Kako se islam ophodi prema robinjama i ostavlja li prostora za moderno ropstvo?

“Trojici ću ja biti protivnik na Sudnjem danu, a kome ja budem protivnik bit će gubitnik, pa je spomenuo onog koji proda slobodnog čovjeka i pojede njegovu zaradu.” (Buharija, 2227)

Jedna od ozbiljnih optužbi upućenih islamu u savremenom dobu jeste da islam nije dokinuo ropstvo. Nažalost, to pitanje ovih dana sve više je prisutno i kod određenog broja muslimana, zato sam osjetio potrebu da napišem par riječi o tome.

Da bi ovo pitanje mogli razumijeti potrebno je vratiti se na historijat ropstva uopće i kako ga je islam tretirao u odnosu na druge tada postojeće sisteme.

Interesantno je da nećemo naći nijedan citat u Kur’anu, niti hadisu, koji naređuje zarobljavanje, dok je mnogo ajeta i hadisa koji pozivaju i podstiču na oslobađanje robova.

U vrijeme pojave islama izvori ropstva bili su mnogobrojni, a načini  i sredstva oslobađanja od njega veoma ograničeni. Ljudi, žene i djeca postajali su roblje ratovima, razbojništvom, prevarom i sl.  

Islam je svojim dolaskom tu situaciju okrenuo naopačke: povećao je i olakšao mogućnosti za oslobađanja, a ograničio sredstva porobljavanja. Također je ograničio izvore ropstva na samo jedan, a to je legalan i pravedan rat. Ratni zarobljenici, umjesto da se ubijaju, postaju roblje, kao i njihove žene i djeca.

Ratni zarobljenici su bili najčešći vid porobljavanja, a u svakom ratu su zarobljenici redovna pojava. U to doba je bila praksa da zarobljenici nemaju nikakva prava. Imali su samo dva izbora: ubijanje ili porobljavanje. Islam dolazi sa još dvije mogućnosti: oslobađanje i otkup, što je tada bio veliki iskorak – “i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite!” (Muhammed, 4)

Poznat je slučaj otkupa zarobljenika poslije bitke na Bedru, a i u drugim bitkama Poslanik, s.a.v.s., oslobodio je veliki broj zarobljenika bez ikakve naknade. Sjetimo se samo historijske izreke Poslanika, s.a.v.s., poslije oslobađanja Mekke: “Idite, slobodni ste!”

U isto vrijeme islam je dao prava robovima koje nisu imali ni u jednom sistemu do tada. Uporedite samo (prisilni) zinaluk sa robinjama koji je bio uobičajen u drugim društvima i robinju koja postaje legalnom suprugom njenog vlasnika, te rađanjem prvog djeteta postaje slobodna.

Islam je precizno definisao odnose robovlasnika prema svojim robovima i preporučio im lijep i human odnos prema njima, kao što se odnose prema svojim očevima i majkama, što je do tada bila nepoznanica. Naredio im je da ih hrane istom hranom koju oni jedu i da ih odijevaju istom odjećom koju oni nose, te da ih ne opterećuju poslovima koje nisu u stanju izvršiti: “A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima-namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En.Nisa’, 35)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “To su vaša braća koju je Allah učinio da vama budu na raspolaganju, zato ih hranite hranom koju vi jedete, odijevajte odjećom koju vi nosite, i ne zadužujte za ono što nisu u stanju uraditi, a ako ih zadužite onda im pomozite da to odrade.”

Buharija i Muslim prenose hadis: “Ko oslobodi roba muslimana, Allah će mu za svaki njegov organ osloboditi od vatre jedan njegov organ.”

Allah, dž.š. kaže: “A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave – a one žele da budu čestite – da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta; a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima smilostan biti.” (En-Nur, 33)

Allah, dž.š., je dio zekata, jednog od temelja islama, odredio za ovu namjenu (oslobađanje robova). Isto tako, kao otkup za prestupe koji se često ponavljaju, Allah je propisao oslobađanje robova: otkup za nenamjerno ubistvo je osloboditi roba, otkup za zakletvu da se neće približavati svojoj supruzi je osloboditi roba, otkup za zakletvu koju ne izvrši je osloboditi roba, otkup za namjerno prekidanje posta u ramazanu je osloboditi roba… Iz navedenog se jasno vidi da islam stremi ka slobodi i podstiče na nju, a njegovi konkretni propisi to potvrđuju. Sve ovo nedvosmisleno upućuje da islam ima za cilj dokidanje ropstva bez prisile  i nasilnog narušavanja postojećeg stanja, što bi dovelo do neželjenih posljedica. 

Zato je veliki broj uleme, još u prošlom stoljeću, obznanio činjenicu da je ropstvo pojava koja je bila i iščezla. 

To što neki od radikalnijih alima i danas zagovaraju reaktiviranje ropstva i što su to u praksi pokušale sprovesti određene ekstremističke grupacije nimalo ne umanjuje činjenicu da je ropstvo stvar prošlosti i da na međunarodnom planu nema nikakvog smisla pozivati u povratak nečemu što je islam od početka nastojao iskorijeniti!

prof. dr. Zuhdija Adilović

Šta zanijetiti prilikom učenja Kur’ana?

Mubarek mjesec ramazan je mjesec pojačanog druženja sa Kur’anom velikog broja muslimana.

Međutim, većina muslimana Kur’an uči samo s ciljem sticanja nagrade kod Allaha, dž.š., a nisu svjesni da nagradu za učenje Kur’ana mogu uvišestručiti svakim novim nijetom. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Zaista se djela cijene prema namjerama i svako zaslužuje ono što je imao namjeru.”

Kur’an je koncept cjelokupnog života, a nijet je trgovina uleme, zato u ovih nekoliko redaka želim podsjetiti svakog ko uči Kur’an da prilikom učenja nijeti:

1- Učim Kur’an s namjerom da steknem znanje koje ću primijeniti u životu;

2- Učim Kur’an s namjerom da me Allah uputi;

3- Učim Kur’an s namjerom direktnog razgovora sa Allahom;

4- Učim Kur’an s namjerom da se njime izliječim od svih vidljivih i nevidljivih bolesti;

5- Učim Kur’an s namjerom da me Allah izvede iz tmine u svjetlost;

6- Učim Kur’an jer je On lijek za krutost srca, u Njemu je smiraj, život i oporavak mog srca;

7- Učim Kur’an svjestan da je On Allahova sofra;

8- Učim Kur’an kako ne bi bio upisan kao nemaran prema njemu, nego kao onaj ko njime zikr čini;

9- Učim Kur’an s namjerom povećanja jekina u vjerovanje u Allaha;

10- Učim Kur’an s namjerom izvršenja Allahove naredbe kojom naređuje učenje Kur’ana;

11-  Učim Kur’an s namjerom nagrade za svako njegovo slovo po 10 sevapa, a Allah daje i više kome On hoće;

12-  Učim Kur’an s namjerom da steknem Njegov šefa’at na Sudnjem danu;

13-  Učim Kur’an s namjerom slijeđenja vasijeta Poslanika, s.a.v.s;

14-  Učim Kur’an s namjerom da Allah poveća moju deredžu i deredžu Ummeta;

15-  Učim Kur’an s namjerom da mi se poveća deredža u džennetu, da zaslužim ogrtač dostojanstva, te da se moji roditelji ukrase ukrasima vrednijim od cijelog dunjaluka;

16-  Učim Kur’an s namjerom da se približim Allahu putem Njegovog govora;

17-  Učim Kur’an s namjerom da budem u Allahovom društvu i među Njegovim posebnim miljenicima;

18-  Učim Kur’an za to što je vješt učač Kur’an u društvu časnih i odabranih meleka;

19-  Učim Kur’an s namjerom spasa od džehennemske vatre i Allahove kazne;

20- Učim Kur’an kako bi bio sa Allahom;

21-  Učim Kur’an s namjerom da ne doživim iznemoglost od starosti;

22- Učim Kur’an s namjerom da bude dokaz za a ne protiv mene;

23- Učim Kur’an moleći Allaha da me njime učvrsti;

24- Učim Kur’an s namjerom da se na mene spusti smirenost i milost, te da me Allah spomene u svom društvu;

25- Učim Kur’an s namjerom da postignem stepen boljeg i odabranog kod Allaha;

26- Učim Kur’an s namjerom da mirišem dobro;

27- Učim Kur’an s namjerom da ne zalutam na dunjaluku i ne budem nesretan na ahiretu;

28- Učim Kur’an zato što Svevišnji Allah njime otklanja tugu, brigu i nelagodu; 

29-  Učim Kur’an s namjerom da mi pravi društvo u kaburu, da mi bude svjetlost koja će me prevesti preko Sirat ćuprije, da me vodi na dunjaluku i uvede u džennet na ahiretu;

30-  Učim Kur’an s namjerom da me Allah odgoji osobinama koje su krasile Poslanika, s.v.a.s.;

31-  Učim Kur’an s namjerom da svoj nefs okupiram s istinom, a ne da on mene okupira neistinom;

32-  Učim Kur’an s namjerom borbe protiv svoga nefsa, šejtana i strasti;

33-  Učim Kur’an s namjerom da Allah da perdu između mene i nevjernika na Sudnjem danu.

Hajde da budemo ljudi Kur’ana!

Ovo je trgovina sa Allahom čija je dobit zagarantovana, pomoću koje Allah daje iz Svog izobilja koje ne može presahnuti!

Molim Svevišnjeg Allaha da i vas i mene učini ljudima Kur’ana!

Kako su Osmanlije poklonile vakcinu cijelom svijetu?

Odobrio je hanbelijski pravnik prije dva stoljeća, a odbio je univerzitet u Parizu i zabranile crkve Zapada…

Prije više od dva stoljeća hanbelijski pravnik šejh Hamed b. Muammer en-Nedždi (1225/1810) proslavio se sa fetvom u kojoj je kazao da je, tada poznati, tradicionalni vid vakcinacije protiv malih boginja nepoželjan, a ne zabranjen. U isto vrijeme su organizirane velike demonstracije ulicama Britanije protiv vakcinisanja, nakon što su crkveni službenici to odbili.

Koliko god tolika razlika  u odnosu prema vakcini u njenom početku bila iznenađujuća, još je veće iznenađenje da je tradicija cijepljenja tijela virusima bolesti, kako bi imuni sistem izgradio odbranu protiv njih, veoma stara u historiji čovječanstva. Interesantno je da je ta praksa zabilježena u arapskoj književnosti, naročito u Divanu el-arab, što jasno ukazuje da je ta praksa bila prisutna znatno prije.

Kada je taj muslimanski pravnik, koji je živio izolovan od ostatka svijeta u pustinjskom sjevernom dijelu Arabije, mogao dokučiti tu čudnu vezu između bolesti koja prijeti smrću i iste koja daje prilku za život, onda nije čudno što je osmanlijska država u to vrijeme uveliko primjenjivala tu vrstu tradicionalne prevencije bolesti i njenih novih oblika kada su otkriveni, te bili posrednici njenog širenja po Evropi, a za zatim cijelom svijetu. 

Izgleda da su Turci i danas u stanju da daju svoj doprinos na polju vakcinacije, te su na svjetskom planu najpoznatiju vakcinu protiv Covida 19 unaprijedili upravo dvoje potomaka Osmanlija, koji nose njemačko državljanstvo, prof. Ogur Šahin i njegova supruga dr. Ozlim Turiči.

Ovaj rad pokušava predstaviti historijski prikaz medicinske vakcinacije u muslimanskim sredinama, naročito u osmanskom periodu i njihovu ulogu u prenošenju iste putem svojih podanika u Evropu, što i zapadni znanstvenici priznaju.

Isto tako ovaj rad tretira islamske i kršćanske stavove po pitanju preventivne medicine i kako su protiv nje bili parlamenti i naučne institucije od kojih se očekivalo upravo suprotno.

Historijski pregled

Vjerovatno je ideja vakcinacije jedna od najrevolucionarnijih ideja u historiji. Tražiti lijek u samoj bolesti je bio toliko velik i neuobičajen iskorak, iako je to danas uobičajena pojava,  da će ostati kao briljantan izum koji izaziva čuđenje.

Kada je riječ o vakcini, veoma je čudno to što se i pored njene relativno savremene masovne upotrebe, za nju zna još od davnih vremena. Poznati američki historičar civilizacija Weel Dewrant (1402/1981) u svom djelu Priča o civilizaciji, u poglavlju pod naslovom: Indijska nauka, kaže da je “Indija poznavala vakcinu još od 550. godine, a da je Evropa nije poznavala sve do 18. stoljeća.”

U istom djelu spomenuti historičar kaže: “Indija nas je, posredstvom Arapa, poučila detaljima hipnoze i umijeću vakcinisanja.” 

Vakcina u arapskoj poeziji

Riznica arapske književnosti sadrži mnoge naznake koje upućuju na to da su Arapi poznavali umijeće liječenja putem same bolesti. Poznati abasijski pjesnik Ebu Nuwas (198/814) kaže: 

Kani se kajanja jer je kajanje samo zavaravanje

nego me liječi onim što je sama bolest bila

Ebu Tajjib el-Mutenebbi (354/965) je među prvima ukazao na činjenicu da tijelo stiče imunitet od bolesti ukoliko je njome bilo pogođeno:

Vrijeme me pogađalo raznim nedaćama

toliko da mi se srce prekrilo kopljima

tako da kada me nova koplja pogode

razbiju se od već postojeća!

El-Mutenebbi u ovim stihovima poredi nedaće koje su pogađale njegovo tijelo sa strelama koje su pogađale njegovo srce, te su se strelice toliko namnožile da su potpuno prekrile njegovo srce i čuvaju ga od novih strelica.

On ide još dalje i gotovo da nam svojim stihovima direktno opisuje današnji princip vakcinacije pa kaže:

Možda nevolje koje te zadese imaju pozitivne posljedice

možda tijela ozdrave upravo od bolesti!

Ne znamo da li je ova arapska filozofija o vakcini izašla iz okvira književnosti kako bi našla svoje mjesto u naučnoj medicinskoj primjeni, jer su arapski izvori po tom pitanju vrlo škrti. Ali su ovi primjeri dovoljni da zaključimo da su oni imali kokretne slučajeve spravljanja lijeka od same bolesti.

Upornost u praksi

Jedan od primjera je Ibn Sina (428/1038) koji u svojoj knizi El-Qanun fi et-tibbi govori o mogućnosti sticanja odbrambenog sistema organizma uzimanjem jednog dijela iz onoga što bolest prouzrokuje, pa kaže: “Pojedine starice su uzimale manje količine otrova i ustrajale u njegovom korištenju dok nisu u potpunosti navikle na njega, tako da im više nije štetio.”

Odatle je nastala ideja o protuotrovu koji se spravlja upravo od pojedinih sastojaka samog otrova. Vjerovatno je ta kultura antiotrova (tirjaq) prouzrokovala veliki utjecaj na medicinsku praksu i bila začetak drugih vrsta liječenja koja se baziraju na prevenciji protiv bolesti. Potvrda tome jesu i savremena istraživanja koja potvrđuju da su Arapi još od davnih vremena poznavali vakcinisanje koje mi danas praktikujemo. Među njima je poznata njemačka orjentalistkinja Sigrid Hunke (1999) koja u svojoj knjizi Arapsko sunce će ponovo zasjati kaže: “Pokušaj uvođenja vakcinacije protiv boginja koji se desio u Evropi krajem osamnaestog stoljeća, Arapi su primjenili u ranom periodu islama, koristeći istu ideju i princip koji se koristi danas: ubacivanje oslabLjenih virusa u organizam putem vakcinisanja kako bi se na taj način izgradio imunitet protiv dotične bolesti. Kinezi su stavljali vatu natopljenu gnojem od boginja u usta djetetu da bi se zaštitilo od istih. Arapi su koristili drugi metod vakcinisanja, tako što su pravili ranu na dlanu, između palca i kažiprsta pa so po njoj trljali tečnost od oboljelog…” 

Ovo potvrđuje još jedan savremenik koji je poznat po istraživanju historije znanosti, dr. Usama Es-Sajjadi koji u svom djelu Najvažniji izumi i otkrića u historiji čovječanstva kaže: “Arapski medicinari su prakticirali preventivnu medicinu protiv zraznih bolesti, tako što su spravljali jednu vrstu vakcine protiv boginja uzimajući tečnost sa rane oboljelog i davali je zdravom tako što su mu pravili ranu na dlanu i u nju utrljali tu tečnost. To je princip vakcijacije koja je poslije pripisana Evropi.”

Stav hvale vrijedan

Nisam našao nešto što potvrđuje ove navode dva spomenuta istraživača u tradicionalnim izvorima, ali imamo fetvu jednog alima iz Nedžda koja je izdata 200 godina prije. To je bio Šejh Ahmed b. Nasir b. Muammer en-Nedždi el-Hanbeli. Ova fetva upućuje na to da je vakcinisanje, koje opisuju spomenuti istraživači, bilo praksa stanovnika srednjeg dijela arabijskog poluotoka još od davnih vremena koju su oni zvali Et-Tewtin. Slobodno se može zaključiti da je ta vrsta vakcinisanja bila praksa običnog svijeta u tom dijelu arapskog poluotoka koji je bio daleko od utjecaja zvaničnog vakcinisanja u osmanskoj državi, a naročito daleko od uticaja engleskog načina vakcinisanja koji se raširio u vrijeme izdavanja spomunete fetve ili nešto malo prije nje.

Spomenuti šejh u svome djelu Iddetu resail fi mesail fikhijje kojeg je objavio šejh Muhammed Rešid Rida (1935) stoji: “Ova vrsta liječenja spada u preventivno liječenje, tj. zaštita od bolesti prije nego što se desi. Oni koji to prakticiraju smatraju da Et-tewtin (spomenuti način vakcinisanja protiv boginja) olakšava bolest onome ko se od nje zarazi. Mi smatramo da je to nepoželjno (mekruh), iz razloga što se izaziva bolest prije njenog dešavanja. Može se desiti da se tim  činom prouzrokuje bolest od koje bi čovjek mogao podleći, te bi u tom slučaju on sam bio odgovoran za svoju smrt. To je razlog nepoželjnosti ovog postupka.” 

Iz ove fetve se jasno vidi da Šejh Ibn Muammer vakcinisanje smatra samo nepoželjnim, a ne zabranjenim, iz razloga što bi se mogla desiti greška prilikom ovog načina vakcinisanja. Šejh Rešid Rida je prokomentarisao ovu fetvu riječima: “Iz navedene fetve se može zaključiti da taj Et-Tewtin koji se danas zove vakcina nije bio toliko poznat po uspješnosti kao što je to današnja vakcina, pa je zato smatrao da je nepoželjan.” Šejh Rešid Rida pohvalno ističe činjenicu da se spomenuti hanbelijski pravnik zadovoljio samo time što je rekao da je pokuđena, bliže dozvoli nego zabrani, dok su mnogi njegovi savremenici, kako muslimani tako i nemuslimani, to smatrali haramom (zabranjenim).

Očita prednost

Ako pređemo sa traganja o vakcini u tradicionalnim izvorima na prve početke njenog prakticiranja u savremenom dobu i ulogu muslimana u upoznavanju drugih sa vakcinom, vidjet ćemo da su Osmanlije prednjačili u tome. Oni su bili vrata ulaska prakse vakcinisanja u Evropu preko koje se ona prenijela u ostale dijelove svijeta. 

Vjerovatno vakcinisanje nije bila novina kod Osmanlija, jer je u njihovom susjedstvu bilo prisutno kod Čerkeza i Ermena. Devrant kaže: “Stari kinezi su prakticirali uzimanje oslabljenog virusa od pacijenta  oboljelog od boginja i davanje istog zdravoj osobi kako bi je zaštitli od boginja. Iz tog razloga su žene Čerkeza ubadale tijelo zdrave osobe sa iglama koje su bile umočene u tekućinu oboljeg od boginja.”

Slično tome govori i Vilijam Bajnem u svojoj knjizi Historija medicine: “Vakcinisanje je bila praksa na istoku još od davnih vremena. Kinezi su ga prakticirali putem udisanja praška od bolesti kao što se udiše duhan. U Turskoj se ta tvar unosila u organizam putem rane na koži.”

Anestas El-Kermeli (1947) u broju 67 časopisa Arapski jezik izdat 1.3.1929. g. piše članak pod naslovom Stranica historije preventivnog vakcinisanja od boginja u Iraku i Iranu u kome stoji: “Prenosi se da su pojedini Ermeni davali svojoj djeci da jedu suhe grožđice utrljane u malo gnoja od oboljelog od boginja kako bi ih sačuvali od njih. Italijanski turista Sestini (1781) u svojoj knjizi Putovanje u Bagdad 1781. godine spominje “da su svi stanovnici Bagdada vakcinisali sami sebe.” El-Kermeli se pita šta je Sestini mislio s tim riječima? Da li je mislio na tada već rasprostranjeno vakcinisanje u Istanbulu, ili na nešto drugo? Allah najbolje zna!

Vjerovatno će zbog toga poznati turski historičar Jilmaz Uztuna (2012) u svome djelu Historija osmanske države ustvrditi da su “Turci prakticirali vakcinu još od davnih vremena”. On precizira vrijeme početka zvanične vakcinacije djece Osmanlija pa kaže: “Mi raspolažemo podacima o vakcinisanju djece u Istanbulu protiv boginja 1695. godine.

Postepeni prelazak

Govor Oztona potvrđuje i izjava Dewranta u kojoj se kaže “da se u pismu dr. Emanuela Timonija (1716) 1714. godine, koje je pročitano na Kraljevom institutu u Londonu, opisuje zaštitu od boginja vakcinacijom, koja se u Astani (Istanbulu) prakticira već duže vrijeme.”

U svome kazivanju o zdravstvenim običajima Turaka Dewrant u svome djelu Kissatul-hadare otvoreno govori o zaslugama Turaka u donošenju vakcinacije u Evropu. Govori o tome kako su Turci u Evropu donijeli praktične primjere primjene vakcine, a ne samo teoretska pojašnjenja, koja spominje dr. Timoni.

Dewrant kaže: “Turci su bili ponosni na svoja javna kupatila i sebe su smatrali čišćim od kršćana Evrope. Mnogi pripadnici više i srednje klase su posjećivali javna kupatila dva puta sedmično, a većina je redovno posjećivala javno kupatilo sedmično jedanput. Zato nije čudo što ne čujemo o problemima reumatizma kod Turaka. Turci su naučili Evropu vakcinisanju protiv boginja i nimalo nisu sumnjali da je njihova civilizacija iznad pokrajina kršćanskog Zapada.

Vakcinacija je prešla iz glavnog grada Osmanske carevine Astana u Evropu u prvoj trećini 18. stoljeća, što spominje Mary Wortley Montagu (1762) koja je bila supruga Edvarda Wortlea Montaga (1761) engleskog ambasadora u u Osmankoj carevini.

Mary Montagu u svome pismu koje je poslala iz Istanbula jednom svom poznaniku u London dana 1.4.1717. godine piše svoja svjedočenja o vakcinaciji u Istanbulu pa kaže: “Velike boginje su opasna bolest koja hara među nama Britancima, izum vakcinisanja pretvorio je tu bolest u bolest sa sigurnim ishodom… Svake godine se u osmanskoj državi vrši vakcinacija hiljade ljudi i ne postoji zabilježen ni jedan slučaj smrti od njih. Povjerovat ćeš mi da sam ja potpuna sigurna u to ako ti kažem da sam odlučila da vakcinišem svoga malog i voljenog dječaka.” Dewrant nastavlja pa kaže: “Zaista je vakcinisan dječak u svojoj šestoj godini u martu 1718. godine, rukom doktora Čarlsa Mitlanda, engleskog doktora koji se tada nalazio u Turskoj.

Tvrd otpor

Čudno je da je Evropa, koja je tada bila u jeku svoje naučne renesanse, bila protiv vakcinacije na turski način i žestoko joj se suprotstavila na samom početku. Razlozi tom otporu bili su veoma čudni i kreću se između političkih i ideoloških. Turski historičar Oztona to ukratko pojašnjava ovako: “Evropa je dugo vremena pružala otpor vakcinaciji koja se kod Turaka odavno prakticirala. Činjenica da su to Turci otkrili je zbunjivala Evropljane dugo vremena. Svećenici su proglasili onoga ko dozvoli da se vakciniše odmetnikom od vjere. Tako je dugo trajao taj otpor Evrope prema (osmanskom) vakcinisanju, prošlo je gotovo cijelo 18 stoljeće dok je većina doktora i naroda prihvatila preventivno vakcinisanje kao legitimnu medicinsku praksu.”

Dewrant je zabilježio veliku borbu Mary, supruge engleskog ambasadora u Istanbulu, nakon povratka u Britaniju s ciljem promovisanja osmanskog vakcinisanja nakon što se lično uvjerila u njegovu efikasnost. 1721. godine London je zadesila velika epidemija boginja koja je usmrtila mnoge njegove stanovnike, a naročito djecu. Mary je zadužila doktora Metland, koji je bi sa njenim suprugom engleskim ambasadorom u Istanbulu, da vakciniše njihovu kćerku koja je imala samo četiri godine. Metland je pozvao tri najpoznatija doktora u Londonu da dođu i da se uvjere da djevojčica nije imala nikakvih problema. Oni su bili zadivljeni sa onim što su vidjeli, a jedan od njih je dozvolio da se vakciniše njegov sin.

Nakon toga je Mary uspjela da promoviše tu ideju na kraljevskom dvoru među vladajućom porodicom u Britaniji. 1722. godine kraljica Karolina (1737) supruga tadašnjeg kralja, zvanično je naredila Džordžu drugom da (1727) vakciniše djecu jetime, što se završilo potpunim uspjehom. U aprilu iste godine, naređuje da se vakcinišu dvije njene kćerke, jedna od njih bila je njena omiljena kćerka Karolina (1170) poznata po nadimku “Velika princeza Britanije”.

Utemeljen stav

Muslimani nisu imali problema sa uzimanjem lijeka prije bolesti i u tome nisu vidjeli nikakvu kontradiktornost sa vjerovanjem u odredbu, jer se to prenosi od Poslanika, s.a.v.s. U Buharijevom sahihu stoji: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Ko pojede sedam hurmi ujutru natašte, toga dana mu neće moći nauditi otrov niti sihir.

Na ovome savrameni islamski pravnici temelje svoje fetve kojima dozvoljavaju vakcinu i smatraju to “prevencijom protiv bolesti prije nego što se desi.” Oni nisu imali dilemu oko toga, izuzev ako bi nastala šteteta bila veća od koristi. Zabilježeno je da je halifa Omer b. Hattab (645) kada se vratio sa vojskom muslimana koja je trebala ući u Damask zbog kuge koja se u njemu proširila, rekao: “Bježimo od Allahovog kadera Allahovom kaderu.” 

Zato nije bilo čudo što je imam Muhammed Abduhu (1905) tako oštro uzvratio kršćanskom piscu  Rarah Antonu (1922) koji je kritikovao negativan odnos islama prema empirijskim znanostima, podsjećajući ga na negativan stav Evrope prema vakcinaciji.

S arapskog preveo:

prof.dr. Zuhdija Adilović

Izvor: Aljazeera.net

Poklanjanje sevapa za proučeni Kur’an umrlima

Islamski učenjaci složni su u tome da umrli imaju koristi od sadake i dove koju za njih učine živi. Dokazi za to su mnogobrojni u vjerodostojnim zbirkama hadisa. 

Imam Muslim u uvodu svog Sahiha prenosi da je Ibn Mubarek rekao: “Ne postoji razlaz po pitanju koristi sadake za umrlog.” 

Međutim, ulema se razili po pitanju da li živi mogu pokloniti svoje sevape za dobrovoljni namaz, post, učenje Kur’ana i sl. umrlima. Imam Ahmed, Ebu Hanife i pojedini učenici Šafije smatraju da umrli imaju koristi od toga. A imam Malik i Šafija smatraju da umrli nemaju koristi od toga. Oni se rukovode ajetom: “Čovjeku pripada samo ono što je sam uradio” (En-Nedžm, 39) i hadisom u kojem stoji: “Kada čovjek umre njegova djela prestaju, izuzev u tri slučaja…” (Prenosi ga Imam Muslim)

Prva dvojica imama odgovaraju tako što kažu da ajet jasno upućuje na to da djela umrlog koja su njegovo vlasništvo prestaju sa njegovom smrću, a djela drugih su njihovo vlasništvo a ne njegovo, s tim što svako ima pravo svoje vlasništvo pokloniti drugom.  Isto je i za vrijeme života, čovjek se ne koristi samo onim što je njegovo, nego i tuđim, ukoliko mu taj neko nešto od svoga imetka pokloni.

Što se tiče citiranog hadisa oni kažu da se iz njega razumije da se prekida dobro čovjeka prouzrokovano njegovim djelima, izuzev dove djeteta koje za njega dovi, iako se  dijete i sve što ono uradi smatra njegovim djelom, njegova dova koristi umrlom, kao i dova ostalih.

Prema tome, ispravno je mišljenje da sevapi za proučene kur’anske ajete poklonjeni umrlima stižu do njih. Naravno ovdje je riječ o dobrovoljnom učenju Kur’ana i poklanjanju sevapa bez ikakve nadoknade.

Na ovu temu toplo preporučujem djelo našeg profesora dr. Safveta Halilovića pod naslovom: “Šta živi mogu učiniti za umrle.”

Naše djelovanje ili djelovanje pod šejtanskim utjecajem?

Imam Ibnul-Kajjim, r.a., je rekao:

Šejtanove spletke prema čovjeku se svode na 6 stvari preko kojih ga zavodi sve dok ne ostvari svoj cilj:

1 – Kufr (nevjerstvo), krivovjerstvo i neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom poslaniku. Ukoliko šejtan uspije čovjeka odvesti u spomenuto, on je izvršio svoju zadaću;

2 – Novotarije. Novotarije su draže šejtanu nego grijesi i razvrat;

3 – Ukoliko šejtan ne uspije navesti čovjeka na novotariju, zato što ga je Allah počastio da se čvrsto drži sunneta i čuva novotarija, onda šejtan prelazi na treći stepen, a to su veliki grijesi kojih je, kao što znamo, mnogo;

4- Četvrti stepen jesu mali grijesi koji ukoliko se nagomilaju mogu čovjeka uništiti;

5- Kada ni to ne uspije, šejtan čovjeka pokušava okupirati dozvoljenim stvarima za koje nema kazne, ali nema ni nagrade;

6 – Zadnji stepen je da pokuša da čovjeka okupira onim što je manje važno od onoga što je važnije.

(El-Fevaid, 2/799)

Ovim povodom se sjetih događaja iz naše slavne historije kada je čuveni halifa Harun er-Rešid na svome dvoru petkom poslije džume-namaza primao razne delegacije, u prisustvu svojih saradnika, koje su im pokazivale različita dostignuća, za što bi ih on obilato nagrađivao.

Jedne prilike je došao jedan čovjek koji htio da pokaže Halifi i njegovoj sviti vještinu koju je dugotrajnom upornošću usavršio. Postavio je jednu letvu uspravno, zatim se, pod pravim uglom, udaljio od nje 10 koraka, potom bacio iglu koja se zabola u letvu. Zatim se ponovo udaljio od te igle pod uglom od 90 stepeni 10 koraka i bacio drugu iglu koja se zabola u ušicu prve. To je radio sve dok nije tako zabio desetu iglu, a sve ostale zabodene na letvi. Prisutni su se zadivili njegovoj vještini, a Halifa je, na njihovo iznenađenje, naredio da mu daju 10 zlatnika i da ga udare 10 udaraca bičem. Zlato za vještinu koju je postigao, a bičeve zato što je svoje vrijeme potrošio u beskorisno….
Molim Allaha da nas učini od onih koji će prepoznati šejtanove spletke ne samo kroz grijehe, nego i u trošenju vremena u ono što je beskorisno, ili davanju prednosti onome što je manje važno nad onim što je važnije. Amin!