Tag Archives: islam

Šta je pravi iman? (II dio)

Intelektualna spoznaja je neophodna da bi se otkrila tajna postojanja, a to je nemoguće bez uvida u Objavu. Ta spoznaja treba da dosegne stepen odlučnosti i nepokolebljivosti, koju ne može poljuljati nikakav vid sumnje. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat 15. ajet)

Ta čvrsta spoznaja mora da rezultira osjećajem srca i potpunom pokornošću i predanošću Onome Koga je spoznao.

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa 65. ajet)

“Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nur 51. ajet)

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab 36. ajet)

Tako snažna spoznaja i spremnost na pokornost neminovno rezultiraju srčanom toplinom koja čovjeka motiviše za praksom koju mu nalaže njegovo vjerovanje. Prije svega za određen model života u ponašanju, a zatim za požrtvovanost na tom putu i svojim imetkom i svojim životom. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja pravi vjernici, – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal 2-4. ajet)

Sejjid Kutb, r.a., kaže: “Iman je vjerovanje srca u Allah, dž.š., i Njegova Poslanika. Vjerovanje koje ne može poljuljati nikakva sumnja niti nejasnoća. Čvrsto ubjeđenje koje je nepokolebljivo i do kojeg nesigurnost ne može doprijeti. Ubjeđenje iz kojeg proizilazi požrtvovanost na Allahovom putu imetkom i životom. Kada srce okusi slast ovakvog imana, potpuno ga prihvati i u njemu ostane ustrajno, neminovno je da se u njemu rodi snaga koja ima za cilj da ga potvrdi praksom koja je vidna u životu ljudi i njihovoj svakodnevnici. Takav čovjek ima veliku potrebu da uskladi svoj srčani osjećaj sa sredinom koja ga okružuje. On nije u stanju da podnese tu kontradiktornost između njegovog čvrstog ubjeđenja u srcu i realnosti koja ga okružuje, jer ga ta kontradiktornost stalno vrijeđa i iritira. Iz tog razloga se u njemu rađa tolika snaga i spremnost na žrtvovanje, na Allahovom putu, svega što posjeduje. To je snaga koja izivre iz svakog iskrenog vjernika. On ima za cilj da u stvarnost pretoči tu divnu sliku koju nosi u svojim grudima, da ta slika postane realnost sredine u kojoj živi i ljudi koji ga okružuju. Zato je netrpeljivost između vjernika i neislamske sredine koja ga okružuje sasvim normalna, jer se on ne može pomiriti sa činjenicom da se njegova realnost razlikuje od predstave koju nosi u svom srcu. Isto tako, on nije u stanju da se odrekne svoje imanske predstave, koja je tako divna i ispravna, za rad realnosti koja je neispravna i veoma teška. To stanje ga navodi na neprestanu borbu svim mogućim sredstvima protiv džahilijjeta koji ga okružuje, sve dok se realnost ne uskladi sa imanskom koncepcijom života.” (Fi zilalil-Kur’ani, El-Kerim, str. 26)

 

Šta je pravi iman? (I dio)

Muslimanski ummet danas ima samo jedan jedini put koji ga vodi ka izlazu iz stanja u kome se nalazi. To je put imana. To je jedini put za ostvarivanje svega što želimo.

Ako želimo ahiret…njegov put je iman.

Ako želimo dunjaluk…njegov put je iman.

Ako želimo ahiret i dunjaluk zajedno…njihov put je iman.

Ako želimo sreću, ona je nemoguća bez duševne smirenosti, a ona je nemoguća bez imana.

Ako želimo čist život, čistoće nema bez Pravog puta, a Pravog puta nema bez imana.

Ako želimo stabilnu i solidarnu zajednicu, ona je nemoguća bez bratstva, a bratstva nema bez imana.

Ako želimo vojnu pobjedu protiv naših neprijatelja, ona je nemoguća bez heroja, a heroja nema bez požrtvovanosti, a požrtvovanosti nema bez imana.

Ako želimo ekonomsko blagostanje, njega nema bez rada, a rada nema bez morala, a morala nema bez imana.

Ako želimo tehnološki napredak, njega nema bez iskrenosti, a iskrenosti nema bez jasnog cilja, a život nema cilja bez imana.

Ako želimo korijenite promjene u našem životu, one su nemoguće bez promjene samih nas, a ona je nemoguća bez čvrste odluke, a nje nema bez imana.

Ako želimo pravednu vlast, nje nema bez zakona, a nema koristi od zakona bez savjesti, a savjesti bez imana.

Iman je snaga morala i moral snage. Duh života i život duha. Tajna svijeta i svijet tajni. Ljepota svijeta i svijet ljepote. Svjetlo puta i put svjetlosti.

Iman je oaza musafira, zvijezda moreplovca, putokaz zbunjenom, sprema ratniku, saputnik samcu, uzda silnom i snaga slabom.

Iman je fabrika herojstva, uzrok čuda, ključ nerješivog i svetionik svakog puta.

Ukratko, iman je nužda ljudskog života, nužda pojedincu kako bi bio sretan i uspješan, i nužda društva kako bi bilo stabilno i opstalo.

Međutim, pitanje šta je to iman o kojem je riječ?

Nije dovoljno da čovjek samo svojim jezikom izgovori da je vjernik. Mnogo je munafika, koji su svojim riječima tvrdili da su vjernici, ali njihova srca nisu vjerovala. Allah, dž.š., kaže:

“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.” (El-Bekara 8-9. ajet)

Isto tako, iman nije samo izvršavanje određenih ibadeta koje obično samo vjernici čine, jer je mnogo prevaranata koji se pretvaraju kao pobožnjaci, a njihova srca su prazna i uopće ne znaju iskrenost prema Allahu, dž.š., a On kaže:

“Licemjeri misle da će Alllaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (En-Nisa 142. ajet)

Isto tako, iman nije ni samo intelektualna spoznaja temelja vjerovanja, jer, koliki je broj ljudi koji su upoznali temelje vjerovanja, a nisu vjernici. Allah, dž.š, kaže:

“I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita…” (En-Neml 14. ajet)

Njima nije dozvolio njihov kibur, ili zavist, ili prekomjerna ljubav za ovodunjalučkim užicima, da budu vjernici iako im je stvar bila potpuno jasna. Allah, dž.š., kaže:

“…ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.” (El-Bekara 146. ajet)

Iman u suštini nije djelo jezika, niti djelo našeg tijela, niti djelo našeg intelekta. Iman je, zapravo, stvar kompletnog ljudskog bića koja zadire u njegove najdublje i najskrivenije djeliće i obuhvata ga sa svih strana. Obuhvata njegovu spoznaju, želju i intuiciju.

 

Islam – vjera umjerenosti i uravnoteženosti

“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143)
U citiranom ajetu sintagmu “Ummeten Wesatan” rahmetli Korkut prevodi kao pravednu zajednicu. Ovaj njegov prijevod ima utemeljenje uznačenju riječi “wesatijja”, jer ona označava najbolje, a pravda je najbolja osobina pojedinca i zajednice na kojoj se temelji društvo.

Islam u vjerovanju predstavlja sredinu između prihvatanja svakog vida praznovjera i obožavanja raznih pojava i životinja i materijalizma koji u potpunosti negira sve što izlazi iz okvira pojavnog svijeta, te tako negira jednu od osnovnih ljudskih potreba koja se ogleda u vjerovanju u neviđeno. Potreba govora o srednjem kursu po pitanju vjerovanja, danas je veća nego ikada ranije. Svjedoci smo pretjerivanja u materijalističkom
svjetonazoru koji u potpunosti negira Božije postojanje, ali istovremeno materiju proglašava božanstvom do te mjere da su pojedini postali obožavatelji Satane. Srednja pozicija islama po ovom pitanju ogleda se upravo u priznavanju samo jednog jedinog Allaha, koji nije rođen, niti je rodio, a sve ostalo su Njegova stvorenja koja ne mogu nikome nauditi niti koristiti bez Njegove dozvole.

Islam predstavlja sredinu između onih koji su pretjerano veličali poslanike do te mjere da su ih proglasili bogovima ili božijim sinovima, i primitivaca koji su ih u laž utjerivali, omalovažavali i neke od njih ubijali. Danas pojedini o njima govore samo kao o društvenim reformatorima koji su bili pozitivni u svome vremenu, a njihova učenja su prevaziđena u modernom dobu.

Islam, također, predstavlja sredinu između onih koji pretjerano naglašavaju ulogu razuma i smatraju ga jedinim izvorom fizičkog i metafizičkog znanja i onih koji su ga potpuno zanemarili i predali se intuicijama i nadahnućima, te tako u potpunosti zaslijepili.
Materijalisti su, nažalost, pored predanosti materiji učinili isto i sa razumom, pa tako prihvataju samo ono što mogu svojim razumom dokučiti, a što ne mogu odbacuju. Nasuprot njih su oni koji su razum potpuno zanemarili i predali se iluzijama i praznovjerju. Islam je upravo sredina između tog dvoga. Razum ima značajno mjesto u islamu i na njemu se temelje šerijatske obaveze, ali mi nećemo reći da prihvatamo samo ono do čega nas razum dovede. Naprotiv, razum ima svoje polje djelovanja koje je ograničeno, kao što je ograničeno djelovanje svih drugih ljudskih organa: vida, sluha, ruku… Postoje druge oblasti koje su van granice djelovanja razuma u kojima se u potpunosti predajemo objavi.

Islam čovjeka obavezuje shodno njegovim mogućnostima: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)
Poznat je slučaj trojice koji su željeli da se obavežu ibadetima više nego što je preporučeno pa im je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Šta hoće oni koji su rekli tako i tako? Ja klanjam noćni namaz, ali i spavam, postim, ali i prekidam post i ja se ženim. Ko se ne bude pridržavao moga puta on ne pripada meni.” U drugom hadisu stoji: “Allahu najdraže djelo je ono koje traje, pa makar bilo i malehno.”

Ehli-s-sunnet predstavlja srednji, umjereni put: niti pretjeruju, niti su nemarni spram akaidskih pitanja. Taj srednji put uzeli su iz Kur’ana i Sunneta. Jedan od prvaka ehli-s-sunneta imam Ahmed b. Hanbel, r.a., u poznatoj hutbi kaže: “Hvala Allahu koji u svakom vremenu daje istinske nasljednike nauke koji pozivaju zalutale uputi i trpe njihove uvrede, razotkrivaju pokušaje iskrivljavanja kur’anskih značenja što čine zlonamjerni, te neispravno tumačenje, a što je karakteristika neznalica i greška zabludjelih.” Ehli-s-sunnet su najuspješniji u svim pitanjima u kojima je došlo do nesuglasja među sljedbama unutar islama i najbliži su istini zato što se pridržavaju srednjeg pravca utemeljenog na Kur’anu i Sunnetu. Kada je riječ o Allahovim, dž.š., imenima i svojstvima, ehli-s sunnet su umjereni. Oni su između onih koji potpuno niječu Allahove, dž.š., atribute i poriču smisao ajeta koji o njima govore, do te mjere da su Allaha, dž.š., poistovijetili s nepostojanjem i neživim, te između onih koji su Allaha, dž.š., uporedili s Njegovim stvorenjima. Ehli-s-sunnet Allahu, dž.š., pripisuju svojstva koja se spominju u Kur’anu i Sunnetu, a negiraju ono što negiraju Kur’an i Sunnet. Allahu, dž.š., pripisuju lijepa imena i uzvišena svojstva, a negiraju spoznaju njihove suštine i bilo kakvu sličnost sa svojstvima stvorenja. To je pripisivanje bez poređenja i nijekanje bez obezvrjeđivanja. Oni su postupili po Allahovim, dž.š., riječima: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11)
O pitanju kadera, Allahove, dž.š., odredbe, ehli-s-sunnet predstavljaju srednji umjereni pravac, između onih koji poriču Allahovu, dž.š., moć, sveobuhvatnost Njegovog znanja, Njegovu volju i Njegovo stvaranje, i onih koji su potpuno izopačili Allahovu vjeru i poriču volju čovjekovu, njegov slobodni izbor, njegovu moć i njegovo djelovanje, do te mjere da su postali slični mušricima koji su kazali: “Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” (El- En’am, 148)
Ehli-s-sunnet pripisuju Allahu, dž.š., Njegovo sveobuhvatno znanje, volju, moć i stvaranje svega postojećeg, u šta spadaju i ljudska djela. međutim, čovjeku su priznali njegovu slobodnu volju, izbor, moć i djela, zbog čega će biti nagrađen ili kažnjen, a Allah, dž.š., sve to najbolje Zna. Na polju fikhskih propisa i nagrade i kazne oni zastupaju srednji put, između onih koji su muslimane proglasili nevjernicima zbog velikih grijeha i smatraju da će zbog toga vječno ostati u vatri bez ikakve šanse za šefa’atom, s jedne strane, i murdžija koji kažu: “iman grješnika i iman poslanika i pobožnjaka je isti” s druge strane. Kada je riječ o ashabima, ehli-s-sunnet su umjereni. Ne pretjeruju u veličanju pojedinih, kao što su ekstremi među šiijama koji su posvetili “ehlu-l-bejt” i njima pripisali imamet i nepogrješivost, niti pak gaje veliko neprijateljstvo prema većini ashaba do te mjere da im pripisuju kufr i odmetništvo od dini-islama, kao što to čine haridžije i šiije kada su u pitanju ostali ashabi. Ehli-s-sunnet kažu: “Ashabi su najbolji muslimani, nakon Poslanika, s.a.v.s. Oni se međusobno razlikuju po zaslugama. Najzaslužnija su prva četverica halifa, zatim deseterica kojima je obećan Džennet. Oni ne smatraju nikog od ashaba nepogrješivim i ne govore o nemilim događajima koji su se među njima desili. Oni jednostavno kažu: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.” (El-Hašr, 10)

Najbolje nasljedstvo

Mukatil b. Sulejman, r.a., ušao je kod El- Mensura, r.a, kada je ovaj postao halifa, pa mu je El-Mensur rekao: “Posavjetuj me, o Mukatile!” On mu reče: “Hoćeš li da te posavjetujem onim što sam vidio ili onim što sam čuo?” “Onim što si vidio.” Reče on: “O vladaru pravovjernih, Omer b. Abdulaziz je imao 11 muške djece, a iza sebe je ostavio samo 18 dinara. Kefini su kupljeni za pet dinara, kabur je plaćen devet dinara, a ostatak je podijeljen njegovim nasljednicima.
A Hišam b. Abdulmelik je imao, isto tako, 11 muških potomaka, svaki od njih je naslijedio milion dinara. Tako mi Allaha, vladaru pravovjernih, jednog dana sam vidio jednog od sinova Omera b. Abdulaziza kako donira 100 konja za borbu na Allahovom putu, a  jednog od sinova Hišama b. Abdulmelika kako prosi na ulici.”
Mnogi su pitali Omer b. Abdulaziza, kada je bio na smrtnoj postelji: “Šta si ostavio svojoj djeci, o Omere?” On bi odgovarao: “Ostavio sam im takvaluk. Ako budu dobri mu’mini (salihun), Allah će ih uzeti u Svoju zaštitu (jetevellassalihin), a ako ne budu, ja neću da im ostavljam ono što će im pomoći u griješenju.”
Mnogi roditelji cijeli život rade i privređuju da bi obezbijedili budućnost svoje djece, misleći da će im novac obezbijediti sigurnost, a zaboravljaju da je najveća sigurnost kod Svevišnjeg Gospodara.

Većina svijeta

Ukoliko nekog posavjetuješ, a on ti odgovori: “…većina svijeta to radi!” –  znaj:

Ukoliko potražiš sintagmu “većina svijeta” u Kur’anu naći ćeš da poslije nje dolazi: “ne zna, je nezahvalna, ne vjeruje” ;

A ako podržiš sintagmu “većina njih” naći ćeš da poslije nje slijedi: ”su griješnici, su neznalice, se okreću od istine, ne razumije, ne čuje’’ ;

Zato ti budi od onih malobrojnih za koje je Allah, dž.š., kazao: “A samo malo je mojih robova koji su zahvalni” ; “sa njim je povjerovao samo mali broj” ; “mnogo ih je među prijašnjim narodima, a malo među potonjim” ;

Drži se puta Istine i nemoj da te obeshrabri malobrojnist  onih koji je slijede.

A skloni se puteva zablude i nemoj da te zavara mnogobrojnost onih koji u propast hrle…