Intervju: Među nama je mnogo onih koji uče Kur’an, ali je malo onih koji ga studiraju

Razgovarao Voloder Sanadin za portal Akos.ba

Akos.ba: Sa obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo kako postaviti ciljeve i na šta staviti fokus u ovom ramazanu?

Adilović: Bismillahirrahmanirrahim.

Musliman vjernik ukoliko je istinski svjestan veličine ovog mubarek mjeseca i Allahovih blagodati u njemu, sigurno će naći načina da ga maksimalno iskoristi u pokornosti Allahu. Onaj među nama koji se još uvijek pita kako se ponijeti u ovom mubarek mjesecu, čemu dati prioritet i slično, sigurno nije dovoljno svjestan veličine ovog mubarek mjeseca.

Pouzdano znamo da sva ova veličina mubarek mjeseca ramazana proizilazi iz činjenice da je u njemu počela objava Kur’ana, zato je prioritet upravo druženje sa Kur’anom kroz razne vidove: učenje, slušanje, razmišljanje, analiziranje, preispitivanje sebe….

Hvala Allahu, danas je među nama mnogo onih koji uče Kur’an, naročito u mubarek ramazanu, ali nažalost, još uvijek je malo među nama onih koji Kur’an studiraju, koji Kur’an čitaju kao knjigu upute u kojoj će naći konkretna uputstva za svaki korak u svome životu, koji su svjesni da će u Kur’anu naći odgovore na svaku dilemu koja ih tišti, na svaki problem s kojim su suočeni…

Ubjeđen sam da bi muslimani, kada bi svako od njih izučavao Kur’an iz ugla profesije kojom se bavi, bez obzira šta ta profesija bila, od najviših do najnižih, uspjeli da brže napreduju u poslovima koje rade, da u Kur’anu nađu smjernice kako da unaprijede svoj rad i tako postanu istaknutiji i uzor drugima. Samo na takav način će muslimani ostvariti svoju misiju ambasadora islama u sredinama u kojima žive i rade.

Akos.ba: Šta možemo naučiti u ovom ramazanu u poređenju sa ranijim ramazanima?

Adilović: Vjernik čvrsto vjeruje da sve što se događa jeste po Allahovoj volji i Njegovom određenju. Sve ove silne priče o tome da je korona virus projekat sila zavjere ili nije, po meni su bespotrebne. Sve da se i radi o čistoj zavjeri, opet je to Allahova odredba i prema njoj se moramo odnositi onako kako nas naša vjera uči: slušati pretpostavljene u vjeri i vlasti i poštovati njihove naredbe koje su utemeljene u vjerskim dokazima.

Najveća pouka koju možemo izvući iz mubarek ramazana u ovim uvjetima je, da su svoji (porodica) ipak najpreči i da se u krugu porodice treba više vremena provoditi u kolektivnom ibadetu Svevišnjem Allahu.

Čovjek modernog doba se previše uzoholio i odao materijalnim užicima koji su ga doveli u situaciji da se osjeti potpuno neovisnim. Međutim, Allah mu šalje poruku preko jednog od svojih najsićušnijih stvorenja koje je potpuno paraliziralo kult i božanstvo moderne, a to je ekonomija, raskoš i razvrat. Cijeli svijet je vidio i priznao da je čovjek slab, krhak, bespomoćan i potreban Božije brige i pažnje. To su zvaničnici najmoćnijih zemalja svijeta u jeku ove krize sa koronom i javno iskazali.

Akos.ba: Vaša poruka čitateljima portala Akos.ba

Adilović: Zahvaljujmo Allahu što smo muslimani i okrenimo se Allahovoj knjizi kao jedinom izvoru pravilne orjentacije u životu na ovom svijetu. Islam je stil našeg života, srž naše kulture i suština našeg identiteta. Samo ćemo sa islamom biti konstantno bolji i pomoću islama uspjeti da odgojimo buduće generacije da budu još bolje, te tako ostvarimo kontinuitet u napretku na ovom svijetu i spas na budućem.

Molim Svevišnjeg Allaha da ukabuli baša dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nas učvrsti u imanu i pomogne u našim nastojojanjima da budemo istinski muslimani!

Izvor: Akos.ba

( https://akos.ba/medju-nama-je-mnogo-onih-koji-uce-kuran-ali-malo-je-onih-koji-ga-studiraju/ )

Historijski osvrt na obustavu obavljanja namaza u džematu

  • Zatvaranje džamija i obustava namaza u džematu kroz historiju muslimana

“U ovim mjestima desila se velika zaraza koja je prekoračila svaku mjeru… Ljudi su prolazili i nisu vidjeli ništa drugo osim praznih dućana, pustih ulica i kuća zatvorenih vrata.” Ovim riječima poznati historičar Ibn el-Dževzi (597. h.g.) dočarava nam veliku kugu koja se desila 449. h.g., a koja je zastrašila tadašnji svijet, kao što to danas čini korona.

Ovaj novonastali virus udario je na sve poluge današnjeg društva. Obustavio je gotovo sve ljudske aktivnosti, obrazovanje, putovanje, udaljio ih jedne od drugih, tako što ih je izolirao u njihovim stanovima i kućama. Međutim, muslimane sve to nije zbunilo kao što ih je zbunilo zatvaranje džamija i napuštanje namaza u džematu na koje su navikli svaki dan po pet puta.

Većina vlada muslimanskih zemalja, pored različitih političkih usmjerenja, složila se po pitanju zatvaranja svih mjesta javnih okupljanja, pa i džamija. To su potvrdila i razna vijeća za fetve, te većina alima i daija, iako se svi slažu da je ukidanje namaza u džematu, naročito u haremu Mekke i Medine veoma teška situacija za muslimane.

Međutim, mnogobrojne knjige iz oblasti fikha i historije islama bilježe razne događaje koji su doveli do obustave namaza u džematu i džuma-namaza. Među tim događajima navode se i velike zaraze koje su prouzrokovale obustavu namaza u džematu čak i u haremu Mekke i Medine, te džamiji El-Aksa u Kudsu.

U ovom radu ću navesti nekoliko najznačajnih događaja koji su do toga doveli sa osvrtom na uzroke istih, bez fikhskog obrazlaganja.

Pojedinačna izolacija

U fikhskim djelima se spominju razne situacije u kojima je dozvoljeno pojedincu muslimanu ne prisustvovati namazu u džamijama, čak ako je u pitanju i džuma-namaz, ukoliko se musliman boji štete za sebe ili za druge, svejedno da li je razlog te bojaznosti bolest, ili bezbjedonosna situacija, ili prirodne nepogode, ili lična neprijatnost.

Među najstarijima koji su o tome govorili je imam Šafija (204. h.g.) koji je spomenuo nekoliko šerijatski opravdanih slučajeva izostanka sa džuma-namaza. Na prvom mjestu je spomenuo bolesti. A možda najinteresantnije što je naveo kao opravdanje za izostajanje sa namaza u džematu jeste strah od političkog progona vlasti. U svojoj knjizi El-Umm kaže: “Ako se boji da će ga, ukoliko izađe radi džume-namaza, bezrazložno uhapsiti vlast ima pravo ne otići na džumu.”

Više poznatih fakiha je odobrilo sustezanje od džume  i namaza u džematu prilikom društvenih i političkih nemira. Imam Zehebi (748. h.g.) u svome poznatom djelu Sijer Ealami en-nubela prenosi od Mutarrif b. Abdulla b. Šehhira (95. h.g.), iz reda tabiina da se on, kada dođe do nereda i međusobnog ubijanja ljudi zatvarao u svoju kuću i nije prisustvovao ni džumama ni džematima, sve dok se stanje ne smiri.

Kurtubi (672. h.g.) u svome djelu Et-Tezkre navodi da se imam Malik (179. h.g.) u zadnjim godinama svoga života izolovao u svojoj kući 18 godina i nije išao u džamiju Poslanika, s.a.v.s.

Isto su uradili pojedini alimi za vrijeme nasilnog nametanja teorije o tome da je Kur’an stvoren, za vrijeme halife Me’muna (763. h.g.). Ibn Ejbek ed-Devadari (736. h.g.) u svome djelu Kenzu ed-durer ve džami’u el-gurer navodi: “Godine 218. (hidžretske) desio se početak fitne nametanja teorije o stvaranju Kur’ana, ko se god suprostavio bio je pogubljen. Mnogi alimi i imami su se zatvorili u svoje kuće i sustegli od odlaska u džamiju, a mnogi od njih su pobijeni.”

U svakom slučaju ostavljanje džume i džemata od strane pojedinaca ili manjeg broja ljudi je daleko manji problem od zatvaranja džamija i odustajanje svih ljudi od džume i džemata. Iako se to dešavalo više puta u historiji muslimana, fakihi to pitanje nisu tretirali u svojim djelima, što ćemo ovdje pokušati detaljnije obraditi.

Zarazne bolesti

Kuga Amvas (palestinsko selo koje se nalazi 28 km jugoistočno od Jafe koje su jevreji do temelja porušili 1967. g) je veliki događaj koji se desio u cijelom Šamu 18. h. godine, do te mjere da se halifa Omer (23. h.g.) zakleo da neće okusiti ništa mrsno, niti mlijeka i mesa sve dok ljudi ne prevaziđu to stanje. 

Imam Ahmed (241. h.g.) u svome Musnedu prenosi od Šehr b. Havšeba (112. h.g.) koji je bio svjedok “kuge Amvas” da je vojsku predvodio Ebu Ubejde b. el-Džerrah pa je umro od kuge, te ga je naslijedio Muaz b. Džebel, koji je također umro od kuge. Nakon njega komandu je preuzeo Amr b. el-As (43. h.g.) koji nam je održao hutbu u kojoj je kazao: “O ljudi, ova bolest kada negdje dođe širi se kao požar, zato se raspršite po brdima, ili po prostranim dolinama.” Poslije je to stiglo do halife Omera koji, tako mi Allaha, na to nije ništa loše kazao.”

Prema tome, Amr b. el-As je, po našem saznanju, prvi koji je pozvao u izolaciju i udaljavanje jednih od drugih kao vid borbe protiv zaraze, a udaljavanje jednih od drugih po brdima i dolinama je razlog za neobavljanja džume  i namaza u džematu, jer su oni obaveza samo naseljenim mjestima i gradovima.

Velika kuga u Mekki

Historijski izvori navode kako su se dešavali slučajevi zatvaranja džamija zbog zaraznih bolesti, od čega nije bila pošteđena ni Mekka i časni hram u njoj. Jedan od tih događaja navodi Hafiz Ibn Hadžer (852. h.g.) u svom djelu Inbaul-gumr bi ebnail-umr u događajima 827. h.g. kada kaže: “Na početku ove godine u Mekki se desila velika zarazna bolest od koje je dnevno umiralo 40 ljudi. U mjesecu rebiul-evvelu umrlo je 1700. Kažu da je imam Mekam-i-Ibrahima, koji je bio šafijskog mezheba klanjao tih dana samo sa dvojicom ljudi, a imami ostalih mezheba nisu obavljali namaze u džematu zbog nedostatka džematlija.”

Ne znam da li je ovaj gotovo potpuni zastoj sa namzom u heremu Mekke bio zato što su mnogi bili bolesni i umirali, te bili zauzeti ukopom, ili iz bojaznosti od zaraze. Broj od 1700 umrlih u mjesec ili dva nije dovoljno velik da spriječi ljude od namaza u džematu, nego se vjerovatno radi o tome da su oni odustali od džemata bojeći se zaraze.

Ibn Azari el-Marrakeši (695. h.g.) u svojoj knjizi Elbejanul-mugrib fi ahbari el-emdelusi vel-magrib obavještava nas da se prije toga na nekoliko stoljeća desila velika kuga u Tunisu 395. h.g. koja je prouzrokovala “veliku nedaću u kojoj su se povećale cijene, nestalo hrane, pomrla većina bogatih i siromašnih ljudi, tako da nisi mogao vidjeti nikog osim onih koji su bili zauzeti liječenjem i obilaskom bolesnih, ili opremanjem umrlih, tako da su džamije u Kajrevanu opustošile.”

U Endelusu se desilo slično ovome. Imam Zehebi u svome djelu Tarihul-islam opisuje dešavanja u 448. h.g. pa kaže: “U toj godini je bila velika suša i zaraza. U Išbiliji je umro mnogi svijet do te mjere da su džamije ostale zatvorene zato što nije imao ko da u njima klanja. Isto tako u Kordobi su džamije bile zatvorene bez klanjača. Ta godina je nazvana ‘Godina velike gladi’. ” 

Sljedeće godine 449., kako nam kazuje Ibn el-Dževzi desila se velika zaraza koja se brzo širila i ubijala mnoge ljude u današnjoj Srednjoj Aziji. Tada je od zaraze stradalo oko milion ljudi. Zatim se raširila zapadno sve do Iraka. “U mjesecu džumada el-ahire godine 449. h. došlo nam je pismo od trgovaca iz Srednje Azije (ma vrae-n-nehr) da se tamo desila velika kuga koja je prešla sve granice, tako da je iz ove pokrajine u jednome dano izneseno 18,000 dženaza. Izbrojali su umrle do pisanja ovog pisma i njihov broj je dostigao 1,600,000.”

Velike katastrofe

Desile su se mnoge prirodne katastrofe koje su prouzrokovale obustavljanje džemata u džamijama, čak i u haremu Mekke. El-Ezreki (250. h.g.) u svom djelu Ahbaru Mekke navodi da su se velika vrata kabe Babu Beni Šejbe zvala Babu-s-Sejl (vrata poplave). Poplave su bile tolike da su Mekam-i-Ibrahim pomjerile sa njegovog mjesta skroz do Kabe.”

Muhammed el-Muntesir billahi el-Kettani (1419. h.g.) u svome komentaru Kur’ana, 27. ajet sure El-Hadždž: “Sjećam se da je prije nekoliko godina bila tolika poplava u haremu Mekke da je voda dospjela do vrata Kabe. Namaz je obustavljen dva dana. Mnogima je bilo teško gledati kako oko Kabe niko ne tavafi, pa su skočili u vodu tavafeći oko Kabe plivajući i roneći. Mnogi su bili zadivljeni plivačima i roniocima oko Kabe pa su i sami skočili  da to učine, a nisu znali plivate te su se ugušili u vodi. Zato su vlasti bile prisiljene da zabrane tavaf oko Kabe kako bi spasili ljude od smrti.”

Šejh Muhammed es-Sabbag el-Mekki (1321. h.g.) u svojoj knjizi pod nazivom Tahsilu el-meram fi ahbari el-bjti el-haram navodi mnoge događaje poplave koje su zadesile harem u Mekki i prouzrokovale obustavu namaza u njemu, ponekad se dešavalo i obrušavanje dijelova Kabe. Međutim, obustava namaza nije trajala dugo, ne duže od sedam propuštenih namaza. O jednom od tih događaja El-Mekki kaže: “Desila se velika poplava 983. h.g. koja je preplavila harem u Mekki. Voda je preplavila mjesto tavafa, zbog čega je bio obustvljen namaz i zatvoren harem. Voda je ostala jedan dan i jednu noć. Ta obustava namaza trajala je sedam namaza.

Što se tiče obustave namaza u džematu van Mekke, to se također ponavljalo kroz historiju: Ibnu Kesir (774. h.g.) navodi da je 647. h.g. voda preplavila Bagdad u tolikoj mjeri da je uništila mnoge radnje i poznate kuće. Zbog toga su obustavljene džume i džemati u većini džamija. Klanjalo se samo u tri velike džamije.

Ibn el-Futi (723. h.g.) u svom djelu Elhavadisu el-džami’a navodi kako je Bagdad bio preplavljen 653. h.g. pa kaže: “Mnoge džamije su porušene, kao što je džamija El-Mensur koja je prva džamija sagrađena u Bagdadu. Isto tako srušena je džamija El-Mehdi u kvartu Er-Resafa, zatim džamija Es-Sultan, džamija El-Kasr i još nekoliko drugih džamija.”

Društveni neredi

Kao što su sukobi muslimana sa kršćanima često bili razlog obustave džume i džemata, isto tako se dešavalo i za vrijeme međumuslimanskih sukoba na relaciji sunnije- šije. Hafiz Ibn el-Dževzi u svojoj knjizi El-Muntezam za 349. h.g. bilježi “da se desio sukob sunnija i šija u Bagdadu, te su obustavljene džume u svim džamijama sa obadvije strane, izuzev džamije Berasa koja je pripadala šijama. U njoj se klanjala džuma.”

Nekada se dešavalo da se obustave džume i džemati zbog međumezhebskih sukoba. Ibnu Kesir navodi da se 477 h.g. “desio sukob između eš’arija i hanbelija u Bagdadu u kojem su ojačale hanbelije do te mjere da nijedan eš’arija nije mogao prisustvovati džumi, niti namazu u džematu.”

Razorni ratovi

Najpoznatiji rat koji se desio u haremu Mekke jeste rat kojeg je počinio Ebu Tahir el-Džennabi el-Kurmuti (332. h.g.) kada je sa svojom vojskom napao hadžije uoči dana Arefata 317. h.g. te im upropastio hadž te godine, pobio hiljade ljudi pored same Kabe i izvadio Crni kamen  i odnio ga u glavni grad svoje državice Hedžer (na istoku Saudijske Arabije). Imam Zehebi u svome djelu Tarihul islam kaže: “Te godine niko nije obavio stajanje na Arefatu,” te je tako onemogućen hadž  koji je kod muslimana vredniji od namaza u džematu.

Prije oko 100 godina, pred kraj Drugog svjetskog rata, obustavljene su džume i džemati u haremu džamije Poslanika s.a.v.s. Autor knjige Muallimu el-mesdžid en-nebevijj u biografiji šejha Elfa Hašima (1349. h.g.) koji je tada bio imam džamije Poslanika, s.a.v.s. kada su snage Šerifa Husejna  stegle obruč oko Medine kaže: “Njen, tada osmanski, namjesnik Fahri Paša (194.8 g.) je kao vojnu bazu svoje vojske i oružja uzeo džamiju Polsanika, s.a.v.s., a munare kao osmatračnice, tako da su obustavljeni namazi i nisu se čuli ezani sa minareta jedno vrijeme.”

Osvajači i diktatori

Izvan harema Mekke i Medine u mnogim centrima islamskog svijeta često su bile obustavljene  džume i džemati zbog ratnih dešavanja. Džamija El-Aksa je vjerovatno najviše bila izložena takvom stanju. Obustavljeni su namazi u njoj za vrijeme križara oko 90 godina počevši od 492 h.g. Križari su svoju vladavinu u Kudsu započeli velikm pokoljem. Ibnu el-Esir u svome djelu El-Kamil opisujući taj pokolj kaže: “Stranci su pobili u džamiji El-Aksa više od 70,000 muslimana, među kojima je bio veliki broj imama, alima i pobožnjaka koji su došli iz svojih pokrajina da ibadete na tom mubarek mjestu.

Slično se desilo i u Endelusu kada su španjolski kršćani osvojili velike islamske centre počevši od početka sedmog stoljeća. Poznati historičar Andaluzije Abdullah Anan (1986. g.) u svojoj knjizi Devletu el-islam fi el-endelus navodi da su “španci prekršili dogovor o predaji Granade koji je garantovao vjerska prava muslimana, pa su zatvorili sve džamije i zabranili muslimanima njihove vjerske aktivnosti, te omavolovažili njihova ubjeđenja i njihov vjerozakonik.”

Jedan od najpoznatijih događaja ove vrste je osvajanje Bagdada od strane Mongola pod vođstvom Holaka 656. h.g., zatim osvajanje Damaska od strane Tatara 803. h.g. pod vođstvom Timurlenka (807 h.g.). Zvjerstva koja su počinili Mongoli osvajanjem Bgdada su daleko veća nego što se mogu opisati. Ibn el-Esir u svome djelu El-Bidajetu ven-nijajetu navodi: “Pobijeni su hatibi, imami i hafizi Kur’ana, te su ukinute džume i džemati u Bagdadu nekoliko mjeseci.”

Njegov savremenik Imam Subki (771. h.g.) u svome djelu Tabekatu eš-šafiijje ovaj događaj opisuje vrlo sažaljivo pa kaže: “Bagdad je osvojen od strane Holaka, ubijen je halifa a zatim ostali muslimani. Podignuti su križevi na džamije, začula su se zvona u džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime porušene su mnoge džamije a ostale zatvorene. Nestalo je njegovih stanovnika i svega što je bilo, kao da su samo u snovima bili.”

Kada je Timurlenk osvojio Damask nije bio nimalo manje okrutan i zločest, iako je tvrdio da je musliman i potpisao ugovor sa muslimanima o plaćanju poreza kako bi se spasili ubijanja i pljačke. On je prekršio dogovor te opljačkao i porušio Damask, a neke njegove dijelove zapalio. Ljudi su bili okupirani pitanjem opstanka i nisu imali vremena ni za vjeru, ni za dunjaluk. U džamijama koje nisu porušene obustavljene su džume i ostali namazi, čak se ni ezani nisu čuli. Tako je napisao Al-Makrizi u svome djelu Es-Suluk lima’rifeti ed-duvel vel-muluk.

Ibn Haldun je bio sudionik tih događaja jer se nalazio u posjeti Damasku i lično se sreo sa Timurlenkom. On spominje mnoge strahote, njega i njegovih ljudi, koje su prouzrokovale paljenje poznate Emevijske džamije u Damsku, što je dovelo do obustavljanja namaza u njoj. On navodi kako su Tatari zapalili trgovine “koje su gorile dok požar nije doše do Velike džamije i prešao na njene krovove, te je poteklo olovo i srušili se krovovi i zidovi, što je bilo krajnje barbarski i nepristojno.

Društveni nemiri i neredi

Kao što su ratovi prouzrokovali ukidanje džuma i džemata isto tako su socijalni nemiri i bezbjedonosna nesigurnost usljed političkih previranaj prouzrokovali njihovo ukidanje. Ibn Šahin El-Malti (920. h.g.) u svome djelu Nejlu el-emel fi zejli ed-duvel navodi da su se jednog petka  802. h. godine desili veliki neredi između vojskovođa memluka “od kojih se tresao cijeli Kairo, zatvorile džamije, te su hatibi skratili hutbe i namaze. U pojedinim džamijama se nije ni klanjala džuma niti ostali namazi, ljudi su bili uplašeni, čak su se i pijace zatvorile.”

Isto tako u Egiptu se desilo veliki bezbjedonosni poremećaj zbog kojeg su ljudi ostavili džumu i ostale namaze, te pozatvarali džamije. Poznati historičar El-Džeberti (1237. h.g.) u svome djelu Adžaibu el-asar prilikom govora o 1230. h.g. obavještava nas o tome kako se desio pokušaj vojnog udara protiv egipatskog namjesnika Muhammed Ali Paše (1265. h.g.) koji je prouzrokovao velike društvene pometnje. El-Džeberti kaže: “Ovo je događaj za kojeg nismo čuli da se sličan desio u bilo kojoj državi. U roku od pet sati, od pred džumu do ikindije-namaza desili su se toliki neredi i pljačke da su se ljudi neopisivo uplašili. Taj dan se nije klanjala džuma i zatvorene su džamije. Ljudi su se latili oružja  i spremili za borbu.”

Ibn Azara el-Marrakeši u svome djelu Elbejanu elmugrib navodi da su se na džumama u džamijama Magreba nakon odlaska Fatimija u Egipat i dalje spominjala njihova imena. Stanovnici Kajrevana su se sustegli od džuma-namaza kako bi se sačuvali od njihovog poziva, smatrajući hutbe sa njihovim imenima novotarijom. Kada bi neko od njih prolazio pored džamije tajno (u sebi) bi izgovarao: “Allahu ti mi budi svjedok, Allahu ti mi budi svjedok!” a zatim bi se udaljio i klanjao podne-namaz. Tako niko od stanovnika nije klanjao džumu sve dok se to stanje nije promijenilo, a to je trajalo dugo vremena. On navodi da ju hutba Fatimijama ostala sve do 440. h.g., a zatim je ukinuta i spaljene su njihove zastave.

Ovo je interesantan i jedinstven postupak stanovnika Kajrevana koji su bili žestoki neprijatelji Fatimija. Žrtvovali su džumu protestvujući protiv iskrivljavanja vjere i zabludjelih nepravednih vladara. Ato to što su, kada bi prolazili pored džamija, govorili: “Allahu ti mi budi svjedok!” jeste dokaz njihovog veličanja džuma-namaza i čežnje za njegovim obavljanjem, ali ih je u tome spriječilo činjenje dove vladarima s čijim vjerovanjem nisu bili zadovoljni.

Na kraju ovog sažetog pregleda samo pojedinih slučajeva prekida džuma i namaza u džematu kroz historiju muslimana možemo zaključiti da ovo što se nama dešava danas sa zatvaranjem džamija i ukidanjem džuma i džemata kako ne bi bili uzročnici širenja korona virusa, nije historijski izuzetak koji se do sada nije desio. Slično se dešavalo našem ummetu kroz historiju iz raznih razloga, neki od njih su slični upravo ovom današnjem stanju, iz zdravstvenih razloga, a neki od njih su bili manje opasni i štetni, dok su drugi bili opasniji i više štetni. Zato će i ovo iskušenje sigurno proći, kao što su prošli prijašnji ratovi i nedaće. Ponovo će se džamijama vratiti njihovi miljenici koji su bili njihovi stalni posjetioci.

Molim Allah da nam oprosti naše grijeh, učvrsti u imanu i sačuva ovog i svih drugih iskušenja.

Amin!

prof.dr. Zuhdija Adilović

Izvor: Aljazeera.net

Kako je Omer b. Abdulaziz uspostavio pravdu?

Omer b. Abdulaziz je lično nadzirao sve što se dešava u njegovoj državi, bilo to malo ili veliko. Pomno je pratio rad svojih namjesnika u pokrajinama, a u tome su mu pomagale državne institucije koje je osnovao Abdulmelik b. Mervan, kao što su: pošta, veliki aparat obavještajne službe koji je obuhvatio sve dijelove države, a kojeg su halife prije njega koristile za prikupljanje podataka. Omer b. Abdulaziz je pažljivo birao svoje namjesnike, ali ga to nije spriječilo da prati stanje običnog svijeta i da na osnovu toga upravlja državom. Bio je poznat po upornosti i odgovornosti u svome poslu. Dosta svoga vremena proveo je planirajući reformsku politiku koja je imala za cilj da iskorijeni nepravdu i korupciju koje su se bile proširile u svim sferama društva: politici, ekonomiji, upravi… On je, Allah mu se smilovao, obuhvatio veliki broj tih reformi koje su sačinjavale osnovne stavke njegove sveobuhvatne reformske vladavine. Svoje “reformske politike” proslijedio je svojim namjesnicima koji su imali zadatak da ih u svim pokrajinama sprovedu u djelo. Često je uz te svoje reforme namjesnicima slao popratna odgojna pojašnjenja kroz koje podsjeća svoje namjesnike na veličinu emaneta kojeg su uzeli na sebe i poziva ih da se boje Allaha, te da Njega uvijek imaju na umu radeći svoje poslove. Omer b. Abdulaziz imao je više izvora iz kojih je prikupljao informacije, jer je bio svjestan da podaci o podanicima i namjesnicima moraju biti vjerodostojni kako bi se na osnovu njih mogle donositi ispravne odluke koje će biti korisne za narod i državu.

Najveću pažnju poklanjao je korupciji i tome kako je iskorijeniti. On je pokušavajući da iskorijeni ovu bolest dao akcenat na sredstva prevencije i zatvaranje puteva koji vode korupciji, kao što su: izdaja, laž, mito i pokloni službenicima i namjesnicima, te raskoš i upražnajvanje trgovine od strane namjesnika i vezira. Zatim, odvojenost namjesnika i ministara od običnog svijeta i nepoznavanje njihovog stvarnog stanja, te nepravda prema običnom čovjeku i tome slično. 

Evo kako je to Omer b. Abdulaziz uradio:

Prvo: Nastojao je da za svoje namjesnike odabere od najboljih i najbogobojaznijih

Službenici i namjesnici halife su njegovi zamjenici u datim pokrajinama i oni su posrednici između njega i naroda. Koliko god halifa bio vrstan političar i vladar, on neće uspjeti ukoliko ne bude svoje namjesnike birao sa najvećom pažnjom. Zato je Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao, strogo vodio računa o tome koga će izabrati sa svog službenika i namjesnika. Ako pomnije pogledamo kako je on to radio, vidjećemo da je u tom pogledu imao posebne uslove koje su morali ispunjavati oni koje žele kod njega raditi. Od najvažnijih uslova bili su: bogobojaznost, odgovornost i privrženost vjeri. Kada je otpustio s dužnosti Halida b. Rejjana koji je bio glavni komandujući specijalne garde za vrijeme El-Velida b. Sulejmana, pogledao je u lica vojnika garde i pozvao Amr b. Muhadžira el-Ensarija, rekavši mu: “Tako mi Allaha o Amre, ti znaš da između mene i tebe nema (rodbinske) veze osim islama, ali ja sam te čuo kako često Kur’an učiš, vidio sam sam te kako klanjaš na mjestu gdje misliš da te niko ne vidi i primjetio da lijepo klanjaš. Uzmi ovu sablju, imenujem te za komandanta moje lične garde.” Svojim namjesnicima je pisao: “Nemojte za naše poslove koristiti nikog drugog osim onih koji se s Kur’anom druže, ako nema hajra u onima koji se sa Kur’anom druže, drugi su još preči da kod njih nema hajra.”

Ako je sumnjao u onoga koga je želio postaviti kao svog namjesnika nije to učinio dok se nije uvjerio da je ispravan. Kada je postao halifa do njega je došao Bilal b. ebi Burde i rekao: “O vladaru pravovjernih, ima onih koje je hilafet počastio, ali ti si počastio hilafet. Neke je hilafet učinio vrjednijim, a ti si hilafet učinio vrednijim.” Zatim je citirao određene stihove u pohvalu Omera, za što ga je omer nagradio. Bilal je stalno bio u džamiji na namazu i učio Kur’an i danju i noću, pa ga je Omer htio imenovati za svog namjsnika u Iraku. Omer je kazao: “Zaista je ovo dobar čovjek!” Ali je poslao jednog svog povjerenika da ga ispita, pa mu je rekao: “Koliko ćeš mi dati da ti pomognem da postaneš namjesnik Iraka?” Bilal mu je obećao veliku nagradu. On je obavijestio Omera o tome i ovaj ga je odmah protjerao. Nije volio da postavi za svog namjesnika bilo koga ko je umiješan u nepravdu i sarađivao sa nepravednicima kao što je Hadždžadž.

El-Evzai prenosi da je Omer b. Abdulaziz jedne prilke sjedio u kući sa prvacima Umejevića te im rekao: “Vidite li ovu moju prostirku? Ja znam da će se ona istrošiti, ali meni nije drago da je uprljate svojom obućom, pa kako bi vam povjerio svoju vjeru i čast muslimana da njima vladate? Nipošto, nipošto!”

Ova politika Omera b. Abdulaziza u izboru svojih namjesnika je bila razlog političke stabilnosti u pokrajinama, jer su ljudi bili zadovoljni sa njihovim postupcima. Niko od njegovih namjesnika nije bio kao Hadždžadž koji se prema narodu ophodio kruto i za sumnju ih kažnjavao. Niko od njih nije jedne uzdizao, a druge ponižavao što je izazivalo revolt među ljudima.

Drugo: Povećavanje plaća službenicima

Prvi administrativni korak u kojem je Omer b. Abdulaziz vidio preventivu naspram izdaje i kojeg je poduzeo, bio je povećanje plaća uposlenicima, iako je istovremeno bio strog po tom pitanju  kod sebe i svojih ukućana. On je time želio da ih učini neovisnim od bilo kakve prevare. On je plaćao svoje namjesnike 100 do 200 dinara mjesečno. Pravdao je to time što je smatrao da ukoliko budu zadavoljni materijalno više će se posvetiti svome poslu. Na to su mu neki rekli: “Što ne bi povećao primanja svojih ukućana, kao što si to uradio sa namjesnicima?” A on je odgovorio: “Ja njima neću uskratiti nijedno njihovo pravo, ali im, isto tako, neću dati pravo drugoga.”

Ovim postupkom Omer b. Abdulaziz je ostvario dva cilja:

 1- Zatvorio je vrata prevare i izdaje, te je spriječio svoje namjesnike da prevare i kradu od muslimana;

2 – Zagarantovao je da će se njegovi uposlenici, namjesnici i veziri baviti pitanjima muslimana i njihovih potreba.

Treće: Zabrana primanja poklona

On je odgovorio onima koji su mu prigovorili da je Poslanik, s.a.v.s., primao hedije: “Tačno je to, ali su hedije nama danas i onima koji dolaze poslije nas mito.”

Zabranio je hedije koje su primali emevijski namjesnici, naročito hedije koje su dobivali za Nevruz i teferiče. To su bile hedije koje su se darivale za posebne prilike i praznike Perzijanaca. Napisao je pismo svojim namjesnicima koje su morali pročitati pred narodom, da je zabranio uzimanje poklona koji su se do tada dijelili namjesnicima prilikom praznika Nevruza, teferiča i druge vrste novčanih ili nagrada u naturi. Zabranio je svojim namjesnicima da udovoljavaju željama svojih bližnjih, nakon što se desilo da je Fatima kćerka Abdulmelika tražila od Ma’di Keriba da joj pošalje libanonskog meda, što je on i učinio pa mu je Omer rekao: “Teško tebi! Ako to još jedanput učiniš, nikada više nećeš raditi nikakav posao za mene, niti ću te ikada više pogledati!”

Četvrto: Zabrana pretjerivanja i rasipanja

Omer b. Abdulaziz poduzeo je korake koji upućuju na njegovu veliku želju da zaštiti imetke muslimana. Prvo što je uradio nakon što je postao halifa jeste da je odustao od uobičajnog raskoša kod halifa. Doveli su pred njega vrsne konje, a on ih je upitao šta je to? Oni mu odgovoriše: “Konji koji još nisu jahani, pripremani su za novog halifu.” On ih je ostavio i otišao tražiti svoju mazgu na kojoj je prije jahao rekavši svome slugi: “O Muzahime, ove konje odvedi u Bejtul-mal.” Napravili su mu nove sečije i mindere na kojima niko do tada nije sjedio, da bude novoizabrani halifa prvi koji će na njima sjediti. On je rekao: “ O Muzahime odnesi ovo u Bejtul-mal!” Zatim je uzjahao svoju mazgu i uputio se ka prostirkama i jastucima koji su, također, bili još neupotrebljeni, pa ih je uklonio nogama dok nije došao do stare hasure na kojima su bili, pa je rekao: “O Muzahime, i ovo odnesi u Bejtul-mal!”

Jedne prilike Omer b. Abdulaziz napisao je namjesniku Medine: “Kada primiš ovo moje pismo, naoštri pisaljku, stisni redove pisma, sastavi mnoge potrebe na jednoj stranici, jer muslimani nemaju potrebe za širokim obrazlaganjem koje će naštetiti njihovom fondu (Bejtul-malu). Selam!”

Tako se ponašao Omer u svemu što se ticalo muslimana, bilo to malo ili veliko. Isto je postupao sa svim namjesnicima, a ne samo prema namjesniku Medine. Težio je ka uštedi javnih sredstava muslimana, kako bi spriječio rasipanje i prekomjerno trošenje.

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantno praćenje njihovog ponašanja dalo je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom.

Peto: Zabrana namjesnicima i javnim uposlenicima bavljenjem trgovinom

U jednom svom pismu namjesnicima Omer kaže: “Smatramo da se namjesnik ili državni uposlenik ne može baviti trgovinom u mjestu u kome je na dužnosti. Ukoliko se namjesnik bude bavio trgovinom sigurno će doći u situaciju da zloupotrebi svoj položaj ma koliko bude nastojao da to izbjegne.” Bio je svjestan da bavljenje trgovinom od strane namjesnika mora prouzrokovati jednu od dvije stvari, ako ne i obadvije zajedno: ili će zbog obaveza prema svojoj trgovini umanjiti svoj angažman na rješavanju problema muslimana, ili će zloupotrebiti svoj položaj da poveća profit u trgovini. Ovom odlukom Omer je zatvorio opasna vrata administrativnoj korupciji čije posljedice rijetko ostaju sakrivene. Osam stoljeća nakon njega dolazi slavni Ibn Haldun koji u svojoj veličanstvenoj “Mukaddimi”, nakon velikih istraživanja i brojnih praktičnih iskustava, piše ono što potvrđuje ovu iskrenu i mudru teoriju Omera b. Abdulaziza. Ibn Haldun kaže: “Trgovina od strane vladara je štetna za običan svijet i otežava izvršavanje njegove zadaće…”

Šesto: Otvaranje kanala susreta namjesnika sa običnim svijetom 

Uposlenici administracije sultana, prije Omera b. Abdulaziza, odvojili su sultana od običnog svijeta, oko njega su napravili čeličnu ogradu koju nije mogao proći izuzev onaj ko odgovara njima i njihovim interesima. A Omer b. Abdulaziz je davao veliku nagradu onome ko ga obavijesti o pravom stanju ili ga posavjetuje u nečemu što je od interesa za islam i muslimane, te i njihovu državu.

Napisao je sljedeće pismo svojim pokrajinama: “Koji god čovjek dođe do nas kako bi spriječio neku nepravdu, vezanu za opću ili pojedinačnu stvar, imat će nagradu između 100 i 300 dinara, zavisno od procjene komisije i daljine puta kojeg je prešao. Možda će Allah dati da baš preko njega uspostavimo istinu i pravdu, ili otklonimo neistinu i nepravdu, ili da Allah preko njega otvori vrata nekog dobra.” Naredio je svojim namjesnicima i uposlenicima da otvore vrata susreta sa odgovornima, te da ih saslušaju i da se upoznaju sa njihovim stanjma, jer će tako spriječiti nepravdu i uzurpiranje prava drugoga. Na taj način će svako moći iskazati svoje potrebe, bez  pribjegavanja sredstvima koja nemaju nikakve veze sa islamom.

Sedmo: Ispitivanje namjesnika koji su bili prije njega o imetku iz Bejtul-mala

Kada je Omer b. Abdulaziz primio dužnost, naredio je da uhapse namjesnika Horosana Jezid b. el-Muhelleba. Kada je stao pred njega, Omer ga je upitao o novcu koji je naredio da se da Sulejmanu b. Abdulmeliku, pa je ovaj kazao: “Ja sam, kao što znaš, bio veoma blizak Sulejmanu, a nisam čuo, niti saznao da je on uzimao bilo šta što je za kritiku.” Omer mu na to reče: “Ja ne vidim drugog rješenja nego da te uhapsim. Boj se Allaha i izmiri ono što je bilo prije, jer je to hakk muslimana kojeg ja nemam pravo zanemariti.” Zatim ga je vratio u zatvor gdje je ostao sve dok nije čuo da se Omer razbolio. Omer b. Abdulaziz je stalno kontrolisao svoje namjesnike i raspitivao se za njihove postupke, te ih kažnjavao za njihove propuste. Jednom od njih je napisao sljedeće: “Sve je više onih koji ze na tebe žale, a sve manje onih koji ti se zahvaljuju, ili ćeš se popraviti, ili ćeš odustati. Selam!”

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantna pratnja njihovog ponašanja dala je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom, bojeći se da će uraditi nešto zbog čega će biti osumnjičeni ili optuženi. Omer je ohrabrivao običan svijet da otvoreno kažu što imaju reći protiv njega i njegovih namjesnika i uposlenika, a ovi su znali da će to imati koristi. On je tražio od svih da ga upozore na sve što je oprečno Kur’anu i sunnetu, jer je bio svjestan da muslimanski ummet nema potrebe ni za čim drugim osim Kur’ana i sunneta i da je to krajnji cilj vlasti.

Nadam se da ćemo iz ovog kratkog prikaza shvatiti šta je nama danas činiti kako bi bar djelimično ispravili nepravdu koja je uzela maha u našem društvu, te konačno krenuti putem uspostave pravde koja je osnovni uvjet stabilnosti jednog društva.

Izvori:

  • Ali Muhammed es-Sallabi, El-Halifetu er-rašid vel-muslih el-kebir Omer b. Abdulaziz, Dar Ibn Kesir, Damask, 2009.
  • Ebu Muhammed Abdullah b. Abdul-Hakem, Siretu Omer b. Abdulaziz, Darul-ilmi lil-melajin, Bejrut, 1967.
  • Abdullah b. Abdurrahman el-Har’aan, Eserul-ulemai fi el-hajati es-sijasijeti fi ed-devleti el-emevijjeti, Mektebetu Er-Rušd, Rijad.
  • Muhammed b. Mešib b. Selman, el-Kahtani, En-Numuzedž el-idari el-mustehlas lk Omer b. Abdulaziz, Menšurat Ummu el-Qura.

Vail b. Hadžer i Muavija, r.a.

Dana 30.06.680. godine na ahiret je preselio Vail b. Hadžer. Njegov otac bio je poznati jemenski kralj. Vail je prešao na islam i došao u posjetu Poslaniku, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s. je obavijestio svoje ashabe o njegovom dolasku, nekoliko dana prije nego što je stigao, rekavši: “Doći će vam Vail. b. Hadžer iz daleke zemlje, iz Hadremevta, dobrovoljno iz želje za Allahom i Njegovim poslanikom, a on je jedan od rijetkih ostataka kraljevskih sinova.”

Kada je ušao, Poslanik, s.a.v.s., mu je izrazio dobrodošlicu, pozvao ga da priđe i prostro svoj ogrtač na kojeg su zajedno sjeli, zatim je kazao: “Allahu moj, Ti podaj bereket Vailu i njegovoj djeci!”

Poslanik, s.a.v.s. darovao mu je jednu parcelu u Medini kao naknadu za ono što je ostavio u Jemenu i do njega došao kao musliman. Poslao je sa njim Muaviju b. Ebi Sufjana da mu pokaže tu zemlju, a Muavija je tada bio toliko siromašan da nije imao obuću na nogama.

Muavija reče Vailu: “Dozvoli mi da zajedno s tobom uzjašem na tvoju devu.” 

Vail mu odgovori: “Nije da mi je žao deve, ali ti nisi neko ko bi mogao jahati zajedno sa kraljevima.”

Muavija mu tada reče: “Dobro, daj mi onda svoju obuću.” 

On mu odgovori: “Nije mi žao obuće, ali ti nisi neko ko bi mogao obući kraljevsku obuću, nego ti idi u sjeni moje deve.”

Proteklo je dosta vremena poslije toga i mnoge stvari su se promijenile. Muavija je postao halifa. Vail je doputovao u Šam, a već je imao preko 80 godina. Ušao je kod Muavije koji je sjedio na prijestolju hilafeta. Sišao je i na svoje mjesto postavio Vaila, a zatim ga je podsjetio na ono što se nekad među njima odigralo. Naredio je da mu daju novca, a Vail mu tada reče: “Taj novac daj nekome ko je potrebniji od mene. Zaista sam ja, nakon što sam vidio ovaj tvoji lijepi gest, poželio da se vrijeme vrati pa da te smjestim na svojoj devi ispred sebe!”

Ders kojeg iz ovog događaja možemo izvući jeste:

Dunjaluk je prevrtljiv, vrijeme se okreće, a ljudi idu sa njim. Današnji bogataši će možda sutra postati siromasi! Oni koji su danas ugledni sutra će možda postati bijedni! Zdrav čovjek se može brzo razboljeti, a bolestan može brzo ozdraviti! Onaj ko se danas poigrava sa svojim imetkom, možda će sutra pružiti ruku da mu drugi daju! A onaj koji danas nema ni zalogaja da pojede, možda će sutra biti izuzetno bogat! Neudati i neoženjeni će se možda vjenčati, a vjenčani rastati!

Zato se nemoj oholiti i nikog nemoj podcjenjivati, jer ne znaš u kakvoj ćeš se situaciji sutra naći!

Edhem Šerkavi

Ako ćeš biti pitan, koji je tvoj odgovor?

Hasan el-Basri je jednom sreo čovjeka koji nije bio redovan u izvršavanju svojih obaveza. Upitao ga je:

Koliko imaš godina?

Čovjek je odgovorio da ima 60 godina.

Znaš li ti da si na putu koji će se uskoro završiti? reče mu Hasan.

On mu odgovori: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.

Hasan ga potom upita: Znaš li šta to znači? To znači da si Allahov rob i da ćeš se Njemu vratiti. A ako ćeš se Njemu vratiti znači da ćeš biti pitan. A ako ćeš biti pitan moraš pripremiti odgovor.

Čovjek tada shvati ozbiljnost svoga stanja pa reče: Šta je rješenje?!

Hasan mu odogovori: Vrlo jednostavno – da se popraviš u ovome što je ostalo i bit će ti oprošteno ono što je prošlo, a ako se ne popraviš, onda ćeš biti kažnjen za ono što je bilo i za ono što dolazi.

Savremene metode ratovanja – kako razoriti društva i države?

Bivši sovjetski tajni obavještajac Jurij Bizminov nedavno je objavio sljedeće:

“Vrijeme vojnih ratova s ciljem osvajanja drugih država, kao prioritetno rješenje, je završeno. Danas se to ostvaruje kroz četiri precizno planirane faze putem kojih se u potpunosti razori određena država.

Prva i najvažnija faza jeste “demoralizacija”. Za realizaciju ove faze koja ima za cilj da potpuno uništi sistem vrijednosti i autoritete u određenom društvu, potrebno je 10-15 godina. Zašto upravo ovaj vremenski period? Zato što je upravo ovaj period potreban da se odgoji i obrazuje potpuno nova generacija mladih na novim “zamjenskim” vrijednostima i vulgarnoj etici koje se žele ustoličiti u društvu. Krajnji cilj je da se vremenom u potpunosti izgubi identitet i uruši društvena zajednica.

Ostvarenje ovog cilja se realizuje rušenjem vjere i vjerskih vrijednosti putem ismijavanja vjerskog morala i vjerskih autoriteta. Zatim uveličavanjem primjedbi na račun vjere i vjernika, a veličanjem onih koji je napadaju, nazivajući ih misliocima, reformatorima i tako dalje… Nakon toga, zamjenom istinske vjere sa nastranim i ezoteričnim ubjeđenjima, koja se predstavljaju kao veća duhovnost i inspiracija ljudima, bez obzira koliko ona bila primitivna, prosta i kontradiktorna, veličajući njihove pobornike kao simbole slobodne misli i drugačijeg opredjeljenja. Potom, afirmacijom alternativnih vjerskih organizacija i zajednica, kako bi odvratili narod od istinskog vjerovanja, a uveli ih u razne oblike sujevjerja.

Ova faza se upotpunjava urušavanjem sistema obrazovanja, tako što će se ljudi odvraćati od izučavanja bilo čega što je korisno, konstruktivno i realno. Zatim, poigravanjem sa društvenom zajednicom putem osnivanja virtualnih organizacija i udruženja koja imaju za cilj da otupe oštricu odgovornosti u društvu, te oslabe osjećaj patriotizma i odanosti otađbini i njenoj vlasti. Većinom se to realizira putem podrške medijskim simbolima koji nisu uopće bili poznati, niti su imali prijem kod naroda, ali su zahvaljujući velikoj podršci postali izuzetno uticajni u društvenom životu, na način s kojim su zadovoljni oni koji tajno drže konce u svojim rukama.

Druga faza jeste destabilizacija države. Ona uzima dvije do pet godina. Realizuje se putem potpirivanja međuetničke mržnje i nacionalizma među članovima do tada kompaktne zajednice kako bi je pocijepali. Serviraju se lažni autoriteti, kako bi pažnju društvene zajednice skrenuli sa važnih stvari na potpuno bespotrebne. Trčanje za modom i užicima, gubljenje osjećaja za poštivanje domovine, njenih temeljnih vrijednosti i njenih simbola. U ovoj fazi se pomno biraju domaće “izdajice” koji imaju sumnjive dosijee i jake lične ambicije, zatim sljedbenici vjerovanja i ubjeđenja koja su daleko od ustaljenog vjerovanja u društvu i koja se nikako ne mogu uklopiti u njega, potom podanici neprijateljskih zemalja koji se mogu kupiti i upregnuti u ostvarenje neprijateljskih ciljeva. Zatim se svima njima pruža tajna podrška kako bi svojim djelovanje uvukli državu u treću fazu, a to je faza krize, koja traje od dva do šest mjeseci i koja rezultira političkom anarhijom, destabilizacijom bezbjednosti i ulaskom države u mračni tunel ili međuetnički sukob, a koji uvodi državu u četvrtu fazu u kojoj na političku scenu stupaju unaprijed pripremljene ličnosti koje su potpuno pokorne neprijatelju.”

Zatim dodaje: “Najbolji odgovor na ovakav scenarij počinje zaustavljanjem najopasnijeg koraka, a to je prva faza: demoralizacija. To se neće ostvariti protjerivanjem stranih špijuna, niti gubljenjem vremena u traganju za onima koji povlače konce igre, nego je najefikasniji način osujećavanja tog projekta povratak društva vjeri, jer je vjera ta koja reguliše međuljudske odnose u društvu i čini ga skladnim i jedinstvenim, čak i u momentima najvećeg iskušenja.”

Nemojte se opraštati sa ramazanom!

Mnogi žale za ramazanom, koji evo prolazi.

Za ramazanom ne treba žaliti, nego treba Allahu zahvaljivati što nas je poživio da ga dočekamo, te moliti Allaha da nas poživi do idućeg ramazana, istovremeno Ga moleći da ukabuli naše ibadete.

Nemojte se opraštati sa ramazanom, nego se sa njim družite i u ostatku godine.

Ramazan “nije mjesec”, nego stil života i početak svake pozitivne promjene.

Nemojte ga ispratiti, nego mu dozvolite da živi s vama i da vi živite sa njim tokom cijele godine.

Post se ne završava (ramazanom), Kur’an se ne ostavlja (mimo ramazana), džamija se ne napušta…

Allah, dž.š., kaže: “I sve dok si živ, Gospodara svoga obožavaj!” (El-Hidžr, 99)

Ko su pobjednici u mjesecu ramazanu?

“Onaj ko se spasi vatre i uđe u džennet, on je pobjednik.

Mjesec ramazan je mjesec Kur’ana, mjesec milosti, mjesec oprosta, mjesec ibadeta, mjesec pokornosti, mjesec udjeljivanja, mjesec pomirenja sa Allahom, mjesec vladanja sobom i svojim postupcima…

Ukratko, mjesec ramazan je intenzivni kurs življenja u pokornosti Allahu, koji ima za cilj da pomoću njega napravimo iskorak ka boljem, da napravimo promjenu na bolje, prije svega u našem odnosu prema Allahu, dž.š.

U ramazanu mora doći do promjene, do kvalitativnog preokreta kod svakog muslimana:

od činjenja grijeha do pokornosti,

od pokornosti do bogobojaznosti,

od bogobojaznosti do natjecanja u dobru.

Musliman koji griješi, u ramazanu se kloni grijeha i posti pokušavajući se promijeniti i biti pokoran Allahu.

Musliman koji je pokoran Allahu u ramazanu svojoj pokornosti udahnjuje dušu, te je unapređuje u stepen pobožnosti, tako što će sve svoje postupke pokušati uskladiti sa islamskim propisima iz bogobojaznosti.

Musliman koji je već bogobojazan i živi islamskim stilom života će u ramazanu nastojati da pređe u sljedeću fazu, a ta je natjecanje u dobru, nastojat će da što više dobra u mubarek ramazanu učini, svjestan veličine ovog mjeseca. To su oni koji su osjetili istinsku slast imana i uživaju u natjecanju u dobrim djelima.

Tako musliman u mjesecu ramazanu svake godine pravi taj iskorak ka boljem sve dok ne dostigne maksimum, a to je Allahovo zadovoljstvo.

Ukoliko nismo postigli taj iskorak ka boljem, onda nismo uspjeli iskoristiti mubarek mjesec ramazan, nismo obavili svoju zadaću u njemu.

Kur’an svrstava vjernike u tri kategorije:

1 – Oni koji sami sebi nepravdu čine (zalimun li nefsihi);

2 – Oni koji obavljaju svoje dužnosti (muktesid);

3 – Oni koji se natječu u dobru (sabikun bilhajrat).

– Onaj koji sam sebi nepravdu čini, po Kur’anu, je onaj koji čini grijehe, ne susteže se od njih: ne (rijetko) klanja, ne ispunjava obećanja, uzima kamatu, mito… Onaj koji ne ulaže trud u nastojanju da svoj život uredi po islamskim propisima.

– Onaj koji nastoji da obavi svoje dužnosti (da ih se riješi), je musliman koji izvršava islamske obaveze zato što je svjestan svojih dužnosti prema Gospodaru, obavlja islamske propise bojeći se Allahove kazne na ovom svijetu i nadajući se Njegovoj nagradi na budućem.

– Onaj koji se natječe u dobru je musliman koji je osjetio istinsku slast imana i koji uživa u natjecanju u dobrim djelima, svjestan prolaznosti i bezvrijednosti ovog svijeta u odnosu na onaj neprolazni vječni.

Ove tri kategorije vjernika se jasno prepoznavaju i u toku mjeseca ramazana.

Nije isti onaj koji za vrijeme mubarek ramazana nastoji da svaki vakat klanja u džematu i trudi se da ne izostavi nijedan sunnet, bio pritvrđeni ili nepritvrđeni i onaj koji klanja u kući.

Nije isti onaj koji radi na poslu i nađe načina da ga ne prođe namaz, bez obzira na uslove rada, pa makar samo farz, ali za vrijeme mjeseca ramazana se potrudi da i sunnete klanja, pa mu to Allah olakša i onaj koji se pravda kako na poslu nema uslove za namaz te zbog toga ne klanja.

Nije isti onaj koji nastoji da za mjesec ramazan prouči cijeli Kur’an, hatmu,  pa i više i onaj koji kaže dovoljno je nekoliko stranica. Nije isti onaj koji redovno prati mukabelu u džamiji svjestan vrjednosti ibadeta u džematu, te i svoju djecu povede na mukabelu i onaj koji kaže mogu to ja i u kući.

Nije isti onaj koji kada obračunava zekat nastoji da da što manje i onaj koji svjesno obračunava više svjestan nagrade u mjesecu ramazanu.

Nije isti onaj koji hrli na ders za kojeg je čuo kako bi ojačao svoj iman, saznao nešto više i onaj koji kaže: Ima dersova na YouTube-u koliko hoćeš!

Nije isti onaj… I onaj …

Vidio sam stare insane, bolesne i iznemogle, koji ne mogu postiti i plaču zbog toga,  a vidio sam mlađe i zdravije koji tragaju za opravdanjem da ne poste. Vidio sam i one koji imaju obaveznu terapiju pa traže ljekara muslimana koji razumije šta je ramazan, da im da olakšicu da terapiju prilagode postu, pa ima Allah olakša i uspiju u tome.

Svrha mubarek mjeseca ramazana je da se u njemu promijenimo i postanemo bolji, prije svega bolji u odnosu prema Allahu, jer ćemo tek tada biti bolji u svemu, što  i jeste krajnji cilj svih ibadeta.

Poslanik islama kaže: “Kod koga se nađu 4 stvari zajedno ući u dženet: post, sadaka, posjeta bolesniku i dženaza i njen ispraćaj.” Zar je nemoguće da u ovom mubarek mjesecu u jednom danu uradimo sve ovo kako bi zaradili džennet? Svakako da je moguće za one koji uživaju da se natječu u dobru.

Ibnu Abbas je upitao Poslanika, s.a.v.s., koji je čovjek najdraži Allahu, pa je odgovorio: “Najdraži Allahu je čovjek koji je ljudima najviše od koristi, a Allahu najdraže djelo jeste radost koju prirediš jednom muslimanu: otkloniš od njega nedaću, podmiriš njegov dug, ili odagnaš od njega glad… A da budem uz brata muslimana u nekoj njegovoj potrebi, draže mi je nego li da mjesec dana boravim u itikafu u ovoj džamiji.” (tj. Poslanikovoj džamiji u Medini).

Braćo i sestre, što smo bolji prema Allahu to smo bolji i korisniji prema drugima!

Jedan poznanik je krenuo kod svog rođaka koji obavlja visoku državnu funkciju, pa mi reče: Idem kod tog i tog – treba li ti šta? A ja mu odgovorih: Ja idem kod Allaha, treba li tebi šta?!

Molim Svevišnjeg Gospodara da primi naš post, naše ibadete i ostala dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nam da snage da napravimo iskorak ka boljem i da budemo od onih koji se natječu u dobru.

Amin!

Trgovina uleme

Obzirom da je mubarek mjesec ramazan veoma blizu smatram ovu temu veoma značajnom kako bismo se pripremili da nastupajuće mubarek dane što bolje iskoristimo i što veću nagradu kod Gospodara steknemo.

U ovom kratkom obraćanju riječ je o trgovini istinskih alima, čime to oni trguju, koliko zarađuju i da li mi možemo biti kao i oni u toj trgovini?

Trgovina uleme je trgovina namjerama (nijjetima), tj. oni u jednom djelu kojeg čine sakupe više nijjeta, te na taj način za jedno djelo dobiju više nagrada.

Trgovina nijjetima se sastoji u tome da radiš jedno dobro djelo, ali zanijetiš više njih, tako da se ostvari nagrada za svaki nijjet, od Gospodara koji svakako višestruko nagrađuje.

Nijjetu je mjesto u srcu, a srce je mjesto pogleda Svevišnjeg Gospodara. Musliman je dužan da stalno preispituje i obnavlja svoj nijjet, te da prilikom obavljanja jednog djela sakupi što više nijjeta koji su kompatibilni sa njim, te za svaki nijjet dobije nagradu. To ne bi smio nijedan pametan musliman propustiti.

Ibr Kesir, r.a., kaže: “Naučite nijjete jer su oni važniji od djela.”

Ibn Mubarek, r.a., kaže: “Možda će malo beznačajno djelo nijjet učiniti velikim, a možda će veliko djelo nijjet učiniti malim.”

Neko je od prve generacije kazao: “Ja volim da u svemu što radim imam nijjet.”

Imam Gazali je rekao: “Svako dobro djelo podnosi više nijjeta, a oni se povećavaju kod vjernika shodno jačini njegove želje da što više dobra učini. Na takav način se djela čiste i uvećavaju, i povećava nagrada za njih.”

Slijedi nekoliko primjera:

  • Muaz b. Džebel je u razgovoru sa Ebu Musa el-Eš’arijem, o učenju Kur’ana, rekao: “Što se mene tiče, ja spavam, pa ustanem i učim, a nadam se da ću biti nagrađen za spavanje kao i za učenje.” (Buharija)

Imam Nevevi tumačeći ove njegove riječi kaže: “Ja spavam sa nijjetom da se odmorim i prikupim snage za ibadet, zato se nadam nagradi za spavanje kao što se nadam nagradi za moje namaze.”

Ibn Hadžer, tumačeći njegove riječi kaže: “On traži nagradu za odmor kao što je traži za trud prilikom ibadeta, jer se za odmor sa nijjetom da se pripremi za ibadet također stiče nagrada.

  • Primjer više nijjeta za jedno dobro djelo je i primjer onoga koji udjeljuje sadaku, a nijjeti da njome obezbijedi hlad arša Milostivog, da njome učini dobro prema rodbini, da njome odjene potrebnog, nahrani gladnog, da mu ona bude sebebom za izlječenje, da njome riješi problem unesrećenog, kako bi Allah njega zaštitio od problema na ovom i onom svijetu.

Draga braćo i sestre, svako od nas uči Kur’an, ali kada bi nekog od nas upitali zašto uči Kur’an, da li bi odgovorio da to čini iz više razloga i sa više nijjeta?!

Kada učiš Kur’an možeš nijjetiti višestruku nagradu za svaki harf, uputu i prosvjetljenje srca, povećanja znanja, imana, bereketa, prestanak brige, razgovor sa Allahom, dž.š., izlječenje, druženje sa Kur’anom, povećanje deredže kod Allaha na Sudnjem danu, te milost Najmilostivijeg…

Primjer višestrukog nijjeta kod jednog djela je da kada posjećuješ nekog od svoje rodbine zanijjetiš pažnju prema rodbini, obradovati nekog od rodbine, nagradu za rukovanje, nagradu za osmijeh i nagradu za potpomaganje u dobru.

Puno je primjera u našem svakodnevnom životu djela prilikom kojih bismo mogli imati više nijjeta.

Allah, dž.š., kaže: “ Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162)

Zato, brate i sestro, nauči se da sakupiš više nijjeta u svakom djelu kojeg radiš kako bi stekao što veću nagradu kod Gospodara, naročito u nastupajućem mubarek mjesecu ramazanu u kojem se Allahova milost povećava.

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da što bolje iskoristimo ovaj veliki mubarek!

Amin!