Kako je Omer b. Abdulaziz uspostavio pravdu?

Omer b. Abdulaziz je lično nadzirao sve što se dešava u njegovoj državi, bilo to malo ili veliko. Pomno je pratio rad svojih namjesnika u pokrajinama, a u tome su mu pomagale državne institucije koje je osnovao Abdulmelik b. Mervan, kao što su: pošta, veliki aparat obavještajne službe koji je obuhvatio sve dijelove države, a kojeg su halife prije njega koristile za prikupljanje podataka. Omer b. Abdulaziz je pažljivo birao svoje namjesnike, ali ga to nije spriječilo da prati stanje običnog svijeta i da na osnovu toga upravlja državom. Bio je poznat po upornosti i odgovornosti u svome poslu. Dosta svoga vremena proveo je planirajući reformsku politiku koja je imala za cilj da iskorijeni nepravdu i korupciju koje su se bile proširile u svim sferama društva: politici, ekonomiji, upravi… On je, Allah mu se smilovao, obuhvatio veliki broj tih reformi koje su sačinjavale osnovne stavke njegove sveobuhvatne reformske vladavine. Svoje “reformske politike” proslijedio je svojim namjesnicima koji su imali zadatak da ih u svim pokrajinama sprovedu u djelo. Često je uz te svoje reforme namjesnicima slao popratna odgojna pojašnjenja kroz koje podsjeća svoje namjesnike na veličinu emaneta kojeg su uzeli na sebe i poziva ih da se boje Allaha, te da Njega uvijek imaju na umu radeći svoje poslove. Omer b. Abdulaziz imao je više izvora iz kojih je prikupljao informacije, jer je bio svjestan da podaci o podanicima i namjesnicima moraju biti vjerodostojni kako bi se na osnovu njih mogle donositi ispravne odluke koje će biti korisne za narod i državu.

Najveću pažnju poklanjao je korupciji i tome kako je iskorijeniti. On je pokušavajući da iskorijeni ovu bolest dao akcenat na sredstva prevencije i zatvaranje puteva koji vode korupciji, kao što su: izdaja, laž, mito i pokloni službenicima i namjesnicima, te raskoš i upražnajvanje trgovine od strane namjesnika i vezira. Zatim, odvojenost namjesnika i ministara od običnog svijeta i nepoznavanje njihovog stvarnog stanja, te nepravda prema običnom čovjeku i tome slično. 

Evo kako je to Omer b. Abdulaziz uradio:

Prvo: Nastojao je da za svoje namjesnike odabere od najboljih i najbogobojaznijih

Službenici i namjesnici halife su njegovi zamjenici u datim pokrajinama i oni su posrednici između njega i naroda. Koliko god halifa bio vrstan političar i vladar, on neće uspjeti ukoliko ne bude svoje namjesnike birao sa najvećom pažnjom. Zato je Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao, strogo vodio računa o tome koga će izabrati sa svog službenika i namjesnika. Ako pomnije pogledamo kako je on to radio, vidjećemo da je u tom pogledu imao posebne uslove koje su morali ispunjavati oni koje žele kod njega raditi. Od najvažnijih uslova bili su: bogobojaznost, odgovornost i privrženost vjeri. Kada je otpustio s dužnosti Halida b. Rejjana koji je bio glavni komandujući specijalne garde za vrijeme El-Velida b. Sulejmana, pogledao je u lica vojnika garde i pozvao Amr b. Muhadžira el-Ensarija, rekavši mu: “Tako mi Allaha o Amre, ti znaš da između mene i tebe nema (rodbinske) veze osim islama, ali ja sam te čuo kako često Kur’an učiš, vidio sam sam te kako klanjaš na mjestu gdje misliš da te niko ne vidi i primjetio da lijepo klanjaš. Uzmi ovu sablju, imenujem te za komandanta moje lične garde.” Svojim namjesnicima je pisao: “Nemojte za naše poslove koristiti nikog drugog osim onih koji se s Kur’anom druže, ako nema hajra u onima koji se sa Kur’anom druže, drugi su još preči da kod njih nema hajra.”

Ako je sumnjao u onoga koga je želio postaviti kao svog namjesnika nije to učinio dok se nije uvjerio da je ispravan. Kada je postao halifa do njega je došao Bilal b. ebi Burde i rekao: “O vladaru pravovjernih, ima onih koje je hilafet počastio, ali ti si počastio hilafet. Neke je hilafet učinio vrjednijim, a ti si hilafet učinio vrednijim.” Zatim je citirao određene stihove u pohvalu Omera, za što ga je omer nagradio. Bilal je stalno bio u džamiji na namazu i učio Kur’an i danju i noću, pa ga je Omer htio imenovati za svog namjsnika u Iraku. Omer je kazao: “Zaista je ovo dobar čovjek!” Ali je poslao jednog svog povjerenika da ga ispita, pa mu je rekao: “Koliko ćeš mi dati da ti pomognem da postaneš namjesnik Iraka?” Bilal mu je obećao veliku nagradu. On je obavijestio Omera o tome i ovaj ga je odmah protjerao. Nije volio da postavi za svog namjesnika bilo koga ko je umiješan u nepravdu i sarađivao sa nepravednicima kao što je Hadždžadž.

El-Evzai prenosi da je Omer b. Abdulaziz jedne prilke sjedio u kući sa prvacima Umejevića te im rekao: “Vidite li ovu moju prostirku? Ja znam da će se ona istrošiti, ali meni nije drago da je uprljate svojom obućom, pa kako bi vam povjerio svoju vjeru i čast muslimana da njima vladate? Nipošto, nipošto!”

Ova politika Omera b. Abdulaziza u izboru svojih namjesnika je bila razlog političke stabilnosti u pokrajinama, jer su ljudi bili zadovoljni sa njihovim postupcima. Niko od njegovih namjesnika nije bio kao Hadždžadž koji se prema narodu ophodio kruto i za sumnju ih kažnjavao. Niko od njih nije jedne uzdizao, a druge ponižavao što je izazivalo revolt među ljudima.

Drugo: Povećavanje plaća službenicima

Prvi administrativni korak u kojem je Omer b. Abdulaziz vidio preventivu naspram izdaje i kojeg je poduzeo, bio je povećanje plaća uposlenicima, iako je istovremeno bio strog po tom pitanju  kod sebe i svojih ukućana. On je time želio da ih učini neovisnim od bilo kakve prevare. On je plaćao svoje namjesnike 100 do 200 dinara mjesečno. Pravdao je to time što je smatrao da ukoliko budu zadavoljni materijalno više će se posvetiti svome poslu. Na to su mu neki rekli: “Što ne bi povećao primanja svojih ukućana, kao što si to uradio sa namjesnicima?” A on je odgovorio: “Ja njima neću uskratiti nijedno njihovo pravo, ali im, isto tako, neću dati pravo drugoga.”

Ovim postupkom Omer b. Abdulaziz je ostvario dva cilja:

 1- Zatvorio je vrata prevare i izdaje, te je spriječio svoje namjesnike da prevare i kradu od muslimana;

2 – Zagarantovao je da će se njegovi uposlenici, namjesnici i veziri baviti pitanjima muslimana i njihovih potreba.

Treće: Zabrana primanja poklona

On je odgovorio onima koji su mu prigovorili da je Poslanik, s.a.v.s., primao hedije: “Tačno je to, ali su hedije nama danas i onima koji dolaze poslije nas mito.”

Zabranio je hedije koje su primali emevijski namjesnici, naročito hedije koje su dobivali za Nevruz i teferiče. To su bile hedije koje su se darivale za posebne prilike i praznike Perzijanaca. Napisao je pismo svojim namjesnicima koje su morali pročitati pred narodom, da je zabranio uzimanje poklona koji su se do tada dijelili namjesnicima prilikom praznika Nevruza, teferiča i druge vrste novčanih ili nagrada u naturi. Zabranio je svojim namjesnicima da udovoljavaju željama svojih bližnjih, nakon što se desilo da je Fatima kćerka Abdulmelika tražila od Ma’di Keriba da joj pošalje libanonskog meda, što je on i učinio pa mu je Omer rekao: “Teško tebi! Ako to još jedanput učiniš, nikada više nećeš raditi nikakav posao za mene, niti ću te ikada više pogledati!”

Četvrto: Zabrana pretjerivanja i rasipanja

Omer b. Abdulaziz poduzeo je korake koji upućuju na njegovu veliku želju da zaštiti imetke muslimana. Prvo što je uradio nakon što je postao halifa jeste da je odustao od uobičajnog raskoša kod halifa. Doveli su pred njega vrsne konje, a on ih je upitao šta je to? Oni mu odgovoriše: “Konji koji još nisu jahani, pripremani su za novog halifu.” On ih je ostavio i otišao tražiti svoju mazgu na kojoj je prije jahao rekavši svome slugi: “O Muzahime, ove konje odvedi u Bejtul-mal.” Napravili su mu nove sečije i mindere na kojima niko do tada nije sjedio, da bude novoizabrani halifa prvi koji će na njima sjediti. On je rekao: “ O Muzahime odnesi ovo u Bejtul-mal!” Zatim je uzjahao svoju mazgu i uputio se ka prostirkama i jastucima koji su, također, bili još neupotrebljeni, pa ih je uklonio nogama dok nije došao do stare hasure na kojima su bili, pa je rekao: “O Muzahime, i ovo odnesi u Bejtul-mal!”

Jedne prilike Omer b. Abdulaziz napisao je namjesniku Medine: “Kada primiš ovo moje pismo, naoštri pisaljku, stisni redove pisma, sastavi mnoge potrebe na jednoj stranici, jer muslimani nemaju potrebe za širokim obrazlaganjem koje će naštetiti njihovom fondu (Bejtul-malu). Selam!”

Tako se ponašao Omer u svemu što se ticalo muslimana, bilo to malo ili veliko. Isto je postupao sa svim namjesnicima, a ne samo prema namjesniku Medine. Težio je ka uštedi javnih sredstava muslimana, kako bi spriječio rasipanje i prekomjerno trošenje.

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantno praćenje njihovog ponašanja dalo je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom.

Peto: Zabrana namjesnicima i javnim uposlenicima bavljenjem trgovinom

U jednom svom pismu namjesnicima Omer kaže: “Smatramo da se namjesnik ili državni uposlenik ne može baviti trgovinom u mjestu u kome je na dužnosti. Ukoliko se namjesnik bude bavio trgovinom sigurno će doći u situaciju da zloupotrebi svoj položaj ma koliko bude nastojao da to izbjegne.” Bio je svjestan da bavljenje trgovinom od strane namjesnika mora prouzrokovati jednu od dvije stvari, ako ne i obadvije zajedno: ili će zbog obaveza prema svojoj trgovini umanjiti svoj angažman na rješavanju problema muslimana, ili će zloupotrebiti svoj položaj da poveća profit u trgovini. Ovom odlukom Omer je zatvorio opasna vrata administrativnoj korupciji čije posljedice rijetko ostaju sakrivene. Osam stoljeća nakon njega dolazi slavni Ibn Haldun koji u svojoj veličanstvenoj “Mukaddimi”, nakon velikih istraživanja i brojnih praktičnih iskustava, piše ono što potvrđuje ovu iskrenu i mudru teoriju Omera b. Abdulaziza. Ibn Haldun kaže: “Trgovina od strane vladara je štetna za običan svijet i otežava izvršavanje njegove zadaće…”

Šesto: Otvaranje kanala susreta namjesnika sa običnim svijetom 

Uposlenici administracije sultana, prije Omera b. Abdulaziza, odvojili su sultana od običnog svijeta, oko njega su napravili čeličnu ogradu koju nije mogao proći izuzev onaj ko odgovara njima i njihovim interesima. A Omer b. Abdulaziz je davao veliku nagradu onome ko ga obavijesti o pravom stanju ili ga posavjetuje u nečemu što je od interesa za islam i muslimane, te i njihovu državu.

Napisao je sljedeće pismo svojim pokrajinama: “Koji god čovjek dođe do nas kako bi spriječio neku nepravdu, vezanu za opću ili pojedinačnu stvar, imat će nagradu između 100 i 300 dinara, zavisno od procjene komisije i daljine puta kojeg je prešao. Možda će Allah dati da baš preko njega uspostavimo istinu i pravdu, ili otklonimo neistinu i nepravdu, ili da Allah preko njega otvori vrata nekog dobra.” Naredio je svojim namjesnicima i uposlenicima da otvore vrata susreta sa odgovornima, te da ih saslušaju i da se upoznaju sa njihovim stanjma, jer će tako spriječiti nepravdu i uzurpiranje prava drugoga. Na taj način će svako moći iskazati svoje potrebe, bez  pribjegavanja sredstvima koja nemaju nikakve veze sa islamom.

Sedmo: Ispitivanje namjesnika koji su bili prije njega o imetku iz Bejtul-mala

Kada je Omer b. Abdulaziz primio dužnost, naredio je da uhapse namjesnika Horosana Jezid b. el-Muhelleba. Kada je stao pred njega, Omer ga je upitao o novcu koji je naredio da se da Sulejmanu b. Abdulmeliku, pa je ovaj kazao: “Ja sam, kao što znaš, bio veoma blizak Sulejmanu, a nisam čuo, niti saznao da je on uzimao bilo šta što je za kritiku.” Omer mu na to reče: “Ja ne vidim drugog rješenja nego da te uhapsim. Boj se Allaha i izmiri ono što je bilo prije, jer je to hakk muslimana kojeg ja nemam pravo zanemariti.” Zatim ga je vratio u zatvor gdje je ostao sve dok nije čuo da se Omer razbolio. Omer b. Abdulaziz je stalno kontrolisao svoje namjesnike i raspitivao se za njihove postupke, te ih kažnjavao za njihove propuste. Jednom od njih je napisao sljedeće: “Sve je više onih koji ze na tebe žale, a sve manje onih koji ti se zahvaljuju, ili ćeš se popraviti, ili ćeš odustati. Selam!”

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantna pratnja njihovog ponašanja dala je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom, bojeći se da će uraditi nešto zbog čega će biti osumnjičeni ili optuženi. Omer je ohrabrivao običan svijet da otvoreno kažu što imaju reći protiv njega i njegovih namjesnika i uposlenika, a ovi su znali da će to imati koristi. On je tražio od svih da ga upozore na sve što je oprečno Kur’anu i sunnetu, jer je bio svjestan da muslimanski ummet nema potrebe ni za čim drugim osim Kur’ana i sunneta i da je to krajnji cilj vlasti.

Nadam se da ćemo iz ovog kratkog prikaza shvatiti šta je nama danas činiti kako bi bar djelimično ispravili nepravdu koja je uzela maha u našem društvu, te konačno krenuti putem uspostave pravde koja je osnovni uvjet stabilnosti jednog društva.

Izvori:

  • Ali Muhammed es-Sallabi, El-Halifetu er-rašid vel-muslih el-kebir Omer b. Abdulaziz, Dar Ibn Kesir, Damask, 2009.
  • Ebu Muhammed Abdullah b. Abdul-Hakem, Siretu Omer b. Abdulaziz, Darul-ilmi lil-melajin, Bejrut, 1967.
  • Abdullah b. Abdurrahman el-Har’aan, Eserul-ulemai fi el-hajati es-sijasijeti fi ed-devleti el-emevijjeti, Mektebetu Er-Rušd, Rijad.
  • Muhammed b. Mešib b. Selman, el-Kahtani, En-Numuzedž el-idari el-mustehlas lk Omer b. Abdulaziz, Menšurat Ummu el-Qura.

Vail b. Hadžer i Muavija, r.a.

Dana 30.06.680. godine na ahiret je preselio Vail b. Hadžer. Njegov otac bio je poznati jemenski kralj. Vail je prešao na islam i došao u posjetu Poslaniku, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s. je obavijestio svoje ashabe o njegovom dolasku, nekoliko dana prije nego što je stigao, rekavši: “Doći će vam Vail. b. Hadžer iz daleke zemlje, iz Hadremevta, dobrovoljno iz želje za Allahom i Njegovim poslanikom, a on je jedan od rijetkih ostataka kraljevskih sinova.”

Kada je ušao, Poslanik, s.a.v.s., mu je izrazio dobrodošlicu, pozvao ga da priđe i prostro svoj ogrtač na kojeg su zajedno sjeli, zatim je kazao: “Allahu moj, Ti podaj bereket Vailu i njegovoj djeci!”

Poslanik, s.a.v.s. darovao mu je jednu parcelu u Medini kao naknadu za ono što je ostavio u Jemenu i do njega došao kao musliman. Poslao je sa njim Muaviju b. Ebi Sufjana da mu pokaže tu zemlju, a Muavija je tada bio toliko siromašan da nije imao obuću na nogama.

Muavija reče Vailu: “Dozvoli mi da zajedno s tobom uzjašem na tvoju devu.” 

Vail mu odgovori: “Nije da mi je žao deve, ali ti nisi neko ko bi mogao jahati zajedno sa kraljevima.”

Muavija mu tada reče: “Dobro, daj mi onda svoju obuću.” 

On mu odgovori: “Nije mi žao obuće, ali ti nisi neko ko bi mogao obući kraljevsku obuću, nego ti idi u sjeni moje deve.”

Proteklo je dosta vremena poslije toga i mnoge stvari su se promijenile. Muavija je postao halifa. Vail je doputovao u Šam, a već je imao preko 80 godina. Ušao je kod Muavije koji je sjedio na prijestolju hilafeta. Sišao je i na svoje mjesto postavio Vaila, a zatim ga je podsjetio na ono što se nekad među njima odigralo. Naredio je da mu daju novca, a Vail mu tada reče: “Taj novac daj nekome ko je potrebniji od mene. Zaista sam ja, nakon što sam vidio ovaj tvoji lijepi gest, poželio da se vrijeme vrati pa da te smjestim na svojoj devi ispred sebe!”

Ders kojeg iz ovog događaja možemo izvući jeste:

Dunjaluk je prevrtljiv, vrijeme se okreće, a ljudi idu sa njim. Današnji bogataši će možda sutra postati siromasi! Oni koji su danas ugledni sutra će možda postati bijedni! Zdrav čovjek se može brzo razboljeti, a bolestan može brzo ozdraviti! Onaj ko se danas poigrava sa svojim imetkom, možda će sutra pružiti ruku da mu drugi daju! A onaj koji danas nema ni zalogaja da pojede, možda će sutra biti izuzetno bogat! Neudati i neoženjeni će se možda vjenčati, a vjenčani rastati!

Zato se nemoj oholiti i nikog nemoj podcjenjivati, jer ne znaš u kakvoj ćeš se situaciji sutra naći!

Edhem Šerkavi

Ako ćeš biti pitan, koji je tvoj odgovor?

Hasan el-Basri je jednom sreo čovjeka koji nije bio redovan u izvršavanju svojih obaveza. Upitao ga je:

Koliko imaš godina?

Čovjek je odgovorio da ima 60 godina.

Znaš li ti da si na putu koji će se uskoro završiti? reče mu Hasan.

On mu odgovori: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.

Hasan ga potom upita: Znaš li šta to znači? To znači da si Allahov rob i da ćeš se Njemu vratiti. A ako ćeš se Njemu vratiti znači da ćeš biti pitan. A ako ćeš biti pitan moraš pripremiti odgovor.

Čovjek tada shvati ozbiljnost svoga stanja pa reče: Šta je rješenje?!

Hasan mu odogovori: Vrlo jednostavno – da se popraviš u ovome što je ostalo i bit će ti oprošteno ono što je prošlo, a ako se ne popraviš, onda ćeš biti kažnjen za ono što je bilo i za ono što dolazi.

Savremene metode ratovanja – kako razoriti društva i države?

Bivši sovjetski tajni obavještajac Jurij Bizminov nedavno je objavio sljedeće:

“Vrijeme vojnih ratova s ciljem osvajanja drugih država, kao prioritetno rješenje, je završeno. Danas se to ostvaruje kroz četiri precizno planirane faze putem kojih se u potpunosti razori određena država.

Prva i najvažnija faza jeste “demoralizacija”. Za realizaciju ove faze koja ima za cilj da potpuno uništi sistem vrijednosti i autoritete u određenom društvu, potrebno je 10-15 godina. Zašto upravo ovaj vremenski period? Zato što je upravo ovaj period potreban da se odgoji i obrazuje potpuno nova generacija mladih na novim “zamjenskim” vrijednostima i vulgarnoj etici koje se žele ustoličiti u društvu. Krajnji cilj je da se vremenom u potpunosti izgubi identitet i uruši društvena zajednica.

Ostvarenje ovog cilja se realizuje rušenjem vjere i vjerskih vrijednosti putem ismijavanja vjerskog morala i vjerskih autoriteta. Zatim uveličavanjem primjedbi na račun vjere i vjernika, a veličanjem onih koji je napadaju, nazivajući ih misliocima, reformatorima i tako dalje… Nakon toga, zamjenom istinske vjere sa nastranim i ezoteričnim ubjeđenjima, koja se predstavljaju kao veća duhovnost i inspiracija ljudima, bez obzira koliko ona bila primitivna, prosta i kontradiktorna, veličajući njihove pobornike kao simbole slobodne misli i drugačijeg opredjeljenja. Potom, afirmacijom alternativnih vjerskih organizacija i zajednica, kako bi odvratili narod od istinskog vjerovanja, a uveli ih u razne oblike sujevjerja.

Ova faza se upotpunjava urušavanjem sistema obrazovanja, tako što će se ljudi odvraćati od izučavanja bilo čega što je korisno, konstruktivno i realno. Zatim, poigravanjem sa društvenom zajednicom putem osnivanja virtualnih organizacija i udruženja koja imaju za cilj da otupe oštricu odgovornosti u društvu, te oslabe osjećaj patriotizma i odanosti otađbini i njenoj vlasti. Većinom se to realizira putem podrške medijskim simbolima koji nisu uopće bili poznati, niti su imali prijem kod naroda, ali su zahvaljujući velikoj podršci postali izuzetno uticajni u društvenom životu, na način s kojim su zadovoljni oni koji tajno drže konce u svojim rukama.

Druga faza jeste destabilizacija države. Ona uzima dvije do pet godina. Realizuje se putem potpirivanja međuetničke mržnje i nacionalizma među članovima do tada kompaktne zajednice kako bi je pocijepali. Serviraju se lažni autoriteti, kako bi pažnju društvene zajednice skrenuli sa važnih stvari na potpuno bespotrebne. Trčanje za modom i užicima, gubljenje osjećaja za poštivanje domovine, njenih temeljnih vrijednosti i njenih simbola. U ovoj fazi se pomno biraju domaće “izdajice” koji imaju sumnjive dosijee i jake lične ambicije, zatim sljedbenici vjerovanja i ubjeđenja koja su daleko od ustaljenog vjerovanja u društvu i koja se nikako ne mogu uklopiti u njega, potom podanici neprijateljskih zemalja koji se mogu kupiti i upregnuti u ostvarenje neprijateljskih ciljeva. Zatim se svima njima pruža tajna podrška kako bi svojim djelovanje uvukli državu u treću fazu, a to je faza krize, koja traje od dva do šest mjeseci i koja rezultira političkom anarhijom, destabilizacijom bezbjednosti i ulaskom države u mračni tunel ili međuetnički sukob, a koji uvodi državu u četvrtu fazu u kojoj na političku scenu stupaju unaprijed pripremljene ličnosti koje su potpuno pokorne neprijatelju.”

Zatim dodaje: “Najbolji odgovor na ovakav scenarij počinje zaustavljanjem najopasnijeg koraka, a to je prva faza: demoralizacija. To se neće ostvariti protjerivanjem stranih špijuna, niti gubljenjem vremena u traganju za onima koji povlače konce igre, nego je najefikasniji način osujećavanja tog projekta povratak društva vjeri, jer je vjera ta koja reguliše međuljudske odnose u društvu i čini ga skladnim i jedinstvenim, čak i u momentima najvećeg iskušenja.”

Nemojte se opraštati sa ramazanom!

Mnogi žale za ramazanom, koji evo prolazi.

Za ramazanom ne treba žaliti, nego treba Allahu zahvaljivati što nas je poživio da ga dočekamo, te moliti Allaha da nas poživi do idućeg ramazana, istovremeno Ga moleći da ukabuli naše ibadete.

Nemojte se opraštati sa ramazanom, nego se sa njim družite i u ostatku godine.

Ramazan “nije mjesec”, nego stil života i početak svake pozitivne promjene.

Nemojte ga ispratiti, nego mu dozvolite da živi s vama i da vi živite sa njim tokom cijele godine.

Post se ne završava (ramazanom), Kur’an se ne ostavlja (mimo ramazana), džamija se ne napušta…

Allah, dž.š., kaže: “I sve dok si živ, Gospodara svoga obožavaj!” (El-Hidžr, 99)

Ko su pobjednici u mjesecu ramazanu?

“Onaj ko se spasi vatre i uđe u džennet, on je pobjednik.

Mjesec ramazan je mjesec Kur’ana, mjesec milosti, mjesec oprosta, mjesec ibadeta, mjesec pokornosti, mjesec udjeljivanja, mjesec pomirenja sa Allahom, mjesec vladanja sobom i svojim postupcima…

Ukratko, mjesec ramazan je intenzivni kurs življenja u pokornosti Allahu, koji ima za cilj da pomoću njega napravimo iskorak ka boljem, da napravimo promjenu na bolje, prije svega u našem odnosu prema Allahu, dž.š.

U ramazanu mora doći do promjene, do kvalitativnog preokreta kod svakog muslimana:

od činjenja grijeha do pokornosti,

od pokornosti do bogobojaznosti,

od bogobojaznosti do natjecanja u dobru.

Musliman koji griješi, u ramazanu se kloni grijeha i posti pokušavajući se promijeniti i biti pokoran Allahu.

Musliman koji je pokoran Allahu u ramazanu svojoj pokornosti udahnjuje dušu, te je unapređuje u stepen pobožnosti, tako što će sve svoje postupke pokušati uskladiti sa islamskim propisima iz bogobojaznosti.

Musliman koji je već bogobojazan i živi islamskim stilom života će u ramazanu nastojati da pređe u sljedeću fazu, a ta je natjecanje u dobru, nastojat će da što više dobra u mubarek ramazanu učini, svjestan veličine ovog mjeseca. To su oni koji su osjetili istinsku slast imana i uživaju u natjecanju u dobrim djelima.

Tako musliman u mjesecu ramazanu svake godine pravi taj iskorak ka boljem sve dok ne dostigne maksimum, a to je Allahovo zadovoljstvo.

Ukoliko nismo postigli taj iskorak ka boljem, onda nismo uspjeli iskoristiti mubarek mjesec ramazan, nismo obavili svoju zadaću u njemu.

Kur’an svrstava vjernike u tri kategorije:

1 – Oni koji sami sebi nepravdu čine (zalimun li nefsihi);

2 – Oni koji obavljaju svoje dužnosti (muktesid);

3 – Oni koji se natječu u dobru (sabikun bilhajrat).

– Onaj koji sam sebi nepravdu čini, po Kur’anu, je onaj koji čini grijehe, ne susteže se od njih: ne (rijetko) klanja, ne ispunjava obećanja, uzima kamatu, mito… Onaj koji ne ulaže trud u nastojanju da svoj život uredi po islamskim propisima.

– Onaj koji nastoji da obavi svoje dužnosti (da ih se riješi), je musliman koji izvršava islamske obaveze zato što je svjestan svojih dužnosti prema Gospodaru, obavlja islamske propise bojeći se Allahove kazne na ovom svijetu i nadajući se Njegovoj nagradi na budućem.

– Onaj koji se natječe u dobru je musliman koji je osjetio istinsku slast imana i koji uživa u natjecanju u dobrim djelima, svjestan prolaznosti i bezvrijednosti ovog svijeta u odnosu na onaj neprolazni vječni.

Ove tri kategorije vjernika se jasno prepoznavaju i u toku mjeseca ramazana.

Nije isti onaj koji za vrijeme mubarek ramazana nastoji da svaki vakat klanja u džematu i trudi se da ne izostavi nijedan sunnet, bio pritvrđeni ili nepritvrđeni i onaj koji klanja u kući.

Nije isti onaj koji radi na poslu i nađe načina da ga ne prođe namaz, bez obzira na uslove rada, pa makar samo farz, ali za vrijeme mjeseca ramazana se potrudi da i sunnete klanja, pa mu to Allah olakša i onaj koji se pravda kako na poslu nema uslove za namaz te zbog toga ne klanja.

Nije isti onaj koji nastoji da za mjesec ramazan prouči cijeli Kur’an, hatmu,  pa i više i onaj koji kaže dovoljno je nekoliko stranica. Nije isti onaj koji redovno prati mukabelu u džamiji svjestan vrjednosti ibadeta u džematu, te i svoju djecu povede na mukabelu i onaj koji kaže mogu to ja i u kući.

Nije isti onaj koji kada obračunava zekat nastoji da da što manje i onaj koji svjesno obračunava više svjestan nagrade u mjesecu ramazanu.

Nije isti onaj koji hrli na ders za kojeg je čuo kako bi ojačao svoj iman, saznao nešto više i onaj koji kaže: Ima dersova na YouTube-u koliko hoćeš!

Nije isti onaj… I onaj …

Vidio sam stare insane, bolesne i iznemogle, koji ne mogu postiti i plaču zbog toga,  a vidio sam mlađe i zdravije koji tragaju za opravdanjem da ne poste. Vidio sam i one koji imaju obaveznu terapiju pa traže ljekara muslimana koji razumije šta je ramazan, da im da olakšicu da terapiju prilagode postu, pa ima Allah olakša i uspiju u tome.

Svrha mubarek mjeseca ramazana je da se u njemu promijenimo i postanemo bolji, prije svega bolji u odnosu prema Allahu, jer ćemo tek tada biti bolji u svemu, što  i jeste krajnji cilj svih ibadeta.

Poslanik islama kaže: “Kod koga se nađu 4 stvari zajedno ući u dženet: post, sadaka, posjeta bolesniku i dženaza i njen ispraćaj.” Zar je nemoguće da u ovom mubarek mjesecu u jednom danu uradimo sve ovo kako bi zaradili džennet? Svakako da je moguće za one koji uživaju da se natječu u dobru.

Ibnu Abbas je upitao Poslanika, s.a.v.s., koji je čovjek najdraži Allahu, pa je odgovorio: “Najdraži Allahu je čovjek koji je ljudima najviše od koristi, a Allahu najdraže djelo jeste radost koju prirediš jednom muslimanu: otkloniš od njega nedaću, podmiriš njegov dug, ili odagnaš od njega glad… A da budem uz brata muslimana u nekoj njegovoj potrebi, draže mi je nego li da mjesec dana boravim u itikafu u ovoj džamiji.” (tj. Poslanikovoj džamiji u Medini).

Braćo i sestre, što smo bolji prema Allahu to smo bolji i korisniji prema drugima!

Jedan poznanik je krenuo kod svog rođaka koji obavlja visoku državnu funkciju, pa mi reče: Idem kod tog i tog – treba li ti šta? A ja mu odgovorih: Ja idem kod Allaha, treba li tebi šta?!

Molim Svevišnjeg Gospodara da primi naš post, naše ibadete i ostala dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nam da snage da napravimo iskorak ka boljem i da budemo od onih koji se natječu u dobru.

Amin!

Trgovina uleme

Obzirom da je mubarek mjesec ramazan veoma blizu smatram ovu temu veoma značajnom kako bismo se pripremili da nastupajuće mubarek dane što bolje iskoristimo i što veću nagradu kod Gospodara steknemo.

U ovom kratkom obraćanju riječ je o trgovini istinskih alima, čime to oni trguju, koliko zarađuju i da li mi možemo biti kao i oni u toj trgovini?

Trgovina uleme je trgovina namjerama (nijjetima), tj. oni u jednom djelu kojeg čine sakupe više nijjeta, te na taj način za jedno djelo dobiju više nagrada.

Trgovina nijjetima se sastoji u tome da radiš jedno dobro djelo, ali zanijetiš više njih, tako da se ostvari nagrada za svaki nijjet, od Gospodara koji svakako višestruko nagrađuje.

Nijjetu je mjesto u srcu, a srce je mjesto pogleda Svevišnjeg Gospodara. Musliman je dužan da stalno preispituje i obnavlja svoj nijjet, te da prilikom obavljanja jednog djela sakupi što više nijjeta koji su kompatibilni sa njim, te za svaki nijjet dobije nagradu. To ne bi smio nijedan pametan musliman propustiti.

Ibr Kesir, r.a., kaže: “Naučite nijjete jer su oni važniji od djela.”

Ibn Mubarek, r.a., kaže: “Možda će malo beznačajno djelo nijjet učiniti velikim, a možda će veliko djelo nijjet učiniti malim.”

Neko je od prve generacije kazao: “Ja volim da u svemu što radim imam nijjet.”

Imam Gazali je rekao: “Svako dobro djelo podnosi više nijjeta, a oni se povećavaju kod vjernika shodno jačini njegove želje da što više dobra učini. Na takav način se djela čiste i uvećavaju, i povećava nagrada za njih.”

Slijedi nekoliko primjera:

  • Muaz b. Džebel je u razgovoru sa Ebu Musa el-Eš’arijem, o učenju Kur’ana, rekao: “Što se mene tiče, ja spavam, pa ustanem i učim, a nadam se da ću biti nagrađen za spavanje kao i za učenje.” (Buharija)

Imam Nevevi tumačeći ove njegove riječi kaže: “Ja spavam sa nijjetom da se odmorim i prikupim snage za ibadet, zato se nadam nagradi za spavanje kao što se nadam nagradi za moje namaze.”

Ibn Hadžer, tumačeći njegove riječi kaže: “On traži nagradu za odmor kao što je traži za trud prilikom ibadeta, jer se za odmor sa nijjetom da se pripremi za ibadet također stiče nagrada.

  • Primjer više nijjeta za jedno dobro djelo je i primjer onoga koji udjeljuje sadaku, a nijjeti da njome obezbijedi hlad arša Milostivog, da njome učini dobro prema rodbini, da njome odjene potrebnog, nahrani gladnog, da mu ona bude sebebom za izlječenje, da njome riješi problem unesrećenog, kako bi Allah njega zaštitio od problema na ovom i onom svijetu.

Draga braćo i sestre, svako od nas uči Kur’an, ali kada bi nekog od nas upitali zašto uči Kur’an, da li bi odgovorio da to čini iz više razloga i sa više nijjeta?!

Kada učiš Kur’an možeš nijjetiti višestruku nagradu za svaki harf, uputu i prosvjetljenje srca, povećanja znanja, imana, bereketa, prestanak brige, razgovor sa Allahom, dž.š., izlječenje, druženje sa Kur’anom, povećanje deredže kod Allaha na Sudnjem danu, te milost Najmilostivijeg…

Primjer višestrukog nijjeta kod jednog djela je da kada posjećuješ nekog od svoje rodbine zanijjetiš pažnju prema rodbini, obradovati nekog od rodbine, nagradu za rukovanje, nagradu za osmijeh i nagradu za potpomaganje u dobru.

Puno je primjera u našem svakodnevnom životu djela prilikom kojih bismo mogli imati više nijjeta.

Allah, dž.š., kaže: “ Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162)

Zato, brate i sestro, nauči se da sakupiš više nijjeta u svakom djelu kojeg radiš kako bi stekao što veću nagradu kod Gospodara, naročito u nastupajućem mubarek mjesecu ramazanu u kojem se Allahova milost povećava.

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da što bolje iskoristimo ovaj veliki mubarek!

Amin!

Da li vatra zaista prži?

Propisi se mogu podijeliti na tri vrste: šerijatski, običajni i razumski.

Šerijatski propis je Allahov govor koji se odnosi na ljudska djela, u vidu naredbe, dozvole ili uslova. Kada kažemo: u vidu naredbe, to podrazumijeva strogu naredbu, kao što je obaveza (vadžib), i blažu naredbu, kao što je poželjnost. Zatim, traženje da se nešto strogo ostavi – haram,  i traženje da se nešto ostavi, ali bez strogoće, kao što je pokuđenost. A kada kažemo: u vidu dozvole, to obuhvata ženidbu/udaju, trgovinu i sl. Znači, govor Zakonodavca može biti obavezujući – teklifijj, što smo već naveli, ili uslovljavajući, kao što je iskaz da je nešto uzrok, ili uslov za drugo, kao što je obavljanje podne namaza uslovljeno (dulukuš-šemsi) kretanjem sunca s polovine neba, ili što je abdest uslov za ispravnosti namaza.

A obični (ljudski) propis je utvrđivanje ili negiranje povezanosti nečega nečim, zbog ponavljanja onoga što na to upućuje putem naših osjetila. Tako sudimo da vatra prži. To je obični (ljudski) zaključak. Zato što se to stalno dešava ukoliko se dotakne vatra. Međutim, taj zaključak ne podrazumijeva da je vatra ta koja uzrokuje prženje onoga što dotakne, niti njegovo zagrijavanje, jer uobičajenost na to ne upućuje. Uobičajenost upućuje samo na to da se prženje dešava dodirom vatre, a što se tiče određivanja stvarnog činioca, običaj u tome nema nikakva udjela. Isto je i s ostalim uobičajenim stavovima, kao što je poznato da hrana zasićuje, voda eliminiše žeđ, sunce svijetli, nož reže i sl. Spoznaja o stvarnom činiocu tih stvari temelji se na razumu i objavi. A objava i razum slažu se da je to djelo isključivo Svevišnjeg Gospodara, da jedino On sve to daje. On je Tvorac svih stvorenja.

Neki su pogriješili smatrajući obične (ljudske) presude razumskim odrednicama, pripisujući tako svaki trag onome za koga se on veže. Oni su tako pali u veliki širk i vrlo loše ubjeđenje u osnovi vjerovanja.

Što se razumskog propisa tiče, to je ono čije postojanje, ili nepostojanje, spoznaje razum. Tu vrstu propisa nazvali smo razumskim, kako bismo napravili razliku između njih i običajnih, te šerijatskih propisa. Ovdje je autor kazao “sve ono što dokučujemo našim razumom”, a nije kazao “što pretpostavljamo”, kako bi se izbjegla mogućnost pretpostavljanja Allaha, dž.š., jer je Njega nemoguće predstaviti.

Hasan Kafija Pruščak

  Cvjetovi bašči u komentaru Džennetskih bašči

Hadžib el-Mensur – motivacijska priča o hamalu koji je postao halifa

Događaj kojeg su historičari zabilježili u Endelusu za vrijeme vladavine Emevija

Živjeli su trojica mladića koji su radili kao hamali tako što su terete prenosili od pijace do kuća svojih mušterija na svojim magaracima.

Jedne noći nakon mukotrpnog rada završili su sa večerom i sjeli da se malo, uz neobaveznu priču, odmore. Jedan od njih, po imenu Muhammed, reče: “Zamislte da sam ja halifa, šta bi poželjeli da vam ja kao halifa dam?” Oni odgovoriše: “Ne Muhammede, to je nemoguće!” On im tada reče: “Dobro, ali pretpostavite da sam ja halifa.” Jedan od njih reče: “To je nemoguće!” A drugi reče: “O Muhammede, ti si dobar za hamala, a halifa se puno razlikuje od tebe!” Muhammed im reče: “Rekao sam vam: zamislite da sam halifa,” uozbiljivši se kao da je njegov san stvarnost.

On je sebe već vidio na tronu hilafeta, te se jednom od njih obrati riječima: “Šta bi poželio čovječe?!”

On mu odgovori: “Ja bih volio imati prekrasne bašče!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!”

Sve to se odigralo, a Muhmmed b. Ebi Amir se potpuno predao svome preambicioznom snu, gledajući sebe kao stvarnog halifu. Slušao je sam sebe sebe kako dijeli to neizmjerno bogatstvo osjećajući veliko zadovoljstvo što dijeli nakon što je tražio, što pomaže nakon što je i sam pomoć tražio, što naređuje, nakon što je samo izvršavao. U takvim osjećanjima on se okreće prema drugom kolegi i pita ga: “A šta ti čovječe želiš?” On mu reče: “O Muhammede, ti si obični hamal, a hamal ne može postati halifa!” On mu ponosno ponavlja: “Čovječe, zamisli da sam ja halifa, šta bi poželio?” On mu tada još arogantnije odgovori: “Prije će nebo na zemlju pasti nego što ćeš ti postati halifa!” Muhammed mu tada reče: “Pusti se toga, nego kaži šta bi poželio čovječe!” On mu tada reče: “Dobro me poslušaj o Muhammede, ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!”

Tako se sijelo završilo i svi su zaspali.

Muhammed se ujutru probudio, klanjao sabah-namaz i sjeo da razmišlja: tačno je, ko se bavi zanimanjem hamala ne može dokučiti stepen halife… (Jer, osoba koja ne usavršava svoje sposobnosti i nema preciziranih ciljeva u životu neće napredovati, nego nazadovati)

Muhammed je puno razmišljao o tome koji bi to bio prvi korak ka dostizanju njegovog cilja. Došao je do konkretnog zaključka i odredio je prvi korak – mora prodati magarca.

I zaista, prodao je magarca.

(Dragi brate i sestro, znaš li ko je magarac kojeg svako od nas treba da proda? To su naša ubjeđenja koja u sebi nosimo, zbog kojih sebi govorimo: Ja to ne mogu, to nije za mene…. kao da sam za sebe kaže: Ja sam loš, ja ja sam bezvrijedan… – da ta ubjeđenja zamijenimo sa: Ja to s Allahovom pomoći mogu, mogu dosta dobra učiniti, ja mogu dati svoj doprinos u izgradnji društva…)

Ibnu Ebi Amir je odlučno i čvrstim stopama krenuo da traga za načinom realizacije svog cilja. Odlučio je da postane odgovoran i vrijedan policajac.

(Pogledajte braćo i sestre, trud koji je Muhammed ulagao kao hamal, samo je upotrijebio u svrhu novog zanimanja)

Njegovi pretpostavljeni, kolege i ostali bili su zadivljeni njegovim radom. Brzo je napredovao u svome poslu i postao vrhovni policijski zapovjednik emevijske države u Endelusu.

Zatim je preselio halifa kojeg je naslijedio njegov sin Hišam el-Muejjed billah koji je tada imao samo 10 godina.

Naravno, taj mali dječak nije mogao obavljati odgovorne državne poslove.

Najutjecajniji ljudi na dvoru se dogovoriše da moraju imenovati opunomoćenika koji će upravljati državom u ime halife, ali su se pobojali da to bude neko od Umejevića ko bi mogao stvarno preuzeti hilafet, te se složiše da da to bude tročlano predsjedništvo od ljudi koji nisu Umejeveći.

Izbor je pao na Ibn Ebi Galiba, El-Mushafija i Ibn Ebi Amira. El-Mushafija su zatvorili zbog pronevjere javnih sredstava, a Ibn Ebi Amir je uspio da se riješi Ibn Ebi Galiba, jer je bio blizak sa majkom halife, tako da je ostao jedini halifin opunomoćenik.

Odmah nakon toga Muhammed je izdao nekoliko naredbi: naredio je da halifa ne može izaći bez njegove dozvole, da se sve državne službe presele u njegov dvorac, zatim je odlučio da ojača državu i uradio tri velike reforme iz oblasti na kojima počiva država: iman, znanje i snaga.

Na polju imana i morala odredio je dobre plaće daijama i misionarima koji su se zbližili sa narodom i odigrali značajnu ulogu u poboljšanju morala. Zatim je uputio dopis emevijskoj državi na istoku i evropskim kraljevinama o tome kako poziva svakog učenjaka da se doseli u Kordobu i da će imati velika primanja od države, te je na takav način sakupio veliki broj učenjaka iz raznih oblasti. Zatim je potpisao sporazume o primirju sa svim vanjskim neprijateljima kako bi ojačao svoju državu.

Za njegove vladavine država Emevija je ojačala i proširila svoje granice više nego i za jednog drugog halife u Endelusu. Tako je halifa Hadžib el-Mensur, Muhammed b. Ebi Amir svojom ambicijom, upornošću i istinskim oslanjanjem na Allaha uspio da ostvari svoje ciljeve.

Međutim, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, trideset godina nakon što je prodao svoga magarca, Hadžib el-Mensur, čuveni halifa okružen fakihima, emirima i drugim učenjacima, sjetio se svoje dvojice kolega hamala. Poslao je jednog vojnika kome je rekao: “Idi na to i to mjesto, ako nađeš dvojicu ljudi koji izgledaju tako i tako, dovedi ih ovamo.” Vojnik je otišao na opisano mjesto i našao spomenutu dvojicu na istom mjestu u istom stanju. Isti posao rade, u istoj trošnoj šupi žive, isti način razmišljanja sa istim načinom (vještinama) rada punih 30 godina. Vojnik im se obrati riječima: “Emirul-mu’minine vas traži!” Oni uplašeni odgovoriše: “Emirul-mu’minine! Mi nismo ništa zgriješili!” On im reče: “Halifa mi je naredio da vas dovedem.” Došli su do dvorca, ušli unutra i sa čuđenjem na mjestu halife ugledali čovjeka kojeg poznaju: “Ovo je naš ahbab Muhammed!”

Hadžib el-Mensur reče: “Jeste li me prepoznali?” “Jesmo, o emirul-mu’minine, ali se bojimo da ti nisi prepoznao nas!” rekoše oni. “Naprotiv, i ja sam vas poznao!” Zatim se okrenuo svojim saradnicima i kazao: “Ja sam prije 30 godina živio zajedno sa ovom dvojicom, bili smo hamali koji su prenosili terete drugima na svojim magaracima. Jedne noći smo sijelili, pa sam ih ja upitao: Kada bi ja postao halifa šta bi vi poželjeli da vam dam? Svaki od njih je kazao svoje želje.” Zatim se okrenuo jednom od nih i upitao ga: “Šta si ti poželio čovječe?” On mu odgovori: “Prekrasne bašče!” Halifa mu tada reče: “Dajem ti tu i tu bašču, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Dajte mu ergelu konja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Dajem ti 100 robinja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Dajem ti 100 zlatnih dinara, šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Tada mu halifa reče: “Imat ćeš i mjesečnu platu bez radne obaveze i moći ćeš ući kod mene kad god poželiš bez traženja dozvole.”

Zatim se halifa okrenuo prema drugome i rekao: “A šta si ti tražio?” “Poštedi me, emirel-mu’minine!” “Ne, tako mi Allaha, moraš ih obavijestiti.” On tad reče: “Nemoj, emirel-mu’minine!” “Naprotiv!” reče halifa. On tada reče: “Rekao sam ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!‘”

Tada Hadžib el-Mensur reče: “Uradite to što je poželio, da zna da Allah sve može!”

(Brate i sestro, možeš li ti ostvariti svoje snove i postići svoje ciljeve? Potpuno siguran u sebe odgovori: Da, uz Allahovu pomoć mogu i toga se stalno sjećaj, jer Allah sve može)

U hadisi-kudsijji stoji: “Ja sam sa mišljenjem moga roba o Meni, zato neka Moj rob traži od mene šta hoće!”

Brate, sestro, o svome Gospodaru misli dobro, misli da će ti pomoći i ostvariti tvoje želje. Ako o Allahu budeš mislio/la dobro, naći ćeš dobro, a ako budeš mislio drugačije, naći ćeš ono što si mislio.

Brate i sestro! Ovu rečenicu dobro pročitaj, zapamti, napiši lijepim rukopisom i postavi je na vidno mjesto u svojoj sobi ili je postavi na ekran svog mobitela.

Ibnul-Kajjim, r.a., kaže: “Allah neće zanemariti ničiji trud, niti će obezvrijediti njegova nastojanja.”

 

Iz knjige: El-Endelus – historija u slikama, dr. Tarik Suvejdan