Još se nije rodio ko je narodu ugodio!

Hatim El-Esamm je upitao imama Ahmeda b. Hanbela, r.a.: “Kako se spasiti od ljudi?”

On mu odgovori:

“Da im daješ svoj imetak, a ne tražiš njihov;

Da im pomažeš u rješavanju njihovih problema, a ne tražiš da tebi pomognu;

Da se strpiš nad njihovim uvredama, a da ti njih ne vrijeđaš!”

Hatim tada reče: “To je zaista teško!”

Imam Ahmed na to dodade: “Kamo sreće da i pored svega ti budeš rahat (spašen) od njih!”

 

 

Islam – vjera umjerenosti i uravnoteženosti

“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143)
U citiranom ajetu sintagmu “Ummeten Wesatan” rahmetli Korkut prevodi kao pravednu zajednicu. Ovaj njegov prijevod ima utemeljenje uznačenju riječi “wesatijja”, jer ona označava najbolje, a pravda je najbolja osobina pojedinca i zajednice na kojoj se temelji društvo.

Islam u vjerovanju predstavlja sredinu između prihvatanja svakog vida praznovjera i obožavanja raznih pojava i životinja i materijalizma koji u potpunosti negira sve što izlazi iz okvira pojavnog svijeta, te tako negira jednu od osnovnih ljudskih potreba koja se ogleda u vjerovanju u neviđeno. Potreba govora o srednjem kursu po pitanju vjerovanja, danas je veća nego ikada ranije. Svjedoci smo pretjerivanja u materijalističkom
svjetonazoru koji u potpunosti negira Božije postojanje, ali istovremeno materiju proglašava božanstvom do te mjere da su pojedini postali obožavatelji Satane. Srednja pozicija islama po ovom pitanju ogleda se upravo u priznavanju samo jednog jedinog Allaha, koji nije rođen, niti je rodio, a sve ostalo su Njegova stvorenja koja ne mogu nikome nauditi niti koristiti bez Njegove dozvole.

Islam predstavlja sredinu između onih koji su pretjerano veličali poslanike do te mjere da su ih proglasili bogovima ili božijim sinovima, i primitivaca koji su ih u laž utjerivali, omalovažavali i neke od njih ubijali. Danas pojedini o njima govore samo kao o društvenim reformatorima koji su bili pozitivni u svome vremenu, a njihova učenja su prevaziđena u modernom dobu.

Islam, također, predstavlja sredinu između onih koji pretjerano naglašavaju ulogu razuma i smatraju ga jedinim izvorom fizičkog i metafizičkog znanja i onih koji su ga potpuno zanemarili i predali se intuicijama i nadahnućima, te tako u potpunosti zaslijepili.
Materijalisti su, nažalost, pored predanosti materiji učinili isto i sa razumom, pa tako prihvataju samo ono što mogu svojim razumom dokučiti, a što ne mogu odbacuju. Nasuprot njih su oni koji su razum potpuno zanemarili i predali se iluzijama i praznovjerju. Islam je upravo sredina između tog dvoga. Razum ima značajno mjesto u islamu i na njemu se temelje šerijatske obaveze, ali mi nećemo reći da prihvatamo samo ono do čega nas razum dovede. Naprotiv, razum ima svoje polje djelovanja koje je ograničeno, kao što je ograničeno djelovanje svih drugih ljudskih organa: vida, sluha, ruku… Postoje druge oblasti koje su van granice djelovanja razuma u kojima se u potpunosti predajemo objavi.

Islam čovjeka obavezuje shodno njegovim mogućnostima: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)
Poznat je slučaj trojice koji su željeli da se obavežu ibadetima više nego što je preporučeno pa im je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Šta hoće oni koji su rekli tako i tako? Ja klanjam noćni namaz, ali i spavam, postim, ali i prekidam post i ja se ženim. Ko se ne bude pridržavao moga puta on ne pripada meni.” U drugom hadisu stoji: “Allahu najdraže djelo je ono koje traje, pa makar bilo i malehno.”

Ehli-s-sunnet predstavlja srednji, umjereni put: niti pretjeruju, niti su nemarni spram akaidskih pitanja. Taj srednji put uzeli su iz Kur’ana i Sunneta. Jedan od prvaka ehli-s-sunneta imam Ahmed b. Hanbel, r.a., u poznatoj hutbi kaže: “Hvala Allahu koji u svakom vremenu daje istinske nasljednike nauke koji pozivaju zalutale uputi i trpe njihove uvrede, razotkrivaju pokušaje iskrivljavanja kur’anskih značenja što čine zlonamjerni, te neispravno tumačenje, a što je karakteristika neznalica i greška zabludjelih.” Ehli-s-sunnet su najuspješniji u svim pitanjima u kojima je došlo do nesuglasja među sljedbama unutar islama i najbliži su istini zato što se pridržavaju srednjeg pravca utemeljenog na Kur’anu i Sunnetu. Kada je riječ o Allahovim, dž.š., imenima i svojstvima, ehli-s sunnet su umjereni. Oni su između onih koji potpuno niječu Allahove, dž.š., atribute i poriču smisao ajeta koji o njima govore, do te mjere da su Allaha, dž.š., poistovijetili s nepostojanjem i neživim, te između onih koji su Allaha, dž.š., uporedili s Njegovim stvorenjima. Ehli-s-sunnet Allahu, dž.š., pripisuju svojstva koja se spominju u Kur’anu i Sunnetu, a negiraju ono što negiraju Kur’an i Sunnet. Allahu, dž.š., pripisuju lijepa imena i uzvišena svojstva, a negiraju spoznaju njihove suštine i bilo kakvu sličnost sa svojstvima stvorenja. To je pripisivanje bez poređenja i nijekanje bez obezvrjeđivanja. Oni su postupili po Allahovim, dž.š., riječima: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11)
O pitanju kadera, Allahove, dž.š., odredbe, ehli-s-sunnet predstavljaju srednji umjereni pravac, između onih koji poriču Allahovu, dž.š., moć, sveobuhvatnost Njegovog znanja, Njegovu volju i Njegovo stvaranje, i onih koji su potpuno izopačili Allahovu vjeru i poriču volju čovjekovu, njegov slobodni izbor, njegovu moć i njegovo djelovanje, do te mjere da su postali slični mušricima koji su kazali: “Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” (El- En’am, 148)
Ehli-s-sunnet pripisuju Allahu, dž.š., Njegovo sveobuhvatno znanje, volju, moć i stvaranje svega postojećeg, u šta spadaju i ljudska djela. međutim, čovjeku su priznali njegovu slobodnu volju, izbor, moć i djela, zbog čega će biti nagrađen ili kažnjen, a Allah, dž.š., sve to najbolje Zna. Na polju fikhskih propisa i nagrade i kazne oni zastupaju srednji put, između onih koji su muslimane proglasili nevjernicima zbog velikih grijeha i smatraju da će zbog toga vječno ostati u vatri bez ikakve šanse za šefa’atom, s jedne strane, i murdžija koji kažu: “iman grješnika i iman poslanika i pobožnjaka je isti” s druge strane. Kada je riječ o ashabima, ehli-s-sunnet su umjereni. Ne pretjeruju u veličanju pojedinih, kao što su ekstremi među šiijama koji su posvetili “ehlu-l-bejt” i njima pripisali imamet i nepogrješivost, niti pak gaje veliko neprijateljstvo prema većini ashaba do te mjere da im pripisuju kufr i odmetništvo od dini-islama, kao što to čine haridžije i šiije kada su u pitanju ostali ashabi. Ehli-s-sunnet kažu: “Ashabi su najbolji muslimani, nakon Poslanika, s.a.v.s. Oni se međusobno razlikuju po zaslugama. Najzaslužnija su prva četverica halifa, zatim deseterica kojima je obećan Džennet. Oni ne smatraju nikog od ashaba nepogrješivim i ne govore o nemilim događajima koji su se među njima desili. Oni jednostavno kažu: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.” (El-Hašr, 10)