Ramazan i teravije

Odnos prema ramazanu je pokazatelj našeg islamijjeta

Mjesec ramazan je mjesec posebnih Allahovih blagodati koje se ne mogu steći izuzev u njemu. To je jedinstvena prilika za vjernike muslimane, najposebnija u okviru cijele godine dana, da maksimalno iskoriste darovane blagodati. Zbog toga su ashabi, svjesni veličine ramazaskih blagodati, šest mjeseci prije njegovog nastupanja molili Allaha, dž.š., da ih poživi do sljedećeg ramazana, a šest mjeseci poslije njega molili Allaha, dž.š., da primi njihove ibadete u proteklom ramazanu. Pojačani ibadet tokom ramazana ogledao se kroz sve segmente njihovog života: teravih i noćni namazi, mukabele i pojačano druženje sa Kur’anom, zekat i dobrovoljni prilozi, okupljanje familije i prijatelja na iftarima, pomaganje siromasima…

Međutim, odnos prema svemu spomenutom u ramazanu od strane današnjih muslimana je zaista zabrinjavajući.

Teravih namaz je nazvan po tome što su ga ashabi i prve generacije muslimana toliko dugo klanjali da su se nakon selama određenog broja rekata odmarali. Muslimani Bošnjaci danas klanjaju teraviju tako kratko da o odmoru niko ne razmišlja, jer nije ni potreban. Do skora smo imali tako brze teravije da je bilo upitno koliko se ispunjavaju osnovni šarti ispravnosti. Tada su pojedine teravije sa jacijom i tespihom završavane za samo 25 min. Hvala Allahu, dž.š., nakon rata smo doživjeli da se stanje po tom pitanju znatno popravilo. Danas je norma teravih namaza, od ezana pa do dove, puni sat vremena u mnogim džamijama, iako se na svakom rekatu uči samo po jedan kraći ajet. Takav teravih namaz, iako kratak, ispunjava sve uslove valjanosti namaza i sa njim možemo biti zadovoljni. Naravno, ko želi više uvijek to može sam kući raditi. Nažalost, i dalje imamo određeni broj naših imama koji teraviju klanjaju znantno brže nego ostale namaze. Smatram da je svaka teravija, zajedno sa jacijom i tespihom, obavljenja u vremenu ispod 50 minuta upitna.

Ono što je također zabrinjavajuće jeste činjenica da veliki broj muslimana Bošnjaka klanja samo osam rekata naše teravije, koja je minimalna. To govori o jako niskoj svijesti o vrijednostima ibadeta u mubarek mjesecu ramazanu. Da su to bolesnici, starije osobe, ili radnici koji žure na posao, to bi bilo prihvatljivo. Međutim, radi se o grupama koje nastave sijeliti, počesto i u divanhanama samih džamija, uopšte ne osjećajući gubitak tako velikih blagodati, naročito kada se zna za hadis Poslanika, s.a.v..s, u kojem se govori o posebnoj nagradi onima koji ostanu do kraja namaza za imamom.

Zato savjetujem imamima kod kojih većina džematlija izađe iz džamije nakon osam rekata, da klanjaju samo osam rekata teravije, ali da uče na svakom rekatu po pola stranice. Tako ćemo imati pravu, a ne samo simboličnu, teraviju.

Još veći problem je činjenica da se u mnogim našim džamijama ovog ramazana broj klanjača znao umanjiti za duplo, samo zbog utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. To je pokazatelj ko nam je preći, Allah i Njegovo zadovoljstvo, ili naša pohota za fudbalom. Naravno, nije to tako samo sa Bošnjacima. Iznenadio sam se kada sam pročitao komentare pojedinih arapskih analitičara koji kažu da je u arapskom svijetu bilo daleko više komentara na rezultat utakmice između Njemačke i Brazila, nego na napade Izraela na Gazu u kojima se dnevno ubijaju na desetine muslimana.

To je, nažalost, stanje ummeta. Zato, neka se niko ne pita zašto nam je ovako stanje. Zašto se najviše prolijeva muslimanska krv? Zašto smo mi Bošnjaci izloženi ovolikim iskušenjima: ratovi, genocidi, zemljotresi, poplave…? U našem odnosu prema našoj vjeri je jedini ispravan odgovor na to pitanje. Naravno i u našem odnosu prema mubarek mjesecu ramazanu. Teško je konstatovati, ali u mnogim našim gradovima, pa čak i na selima, gotovo da se ne može prepoznati da je ramazan. Toliko muslimana javno mrsi da je to, uistinu, zabrinjavajuće.

Jedina mi je utjeha kur’anski ajet u kojem stoji: “Većina njih, ma koliko ti nastojao, neće vjerovati!”

Sljedeće što ukazuje na slabu svijest današnjih muslimana po ovom pitanju jeste činjenica da se broj klanjača na teraviji kako ramazan odmiče smanjuje, umjesto da bude obratno. Tako u zadnjoj trećini ramazana, koja je najvrednija, broj klanjača bude najmanji.

Ali, vratimo se onima koji hoće. Svaki musliman, svjestan vrijednosti mubarek mjeseca ramazana trebao bi da nastoji sljedeće:

  • Da prouči minimalno jednu hatmu, pored mukabele u džamiji, a optimalno bi bilo da to budu tri hatme u ramazanu, obzirom da je sunnet da u svakom mjesecu prouči po jednu;
  • Da pored teravih namaza klanja što više noćnog namaza, u džematu ili sam;
  • Da uplati zekat i sadekatul-fitr, te što više dobrovoljnih priloga siromašnima i potrebnima;
  • Da organizuje iftare za rodbinu i prijatelje, svjestan nagrade za onoga ko omrsi postača za iftar;
  • Da se priljuči nekoj od općekorisnih društvenih akcija kojih je danas zaista mnogo;
  • Da smanji bespotrebna sijela, surfanja i gledanje kojekakvih serija sa korisnim islamskim sadržajima.

Molim Svevišnjeg Allaha, dž.š., da ukabuli naš post, naše ibadete, naša dobra djela i naše dove koje smo učili u ovom mubarek mjesecu.

12. Rebi’ul-evvel

Rebi’ul-evvel je mjesec u kome je rođen Poslanik, s.a.v.s. Tim povodom u mnogim muslimanskim sredinama organizuju se razne prigode i programi kojima se taj značajni događaj obilježava. Na našim prostorima najpoznatija aktivnost koja se tradicionalno održava 12. Rebi’ul-evvela jeste mevlud. Ovdje želim istaći da mevlud, kao svojevrstan vid ibadeta, nema nikakva utemeljena u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., niti u praksi prvih generacija muslimana. Zato se ne može zanijekati činjenica da mevlud spada u novotarije u vjeri. Konačno, 12. Rebi’ul-evvel je i datum smrti Poslanika, s.a.v.s., pa bi bilo potrebno, po toj logici, iskazati i žalost na taj dan.

S druge strane, mevlud je praksa muslimana Balkana od prvog dana islama na ovim prostorima. Mevlud su donijele Osmanlije sa sobom iz svojih krajeva u kojima se, kao i u mnogim dijelovima muslimanskog i arapskog svijeta, i dan danas praktikuje.

Mene raduje da se, u posljednje vrijeme, u BiH organiziraju razne aktivnosti u cijelom mjesecu Rebi’ul-evvelu, kojima se nastoji osvijetliti ličnost Poslanika, s.a.v.s., sa različitih aspekata, što predstavlja vidan napredak u odnosu na dosadašnje organiziranje samo mevludskih svečanosti 12. Rebi’ul-evvela.

Ovo je prilika da se pokuša u potpunosti promijeniti naše shvatanje sunneta. Nažalost riječ sunnet, u većini slučajeva, kod nas ima značenje samo određenih propisa vezanih za ibadete, kao što je namaz, post, zekat i hadždž. A cjelokupan naš život, mimo ibadeta koji zauzima samo mali dio našeg života, nema nikakve veze sa sunnetom.

Naprotiv, sunnet je stil života. Poslanik, s.a.v.s., je naš uzor u svemu, kako u ibadetu, tako i u cjelokupnom ponašanju:

  • Uzor u govoru (kultura govora i raspravljanja);

  • Uzor u ishrani (zdrava hrana);

  • Uzor u odnosu prema okolišu (ekologija);

  • Uzor u poslovanju (etika poslovanja);

  • Uzor u međuljudskim odnosima (solidarnost i uvažavanje);

  • Uzor u odgoju (pedagogija);

  • Uzor u obrazovanju (učenje u ime Boga zarad općeg dobra);

  • Uzor u politici (cilj ne opravdava sredstvo);

  • Uzor u vladanju (pravda i bezbjednost);

  • Uzor u uravnoteženosti (duša-tijelo, Objava-razum, dunjaluk-ahiret).

Kada bi muslimani danas sunnet Poslanika, s.a.v.s., uzeli za stil svoga života, bili bi najobrazovaniji, najzdraviji i najuspješniji narod i bili bi u stanju ponuditi izlaz savremenom čovječanstvu iz svih kriza u kojima se nalazi, kao što su to nekada uradili njihovi preci i utemeljili najhumaniju i najuspješniju civilizaciju u historiji čovječanstva.