostava sistema života ljudi na božanskom programu koji se temelji na vjerovanju.

Ovaj proces podrazumijeva dva koraka:

Prvi  korak:  Povezivanje  ljudi  sa  islamom,  jer  njihova odlučnost da napuste zabludu ne podrazumijeva njihovu opredijeljenost za islam. Mnogobrojni su oni koji ljudima nude razne filozofije i pravce koji imaju za cilj da ih zadrže u okvirima nevjerstva.

Pozivanje ljudi u islam kao istinu koja im nedostaje, na prirodno logičan način.

4   To je maksimum do kog može doprijeti ljudski razum. Čovjek po svojoj urođenoj naravi i konkretnoj praksi prepoznaje neuspjeh nevjerstva i zablude. Međutim, on nije u stanju ponuditi Pravi put. Na istom stepenu bilu su hanifije (pravovjerni) pred dolazak Poslanika, s.a.v.s.

Vjerniku u Allaha ne priliči da smatra da je Allah, dž.š., ostavio čovječanstvo da luta u tminama zablude, bez ikakve svrhe. Vjerovanje u Allaha i Njegovu mudrost podrazumijeva čvrsto ubjeđenje  da  je  Allah,  dž.š.,  poslao  poslanike  koji  su  ljude upućivali na Pravi put: “Jevreji ne poznaju Allaha kako treba – kad govore: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ (Kur’an, El- En’am: 91)

Priznavanje Objave, svakako će čovjeka dovesti do posljednje Objave Muhammedu, s.a.v.s., koja je derogirala sve prethodne, a ona ostala sačuvana do Sudnjega dana.

Ovo je samo jedan primjer kako bi trebalo učiniti prvi korak u povratku ka islamu, a putevi su mnogobrojni.

Drugi korak: Pojašnjenje islamskog vjerovanja u njegovoj sveobuhvatnosti utemeljenog na vjerodostojnim citatima, u svjetlu razumijevanja prve generacije muslimana. Uloga misionara je samo u njegovom pojašnjenju i praktičnoj primjeni. Mi smo svjedoci da se većina povratnika u islam na Zapadu preobrazila na osnovu Kur’ana.

Istraživač islamskog vjerovanja metodologijom pojašnjenja i približavanja slijedi Kur’an i sunnet, pojednostavljujući njihov prikaz kosmosa i postojanja i njegov uticaj na život pojedinca i zajednice. On se u svemu tome rukovodi jasnim citatima Kur’ana i sunneta i ne izlazi iz njihovih okvira, kako bi bio siguran da neće napraviti  metodološku  ili  praktičnu  grešku  koja  se  lahko  desi onome koji svome razumu dopusti da se umiješa i pređe granice dopuštenog. Najveća greška na ovom polju je da se bavi pitanjima akaida  a  njegova  misao  je  okupirana  reakcijama  na  određene stavove koji su oprečni islamskom vjerovanju a sastavni su dio savremene misli. U tom slučaju će biti u situaciji da odabere jedan od dva ekstremna stava:

– Prilagođavanje akaidskih pitanja tokovima moderne misli, kao  što  je  bio  slučaj  sa  ilmul-kelamom  i  savremenim racionalistima.

–  Obaranje  tih  teza  i  zauzimanje  suprotnog  stava  kao islamskog u vezi s tim pitanjima, kao što je učinio El-Eš’ari u vezi s pitanjem uzročnosti, ljepote i ružnoće i utjecaju čovjeka na svoja djela nasuprot mišljenju filozofa i mu’tezila.

Ne bih želio da se razumije da su (zdrav) razum i (ispravna) znanost oprečni kur’anskom konceptu. Naprotiv, razum je Allahov dar čovjeku, koji mu pomaže u razumijevanju istinske vjere. Međutim,  razum  i  znanje,  kao  produkt  razuma,  relativni  su  i razlikuju se od čovjeka do čovjeka s obzirom na razliku u načinu sticanja znanja, ambijent i razne druge psihološke i društvene faktore koji su utjecali na vrstu i način spoznaje. Kako se, onda, može razum uzeti kao oslonac, ili koji razum da uzmemo kao mjerodavan? (Mehdī Fadlullāh, 1401. god. po H.: 201)

Zato razum mora biti usmjeren šerijatskim citatima iz kojih će izvlačiti istine ispravnog vjerovanja i tako će se ostvariti ispravnost vjerovanja i dosljednost razuma.

 

5. Pitanja i obilježja

 

Pitanja: Već sam rekao da postoje određena pitanja koja su predmet kritike savremene misli, kako od strane islamskih tako i neislamskih mislilaca, iz razloga što je metod rušenja i sumnjičenja otvoren za sve, muslimane i nemuslimane, čak se musliman može koristiti dostignućima drugih iz ovog područja. Međutim, istraživač musliman mora biti drugačiji od ostalih, pa čak i na ovom tako otvorenom polju, kao što je nepovođenje za tezama za koje nema valjanog dokaza, provjeravanje podataka prije nego što ih uzme u obzir, nemiješanje istine sa neistinom, prihvatanje istine pa makar ona bila i suprotna njegovim željama i slično, što spada u osnove islamskog metoda.

A – Sveobuhvatno formulisanje islamskog vjerovanja koje ima za cilj da čovjeka upozna sa postojanjem kroz prizmu Kur’ana koja se temelji na dva osnovna stuba: kosmosu  i čovjeku.  “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (Kur’an,  Fussilet:  53)  Od  svemira  sa  svim  njegovim specifičnostima do Tvorca svemira i čovjeka, Njegovih imena i osobina i temelja imana, porijekla čovjeka, suštine njegovog bića, svrhe postojanja, različitih relacija  prema  drugima, srčanih značenja i njihovog uticaja na praksu čovjeka, kroz ibadete i moral kao  potvrdu  njegovog  vjerovanja  –  iz  svega  toga  formira  se imanska građevina, sa sveobuhvatnim značenjem vjerovanja koje obuhvata ubjeđenje, govor i djela, koja je komletna i kompaktna, te njen vlasnik osjeća    potpunu idejnu, psihičku i ideološku neovisnost.

B – Temeljna akaidska pitanja savremene civilizacije tretirati s mjerom koja im pripada u sklopu islamskog vjerovanja, bez uveličavanja ili minimiziranja.5

Pojašnjenje tih pitanja mora biti kroz prizmu citata Objave, a nikako putem njihovog značaja i važnosti u zapadnoj misli, pa da nas to odvede od ispravnog načina razmišljanja.

C –  Nakon pojašnjenja islamskog stava o  tim pitanjima i ukazivanja na njihovu saglasnost ili kontradiktornost sa islamskim konceptom, ukratko spomenuti svako od tih pitanja u svjetlu savremene misli. Sve to uraditi bez povođenja za emocijama, jer izljev emocija prema nečemu odražava čovjekovu slabost i njegovu nemogućnost da se tome suprotstavi, a to ne smije biti slučaj sa muslimanom koji ozbiljno proučava svoje vjerovanje.

U svemu tome trebamo se pridržavati kur’anskog metoda izlaganja oslanjajući se na jake i konkretne argumente, u svjetlu razumijevanja prve generacije sa cjelovitim i sistematskim obrazloženjem.

Nema sumnje da se sposobnosti istraživača na ovom osjetljivom području veoma razlikuju, ali ćemo jedinstvenom metodologijom   sigurno   brže   stići   do   najboljih   rješenja,   uz Allahovu, dž.š., pomoć.

Primjer takvog nastojanja u savremenom dobu jeste dr. Sulejman al-Eškar u svome serijalu Akaid u svjetlu Kur’ana i sunneta, Sejjid Kutb u svom djelu Glavne potke i karakteristike islamskog koncepta i Muhammed el-Mubarak u Nizamul-islamu i svojim drugim djelima.

 

Zaključak – Obilježja

 

Ovdje nas zanimaju strateška obilježja, kao što su: materijalizam, ideologija, empirizam i pozivanje na historiju ljudskog roda.

Najvažnije što ukratko možemo reći o njima jeste da se ove teorije moraju naučno i kritički obraditi sa stanovišta islama i precizno pojasniti ono što je neispravno i odvojiti ga od onoga što je prihvatljivo, tako da te teorije poprime islamski obris i budu upotrebljive u akaidskoj i svim drugim oblastima, bilo da se radi o kritici ili promociji.

 

5   Suprotno racionalističkim metodama koji ta pitanja preuveličavaju do te mjere da ih smatraju temeljnim pitanjima vjerovanja oko kojih se sve ostalo vrti, ili ih minimiziraju bojeći se sukoba sa suprotnim mišljenjem.

U svakoj od spomenutih teorija naći ćemo nešto što ima islamsko uporište i čak se koristi u obrazlaganju islamskog vjerovanja. Ako samo malo bolje promotrimo, naprimjer, emprijski pravac, koji se danas smatra zapadnim, vidjećemo da se za njega uporište nalazi u Kur’anu i sunnetu, koji su usmjerili ljudski razum da proučava svemir i da njegove blagodati koristi. Kur’an upućuje razum na činjenicu da se kosmos kreće po strogo preciziranim zakonima  koji  se  ne  mijenjaju,  da  je  Allah,  dž.š.,  čovjeku  u kosmosu podario  sve što  mu  je potrebno  za  njegov opstanak  i razvoj civilzacije i društva. Dao mu je sve što mu je potrebno da bi bio zdrav i da bi se izliječio ako se, i pored toga, razboli. Na njemu je samo da traži i naći će, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s., “Allah je dao i bolest i lijek. On je svakoj bolesti dao lijek. Zato se liječite, ali se nemojte liječiti haramom.” (Tirmidhi,   1389. god. po H.:

512)6   Muslimani  su  upotrijebili  empirijski  pravac  u  izučavanju svemira i prirodnih pojava kako bi otkrili zakonitosti po kojima se odvijaju i u izučavanju stanja društva da bi otkrili razloge slabosti. Zatim su zapadnjaci preuzeli ovaj pravac i istražili ga kroz prizmu svog sekularističkog pogleda na svijet, pa su ga ogolili od svih imanskih sastojaka, kako bi im poslužio kao sredstvo u isključivo materijalnom napretku.

Uloga ovovremenih muslimana, kada je u pitanju ovaj pravac, jeste da ga vratimo islamskom konceptu sa svim imanskim i šerijatskim segmentima prije nego što ga upotrijebimo, uz prihvatanje svih pozitivnih poboljšanja do kojih je ovaj pravac stigao kroz zapadnu civilizaciju putem mnogobrojnih eksperimenata. Tako treba uraditi i sa svim ostalim teorijama i pravcima savremenog doba.

 

2   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog napora.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

3   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog uma.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

Literatura:

Al-Jezeri, M. (1389. h.) Jāmi’u al-usūl fī e hādithi ar-resūl.

Al-Albāni, N. (bez godine izdanja) Silsiletu al-Ehādithi assahī ha, Al-Mektebu al-islāmiyy.

An-Nedewi, A. (1938. h.) Bejne ad-dīn vel-medeniyye.

As-Seyyid,   R.   (1988)   As-Sahwetu  al-Islamiyye  fil-wetani  al-

arabiyy.

As-Suyūti,  J.  (bez  godine  izdanja)  sawnul-mantik  wel-kelām,

Bejrut: Dāru al-kutubi al-arabiyye.

6   Vidjeti: Jāmi’u al-usūl fī ehādithi ar-resūl, Mejdu ad-Dīn b. al-Athīr al-Jezeri,

1389. god. po H., 7/512.

Ash-Shunyāti,  M.  (1970)  Osnove logike i  naučne metodologije, Dāru an-nehda al-arabiyye.

Al-Muntedā  al-islāmiyy,  (1410.  h.)  At-Tejdīdu  fī  al-islām,  Al- Mektebetu as-selefiyye.

Fadlullāh, M. (1401. h.) Arā’ nakdiyye fī mushkilāti ad-dīn wel- felsefe wel-mantik, Dāru al-endelus.

Robert, A i Džorđ, S. (1409. h.) Nauka u svom novom ruhu, ‘Alemu al-marife.

Wehidu  ad-dīn,    H.  (1987)  Al-Islāmu  fī  al-‘asr al-  hadīth,  Al- Mukhtār al-islāmi.

 

Original scientific article

METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Abstract

Domination of Western Civilization globally presents a great problem for small nations and cultural communities. That problem is especially noticeable in the light of globalization when many peoples and nations almost completely lose their identity.

The formula of success many people are aware of today is to remain devoted to one’s own tradition and culture, and to acquire positive streams of contemporary times. However, the answer to the question how to achieve that in a quality manner, so that it is not detrimental to either of the components, is not yet completely defined. One of important segments of academic work is scientific- research work that has its own methodology. Unfortunately, as in other segments of life, western concept is the one that dominates. It is a rarity today to find Muslim researchers that manage to adopt positive  aspects of the  methodology and  to  liberate themselves from its colouration by Western view that is contrary to Islamic view.

The aim of this paper  is to  specify broad  methodological guidelines that will help Muslim researchers in the field of their faith, so that they remain on the right path, and accept scientific methodology of research at the same time.

When  Islam  is  concerned,  it  is  based  on  the  fact  that everything in terms of faith defined by the Qur’an and the authentic hadith is the bare truth that cannot be doubted in any case and that cannot   be   outdated   ;   regardless   if   it   is   related   to   ghaib (metaphysics),  as  the  matter  of  the  Divinity,  hereafter  and  the origin of man, or to general postulates as the perfection of Islam and its foundation on oneness of the Creator (tawheed), or to disrupting one’s belief (iman) by following some other faiths apart from Islam, etc.

And when Western thought is concerned, its philosophical and  religious  conceptions,  moral  values,  cognitive  and  social systems, it is a result of human effort7 and by that it is subject to correctness  and   mistake.  Nevertheless,  the   fact  that   it   was developed without any connection to the true faith, due to various social and civilization movements of unbelieving peoples, does not mean that it is completely inaccurate and that is has to be dismissed automatically.

Keywords: contemporary thought, tradition, culture, Islamic concept

7 Someone might say that Contemporary thought encompasses both, religious conceptions and moral principles based on Judaism and Christianity, so how can it be said that it is all a result of human effort only? The truth is that those conceptions and moral principles are distorted and altered so much that it is impossible to differ between the original revelation from what was added. That is why the previous relates to them as well, even though it does not negate the fact that there are some reminiscents of the revealed truth.

 

TURSKA NA PUTU KA VRHU ISLAMSKE MISLI NA ARAPSKOM JEZIKU

Fenomen Turska sve češće je tema raznih studija i istraživanja najeminentnijih stručnjaka na Istoku i Zapadu. “Iznenadan” povratak Turske kao regionalne sile na svjetsku scenu pokrenuo je mnoga pitanja i pokazao neispravnost brojnih teorija koje su tvrdile da vjera u savremenom društvu neće imati značajniju ulogu. Nema sumnje da su islamski džemati u Turskoj bili veoma važni u preodgoju turske nacije i, od baštinika velike historijske slave koji su gotovo stoljeće bili uskraćeni da budu ponosni na sebe i svoje vrijednosti, ponovo postali narod koji je, ne samo ponosan na svoju slavnu prošlost, nego i narod koji na najefikasniji način uspijeva da spoji tradiciju i modernost, nauku i vjeru, ekonomiju i moral, globalno i lokalno… te tako otkrije i drugima pokaže tajnu uspjeha u svim vremenima, pa i u našoj savremenosti, naizgled vremenu bezizlaza, bremenitoj ogromnim problemima.

Moju pažnju privukao je jedan turski časopis na arapskom jeziku koji teži da okupi najistaknutije islamske mislioce današnjice i uključi ih u sveislamski civilizacijski projekat s ciljem da ummet povrati mjesto koje mu pripada na svjetskoj pozornici i pomogne drugim narodima i nacijama da uspješno savladaju prepreke koje se čine nesavladivim.

Redovno čitam časopis Hira i svaki put se oduševim sadržajem tekstova čiji su autori eminentni stručnjaci za oblast islamske misli iz cijeloga svijeta, počevši od nadaleko poznatog turskog misionara i velikana Fethüllaha Gülena, pa do najpoznatijih mislilaca s arapskog govornog područja.

Ovaj put odlučio sam se za prijevod izvanrednog teksta dr. Fuada el-Bennaa, koji me je toliko fascinirao da se nisam mogao oduprijeti želji da ga podijelim s čitaocima na našem jeziku. Tekst je pisan izuzetno visokim stilom, s dosta riječi koje imaju sličan jezički sastav a potpuno različito značenje, tako da ga je bilo poteško prevesti i dočarati čitaocu na bosanskom jeziku.

Nadam se da i mi muslimani u BiH možemo mnogo toga naučiti iz ovog vrijednog teksta i okrenuti se istinskim izazovima i pravim vrijednostima kao odgovorima na njih, umjesto sitnošićardžijskih interesa koji nas, Bošnjake, sprečavaju da naprvimo bilo kakav civilizacijski pomak.

NEKE KOMPARACIJE I PARALELE ISLAMSKOG CIVILIZACIJSKOG PROJEKTA

Dr. Fuad el-Benna

Svako razuman složit će se da muslimanski ummet u posljednjim stoljećima slabi, što ga je dovelo do potpune marginalizacije i, u proteklom stoljeću, spustilo na samo začelje civilizacijske povorke čovječanstva. Nekoliko posljednjih desetljeća muslimanski ummet doživljava preporod kojim pokušava povratiti civilizacijski uspon po kome je bio poznat u prošlosti i koji se od njega očekuje u budućnosti.

Ovaj rad sadrži nekoliko komparacija i paralela koje odrażavaju povezanost forme sa suštinom u procesu formiranja civilizacijskog projekta prosperiteta kojim će muslimanski ummet uspjeti stići do mjesta koje mu pripada na svjetskoj civilizacijskoj pozornici.

POTREBA ZA MISAONIM NAOČALAMA

Da bi islamski civilizacijski projekat prešao iz četverougla emocionalnog buđenja u područje razumskog preporoda on mora posjedovati odgovarajuće misaone naočale koje će mu omogućiti da razlikuje boje i da napravi razliku između stvari identičnih po izgledu, a različitih po značenju, kako bi njegovi koraci bili čvrsti i odluke ispravne, naročito u odnosu prema idžtihadu, pluralizmu, te drugom i drugačijem.

U okviru idžtihada moraju se razlikovati dostignuća razuma od posrnuća strasti, blagodati razboritog razmišljanja u okvirima šerijatskih istina i prirodnih zakona koji dovodi do obnove od iskušenja prepuštanja strastima bez ikakvih jezičkih i fikhskih pravila koje odvode u propast.
Mora se napraviti razlika između prepreka koje sprečavaju razum da uopće razmišlja i granica koje ga  usmjeravaju prilikom promišljanja i pokušaja obnove kako bi se čovjek oslobodio negativnih uticaja i strasti, te koncentrisao na pojavni,  a ne na skriveni svijet.

Mora se napraviti razlika između blagodati  Svetog teksta i propasti slijepog slijeđenja ljudskih rješenja koja su odavno zastarjela i prevaziđena i koja ne nude nikakav pomak na putu izlaska iz ovovremene zaostalosti. Vjera je od Boga i prema tome apsolutna, a prakticiranje vjere je ljudski produkt i, samim tim, nešto što je relativno. Isto tako, potrebno je razlikovati odanost vjeri od okamenjenosti u vjeri. Odanost je naređena, a okamenjenost zabranjena, iako je razlika između njih u slovima (na arapskom jeziku) mala, ali je u značenju ogromna.

Na polju islamskog pluralizma potrebno je napraviti razliku između mnoštva mišljenja i mnoštva opredjeljenja, između mnoštva programa i mnoštva koncepata i između mnoštva raznolikosti koje se dopunjavaju i mnoštva različitosti koje se međusobno uništavaju. Prvo spada u kategoriju promjenjivog i tu je pluralizam poželjan i pohvalan, a drugo zadire u područje nepromjenjivog i tu je razlaz neprihvatljiv. Pluralizam u području nepromjenjivog je nedopustiv jer širi razdor, tjera slogu i potpiruje uzroke razlaza, a uništava ono što doprinosi slozi.

Na polju odnosa prema (civilizacijski) drugome, na čelu sa Zapadom koji danas predvodi civilizacijsku povorku čovječanstva, islamski civilizacijski projekat mora napraviti razliku između međucivilizacijskog susretanja i kulturološke okupacije, između preuzimanja tehnologije i uvoza ideologije, između tolerancije i popuštanja. Prvo je vrlina, a drugo mahana, po šerijatskom, razumskom i realističkom rezonu.

Potrebno napraviti i razliku između dozvoljenog okorištavanja drugim i između zabranjenenog podaništva drugom, između željenog napretka i pokuđene modernosti, između naređenog napredovanja i zabranjenog zaostajanja, između poželjne dobrote i zabranjene potčinjenosti.

SKLAD IZMEĐU BOŽANSKIH (UNIVERZALNIH) VRIJEDNOSTI I UVAŽAVANJA UZROČNO-POSLJEDIČNIH ZAKONITOSTI

Aktivnost koja donosi korist u životu na ovome svijetu, kao sredstvo za postizanje vječnog užitka na onom, kako nas uči uzvišeni islam, od nas zahtijeva da uskladimo svoje ovodunjalučke aktivnosti s ahiretskim, jer u islamu nema razdvajanja vjere i života, niti odvajanja dunjaluka od ahireta.
Da bismo postigli efikasnost u umijeću života, moramo raditi na izgradnji jake volje u slučaju pojedinca, i jake organizacije u slučaju društva. Moramo imati jaku volju za misionarstvom, ali i za organizacijom države. Uspješan musliman mora biti nježan kao svila, a čvrst kao čelik, kako bi s onima koji žele mir sarađivao kao golub, a s onima koji žele rat bio kao sablja.

Musliman se mora upustiti u proučavanje hemije umjesto alhemije i mora  upotrijebiti nauku kako bi dosegnuo najveći mogući stepen ljudske savršenosti. On mora napraviti kvalitetan spoj između jasnoće vizije i čistoće tesavufa i raditi, istovremeno, na prečišćavanju duše i tijela. Mora raditi na sticanju moralnih vrlina, ali i na sticanju imetka, te da u svojoj ličnosti spoji radinost i pobožnost.

U takvom nastojanju musliman mora krenuti s pozicije citata Kur’ana i dragulja mudrosti, da se potrudi u preodgoju srca i tijela, da se pridržava Poslanikovih, s.a.v.s., sunneta i prirodnih (sunena) zakona. On mora postići raskošnost života koja spaja revoluciju mišljenja s bogatstvom zikra, tanahnost duše s postojanošću organa, obavljanje namaza Stvoritelju s konstantnim vezama s Njegovim stvorenjima, ukrašavanje vanjštine s usavršavanjem nutrine.

Efikasan musliman je onaj koji radi na osnovu znanja i svoja djela uspijeva uskladiti sa sugestijama misli. On, u formiranju svoje ličnosti, spaja umijeće davanja prednosti prioritetima s vještinom proizvodnje alatki, usklađuje naobrazbu sa stručnošću, nastoji iz svake prilike izvući ono što je korisno, pa čak ako se radi i o prisustvu nekoj proslavi i veselju.

Istinski vjernik spaja objavu i razum i time dobija kompas koji ga usmjerava ka ispravnom mišljenju i korektnim postupcima. On pravi balans između misli i jela, između hrane ibadetom i jelom i gradi psihičku stabilnost dubinom imana, a fizičku – preciznošću u radu. Podjednako brine i o čvrstini građevina i o čvrstini savjesti, kao i u slučaju truda pri organizovanju vjerskih obreda, ali i truda s ciljem ujedinjenja naroda. On se neprestano bavi paljenjem svjetiljki, bez obzira da li su to svjetiljke upute ili svjetiljke uz put, jer mu razumijevanje života omogućava uspostavu šerijata i na putevima.

Istinski vjernik efikasno pravi razliku između konstruktivnog odnosa prema ideologiji i tehnologiji, pa ga možemo sresti tamo gdje se čisti duša, kao i na naftnim poljima. On ne posustaje u vlastitom pročišćenju, kao što ne prestaje prečišćavati naftu od svega što se u njoj nalazi. Ima ga i na polju znanstvenog odgoja, ali ga ima i u funkciji jačanja emocionalnog naboja. On ne pravi razliku između čuvanja kur’anskih sura i čuvanja utvrda ummeta, jer osjeća da je stalno na prvoj odbrambenoj liniji, bilo da se radi o politici, ekonomiji, pedagogiji, sociologiji, kulturi ili vojnoj odbrani.

Istinski vjernik efikasno gradi život i izgrađuje Zemlju tako što podjednako vodi brigu o podizanju džamija i univerziteta, škola i brana, minartea i dimnjaka, iskorištavanju mihraba i poljoprivrednog zemljišta, izgradnji minareta koji streme u visine i aerodroma s kojih se leti u visine, unapređivanju zakona i projekata…

Tajna efikasnosti vjernika je u tome što se njegov ibadet odvija u mihrabu života, a ne samo u mihrabu namaza. On ne pravi razliku između unapređenja u primjeni šerijata i unapređenja u procesu proizvodnje. Vjernik ne pravi razliku između objekata za namaz i silosa za žitarice, niti između stubova u džamijama i stubova za prenos električne energije. On gori od želje za Stvoriteljem, ali i od želje da ispuni tržne centre robom koja je potrebna Stvoriteljevim stvorenjima.

Vjernik pomno čuva svoj svakodnevni vird, ali isto tako pomno pazi na (evrad) arterije svoga tijela i tako pravi balans između duše i tijela, ujedinjuje formu sa suštinom i ne ostavlja prostor za masnoće gafleta i holestelor neurednosti u svome životu. Ako se, ipak, pojave, on ih otapa zikrom i istigfarom.
Istinski vjernik ponosan je na jezik Kur’ana i zato vodi računa o jezičkim pravilima i odbrani od kulturološke okupacije, isto kao što vodi računa o vojnim bazama i odbrani od vojne okupacije. On se trudi da izvede pravilne jezičke konstrukcije, baš kao što se trudi da iz nafte izvede njene derivate, podjednako gleda na jezičare i misionare, jer jezik je jedna od najvažnijih poluga svake nacije u civilizacijskom usponu, naročito kada je riječ o jeziku Kur’ana.

Vjernik je čvrsta i zdrava ciglu u civilizacijskom zidu ummeta, jer on vodi brigu o svakoj poluzi i svakom kanalu koji ovaj ummet može dovesti do civilizacijskog uspona, bilo da se radi o vodenim kanalima koji sprovode vodu do isušene zemlje, ili satelitskim kanalima koji dostavljaju glas islama do svake kuće na zemaljskoj kugli kako bi se ostvarilo predskazivanje Poslanika, s.a.v.s., koji to nagovještava.  Prije svega, tu su duhovni kanali koji, poput treptaja oka, prenose iskrene dove mu’mina do Sidretul-muntehaa.

Vjernika zanima izgradnja brodova koji će ploviti, bilo da se radi o morskim ili svemirskim brodovima i ne pravi razliku između njih i lađa za spas od Allahove kazne. Ne pravi razliku, u tom području, između izgradnje avionosača i formiranja pilota koji lete prema Svevišnjem uz pomoć dva krila: krila nauke i krila iskrenosti. On ne pravi ni razliku između proizvodnje prekookeanskih raketa i strelica koje prodiru u nebeske sfere. On neprestano radi na usavršavanju baza za lansiranje spomenutih raketa i popravci srca iz kojeg se šalju spomenute strelice.

TRASIRANJE PUTA ZA SVEOBUHVATNI PREPOROD

Da bismo stigli do vrha civilizacijskog napretka potrebno je dobro pripremiti već trasirani put u tom pravcu, koristiti neophodne povode i preduslove, ono što spada u najvažnije prioritete, a ne nešto što je sporedno. Dostava islama do razuma i srca ljudi zahtijeva od misionara i pedagoga da krenu od postojećeg stanja ka stanju koje žele postići,  što podrazumijeva davanje prednosti olakšanju nad otežavanjem, privlačenju nad plašenjem, promovisanju dobra nad zabranjivanjem zla i sl. Uz sve to, treba širiti kulturu savjetovanja i razumijevanja, a sustezati se od svih vidova sramoćenja i grđenja. Savjetnici moraju ostati samo da’ije (misionari), a ne kadije. U dodiru s narodom moraju biti iskrene tolerantne daije, a ne stroge i žestoke kadije.

Radi napretka islamskog civilizacijskog projekta musliman mora spojiti uže svojih misli s rijekom obnove i isušiti ustajalu močvaru slijepog slijeđenja. Dakle, neophodno je podići zastave tefkira razmišljanja, a da bismo to mogli moramo spustiti zastave tekfira (proglašavanja muslimana nevjernicima).
Allah nam je riječima: “O vjernici stupite u islam svi..” (El-Bekara, 208.), naredio da u islam uđemo na sva njegova vrata.  Da bi se ostvarila sveobuhvatnost islama, potrebno je srezati nokte sveobuhvatnosti koja parira Allahu, dž.š., tj. Njegovim božanskim svojstvima u različitim sferama života. Radi ostvarivanja sveobuhvatnog džihada u životu muslimana potrebno je dati priliku idžtihadu u svim naukama, u svim oblastima. Ističući osobenosti islama potrebno je voditi računa o specifičnostima ostalih naroda i uvažiti njihove pozitivne društvene odlike, jer ne postoji kontradiktornost između osobenosti islama i specifičnosti naroda.

Sveobuhvatnost islama od muslimana zahtijeva da svoj ibadet iznese iz mihraba namaza u mihrab života. Da bi se to desilo, on se mora osloboditi okova običaja i biti svjestan da je u stalnom vrtlogu ibadeta i ostalih radnji u različitim prilikama: “Reci: ‘Zaista namaz moj, i obredi moji, i život moj i smrt moja pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162.) Zato se on nada Allahovoj nagradi za svoje jelo, baš kao što se nada nagradi za post, za šutnju kao i za govor, za spavanje kao i za noćni ibadet, za smijeh kao i za plač, za radost kao i za žalost, za bogatstvo kao i za siromaštvo, za raskoš kao i za oskudicu, za uživanje u blagodatima kao i za sabur u nevoljama…
Kur’an nas uči da je Svevišnji Allah iskušao Svoga poslanika Sulejmana, a.s., vlašću i bogatstvom, kao što je iskušao Musaa, a.s., ugnjetavanjem i progonstvom, a Muhammeda, s.a.v.s., svim spomenutim.

DOKAZ USPJEHA ZAHTIJEVA PRIMJENU ISLAMSKIH ODREDBI

Da bi ummet povratio mjesto koje mu pripada, mora iskoristiti svoje potencijale kao poluge pomoću kojih će stići do mjesta gdje će potvrditi svoje postojanje i prisutnost u civilizacijskom prostoru. Međutim, potvrda postojanja zahtijeva primjenu islamskih propisa u raznim sferama života: politici, ekonomiji, moralu, zakonodavstvu… U svemu tome treba se pridržavati naredbi, a kloniti se zabrana.

Kada to uradi, ummet je onda praktično potvrdio jednoću Stvoritelja u svome životu i time ostvario svoje jedinstvo.

Jer, nema jedinstva bez jednoće, kao što nema suverenosti bez osobenog mjesta za Kosmičkog Suca u zakonodavstvu i uredbama.

Naravno, povratak islama na mjesto koje mu pripada neće se ostvariti čudima, nego vanrednim naporima ljudi koji izlaze iz mihraba namaza kako bi radili na izgradnji života. To su junaci koji moraju biti rođeni, iako je mnoštvo virusa koji uništavaju reproduktivnu sposobnost muškaraca i ostavljaju ih spolno nemoćnim.

Da bismo uspostavili državu koja će primjenjivati islam i suditi po njemu, moramo jačati da’vetska zdanja čiji će sinovi dobro poznavati islamske propise, znati da ih ugrade u svoj svakodnevni život i vješto ih promovišu svojim ponašanjem. Zaista je uspostava Allahove države u srcima i djelima najveća garancija njene uspostave u životu ljudi.

Nijedno društvo nije u stanju da izgradi jake temelje za napredak sve dok se ne oslobodi maglovitosti koju praktikuju tirani, bilo na idejnom ili političkom planu, bez obzira pripadali oni vjerskoj ili svjetskoj vlasti. Niko ne smije zaboraviti da apsolutna istina pripada samo Allahu. Zato nema isključivosti i isključivih stavova u odnosu prema onima koji se pripisuju islamu, osim ukoliko se to ne odnosi na kategoričke odredbe u vezi s kojima je ummet saglasan i koje su uvrštene u osnovna i poznata pitanja vjere.

Na kraju, nije dobro zaboraviti na krajnji ishod sakupljanja imetka. Treba se čuvati od pada s visine pri izgradnji Zemlje na dno obožavanja dunjaluka i čuvati se pokliznuća s vrha formalnog ophođenja prema ljudima u nizine površnosti pogleda, čime se dopire samo do forme, a zapostavlja suština i daje prednost imenima, a ne sadržaju.

Analizirajući dešavanja, ne smijemo miješati opreznost i teorije o zavjeri. Ujedno, moramo biti svjesni opasnosti skoka s tumačenja na pravdanje i opasnosti od okupiranja trenutnim na račun onoga što slijei, ili okretanja od sadašnjosti prema prošlosti.”

Iz časopisa Hira

Preveo: prof.dr. Zuhdija Adilović