Tag Archives: kur’anski ajet

Dova – naš neizostavni saputnik ka ostvarenju odabranih ciljeva

Značaj dove u životu vjernika potvrđuju kako mnogobrojni ajeti i hadisi, isto tako i praksa Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija uzoritih muslimana. Dova je srž ibadeta, direktan kontakt sa Svevišnjim Gospodarom, za koju nisu potrebni posebni uslovi. Nije ograničena vremenom, prostorom, određenom odjećom, niti je uslovljena abdestom. Dova je je veliki štit i podrška vjerniku u svakom koraku njegovog života na ovom svijetu.

Allah, dž.š., kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.” (El-Bekara, 186)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko Allahu dovu ne čini, Allah se na njega naljuti.” (Tirmizi)

U drugom hadisu stoji: “Allah je mnogo Stidan i Plemenit, stid ga je da ruke svoga roba, koji ih prema njemu podigne, vrati praznim i razočaranim.”

Istinski vjernik nikog drugog ne moli, osim Allaha, samo od Njega pomoć traži, samo se Njemu nada, samo se na Njega oslanja, samo Njemu prepušta svoje brige, samo kod Njega utočište traži, samo Njemu žrtvu (kurban) prinosi, samo se Njemu zavjetuje, samo se Njime zaklinje, samo oko Njegove kuće tavaf čini, samo se Njegovom dobru nada… Neka sastavni dio tvoga imana, tewhida, vjerovanja, bude uporno i konstantno dizanje ruku sa iskrenom dovom Allahu, dž.š.: Allahu moj, ja se odričem bilo kakvog drugog oslonca osim na Tebe, bilo kakve nade osim u Tebe, samo se Tebi predajem, samo kod Tebe utočište tražim, samo na Tvojim vratima uporno stojim, samo se Tebi ponizno molim…

Poslanik, s.av.s., kaže: “Ako tražiš, traži samo od Allaha, ako se oslanjaš, oslanjaj se samo na Allaha.”

Postoje samo dva uslova za prijem dove kod Allaha, dž.š.:

1 – Iskrenost –  Da dovu činiš iskreno sa čvrstim ubijeđenjem da će ti je Allah, dž.š., primiti;

2 – Halal zalogaj –  Da se potrudiš da imetak koji stičeš bude halal.

Ukoliko jedan od ova dva uslova ne budeš ispunio, dova ti neće biti primljena.

Uvaženi alim i daija Ajid El-Karni prenosi sljedeći događaj:

Jedna žena se udala za čovjeka po imenu Ismail. On je bio ugledni alim, jedan od učenika čuvenog imama Malika. Kao rezultat tog mubarek braka, uskoro su dobili dječaka kojem su dali ime Muhammed. Međutim, kratko nakon rođenja djeteta, njen suprug Ismail preseli na bolji svijet, ostavivši svojoj supruzi i sinu veliki imetak. Majka je nastavila da odgaja svoga sina u duhu islama, imajući veliku želju da njen sin postane ugledan alim kao njegov otac. Toj njenoj namjeri velika prepreka je bila činjenica da je Muhammed od rođenja bio slijep, što mu je otežavalo putovanje do poznate uleme tog doba i u mnogome umanjilo šansu da postane veliki alim.

Svemilosni Allah, dž.š., Ukazao je njegovoj majci na vrata dove. Počela je iskreno, sa čvrstim ubjeđenjem u Allahovu, dž.š., svemoć, činiti dovu da vrati vid njenom djetetu. Ustrajala je u toj dovi sve dok nije jednu večer u snu  vidjela Ibrahima, a.s., koji joj reče: O robinjo Božija, Allah, dž.š., je zbog tvoje uporne dove vratio vid tvome djetu. Nakon što se probudila, otišla je do Muhammeda i uvjerila se da njen Muhammed normalno gleda. Veličanstven Ti si, Gospodaru naš! Ti Koji Udovoljavaš dovama onoga koji je u nevolji i Koji tegobe Otklanjaš! -uzviknula je.

Nakon što je Allah, dž.š., vratio vid njenom djetetu, majka je nastavila sa projektom obrazovanja svog sina i Allah, dž.š., je Darovao da on, nakon što je stasao u vrsnog alima, napiše najvjerodostojniju knjigu na dunjaluku, poslije Kur’ana, Sahihu-l-Buhari. Da, bio je to Muhammed b. Ismail El.Buhari.

Ovo je velika pouka za sve one koji su pokucali na vrata mnogih mudraca i medicinara, a nisu našli lijek. Pokucajte na nebeska vrata. Nemojte gubiti nadu u Allahovu, dž.š., milost. Nemojte odustajati od dove. Allahova nagrada vas neće zaobići, sve dok je upornost dio vašeg djelovanja u činjenu dove i dobra!

Evo prilike da ove novogodišnje (neradne) dane što više provedemo u dovi, od čega ćemo sigurno imati koristi, a da se klonimo raznih grijeha i besposlica koje su uobičajne u ovim danima.

Kur’an – ključ rješenja svih naših problema

Postoje četiri velika problema koja su danas veoma rasprostranjena među ljudima, a u Kur’anu su precizirana njihova rješenja:

1 – Ukoliko si iskušan strastima, preispitaj svoju redovnost i ispravnost u obavljanju namaza –  “A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći…” (Merjem, 59)

2 – Ukoliko osjećaš grubost srca i patiš od lošeg ponašanja i nezadovoljstva, preispitaj svoj odnos i dobročinstvo prema svojoj majci – “…i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.” (Merjem, 32)

3 – Ukoliko osjećaš potištenost, tjeskobu i teškoću u životu, preispitaj svoj odnos prema Kur’anu –  “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.

4 – Ukoliko osjetiš nestabilnost i nedoumicu u slijeđenju istine, preispitaj svoje (ne)izvršavanje onoga što čuješ na vazovima –  “A kada bi oni onako kako im se savjetuje postupali, bilo bi im bolje i bili bi čvršći u vjeri.” (En-Nisa’, 66)

Ramazan i teravije

Odnos prema ramazanu je pokazatelj našeg islamijjeta

Mjesec ramazan je mjesec posebnih Allahovih blagodati koje se ne mogu steći izuzev u njemu. To je jedinstvena prilika za vjernike muslimane, najposebnija u okviru cijele godine dana, da maksimalno iskoriste darovane blagodati. Zbog toga su ashabi, svjesni veličine ramazaskih blagodati, šest mjeseci prije njegovog nastupanja molili Allaha, dž.š., da ih poživi do sljedećeg ramazana, a šest mjeseci poslije njega molili Allaha, dž.š., da primi njihove ibadete u proteklom ramazanu. Pojačani ibadet tokom ramazana ogledao se kroz sve segmente njihovog života: teravih i noćni namazi, mukabele i pojačano druženje sa Kur’anom, zekat i dobrovoljni prilozi, okupljanje familije i prijatelja na iftarima, pomaganje siromasima…

Međutim, odnos prema svemu spomenutom u ramazanu od strane današnjih muslimana je zaista zabrinjavajući.

Teravih namaz je nazvan po tome što su ga ashabi i prve generacije muslimana toliko dugo klanjali da su se nakon selama određenog broja rekata odmarali. Muslimani Bošnjaci danas klanjaju teraviju tako kratko da o odmoru niko ne razmišlja, jer nije ni potreban. Do skora smo imali tako brze teravije da je bilo upitno koliko se ispunjavaju osnovni šarti ispravnosti. Tada su pojedine teravije sa jacijom i tespihom završavane za samo 25 min. Hvala Allahu, dž.š., nakon rata smo doživjeli da se stanje po tom pitanju znatno popravilo. Danas je norma teravih namaza, od ezana pa do dove, puni sat vremena u mnogim džamijama, iako se na svakom rekatu uči samo po jedan kraći ajet. Takav teravih namaz, iako kratak, ispunjava sve uslove valjanosti namaza i sa njim možemo biti zadovoljni. Naravno, ko želi više uvijek to može sam kući raditi. Nažalost, i dalje imamo određeni broj naših imama koji teraviju klanjaju znantno brže nego ostale namaze. Smatram da je svaka teravija, zajedno sa jacijom i tespihom, obavljenja u vremenu ispod 50 minuta upitna.

Ono što je također zabrinjavajuće jeste činjenica da veliki broj muslimana Bošnjaka klanja samo osam rekata naše teravije, koja je minimalna. To govori o jako niskoj svijesti o vrijednostima ibadeta u mubarek mjesecu ramazanu. Da su to bolesnici, starije osobe, ili radnici koji žure na posao, to bi bilo prihvatljivo. Međutim, radi se o grupama koje nastave sijeliti, počesto i u divanhanama samih džamija, uopšte ne osjećajući gubitak tako velikih blagodati, naročito kada se zna za hadis Poslanika, s.a.v..s, u kojem se govori o posebnoj nagradi onima koji ostanu do kraja namaza za imamom.

Zato savjetujem imamima kod kojih većina džematlija izađe iz džamije nakon osam rekata, da klanjaju samo osam rekata teravije, ali da uče na svakom rekatu po pola stranice. Tako ćemo imati pravu, a ne samo simboličnu, teraviju.

Još veći problem je činjenica da se u mnogim našim džamijama ovog ramazana broj klanjača znao umanjiti za duplo, samo zbog utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. To je pokazatelj ko nam je preći, Allah i Njegovo zadovoljstvo, ili naša pohota za fudbalom. Naravno, nije to tako samo sa Bošnjacima. Iznenadio sam se kada sam pročitao komentare pojedinih arapskih analitičara koji kažu da je u arapskom svijetu bilo daleko više komentara na rezultat utakmice između Njemačke i Brazila, nego na napade Izraela na Gazu u kojima se dnevno ubijaju na desetine muslimana.

To je, nažalost, stanje ummeta. Zato, neka se niko ne pita zašto nam je ovako stanje. Zašto se najviše prolijeva muslimanska krv? Zašto smo mi Bošnjaci izloženi ovolikim iskušenjima: ratovi, genocidi, zemljotresi, poplave…? U našem odnosu prema našoj vjeri je jedini ispravan odgovor na to pitanje. Naravno i u našem odnosu prema mubarek mjesecu ramazanu. Teško je konstatovati, ali u mnogim našim gradovima, pa čak i na selima, gotovo da se ne može prepoznati da je ramazan. Toliko muslimana javno mrsi da je to, uistinu, zabrinjavajuće.

Jedina mi je utjeha kur’anski ajet u kojem stoji: “Većina njih, ma koliko ti nastojao, neće vjerovati!”

Sljedeće što ukazuje na slabu svijest današnjih muslimana po ovom pitanju jeste činjenica da se broj klanjača na teraviji kako ramazan odmiče smanjuje, umjesto da bude obratno. Tako u zadnjoj trećini ramazana, koja je najvrednija, broj klanjača bude najmanji.

Ali, vratimo se onima koji hoće. Svaki musliman, svjestan vrijednosti mubarek mjeseca ramazana trebao bi da nastoji sljedeće:

  • Da prouči minimalno jednu hatmu, pored mukabele u džamiji, a optimalno bi bilo da to budu tri hatme u ramazanu, obzirom da je sunnet da u svakom mjesecu prouči po jednu;
  • Da pored teravih namaza klanja što više noćnog namaza, u džematu ili sam;
  • Da uplati zekat i sadekatul-fitr, te što više dobrovoljnih priloga siromašnima i potrebnima;
  • Da organizuje iftare za rodbinu i prijatelje, svjestan nagrade za onoga ko omrsi postača za iftar;
  • Da se priljuči nekoj od općekorisnih društvenih akcija kojih je danas zaista mnogo;
  • Da smanji bespotrebna sijela, surfanja i gledanje kojekakvih serija sa korisnim islamskim sadržajima.

Molim Svevišnjeg Allaha, dž.š., da ukabuli naš post, naše ibadete, naša dobra djela i naše dove koje smo učili u ovom mubarek mjesecu.

Kader – sudbina

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dadne. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (El-Hadid, 22-23)

Sudbina je je jedno od najtežih pitanja ljudske misli uopće. Poslanik, s.a.v.s., je rekao da je kader Allahova tajna koju niko od Njegovih stvorenja ne može spoznati. Polemika i rasprava po ovom pitanju, u islamu je zabranjena.

Nažalost, današnji muslimani veoma često sasvim pogrešno tretiraju ovo pitanje pa kažu: “Sve je određeno, pa kako će me Allah kazniti za ono što mi je već odredio?!” Mnogima je kader opravdanje za njihov nerad i njihovu neodgovornost. S pravom je, jedan zapadni mislilac, primjetio: “Čudan je primjer muslimana. Prve generacije muslimana čvrsto su vjerovale u sudbinu i to uvjerenje je bilo uzrok njihovog elana, entuzijazma, požrtvovanosti i uspjeha na svim poljima. Sa takvim shvatanjem su osvojili cijeli svijet. Međutim, interesantno je da današnji muslimani vjeruju u potpuno isto – vjeruju u sudbinu, ali to njihovo uvjerenje je razlog njihovog nerada, lijenosti, neznanja, zaostalosti i svakog vida neuspjeha?!” Dakle, potpuno isto ubjeđenje, a rezultat potpuno suprotan. Stvar je u pogrešnom razumijevanju i postavljanju.

Zaista je nemoguće razriješiti spomenutu enigmu kada se stvari tako postave: “Zašto nas Allah kažnjava za ono što nam je On odredio?” Ali to je potpuno pogrešna postavka. Tačno je da sve što se dešava biva Allahovom voljom i Njegovim određenjem, ali je suština u tome što niko od nas ne zna šta mu je određeno, a svi znamo šta nam je naređeno. U momentu donošenja odluke niko ne zna šta mu je određeno i odredba mu nikako ne može poslužiti kao opravdanje da ne radi ono što mu je naređeno. Drugim riječima kazano- apsurdno je pravdati se onim što nam je nepoznato za ono što nam je poznato.

A kada se nešto desi, onda smo sigurni da je to Allahova odredba koja nimalo ne umanjuje odgovornost počinioca. Naprotiv ta spoznaja čovjeku u nevolji ublažava negativne posljedice, jer je svjestan da je to od Allaha, a Allah je Pravedan. A ako ga zadesi kakvo dobro on se neće uzoholiti, nego Allahu zahvaliti na lijepoj odredbi.

Molim Allaha da nam podari ispravno razumijevanje vjere! Amin!

 

Nova godina

“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo…?” (45:24)
Činjenica je da se za novogodišnje praznike znatno povećava broj onih koji čine velike grijehe i drastično se povećavaju sami grijesi, koji izazivaju srdžbu Svevišnjeg Gospodara. Naša obaveza u tim danima ne ogleda se samo u bojkotu tih grijeha, nego i u povećanju dobrih djela, kako bi napravili balans, ili bar malo ublažili posljedice Allahove, dž.š., srdžbe za te dane.
Zbog toga, što više ibadeta ovih dana: nafile namaza i posta, učenja Kur’ana, istigfara, zikrullaha, dove, sadake i svakog dobra, kako bi pokazali Svevišnjem da smo svjesni veličine i opasnosti grijeha koji se čine.
Molim Allaha, dž.š., da nam podari snage da ustrajemo na Njegovom putu, naročito u velikim iskušenjima! Amin!