Ništa ne živi radi sebe

Esselamu alejkum!

Ništa na ovom svijetu ne živi radi sebe.

Rijeka ne pije svoju vodu.

More ne jede svoje ribe.

Voćke ne jedu svoje plodove.

Sunce ne izlazi sebe radi.

Ruža ne miriše zbog sebe.

Ona koja vime nosi, ne pije svoje mlijeko.

Stvari su stvorene da služe drugima.

To je Allahova mudrost i poruka nama da živimo jedni za druge!

Zato budimo od pomoći jedni drugima.

Činimo dobro!

Ako ti se požali neko kome je teško, saslušaj ga.

Ako ti dođe neko ko ti se izvinjava, oprosti mu.

Ako ti dođe onaj koji traži, dadni mu.

Nije bitno da u tvom džepu bude Kur’an,

nego je bitno da se u tvom ponašanju prepoznaju njegovi ajeti.

Sve oko nas prolazi i nestaje.

Izuzev dobra koje ostaje urezano u našim srcima!

Zato, blago onom ko čini dobro i širi dobrotu među ljudima!

Nastoj da onaj koji te vidi dovu čini onom ko te odgojio!

Čistoća srca nije naivnost,

nego urođena narav kojom Svevišnji Allah odlikuje one koje Voli.

Allah vas zavolio i vaše dane ispunio Njegovim zadovoljstvom!

Vesselamu alejkum!

Prevod i adaptacija – prof. dr. Zuhdija Adilović

PROGLAS MUSLIMANSKIH UČENJAKA U VEZI S NOVOM “ABRAHAMOVSKOM RELIGIJOM”

U organizaciji Svjetske unije muslimanskih učenjaka (International Union for Muslim Scholars), Lige uleme muslimana (Rabita ulemai-l-muslimin) i Asocijacije uleme arapskog Magreba (Rabita ulema el-Magreb el-arabi), održana je Prva međunarodna konferencija o stavu islamskog ummeta prema “abrahamovskoj religiji”, koju je vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata, u saradnji sa Izraelom, priznala kao novu vjeru. Na ovoj internacionalnoj konferenciji učestvovali su istaknuti muslimanski učenjaci iz 19 zemalja. Nakon izlaganja brojnih referata u vezi s ovom izmišljenom vjerom i planovima u vezi s njom, predstavnici velikih ulemanskih asocijacija koje su organizirale ovaj skup, donijeli su sljedeću zajedničku izjavu:

Prvo: Kur’an časni je veličanstvena Knjiga koja izuzetno pozitivno govori o Ibrahimu, a.s. Štaviše, u Kur’anu se nalazi jedna sura koja nosi ime ovog velikog Božijeg poslanika, te nekoliko sura koje su nazvani po članovima njegove porodice ili potomaka. Allah Uzvišeni u Kur’anu časnom jasno kaže da su Ibrahimu najbliži i najpreči upravo muslimani: “Ibrahimu su najbliži od ljudi oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik (Muhammed, a.s.) i vjernici. – A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali Imran, 68)

Drugo: Muslimanska ulema snažno podržava međuljudsku saradnju i suživot utemeljen na slobodi i pravdi, diže svoj glas protiv omalovažavanja vjerā i vjerovjesnikā, a.s, i podržava dijalog radi unaprjeđenja ljudskih društava, ali ta ulema je jedinstvenog stava protiv iskrivljavanja islama i krivog predstavljanja vjerovjesnika, a.s. To je vjera muslimana. Allah, dž.š., kaže: “Reci: “Mene je Gospodar moj na pravi put uputio, u pravu vjeru, vjeru Ibrahima pravovjernika, a on nije bio idolopoklonik.” (El-En’am, 161)

Treće: Osnovna ideja “abrahamovske religije” počiva na onome što je zajedničko islamu i drugim vjerama, ali je ona pogrešna, jer islam počiva na tewhidu (vjerovanju o jednoći Stvoritelja) i obožavanju samo i isključivo Allaha, dok su druge vjere iskrivljene; u njih se uvukao širk a poznato je da su tewhid i širk dvije suprotnosti koje su nespojive. Tvrdnja da je Ibrahim, a.s., bio u vjeri koja sjedinjuje islam, judaizam i kršćanstvo je neispravna i vjerovati u takvo nešto je potpuno pogrešno. Allah, dž.š., kaže: “Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga, i nije bio idolopoklonik.” (Ali Imran, 67)

Četvrto: Ulaganje napora na podršci “Abrahamovskim sporazumima” radi normalizacije odnosa arapskih zemalja sa Izraelom i padanja na koljena pred njim, putem promovisanja nove vjere samo pomaže normalizaciju političkih odnosa, što je potpuno neprihvatljivo. Naime, muslimanski ummet nije prihvatio normalizaciju političkih odnosa koja je počela krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a još više neće prihvatiti današnji projekat normalizacije vjerskih odnosa, koji podrazumijeva iskrivljavanje vjere. Allah, dž.š., kaže: “Zar pored Allahove žele drugu vjeru…” (Ali Imran, 83)

Peto: Pokoriti se neprijateljima ummeta i vjere islama po pitanju nove izmišljene vjere i njeno prihvatanje i promovisanje predstavlja izlazak iz okvira islama koji je završna vjera i koji je derogirao sve prethodne vjerozakone. Sigurno neće uspjeti narod koji uđe u ovo otvoreno krivovjerstvo. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga; oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike.” (Ali Imran, 100) U drugom ajetu Svevišnji kaže: “O vjernici, ako se budete pokoravali onima koji ne vjeruju, vratiće vas stopama vašim i bićete izgubljeni.” (Ali Imran, 149)

Šesto: Muslimani treba da znaju da nade o miru razbijaju upravo jevreji. Predsjedavajući njihovog Vijeća ministara kazao je na kongresu udruženja “Ujedinjeni kršćani za Izrael” da je “sporazum stoljeća” konačno uništio ono što su nazvali “utopija o rješenju sa dvije države”. Isto tako sadašnji ministar vanjskih poslova SAD-a na Kongresu je izjavio: “Najbolje rješenje za konflikte je upravo mirni suživot i usklađivanje obje strane jedne prema drugoj, nakon prestanka razloga za sukobe.” Naravno da je na čelu tih razloga upravo islamsko vjerovanje. Allah, dž.š., kaže: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata.” (El-Bekare, 109)

Sedmo: Ulema upozorava muslimanske vlasti da ne prihvate ovakve zlonamjerne inicijative koje predstavljaju otvoreni napad na vjerovanje svojih naroda, te narušavaju povjerenje koje su im njihovi narodi dali i potpiruju vatru razdora i smutnje među muslimanima, što će dovesti do slabljenja muslimanskog ummeta i omogućiti njegovim neprijateljima da zavladaju njima. Allah, dž.š., kaže: “A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu laži iznosi dok se u pravu vjeru poziva? – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji nepravdu čini. Oni žele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima. On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima.” (Es-Saff, 7-9)

Osmo: Obaveza je odgovornih u Ministarstvima obrazovanja i medijima arapsko-islamskog svijeta da prestanu sa poigravanjem sa nastavnim planovima i programima vezanim za islam, te da islam predstavljaju kroz Kur’an i sunnet, potvrđujući općepoznate istine islamskog vjerovanja i šerijata, kako bi zaštitili muslimansku omladinu od idejnih i akaidskih zastranjivanja, jer je omladina emanet koji je vama dat na čuvanje i za koji će te biti pitani na Sudnjem danu. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte.” (El-Enfal, 27)

Deveto: Učesnici Konferencije pozivaju ulemu, one koji traže znanje, daije i ostale mislioce i autore muslimane da izvrše svoju obavezu prema islamu i da se suprotstave smutnji iskrivljavanja vjere, te da upozore muslimane na ovu opasnost. Pozivamo ih da svojim člancima, knjigama, okruglim stolovima, predavanjima i hutbama pojasne vjeru tewhida i ono što je narušava, da upozore na smutnju ove zabludjele novotarije i da ukažu na to da nikome prisila ili alegorično tumačenje ne može biti opravdanje da ovu neistinu prihvati. Allah, dž.š., kaže: I reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (El-Kehf, 29)

Deseto: Alimi učesnici ove konferencije pozivaju na formiranje zajedničkog tijela muslimanskih udruženja cijeloga svijeta koje će izdavati saopćenja i poruke vezane za sumnje koje se unose u islamsko vjerovanje i nameću muslimanima, te štiti konstante i temeljne odredbe islama. To tijelo bi organiziralo međunarodnu godišnju konferenciju, svakog mjeseca redžepa.

Allaha Svevišnjeg molimo da pomogne svakog ko pomaže Njegovu vjeru, da pomogne Svoje iskrene robove muslimane vjerom islamom. On to zaista može!

Naša posljednja dova jeste da zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova!

Kako se islam ophodi prema robinjama i ostavlja li prostora za moderno ropstvo?

“Trojici ću ja biti protivnik na Sudnjem danu, a kome ja budem protivnik bit će gubitnik, pa je spomenuo onog koji proda slobodnog čovjeka i pojede njegovu zaradu.” (Buharija, 2227)

Jedna od ozbiljnih optužbi upućenih islamu u savremenom dobu jeste da islam nije dokinuo ropstvo. Nažalost, to pitanje ovih dana sve više je prisutno i kod određenog broja muslimana, zato sam osjetio potrebu da napišem par riječi o tome.

Da bi ovo pitanje mogli razumijeti potrebno je vratiti se na historijat ropstva uopće i kako ga je islam tretirao u odnosu na druge tada postojeće sisteme.

Interesantno je da nećemo naći nijedan citat u Kur’anu, niti hadisu, koji naređuje zarobljavanje, dok je mnogo ajeta i hadisa koji pozivaju i podstiču na oslobađanje robova.

U vrijeme pojave islama izvori ropstva bili su mnogobrojni, a načini i sredstva oslobađanja od njega veoma ograničeni. Ljudi, žene i djeca postajali su roblje ratovima, razbojništvom, prevarom i sl.

Islam je svojim dolaskom tu situaciju okrenuo naopačke: povećao je i olakšao mogućnosti za oslobađanja, a ograničio sredstva porobljavanja. Također je ograničio izvore ropstva na samo jedan, a to je legalan i pravedan rat. Ratni zarobljenici, umjesto da se ubijaju, postaju roblje, kao i njihove žene i djeca.

Ratni zarobljenici su bili najčešći vid porobljavanja, a u svakom ratu su zarobljenici redovna pojava. U to doba je bila praksa da zarobljenici nemaju nikakva prava. Imali su samo dva izbora: ubijanje ili porobljavanje. Islam dolazi sa još dvije mogućnosti: oslobađanje i otkup, što je tada bio veliki iskorak – “i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite!” (Muhammed, 4)

Poznat je slučaj otkupa zarobljenika poslije bitke na Bedru, a i u drugim bitkama Poslanik, s.a.v.s., oslobodio je veliki broj zarobljenika bez ikakve naknade. Sjetimo se samo historijske izreke Poslanika, s.a.v.s., poslije oslobađanja Mekke: “Idite, slobodni ste!”

U isto vrijeme islam je dao prava robovima koje nisu imali ni u jednom sistemu do tada. Uporedite samo (prisilni) zinaluk sa robinjama koji je bio uobičajen u drugim društvima i robinju koja postaje legalnom suprugom njenog vlasnika, te rađanjem prvog djeteta postaje slobodna.

Islam je precizno definisao odnose robovlasnika prema svojim robovima i preporučio im lijep i human odnos prema njima, kao što se odnose prema svojim očevima i majkama, što je do tada bila nepoznanica. Naredio im je da ih hrane istom hranom koju oni jedu i da ih odijevaju istom odjećom koju oni nose, te da ih ne opterećuju poslovima koje nisu u stanju izvršiti: “A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En.Nisa’, 35)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “To su vaša braća koju je Allah učinio da vama budu na raspolaganju, zato ih hranite hranom koju vi jedete, odijevajte odjećom koju vi nosite, i ne zadužujte za ono što nisu u stanju uraditi, a ako ih zadužite onda im pomozite da to odrade.”

Buharija i Muslim prenose hadis: “Ko oslobodi roba muslimana, Allah će mu za svaki njegov organ osloboditi od vatre jedan njegov organ.”

Allah, dž.š. kaže: “A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave – a one žele da budu čestite – da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta; a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima smilostan biti.” (En-Nur, 33)

Allah, dž.š., je dio zekata, jednog od temelja islama, odredio za ovu namjenu (oslobađanje robova). Isto tako, kao otkup za prestupe koji se često ponavljaju, Allah je propisao oslobađanje robova: otkup za nenamjerno ubistvo je osloboditi roba, otkup za zakletvu da se neće približavati svojoj supruzi je osloboditi roba, otkup za zakletvu koju ne izvrši je osloboditi roba, otkup za namjerno prekidanje posta u ramazanu je osloboditi roba… Iz navedenog se jasno vidi da islam stremi ka slobodi i podstiče na nju, a njegovi konkretni propisi to potvrđuju. Sve ovo nedvosmisleno upućuje da islam ima za cilj dokidanje ropstva bez prisile i nasilnog narušavanja postojećeg stanja, što bi dovelo do neželjenih posljedica.

Zato je veliki broj uleme, još u prošlom stoljeću, obznanio činjenicu da je ropstvo pojava koja je bila i iščezla.

To što neki od radikalnijih alima i danas zagovaraju reaktiviranje ropstva i što su to u praksi pokušale sprovesti određene ekstremističke grupacije nimalo ne umanjuje činjenicu da je ropstvo stvar prošlosti i da na međunarodnom planu nema nikakvog smisla pozivati u povratak nečemu što je islam od početka nastojao iskorijeniti!

prof. dr. Zuhdija Adilović

Šta zanijetiti prilikom učenja Kur’ana?

Mubarek mjesec ramazan je mjesec pojačanog druženja sa Kur’anom velikog broja muslimana.

Međutim, većina muslimana Kur’an uči samo s ciljem sticanja nagrade kod Allaha, dž.š., a nisu svjesni da nagradu za učenje Kur’ana mogu uvišestručiti svakim novim nijetom. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zaista se djela cijene prema namjerama i svako zaslužuje ono što je imao namjeru.”

Kur’an je koncept cjelokupnog života, a nijet je trgovina uleme, zato u ovih nekoliko redaka želim podsjetiti svakog ko uči Kur’an da prilikom učenja nijeti:

1- Učim Kur’an s namjerom da steknem znanje koje ću primijeniti u životu;

2- Učim Kur’an s namjerom da me Allah uputi;

3- Učim Kur’an s namjerom direktnog razgovora sa Allahom;

4- Učim Kur’an s namjerom da se njime izliječim od svih vidljivih i nevidljivih bolesti;

5- Učim Kur’an s namjerom da me Allah izvede iz tmine u svjetlost;

6- Učim Kur’an jer je On lijek za krutost srca, u Njemu je smiraj, život i oporavak mog srca;

7- Učim Kur’an svjestan da je On Allahova sofra;

8- Učim Kur’an kako ne bi bio upisan kao nemaran prema njemu, nego kao onaj ko njime zikr čini;

9- Učim Kur’an s namjerom povećanja jekina u vjerovanje u Allaha;

10- Učim Kur’an s namjerom izvršenja Allahove naredbe kojom naređuje učenje Kur’ana;

11- Učim Kur’an s namjerom nagrade za svako njegovo slovo po 10 sevapa, a Allah daje i više kome On hoće;

12- Učim Kur’an s namjerom da steknem Njegov šefa’at na Sudnjem danu;

13- Učim Kur’an s namjerom slijeđenja vasijeta Poslanika, s.a.v.s;

14- Učim Kur’an s namjerom da Allah poveća moju deredžu i deredžu Ummeta;

15- Učim Kur’an s namjerom da mi se poveća deredža u džennetu, da zaslužim ogrtač dostojanstva, te da se moji roditelji ukrase ukrasima vrednijim od cijelog dunjaluka;

16- Učim Kur’an s namjerom da se približim Allahu putem Njegovog govora;

17- Učim Kur’an s namjerom da budem u Allahovom društvu i među Njegovim posebnim miljenicima;

18- Učim Kur’an za to što je vješt učač Kur’an u društvu časnih i odabranih meleka;

19- Učim Kur’an s namjerom spasa od džehennemske vatre i Allahove kazne;

20- Učim Kur’an kako bi bio sa Allahom;

21- Učim Kur’an s namjerom da ne doživim iznemoglost od starosti;

22- Učim Kur’an s namjerom da bude dokaz za a ne protiv mene;

23- Učim Kur’an moleći Allaha da me njime učvrsti;

24- Učim Kur’an s namjerom da se na mene spusti smirenost i milost, te da me Allah spomene u svom društvu;

25- Učim Kur’an s namjerom da postignem stepen boljeg i odabranog kod Allaha;

26- Učim Kur’an s namjerom da mirišem dobro;

27- Učim Kur’an s namjerom da ne zalutam na dunjaluku i ne budem nesretan na ahiretu;

28- Učim Kur’an zato što Svevišnji Allah njime otklanja tugu, brigu i nelagodu;

29- Učim Kur’an s namjerom da mi pravi društvo u kaburu, da mi bude svjetlost koja će me prevesti preko Sirat ćuprije, da me vodi na dunjaluku i uvede u džennet na ahiretu;

30- Učim Kur’an s namjerom da me Allah odgoji osobinama koje su krasile Poslanika, s.v.a.s.;

31- Učim Kur’an s namjerom da svoj nefs okupiram s istinom, a ne da on mene okupira neistinom;

32- Učim Kur’an s namjerom borbe protiv svoga nefsa, šejtana i strasti;

33- Učim Kur’an s namjerom da Allah da perdu između mene i nevjernika na Sudnjem danu.

Hajde da budemo ljudi Kur’ana!

Ovo je trgovina sa Allahom čija je dobit zagarantovana, pomoću koje Allah daje iz Svog izobilja koje ne može presahnuti!

Molim Svevišnjeg Allaha da i vas i mene učini ljudima Kur’ana!

UTJECAJ VJEROVANJA NA PSIHIČKU STABILNOST

Sažetak

Psihologija kao nauka, od samog početka, pozivala se na sekularizam i izražavala skepsu prema svim oblicima vjerovanja (Bernard Groom). Međutim, u novije doba psiholozi su počeli priznavati ulogu vjere u fizičkoj i pshičkoj stabilnosti čovjeka, što predstavlja prekretnicu u psihologiji kao nauci. Čak šta više, savremena psihologija vjeru smatra važnim faktorom u uspostavi psihičke ravnoteže. Tako Carl Jung smatra izuzetno važnim dati prilku bolesniku da putem vjerovanja povrati nadu i samopouzdanost, dok Stickle naglašava nužnost jačanja moralnog bića čovjeka putem vjere.

Uspostava ravnoteže između dvije dimenzije čovjeka: duhovne i materijalne, po islamskom nauku, čovjeku priskrbljuje uravnoteženu ličnost, koja je temelj mentalnog zdravlja i psihičke stabilnosti, te umanjuje mogućnost prekomjerne zabrinutosti i padanja u depresiju.

Obzirom da je čovjek sklon požurivanju ostvarenja sreće, jer je, kako Kur’an kaže, stvoren kao brzac, a zanemaruje rad za onaj svijet, Kur’an pojašnjava da su vjerovanje i činjenje dobra sredstvo za ostvarenje lijepog života na ovome svijetu i konačne pobjede i užitka na onom: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Jačanje psihološkog imuniteta u islamu:

1. Jačanje duhovne dimenzije čovjeka putem vjerovanja u Allaha i bogobojaznosti;

2. Izvršavanje različitih obreda s ciljem jačanja duhovnosti i psihološke bistrine;

3. Ovladavanje instiktivnim nagonima i kontrola prohtjeva koji vode ka grijehu.

I pored navedenog, istinski vjernik ne oslanja se na svoja djela, nego se nada Allahovoj milosti, pa makar pred Allaha došao sa brdima grijeha, jer je ubjeđen da će mu Allah podariti brda svog oprosta.

Ovaj tolerantan odnos prema sebi dovodi do prihvatanja samog sebe nakon grijeha i pokajanja. Prihvatanje sebe predstavlja sredinu između samokažnjavanja koje vodi u beznađe i očaj i zadovoljstva sa sobom koje čovjeka sprječava od dodatnog činjenja dobra i težnje ka potpunosti.

Prihvatanje sebe je pokazatelj psihičkog zdravlja, jer će mu pomoći da prihvati druge koji su različiti i koji imaju grešaka.

Sa ova tri duhovnopsihološka metoda: iman, pokornost i sustezanje od grijeha islam teži ka uspostavljanu psihološkog imuniteta čovjeka i uspostavi ravnoteže između duhovnog i tjelesnog, što pojedinca dovodi do osjećaja smiraja i spokoja i čini spremnijim za pravilno reagovanje u kriznim situacujama, a cjelokupnu zajednicu do ostvarenja sigurnosti i mira.

Ključne riječi: psihička stabilnost, vjerovanje, uravnoteženost, spokoj, psihološki imunitet.

Utjecaj vjerovanja na psihičku stabilnost

Psihologija kao nauka, od samoga početka, pozivala se na sekularizam i izražavala skepsu prema svim oblicima vjerovanja (Bernard Groom). Međutim u novije doba psiholozi su počeli priznavati ulogu vjere u fizičkoj i pshičkoj stabilnosti čovjeka, što predstavlja prekretnicu u psihologiji kao nauci. Čak šta više, savremena psihologija vjeru smatra važnim faktorom u uspostavi psihičke ravnoteže. Tako Carl Jung smatra izuzetno važnim dati prilku bolesniku da putem vjerovanja povrati nadu i samopouzdanost, dok Stickle naglašava nužnost jačanja moralnog bića čovjeka putem vjere.

U ovom radu tretirat ću ovu značajnu temu u primarnim izvorima islama (Kur’anu i sunnetu).

Prvo: utjecaj vjerovanja u Allaha na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Allaha ima veliku ulogu u ostvarivanju psihičke stabilnosti čovjeka, ta uloga je veća ili manja zavisno od jačine imana. Što je iman čovjeka jači to je njegova smirenost i stabilnost veća, te se tako povećava utjecaj vjerovanja na njegovo ponašanje. Plodovi vjerovanja u Allaha u ostvarenju ličnog spokoja su raznovrsni i obnovljivi.

Evo nekih:

Osjećaj sigurnosti zbog upute, što ga čuva od ospasnih zamki i raznih iskušenja. Allah, dž.š., kaže: “Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravom putu.” (El-En’am, 82)

Allah, dž.š., garantuje vjernicima sigurnost, što se jasno vidi iz činjenice da je spomenuti ajet došao poslije ovog ajeta: “A kako bih se ja bojao onih koje s Njim izjednačujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran?” (El.En’am, 81)

Vjerovanje u Allaha čovjeku daruje lijep i stabilan život, bez psihičkih poteškoća i duševne patnje. Duša vjernika je smirena i dobra, živi u suglasju sa sobom i sredinom u kojoj se nalazi. Ona je obavijena spokojem i sigurnošću, zaštićena od negativnog utjecaja onog njenog dijela koji je sklon ka lošem. Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Ibn Kesir, r.a., tumačeći ovaj ajet kaže: “Ovo je obećanje od Allaha onome ko bude radio dobro- a to su djela koja su precizirana kao dobra Kur’anom i praksom Poslanika, s.a.v.s.- bio muškarac ili žena, a njegovo srce vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika, da će ga poživiti lijepim životom na ovome svijetu i nagraditi najljepšom nagradom na budućem. A lijep život podrazumijeva rahatluk i zadovoljstvo s bilo koje strane.” (Ed-Dimiški, 1966, 4/610.)

Ibn Ašur, također poznati komentator Kur’ana, kaže: LIJEP znači sve što je lijepo i prijatno, što je suprotno lošem i nevaljalom. To je obećanje koje podrazumijeva sve blagodati ovoga života. A među najvećim blagodatima je zadovoljstvo sa onim što ti je dodijeljeno i nadanje u lijep završetak, a zatim, zdravlje i dobrobit, te ponos na islam.” (Ibn Ašur, 2008, 13/220.)

– Samo vjerovanje u Allaha razultira čišćenjem čovjekove duše od prljavštine mnogoboštva i njegovih posljedica. Od prljavštine zbog koje duša čovjeka oboljeva i njegova ličnost slabi, te postaje izložena svakom vidu mentalnih poremećaja. Ispravno vjerovanje čovjeka čini obožavateljem samo i isključivo Allaha. “Najvažnije čime islam započinje i na čemu najviše insistira jeste ispravno vjerovanje, jer ispravna ideja je temelj svake druge ispravnosti. Zato se ne možemo nadati oporavku naroda čiji su se umovi zaprljani neispravnim vjerovanjima i njihove ličnosti pale pod uticaj takvih ubjeđenja, bojeći se od ničega i težeći ka ničemu. Ukoliko je vjerovanje ispravno, moguće je popraviti sve ostalo, jer je čovjek čovjek po svojoj duši, a ne po svome tijelu.” (Ibn Ašur, 2008. 13/220.)

Vjerovanje u Allaha rezultira uputom za najispravnije postupanje prilikom nedaća koje čovjeku, često, oduzmu pamet, te ga dovedu u situaciju da učini nešto što će imati katastrofalne posljedice za njega, ili za druge. Vjerovanje u Allaha čovjeka opskrbljuje pravilnom uputom u trenutku krize, te mu pomaže da je prevaziđe i da se prema njoj efikasno postavi. Allah, dž.š., kaže: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti

– Allah sve dobro zna.” (Et-Tegabun, 11)

Onaj koga zadesi kakva nedaća, a on svjestan da je od Allaha, te se strpi i bude zadovoljan sa Allahovom odredbom, Allah će njegovo srce uputiti, te tako mu nadoknaditi ono što je na ovom svijetu izgubio uputom u njegovom srcu i dati mu čvrsto ubjeđenje da će mu Allah nadoknaditi izgubljeno ili dati još više od toga.

U hadisu kojeg prenosi Buharija i Muslim stoji: “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa i za to biva nagrađen.”

Vjerovanje u Allaha uzrokuje otvaranjem vrata svakog dobra: s neba i iz zemlje, duhovnog i fizičkog. Allah, d.š., kaže: “A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali.” (El-A’raf, 96)

Ovaj kur’anski citat dokaz je da Allah, dž.š., iskrene vjernike u Njega nagrađuje lijepim životom formalno i suštinski, tjelesno i duševno.

Vjerovanje u Svevišnjeg Allaha uvodi vjernika u Allahovu zaštitu, a onaj ko je u Allahovoj zaštiti i koga On svojom brigom obuhvati, on neće biti izgubljen i ostavljen. Taj osjećaj čovjeku daruje spokoj i smirenost, te se osjeća sigurnim i zaštićenim, što mu njegovo raspoloženje čini vedrim, a njegov život lijepim, uprkos svim nedaćama koje mu prijete. Allah, dž.š., kaže: “ Allah doista štiti vjernike…” (El-Hadždž, 38)

Iz ovog kur’anskog citata razumijemo da Allah štiti svoje iskrene robove, koji se na Njega oslanjaju od svakog zla i spletki zlikavaca. On ih čuva, štiti i pomaže. Allah, dž.š., kaže: “Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome?” (Ez-Zumer, 36) “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (Et-Talak, 2-3) (Vidjeti: Ed-Dimiški, 1966, 5/433.)

Ibn Seadi tumačeći ove ajete kaže: “Ovo je obavijest, obećanje i radosna vijest od Allaha onima koji vjeruju, da će ih On štiti od svakog zla i svake nedaće, zbog njihovog vjerovanja, od zla nasilnika, od šejtanskih došaptavanja, od zla njih samih i od njihovih loših djela. On će odstraniti od njih, u iskušenjima, ono što nisu u stanju podnijeti, te će im tako znatno olakšati. Svaki vjernik ima udio u ovoj zaštiti, ovisno o jačini ili slabost njegovog imana.” (Es-Seadi, 2007, 539.)

Samo iman (vjerovanje) oporavlja ljudski um, srce i dušu. Allah, dž.š., kaže: “ A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko rđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati.” (Muhammed, 2) U ovom ajetu se kaže da će Allah poboljšati njihov BAL, što znači poboljšati sve vezano za njih, jer postupci ljudi proizilaze iz njihovih mišljenja. Zato je TEWHID temelj ispravnog mišljenja vjernika i iz njega proizilaze snage otpora greškama i zabludama kojima su podložni oni koji Njemu pripisuju druga.

Vjerovanje u Allaha popravlja srca, umove i duše vjernika, te razmišljaju samo o dobru i teže ka svakom vidu uspjeha. (Vidjeti: Ibn Ašur, 2008, 26/62-64.)

Drugo: Utjecaj vjerovanja u meleke na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u meleke čovjeku pomaže da ostane ustrajan na Allahovom putu, jer je svjestan da ima neko ko bilježi sve njegove postupke i djela. Takav će nastojati da spisak njegovih djela bude čist od svega što je loše, što će prouzrokovati poboljšanje njegovih djela i povratak Allahu osjećajući tako duševnu smirenost. Allah, dž.š., kaže: “Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 17-18)

Vjerovanje u meleke koji ga, po Allahovoj naredbi, čuvaju i paze, prouzrokuju smirenost jer je svjestan da ima neko ko na njega pazi i ko ga čuva od svega lošeg. Allah, dž.š., kaže: “Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bde.” (Er-Ra’d,11)

Ibn Kesir kaže: “Svaki čovjek ima svoje meleke koji se smjenjuju, čuvari noći i ćuvari danju, čuvaju ga od svega lošeg. Isto tako se smjenjuju meleki koji bilježe njegova djela, dobra i loša, jedni noću a jedni danju, dvojica jedan s lijeve a drugi s desne strane pišu njegova djela. Onaj s desne strane bilježi njegova dobra djela, a onaj s lijeve strane bilježi njegova loša djela, a dva druga meleka ga čuvaju i štite, jedan ispred a drugi iza njega. Tako se čovjek nalazi između četiri meleka danju i četiri druga noću, dva čuvara a dva pisara.” (Ed-Dimiški, 4/437.)

“Jedan čovjek iz plemena Murad došao je Aliji, r.a., dok je on klanjao, pa mu je rekao: “Čuvaj se, ima ljudi u plemenu Murad koji žele da te ubiju.” On mu odgovori: “Svakog čovjeka prate dva meleka koji ga čuvaju od onoga što nije određeno, a kada odredba dođe oni dozvole da se desi. Zaista je edžel (odredba) najbolji štit!” (Ed-Dimiški, 4/437.)

Vjerovanje u meleke i da oni konstantno brane čovjeka od šejtanskog uticaja podsticanjem nagona ka dobru u čovjeku, ima dvostruk učinak na psihičku i duhovnu stabilnost: s jedne strane zato što čovjek nije prepušten šejtanskim uticajima koji mu ukrašavaju loše prohtjeve i postupke, a s druge strane svijest o tome da postoje meleki, čisti i čedni, koji nagovaraju čovjeka na činjenje dobra i da se kloni zla. U hadisu stoji: “Nema nikog od vas a da za njega nije zadužen pratioc od džina i pratioc od meleka.” (El-Kušejri, 2001, 2814.) U drugom hadisu stoji: “Zaista šejtan ima uticaj na čovjeka, a isto tako i melek. Šejtanski uticaj se ogleda u navođenju na loše i prikazivanju istine lažnom, a uticaj meleka ogleda se u navođenju na dobro i potvrđivanju istine, pa ko nešto od toga osjeti pri sebi, neka zna da je to od Allaha, a ko osjeti ono drugo, neka zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana.” (Et-Tirmizi, 2018, 2988.) Zatim je proučio kur’anski ajet: “ Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.” (El-Bekara, 268)

Melek se bori sa šejtanom za čovjekovo dobro. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada čovjek legne u svoju postelju, njemu se približi melek i šejtan, pa mu melek kaže: “završi (ovaj dan) sa dobrim!” A šejtan mu kaže: “Završi (ovaj dan) sa lošim!” Ako čovjek spomene Allaha Uzvišenog i njemu se obraća dok ga ne savlada san, melek će otjerati šejtana i ostati da ga čuva. Kada se probudi ponovo mu dolazi melek i šejtan, pa mu melek kaže: “započni (ovaj dan) sa dobrim!” A šejtan mu kaže: “Započni (ovaj dan) sa lošim!” Ako čovjek tada kaže: “Hvala Allahu koji mi je oživio moju dušu nakon što ju je bio uzeo, što je nije usmrtio za vrijeme moga sna. Zatim izgovori kur’anska ajeta: “Allah uzima duše u času njihove smrti, a i oni koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog.” (Ez-Zuner, 42.) “Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe.” (Fatir, 41.) melek će ponovo otjerati šejtana i nastaviti da ga čuva.” (Ovaj hadis prenosi: (Et-Tirmizi, 2018, 10624.)

Vjerovanje u meleke zahtijeva ljubav prema njima, ljubav koja je uzajamna između meleka i vjernika. Svijest o tome da ga Allah i Njegova najodabranija stvorenja vole jeste razlog njegove smirenosti i duševne/psihičke stabilnosti. U hadisu stoji: “Kad Allah zavoli nekog čovjeka, pozove Džibrila: ‘Allah voli toga i toga, pa ga i ti voli!’ Onda ga i Džibril zavoli, te razglasi među stanovnicima nebesa: ‘Allah voli toga i toga, pa ga i vi volite!’ Potom ga zavole i stanovnici nebesa, a zatim mu se postavi prijem ne zemlji (tj. ostaje u lijepoj uspomeni).” (El-Kušejri, 2001, 2637)

Vjerovanje u meleke da oni stalno čine dovu za vjernike i mole za oprost njihovih grijeha, rezultira posebnom smirenošću i duševnim zadovoljstvom koje ga motiviše da radi dobra djela kao rezultat te dove čistih meleka koja se prima kod Allaha. Allah, dž.š., kaže: “ On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema vjernicima samilostan.” (El-Ahzab, 43) “Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: “Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo, one koji su bili dobri; Ti si, uistinu, silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti!” (El-Mu’min, 7-9)

Vjerovanje u meleke da oni učestvuju u borbama vjernika kao podrška njima rezultira smirenošću i upornosti vjernika prilikom nesreća i nedaća. Allah, dž.š., kaže: “Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: “Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!” U srca nevjernika Ja ću strah uliti.” (El-Enfal, 12)

U vjerodostojnom hadisu stoji da je Džibril došao Poslaniku, s.a.v.s., nakon što se vratio iz bitke na Hendeku, ostavio svoje oružje i okupao se, otresajući prašinu sa svoje glave rekao: “Ostavio si oružje?! Tako mi Allaha, mi ga nismo ostavili! Uputi se ka njima!” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Prema kome?” Džibril tada pokaza prema Benu Kurejza.” (Buharija i Muslim.)

Treće: utjecaj vjerovanja u Božije knjige na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Božije objavljene knjige daje čovjeku dodatnu psihičku stabilnost i osjećaj da Svevišnji Gospodar nije ostavio svoja stvorenja da lutaju u potrazi za ispravnim i korisnim putevima koji će ih dovesti do ostvarenja svakog vida dobra za njih i zaštiti od svega lošeg. Zato je Allah objavio knjige koje sadrže konkretne upute i propise koji će čovjeka dovesti do željenog cilja. Allah, dž.š., kaže: “Svima vama smo zakon i pravac propisali.” (El-Maida, 48)

Vjerovanje u Kura’an Časni kao objavu od Allaha uzrokuje psihičkom smirenošću čovjeka koji je svjestan da je to knjiga upute cijelom čovječanstvu koja im osvjetljava put istine. Allah, dž.š., kaže: “Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.” (Ta ha, 123-124)

Iz ovog kur’anskog citata jasno razumijemo da Allah garantuje onom ko bude Kur’an čitao i po njemu postupao, da neće zalutati na ovom i da neće nesrećan biti na onom svijetu.

Allah, dž.š., kaže: “A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (El-Maida, 15-16)

Vjerovanje u Kur’an kao knjigu koja je sačuvana od bilo kojeg vida iskrivljenosti uzrokuje psihičku sigurnost čovjeka koji ga slijedi. Allah, dž.š., kaže: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Alu Imran, 103) Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ostavio sam vam nešto poslije čega nikada nećete zalutati, ako se njega budete držali, Allahovu knjigu.” (El-Kušejri, 2001, 1218) “Ovaj Kur’an je Allahovo čvrsto uže, on je jasna svjetlost, koristan lijek, zaštitnik onome ko ga se pridržava, spas onome ko ga slijedi, nemože se iskriviti pa da se ispravlja, niti može zastraniti pa da se kori, njegovi fenomeni neće nikada biti iscrpljeni, on se ne troši čestim ponavljanjem.” (En-Nejsaburi, 2006, 2040.)

Vjerovanje u Kur’an kao knjigu koja vodi u džennet uzrokuje psihičku sigurnost. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kur’an će se zauzimati za svoje sljedbenike, on je istinski vodič, ko ga uzme za svoga vođu odvest će ga u Džennet, a ko ga ostavi za svojim leđima odvest će ga u Vatru.” (Ibn Hibban, 1983, 124)

Vjerovanje u Kur’an kao izvor šerijata (zakona) i glavni oslonac muslimana, bez kojeg nema puta ka Allahu, te da je samo u njemu spas i uspjeh, a u njegovom ostavljanju propast, zabluda i zastranjivanje.

Vjerovanje u Kur’an kao lijek za bolesti srca, bile one bolesti sumnji, ili bolesti strasti, jer obiluje nepobitnim dokazima i činjenicama koji neutrališu sve te bolesti. U Kur’anu se nalaze jasni i neoborivi dokazi pomoću kojih se jasno razlikuje istina od neistine, čime se liječe bolesti sumnje koja iskrivljuje spoznaju i viziju, te čovjek vidi stvari onakvim kakve one jesu. Na Zemlji ne postoji druga knjiga koja sadrži tako jasne dokaze vezane za najbitnija pitanja kao što je: predstava o Bogu, Njegovim svojstvima, zagrobnom životu, proživljenju poslije smrti i životu na onom, vječnom svijetu. Isto tako, u Njemu se nalaze najbolji odgovori zabludjelim sektama i neispravnim mišljenjima. Sve to Kur’an nudi na najbolji način koji je najbliži ljudskom razumu i njegovoj naravi. (Vidjeti: El-Dževzijje, 1993, 1/44.)

Četvrto: Utjecaj vjerovanja u Allahove poslanike na psihičku stabilnost

Vjerovanje u Allahove poslanike kao uzore koji su sačuvani od grešaka rezultira potpunom psihičkom smirenju po pitanju pravih uzora. Svi sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., slažu se da je on sačuvan od bilo kakve greške po pitanju dostave Objave ljudima. (Vidjeti: El-Harrani, 1981, 3/93)

“Islamsko vjerovanje se temelji na ubjeđenju da je Poslanik Muhammed, s.a.v.s. potpuno iskren u onome što prenosi od Allaha i zaštićen od bilo kakve greške, da je on tako dostavio Kur’an kako bi ga njegovi sljedbenici prihvatili i po njemu postupali. Vjerovanje u Poslanika nije ispravno bez ova tri elementa.” (Eldževzijje,1995, 3/1162.)

Vjerovanje u Allahove poslanike, te da je u slijeđenju njihovih uputa i propisa spas i sigurnost ljudi na ovom i onome svijetu, rezultira psihičku stabilnost. Allah, dž.š., kaže: “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 47) “ Ta-ha. Ne objavljujemo ti Kur’an da se mučiš!” (Ta ha, 1-2)

Poslanik, s.a.v.s., objašnjavajući ulogu poslanika kaže: “O ljudi, ne postoji ništa što vas približava Džennetu a udaljava od Vatre, a da vam to nisam naredio, ne postoji ništa što vas približava Vatri a udaljava od Dženneta, a da vam to nisam zabranio!” (El-Begavi, 1984, 10376)

Vjerovanje u Allahove poslanike i da su oni došli sa propisima koji imaju za cilj zaštitu vjere, života, razuma, poroda i imetka kao osnovnih ljudskih prava, rezultira potpunom psihičkom stabilnošću i čovjeku daruje smiraj i sigurnost. Imam El-Izz b. Abdusselam, kaže: “Većina intencija Kur’ana jesu: naredbe za pribavljanjem koristi i onoga što do njih dovodi i zabrane od prouzrokovanja štete i onoga što ka njoj vodi.” “Svi šerijatski propisi su radi dobrobiti čovjeka, svi oni imaju za cilj pridobijanje koristi ili otklanjanje štete. Zato kada čuješ da Allah kaže: “O vjernici…” dobro porazmisli o Njegovom savjetu poslije tog poziva. Vidjet ćeš da je to samo dobro na koje nas podstiče, ili zlo od kojeg nas upozorava ili obadvoje zajedno.” (Ibn Abdus-Selam, 1991, 1/8)

Vjerovanje u Allahove poslanike da su oni došli sa jasnom mjerom koja razdvaja između istine i neistine, između upute i zablude, te da to razdvajanje ostvaruje sreću, stabilnost i sigurnost, je također veliki podstrek za psihičku stabilnost čovjeka.

Dakle, razdvojiti istinu od neistine, uputu od zablude, put sreće i uspjeha od puta nesreće i propasti može samo onaj ko prihvati činjenicu da je ono sa čime je Allah poslao poslanike i što je objavio u Svojim knjigama istina koju treba slijediti i pomoću koje će biti u stanju napraviti spomenutu razliku. Ono što je rekao Allahov Poslanik jeste istina, ono o čemu nas je on obavijestio jeste tačno, on je neprikosnoveni vođa kome treba vratiti sporove ljudi ukoliko se dese, pa ono što odgovara njegovim riječima i djelima prihvatiti, a ono što nije u skladu sa njima odbaciti, bez obzira o kome se radilo. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa’, 59)

Vjerovanje u Allahove poslanike i da su oni sačuvani od gršaka, te kao takvi ukazali na pravi put rezultira psihičkom stabilnošću čovjeka jer je svjestan da će, ko se god bude držao tog puta, postići dobro ovog i onoga svijeta. “Poslanik, s.a.v.s., održao nam je, jedne prilike, govor od kojeg su se naše oči zarosile, a naša srca zadrhtala, pa smo mu kazali: ‘O Allahov poslaniče, ovo je oproštajni govor, pa šta nam preporučuješ?’ On je tada rekao: “Ja sam vas ostavio na čistoj bijeloj stazi koja se jasno vidi danju i noću. S nje će, poslije mene, skrenuti samo onaj ko je zaslužio propast. Ko od vas ostane u životu vidjeće mnoge razlaze, zato se držite onoga što znate od mog sunneta i sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene. Zato se čvrsto uhvatite i budite pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio abesinski crnac. Zaista je primjer vjernika kao primjer plemenite deve kud god je usmjeriš ona tamo ide.” (Es-Sidžistani, 2018, 4607)

U drugom hadisu stoji: “Ostavio sam vam dvije stvari poslije kojih nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i moj sunnet. Oni se neće rastati sve dok mi ne dođu na džennetski izvor!” (Darakutni, 2010, 149)

Peto: Utjecaj vjerovanja u Sudnji dan i budući svijet na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Sudnji dan i vječni život poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću onoga ko se u svome životu pridržava Allahovih propisa, jer je svjestan da ga nakon prolaska kroz ovozemaljski život prepun iskušenja i tegoba, čeka prelijep vječni život u Džennetu čije je prostranstvo veće od Nebesa i Zemlje zajedno. Allah, dž.š., kaže: “One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u džennet zbog onoga što ste činili!” (En-Nahl, 32) “Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki’ “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete.” (Fussilet, 30-31)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću iz razloga što vjernik čvrsto vjeruje da je to dan istine i pravde u kome će se konačno osvetiti onome ko je nepravdu činio drugima. U tom danu će se svakome vratiti njegova uzurpirana prava. To je dan u kome će se uspostaviti pravedno suđenje i pokazati potpunost i savršenstvo Allahove pravde. Allah, dž.š., kaže: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47)

Prenosi se da je Aiša, r.a., kazala: “Došao je neki čovjek i sjeo ispred Poslanika, s.a.v.s., i rekao: “O Allahov poslaniče! Ja imam dva roba koji me lažu, varaju i ne slušaju, pa ih ja grdim i izudaram. Postupam li ja ispravno sa njima?” Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Na Sudnjem danu će se obračunati to što su te oni varali, što su ti bili neposlušni i što su te lagali i stavit na jedan tas, a tvoje kažnjavanje njih na drugi, pa ako tvoje kažnjavanje bude odgovaralo njihovim grijesima ti ćeš biti na nuli, nećeš imati koristi niti štete, a ako tvoje kažnjavanje bude manje od njihovih grijeha ti ćeš imati koristi. A ko tvoje kažnjavanje bude veće od njihovih grijeha, za tu razliku ćeš biti kažnjen.” Čovjek se tada udaljio uzdišući i plačući, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Zar nisi čuo Allahove riječi: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47) Tada čovjek reče: “O Allahov poslaniče, koliko ja vidim najbolje i za mene i za njih je da ih ostavim. Tebe pozivam za svjedoka da sam ih sve oslobodio.” (Tirmizi, 2018, 1840)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću iz razloga što će se vjernici tog dana smijati nepravednicima, nevjernicima. Tog dana će se rasteretiti duše i srca potlačenih kada vide njihove tlačitelje poniženim. To će biti dan velike radosti. Allah, dž.š., kaže: “Danas će oni koji su vjerovali – nevjernicima se podsmijavati, sa divana će gledati. Zar će nevjernici biti drugačije kažnjeni nego prema onome kako su postupali!” (El-Mutaffifun, 34-36)

Ibn Ašur, poznati komentator Kur’ana, kaže: “Ismijavanje vjernika od strane nevjernika na ovom svijetu je razlogom njihovog kažnjavanja istom vrstom na onom svijetu. Zato će Allah dati da se oni koji su vjerovali na Sudnjem danu smiju onima koji nisu bili vjernici.” (Ibn Ašur, 2008, 30/190)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici tog dana biti sigurni i zaštićeni od nedaća i poteškoća kojima će drugi biti izloženi. Allah, dž.š., kaže: “ I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati i džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi.” (Ed-Dehr, 11-12)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici tog dana naći utjehu za ono što ih je promaklo od ovosvjetskih užitaka, tako što će im to biti nadoknađeno užicima na onom svijetu. Allah, dž.š., kaže: “One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio – čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!” (El-Kehf, 30-31)

Vjerovanje u Sudnji dan i budući svijet poslije njega rezultira psihičkom stabilnošću vjernika iz razloga što će vjernici u životu na ovom svijetu paziti da ne skrenu sa pravoga puta. Ta bojaznost da ne skrenu sa pravoga puta, ne odu u zabludu i ne učine grijehe koji su bolest duše i koji je uništavaju, rezultira ustrajnošću na pravom putu, svjetlošću koja ga vodi, smirenošću i sigurnošću koju osjeća.

Isto tako, rezultira sigurnošću i spokojem drugih, jer ih on neće zlostavljati niti im nepravdu činiti, niti će činiti nered na Zemlji. On je zaštićen od svega toga, kako bi svi uživali u lijepom, smirenom i staloženom životu.

Šesto: Utjecaj vjerovanja u Allahovu, dž.š., odredbu na psihičku stabilnost čovjeka

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkom i duhovnom stabilnošću vjernika iz razloga što onaj koji vjeruje da sve što se dešava jeste Allahova odredba, te se srčano preda tom ubjeđenju neće (prekomjerno) žaliti, niti će pasti u očaj, kada mu se desi nešto loše. Allah, dž.š., kaže: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” (Et-Tegabun, 11) “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade.” (El-Hadid, 22.23)

Ibn Abbas, r.a., prenosi: “Jednog dana bio sam iz Polsanika, s.a.v.s., pa mi je rekao: “O mladiću, poučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha i On će tebe čuvati. Pazi na Allaha pa ćeš ga naći kada ti bude najpotrebniji. Ako pitaš, pitaj samo Allaha. Ako pomoć tražiš, traži je samo od Allaha. Dobro znaj, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti priskrbe neku korist, neće ti moći dati ništa osim onoga što ti je Allah već odredio. Isto tako, kada bi se cijeli svijet sakupio da ti nanesu kakvu štetu, neće ti moći nauditi osim onim što ti je Allah već odredio. Podignuta su pera, sahife su se osušile!” (Tirmizi, 2018, 2516)

Iz citiranih ajeta i ovog hadisa jasno se razumije da je Allah jedini koji donosi korist i štetu, da jedini On daje i uzima, zato je čovjek dužan da Ga izdvaja u Njegovoj jednoći i da se samo Njemu pokorava i Njegovih propisa pridržava.

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkim rasterećenjem vjernika iz razloga što je svjestan da je sve to od Allaha i da to ima svoje razloge i koristi koje će se njemu vratiti, na ovom ili onom svijetu. U vjerodostojnom hadisu stoji: “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa i za to biva nagrađen.” (El-Kušejri, 2001, 2999)

Allah, dž.š., ne stvara apsolutno zlo, nego sve što stvara jeste sa razlogom s kojim “zlo” postaje dobro. Međutim, u nečemu od toga može biti zla za pojedine ljude, ali je to djelimično – indirektno zlo. A što se tiče apsolutnog zla, Allah je iznad toga da ga Njemu pripisujemo.

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira psihičkom i duhovnom stabilnošću vjernika iz razloga što ga čuva od mnogih psihičkih bolesti, kao što su:

– Oslabađanje čovjeka od vladavine vračara, proroka i nadriliječnika, zato što on vjeruje da je cijeli kosmos i sve što se u njemu dešava Allahovo djelo i Njegova odredba, što spada u tajnu koju niko osim Njega ne zna;

– Oholost i uzdizanje iznad ostalih stvorenja: Allahova odredba pokazuje slabost čovjeka koji nije u stanju da sazna šta ga u budućnosti čeka, kao i njegovu ovisnost o Allahu;

– Zavist i mržnju: jer kada je čovjek svjestan da je Allah taj koji dodjeljuje oprskrbu svih stvorenja, postaje zadovoljan onim što ima i prestaje zavidjeti onima kojima je Allah podario više nego njemu;

– Strah: vjerovanje čovjeku priskrbljuje smirenost jer zna da Allah upravlja cijelim kosmosom i svime što je u njemu, te da jedino On jeste u stanju da mu priskrbi neko dobro i odagna od njega neko zlo. Taj osjećaj rezultira sigurnošću po pitanju opskrbe i ostalih životnih potreba na ovom svijetu;

– Očaj: vjernik nikada neće izgubiti nadu u Allahovu milost, te neće zapasti u depresiju zbog nedaće koja ga zadesi, jer je svjestan da je od Allaha. Allah, dž.š., kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate.” (Alu Imran, 216)

Ovaj ajet nas uči da čovjeku nema ništa korisnije od pridržavanja Allahovih naredbi, makar mu u početku bilo teško, jer je svjestan da je krajnji ishod ipak pozitivan i da ga čeka svako dobro. Isto tako nema ništa pogubnije za njega od upražnjavanja onoga što je Allah zabranio, ma koliko on to želio, jer su posljedice toga kobne i bolne. (Eldževzijje, 2013, 37-35)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što je svjestan da sve što ga od dobra zadesi, bez obzira preko koga ono formalno dođe, jeste od Allaha, što za njega predstavlja radost i zadovoljstvo koji se ne mogu opisati. Zato je El-Harbi kazao: “Ko ne povjeruje u odredbu neće imati lagodan život.” (Eš-Ševkani, 2016, 396.)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što ostaje uporan u slijeđenju pravog puta, podjednako ako se nalazi u nedaćama i problemima ili ako mu je sve potaman. Njega užici neće odvesti u oholost i pretjerivanje, niti će ga nedaće odvesti u očaj. On je svjestan da sve što ga zadesi od blagodati i užitaka jeste od Allaha, a ne plod njegove inteligencije i snalažljivosti. A ako ga zadesi nedaća svjestan je da je to Allahova odredba kako bi ga iskušao, zato se neće prestrašiti niti pasti u očaj, nago će strpljivo podnositi nadajući se Allahovoj nagradi za to. Takvo vjerovanje ispunjava čovjekovo srce zadovoljstvom i smirenošću. (Vidjeti: El-Eškar, 2005, 109-110)

Vjerovanje u Allahovu odredbu rezultira duhovnom i psihičkom stabilnošću osobe, zato što je vjernik u odredbu stalno na oprezu od bilo čega što bi ga moglo odvesti od te istine. On se stalno boji da njegov završetak ne bude loš. To mu ne dozvoljava da se opusti i bude lijen, nego ga podstiče na stalni trud i borbu za opstanak na pravom putu, kako bi načinio što više dobrih djela, a sačuvao se od grijeha i razvrata. Na takav način srce vjernika ostaje u stalnoj vezi sa svojim Gospodarem, koga stalno moli i od njega pomoć traži da ga uputi ka najboljim odlukama, kako bi ostao na putu istine. (Vidjeti El-Eškar, 2005, 109-110)

Zaključak

Jačanje psihološkog imuniteta u islamu:

Psihološki metod u islamu temelji se na tri segmenta:

1 – Jačanje duhovne dimenzije čovjeka putem vjerovanja u Allaha i bogobojaznosti;

2 – Izvršavanje različitih obreda s ciljem jačanja duhovnosti i psihološke bistrine;

3 – Ovladavanje instiktivnim nagonima i kontrola prohtjeva koji vode ka grijehu.

Ovaj tolerantan odnos prema sebi dovodi do prihvatanja samog sebe nakon grijeha i pokajanja. Prihvatanje sebe predstavlja sredinu između samokažnjavanja koje vodi u beznađe i očaj i zadovoljstva sa sobom koje čovjeka sprečava od dodatnog činjenja dobra i težnje ka potpunosti.

Prihvatanje sebe je pokazatelj psihičkog zdravlja, jer će mu pomoći da prihvati druge koji su različiti i koji imaju grešaka.

Literatura:

– Ed-Darakutni, Ali b. Umer b. Ahmed b. Mehdi, Sunen ed-Darakutni, 2010.

-Ed-Dimiški, Ebul-fida Ismail ibn Kesir el-Kureši, Tefsir Ibn Kesir, 1966.

– El-Begavi, Elhusejn b. Mes’ud, Šerhus-Sunne, 1984.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Es-Savaiku el-mursele ala el-džehmijje vel-muattile, 1995.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Elfevaid, 2013.

– El-Dževzijje, Ibn el-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1993.

– El-Eškar, Omer b. Sulejman b. Abdullah, Elkadau vel-kader, 2005.

– El-Harrani, Ahmed b. Abdul-Halim ibn Tejmijje, Deru tearud el-akli ven-nakli, 1981.

– El-Kušejri, Ebul-Husejn Muslim b. Hadždžadž, Sahih Muslim, 2001.

– En-Nejsaburi, El-Hafiz ebu Abdullah el-Hakim, Elmustedrek ala es-sahihajn, 2006.

– Es-Seadi, Ibn Tejmijje Abdurrahman Ibn Nasir, Tejsiru el-Kerim er-Rahman fi tefsiri kelami el-Mennan, 2007.

– Es-Sidžistani, Ebu Davud Sulejman b. el-Eš’as b. Ishak b. Bešir el-Ezdi, Sunnen Ebi Davud, 2018.

– Eš-Ševkani, Muhammed b. Ali, Katrul-velijj ala hdisi el-velijj, 2016.

– Et-Tirmizi, Muhammed b. Isa b. Sevre, Ebu Isa, Sunen Et-Tirmizi, 2018.

– Ibn Abdus-Selam, Izzuddin Abdul-aziz, Kavaidu el-ahkam fi mesalihi el-enam, 1991.

– Ibn Ašur, Muhammed et-Tahir, Tefsiru et-tahrir ve-tenvir, 2008.

– Ibn Hibban, Sahih Ibn Hibban, 1983.

Naučni rad objavljen u Psihološka i duhovna zaštita i podrška u kriznima situacijama, znanstvena monografija, Zenica mart 2021.

Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici

Kako su Osmanlije poklonile vakcinu cijelom svijetu?

Odobrio je hanbelijski pravnik prije dva stoljeća, a odbio je univerzitet u Parizu i zabranile crkve Zapada…

Prije više od dva stoljeća hanbelijski pravnik šejh Hamed b. Muammer en-Nedždi (1225/1810) proslavio se sa fetvom u kojoj je kazao da je, tada poznati, tradicionalni vid vakcinacije protiv malih boginja nepoželjan, a ne zabranjen. U isto vrijeme su organizirane velike demonstracije ulicama Britanije protiv vakcinisanja, nakon što su crkveni službenici to odbili.

Koliko god tolika razlika u odnosu prema vakcini u njenom početku bila iznenađujuća, još je veće iznenađenje da je tradicija cijepljenja tijela virusima bolesti, kako bi imuni sistem izgradio odbranu protiv njih, veoma stara u historiji čovječanstva. Interesantno je da je ta praksa zabilježena u arapskoj književnosti, naročito u Divanu el-arab, što jasno ukazuje da je ta praksa bila prisutna znatno prije.

Kada je taj muslimanski pravnik, koji je živio izolovan od ostatka svijeta u pustinjskom sjevernom dijelu Arabije, mogao dokučiti tu čudnu vezu između bolesti koja prijeti smrću i iste koja daje prilku za život, onda nije čudno što je osmanlijska država u to vrijeme uveliko primjenjivala tu vrstu tradicionalne prevencije bolesti i njenih novih oblika kada su otkriveni, te bili posrednici njenog širenja po Evropi, a za zatim cijelom svijetu.

Izgleda da su Turci i danas u stanju da daju svoj doprinos na polju vakcinacije, te su na svjetskom planu najpoznatiju vakcinu protiv Covida 19 unaprijedili upravo dvoje potomaka Osmanlija, koji nose njemačko državljanstvo, prof. Ogur Šahin i njegova supruga dr. Ozlim Turiči.

Ovaj rad pokušava predstaviti historijski prikaz medicinske vakcinacije u muslimanskim sredinama, naročito u osmanskom periodu i njihovu ulogu u prenošenju iste putem svojih podanika u Evropu, što i zapadni znanstvenici priznaju.

Isto tako ovaj rad tretira islamske i kršćanske stavove po pitanju preventivne medicine i kako su protiv nje bili parlamenti i naučne institucije od kojih se očekivalo upravo suprotno.

Historijski pregled

Vjerovatno je ideja vakcinacije jedna od najrevolucionarnijih ideja u historiji. Tražiti lijek u samoj bolesti je bio toliko velik i neuobičajen iskorak, iako je to danas uobičajena pojava, da će ostati kao briljantan izum koji izaziva čuđenje.

Kada je riječ o vakcini, veoma je čudno to što se i pored njene relativno savremene masovne upotrebe, za nju zna još od davnih vremena. Poznati američki historičar civilizacija Weel Dewrant (1402/1981) u svom djelu Priča o civilizaciji, u poglavlju pod naslovom: Indijska nauka, kaže da je “Indija poznavala vakcinu još od 550. godine, a da je Evropa nije poznavala sve do 18. stoljeća.”

U istom djelu spomenuti historičar kaže: “Indija nas je, posredstvom Arapa, poučila detaljima hipnoze i umijeću vakcinisanja.”

Vakcina u arapskoj poeziji

Riznica arapske književnosti sadrži mnoge naznake koje upućuju na to da su Arapi poznavali umijeće liječenja putem same bolesti. Poznati abasijski pjesnik Ebu Nuwas (198/814) kaže:

Kani se kajanja jer je kajanje samo zavaravanje

nego me liječi onim što je sama bolest bila

Ebu Tajjib el-Mutenebbi (354/965) je među prvima ukazao na činjenicu da tijelo stiče imunitet od bolesti ukoliko je njome bilo pogođeno:

Vrijeme me pogađalo raznim nedaćama

toliko da mi se srce prekrilo kopljima

tako da kada me nova koplja pogode

razbiju se od već postojeća!

El-Mutenebbi u ovim stihovima poredi nedaće koje su pogađale njegovo tijelo sa strelama koje su pogađale njegovo srce, te su se strelice toliko namnožile da su potpuno prekrile njegovo srce i čuvaju ga od novih strelica.

On ide još dalje i gotovo da nam svojim stihovima direktno opisuje današnji princip vakcinacije pa kaže:

Možda nevolje koje te zadese imaju pozitivne posljedice

možda tijela ozdrave upravo od bolesti!

Ne znamo da li je ova arapska filozofija o vakcini izašla iz okvira književnosti kako bi našla svoje mjesto u naučnoj medicinskoj primjeni, jer su arapski izvori po tom pitanju vrlo škrti. Ali su ovi primjeri dovoljni da zaključimo da su oni imali kokretne slučajeve spravljanja lijeka od same bolesti.

Upornost u praksi

Jedan od primjera je Ibn Sina (428/1038) koji u svojoj knizi El-Qanun fi et-tibbi govori o mogućnosti sticanja odbrambenog sistema organizma uzimanjem jednog dijela iz onoga što bolest prouzrokuje, pa kaže: “Pojedine starice su uzimale manje količine otrova i ustrajale u njegovom korištenju dok nisu u potpunosti navikle na njega, tako da im više nije štetio.”

Odatle je nastala ideja o protuotrovu koji se spravlja upravo od pojedinih sastojaka samog otrova. Vjerovatno je ta kultura antiotrova (tirjaq) prouzrokovala veliki utjecaj na medicinsku praksu i bila začetak drugih vrsta liječenja koja se baziraju na prevenciji protiv bolesti. Potvrda tome jesu i savremena istraživanja koja potvrđuju da su Arapi još od davnih vremena poznavali vakcinisanje koje mi danas praktikujemo. Među njima je poznata njemačka orjentalistkinja Sigrid Hunke (1999) koja u svojoj knjizi Arapsko sunce će ponovo zasjati kaže: “Pokušaj uvođenja vakcinacije protiv boginja koji se desio u Evropi krajem osamnaestog stoljeća, Arapi su primjenili u ranom periodu islama, koristeći istu ideju i princip koji se koristi danas: ubacivanje oslabLjenih virusa u organizam putem vakcinisanja kako bi se na taj način izgradio imunitet protiv dotične bolesti. Kinezi su stavljali vatu natopljenu gnojem od boginja u usta djetetu da bi se zaštitilo od istih. Arapi su koristili drugi metod vakcinisanja, tako što su pravili ranu na dlanu, između palca i kažiprsta pa so po njoj trljali tečnost od oboljelog…”

Ovo potvrđuje još jedan savremenik koji je poznat po istraživanju historije znanosti, dr. Usama Es-Sajjadi koji u svom djelu Najvažniji izumi i otkrića u historiji čovječanstva kaže: “Arapski medicinari su prakticirali preventivnu medicinu protiv zraznih bolesti, tako što su spravljali jednu vrstu vakcine protiv boginja uzimajući tečnost sa rane oboljelog i davali je zdravom tako što su mu pravili ranu na dlanu i u nju utrljali tu tečnost. To je princip vakcijacije koja je poslije pripisana Evropi.”

Stav hvale vrijedan

Nisam našao nešto što potvrđuje ove navode dva spomenuta istraživača u tradicionalnim izvorima, ali imamo fetvu jednog alima iz Nedžda koja je izdata 200 godina prije. To je bio Šejh Ahmed b. Nasir b. Muammer en-Nedždi el-Hanbeli. Ova fetva upućuje na to da je vakcinisanje, koje opisuju spomenuti istraživači, bilo praksa stanovnika srednjeg dijela arabijskog poluotoka još od davnih vremena koju su oni zvali Et-Tewtin. Slobodno se može zaključiti da je ta vrsta vakcinisanja bila praksa običnog svijeta u tom dijelu arapskog poluotoka koji je bio daleko od utjecaja zvaničnog vakcinisanja u osmanskoj državi, a naročito daleko od uticaja engleskog načina vakcinisanja koji se raširio u vrijeme izdavanja spomunete fetve ili nešto malo prije nje.

Spomenuti šejh u svome djelu Iddetu resail fi mesail fikhijje kojeg je objavio šejh Muhammed Rešid Rida (1935) stoji: “Ova vrsta liječenja spada u preventivno liječenje, tj. zaštita od bolesti prije nego što se desi. Oni koji to prakticiraju smatraju da Et-tewtin (spomenuti način vakcinisanja protiv boginja) olakšava bolest onome ko se od nje zarazi. Mi smatramo da je to nepoželjno (mekruh), iz razloga što se izaziva bolest prije njenog dešavanja. Može se desiti da se tim činom prouzrokuje bolest od koje bi čovjek mogao podleći, te bi u tom slučaju on sam bio odgovoran za svoju smrt. To je razlog nepoželjnosti ovog postupka.”

Iz ove fetve se jasno vidi da Šejh Ibn Muammer vakcinisanje smatra samo nepoželjnim, a ne zabranjenim, iz razloga što bi se mogla desiti greška prilikom ovog načina vakcinisanja. Šejh Rešid Rida je prokomentarisao ovu fetvu riječima: “Iz navedene fetve se može zaključiti da taj Et-Tewtin koji se danas zove vakcina nije bio toliko poznat po uspješnosti kao što je to današnja vakcina, pa je zato smatrao da je nepoželjan.” Šejh Rešid Rida pohvalno ističe činjenicu da se spomenuti hanbelijski pravnik zadovoljio samo time što je rekao da je pokuđena, bliže dozvoli nego zabrani, dok su mnogi njegovi savremenici, kako muslimani tako i nemuslimani, to smatrali haramom (zabranjenim).

Očita prednost

Ako pređemo sa traganja o vakcini u tradicionalnim izvorima na prve početke njenog prakticiranja u savremenom dobu i ulogu muslimana u upoznavanju drugih sa vakcinom, vidjet ćemo da su Osmanlije prednjačili u tome. Oni su bili vrata ulaska prakse vakcinisanja u Evropu preko koje se ona prenijela u ostale dijelove svijeta.

Vjerovatno vakcinisanje nije bila novina kod Osmanlija, jer je u njihovom susjedstvu bilo prisutno kod Čerkeza i Ermena. Devrant kaže: “Stari kinezi su prakticirali uzimanje oslabljenog virusa od pacijenta oboljelog od boginja i davanje istog zdravoj osobi kako bi je zaštitli od boginja. Iz tog razloga su žene Čerkeza ubadale tijelo zdrave osobe sa iglama koje su bile umočene u tekućinu oboljeg od boginja.”

Slično tome govori i Vilijam Bajnem u svojoj knjizi Historija medicine: “Vakcinisanje je bila praksa na istoku još od davnih vremena. Kinezi su ga prakticirali putem udisanja praška od bolesti kao što se udiše duhan. U Turskoj se ta tvar unosila u organizam putem rane na koži.”

Anestas El-Kermeli (1947) u broju 67 časopisa Arapski jezik izdat 1.3.1929. g. piše članak pod naslovom Stranica historije preventivnog vakcinisanja od boginja u Iraku i Iranu u kome stoji: “Prenosi se da su pojedini Ermeni davali svojoj djeci da jedu suhe grožđice utrljane u malo gnoja od oboljelog od boginja kako bi ih sačuvali od njih. Italijanski turista Sestini (1781) u svojoj knjizi Putovanje u Bagdad 1781. godine spominje “da su svi stanovnici Bagdada vakcinisali sami sebe.” El-Kermeli se pita šta je Sestini mislio s tim riječima? Da li je mislio na tada već rasprostranjeno vakcinisanje u Istanbulu, ili na nešto drugo? Allah najbolje zna!

Vjerovatno će zbog toga poznati turski historičar Jilmaz Uztuna (2012) u svome djelu Historija osmanske države ustvrditi da su “Turci prakticirali vakcinu još od davnih vremena”. On precizira vrijeme početka zvanične vakcinacije djece Osmanlija pa kaže: “Mi raspolažemo podacima o vakcinisanju djece u Istanbulu protiv boginja 1695. godine.

Postepeni prelazak

Govor Oztona potvrđuje i izjava Dewranta u kojoj se kaže “da se u pismu dr. Emanuela Timonija (1716) 1714. godine, koje je pročitano na Kraljevom institutu u Londonu, opisuje zaštitu od boginja vakcinacijom, koja se u Astani (Istanbulu) prakticira već duže vrijeme.”

U svome kazivanju o zdravstvenim običajima Turaka Dewrant u svome djelu Kissatul-hadare otvoreno govori o zaslugama Turaka u donošenju vakcinacije u Evropu. Govori o tome kako su Turci u Evropu donijeli praktične primjere primjene vakcine, a ne samo teoretska pojašnjenja, koja spominje dr. Timoni.

Dewrant kaže: “Turci su bili ponosni na svoja javna kupatila i sebe su smatrali čišćim od kršćana Evrope. Mnogi pripadnici više i srednje klase su posjećivali javna kupatila dva puta sedmično, a većina je redovno posjećivala javno kupatilo sedmično jedanput. Zato nije čudo što ne čujemo o problemima reumatizma kod Turaka. Turci su naučili Evropu vakcinisanju protiv boginja i nimalo nisu sumnjali da je njihova civilizacija iznad pokrajina kršćanskog Zapada.

Vakcinacija je prešla iz glavnog grada Osmanske carevine Astana u Evropu u prvoj trećini 18. stoljeća, što spominje Mary Wortley Montagu (1762) koja je bila supruga Edvarda Wortlea Montaga (1761) engleskog ambasadora u u Osmankoj carevini.

Mary Montagu u svome pismu koje je poslala iz Istanbula jednom svom poznaniku u London dana 1.4.1717. godine piše svoja svjedočenja o vakcinaciji u Istanbulu pa kaže: “Velike boginje su opasna bolest koja hara među nama Britancima, izum vakcinisanja pretvorio je tu bolest u bolest sa sigurnim ishodom… Svake godine se u osmanskoj državi vrši vakcinacija hiljade ljudi i ne postoji zabilježen ni jedan slučaj smrti od njih. Povjerovat ćeš mi da sam ja potpuna sigurna u to ako ti kažem da sam odlučila da vakcinišem svoga malog i voljenog dječaka.” Dewrant nastavlja pa kaže: “Zaista je vakcinisan dječak u svojoj šestoj godini u martu 1718. godine, rukom doktora Čarlsa Mitlanda, engleskog doktora koji se tada nalazio u Turskoj.

Tvrd otpor

Čudno je da je Evropa, koja je tada bila u jeku svoje naučne renesanse, bila protiv vakcinacije na turski način i žestoko joj se suprotstavila na samom početku. Razlozi tom otporu bili su veoma čudni i kreću se između političkih i ideoloških. Turski historičar Oztona to ukratko pojašnjava ovako: “Evropa je dugo vremena pružala otpor vakcinaciji koja se kod Turaka odavno prakticirala. Činjenica da su to Turci otkrili je zbunjivala Evropljane dugo vremena. Svećenici su proglasili onoga ko dozvoli da se vakciniše odmetnikom od vjere. Tako je dugo trajao taj otpor Evrope prema (osmanskom) vakcinisanju, prošlo je gotovo cijelo 18 stoljeće dok je većina doktora i naroda prihvatila preventivno vakcinisanje kao legitimnu medicinsku praksu.”

Dewrant je zabilježio veliku borbu Mary, supruge engleskog ambasadora u Istanbulu, nakon povratka u Britaniju s ciljem promovisanja osmanskog vakcinisanja nakon što se lično uvjerila u njegovu efikasnost. 1721. godine London je zadesila velika epidemija boginja koja je usmrtila mnoge njegove stanovnike, a naročito djecu. Mary je zadužila doktora Metland, koji je bi sa njenim suprugom engleskim ambasadorom u Istanbulu, da vakciniše njihovu kćerku koja je imala samo četiri godine. Metland je pozvao tri najpoznatija doktora u Londonu da dođu i da se uvjere da djevojčica nije imala nikakvih problema. Oni su bili zadivljeni sa onim što su vidjeli, a jedan od njih je dozvolio da se vakciniše njegov sin.

Nakon toga je Mary uspjela da promoviše tu ideju na kraljevskom dvoru među vladajućom porodicom u Britaniji. 1722. godine kraljica Karolina (1737) supruga tadašnjeg kralja, zvanično je naredila Džordžu drugom da (1727) vakciniše djecu jetime, što se završilo potpunim uspjehom. U aprilu iste godine, naređuje da se vakcinišu dvije njene kćerke, jedna od njih bila je njena omiljena kćerka Karolina (1170) poznata po nadimku “Velika princeza Britanije”.

Utemeljen stav

Muslimani nisu imali problema sa uzimanjem lijeka prije bolesti i u tome nisu vidjeli nikakvu kontradiktornost sa vjerovanjem u odredbu, jer se to prenosi od Poslanika, s.a.v.s. U Buharijevom sahihu stoji: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Ko pojede sedam hurmi ujutru natašte, toga dana mu neće moći nauditi otrov niti sihir.”

Na ovome savrameni islamski pravnici temelje svoje fetve kojima dozvoljavaju vakcinu i smatraju to “prevencijom protiv bolesti prije nego što se desi.” Oni nisu imali dilemu oko toga, izuzev ako bi nastala šteteta bila veća od koristi. Zabilježeno je da je halifa Omer b. Hattab (645) kada se vratio sa vojskom muslimana koja je trebala ući u Damask zbog kuge koja se u njemu proširila, rekao: “Bježimo od Allahovog kadera Allahovom kaderu.”

Zato nije bilo čudo što je imam Muhammed Abduhu (1905) tako oštro uzvratio kršćanskom piscu Rarah Antonu (1922) koji je kritikovao negativan odnos islama prema empirijskim znanostima, podsjećajući ga na negativan stav Evrope prema vakcinaciji.

S arapskog preveo:

prof.dr. Zuhdija Adilović

Izvor: Aljazeera.net

Poklanjanje sevapa za proučeni Kur’an umrlima

Islamski učenjaci složni su u tome da umrli imaju koristi od sadake i dove koju za njih učine živi. Dokazi za to su mnogobrojni u vjerodostojnim zbirkama hadisa.

Imam Muslim u uvodu svog Sahiha prenosi da je Ibn Mubarek rekao: “Ne postoji razlaz po pitanju koristi sadake za umrlog.”

Međutim, ulema se razili po pitanju da li živi mogu pokloniti svoje sevape za dobrovoljni namaz, post, učenje Kur’ana i sl. umrlima. Imam Ahmed, Ebu Hanife i pojedini učenici Šafije smatraju da umrli imaju koristi od toga. A imam Malik i Šafija smatraju da umrli nemaju koristi od toga. Oni se rukovode ajetom: “Čovjeku pripada samo ono što je sam uradio” (En-Nedžm, 39) i hadisom u kojem stoji: “Kada čovjek umre njegova djela prestaju, izuzev u tri slučaja…” (Prenosi ga Imam Muslim)

Prva dvojica imama odgovaraju tako što kažu da ajet jasno upućuje na to da djela umrlog koja su njegovo vlasništvo prestaju sa njegovom smrću, a djela drugih su njihovo vlasništvo a ne njegovo, s tim što svako ima pravo svoje vlasništvo pokloniti drugom. Isto je i za vrijeme života, čovjek se ne koristi samo onim što je njegovo, nego i tuđim, ukoliko mu taj neko nešto od svoga imetka pokloni.

Što se tiče citiranog hadisa oni kažu da se iz njega razumije da se prekida dobro čovjeka prouzrokovano njegovim djelima, izuzev dove djeteta koje za njega dovi, iako se dijete i sve što ono uradi smatra njegovim djelom, njegova dova koristi umrlom, kao i dova ostalih.

Prema tome, ispravno je mišljenje da sevapi za proučene kur’anske ajete poklonjeni umrlima stižu do njih. Naravno ovdje je riječ o dobrovoljnom učenju Kur’ana i poklanjanju sevapa bez ikakve nadoknade.

Na ovu temu toplo preporučujem djelo našeg profesora dr. Safveta Halilovića pod naslovom: “Šta živi mogu učiniti za umrle.”

Naše djelovanje ili djelovanje pod šejtanskim utjecajem?

Imam Ibnul-Kajjim, r.a., je rekao:

Šejtanove spletke prema čovjeku se svode na 6 stvari preko kojih ga zavodi sve dok ne ostvari svoj cilj:

1 – Kufr (nevjerstvo), krivovjerstvo i neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom poslaniku. Ukoliko šejtan uspije čovjeka odvesti u spomenuto, on je izvršio svoju zadaću;

2 – Novotarije. Novotarije su draže šejtanu nego grijesi i razvrat;

3 – Ukoliko šejtan ne uspije navesti čovjeka na novotariju, zato što ga je Allah počastio da se čvrsto drži sunneta i čuva novotarija, onda šejtan prelazi na treći stepen, a to su veliki grijesi kojih je, kao što znamo, mnogo;

4- Četvrti stepen jesu mali grijesi koji ukoliko se nagomilaju mogu čovjeka uništiti;

5- Kada ni to ne uspije, šejtan čovjeka pokušava okupirati dozvoljenim stvarima za koje nema kazne, ali nema ni nagrade;

6 – Zadnji stepen je da pokuša da čovjeka okupira onim što je manje važno od onoga što je važnije.

(El-Fevaid, 2/799)

Ovim povodom se sjetih događaja iz naše slavne historije kada je čuveni halifa Harun er-Rešid na svome dvoru petkom poslije džume-namaza primao razne delegacije, u prisustvu svojih saradnika, koje su im pokazivale različita dostignuća, za što bi ih on obilato nagrađivao.

Jedne prilike je došao jedan čovjek koji htio da pokaže Halifi i njegovoj sviti vještinu koju je dugotrajnom upornošću usavršio. Postavio je jednu letvu uspravno, zatim se, pod pravim uglom, udaljio od nje 10 koraka, potom bacio iglu koja se zabola u letvu. Zatim se ponovo udaljio od te igle pod uglom od 90 stepeni 10 koraka i bacio drugu iglu koja se zabola u ušicu prve. To je radio sve dok nije tako zabio desetu iglu, a sve ostale zabodene na letvi. Prisutni su se zadivili njegovoj vještini, a Halifa je, na njihovo iznenađenje, naredio da mu daju 10 zlatnika i da ga udare 10 udaraca bičem. Zlato za vještinu koju je postigao, a bičeve zato što je svoje vrijeme potrošio u beskorisno….
Molim Allaha da nas učini od onih koji će prepoznati šejtanove spletke ne samo kroz grijehe, nego i u trošenju vremena u ono što je beskorisno, ili davanju prednosti onome što je manje važno nad onim što je važnije. Amin!

Allahova mudrost u nesrazmjernom davanju

Medžnun (ludak) je došao na sijelo kod imama džamije koji je imao goste. Imam je donio hurme te zatražio od Medžnuna da ih podijeli prisutnima. Medžnun je upitao: “Hoćeš li da ih podijelim kako ljudi dijele ili kako Allah dijeli?” Imam mu odgovori: “Podijeli ih kako ljudi dijele.” Medžnun je uzeo hurme i svakome od prisutnih dao po tri, a ostatak je stavio pred imama. Tada mu je imam kazao: “Podijeli ih kako Allah dijeli.” Medžnun je uzeo hurme i počeo dijeliti. Prvom je dao samo jednu hurmu, drugom šaku, trećem ništa, a četvrtom napunio krilo. Prisutni su se dugo smijali tom njegovom postupku.

Ovaj, pod navodnim znacima, ludak htio je da im objasni da Allah ne dijeli po principu jednakosti, nego po principu pravde, te svakome daje shodno njegovim potrebama. Naravno, zato što Allah sve radi iz svoje mudrosti i sa svrhom. Nešto najljepše u životu na ovome svijetu jeste nesrazmjer. Kada bi svi ljudi imali novac, novac ne bi imao nikakvu vrijednost. Da je svim ljudima dato zdravlje, zdravlje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Da je svima dato znanje, znanje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Tajna života je u tome da ljudi dopunjuju jedni druge. Iza svega toga stoji Allahova mudrost koju mi našim ograničenim razumom ne možemo dokučiti. Kada Allah nekome podari imetak, to ima svoju svrhu, a kada ga nekom uskrati to je takođe zbog svrsishodnog razloga. Naravno, mi moramo biti svjesni da se ne možemo žaliti na Allaha ako nam nešto uskrati, kao što bi se žalili na onog što je hurme dijelio. Jer, ako nam Allah nešto da, dao nam je ono što nam je potrebno, a ako nam nešto uskrati, uskratio nam je ono što nama u osnovi ne pripada.

Ako posmatramo život ljudi uočit ćemo veliki nesrazmjer. Mi odmah pomislimo da je to nepravedno. Međutim, postoji princip koji je uzvišeniji od jednakosti. To je princip pravednosti. A Allah, s.w.t., je Adil / Pravedni. Zato Allah udjeljuje po principu pravednosti, a ne po principu jednakosti, jer jednakost ponekada podrazumijeva nepravednost. Tako onome kome je dat imetak, mi ne znamo šta mu je, s druge strane, uskraćeno. Zato trebamo biti čvrsto ubjeđeni da, kada bi nam Svevišnji Allah otvorio zastore gajba, da bi odabrali ono što nam je Allah dao.

Mi gledamo na ovaj svijet kao da je on sve što postoji i da je on posljednja stanica na kojoj se stiče imetak i opskrba. Naprotiv, postoji i drugi svijet koji će sigurno doći. Tada ćemo vidjeti kako se ostvaruje apsolutna pravda, te da je istinska opskrba ili njeno uskraćivanje upravo tada.

Količina imetka nikada nije bila mjerilo Allahove ljubavi prema Njegovom robu. On je dao imetak i vlast i onima koje ne voli, čak i mrzi, ali Uputu je dao samo onima koje voli. Kada bi imetak bio dokaz Allahove ljubavi prema ljudima, ne bi Nimrud zavladao cijelim svijetom, od istoka do zapada. I ne bi se deslio da prođe po nekoliko mjeseci, a da se u Poslanikovoj, s.a.v.s., kući ne potpali vatra za spremanje hrane. Ono što ti je prijeko potrebno, a tebi ne stiže je ono čemu je Allah propisao odgodu da bi ti došlo onda kada ti bude najviše odgovaralo.

(preuzeto)

Gospodaru naš učini nas zadovoljnim sa onim što si nam odredio! Amin!

Intervju: Među nama je mnogo onih koji uče Kur’an, ali je malo onih koji ga studiraju

Razgovarao Voloder Sanadin za portal Akos.ba

Akos.ba: Sa obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo kako postaviti ciljeve i na šta staviti fokus u ovom ramazanu?

Adilović: Bismillahirrahmanirrahim.

Musliman vjernik ukoliko je istinski svjestan veličine ovog mubarek mjeseca i Allahovih blagodati u njemu, sigurno će naći načina da ga maksimalno iskoristi u pokornosti Allahu. Onaj među nama koji se još uvijek pita kako se ponijeti u ovom mubarek mjesecu, čemu dati prioritet i slično, sigurno nije dovoljno svjestan veličine ovog mubarek mjeseca.

Pouzdano znamo da sva ova veličina mubarek mjeseca ramazana proizilazi iz činjenice da je u njemu počela objava Kur’ana, zato je prioritet upravo druženje sa Kur’anom kroz razne vidove: učenje, slušanje, razmišljanje, analiziranje, preispitivanje sebe….

Hvala Allahu, danas je među nama mnogo onih koji uče Kur’an, naročito u mubarek ramazanu, ali nažalost, još uvijek je malo među nama onih koji Kur’an studiraju, koji Kur’an čitaju kao knjigu upute u kojoj će naći konkretna uputstva za svaki korak u svome životu, koji su svjesni da će u Kur’anu naći odgovore na svaku dilemu koja ih tišti, na svaki problem s kojim su suočeni…

Ubjeđen sam da bi muslimani, kada bi svako od njih izučavao Kur’an iz ugla profesije kojom se bavi, bez obzira šta ta profesija bila, od najviših do najnižih, uspjeli da brže napreduju u poslovima koje rade, da u Kur’anu nađu smjernice kako da unaprijede svoj rad i tako postanu istaknutiji i uzor drugima. Samo na takav način će muslimani ostvariti svoju misiju ambasadora islama u sredinama u kojima žive i rade.

Akos.ba: Šta možemo naučiti u ovom ramazanu u poređenju sa ranijim ramazanima?

Adilović: Vjernik čvrsto vjeruje da sve što se događa jeste po Allahovoj volji i Njegovom određenju. Sve ove silne priče o tome da je korona virus projekat sila zavjere ili nije, po meni su bespotrebne. Sve da se i radi o čistoj zavjeri, opet je to Allahova odredba i prema njoj se moramo odnositi onako kako nas naša vjera uči: slušati pretpostavljene u vjeri i vlasti i poštovati njihove naredbe koje su utemeljene u vjerskim dokazima.

Najveća pouka koju možemo izvući iz mubarek ramazana u ovim uvjetima je, da su svoji (porodica) ipak najpreči i da se u krugu porodice treba više vremena provoditi u kolektivnom ibadetu Svevišnjem Allahu.

Čovjek modernog doba se previše uzoholio i odao materijalnim užicima koji su ga doveli u situaciji da se osjeti potpuno neovisnim. Međutim, Allah mu šalje poruku preko jednog od svojih najsićušnijih stvorenja koje je potpuno paraliziralo kult i božanstvo moderne, a to je ekonomija, raskoš i razvrat. Cijeli svijet je vidio i priznao da je čovjek slab, krhak, bespomoćan i potreban Božije brige i pažnje. To su zvaničnici najmoćnijih zemalja svijeta u jeku ove krize sa koronom i javno iskazali.

Akos.ba: Vaša poruka čitateljima portala Akos.ba

Adilović: Zahvaljujmo Allahu što smo muslimani i okrenimo se Allahovoj knjizi kao jedinom izvoru pravilne orjentacije u životu na ovom svijetu. Islam je stil našeg života, srž naše kulture i suština našeg identiteta. Samo ćemo sa islamom biti konstantno bolji i pomoću islama uspjeti da odgojimo buduće generacije da budu još bolje, te tako ostvarimo kontinuitet u napretku na ovom svijetu i spas na budućem.

Molim Svevišnjeg Allaha da ukabuli baša dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nas učvrsti u imanu i pomogne u našim nastojojanjima da budemo istinski muslimani!

Izvor: Akos.ba

( https://akos.ba/medju-nama-je-mnogo-onih-koji-uce-kuran-ali-malo-je-onih-koji-ga-studiraju/ )