ASHABI u djelu Hasana Kafije Pruščaka, r.a., ”Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”

VOLIMO ASHABE RESULULLAHA, S.A.V.S., – zato što ih voli Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Dokaz za to je pohvalan govor o njima u Kur’anu. Allah, dž.š., kaže:

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…” (Et-Tevbe, 100) Poslanik, s.a.v.s, je rekao:

قَالَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرُكُمْ قَرْنِي ثُمَّ الَّذِينَ يَلُونَهُمْ *

“Najbolje je moje stoljeće, a zatim oni koji ih slijede…”[1]

Istinu je rekao Ibn Mes’ud hvaleći ih riječima:

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ مَسْعُودٍ قَالَ إِنَّ اللَّهَ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ فَوَجَدَ قَلْبَ مُحَمَّدٍ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَاصْطَفَاهُ لِنَفْسِهِ فَابْتَعَثَهُ بِرِسَالَتِهِ ثُمَّ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ بَعْدَ قَلْبِ مُحَمَّدٍ فَوَجَدَ قُلُوبَ أَصْحَابِهِ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَجَعَلَهُمْ وُزَرَاءَ نَبِيِّهِ يُقَاتِلُونَ عَلَى دِينِهِ فَمَا رَأَى الْمُسْلِمُونَ حَسَنًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ حَسَنٌ وَمَا رَأَوْا سَيِّئًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ سَيِّئٌ *

“Zaista je Allah, dž.š, pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba, te načinio vezirima Svoga Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru. Zato je kod Allaha lijepo ono što muslimani smatraju lijepim, a što oni smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno.”[2]

Zatim, ashabi su se borili zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s, na Allahovom, dž.š., putu protiv svih neprijatelja isključivo radi Allaha, dž.š., uzdizanja Njegove riječi i promovisanja Njegove vjere. Oni su se borili protiv plemena koja su se odmetnula, sve dok ih nisu ponovo vratili u islam. Zatim su se borili protiv nevjernika ehli-kitabija sve dok nisu dokinuli obožavanje krsta. Zatim su se borili protiv Perzijanaca sve dok nisu dokinuli obožavanje vatre. Postigli su konsenzus u slučaju bilježenja i prenošenja Kur’ana; postupili onako kako to Allah, dž.š., od njih traži i nastavili put Poslanika, s.a.v.s., u dostavi njegovog šerijata. Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put. Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon poslanika?

Što se tiče nemilih događaja koji su se među njima deslili, moramo to shvatiti kao njihove dobronamjerne stavove (idžtihad) a za idžtihad se ne odgovara iako bude pogrešan. Međutim, ko je bio u sporu sa nekim od četverice prvih halifa sigurno je pogriješio u svom stavu.

NE PRETJERUJEMO U LJUBAVI PREMA IKOM OD NJIH. – Tj. mi ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kom od njih, ko što su to učinile šije[3] koje su prekoračile granicu. Allah, dž.š., kaže:

“Reci: – O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome…” (El-Maide, 77) Prekomjerna ljubav prema bilo kome od njih jeste pretjerivanje u vjeri. Poslanik, s.a.v.s., je rekao Aliji, r.a:

يهلك فببك اثنان مبغض مفرط و محب مفرط

“Dvojica će zbog tebe nastradati; onaj koji te bude previše volio i onaj koji te bude previše mrzio.”[4]

Pretjerivanje, uz to, neminovno vodi na stranputicu, kao što su kršćani uradili iz ljubavi prema Isa, a.s., sinu Merjeminu, do te mjere da neki tvrde da je on božanskog porijekla, drugi da je Božiji sudrug, treći da je Božiji sin. Isto tako su učinile neke rafidije među šijama iz ljubavi prema Aliji, r.a.

NE ODRIČEMO SE NIJEDNOG OD NJIH. Kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ  اللَّهَ اللَّهَ فِي أَصْحَابِي لَا تَتَّخِذُوهُمْ غَرَضًا بَعْدِي فَمَنْ أَحَبَّهُمْ فَبِحُبِّي أَحَبَّهُمْ وَمَنْ أَبْغَضَهُمْ فَبِبُغْضِي أَبْغَضَهُمْ وَمَنْ آذَاهُمْ فَقَدْ آذَانِي وَمَنْ آذَانِي فَقَدْ آذَى اللَّهَ وَمَنْ آذَى اللَّهَ كان النار به أولىُ *

“Pazite na moje ashabe! Pazite na moje ashabe! Nemojte ih, poslije mene, uzeti za metu (napada), jer onaj ko ih je zavolio zavolio ih je zbog ljubavi prema meni, a onaj ko ih zamrzi, zbog mržnje prema meni ih je zamrzio. Onaj ko njih uvrijedi, kao da je mene uvrijedio, a onoga ko mene uvrijedi, kao da je Allaha uvrijedio, a onaj ko Allaha uvrijedi za njega je Vatra najpreča.”[5]

MRZIMO SVAKOG KO IH MRZI I KO IH LOŠIM SPOMINJE. – Jer je mržnja prema njima mržnja prema vjeri, zato što su oni žrtvovali svoje živote i svoje imetke za ljubav Allaha i Poslanika i za podršku vjeri.

SAMO IH DOBRIM SPOMINJEMO, – zato što su oni najbolji u ovom ummetu i prvaci u vjeri.

LJUBAV PREMA NJIMA JE IMAN, VJEROVANJE I DOBROČINSTVO. – Jer, to Allah, dž.š., od nas traži i potvrda je vjerovanja u ono sa čime je došao Poslanik, s.a.v.s., od Allaha, dž.š.

MRŽNJA PREMA NJIMA JE NEVJERSTVO, LICEMJERSTVO I NASILJE – Zato što je mržnja prema njima rezultat licemjerstva i lošeg ubjeđenja. Neprijateljstvo prema njima predstavlja neprijateljstvo prema vjeri, što je nevjerstvo i nasilje.

TVRDIMO DA HILAFET POSLIJE RESULULLAHA, S.A.V.S, PRIPADA NAJPRIJE EBU BEKRU ES-SIDDIKU, PO VRIJEDNOSTI I PREDNOSTI NAD CIJELIM UMMETOM, – zato što je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

و الله ما طلعت الشمس على أفضل من أبي بكر

“Tako mi Allaha, sunce nije obasjalo vrednijeg od Ebu Bekra!”[6] i zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

عَنْ حُذَيْفَةَ رَضِي اللَّه عَنْه قَالَ كُنَّا جُلُوسًا عِنْدَ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ إِنِّي لَا أَدْرِي مَا بَقَائِي فِيكُمْ فَاقْتَدُوا بِاللَّذَيْنِ مِنْ بَعْدِي وَأَشَارَ إِلَى أَبِي بَكْرٍ وَعُمَرَ *

“Ugledajte se na dvojicu iza mene: Ebu Bekra i Omera.”[7]

Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme bolesti rekao:

ادعي لي عبد الرحمن بن أبي بكر لأكتب لأبي بكر كتابا لا يختلف عليه ثم قال معاذ الله أن يختلف الممؤمنون في أبي بكر

“Pozovi mi Abdurrahmana b. Ebu Bekra da napišem oporuku za Ebu Bekra oko koje neće biti nikakva razlaza.” Zatim je rekao: “Utječem se Allahu od toga da se vjernici raziđu u vezi sa Ebu Bekrom.”[8] Znači: ostavio je pisanje oporuke, oslanjajući se na to da će ga Allah, dž.š., odabrati za to i da će se vjernici jednoglasno složiti u slučaju Ebu Bekrovog imameta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti.

Isto tako slučajevi postavljanja Ebu Bekra za imama umjesto Poslanika, s.a.v.s., su poznati, a postignut je i konsenzus ashbaba u vezi sa slijeđenjem Ebu Bekra.

ZATIM OMERU IBN EL-HATTABU, R.A. – Zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لَوْ كَانَ بَعْدِي نَبِيٌّ لَكَانَ عُمَرَ بْنَ الْخَطَّابِ *

“Da je poslije mene došao poslanik, to bi bio Omer.”[9] Zatim, zato što ga je Ebu Bekr imenovao kao halifu iza sebe, a to islamski ummet jednoglasno prihvatio. Njegove vrline su poznate i brojne, i bilo bi ih teško nabrojati.

ONDA OSMAN IBN AFFANU, R.A. – Zato što je Omer r.a. odredio vijeće od šesterice ashaba da poslije njega između sebe izaberu halifu. To su bili: Osman, Alija, Zubejr,[10] Talha,[11] Sa’d[12] i Abdurrahman.[13] Svakome od njih je Poslanik, s.a.v.s, obećao Džennet. Oni su se složili da halifa bude Osman, a ostali ashabi su se saglasili sa njihovim izborom.

A POTOM ALIJI IBN EBU TALIBU, R.A. – zato što su se ashabi složili da njega slijede poslije Osmana, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خِلَافَةُ النُّبُوَّةِ ثَلَاثُونَ سَنَةً *

“(Pravi) Hilafet će trajati 30 godina nakon mene.”[14] To je upotpunjeno, upravo, sa hilafetom Alije, r.a, jer je hilafet Ebu Bekra bio dvije godine i tri mjeseca, hilafet Omera, r.a., deset i po godina, hilafet Osmana, r.a, dvanaest godina i hilafet Alije, r.a., četiri godine i devet mjeseci.

Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija,[15] r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan sin Alije, r.a., predao vođstvo, nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je, nakon toga, dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu.

ONI, tj. četverica imama SU HULEFAI-R-RAŠIDUN I IMAMI MUHTEDUN. – Jer, Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

أُوصِيكُمْ بِتَقْوَى اللَّهِ وَالسَّمْعِ وَالطَّاعَةِ وَإِنْ عَبْدًا حَبَشِيًّا فَإِنَّهُ مَنْ يَعِشْ مِنْكُمْ بَعْدِي فَسَيَرَى اخْتِلَافًا كَثِيرًا فَعَلَيْكُمْ بِسُنَّتِي وَسُنَّةِ الْخُلَفَاءِ الْمَهْدِيِّينَ الرَّاشِدِينَ

“Savjetujem vam da budete poslušni i pokorni. Ko od vas bude živ poslije mene vidjet će mnoge razlaze. Zato se držite mog sunneta i sunneta razboritih i upućenih halifa poslije mene.”[16]

Njihov redosljed po vrlinama je isti kao i u hilafetu, s tim da Ebu Bekru i Omeru pripadaju odlike koje drugi nemaju.

SVJEDOČIMO DŽENNET DESETERICI KOJE JE IMENOVAO MUHAMMED, S.A.V.S., I OBRADOVAO IH NJIM. – Ugledajući se na njega, slijedeći ga i vjerujući (da smo to obavezni).

NJEGOVA RIJEČ JE ISTINA. – Jer je to preneseno mutevatir predajom, te ima snagu kao da smo to direktno od njega čuli i na njemu se temelji sigurno znanje.

ONI SU: EBU BEKR, OMER, OSMAN, ALIJA, TALHA, ZUBEJR, SA’AD, SE’ID[17], ABDURRAHMAN IBN AVF, EBU UBEJDE EL-DŽERRAH[18], A ONI SU POVJERENICI OVOG UMMETA. ALLAH S NJIMA BIO ZADOVOLJAN.

Ove riječi direktan su odgovor rafidijama (šijama) koji su odabrali Aliju, r.a, i daju mu prednost, dok se odriču ostalih. Oni svoju pristrasnost ukazuju, umjesto ovoj deseterici kojima je obećan Džennet, dvanaesterici svojih imama. Prvi od njih je Alija b. Ebi Talib, za koga neosnovano i bez ikakvog dokaza tvrde da je  Poslanikov, s.a.v.s., opunomoćenik, zatim Hasan, zatim Husejn, zatim Alija b. Husejn – Zejnu-l-Abidin, zatim Muhammed el-Bakir, Dža’fer b. Muhammed es-Sadik, zatim Musa b. Dža’fer el-Kazim, zatim Alija b. Musa, zatim Muhammed b. Ali el-Dževvad, zatim Ali b. Muhammed el-Hadi, zatim Hasan b. Ali el-Askeri, zatim Muhammed b. Hasan. Oni prelaze svaku granicu u ljubavi prema njima.

Dvanaest imama spominje se u hadisu Poslanika, s.a.v.s., na način koji u potpunosti demantuje njihove tvrdnje. Buharija i Muslim prenose hadis od Džabira b. Semure, r.a.,[19] koji kaže:

سَمِعْتُ جَابِرَ بْنَ سَمُرَةَ قَالَ سَمِعْتُ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ يَكُونُ اثْنَا عَشَرَ أَمِيرًا فَقَالَ كَلِمَةً لَمْ أَسْمَعْهَا فَقَالَ أَبِي إِنَّهُ قَالَ كُلُّهُمْ مِنْ قُرَيْشٍ *

“Ušao sam kod Poslanika, s.a.v.s, zajedno sa svojim ocem i čuo ga kada kaže: “Stanje (muslimana) poboljšavat će se sve dok njima budu vladala dvanaesterica.” Zatim je Poslanik, s.a.v.s., izgovorio nešto što nisam čuo, pa sam upitao oca šta je to rekao Poslanik, s.a.v.s. Odgovorio je: “Rekao je: “Svi će oni biti Kurejševići.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji:

لَا يَزَالُ هَذَا الْأَمْرُ عَزِيزًا إِلَى اثْنَيْ عَشَرَ خَلِيفَةً *

“Islam će biti jak i snažan sve dok bude vladalo dvanaest halifa.”[20]

Ustinu, bilo je onako kako je kazao Poslanik, s.a.v.s, jer je islam bio jak i u usponu za vrijeme četverice prvih pravednih halifa, Muavije, njegovog sina Jezida, Abdu-l-Melika b. Mervana i njegovih četverice sinova i Omer b. Abdu-l-Aziza, i oni su tih dvanaest halifa. Zatim, je islam počeo slabiti.

Međutim, po neosnovanim tvrdnjama rafidija, stanje islamskog ummeta za vrijeme spomenutih halifa nije bilo regularno.

KO LIJEPO GOVORI O ASHABIMA RESULULLAHA, S.A.V.S, NJEGOVIM ČESTITIM ŽENAMA I NJEGOVOM ČESTITOM POTOMSTVU, BEZ I NAJSITNIJE MRLJE, UDALJIO SE OD LICEMJERSTVA. – Autor navodi ove riječi zato što je temelje šiizmu udario licemjer i heretik koji je htio da iskrivi islam i naruši autoritet Poslanika, s.a.v.s., kao što je uradio i Pavle[21] sa kršćanstvom. Taj munafik zvao se Abdullah bin Sebe’[22] i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnet među muslimane. On je prividno primio islam i pretvarao se kao veliki pobožnjak, zatim je počeo (navodno) da poziva na dobro i odvraća od zla. Potom učestvuje u neredima u vezi sa Osmanom, r.a., i njegovim ubistvom. Nakon što je došao u Kufu pokazuje pretjeranost u veličanju Alije, r.a., da bi se na taj način mogao njemu suprotstaviti. To je dospjelo do Alije, r.a., koji je naredio da ga pogube, pa je on pobjegao. Njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio.

UČENJACI PRVIH GENERACIJA I ONIH POSLIJE NJIH DOBRI SU I UTJECAJNI LJUDI, UČENI I RAZUMNI. SPOMINJU SE SAMO PO LIJEPOM, – zato što Allah, dž.š., od nas traži da dovu činimo za njih:

“Oni koji poslije njih dolaze – govore: -Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10) Zatim, zato što poštovati ih i veličati spada u veličanje vjere, jer su oni nasljednici Poslanika, s.a.v.s, u dostavi islama ljudima. Oni su kao zvijezde pomoću kojih se orijentišemo u tminama kopna i mora. U prijašnjim narodima, prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., najgori među njima su bili njihova ulema, dok su ulema ummeta Muhammeda s.a.v.s, najbolji među svojim narodima, jer oni oživljavaju sunnet Poslanika, s.a.v.s, i putem njih je opstao Kur’an i hadis. Uistinu je ovo put pravih vjernika.

KO IH SPOMINJE PO LOŠEM NIJE NA PUTU VJERNIKA, – jer vjernici jedni druge vole i uvažavaju, zbog imana koji ih je spojio. Allah, dž.š, kaže:

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevbe, 71) Zato spominjanje islamske uleme po lošem predstavlja odstupanje od puta prijateljstva sa vjernicima, što spada u znakove nifaka.


[1]  Prenosi Buhari u poglavlju o svjedočenjima, hadis broj: 2651, sa sljedećim tekstom: “Najbolji ste vi – moje stoljeće, a zatim oni koji slijede, a zatim oni koji njih slijede…  Zaista će poslije vas doći ljudi koji će varati i neće biti povjerljivi, koji će svjedočiti a od njih se svjedočenje neće tražiti, koji će se zavjetovati a svoje zavjete neće ispunjavati, među njima će se pojaviti gojaznost.” Vidi: Fethul-Bari, 5/258. Prenosi ga i Muslim u Sahihu, 4/1962-1964.

[2]  Ovaj eser prenosi Imam Ahmed u Musnedu, 1/379, El-Begavi u Šerhu-s-sunne, 1/214 i El-Hatib u svom djelu El-Fekihu-l-mutefekkih, 1/166-167. Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i u tome je s njim suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 3/78.

[3]  Imam Et-Tehanevi kaže: ”Šije su jedna od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije, r.a, i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se dijele na dvadeset i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufr. Sve one imaju korijene u tri osnovne: ekstremisti (gulati), zejdije i imamije.” Vidi: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764.

[4]  Hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (1/160) sa sljedećim tekstom: “U tebi ima sličnosti sa Isaom, zamrzili su ga Jevreji do te mjere da su potvorili njegovu majku za zinaluk, a zavoljeli su ga kršćani do te mjere da su ga podigli na mjesto koje mu ne pripada.” A zatim je rekao: “Zbog mene će biti uništena dva čovjeka: onaj koji će me previše voljeti i pripisati mi ono što mi ne pripada i onaj koji će me pretjerano mrziti, što će ga odvesti dotle da me potvara.” Ovaj hadis prenosi El-Dževzi u svom djelu El-Ilelu-l-mutenahije i kaže: “Ovaj hadis nije vjerodostojan (sahih).” Vidi El-Ilelu-l-mutenahije, 1/223-224.

[5]  U Tirmizijinom rivajetu na kraju ovog hadisa stoji:

وَمَنْ آذَى اللَّهَ يُوشِكُ أَنْ يَأْخُذَهُ “A ko Allaha uvrijedi, ubrzo će ga On uzeti.”

Hadis prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj: 3861. Nakon teksta hadisa Tirmizi veli: “Ovo je hadis hasen-garib, ne poznajemo ga izuzev sa ovim senedom.” Vidi: Sunenu-t-Tirmizi, 9/383. Takođe, ovaj hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (4/87, 5/54,57) i Ibn ebu Asim u knjizi Es-Sunne, 2/479, hadis broj 992. Šejh Nasiru-d-din el-Elbani  kaže za ovaj hadis: “Njegov isnad je daif, zato što je Abdullah b. Abdur-Rahman nepoznat.”

[6]  Nisam pronašao ovaj hadis, niti drugi sličan njemu po značenju. Međutim, Tirmizi prenosi hadis o vrlinama Omera, r.a, u kome stoji:

    قَالَ عُمَرُ لِأَبِي بَكْرٍ يَا خَيْرَ النَّاسِ بَعْدَ رَسُولِ اللَّهِ فَقَالَ أَبُو بَكْرٍ أَمَا إِنَّكَ إِنْ قُلْتَ ذَاكَ فَلَقَدْ سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ مَا طَلَعَتِ الشَّمْسُ عَلَى رَجُلٍ خَيْرٍ مِنْ عُمَرَ قَالَ أَبو عِيسَى هَذَا حَدِيثٌ غَرِيبٌ لَا نَعْرِفُهُ إِلَّا مِنْ هَذَا الْوَجْهِ وَلَيْسَ إِسْنَادُهُ بِذَاكَ وَفِي الْبَاب عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ *

      “Omer je rekao Ebu Bekru: “O najbolji čovječe, poslije Poslanika s.a.v.s!” Na to mu Ebu Bekr reče: “Kad si to već spomenuo, reći ću ti da sam čuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Sunce nije obasjalo čovjeka vrednijeg od Omera.” Nakon ovog hadisa Tirmizi je rekao: “Ovo je garib hadis, ne poznajem ga izuzev preko ovog seneda, a on nije baš pouzdan.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/281. Isti hadis prenosi i Hakim, i kaže da je sahih, ali da ga Buhari i Muslim ne prenose. Međutim, Zehebi se ne slaže sa Hakimom. Naprotiv, Zehebi kaže: “Abdullaha mnogi smatraju slabim, a i o Abdurahmanu je polemika. Ovaj hadis je poluizmišljen.” Vidi: El-Mustedrek, 3/90.

[7]  Prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3663 i kaže: “Ovo je hasen hadis.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/270.

Hadis prenosi Ibn Madže u Sunenu, sa sljedećim tekstom: “Ja ne znam koliko mi je određeno da živim među vama, pa se ugledajte na ovu dvojicu poslije mene.” Zatim je pokazao na Ebu Bekra i Omera. Vidi: Sunen Ibn Madže, 1/37.

El-Elbani ovaj hadis smatra sahihom. Vidi Sahih Sunen Ibn Madže, 1/23.

[8]  Prenosi Buhari u poglavlju o bolesnicima, hadis broj 5666. Vidi: Fethu-l-bari, 10/123.

Muslim u Sahihu, u poglavlju o vrlinama, hadis broj 2387, sa sličnim tekstom. Vidi: Sahih Muslim, 4/1857.

[9]  Prenosi Timizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3687 i kaže: “Ovaj hadis je hasen-garib, nama je poznat samo ovaj rivajet od Mišreha b. Ha’ana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/282.

Isti hadis prenosi i imam Ahmed u Musnedu (4/154) i Hakim koji kaže: “Ovaj hadis je sahih, ali ga Buhari i Muslim ne prenose.” Vidi: El-Mustedrek, 3/85.

[10] Zubejr b. Avvam b. Huvejlid el-Kureši el-Esedi ebu Abdullah. Njegova majka je Safijja b. Abdul-Muttalib, tetka Poslanikova, s.a.v.s. Primio je islam u petnaestoj godini svoga života. Učestvovao je u obje hidžre i u svim bitkama sa Poslanikom, s.a.v.s. Sam za sebe je rekao: “Ne postoji nijedan djelić moga tijela a da nije ranjen sa Poslanikom, s.a.v.s.” Bio je među najpoznatijim junacima. Omer, r.a, ga je imenovao za člana šestočlanog vijeća kome je dao zadatak da izaberu halifu poslije njega i za njih kazao: “Oni su oni sa kojima je Poslanik, s.a.v.s, umro zadovoljan.” Jedan je od deseterice kojima je zagarantovan Džennet. Ubijen je mučki, nakon što se udaljio iz bitke za Devu 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/100-113, Usdu-l-gabe, 2/97-100, El-Isabe, 1/545-546, El-Isti’ab, 1/580-585.

[11] Talha b. Ubejdillah b. Usman b. Amr b. Ka’b el-Kureši et-Tejmi. Ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, jedan od osmerice koji su prvi primili islam, jedan od šesterice koje je Omer odredio za vijeće i jedan od peterice koji su primili islam putem Ebu Bekra. Učestvovao je u bici na Uhudu i svim ostalim bitkama poslije nje. Učestvovao je i u bici za Devu na strani Alije, r.a, a zatim je napustio boj, što je učinio i Zubejr. Sklonio se u sporedne redove, ali ga je pogodila zalutala strijela od koje je umro 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/214-225, Usdu-l-gabe, 2/467-471, El-Isabe, 2/229-230, El-Isti’ab, 2/219-225.

[12] Sa’d b. ebi Vekkas (ime Ebu Vekkasa je Malik) b. Uhejb b. Abd Menaf el-Kureši ez-Zuhri ebu Ishak. Bio je šesti koji je primio islam. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće. Bio je poznat po tome što je njegova dova uvijek uslišavana. To zbog toga što je Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: “Allahu, usmjeri njegove strijele i primi njegove dove!” Bio je jedan od četverice najpoznatijih junaka za koje je Ebu Ishak rekao da su najveći junaci među ashabima Poslanika, s.a.v.s (Omer, Alija, Zubejr i Se’ad). Osvojio je Irak i bio Omerov namjesnik u Kufi. On je, takođe, ostao po strani nemilih događaja među ashabima. Postoji razlaz o godini njegove smrti: jedni kažu da je preselio 55, drugi 51, a treći 54. h. g. Postoje i druga mišljenja u vezi s tim pitanjem.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/137-149, Usdu-l-gabe, 2/214-218, El-Isabe, 2/33-34, El-Isti’ab, 2/18-27.

[13] Abdurrahman b. Avf f. Abd Avf el-Kureši ez-Zuhri ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće, a s kojima je umro zadovoljan Poslanik, s.a.v.s. Primio je islam prije nego što je Poslanik, s.a.v.s, ušao u kuću El-Erkama. Bio je učesnik obje hidžre. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Bio je poznati trgovac koji je svoj imetak trošio na Allahovom, dž.š, putu i na tom polju ima dosta poznatih događaja. Preselio je u Medini i ukopan u El-Beki’u. Dženazu mu je klanjao Osman, r.a.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/124-137, Usdu-l-gabe, 3/276-281, El-Isabe, 2/416-417, El-Isti’ab, 2/393-398.

[14] Prenosi Ebu Davud u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4646 i 4.647 sa sljedećim tekstom: “Hilafet nubuvveta će trajati 30 godina, a zatim će Allah, dž.š, dati vlast kome On hoće.” Sunen Ebi Davud, 5/36-37.

Isti hadis prenosi i Tirmizi u poglavlju o neredima, hadis broj 2227 i kaže: “…ovo je hasen hadis i poznajemo ga samo putem Se’id b. Džehmana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 7/5.

Prenosi ga i imam Ahmed u Musnedu (5/221), a El-Hakim kaže da je sahih, dok se Zehebi o njemu nije izjasnio. Vidi: El-Mustedrek, 1/71 i 145.

Prenosi ga, takođe, i b. Ebu Asim u djelu Es-Sunne, a El-Elbani kaže da je njegov sened sahih. Vidi: Es-Sunne, 2/562.

[15] Muavija b. Ebi Sufjan Sahr bin Harb bin Umejje bin Abd Šems el-Kureši el-Emevi. Osnivač Emevijske države u Šamu. Jedan od poznatih arapskih mudraca. Bio je izuzetno rječit, staložen i ugledan. Rođen je u Mekki i primio islam nakon njenog oslobođenja. Naučio je pisati i računati, zato ga je Poslanik, s.a.v.s, imenovao za svog pisara. Omer, r.a, ga je postavio za namjesnika u Damasku. Osman, r.a, mu povjerava cjelokupni Šam, a namjesnike pokrajina pokorava njemu. Nakon ubistva Osmana hilafet preuzima Alija i odmah šalje glasnika sa viješću o smjeni Muavije. Muavija je za to čuo prije nego što je glasnik do njega stigao. Odmah je pozvao u osvetu za ubistvo Osmana i optužio Aliju za to. Iz tog razloga su se odigrale velike bitke između njega i Alije koje su se završile postavljanjem Muavije za halifu u Šamu, a Alije u Iraku. Zatim se Hasan, r.a, odriče hilafeta u korist Muavije 41. hg. Muavija je ostao na položaju halife sve dok nije zašao u duboku starost. Muavija je jedan od velikih islamskih osvajača. On je prvi koji je vodio pomorske bitke i opkolio Kostantinopolis sa kopna i mora 48. h. g. Za njegovo doba je kovana prva islamska novčanica (dinar). Umro je u Damsku 60. hg.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekatu-l-halife, biografija broj 51 i 2809, Usdu-l-gabe, 4/433-436, Sijer E’alami-n-nubela, 3/119-162, El-Isabe, 3/433.

[16] Prenosi Ebu Davud u Sunenu u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4607. Sunen Ebi Davud, 4/13-15.

Tirmizi u poglavlju o znanju, hadis broj 2678 i kaže: “Ovo je sahih-hadis.” Sunen Tirmizi, 7/319-320.

Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i sa njim je suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 1/95-97. I El-Elbani kaže da je ovaj hadis sahih. Vidi: Sahih Sunen Ibn Madže, 1/13.

[17] Se’id b. Zejd b. Amr b. Nufejl el-Kureši el-Adevi, amidžić Omera b. Hattaba i njegov zet. Nadimak mu je bio Ebu-l-A’ver. Bio je među muhadžirskim prvacima, primio je islam prije Omera, r.a, a Omerov prelazak na islam desio se u njegovoj kući. Učestvovo je u svim bitkama osim bitke na Bedru, jer su on i Talha bili u Šamu i vratili su se tačno na dan bitke. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet. Na ahiret je preselio u Medini 55, po jednom mišljenju, a po drugom 51. godine po Hidžri.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab,3/2.

[18] Amir b. Abdullah b. el-Džerrah b. Hilal el-Fehri el-Kureši ebu Ubejde, poznati emir i vojskovođa. Jedan je od deseterica kojima je obećan Džennet i među prvima koji su primili islam. Učestvovao je u svim bitkama za vrijeme Poslanika, s.a.v.s, i osvojio je sve pokrajine Šama. Preselio je u pomoru od kuge poznatom pod imenon Kega Amvasa 18. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab, 3/2.

[19] Džabir b. Semure b. Dženade b. Džundub b. Hudžejr el-Amiri Es-Sevai. Neki tvrde da mu je ime: Džabir b. Semure b. Amr b. Džndub. Njegova majka je Halida kćerka Ebu Vekkasa, sestra Se’ada b. ebi Vekkasa. On i njegov sin su ashabi. Džabir, r.a, prenosi mnoge hadise od Poslanika, s.a.v.s. Nastanio se u Kufi i u njoj umro 74. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Usdu-l-gabe, 1/304, El-Isabe, 1/212, El-Isti’ab, 1/224, Tehzibu-t-tehzib, 2/39.

[20] Prenosi Buhari u poglavlju o propisima, hadis broj 7222. Vidi Fethu-l-Bari, 13/211.

Muslim u poglavlju o imaretu, hadis broj 1821. Vidi: Sahih Muslim, 3/1452-1454.

[21] Jevrejski svećenik čije je ime bilo Šaul. Rođen je u Tarsusu, a odrastao u Oršalimu (Kudsu). Na početku djelovanja bio je jedan od najvećih protivnika kršćanstva i onih koji su mu pravili najveće spletke. Zatim je prividno prihvatio kršćanstvo s ciljem da ga iskrivi. Uspio je da dostigne veliki stupanj među kršćanima i da postane jednim od njihovih svetaca koji su nadahnuti objavom. To mu je olakšalo uvođenje iskrivljenih doktrina u kršćanstvo, kao što je vjerovanje u trojstvo, božanska narav Isa’a, a.s, i drugo što je danas tako očito u kršćanskoj vjeri.

Vidi: Muhaderat fi-n-nasranijje, 81, Ahmed Šelebi, El-Mesihijje, 90.

[22] Abdullah b. Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porjeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu). Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajine pokušavajući da zavede muslimane. Doselio je u Damask za vrijeme Osmana bin Affana, r.a., ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je, između ostalog, pripisivao svojstva božanstva Aliji, r.a. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslanik, s.a.v.s., i  slično. Umro je 40. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tarih Ibn Asakir, 7/341, El-Bed’ ve-t-tarih, 5/129, Lisanu-l-mizan, 3/289, Abdullah b. Sebe’, Murteda el-Askeri.

LEDUNSKO (POKLONJENO) ZNANJE

 

Sažetak

Ledunsko (poklonjeno) znanje tema je o kojoj se vrlo malo govori i piše na našem jeziku, naročito na naučnom nivou. Ovim radom pokušat ću da rasvijetlim pitanje ledunskog znanja u okviru ehli-sunnetske metodologije istraživanja akaidskih pitanja. Ovoj vrsti znanja pojedine frakcije daju prenaglašenu važnost, do te mjere da je ponekad stavljaju ispred Objave, dok je drugi u potpunosti negiraju. Ispravan je stav onih koji ovu vrstu znanja ne negiraju, nego joj daju mjesto koje joj stvarno pripada.

Ključne riječi: spoznaja, razum, Objava, ilham, ledunsko (poklonjeno) znanje

Uvod

Ukoliko je osjetilna spoznaja utemeljena na osjetilima, a razumska na razumu i osjetilima zajedno, da li sve što čovjek posjeduje na polju spoznaje jesu osjetila i razum? Jesmo li korektni prema čovjekovoj naravi, ukoliko kažemo da se spoznaja svodi na osjetila i razum? Možemo li sa sigurnošću tvrditi da su to jedina sredstva spoznaje?

Svako ko priznaje osjetila i razum kao sredstva spoznaje mora priznati da čovjek po svojoj naravi osjeća da postoji spoznaja koja se ne temelji na osjetilima i razumu. To je poslanička spoznaja putem Objave.

Spoznaja intuicijom (el-hads) jedan je od načina spoznaje

Nije pogrešno intuiciju smatrati jednom vrstom spoznaje, ali je greška smatrati da je to jedini izvor spoznaje i isključiti ulogu razuma i osjetila, ili ih, čak, smatrati preprekom za istinsku spoznaju. Uistinu čovjek može, svojom pronicljivošću i nutarnjim osjećajem dokučiti ono što nije u stanju dokučiti razumom i osjetilima. Međutim, to je samo jedan od vidova spoznaje, a ne jedini način spoznaje. Zato nema potrebe smatrati da je intuicija iznad razuma, ili da je razum samo jedan dio intuicije. Kada se Kur’an obraća ljudskoj intuiciji, obraća joj se kao jednom, a ne jedinom, načinu spoznaje. Kur’an se obraća čovjekovoj naravi kao cjelini koja sve to obuhvata. (Zerzūr, bez godine izdanja: 97)

Kada čovjek dođe do određene spoznaje putem nadahnuća i intuicije, ta spoznaja nije općenita niti neovisna, nego samo dodatna, rezultat je njegovih djela, odnosno njegovog visokog stepena u imanu do kojeg je došao putem pokornosti i bogobojaznosti. To se jasno vidi iz ajeta koji upućuju na to da bogobojaznost otvara vrata mudrosti, prsa čini prostranim i daruje furkan (mogućnost razlučivanja istine od neistine).

Što se tiče onih koji su pretjerali u oslanjanju na ovu vrstu spoznaje i smatraju je jedinim načinom sticanja stvarnog znanja i to znanje priznaju vrednijim od razumskog i šerijatskog znanja, to je nešto što se, ni u kom slučaju, ne može prihvatiti. Jedna od takvih izreka kojom se veliča ova vrsta znanja i umanjuje vrijednost šerijatskog znanja jesu riječi koje Ibn Arebi pripisuje Ebu Jezidu el-Bistamiji, u kojima stoji: “Vi svoje znanje uzimate od mrtvog preko mrtvih, a mi svoje znanje uzimamo od Živog koji ne umire.” (Ibn Arebi, bez godine izdanja: 1/335)

Ilham i Objava

Oni među njima koji priznaju razumsku spoznaju, smatraju Objavu i ilham potpuno istim načinom spoznaje, nasuprot vanjskom načinu koji se temelji na izučavanju i argumentiranju. Međutim, mi znamo da je Objava put spoznaje poslanika i u tome niko drugi nema udjela. To je posebnost koju Allah, dž. š., daruje kome On hoće. Kako je onda moguće smatrati Objavu, koja je čisti dar Božiji i ilham, kojeg El-Gazali smatra vidom ljudske spoznaje, istim? Sve se svodi na to da čovjek postiže ovu vrstu spoznaje ukoliko očisti svoje srce i postane istinski zahid. Ovo je veoma opasno, jer podrazumijeva jednu od dvije neosnovane stvari:

– Priznati intuiciju (nutarnju spoznaju) kao relevatni izvor spoznaje, što podrazumijeva izjednačavanje ostalih ljudi sa poslanicima i gubljenje posebnosti poslanstva. U tom slučaju bi svako mogao da se pozove na to da je on evlija i da putem ilhama svoje znanje crpi direktno iz Levhi-mahfuza. To bi, zaista, bio veliki nered.

– Smatrati spoznaju poslanika ljudskom i spustiti je na razinu evlije. U tom slučaju, izbor jednog čovjeka od strane Allaha, dž. š., za poslanika ne bi imao nikakav značaj.

Nemoguće je drugačije shvatiti ilham kao Objavu. Međutim, poznato nam je da niko od ljudi ne može postići stepen poslanstva, izuzev onih koje je Allah, dž. š., odabrao. Smatrati ilham evlije identičnim sa spoznajom poslanika putem Objave je nešto što se ne može odobriti.

Stepen poslanstva i vilajeta

Sufije smatraju da je suština u spremnosti osobe da se svim svojim bićem posveti Allahu, dž. š. Ko to uspije, Allah će mu, po njihovom ubjeđenju, otkriti tajne neviđenog (gajba), ili sadržaj Levhi-mahfuza. Kakva je, onda, razlika između poslanika i evlije? Ako neko kaže da poslanik prima Objavu putem meleka kojeg vidi i s njim razgovara, a evlija to doživljava tako što se podignu zastori i on svojim srcem vidi Levhi-mahfuz, onda ćemo reći da je evlija na većoj deredži od poslanika, jer je onaj ko vidi bez posredstva bliži Allahu od onoga koji vidi posredstvom nečeg drugog. Poznato je da se poslanik, kao i evlija pripremaju putem zuhda, ali je evliji potreban poslanik kojeg će slijediti, a poslaniku nije objavljen put stizanja zuhdom do Levhi-mahfuza. Međutim, da se evlija putem zuhda vine u visine i dođe u situaciju da direktno čita iz Levhi-mahfuza i tako nadiđe poslanika, to je apsurd. Naravno, to niko razuman neće prihvatiti. Zato je svaka tvrdnja da ilham predstavlja uvid u sadržaj Levhi-mahfuza neistinita i neosnovana.

Zatim, vježbanje i zuhd radi otvaranja vrata srca prema svijetu nevidljivog i Levhi-mahfuzu od strane poslanika jeste u oprečnosti sa prirodom poslanstva, jer se poslanstvo ne može steći putem vježbe i pobožnosti od strane čovjeka, nego predstavlja isključivo Božiji dar.

Ukoliko bi ilham smatrali sredstvom sticanja novih spoznaja putem istinskih evlija, kako bi onda bilo moguće uspostaviti kriterijume spoznaje i kako bi se takve spoznaje uopće mogle verificirati?

Kako bi, onda, bilo moguće tvrditi da je vjera upotpunjena sa posljednjim poslanikom Muhammedom, s. a. v. s.? Kako praviti razliku između spoznaja raznih ljudi, kad je poznato da su samo poslanici imalu posebnu vrstu spoznaje, a svi ostali su jednaki u prilikama za spoznaju u okvirima definisanog u Objavi?

Kako razumijevamo ilham?

Na osnovu Kur’ana i sunneta shvatamo da postoje dvije vrste spoznaje:

–       Spoznaja putem Objave, koja je specifična za poslanike i niko
drugi nije u stanju da im se u tome pridruži.

– Spoznaja putem razuma i osjetila posredstvom istraživanja i razmišljanja, ali ne na način kako to razumijevaju filozofi, isključivo razumski i osjetilno-materijalno. Mi smatramo da osjetila i materija, s jedne strane, i razum i logička pravila, s druge strane, sačinjavaju osnovicu za pravilan odnos prema stvarnosti, kako bi razumijeli svijet oko sebe. Međutim, srce je centar u kome se sve to sakuplja i dešava spoznaja i to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Tako se u tom razumnom biću, koje se zove čovjek, dešava spoznaja za koju ne možemo tvrditi da je samo razumska, niti isključivo osjetilno-materijalna, ili u potpunosti duhovna. To je sveukupna spoznaja, koja obuhvata obje strane ljudskog bića, materijalnu i duhovnu. Ovo, ni u kom slučaju, ne predstavlja omalovažavanje razuma i njegovih zakonitosti, niti umanjivanje značaja uloge srca kroz čišćenje, preodgoj i pobožnost. Pročišćenje ima za cilj da dovede do unutarnje čistoće i spremnosti za nutarnjom spoznajom punim ljudskim bićem. Sve je to preduslov za ono što nazivamo Allahova pomoć i podrška (tewfik) čovjeku u razumijevanju stvari, preciznom povezivanju argumenata, u brzini i efikasnosti izvođenja zaključaka, rasprostarnjenosti grudi, prepoznavanju Allahove svjetlosti kojom Allah upućuje one robove koji slijede put Njegovog zadovoljstva. To je nešto što svakodnevno svjedočimo. Kosmološki i razumski dokazi o Allahovoj opstojnosti vidljivi su za sve ljude. Međutim, isključivo razumska spoznaja koja se temelji na činjenici da svaki događaj ima svoj uzrok nije dovoljna nevjernicima da povjeruju, iako su njihovi razumi u potpunosti ubijeđeni u ispravnost logičkih zaključaka s tim u vezi. Tu je posrijedi i Allahova, dž. š., pomoć i podrška (tewfik), koja se ne može nijekati i kada su u pitanju evlije i kerameti, ali keramet evlije ne može izlaziti iz okvira Šerijata. Isto tako, keramet ne možemo smatrati posebnim načinom spoznaje, koji ima svoja zasebna pravila, ibadete kojima se postiže i definisane tarikate koji do njega dovode. Keramet se, ni u kom slučaju, ne može smatrati nastavkom poslanstva putem evlija, ili nepogrešivih imama. Čak ni od najdobronamjernijih sufija ne možemo prihvatiti tvrdnju da je prihvatanje ove vrste spoznaje njihov odgovor na nametnutu racio-filozofsku školu, koja već odavno dominira Istokom i Zapadom i koja je osiromašila argumentaciju na polju akaida. Oni priznanje ilhama kao izvora znanosti smatraju putem do prihvatanja poslanstva. Međutim, ispravni stavovi su oni koji se ne temelje na odgovoru protivnicima na njihove metode. Neophodno je primijeniti metodologiju vjere, koja je sveobuhvatna i koja ima ogroman (božanski) uticaj na kompletnu ljudsku narav, a ne samo na duhovni segment, ili samo na ljudski razum. Sama vjera u svojoj metodologiji oslanja se na zdrav razum, neiskvarenu ljudsku narav i nutarnju sposobnost spoznaje u čovjeku. Ta sposobnost je kompletnija od suhoparne razumske logike i duhovnosti uronjene u sufijske dubine. To je urođena narav i neiskvareni ljudski potencijal koji svaki čovjek nosi u svome biću. To što se u njoj dešava od procesa i uzajamnih odnosa ne zna niko osim Svevišnjeg Allaha. Zato srce i njegova prosvijetljenost (basiret) nije zaseban put, oprečan, suprotstavljen razumu, nego je to skup svih spoznaja, koji, ukoliko bude ispravan, cijelo čovječanstvo će biti ispravno u svom znanju i djelovanju, a ukoliko bude pogrešan, cijelo čovječanstvo će biti na krivom putu.

Međutim, srčanu spoznaju ili besiret smatrati fazom iznad razuma nije ispravno, jer iznad ljudskog razuma u spoznaji postoji samo stepen poslanstva, koje se temelji na Objavi, koja je rezervisana isključivo za poslanike.

Pravila kojih se treba pridržavati kada je u pitanju poklonjeno (ledunsko) znanje

U skladu sa napred navedenim, poklonjeno (ledunsko) znanje, koje predstavlja Allahovu, dž. š., pomoć i podršku sveukupnoj ljudskoj naravi, ima svoje okvire koje ne smije prelaziti.

Saglasnost sa Kur’anom i sunnetom

Shvatanje, preciznost u analiziranju, brzo reagovanje i dolazak do pravog zaključka, inteligentnost i pronicljivost sve su to prihvatljivi razultati, ali intuicija (hads), nadahnuće (ilham), otkrovenje (kešf) ili bilo šta drugo ne može doći sa znanjem koje je oprečno razumskoj logici i šerijatskom učenju. Sve spomenuto može rezultirati samo dubljim razumijevanjem (šerijatskih) citata u skladu sa razumom i Šerijatom, te značenjima arapskog jezika.

Tvrdnja da se radi o nutarnjem (batin) značenju koje nema granica i koje se ne može spoznati vanjskim značenjem teksta nema nikakve osnove i predstavlja potpuno obezvređivanje znanja i Šerijata. Ne možemo prihvatiti ni izjavu Ibn Arebija da evlije imaju dvije uloge ili dva “mi’radža” (Aš-Ša’rāni, 1959: 2/88): prva je da budu evlije koje će primati nadahnuće u onome što nije definisano Šerijatom, a druga da budu na tragu poslanika, koji su došli sa Šerijatom i dobivaju nova značenja njihovog Šerijata od Allaha, ali kroz svjetiljku poslanstva. Zato što je Svevišnji Gospodar upotpunio vjeru i kompletirao Šerijat poslanstvom Muhammeda, s. a. v. s., koje je posljednje poslanstvo. Šerijat je jasno precizirao način otkrivanja novih propisa u onome što nije definisano tekstom: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (Kur’an, El-En’am: 38) Nigdje se u Šerijatu ne navodi da je ilham put do onoga što jasnim šerijatskim tekstom nije precizirano. Ukoliko je razumijevanje evlija utemeljeno na tekstu, ono mora biti u okvirima šerijatskih izvora i njihovih granica. To razumijevanje mora biti razumski prihvatljivo, ne smije biti oprečno Šerijatu i mora biti u granicama značenja arapskog jezika. Nije dovoljna samo tvrdnja da je određen način razumijevanja šerijatskih citata rezultat ilham-spoznaje i da je uzet iz svjetiljke poslanstva. Možda će nam u razumijevanju značenja posebnog znanja koje Allah daruje onome koga On odabere od svojih iskrenih robova, pomoći riječi Alije, r. a. Naime kada je upitan: “Je li vam Poslanik, s. a. v. s., podario nešto posebno što nije dao drugim ljudima?”, rekao je: “Tako mi Onoga Koji da da sjemenka klija i koji čovjeka stvara, nije izuzev razumijevanja Knjige koje Allah podari nekome od Svojih robova.” (Ibnul-Qayyim, bez godine izdanja: 746)

Znanje mora imati izvor i dokaz

Ova vrsta spoznaje ili ilhama ne smije biti u oprečnosti sa znanjem koje je utemeljeno i ima dokaze, izuzev ako ima jače argumente. Smatranje nekog znanja ilhamom nije dovoljno da bi se to znanje prihvatilo kao dokaz, jer nema jasnih kriterija po kojima se može sigurno definisati da je to što je došlo određenom evliji od Allaha ili od šejtana, jer šejtan kola čovjekom kao što to čini njegova sopstvena krv. Zato je pravilo ehli-sunneta da istinsko otkrovenje (kešf) ne može poslužiti kao dokaz zbog toga što se ne možemo pouzdati u ispravnost intuicije onoga ko nije bezgriješan. (Rešīd Ridā, 1970: 11/365)

Nije ispravno da se poklonjenim znanjem anulira znanje utemeljeno na dokazima. Allah, dž. š., je podario poslaniku mu’džizu kao dokaz istinitosti poslanstva, a nije podario mudžizu evliji kao dokaz vilajeta (evlijaluka) i ispravnosti onoga što zagovara.

Ukratko, svi ajeti i hadisi koji ukazuju na značaj intuicije, ilhama i od Allaha poklonjenog znanja, ustvari, samo upućuju na ljudsku narav, koju je Allah, dž. š., počastio spoznajom, ili spremnošću za spoznajom svojim sveukupnim bićem. Čovjekova spoznaja ne ograničava se samo na razum i osjetila, a Objava je ta koja usmjerava razum i vraća ga ispravnoj ljudskoj naravi, svaki put kad ga razni pravci i ideologije odvedu ustranu.

Kur’an ne negira da Allah, dž. š., šalje kome hoće od Svojih robova posebnu vrstu pomoći (tewfiq) u razmišljanju i zaključivanju, te da mu podari znanje koje ne izlazi iz okvira razuma i Objave, bez posebno određenih asketskih teorija i radnji na kojima se temelje tarikati, koji za sebe tvrde da su put do evlijaluka i kerameta. Naročito oni tarikati koji tvrde da imaju svoj poseban način spoznaje i ilhama, te omalovažavaju razum. Oni tvrde da su samo oni spoznali unutarnja (batin) značenja Šerijata, koja nisu u stanju spoznati oni koji se bave spoljašnjim stvarima i svoje znanje uzimaju od mrtvih, dok oni svoje znanje uzimaju direktno od Allaha, Živoga, koji ne umire.

Međutim, nema sumnje, da približavanje Allahu u granicama onoga što je On propisao, čovjeka izlaže Allahovim posebnim darovima koji mogu dostići stepen evlijaluka – posebne bliskosti Allahu.

Literatura

Al-Ğavziyye, Š. (bez godine izdanja) Medāriğussālikīn. s. l. s.n. Aš-Ša’rāni, A. (1959) Al-Yawāqitu welğewāhir. Kairo. s. n.

Ibn ‘Arebi, M. (bez godine izdanja) Al-Futuhātu al-Meqqiyye. Kairo: Bolak.

Rešīd Ridā, M. (1970) Tefsīrulmenār. Kairo. s. n.

Zerzūr, A. (bez godine izdanja) Meqāletun fil-ma’rife. Damask: Dārul-ma’rife.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 9

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

 

c)      Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u blagodatima koje je podario ljudima:

“I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez valike muke ne biste stigli – Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv – i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvoriće i ono što ne znate.”[1]

“Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete – i drvo koje na Sinajskoj gori raste, koje zejtin daje i začin je onima koji jedu. I stoka vam je pouka: Mi vam dajemo da pijete ono što se nalazi u utrobama njezinim, i vi od nje mnogo koristi imate i vi se njome hranite, i na njima, i na lađama se vozite.”[2]

“Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom učinio i po njoj vam prolaze stvorio, stignete kuda naumite; Onaj koji s naba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele – tako ćete i vi biti oživljeni; – Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lađe i kamile da putujete, da se leđima njihovim služite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: “Hvaljen neka je Onaj koji ja dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti!”[3]

“Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da tražite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni. I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”[4]

A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama i žita sa lišćem i miomirisna cvijeća, – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete!”[5]

“On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.”[6]

d) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u stvaranju i održavanja svemira bez ikakvog sudruga:

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.”[7]

“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid. On čini da noć i dan naizmjenice nastupaju i u tome je, doista, pouka za one koji pameti imaju.”[8]

“Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! Ni dva mora nisu jednaka: jedno je slatko i prijatno – voda mu se lahko pije, a drugo je slano i gorko; vi iz svakog jedete svježe meso i vadite nakit kojim se kitite; ti vidiš lađe kako po njemu sijeku vodu da stičete iz obilja njegova, da biste bili zahvalni. On uvodi noć u dan i uvodi dan u noć, On je potčinio Sunce i Mjesec – svako plovi do roka određenog; to vam je, eto, Allah. Gospodar vaš, carstvo je Njegovo! A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa.”[9] Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!” On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja, – ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” – “Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili; nad njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega.”[10]

“Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim.”[11]

“Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!” – Allah je, zaista, moćan i silan.”[12]

 

e) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći iskazane podrškom poslanicima putem mu’džiza:

A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?” “Ovo je moj štap” – odgovori on – “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.” “Baci ga, o Musa!’ – reče On. I ona ga baci, kad on – zmija koja mili. “Uzmi je i ne boj se!- reče On -, “Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”[13]

“Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, o rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: “Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!”[14] “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj,” – reče on – “kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?” “Eto tako!” – reče. “Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’”[15]

“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!” – povikaše. “O vatro”, – rekosmo Mi – “postani hladna, i spas Ibrahimu!” I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo.”[16]

“Mi smo Davudu Našu milost ukazali – “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!” – i učinili da mu mekano gvožđe bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti!” – i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi.”[17]

“A Sulejmanu – vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a naveče rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džinnovi, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio; hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.”[18]

 

2 – Podsjećanje na činjenicu da Allah, dž.š., stalno čovjeka prati:

“Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.”[19]

“Ako se ti glasno moliš, – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!”[20]

“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.”[21]

“On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. A nevjernici govore: “Čas oživljenja nam neće doći!” Reci: “Hoće, tako mi Gospodara moga, koji zna i ono što je skriveno, zacijelo će vam doći.” – Njemu ne može ništa, ni trunčica jedna ni na nebesima ni na Zemlji, izmaći, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i opskrba plemenita -, a da kazni najbolnijom patnjom one koji se protiv dokaza Naših bore, nastojeći da ih onemoguće.”[22]

“Zar ne znaš da Allah zna što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna.”[23]

“On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite.”[24]

3 – Usmjeravanje ljudskog srca ka spominjanju (zikru) Allaha:

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.”[25]

“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”[26]

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[27]

“U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa. U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”[28]

“Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.”[29]

“Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!”[30]

4 – Kazivanja o vjerovjesnicima:

Kazivanja o vjerovjesnicima navode se na mnogo mjesta u Kur’anu, a naročito u surama: El-A’raf, Junus, Hud, Merjem, Ta ha, El-Enbija, Eš-Šuara, En-Neml, i El-Kasas. Pročitaj ove sure u Kur’anu koje su veoma lahke za čitanje. Pronaći ćeš, naročito u surama El-A’raf, Hud i Eš-Šuara, da Kur’an skreće našu pažnju na nekoliko momenata u životu poslanika:

Prvo: Da su svi oni došli sa istom rečenicom: “Nema drugog boga osim Allaha!” “Obožavajte samo Allaha, jer vi drugog božanstva nemate!” Iz toga jasno vidimo da je najvažnije, zbog čega je Allah, dž.š., slao Svoje poslanike, upoznavanje ljudi sa njihovim Stvoriteljem, kako bi spoznali da je On jedan i jedini bog i samo Njega obožavali, ne pripisujući mu nikakva druga.

            Drugo: Da su svi poslanici bili odbacivani od svojih naroda i bili izloženi teroru, uznemiravanju i prijetnjama ubistvom i progonom. Međutim, oni nisu odustali od svoje misije, niti svog poziva. To potvrđuje činjenicu da je akida (vjerovanje) najvrednije što čovjek u životu posjeduje i da čovjek ne smije svoje vjerovanje dovesti u pitanje, bez obzira na žrtve koje će na tom putu podnijeti.

            Treće: Kada su poslanici bili izvrgnuti otporu i ugnjetavanju pribjegavali su svome Gospodaru žaleći se njemu na ono što su doživljavali od svojih naroda. Oni su Samo Njega molili da ih spasi, zajedno sa grupicom vjernika koji su bili uz njih, ali su ostali uporni na svome putu, izdržali sva iskušenja i nisu promijenili svoje stavove. To nas uči da se vjernik u teškim trenucima priklanja Allahu, dž.š., moleći Ga za izlaz iz nevolje u kojoj se našao. Ali, pored toga, ostaje ustrajan i strpljiv dok ne stigne Allahova, dž.š., pomoć i nimalo ne gubi snagu niti malaksava.

            Četvrto: Allah, dž.š., je na kraju, nakon što pokažu strpljenje u nevoljama i ostanu čvrsti u svom vjerovanju – ne odustajući od njega ni u jednom djeliću, stalno pomagao Svojim poslanicima i vjernicima. To nas uči da ne gubimo nadu u Allahovu, dž.š., milost, bez obzira u koliko teškoj situaciji se našli. Mi stalno treba da se vraćamo Allahu, dž.š., moleći Ga da od nas otkloni poteškoće i da stalno budemo u vezi s Njim, pridržavajući se Njegovog puta i izvršavajući Njegove naredbe.

            Peto: U kazivanju o vjerovjesnicima je i druga pouka koja govori o tome da koliko god se činilo da su nevjernici nekada jači i da oni potpuno vladaju svijetom, Allah, dž.š., samo odgađa kaznu koja će ih, sigurno, stići na ovom i na onom svijetu. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kada kazna dođe on joj neće moći umaći.”[31]

Evo samo nekoliko primjera kur’anskog kazivanja o poslanicima:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’ A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.” “O narode moj,” – govorio je on – “ nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?” Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u lađi spasili, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili.”[32]

“I Semudu – brata njihova Saliha. “O narode moj”, – govorio je on – “klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.” “O, Salih”. – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” “O, narode moj”, – govorio je on – “da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju. O, narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.” Ali, oni je zaklaše, pa on reče: “”Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja”. I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana, – Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan -, a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!”[33]

“Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu, i o onima poslije njih? – Samo ih Allah zna! – Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i govorili; “Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate!’ Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio”. Oni su odgovorili: “Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo!’ “Mi jesmo ljudi kao i vi” – govorili su im poslanici njihovi -, “ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju. Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!” Nevjernici su govorili poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše protjerati!” A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: “Mi ćemo nevjernike sigurno uništiti i poslije njih vas na Zemlji nastaniti. Biće to za one koji će se polaganja računa preda Mnom bojati i koji će od prijetnje moje strahovati.”[34]

“I kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: “Čemu se vi klanjate?,” a oni odgovorili: “Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, on je rekao: “Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” “Ne,” – odgovoriše, “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” “A da li ste razmišljali” – upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, – i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih – i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” I Džennet će se čestitima približiti, a Džehennem zalutalima ukazati, i reći će im se: “Gdje su oni kojima ste se klanjali, a niste Allahu; mogu li vam oni pomoći, a mogu li i sebi pomoći?” pa će i oni i oni koji su ih u zabludu doveli u nj biti bačeni, i vojske Iblisove – svi zajedno. I oni će, svađajući se u njemu, govoriti: “Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kad smo vas s Gospodarom svjetova izjednačavali, a na stranputicu su nas naveli zlikovci, pa nemamo ni zagovornika, ni prisna prijatelja, – da nam je samo da se povratimo, pa da postanemo vjernici!” u tome je pouka, ali većina ovih nisu vjernici, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv.”[35]

“A i Ada i Semuda, – ostaci domova njihovih su vam vidljivi -, šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od pravog puta odvratio; I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. – Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.”[36]

“I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!” – oni su odgovarali: “Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš. Neka se, eto, ostvare prijetnje tvoje, ako istinu govoriš!” – “Samo Allah zna kad će to biti!” – on bi govorio -, “ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao.” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: “Ovaj nam oblak kišu donosi!” – “Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grešni. Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali – i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali.”[37]

(Nastavit će se inša-Allah)

                                                                                                S arapskog preveo:

                                                                                               Dr. ZuhdijaAdilović



[1] En-Nahl, 5-8.

[2] El-Mu’minun, 17-22.

[3] Ez-Zuhruf, 10-14.

[4] El-Džasije, 12-13.

[5] Er-Rahman, 10-13.

[6] El-Mulk, 15.

[7] Hud, 6.

[8] En-Nur, 43-44.

[9] Fatir, 11-13.

[10] Fussilet, 9-12.

[11] Er-Rahman, 29.

[12] El-Mudžadile, 21.

[13] Ta-ha, 17-24.

[14] El-Maide, 110.

[15] Merjem, 7-9.

[16] El-Enbija, 68-70.

[17] Sebe, 10-11.

[18] Sebe, 12-13.

[19] Junus, 61.

[20] Ta-ha, 7.

[21] Lukman, 16.

[22] Sebe, 2-5.

[23] El-Mudžadele, 7.

[24] El-A’la, 7.

[25] El-Bekara, 186.

[26] El-A’raf, 55.

[27] Er-Ra’d, 28.

[28] En-Nur, 36-38.

[29] Ez-Zumer, 23.

[30] El-Mu’min, 60.

[31] Prenosi Buhari od Ebu Musa’a, r.a.

[32] El-A’raf, 59-64.

[33] Hud, 61-68.

[34] Ibrahim, 9-14.

[35] Eš-Šuara, 69-104.

[36] El-Ankebut, 38-40.

[37] El-Ahkaf, 21-26.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 8

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija potrebnija je spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, zato što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha, dž.š.

2 – Pripisivanje djeteta Svevišnjem Allahu:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…” svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavanja.

Zatim se u kontekstu detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

Svakovrsno bilje niče nježno i zeleno, u svom početku veoma slično, zatim postepeno raste i iz njega izlaze različiti plodovi: žito, hurme, grožđe, masline, šipci…, raznih oblika, boja i ukusa, pa čak i više od toga, svaka od tih vrsta ima više sličnih i potpuno različitih plodova.

Kada čovjek u mašti sebi dočara ovaj prekrasni prizor pun raznog bilja, njegova osjećanja se bude i on nastoji da što duže uživa u tom prelijepom prizoru.

Kur’anski kontekst zaista poziva u nešto takvo!

Na ovom mjestu kur’anski kontekst čovjeka ne poziva da okusi spomenuto voće. Tek na drugom mjestu Kur’an poziva čovjeka da uživa jedući spomenuto voće:

“On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, – jedite plodove njhove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.”[1]

U spomenutom kontekstu Kur’an ne poziva čovjeka da jede voće koje zrije, nego: “Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru.” Posmatrajte ovu zadivljujuću ljepotu koju je dao Mudri Tvorac. Napunite svoje osjećaje i svoje biće ovom ljepotom, a zatim razmislite. Šta otkrivate u ovom predivnom prizoru? “To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju.” Svako ko taj prizor dobro promotri i o njemu razmisli nalazi nepobitne dokaze koji ga vode vjerovanju u Allaha.

Upravo u ovom trenutku, trenutku potpune aktiviranosti ljudske svijesti Kur’an izlaže zabludu nevjernika koja, nakon svega, izgleda tako isprazna i besmislena da je nemoguće da je čovjekov razum prihvati.

“Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio.” Džinni su Allahova stvorenja, ali i pored toga mušrici ih smatraju Allahu ravnim!

“…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Oni su izmislili sinove i kćeri koje pripisuju Allahu, bez ikakva dokaza. Kakvo je to znanje koje rezultira ovakvim glupostima? “Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju!”

“On je stvoritelj nebesa i Zemlje!” Koji je sve to stvorio bez prethodng urneka. “Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.”

Kur’an ih pobija njihovom logikom: Kako da On ima dijete a nema supruge? Oni su, jednostavno,  zaboravili da Mu izmisle suprugu koja bi Mu rodila te sinove i kćeri!

Zatim, oni sami priznaju da je Allah tvorac svega što postoji, pa zašto da On sebi uzima sinove i kćeri? Kakva je Njegova potreba za djecom, kada On, ako nešto hoće, samo kaže budi i ono biva? On je tvorac svega što se na Nebesima i na Zemlji nalazi. “…i samo On sve zna.”

Zatim dolazi posljednja opaska, nakon iznošenja dokaza u stvaranju i demanta zablude zalutalih, koja predstavlja svojevrstan trijumf:

“To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi!” To vam je Tvorac čije ste znakove stvaranja vidjeli. On je vaš Gospodar pored kojeg drugog gospodara nema. Zato samo njega obožavajte iskreno mu ispovijedajući svoju vjeru. Nemojte Njemu nikoga ravnim smatrati, nikakvo dijete, niti bilo kakva božanstva.

On upravlja svime što postoji: “On nad svim bdi!” “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.” Do Njega pogledi na dunjaluku ne mogu doprijeti, a on sve poglede sa Svoje visine vidi. On zna sve o Svojim stvorenjima, čak i ono što oni misle i osjećaju, bilo da se radi o vjernicima ili o onima koji su u dubokoj zabludi.

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!’ – Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete, – ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”[2]

3 – NIJEKANJE PROŽIVLJENJA

Jedna od najvećih zabluda predislamskih Arapa bilo je vjerovanje da Allah, dž.š., nije u stanju proživjeti umrle, nakon što umru i prašina postanu. Oni su toliko daleko otišli da su se čudili Poslaniku, s.a.v.s., kada im je govorio o proživljenju, te je to i u Kur’anu zabilježeno: “…dok oni koji ne vjeruju govore: “Hoćete li da vam pokažemo čovjeka koji vam predskazuje da ćete, kada se sasvim raspadnete, zaista, ponovo stvoreni biti? Iznosi li on o Allahu laži ili je lud?”[3]

Kur’an takvima objašnjava da je Allahova, dž.š., moć sveobuhvatna i da je ništa, na nebesima niti zemlji, ne može ograničiti, te da je Onaj koji je stvorio stvorenja prvi puta iz ničega u stanju da ih ponovo stvori. Zatim, Kur’an takvima ukazuje na primjere proživljenja u njihovom svakodnevnom okruženju iz kojih se jasno vidi proces izvođenja živog iz mrtvog. Onaj koji je u stanju da iz mrtvog izvede živo, sigurno je u stanju da, kada god hoće, proživi umrle i vrati ih u život:

“Kaf. Tako Mi Kur’ana slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa, nevjernici, govore: “To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!” Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve čuva. Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su. A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. Mi s neba spuštamo vodu kao blagoslov, i činimo da, uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje i visoke palme u kojih su zameci nagomilani jedni iznad drugih, kao hranu robovima, i Mi njome oživljavamo mrtav predjel; takvo će biti i oživljenje. Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili. Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali? Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju.”[4]

Ova ajeta govore o raznim aspektima Allahove, dž.š., nadnaravne moći koja sve stvara i mrtve oživljava. Nakon ovih činjenica nijekanje proživljenja postaje izlišnom i potpuno nerazumno, te može poteći samo od onoga koji nije razuman.

Prvi ajet počinje spominjanjem Kur’ana – Objave od Allaha Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., – koji poziva na Pravi put, ali nevjernici, zbog čije upute Kur’an i jeste objavljen, izražavju svoje čuđenje činjenicom da im je došao opominjač koji im govori o proživljenju, pa kažu: “To je čudno!” Oni se čude zato što ne vjeruju da ih Allah može proživjeti nakon što prašina postanu: “Zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!”

Zatim Kur’an potvrđuje činjenicu da Sveznajući Allah zna svakog od njih ko umre i da se od tog znanja ništa ne gubi, te da kod Allaha postoji knjiga u kojoj je sve zapisano. To je odgovor na njihovu tvrdnju da kada umru i u prašinu se pretvore nestaje svki trag o njima. Oni misle ako se taj trag gubi kada su oni sami u pitanju, da se, isto tako, gubi i kod Allaha i da Allah nije u stanju da ga otkrije, a pogotovo da čovjeka ponovo oživi.

U kontekstu im se, zatim, skreće pažnja na znakove u stvaranju iznad i oko njih. Ogromni nebeski svod iznad njih, te nepregledno prostranstvo zemlje sa brdima i usjevima ispred njih…

Kur’an, zatim, nabraja dokaze Allahove moći koja je u stanju iznova stvoriti i oživjeti. Voda koju Allah spušta s neba na zemlji uzrokuje nastajanje voćnjaka i plantaža koje daju korisne plodove za čovjeka. Kišom Allah, dž.š., oživljava suhu zamrlu zemlju. Isto tako, Allah će proživjeti mrtve. On će ih izvesti iz zemlje kao što iz nje izvodi bilje i drveće. Proces oživljavanja je isti u oba slučaja. Onaj ko je u stanju učiniti prvo učinit će i drugo. Međutim, ljudi koji ne vide dalje od nosa nisu u stanju da shvate tu činjenicu, te prihvataju prvi slučaj a drugi, koji je isti, odbacuju.

Dalje se pojašnjava da oni nisu jedini koji niječu proživljenje. Prije njih su mnoga džahilijjetska društva to činila. To je činio narod Nuhov, vlasnici Ressa, Semud, Ad, faraon, Lutov i Šuajbov narod, te Tubba narod. Zatim upućuje upozorenje Arapima: Svi spomenuti narodi su nijekali proživljenje pa ih je Allah uništio i izvršio svoje prijetnje prema njima, pa ako oni nastave sa nijekanjem i njih će, sigurno, od Allaha snaći isto ono što su doživjeli spomenuti narodi.

Kontekst se završava ukorom koji upućuje na nepobitnu činjenicu: “Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali?” Allah je, još davno, stvorio cijeli kosmos, a oni ga evo sada vide u potpunom skladu pred sobom, što jasno upućuje na veličinu Tvorca i Njegovu moć, pa kako, onda, mogu da sumnjaju u Njegovu moć proživljenja?!

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: “Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?” Oni ne vjeruju u Gospodara svoga; na njihovim vratovima biće sindžiri i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.”[5]

“…i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio, Onaj koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete.” Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je sveznajući; i zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.”[6]

UČVRŠĆIVANJE IMANA

Kur’an se ne zadovoljava samo pojašnjenjem ispravnog vjerovanja i pobijanjem svih vidova njihovog iskrivljavanja u džahilijjetskoj sredini, nego ide dalje i pojašnjava kako da se to ispravno vjerovanje u Jednog i Jedinog Allaha, dž.š., kome niko nije ravan i ništa nije slično, učvrsti. Najefikasniji kur’anski metod učvrćivanja imana jeste opominjanje (savjetovanje): “I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat, 55)

SREDSTVA UČVRŠĆIVANJA IMANA U LJUDSKOJ NARAVI

1. Stalno podsjećanje na Allahovu, dž.š., veličinu koja je nemjerljiva i na njenu manifestaciju putem raznih pojava u čovjeku  i prirodi, kako bi se ljudsko srce smekšalo i potpuno predalo Allahu, dž.š.

2. Stalno podsjećanje na činjenicu da je Allah, dž.š., neprestano sa čovjekom, da ga vidi i prati svaki njegov korak. Zatim da će ga na Sudnjem danu nagraditi ili kazniti shodno tim djelima. Na takav način bogobojaznost postaje satavnim dijelom čovjekovih osjećanja i stalna crtica u njegovoj svijesti.

3. Kur’an upućuje ljudsko srce na stalno sjećanje i spominjanje Allaha, dž.š., u dobru i u poteškoćama. Ukoliko mu je dobro, on se Allahu zahvaljuje na blagodatima, a ukoliko mu je loše, on Ga se sjeća da bi lakše podnio tegobu i nada se Njegovoj pomoći u prevazilaženju postojećeg stanja.

4. Kur’an navodi kazivanja koja učvršćuju iman, kazivanja o vjerovjesnicima i njihovim iskrenim sljedbenicima koji su se strpili na nedaćama i dočekali Allahovu, dž.š., pomoć. Zatim, kazivanja o nevjernicima koji su uporno poricali istinu sve dok ih Allah, dž.š., nije uništio.

5. Kur’an, takođe, ističe lijepe osobine koje treba da krase vjernike i nagrade koje ih za to čekaju, kao i odbojne prizore nevjernika i njihovih osobina, i šta ih čeka na Sudnejm danu.

Kur’an stalno ponavlja ova značenja kako bi se ona urezala u čovjekovo pamćenje i kako bi svijest o Allahovoj prisutnosti bila stalno aktivna u čovjekovom srcu. Na takav način čovjek ne bi došao u situaciju da zaboravi na Allaha, njegova bi osjećanja bila ispravna i njegovo ponašanje pravilno. On bi postao iskren Allahov rob i Njemu blizak i na ovom i na budućem svijetu. Allah bi mu podario smirenost i sreću na ovom svijetu a na budućem Svoj Džennet i zadovoljstvo.

Nevest ćemo samo nekoliko primjera u vezi s tim iz Kurana časnog, kao što je i bila naša dosadašnja praksa u ovoj knjizi:

1 – Stalno podsjećanje na Allahovu dž.š. veličinu znakove Njegove moći u svemiru i samom čovjeku:

U prethodnim poglavljima spomenuli smo pojedine primjere Allahove dž.š. moći iz Kur’ana. Svi ti primjeri govore o Allahovoj, dž.š., neograničenoj moći. Pojasnili smo da Kur’an spominje znakove Allahove, dž.š., moći u svemiru kada se obraća ljudskoj svijesti i čovjekovom razumu i kada odgovara na sumnje nevjernika o pitanju širka, negiranju proživljenja, nijekanju postojanja Allaha, dž.š., ako postoji na Zemlji neko ko niječe Allahovo, dž.š., postojanje!

Prethodni citati dovoljni su u pojašnjenju činjenice da Kur’an ističe te znakove prilikom pojašnjavanja istinskog vjerovanja i njenog učvršćivanja u ljudskoj naravi.

Međutim, mnoštvo spomenutih primjera u Kur’anu čini da se ne zadovoljimo iznesenim primjerima, iako su oni brojni, nego da iznesemo nove o kojima možeš sam razmišljati na osnovu prethodnih komentara. Veoma je bitno da znamo da Kur’an te primjere ne navodi kako bi to bile samo informacije koje se pohranjuju u ljudski razum i da se na taj način sve završava. Naprotiv, cilj konstantnog kur’anskog spominjanja tih dokaza u svemiru i ljudima je da te činjenice stalno utječu na ljudsko srce, a ne da se taj utjecaj svede samo na trenutno razmišljanje. Taj utjecaj treba da se smjesti u ljudskom srcu i ostane u njemu kako bi se iman u Allaha pretvorio u jaku crtu njegovog bića koja će se direktno odražavati na njegovo ponašanje.

Šta vrijedi moja spoznaja da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da u svemu što je na njima postoje nepobitni dokazi Njegove moći, ako se moje srce, poslije toga, okrene od spominjanja Allaha i pokornosti Njemu u svemu što je naredio i zabranio?!

Kakva je vrijednost moje spoznaje da je Allah jedan i da nema sudruga, te da je On Svojom moći stvorio svemir i u njemu načinio sve te fenomene, ako se zatim uopće ne pitam, kada neki posao uradim, da li je tim djelom Allah, dž.š., zadovoljan ili nije?!

Naravno, takva spoznaja nema nikakvu vrijednost!

Arapi su u vremenu džahilijjeta znali da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da je i njih stvorio. To je i Kur’an zabilježio: “A da ih upitaš: ‘Ko je stvorio nebesa i Zemlju?’ – sigurno bi rekli: “Allah!”[7] “A ako ih zapitaš ko je njih stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?”[8] Međutim, oni i pored tog znanja nisu istinski obožavali Allaha. Oni su, pored Njega, druge bogove obožavali i radili suprotno onome što je On naredio. Zato im njihovo znanje uopće nije koristilo, njih Allah, dž.š., naziva džahilijjinima i kaže da ne znaju.

Allah, dž.š., od Svojih robova hoće da oni znaju Njegovu veličinu i moć kako bi Ga istinski obožavali i Njemu bili pokorni u svojim svakodnevnim postupcima. Zato ih neprestano podsjeća na Svoje znakove u svemiru, na Zemlji i u njima samima, kako bi njihova srca omekšala i u njima se iman nastanio, iman koji će oni pretočiti u stvarnost.

a)                       Znakovi stvaranja i stalne inovacije na nebesima i Zemlji:

“Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu; Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izvori izviru, – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njegove privrijede, pa zašto neće da budu zahvalni? Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut. Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.”[9]

“A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste, i dajemo vam iz nje hranu, a i onima koje vi hranite. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti – vi time ne možete raspolagati.”[10]

“Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara,     zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti. Allah vam je Zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim.”[11]

“Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima, i vas kao parove stvorili, i san vaš počinkom učinili, i noć pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili, i iznad vas sedam silnih sazidali, i svetiljku plamteću postavili? Mi iz oblaka vodu obilno spuštamo i činimo da uz njenu pomoć raste žito i bilje, i bašče guste.”[12]

“Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj.”[13]

“Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto,     i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!”[14]

b)                      Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u samim ljudima:

“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”[15]

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve.”[16]

“To je onaj koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi, Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, – i On vam i sluh i vid i pameti daje -, a kako vi malo zahvaljujete!”[17]

“Reci: “Ovo je vijest velika, a vi od nje glave okrećete. Ja nisam ništa znao o melekima uzvišenim kada su se prepirali – meni se objavljuje samo da jasno opominjem” – i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače.”[18]

“On vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio – i On vam je dao osam vrsta stoke; On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Njegova je vlast, nema boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete?”[19]

“Nek čovjek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi.”[20]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović



[1] El-En’am, 141.

[2] Merjem, 88-95.

[3] Sebe’, 7-8.

[4] Kaf, 1-15.

[5] Er-Ra’d, 1-5.

[6] Jasin, 78-83.

[7] Lukman, 25.

[8] Ez-Zuhruf, 87.

[9] Jasin, 33-40.

[10] El-Hidžr, 19-22.

[11] Nuh, 15-20.

[12] En-Nebe, 6-16.

[13] Abese, 24-32.

[14] El-Gašija, 17-20.

[15] En-Nahl, 78.

[16] El-Furkan, 54.

[17] Es-Sedžde, 6-9.

[18] Sad, 67-71.

[19] Ez-Zumer, 6.

[20] Et-Tarik, 5-7.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 7

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

KUR’AN ODGOVARA NA SUMNJE NEVJERNIKA

Allah, dž.š., objašnjava istinsku predstavu o Sebi svim ljudima. Kur’an je objavljen cijelom čovječanstvu, od poslanstva Muhammedova, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Poslije Muhammeda, s.a.v.s., više nema poslanika, niti objave koja se od Allaha, dž.š., šalje ljudima.

Početna tačka za sve ljude je u spoznaji njihovog istinskog Gospodara, kako bi njihov život na ovom svijetu bio ispravan, a status na budućem uspješan. To će postići ako ne budu obožavali nikog drugog osim Njega i ne budu smjernice za svoj život uzimali ni od kog drugog mimo Njega. Oni su dužni samo Njega obožavati i izvršavati ono što im je On naredio, kako bi u svom bitisanju na ovom svijetu imali božanski sistem koji će pravilno uređivati njihov život, a na onom svijetu dobili najljepšu nagradu: “Džennetske bašče u kojima će rijeke teći…”

Zbog toga, najvažnije što Kur’an nastoji objasniti ljudima jeste istinska predstava o Bogu i nužnost obožavanja samo Njega.

U tri prethodna poglavlja vidjeli smo kako Kur’an upoznaje ljude sa njihovim Tvorcem:

– putem buđenja njihove urođene potrebe za Bogom i dokaza njegove opstojnosti u svemiru i prirodi

– putem navođenja razumskih dokaza koji upućuju na Istinu

– putem podsjećana ljudi na činjenicu da se oni u nevolji istinski okreću samo Allahu, dž.š., i odbacuju sva druga božanstva

Međutim, Kur’an se ne zadovoljava samo objašnjenjem istine putem raznih metoda, nego ide i dalje, te argumentovno demantuje i pobija svaku sumnju nevjernika pojedinačno, kako niko ne bi imao opravdanja ili argumenta za svoje odstupanje od vjere u Svevišnjeg Allaha.

Islamska misija, u svom početku, suočila se sa velikim brojem iskrivljenih shvatanja o pitanju razumijevanja vjere u Boga i nužnosti obožavanja samo Njega.

Pojedini primjeri iskrivljenih shvatnja božanstva u vrijeme silaska Objave:

1 – Pagani koji su tada živjeli na Arabijskom poluotoku obožavali su kipove za koje su smatrali da u pojedinim svojim svojstvima imaju učešća s Bogom. Neki od njih su obožavali džine.

2 – Jevreji i kršćani su, takođe, već tada bili odstupili od Istine i tvrdili da Allah ima dijete: “Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin”.”[1]

Isto tako, Arapi su prije islama tvrdili da su meleki Božije kćeri!

3 – Arapi su u to doba nijekali mogućnost Allaha, dž.š., da proživi ljude nakon njihove smrti i smatrali takve tvrdnje besmislenim za ljudski razum.

4 – Dehrijjuni su u potpunosti nijekali proživljenje poslije smrti i ahiret uopće: “Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[2]

Pored toga, svi oni zajedno činili su širk tako što nisu slijedili Allahov, dž.š., zakon i što su sudili po nekom drugom zakonu.

Kur’an, prije više od 1.400 godina uzvraća na sve te tvrdnje i svaku od njih pojedinačno u potpunosti demantuje i objašnjava istinu o tom pitanju.

Kada pogledamo stanje zalutalog čovječanstva na mnogim djelovima zemaljske kugle, ustanovićemo da su zablude današnjih ljudi potpuno iste kao i one prije:

“A oni koji ne znaju govore: ‘Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe!’ Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.”[3]

Međutim, Kur’an je prije više od 1.400 godina odgovorio na sve njihove sumnje, tako da današnji nevjernici nisu došli sa bilo čim novim. Čovjek koji čita Kur’an osjeća kao da se on sada objavljuje s ciljem da demantuje njihove tvrdnje danas i da ih vrati Istini. “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.”[4]

U ovom poglavlju navest ćemo kur’anske odgovore na sumnje zalutalih i vidjeti da su neki od njih već spomenuti prilikom govora o metodu Kur’ana u objašnjavanju suštine pojma božanstva. Međutim, neki od tih odgovora nisu spomenuti u prethodnim poglavljima.

1 – ŠIRK

Mušrici su obožavali razne bogove u likovima kipova koje su pravili, ili su, takođe, obožavali meleke i džine, tvrdeći da će se oni zauzimati za njih kod Allaha, te da će Allah primiti njihovo posredovanje! Oni su tvrdili da ih uzimaju samo kao posrednike do Allaha: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.”[5]

Kur’an pojašnjava izlišnost širka na dva načina:

Prvi: Kur’an pojašnjava činjenicu da jedino Svemogući Allah, dž.š., jeste tvorac svemira i da jedini On njime upravlja. Allahu, dž.š., apsolutno nije potreban niko u upravljanju svime što postoji i niko nije u stanju da se u to, na bilo koji način, miješa. S obzirom da je stvarno tako – da niko sa Allahom, dž.š., nije učestvovao u stvaranju svemira, a to je činjenica u koju nema sumnje, čak i sami mušrici to priznaju, kako je onda moguće da neko sa Njim učestvuje u upravljanju? “Samo On stvara  i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!”[6]

Drugi: Kur’an objašnjava nemoć onih koje ljudi smatraju Allahu ravnim da sami sebi pomognu ili štetu nanesu, pa kako onda da budu od pomoći drugima ili da njima štetu nanesu?! Ponekad se oba ova načinu spominju u jednom ajetu, ili jednom kontekstu, a ponekad se govori samo o jednom od ova dva načina.

Primjer prvog načina: “Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista, dokaz za ljude koji hoće da čuju. Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju. Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. Allah, opskrbljujući vas, daje jednima više nego drugima. Ali, oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni! Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču i klanjaju se, pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”[7]

Ovdje se, u jednom kontekstu, detaljno opisuju znakovi Allahovog stvaranja u Njegovim stvorenjima i njihovoj ishrani. Jedan od tih znakova je voda koju Allahu, dž.š., šalje s neba, pomoću koje Allahovom moći zemlja, nakon smrti, oživljava i bilje niče. Sljedeći dokaz je u stoci iz čije utrobe Allah, dž.š., izvodi čisto, pitko i ukusno mlijeko. Od čega se formira to mlijeko? Od probavljene hrane u crijevima i od krvi. Probavljena hrana koja je u tečnom stanju pretvara se u krv koja kruži po cijelom organizmu i tu hranu raznosi do svakog organa. Nakon primanja hrane svaki organ obavlja svoju funkciju. Mliječne žlijezde u vimenu krave izlučuju mlijeko. Drugim riječima, one pretvaraju prerađenu hranu u krv a potom pretvaraju krv u mlijeko. Sve su to jasni dokazi Allahove, dž.š., neograničene moći u Njegovim stvorenjima.[8] To je, takođe, dokaz Allahove moći u stvaranju opskrbe za ljude.

Sljedeći dokaz je u pčeli koja siše cvijetni nektar i iz njega izvodi čudnu vrstu hrane čije se koristi u ishrani ne mogu pobrojati. Međutim, to je, i više od toga, lijek za mnoge bolesti. To je, takođe, Allahov, dž.š., dokaz u Njegovim stvorenjima i opskrbi ujedno. Sljedeći dokaz je u stvaranju ljudi sa različitim vijekom njihovog života. Zatim, Kur’an ukazuje na pojavu ropstva koje je među njima tada bilo prisutno kako bi značenja koja želi pojasniti bila bliža njihovoj svijesti. Kur’an govori o tome kako je Allah, dž.š., odlikovao ljude, jedne nad drugima u opskrbi, te je dao da jedni budu gospodari a drugi robovi. Da li bi gospodari koji su odabrani dozvolili robovima da sa njima učestvuju u vladanju i upravljanju i tako postanu jednaki? Ako to oni sebi ne bi dozvolili, kako to, onda, dozvoljavaju i odobravaju kada je u pitanju Allah, dž.š., i pored Njega obožavaju robove koje je On stvorio i smatraju ih božanstvima?

Zatim se Kur’an vraća na sljedeći dokaz u stvaranju i nafaki i ukazuje na činjenicu da je Allah, dž.š., ljudima podario supruge od iste vrste i pomoću njih djecu i unučad, a zatim ih obdarimo raznim vrstama ukusne hrane. Zar da rezultat svega toga bude kufr, umjesto zahvale? Taj kufr koji oni čine jasno je definisan u posljednjem ajetu: “I klanjaju se pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”

Nakon iznošenja svih spomenutih dokaza pred ljudski razum i njegovu savjest, zaista se jasno vidi da je ova vrsta (neispravnog) obožavanja neprimjerna. Oni koji je ipak čine postaju nepotpuni ljudi koji u nešto vjeruju bez ikakva osnova i niječu Istinu bez ikakva dokaza.

“Reci: ‘Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!’ Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[9]

“O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte; “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!”[10]

            Primjer za drugi način:

“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni, i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi? A ako ih zamolite da vas na pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili šutjeli. Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: “Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite, moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine”. A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći. A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.”[11]

Prvi ajet u ovom kontekstu počinje pitanjem koje pojašnjava raskrsnicu. Bog u kojeg čovjek treba vjerovati i obožavati Ga jeste Allah Tvorac svega. Zašto, onda, mušrici druge pripisuju Allahu kada oni ništa nisu stvorili, nego su i sami stvoreni? Često ih sami ljudi svojim rukama naprave, a zatim ih obožavaju! Zaista je to nelogično i takvo nešto ljudski razum i normalna narav ne mogu prihvatiti.

Kontekst potom detaljno pojašnjava stanje kipova koje mušrici obožavaju. Oni nisu u stanju sami sebi pomoći ukoliko bi ih neko napao, a pogotovo to nisu u stanju učiniti drugima! Oni uopće ni ne čuju onoga ko ih zove. Zato je potpuno isto zvao ti njih ili ne zvao, rezultat je jedan!

Kur’anski tekst ukazuje i na istinu koja se odnosi na sve ono što ljudi obožavaju mimo Allaha: “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi.”

Iako se ovaj opis i dalje odnosi prvenstveno na kipove, on se podjednako odnosi i na sve što se obožava mimo Allaha, bilo da se radi o živima ili mrtvima među ljudima, ili džinima i melekima, ili pak drvetu, kamenu, Suncu, ili nekoj drugoj zvijezdi. Sve su to Allahova, dž.š., stvorenja, što znači da su Allahovi robovi, “robovi, kao i vi”, te im se ne treba obraćati u vidu ibadeta ili dove.

Kontekst se nastavlja opisom dotičnih kipova pa se kaže: Imaju li oni noge, ruke, oči uši, kako bi njima hodali, privređivali, gledali i slušali? Pa zašto ih onda njihovi obožavaoci obožavaju, a vide da su tako nemoćni i beskorisni?!

Zatim se riječi upućuju Poslaniku, s.a.v.s., od koga se traži da im uputi izazov i zatraži da mu naude svojim kipovima ako mogu, a već su prijetili da će mu njihovi lažni bogovi donijeti neku štetu zato što ih on napada. Allah, dž.š., kaže Muhammedu, s.a.v.s: Reci im: Hajde učinite spletke svoje kojima mi prijetite i nemojte nimalo oklijevati. Pokažite mi šta su to vaši bogovi u stanju učiniti! Mene Allah čuva i On čuva i pazi sve iskrene mu’mine. A vaši bogovi nisu u stanju da vas pomognu ako vam Allah bude htio kakvu nedaću dati. Oni čak nisu u stanju da sebi pomognu, niti oni šta čuju i vide. Zaista oni ne zaslužuju da se obožavaju niti da se mole.

“Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena, Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba uredio! Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.”[12]

“Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.”[13]

2 – PRIPISIVANJE DJETETA SVEVIŠNJEM ALLAHU:

To je zajednička zabluda jevreja, kršćana i predislamkih arapa. To je jedna zabluda, iako se njeni oblici razlikuju. Jevreji tvrde da je Uzejr sin Allahov, kršćani tvrde da je Mesih sin Božiji, a predislamski Arapi su tvrdili da su meleki kćeri Božije.

Kur’an tretira ovu zabludu i pobija je na način sličan pobijanju zablude širka, jer je i ta vrsta zablude širk, iako je uzela samo određene oblike koji se ogledaju u pripisivanju djeteta Svevišnjem Allahu:

“Allah čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo, iz živa neživo, – to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete? On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg. On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. – Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju. On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete. – Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju. On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti. Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru. To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju. Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju! On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna. To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.”

Ovaj kur’anski tekst tretira pitanje potomstva općenito i odnosi se na svakog onoga ko Allahu, dž.š., pripisuje dijete. “…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Ovaj kur’anski tekst počinje fantastičnim prikazom Allahovih, dž.š., dokaza u svemiru, putem raznih oblasti: nebesa, Zemlja, čovjek i bilje. Svi ti dokazi hrane ljudsku svijest istinom o božanstvu što ljudi počesto smetnu s uma, misleći da bilje klija i raste samo od sebe. Na tebi je samo da posiješ klicu u zemlju i da je zaliješ vodom! Da, ti to uradiš, ali ko daje da sjemenka raspukne i klica proklija u utrobi zemlje, kako bi iz nje iznikla biljka koja raste sve dok plodove ne da?! Zar nije Allah taj koji sve to daje? Zar nije On taj koji je sjemenki dao svojstvo klijanja i rasta? Zar nije On taj koji svakoj sjemenki pojedinačno dozvoljava da klija? U protivnom, ne bi bilo ni klijanja ni rasta!?

Allah živo iz neživog izvodi, kao što daje da sjeme u suhoj zemlji proklija. On mrtvo iz živog izvodi, nakon što se završi ciklus života živog bića koje tada umire. Sve to biva sa Allahovom, dž.š., odredbom.

Nakon svih spomenutih dokaza dolazi pitanje koje se samo nameće: “…to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete?”

To je istinski Allah koji daje da sjemenka klija i koji život i smrt daje. Ovo su samo neka područja Njegove moći. Ima li neko od onih koje oni Njemu ravnim smatraju da može bilo šta od spomenutog uraditi? Zašto se onda okrećete od Istine i promovišete neistinu?

Prva faza je bila u vezi sa sjemenkom i klicom, te životom i smrt na Zemlji, a druga faza je u vezi sa kosmosom: “On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg.”

Allah, dž.š., daje da sjemenka klije, ali On, takođe, daje da do svitanja dođe, da se rodi dan iz mrkle noći, kao što svijetla sjemenka klije iz utrobe tamne zemlje.[14] I On daje noć da se u njoj odmorite. Allah, dž.š,. je iz svoje mudrosti dao da se većina živih bića, koje je On stvorio, aktivira danju, po sunčevoj svjetlosti, a noću u tami odmara.[15] S obzirom da se govori o danu i noći, svakako da je to prilika da se spomenu Sunce i Mjesec: “…a Sunce i Mjesec za računanje vremena.” Allah, dž.š., je dao da pomoću Mjeseca i Sunca računamo vrijeme, dane mjesece i godine. Mjesec i Sunce imaju precizno određene putanje kojima se savršenom božanskom preciznošću vremenski kreću. Taj sklad se nikada i nimalo ne remeti: “To je odredba Silnoga, Sveznajućeg.” Pomoću tog preciznog sklada ljudi mjere vrijeme i uče da budu precizni i tačni iz preciznosti dešavanja u svemiru oko njih.

“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru.” Da pomoću njih određujete pravac kretanja u tamnoj noći u kojoj nema drugih znakova.»

“Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju.” Svaki čovjek koji se upozna s tim dokazima i shvati njihovu poruku, mora doći do spoznaje Svevišnjeg Allaha, Jednog i Jedinog, Koji ne može imati sudruga.

Treća faza je u vezi s čovjekom: “On vas stvara od jednog čovjeka…” Adema kog je Allah, dž.š., od zemlje stvorio, a zatim mu stvorio suprugu Havu. “…da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete.” Allah, dž.š., je dao da se ljudski rod razmnožava putem bračne veze i intimnog odnosa u kome dolazi do spoja muške ćelije koja se nalazi u kičmi čovjeka i ženske ćelije koja je smještena u maternici. “Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju.” O tome treba dobro razmisliti kako bi se taj fenomen shvatio i spoznala veličina Mudrog Stvoritelja.

I, na kraju, posljednja faza u vezi je s biljnim svijetom:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…”, svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavnja.

Zatim se u kontekstu kazivanja detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. ZuhdijaAdilović



[1] Et-Tevbe, 30.

[2] El-Džasije, 24.

[3] El-Bekara, 118.

[4] Sad, 29.

[5] Ez-Zumer, 3.

[6] El-E’araf, 54.

[7] En-Nahl, 65-73.

[8] Ove naučne istine o pretvaranju probavljene hrane u krv, a zatim pretvarnju krvi u vimenu u mlijeko nisu bile poznate ljudima u vrijeme objave Kur’ana. Te naučne istine otkrivene su tek u novije doba. U tome je jasan dokaz za one koji dokaz traže, da je Kur’an Allahova, dž.š., objava, jer ljudi u to doba nikako nisu mogli poznavati te istine.

[9] En-Neml, 59-64. Ova ajeta smo prokomentarisali u prethodnom poglavlju.

[10] El-Hadždž, 73.

[11] El-E’araf, 191-198.

[12] El-Furkan, 1-3.

[13] El-Ahkaf, 5.

[14] Promotri samo ljepotu kur’anskog stila izražavanja!

[15] Među Allahovim stvorenjima ima i onih koja su aktivna noću, a danju odmaraju. Međutim, ovi ajeti odnose se prvenstveno na čovjeka, a zatim na većinu stvorenja.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 6

Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.
Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha dž.š.

POJAVLJIVANJE VJERE KOJA JE UROĐENA U ČOVJEKU PRILIKOM TEŠKIH ISKUŠENJA
Čovjek se oholi i tvrdoglavo odbija iman dok se nalazi u dobru. Ponekad ga raskoš i izobilje još više udalje od Allaha, dž.š., ukoliko je njegovo srce bolesno. Međutim, kada se nađe u teškim trenucima čovjeku ponestaje snage i on prestaje da se oholi i da odbija tu veliku istinu.

UTJECAJ TEŠKIH ISKUŠENJA NA ČOVJEKA
1 – Teška iskušenja otkrivaju čovjekovu slabost, bespomoćnost i potrebu za pomoću. Tada nestaje njegove isprazne uobraženosti kojom se oholio prema Allahu i ljudima.
2 – S druge strane, tada se budi iman koji se nalazi u dubini njegovog bića. Allah, dž.š., kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali”.
3 – On tada zaboravlja sve one koje je obožavao mimo Allaha, ili zajedno sa Allahom, a zaboravlja i svoje nevjerstvo ako je bio ateista. On se u tom trenutku iskreno i iz dubine svoga srca okreće istinskom Allahu i samo Njega zove da ga izbavi iz nevolje u kojoj se našao.
Kur’an ljude suočava sa stvarnim stanjem kako bi im otkrio njihovu pravu vrijednost. Kur’an ide i dalje, pa ih suočava sa još jednom istinom koja im ukazuje na to koliko su odlutali od pravog puta.
Kamo sreće da oni – nakon što su u teškim momentima, razlučili istinu od neistine, spoznali Allaha, shvatili da jedino Allah može pomoći u bezizlaznim situacijama – da samo Njega obožavaju i samo Njemu dove upućuju, kamo sreće da su poslije svega toga ostali na pravom putu!
Naprotiv, zbog zablude i bolesti u kojoj se nalaze, oni se odmah, nakon što ih nedaća, zbog koje su se iskreno obraćali samo Allahu prođe, vraćaju svojoj uobičajenoj praksi, kao da se ništa nije desilo. Kao da oni nisu bili u velikoj krizi tokom koje su iskreno u Allaha povjerovali.
Ovo su činjenice s kojima ih suočava Kur’an časni, kako bi se zapitali za svoje stanje i napustili zabludu u kojoj se nalaze, te postali sljedbenici istine: “Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.”
“On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu, dž.š: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!”
Ovo su kur’anska ajeta iz sure Junus koja odslikavaju opće stanje čovjeka kojeg zadesi nevolja te pribjegne Allahu, dž.š, i samo od Allaha, dž.š, traži da otkloni njegovu tegobu. Ajeti čovjeka u nevolji opisuju u svim njegovim stanjima. Ako ga je savladala bolest zbog koje leži na strani, on Allaha priziva ležeći. A ako ga nevolja zadesi u sjedećem ili stojećem stanju on se Allahu, dž.š, obraća sjedeći, ili stojeći. Dakle, ako ga nedaća zadesi u bilo kojem stanju on se Allahu, dž.š, skrušeno moli da ga oslobodi te nedaće. Može se desiti da nevolja koja čovjeka zadesi bude psihičke, a ne fizičke naravi. On će, i u toj situaciji, uputiti dovu Allahu, dž.š. Čovjek u nevolji čini dovu Allahu, dž.š., u svakoj situaciji jer je nevolja koja ga je spopala prisutna u svakom stanju.
Da li se čovjek, nakon što mu Allah, dž.š., nevolju ukloni, sjeti kako je u momentu nevolje bio iskreno usmjeren ka Allahu, dž.š, i u svojoj nutrini bio siguran da mu niko drugi osim Allaha, dž.š, nije u stanju pomoći? Naprotiv! “A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.”
Kur’anski iskaz u ovim ajetima precizno opisuje stanje čvjeka koji je spašen nevolje u kojoj se bio našao, bilo da se radi o fizičkoj ili psihičkoj nevolji. Tek što ga je nevolja prošla on se uzoholi, napuše i nadmeno “prolazi” bez imalo osvrtanja, kao da do skora nije jecajući molio Allaha, dž.š, da mu pomogne. On je već zaboravio! “Kada čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kada ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.”

Čovjek u nevolji iskreno se obraća Allahu
Druga dva spomenuta ajeta iz sure Junus opisuju posebnu situaciju. Ta dva ajeta govore o grupi ljudi koji su se ukrcali na lađu kada je vrijeme bilo izuzetno povoljno i bez vjetra. Lađa ih je lahko nosila po mirnoj morskoj površini. Oni su bili radosni zbog takvog stanja i uživali u predivnom putovanju. Iznenada se pojavi jaka bura koja sve u trenu promijeni. U jednom momentu su se izmijenila njihova osjećanja, prilike i razmišljanja. Odjedanput je njihovu smirenost zamijenila uznemirenost i njihovu radost zamijenila zabrinutost. Na njihovim smirenim i ozarenim licima naglo se pojaviše tragovi straha i nedaće. Kome da se u takvom stanju obrate? U tim trenucima ih ne može niko spasiti osim Allaha, dž.š,. “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”
Nakon što su izgubili svaku nadu njihova srca usmjerila su se ka Allahu, dž.š,. Oni su shvatili da im nema spasitelja u datoj situaciji izuzev Allaha, dž.š. Nevolja je daleko veća od njihove moći i oni su pred njom potpuno nemoćni. Čovjek se uzoholi i nasilnički ponaša iz osjećaja snage i moći, smatrajući da ga niko i ništa ne može poraziti. Međutim, kada vidi kako njegova moć potpuno nestaje a nevolja se stalno povećava i kada ostane bez ikakave nade, tek tada sebe vidi u pravom svjetlu. U tom stanju nestaje njegovog lažnog kibura i silništva, te on pribjegava istinskoj snazi: snazi Svevišnjeg Allaha, čvrsto vjerujući da ga samo ona može spasiti i da je sve drugo ništavilo…
Kur’anski izraz ovu činjenicu veoma jasno ističe: “… iskreno se mole Allahu” U tom kritičnom trenutku, trenutku potpunog beznađa i bespomoći, čovjekova svijest o Allahu, dž.š, postaje potpuno jasna i duboko ukorijenjena u njegovom biću, kao da je ta istina u njegovom biću do tada bila prekrivena nekom koprenom koja je nestala te se ta istina odmah pokazala. Tada čovjekova usmjerenost ka Allahu, dž.š, biva potpuno iskrena. Prijeteća opasnost je zastrašujuća a jedini izlaz je kod Allaha, dž.š. Tada se čovjek čvrsto i iskreno drži tog izlaza. Kada se ljudi u takvom stanju iskreno Allahu, dž.š, obrate oni su potpuno iskreni: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” To zato što oni, u momentima nedaće, osjećaju da će im se Allah, dž.š., možda smilovati i spasiti ih iz nedaće u kojoj su se našli ukoliko se Njemu pokaju zbog svojih loših djela i vrate pravom putu. Njih strah dovede u situaciju iskrenog pokajanja i obećanja da će biti zahvalni. A zahvalnost se manifestuje isključivo pokornošću Allahu, dž.š.
Međutim, pitanje je: Koliko ta osjećanja ostaju iskrena?! Samo dok ne prođe nevolja. “A kad ih On izbavi, oni odjednom, bez ikakva osnova, čine nered na Zemlji!” Kako li je samo loš i nesretan taj čovjek!
Koprena koja je u njemu prekrivala istinu o Allahu, dž.š., ponovo se spustila i njegovo srce je ponovo zaprljano prljavštinom koja se prije toga na njemu bila naslagala. To stanje istinske spoznaje bilo je samo privremenog karaktera, prouzrokovano nevoljom koja ga je zadesila. Kada je te nevolje nestalo on se odmah vratio gafletu u kojem je prije bio.

Nepravdom čovjek čini štetu samome sebi
“O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti…”
Da, zaista je to samo kratki ovodunjalučki užitak. Taj prividni i kratkotrajni užitak njih odvodi od sjećanja na Allaha i budući svijet. Oni se potpuno odaju tom prividnom užitku i zaboravljaju na sve ostalo. Međutim, nepravda koju čine samo njima štetu nanosi. Jer, šta poslije kratkotrajnog užitka koji je ograničen trajanjem ljudskog života, ukoliko bi taj užitak potrajao cijeli ljudski život?! “…nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!” Tada će potpuno nestati tog užitka i svakog sjećanja na njega. Njemu neće preostati ništa drugo osim njegovog jadnog završetka u džehennemskoj patnji.
Ovo značenje se u Kur’anu ponavlja na više mjesta: “Reci: ‘Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite: ’Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’”
“Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan!”
“Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži, a kada ga neimaština zadesi onda očajava i nadu gubi. Kad ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: ‘Ovo sam i zaslužio i ja ne mislim da će čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka Džennet.’ A Mi ćemo one koji nisu vjerovali sigurno o onom što su radili obavijestiti i da iskuse patnju tešku – doista ćemo im dati.”
(Nastavit će se inša-Allah)
S arapskog preveo:
Dr. ZuhdijaAdilović

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 5

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[1]

Ovo je obraćanje ljudskoj svijesti i razumu ujedno. Ranije smo spominjali da se Kur’an često obraća ljudskoj svijesti i razumu u istom kontekstu i da to ima poseban značaj. Međutim, mi ćemo, ovdje, naglasiti razumske dokaze, jer smo u prošlom poglavlju dovoljno govorili o svijesti.

U prvom ajetu, nakon zahvale Allahu, dž.š., i salavata na Njegove robove koje je posebno počastio objavom, slijedi pitanje koje je upućeno cjelokupnom ljudskom biću, ali prije svega njegovom razumu: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?”

Odgovor na navedeno pitanje zahtijeva komparaciju, ako je ona uopće moguća, između Svevišnjeg Allaha i lažnih bogova koje pojedini obožavaju pored Njega, ili bez Njega.

Kur’anski tekst odmah nudi ljudskom razumu ono što će mu pomoći da sazna pravi odgovor na spomenuto pitanje, ukoliko on, zbog bilo kakvog razloga, taj odgovor ne zna. Prvo što mu Kur’an na tom planu nudi jeste drugo pitanje koje je veoma jednostavno, ali ako dođe do odgovora na njega odmah je saznao i odgovor na prvo pitanje. U drugom ajetu se postavlja pitanje: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? Ko vam je s neba kišu spustio te njome oživio vrtove predivnog izgleda? A vi niste mogli oživjeti njihovo drveće da nije bilo vode koju je Allah s neba spustio i osobine rasta, koju mu je Allah podario, nakon dodira s vodom.

Prije nego što čovjek odgovori na ovo pitanje, Kur’anski tekst mu već upućuje treće pitanje, koje, ustvari, sadrži odgovor na drugo: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?!”

Tako kur’anski tekst čovjeka stavlja u bezizlaznu situaciju, izuzev ukoliko da jedini ispravan odgovor na sva postavljena pitanja. “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Naprotiv, ne postoji!

Na prethodno pitanje, takođe, moguće je dati samo jedan odgovor: “Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo.” To je Allah!

Nakon odgovora na prvo pitanje, s kojim je započeta ova cjelina, takođe je postao jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?” Svakako, Allah!

Dovoljno je ljudskom razumu i njegovoj svijesti da čovjek prizna da je samo Allah, dž.š., jedan i jedini Bog kome sudruga nema. Međutim, Sveznajući i Mudri Allah, dž.š., zna da je ljudska narav takva da je treba konstantno upozoravati i podsjećati. Zato kur’anski kontekst nastavlja istu seriju pitanja: drugi, treći, četvrti i peti put.

“Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi.”

Prva serija pitanja se odnosi na stvaranje nebesa i Zemlje, na vodu koja se spušta s neba na Zemlju, na vrtove koji rastu pomoću vode koja se spušta. Druga serija pitanja u potpunosti se odnosi na Zemlju. U njima se spominje činjenica da je Zemlja učinjena nastambom za čovjeka; on na njoj nalazi opskrbu i sve što mu je potrebno za život do određenog vremena. Zatim se spominju rijeke koje se na Zemlji nalaze. Zatim, brda koja su namještena da Zemlju čine stabilnom. Zatim, pitka voda koju je Allah, dž.š., pripremio živim bićima da je piju, a koja je odvojena od slane vode kojom su prepuna mora i okeani… Sve su to znakovi Allahove, dž.š., milosti prema čovjeku i ujedno znakovi Njegove moći. Ko je drugi, mimo Svemogućeg Allaha, u stanju da sve to učini na takav način?! Nakon toga pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” dolazi na pravo mjesto. Odgovor na to pitanje već je dat poslije prethodne serije pitanja, ali on sada dobija još jaču potvrdu.

Treća serija pitanja odnosi se na  čovjekovo okruženje. Upozorava ga na ono što mu se dešava, ali čovjek, zbog svoje nemarnosti, to zaboravlja. “Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.” Koji je dao da generacije nasljeđuju druge, da na zemlji nasljeđujete svoje očeve i da se njome koristite u svom životu. Zar se sve to dešava samo od sebe? Kako bi se to uopće dešavalo da vas Allah, dž.š., nije izveo iz kičmi vaših očeva? Kako bi se to dešavalo da Allah ne daje da zemlja iza njih ostaje kako bi je vi naslijedili? Zatim dolazi toliko puta ponovljeno pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Odgovor je, svakako, isti.

Četvrta serija pitanja takođe se odnosi se na čovjeka, ali ovaj put ta pitanja ga podsjećaju na druge Allahove, dž.š., blagodati prema njemu: “Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje…” Danju vam put pokazuje pomoću Sunca, ali vi zaboravljate Njegove blagodati. Zato se sjetite upute u tminama noći na kopnu i u moru. U toj situaciji, vi ćete tražiti put, ali ga nećete naći, izuzev s Allahovom, dž.š., pomoći putem zvijezda koje vam pomažu da odredite pravac, ili putem Mjeseca koji vam svojom svjetlošću razotkriva dio tmine, ili putem svijeća i svjetiljki na čije pravljenje vas je uputio Allah, dž.š. Zatim, Allah, dž.š., čovjeka podsjeća na drugu Njegovu blagodat: “…i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred (kiše) milosti Svoje šalje.”  “Zar pored Allah postoji drugi bog?” Naprotiv! “Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju!”

I nakon svega slijedi zadnja serija pitanja koja se odnose na nebesa i Zemlju i međusobno povezuju ono što se na njima nalazi, a zatim slijedi pitanje o proživljenju nakon smrti: “Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje.” Zar ima neko drugi pored Allaha ko je u moćan da iz ničega stvori i da to ponovo učini kad hoće? Ima li neko drugi da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje? “Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”

Dok kur’anski tekst stigne do svog cilja, ljudska savjest i njegov razum takođe stignu do svog cilja – čvrste spoznaje velike istine da je Allah jedan i da mu sudruga nema. Kada je, na kraju, došao izazov: “Dokažite, ako istinu govorite!” odgovora na taj poziv nije bilo, nego ostaju samo potpuno ubjeđenje i predanost Njemu.

“Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni -, a ti reci: “Pa zašto Ga se onda ne bojite?” To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete? Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive. Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Pa kuda se onda odmećete? Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” i odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?! Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”[2]

Kontekst ovih ajeta približan je kontekstu prethodnih ajeta iz sure En-Neml, međutim postoje dvije razlike:

Prva: U prvom kontekstu spominju se Allahovi, dž.š., znkovi na nebesima, Zemlji i u samim ljudima, a zatim  se postavlja pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Prirodan odgovor na ovo pitanje u spomenutom kontekstu svakako je: Ne! Ne postoji drugi bog pored Allaha. Nepostoji sudrug Allahu, dž.š., u stvaranju, upravljanju i vladanju svime.

U tom kontekstu akcenat se stavlja na takozvane posrednike, upravo na njih, i u potpunosti negira njihovo postojanje. Oni se ovdje ne niječu direktno nego se njihovo postojanje niječe putem pitanja koje se konstantno ponavlja: Ima li neko od vaših takozvanih bogova da radi to i to od onoga što Allah, dž.š., čini? Ako je odgovor negativan – a on po naravi stvari mora biti negativan – šta onda “posrednici” uopće rade? A ako oni ništa ne rade, kakva je svhra njihovog postojanja? Oni, dakle, uopće ne postoje, jer ništa ne rade!

Druga: Ovaj kur’anski kontekst budi ljudski razum iz gafleta i upućuje ga na ispravan način razmišljanja. Razumu, koji je Allah, dž.š., stvorio da razmatra i razmišlja, nije dozvoljeno da se povodi za pukim pretpostavkama, bez jasnih i logičkh dokaza koji bi ih potvrdili. Poznato je da pretpostavke ne mogu zamijeniti istinu. Oni koji se povode za pretpostavkama dužni su da napuste taj pogrešan metod i da slijede ispravan put, put istinskih i jasnih dokaza.

Prvi ajet počinje pitanjem koje zaista okupira ljudski razum: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje? Čije su djelo sluh i vid? Ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo? Ko upravlja svim”? To su brza – tzv. blic-pitanja koja istovremeno obuhvataju razne oblasti. Ona ljudskom razumu daju prostora samo za jedan jedini odgovor: “Allah”! – reći će oni.” Ako je tako i ako ste već spoznali pravi odgovor na sva ta pitanja, zašto se onda Allaha ne bojite?

“To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?”

Allah Koga ste vi spoznali i za Koga znate da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje, da vid sluh i vid daje, da jedino On živo iz neživog izvodi i da samo On upravlja svime. To je vaš istinski Gospodar. Niko drugi ne može posjedovati epitete božanstva osim Njega. Pa kako se onda okrećete prema nekom drugom. Kako odstupate od jasne istine i stranputicu slijedite? Zaista, onaj koji istinu promaši mora sljediti zabludu!

“Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive.” Zato što su oni uporni u odbijanju istine, te zbog toga u zabludu zapadaju.

Zatim dolazi razgovor na koji smo ukazali: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Ako odgovor bude negativan, a sigurno će biti, onda: “Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Ako je tako jasno da samo Allah, dž.š., stvara iz ničega i da samo On to može ponovo učiniti, a da oni koje oni nazivaju Allahovim suparnicima ne mogu stvoriti iz ničega: “Pa kuda se onda odmećete?” kako se okrećete od istine i sljedite neistine i potvore?

Zatim dolazi drugi razgovor: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” odgovor je, kao i prethodni put negativan, jer nije zapamćeno da je ijedan od njihovih lažnih bogova objavio knjigu kao uputu čovječanstvu, niti poslao poslanika sa tom zadaćom. Ako je to tako, onda ti odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Samo On šalje poslanike, objavljuje knjige i ljude poziva u ono što je za njih dobro i na ovom i na budućem svijetu. “Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”[3]

Kontekst ide dalje i nastavlja sa sljedećim korakom u razgovoru: Ako samo Allah, dž.š., upućuje ka istini, a lažni bogovi ne upućuju, pa koga je onda preče slijediti? “Pa da li je onda dostojniji da bude poštovan onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi?” Je li preče Allaha slijediti, ili one koji ni sami nisu na pravom putu, izuzev ako ih neko drugi uputi? Spomenuta kur’anska ajeta ukazuju na kipove koje su predislamski Arapi obožavali. Međutim, ona se podjednako odnose na sve ka čemu ljudi streme mimo Allaha, u svakom periodu džahilijjeta. Sve što ljudi mimo Allaha veličaju ne posjeduje uputu, a ljudi misle da će ih to uputiti. Čemu će onda oni uputiti nego zabludi? “Šta vam je, kako rasuđujete?!”

Gdje vam je razum kojim prosuđujete? Kako vas je razum doveo do tako pogrešnih zaključaka, da svojim riječima i djelima potvrđujete da vam je preče lažne bogove slijediti nego Svevišnjeg Allaha, a vi znate da oni nisu u stanju sami sebe uputiti, a pogotovo ljude.

Razlog je u tome što se oni, u tome, ne oslanjaju na svoj razum. Da su se na razum oslonili došli bi do pravilnog zaključka. Jasni dokazi i argumenti postoje, ali oni slijede samo pretpostavke koje ih u zabludu odvode. “Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini.” A Allah najbolje zna šta oni čine: “Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”

“Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?![4]

Ovaj ajet sadrži najveći izazov kroz historiju zalutalom ljudskom razumu. Međutim, kao da je objavljen onima među nama danas koji su zalutali i poriču Allahovo, dž.š., postojanje, te se tako srozavaju do najnižih razina zablude i nevjerstva.

Oni su do te mjere otišli u zabludu, ali, ustvari, oni ne niječu Allahovo, dž.š., postojanje, jer je nemoguće da ljudska narav, ma koliko zalutala, niječe postojanje Tvorca. Oni, se ko zna iz kojih razloga, samo ohole i pretvaraju da niječu Allahovo postojanje.

Čak su i oni koji su živjeli u sjeni ateizma, u komunističkim državama, i bili u situaciji da ateizam uče u školama i koji su odgajani u tom duhu, čak i oni su nijekali Allaha samo zbog takvog okruženja i straha do vladajućeg režima. Evo primjera koji to najbolje potvrđuje:

Kada se Jurij Gagarin, prvi kosmonaut, vinuo u kosmos, bio je ushićen ljepotom svemira koju je tada vidio. On je vidio svemir u sasvim drugom svjetlu, potpuno različit od slike koju mi svakodnevno vidimo sa površine zemaljske kugle, okruženi zračnim omotačem. On nije vidio plavo nebo, kao što ga mi vidimo. On je vidio potpuno crno nebo, a na njemu izuzetno blistave planete i zvijezde. Prizor je bio, kako ga opisuju kosmonauti, kao komad crnog plišanog platna ukrašenog sjajnim draguljima.

Gagarin je bio iznenađen onim što je vidio – novim iskustvom i novim prizorom. Već smo govorili o tome da novi prizori bude zamrlu ljudsku svijest i uspavana ljudska osjećanja. Tako se i u konkretnom slučaju svemir pokazuje u novom svjetlu, onakav kakvog ga čovjek nije vidio. Tada čovjek spoznaje mnoge znakove u svemiru koje prije nije primjećivao. Jednostavno, osjeća Allahovo, dž.š., prisustvo u svim detaljima ogromnog svemirskog prostora.

To se upravo desilo Gagarinu. On je u jednom momentu zaboravio na ateizam u čijem duhu je odgajan tokom školovanja. Zaboravio je sve lekcije u kojima je slušao o tome da Boga nema. On je lebdio u svemiru ushićen Allahovim, dž.š., stvaranjem i zadivljen jasnim dokazima Njegove moći koju je tada vidio.

Kada se spustio na Zemlju dao je prvu izjavu brojnim novinarima koji su ga dočekali: “Kada sam se vinuo u kosmos obuzela me njegova ljepota te sam počeo tragati za Bogom!”

Tako progovara ljudska narav kada se suoči sa Istinom. To se desilo unatoč ateizmu kojemu je učen Gagarin![5]

Zaista je nemoguće da ljudska narav zaniječe Alahovo, dž.š., postojanje! “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo.”[6]

Ono što se u stvarnosti dešava jeste da čovjek koji je zalutao samo oholo želi zaobići ovu istinu, jer ne želi da se pokori Allahu, dž.š. Kada bi otvoreno priznao Allahovo, dž.š., postojanje onda bi bio prinuđen da Mu se pokorava i da Ga obožava, a on to, zbog nečega, ne želi. Umjesto da se pokaže njegova slabost i nepotpunost tim priznanjem, on počinje da “filozofira” i tvrdi da ne vjeruje u postojanje Boga.

Nemoguće je da ljudska narav niječe Allahovo, dž.š., postojanje, dok je cijeli svemir oko nje, sa svim što je u njemu, upućuje na tu istinu. U protivnom, kako će odgovoriti na pitanje početka stvaranja? Kako će riješiti tu zagonetku ukoliko ne prizna da Allah, dž.š., postoji? Kako je nastalo sve ono što naša osjetila osjećaju a što se ne može poreći? Kako su nastala nebesa, Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezde, planete… sve što je na Zemlji zajedno sa samim čovjekom?

Kako je sve to nastalo? Bez tvorca? Tek tako, ni iz ničega! Samo od sebe!!! Zatim, kako je sve to tako skladno uređeno? Zatim, kako je taj sklad ostao očuvan milionima godina koje ljudski razum nije u stanju pojmiti, a da se nikada ne poremeti?

Zar se sve to dešava bez tvorca? Može li razum prihvatiti tako nešto, pa čak iako je zalutao i ako tumara u tami?

Tvrde da je “priroda” tvorac! Lažu! A šta je to, zapravo, priroda?!

Oni tvrde da priroda stvara sve i da je njena moć neograničena![7] Subhanallah, zar to nije Allah? On je Onaj koji sve stvara i čija moć nema ograničenja. Zašto onda da Allaha nazivamo prirodom? Ima li u ovom čudnom imenovanju Boga ikakve logike? Ne, ovdje su po srijedi samo hirovi i strasti, a ne razum, niti “filozofija“! Hir koji čovjeka sprečava da prizna istinu, iako se ona nalazi u njegovoj nutrini. On je svjestan da je Allah Istina. “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.”[8]

Međutim, Kur’an im, još prije 1400 godina, upućuje izazov koji još traje i koji će trajati sve do Sudnjeg dana: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” Da su sami sebe stvorili, to ne tvrde ni najzalutaliji među ljudima. Ostalo je prvo pitanje bez odgovora: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni?” To je zašutkujuće pitanje na koje ni najoholiji nije u stanju pozitivno odgovoriti. Ostaje samo jedan odgovor. A to je da postoji Tvorac koji je sva stvorenja stvorio svojom moći i da samo On, bez ikakvog sudruga, svime upravlja. To je činjenica koju ljudska narav nije u stanju poreći, ma koliko odlutala i ma koliko u zabludi daleko otišla. Tu činjenicu samo oholi poriču svojim jezicima zato što im teško pada da Allaha, dž.š., obožavaju. “Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”[9]

Mi od Allaha, dž.š., zaštitu tražimo, kako nam je naredio, i istovremeno vjerujemo da oni koji Allaha, dž.š., negiraju to ne čine stvarno, nego se samo pretvaraju. Čak i ako neka koprena prekrije njihova srca, duše, sluh i vid, oni mogu prepoznati istinu o Bogu, kao što se to desilo Gagarinu.

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović



[1] En-Neml, 59-64.

[2] Junus, 31-36.

[3] Junus, 25.

[4] Et-Tur, 35

[5] Komunistički režim u Rusiji naljutio se na Gagarina zbog te izjave te ga prisilio da joj doda riječi kojima će sve to zanijekati pa je rekao: “… dugo sam tragao za njim, ali Ga nisam našao!!” Ta njegova druga izjava emitovana je samo nekoliko sati nakon prve!!!

[6] El-E’araf, 172.

[7] Ovako tvrdi Darvin i priznaje neograničenu Božiju moć, ali je ne pripisuje njenom istinskom vlasniku Allahu, dž.š.

[8] En-Neml, 14.

[9] El-Mu’min, 56.

OPTUŽBA ISLAMA ZA TERORIZAM – NAJVEĆI UZROK ISLAMOFOBIJE

OPTUŽBA ISLAMA ZA TERORIZAM – NAJVEĆI UZROK ISLAMOFOBIJE

Sažetak

 

Autor u ovom radu inicira pitanje (ne)definiranosti pojma terorizam i njegovog pogrešnog tumačenja na međunarodnoj sceni danas, zatim optužbu islama da se u svom nastanku i razvoju širio sabljom. On navodi primjere tolerancije posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., prema nemuslimanima, primjere iz života ashaba i drugih generacija muslimana kroz cijelu historiju, koji potvrđuju da je tolerancija muslimana prema nemuslimana utemeljena u korijenima njihovog vjerovanja, te da ona nikada nije bila zbog slabosti i nemoći muslimana. To se moglo primijetiti na svim meridijanima do kojih je islam došao, od Afrike i Azije, pa do Evrope. Sve to na najbolji način potvrđuje i ilustrira, nama svima dobro poznati, status nemuslimana za vrijeme islamske vladavine na ovim prostorima. Da je to tako, muslimani BiH pokazali su i u ovoj  posljednjoj  brutalnoj  agresiji  na  njihovu  domovinu,  tokom koje je rušenje džamija od strane nemuslimana bila opća pojava, a rušenje crkava od strane muslimana samo poneki izuzetak.

Zato, svaka optužba islama za terorizam i nekorektan odnsos prema nemuslimanima, koja je danas najveći uzročnik islamofoboije, neutemeljena je i neopravdana.

U  zaključnim  razmatranjima  autor  naglašava  da  je  islam

uvijek,  za  razliku  od  mnogih  drugih,  gradio  i gradi  civilizaciju dijaloga i dogovora, a ne civilizaciju sukoba i razdora.

Uvod

 

Islam je posljednja objavljena vjera. Njime je Allah, dž.š., završio ciklus objave, derogirao objave prije njega i učinio ga jedinom vjerom kojom je On zadovoljan.

Islam je pokazao svoju uspješnost u rješavanju životnih problema tokom različitih vremenskih perioda i na različitim mjestima.  Čovječanstvo  je  dostiglo  najveći  stepen  pravde, jednakosti i slobode upravo u svjetlu vladavine islama. To je općepoznata činjenica, a ne samo mašta, ali je, nažalost, mnogi nisu ili neće da budu svjesni. Naprotiv, danas su mnogi pogledi sa zlim namjerama uprti u islam, s ciljem da ga ocrne i da tu historijsku činjenicu sakriju. Oni su slični onima koji pušući svojim ustima žele da ugase Sunčevu svjetlost.

Najveći  politički,  medijski  i  ideološki  potencijali  Zapada usmjereni su ka muslimanima optužujući jedino njih i njihovu vjeru islam za svjetski terorizam. Neki od njih su pokušali da utemelje svoje optužbe tako što su ustvrdili da korijeni terorizma kod muslimana leže upravo u njihovom vjerovanju i vjerozakoniku. Oni tako žele dokazati da je upravo islam taj koji odgaja svoje sljedbenike kao teroriste. Istinski musliman, po njima, teroristički je projekat, i on je spreman da ubija. Oni time žele zastrašiti svijet i udaljiti što veći broj ljudi od islama. Zapad odavno pokazuje duple standarde.  Kada  se  desi  zločin  kojeg  je  počinio  neki  jevrej, kršćanin, ili pripadnik bilo koje vjere ili sekte, neće kazati da je to počinio jevrej ili kršćanin, ali kada to uradi musliman, onda će reći da je to počinio muslimanski terorist.

Oni su  islam stavili u kafez optužbe, zatim ga osudili bez svjedoka i bilo kakva dokaza. Kada se vidi ovakva nepravda i pravi teror koji se vrši nad islamom, čovjek ne može ostati ravnodušan.

Termin  terorizam  zauzima  veoma  visoko  mjesto  u savremenom političkom diskursu i ima zastrašujuću težinu, do te mjere da je i sam postao jedno od najefikasnijih sredstava terora. Optužba  za  terorizam  postala  je  razlogom,  oko  kojeg  nema diskusije, za napad na narode, pokrete i pojedince, pa čak i za pojedine vlade, kako bi se ponizile, ili, pak, zbrisale sa lica zemlje. Često se dešava da je samo naznaka da postoje indicije da se radi o optužbi   za   terorizam   dovoljna   da   se   to   smatra   otvorenom prijetnjom onome prema kome je usmjerena i dovoljnim razlogom za oružani  napad,  izuzev  ako  se preda  i popusti pred  ovakvim vidom terora.1

1  Vidjeti: Posljedice ideološki iskrivljenog shvatanja svjetskog terorizma, Dr. Se’ad eš-Šehrani, znanstveni odbor za Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g.

Zato je neophodno raditi na rasvjetljavanju ovog problema, kako bi se otklonile mnoge nejasnoće i nepravilnosti koje su omogućile zloupotrebu i preuveličavanje istog. To je obaveza svakog časnog istraživača, mislioca i intelektualca.

 

Jezička definicija terorizma

 

U arapsko jeziku riječ irhab ima značenje straha i zastrašivanja,

a u drugom obliku znači potpuno posvećivanje ibadetu.

Kur’an ovaj termin ne koristi u spomenutom značenju, nego koristi njegove izvedenice koje upućuju na zastrašivanje, strah, uplašenost i sl., i druge izvedenice koje upućuju na pobožnost i isposništvo. U Kur’anu se izvedenice iz arapske riječi (rhb) spominju sedam  puta,   na   različitim   mjestima,   sa   značenjem   straha   i zastrašivanja:

“…on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.” (Al-A’raf, 154)

“… i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispunit ću i Ja Svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!” (Al-Baqara, 40)

“…samo je jedan Bog -, i samo se Mene bojte!” (An-Nahl, 51)

“I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih…” (Al-Anfal, 60)

“I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.” (Al-A’raf, 116)

“Oni se više boje vas nego Allaha, zato što su oni ljudi nerazumni.” (Al-Hašr, 13)

“Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.” (Al-Anbiya, 90)

S druge strane, izvedenice koje upućuju na ibadet i isposništvo spominju se pet puta :

Riječ ruhban (isposnik) spomenuta je u suri et-Tewba, 34, termin ruhbanen navodi se u suri el-Maida, 82, tremin ruhbanuhum u suri et-Tewba, 31, i riječ rehbanijjetun (isposništvo) u suri el- Hadid, 27.

 

Terminološko značenje pojma terorizam

 

Savremeni islamski učenjaci definirali su termin terorizam na 16.  zasjedanju  Svjetskog  foruma  islamskog  fikha,  kojeg  vodi Rabita, u Mekki, januara 2002. godine. U toj definiciji stoji: “Terorizam je nasilničko djelo koje, bez razloga, čine pojedinci, grupe, ili države, protiv drugih ljudi: njihove vjere, života, razuma, ili imetka. Terorističkim činom se smatra i svaki vid prijetnje koji ima za cilj zločinačko zastrašivanje.”2

Slična definicija terorizma prisutna je i u savremenoj zapadnoj literaturi.

Pojedine  države  terorizam  uzimaju  kao  glavnu  strategiju vladavine, kao što je Hitlerova Njemačka, ili Staljinov SSSR, radi ostvarivanja političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih interesa. Ujedinjene Nacije proglasile su određen broj organizacija terorističkim, kao što su: italijanski “Crveni odredi”, japanska “Crvena armija”, irska “Republikanska vojska” baskijska “Eta”, nekoliko palestinskih organizacija na čelu sa “Fatahom”… To su najpoznatije terorističke organizacije 20. stoljeća, uvrštavajući još neke islamske organizacije, u posljednje vrijeme, na čelu sa “Al- Kaidom”.

 

Optužba islama za terorizam

 

Mnogi zapadni mediji danas optužuju muslimane za terorizam i nasilje do te mjere da je kod mnogih zapadnjaka terorizam postao neizostavna odrednica islama. Oni misle da učenje islama podstiče

 

2 El-Irhabu vel-unfu vet-tetarruf fi mizani eš-šer’, Isam’il Lutfi, Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g., Rijad.

Opširnije o značenju terorizma na našem jeziku vidjeti: Međunarodni odnosi, 127-133, dr. Džemal Najetović, Novi Pazar, 2012.

 

 terorizam i muslimane odgaja da budu teroristi. Međutim, to je daleko od istinskog islama i njegovog učenja. Islam ni u jednom segmentu ne odobrava teror, jer po islamskom učenju zastrašivanje nevinih ljudi i ugrožavanje njihovih života, imetaka i sigurnosti spada u najteže velike grijehe (el-kebair) za koje je propisana oštra sankcija u islamskom zakonodavstvu (hadul-hiraba). Potrebno je istaći da postoje određeni krugovi koji su pokušali tendenciozno protumačiti neke šerijatske tekstove u kojima se navodi pojam rehebejerhebu, od čega je, u arapskom jeziku izvedena imenica irhab, što u savremenom arapskom jeziku znači teror. Međutim, treba znati da jedno od temeljnih pravila u ispravnoj kur’anskoj egzegezi (tefsiru) kaže da se Kur’an mora tumačiti shodno značenjima koja je arapski jezik imao u vrijeme objave Kur’ana a ne prema onim značenjima koja su nastala kasnije s obzirom da je i arapski, kao i svaki drugi jezik, tokom povijesti pretrpio određene promjene, pa su neke riječi poprimile sasvim drugačija značenja. Ono što je važno naglasiti jeste da šerijatski tesktovi (Kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika) u sebi ne sadrže ništa što bi opravdavalo terorizam ili pozivalo u njega. Ono što se spominje u 60.  ajetu  sure  El-Enfal:  “Protiv  njih  pripremite  svu  silu  koju možete, kako biste njome zastrašili Allahove i vaše neprijatelje i druge za koje vi ne znate, a Allah ih dobro zna”, nije nikakav poziv za teroriziranje ljudi, već legitimna priprema za odbranu od neprijateljskog  napada.  Upravo  tako  su  ovaj  ajet  protumačili klasični  komentatori  Kur’ana  poput  Ibn  Džerira  et-Taberija  i drugih. 3

Poznato je da sve države i narodi imaju svoje vojske, da ih naoružavaju i pripremaju za odbranu svoga suvereniteta i svojih granica.  Otuda  brojne  vojne  vježbe  kako  bi  svoje  protivnike upozorili na silu kojom raspolažu, s ciljem da se ovi ne usude napasti ih, nego da ih uvažavaju i poštuju. To je općepoznato, nešto što  prakticiraju  svi  narodi,  što  je  dozvoljeno  po  svim međunarodnim  zakonima  i  niko  ne  može  kazati  da  to  nije legitimno. To je pravo svake države i svakog naroda. Muslimani, isto tako, imaju pravo na svoju oružanu silu, koja će njihove neprijatelje primorati da ih uvažavaju i poštuju, a ne da ih, kada to zažele, napadaju i osvajaju. Iz navedenog se jasno da razumjeti da

3     Vidjeti: El-Džuzuru et-tarihijjetu li hakikati el-guluvv vet-tetarruf vel-irhab, dr. Ali eš-Šibl. Tefsiru et-Taberi, 6/274.

riječi kako bi njome zastrašili iz citiranog kur’anskog ajeta imaju pozitivno značenje i da se time ima za cilj spriječiti ratovanje, ubijanje, razaranje i nered. Ova vrsta zastrašivanja nije teror, već nešto što je u funkciji sprečavanja i prevencije sukoba, nasilja i rata. Zašto onda optuživati Kur’an da u sebi sadrži elemente koji podstiču na terorizam!? Uistinu, to je gnusna laž i potvora! Islam to odbija u svakom svom segmentu, čak i onom etimološkom: sam korijen iz kojeg je izvedena riječ islam znači mir i život u miru. Stoga je sasvim razumljivo da islam zabranjuje svaki oblik ekstremizma i teroriziranja ljudi. Posebno je zabranjeno vršiti teror nad onima koji su nevini, kao što se dešava u slučaju otmice aviona ili uzimanja ljudi kao talaca. Shodno islamskom učenju, ni u kom slučaju nije dozvoljeno koristiti se zabranjenim sredstvima da bi se ostvario čak i legitiman cilj. To je u potpunoj suprotnosti sa principom koji kaže da cilj opravdava sredstvo. U islamu i sredstvo mora biti dozvoljeno i legitimno.

 

Pogrešno razumijevanje terorizma

 

Optužba za terorizam postala je opasno oružje koje se uperuje protiv mnogih naroda, grupa, organizacija, a ponekad i protiv pojedinih vlada i država. Dovoljna je samo optužiti neku instituciju za terorizam da se ona odmah osudi i preduzmu mjere za njeno kažnjavanje,  ili  se  povede  otvoreni  rat  protiv  nje.  Slobodno možemo reći da je optužba za terorizam postala najefikasnije sredstvo kojim se terorizam služi. Najopasnije u upotrebi termina terorizam danas je to što se svjesno miješa i izjednačava pojam nasilnika i žrtve, napadača i obespravljenog, a ponekad to ide do te mjere da se potpuno izvrću činjenice i legalizira ono što radi nasilnik i napadač, a žtrva se optužuje za terorizam.

Ispravan pogled na djela koja se danas nazivaju terorizmom zahtijeva  da  napravimo  razliku  između  njih  i  da  svako  djelo stavimo  tamo  gdje  ono  stvarno  pripada.  To  su  osnove  koje zahtijeva pravda i pravilno prosuđivanje. Stavljanje svih u isti koš i izjednačavanje različitih stvari nije ništa drugo do jedan od vidova zabluđivanja, obmane i prevare.

Dužni smo napraviti razliku između slijedećih situacija:

1 – Nasilnik koji nepravedno čini nasilje protiv nevine žrtve.

2 – Nasilnik i onaj prema kome se nasilje čini podjednako su nasilni i nepravedni.

3 – Onaj ko  je zanemario  legalna sredstva za  ostvarivanje svojih prava i odmah upotrijebio nasilje i teror.

4  –  Onaj  ko  je  iskoristio  sva  legalna  nenasilna  sredstva  i potpuno ih iscrpio a nije ostvario svoja prava, niti otklonio nepravdu koju prema njemu njegov protivnik uporno čini.

5 – Onaj ko pribjegava nasilju u samoodbrani, nakon što je isto doživio od svog protivnika, koji je prvi počeo činiti nasilje.

6 – Onaj čije je zagarantirano i općepriznato pravo uzurpirano.

7 – Onaj koji samo tvrdi da ima pravo na nešto, ali mu to nije priznato.

Danas imamo na sceni sve spomenute situacije onih koji se  optužuju i kažnjavaju za terorizam, iako međunarodno pravo, niti bilo koja vjera, ili bilo koji moralni koncept ne opravdavaju izjednačavanje spomenutih kategorija i osuđivanje svih zajedno, bez ikakve razlike među njima. Međutim, danas većina političara i novinara koji ih slijede to čini, kako bi manipulirali narodima, i to na način koji je sam po sebi teror protiv onih čija su legitimna prava ugrožena, kako ne bi bili u stanju da se odupru i ostvare svoja prava. On to čine tako da cijeli svijet zastrašuju od bilo koga, ili bilo koje organizacije i grupe čiji pripadnici zahtijevaju istinu, pravdu i poštenje.

Ako logika stvari zahtijeva da svakog nepravednog teroristu najstrožije osudimo, bez obzira što on tim putem traži svoja prava, ukoliko nije iskoristio sve legalne načine borbe, ista ta logika zahtijeva da podržimo svakog onog ko je ustao da se brani i ostvari svoja prava nakon što je iscrpio sve legitimne mogućnosti a nije ostvario svoja prava. Još gore i opasnije od toga je da se onaj prema kome se nasilje nepravedno čini proglasi krivim i optuži za terorizam, a istovremeno se potpuno prešućuje nepravda koju je pretrpio, te pravda nasilnik koji je nepravdu počinio. Naprotiv, čak taj nepravedni nasilnik ima podršku šire međunarodne zajednice.4

4     Medželletu Kullijeti usul ed-din ved-da’vah, 2/912-914.

Uzroci širenja islama

Šejh Ibrahim Vadika,5 generalni sekretar Islamske rabite u Konakriju – Gvineja, kaže da su izjave pojedinih orijentalista da se islam širio sabljom, te da ljudi tada nisu imali drugog izbora: islam ili smrt, te da su nagla osvajanja tako velikih teritorija od strane muslimana dokaz da se islam širio sabljom, izjave koje su u potpunoj suprotnosti sa istinom i samo svjedoče neprijateljstvo prema islamu. Naprotiv, mi o pitanju širenja islama primjećujemo slijedeće činjenice.

Prvo. Postojanje nemuslimanskih zajednica, kao što su jevrejska, kršćanska i druge, sa svim pravima koje slobodno i u punoj sigurnosti uživaju u islamskim državama, najbolji je dokaz neistinosti tih tvrdnji.

Drugo. Historija čovječanstva potvrđuje da svaki sistem koji je nastao putem sablje, ukoliko nestane te sablje, također nestaje.

Treće. I pored velike slabosti kojoj su muslimani današnjice izloženi, mi vidimo kako se islam i dalje širi u zemljama u koje nisu   kročile   ranije   generacije   muslimana.   Zato   je   potpuno neispravna tvrdnja onih koji kažu da se islam raširio sabljom. Islam je, od samog početka, bio primjer tolerancije među ljudima i sablju je upotrebljavao samo kada nije imao drugog izlaza u odbrani slobode vjerovanja i misli svih ljudi. Prve generacije muslimana nudile  su  islam  drugim  narodima  iz  prizme  kur’anskog  ajeta  u kome stoji:

“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (An-Nahl, 125)

Stoga, ko hoće, neka vjeruje, a ko hoće, neka ne vjeruje. Koliko je prvih misionara islama nepravedno i bez razloga ubijeno, nakon što su poslani od strane Poslanika, s.a.v.s., da poučavaju plemena i narode koji su prihvatili islam. Muslimanska osvajanja pojedinih pokrajina rezultat su ponašanja pojedinih plemena i vladara koji su uzurpirali ljudske slobode u izboru vjere i ubijali misionare Istine.

5     Istina  o  islamu,  četrnaesti  svjetski  kongres  Vrhovnog  vijeća  za  islamske djelatnosti, 1423, h.g., str. 66-68.

Primjer  prelaska  u  islam  sirijskih  kršćana,  zatim  mnogih naroda Afrike i, konačno, širenje islama na Balkanu, najočitiji su primjeri širenja islama bez upotrebe sile.

Ovdje je prigodno spomenuti događaj koji se desio jednom čovjeku koji je ušao kod abbasijskog halife Me’muna, r.a., i obratio mu se grubim riječima, a ovaj mu je odgovorio: “Allah je poslao nekoga ko je bolji od tebe drugome ko je sigurno gori od mene, pa mu je naredio da bude blag prema njemu: poslao je Allahove poslanike Musaa i Haruna, a.s., a oni su sigurno bolji od tebe, Faraonu, koji je gori od mene, ali im je rekao: ‘Obratite mu se lijepim govorom, kako bi pouku primio ili se Boga uplašio.’”

Svevišnji     Gospodar,     Allah,     dž.š.,     Svoga     miljenika Muhammeda, s.a.v.s., opisuje riječima: “Zaista si ti na visokom stepenu  morala!”  Visok  stepen  odgoja  bila  je  osobina  koja  je krasila Poslanika, s.a.v.s., u metodu njegovog pozivanja u Allahovu vjeru. Uvijek je preferirao blagost i lijepu riječ nad grubošću i nasiljem. Navest ćemo nekoliko hadisa o toj temi.

      “Zaista je Allah blag i voli blagost u svemu.” Povod ovog hadisa   najbolje  govori  o   veličini  odgoja  Poslanika, s.a.v.s., ali, istovremeno, o iskvarenosti duša jevreja koji su mu činili razne intrige. Buharija, r.a., prenosi od Aiše, r.a., da je, jedne prilike, jedna grupa jevreja zatražila dozvolu za ulazak kod Poslnaika, s.a.v.s., pa kada su ušli, pozdravili su ga riječima: “Essammu alejk!” (iskrivljena verzija selama, koja znači: neka je otrov na tebe), na što je h. Aiša odgovorila: “Alejkumussammu vella’neh!” (Neka je otrov i prokletstvo na vas!), a Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost u svemu!” Aiša mu tada reče: “Zar nisi čuo šta su rekli?!” On tada reče: “Jesam, i samo sam im odgovorio: Ve alejkum (i na vas).”

      Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “O Aiša, zaista je Allah blag i voli blagost. On daje za blagost (Svojih robova) ono što ne daje za grubost, niti za bilo šta drugo.”6

      “Kome je dat udio u blagosti, dat mu je udio u dobru, a kome je uskraćen udio u blagosti, uskraćen mu je udio u

6     Muslim, 2593.

dobru.”

      “Poslanik, s.av.s., kada bi bio u prilici da bira između dvoje, uvijek bi odabrao lakše, izuzev ako se radilo o grijehu – on bi bio daleko od njega. Poslanik, s.a.v.s., nikada se nije svetio zbog nečeg ličnog, nego samo ukoliko se povrijede Allahove svetinje – onda bi se svetio radi Allaha.”7

 

Tolerancija Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima

 

Tolerantan odnos Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima najbolji je demant tvrdnji da se islam širio sabljom. Svevišnji Gospodar poslao je Svoga Poslanika, s.a.v.s., kao milost svim ljudima. On je primjer ljudskog savršenstva u svakom segmentu svoga života, u odnosu prema svome Gospodaru, prema svim ljudima, muškarcima i ženama, svim rasama i bojama, kao i svim uzrastima, muslimanima i nemuslimanima. Džabir, r.a., kaže: “Poslanik, s.a.v.s., bio je jednostavan čovjek, prefinjenog morala, krasile su ga samo lijepe osobine.”8

Mnogobrojni  su  primjeri  tolerancije  Poslanika,  s.a.v.s.,  prema nemuslimanima, a navest ćemo samo neke.

1- Za njega je Allah, dž.š., kazao: “Mi smo te poslali kao milost svim svjetovima.” (El-Enbija, 107) On je bio istinska milost svim stvorenjima. Imam Buhari u svom Sahihu naslovljava jedno poglavlje sa: “Milost prema ljudima i životinjama.”

2 – Poznato je da Poslanik, s.a.v.s., nakon oslobađanja Mekke, svojim najvećim neprijateljima, koji još nisu bili oružje ispustili iz svojih ruku, izrekao je čuvene riječi: “Idite, vi ste slobodni!”

3 – Učio  je dovu majci čuvenog ashaba Ebu Hurejre prije nego što je primila islam. Muslim u svom Sahihu prenosi da je Ebu Hurejre rekao: “Pozvao sam svoju majku u islam dok je još u mnogoboštvu bila. Jedne prilike uzvratila mi je lošim riječima o Poslaniku, s.a.v.s., pa sam otišao plačući do Poslanika, s.a.v.s., i kazao mu šta se desilo, te ga zamolio da joj učini dovu da je Allah uputi na Pravi put. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Allahu moj, Ti uputi majku Ebu Hurejre!’ Obradovao sam se dovi Poslanika, s.a.v.s., i pohitao kući. Tamo sam našao zaključana vrata i čuo glas

7     Buharija, 3560, Muslim, 2327.

8     Muslim, 1213.

majke koja mi kaže da malo sačekam. Čuo sam kako prosipa vodu i shvatio da se kupa. Nakon toga se pokrila i došla da otvori vrata izgovarajući: ‘Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden  resulullah’,  i  tako  prešla  na  islam.  Zatim  sam, plačući od radosti, otišao do Poslanika, s.av.s., da ga obavijestim šta se desilo.”9

Ensarije su došle Poslainiku, s.a.v.s., i kazali: “O Allahov Poslaniče,  čini  dovu  protiv  plemena  Sekif!”  A  on  odgovori: “Allahu, uputi Sekif!” Oni ponoviše: “Allahov Poslaniče, dovi protiv njih!”, a on odgovori: “Allahu, uputi Sekif!” Ponovo su zatražili isto, a Poslanik, s.a.v.s., ponovi istu dovu.10 Oni su nakon toga primili islam i bili među najboljim muslimanima, među njima je bilo i poznatih alima i vojskovođa.

Tolerancija Poslanika, s.a.v.s., prema nemuslimanima ogleda se   i  u   pismima   koja   im   je   poslao,   a   koja   su   sadržavala najprefinjenije i najljepše riječi kojim ih poziva u islam. Poslanik,  s.a.v.s.,  posjetio  je  bolesnika  jevreja,  što  prenosi

Buharija.11

Trgovao je i poslovao sa nemuslimanima, te naređivao da se pazi rodbina, makar bili i nemuslimani. Naredio je Esmi, kćerki Ebu Bekra, da posjećuje i pazi svoju majku (koja nije bila muslimanka).12

U Medini, prilikom formiranja prve muslimanske zajednice, jevreji su živjeli zajedno sa muslimanima pod ugovorom. Poslanik, s.a.v.s., bio je izuzetno tolerantan i blag prema njima, sve dok nisu prekršili ugovor i izdali Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Ko učini nepravdu prema nemuslimanu koji je pod ugovorom, ili ga ošteti, ili optereti preko njegove moći, ili od njega nešto silom uzme, ja ću protiv njega svjedočiti na Sudnjem danu.”13

Konačno, poznati Medinski ustav, koji se sastojao od 42 stavke,  kroz  nekoliko  njih  tretirao  je  prava  jevreja  u  prvoj medinskoj zajednici.14

9     Muslim, 2491.

10   Tarihu-l-medina, Ibn Šejbe, 2\98

11   Buharija, hadis broj: 5657.

12   Buharija, hadis broj: 2620.

13   Buharija, hadis broj: 3166.

14   Kompletan tekst Povelje naveden je u slijedećim izvorima: El-Emval, Ebu

Ubejd, str. 292-295, El-Emval, Ibn Nedževejh, str: 2/466-470, Siretu Ibn Hišam,

2/292.

Ovaj  metod  tolerantnog  ophođenja  prema  drugom  i drugačijem, kojeg je Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom najbolje pokazao, nadilazeći svoje lične prohtjeve, još uvijek daje krasne plodove kod njegovih sljedbenika. Taj metod je imao veliki utjecaj na ashabe i tabi’ine, r.a., zatim na sve generacije muslimana do danas.  To  se  jasno  vidi  iz  različitih  epoha  historije  islama  i islamske kulture i civilizacije.

Primjeri tolerancije prema nemuslimanima od strane prvih generacija muslimana

Historija islama svjedoči da muslimani nikada nisu nijednog nemuslimana prisilili da napusti svoju vjeru. Islam je vjera razuma i u potpunom skladu sa osnovnim ljudskim potrebama, te ne dozvoljava da se bilo ko u nju uvodi nasilno. Suživot muslimana sa jevrejima i kršćanima je činjenica kroz cijelu historiju islama, i nije zabilježen  ni  jedan  jedini  primjer  nasilnog  primanja  islama  od nekog jevreja, kršćanina, ili pripadnika bilo koje druge vjere.15

Thomas Arnold piše: “Nismo čuli ni za jedan pokušaj nasilnog uvođenja  u  islam  nekog  od  nemuslimana,  niti  za  slučaj sistematskog ugnjetavanja kršćana s ciljem istrebljenja kršćanstva.”16

Period prve četverice halifa bio je nastavak prakse Poslanika, s.a.v.s., i svjedočio je mnoge primjere tolerantnosti islama prema nemuslimanima. Evo samo nekoliko primjera.

1 – Halid ibn Velid, za vrijeme halife Ebu Bekra, sklopio je sa stanovnicima Hire u Iraku, koji su bili kršćani, ugovor u kome je stajalo: “Kada bilo koji starac toliko oslabi da nije u stanju zarađivati, ili ga zadesi kakva bolest, ili je osiromašio nakon bogatstva   toliko   da   mu   njegovi   sunarodnjaci   daju   sadaku, oslobađam ga  od  poreza  i određujem  mu  egzistenciju,  njemu  i njegovoj porodici, iz državne kase.”17

Oni koji teže za uspostavom solidarnosti u društvu i tragaju za primjerima te solidarnosti, neće naći bolji primjer od ovog, koji pokazuje toleranciju i solidarnost islama prema nemuslimanima. Islamska solidarnost ne dozvoljava da i jedan nemusliman pod islamskom vlašću bude u takvoj situaciji da ovisi o sadaki drugih.

15   Vidjeti: Akduz-zimmeti fi et-tešri’ el-islamijj, Muhammed Al-Matredi, 17.

16   Poziv u islam, Tomas Arnold, 99.

17   Kitabu el-kharadž, Ebu Jusuf, 306.

2 – Halifa Ebu Bekr savjetovao je svoju vojsku riječima: “Prolazit ćete pored svećenika u manastirima koji tvrde da su se posvetili samo Bogu. Ostavite ih i nemojte rušiti njihove bogomolje.”18

3 – Drugi halifa, Omer, r.a., svoje namjesnike savjetuje da budu korektni prema nemuslimanima i poštuju ugovore s njima, te da ih ne opterećuju preko njihovih mogućnosti.19

4  –  Halifa  Omer  b.  Abdul-Aziz  naredio  je  glasnicima  da pozovu sve one koji imaju neku žalbu da je iznesu. Došao mu je jedan nemusliman i rekao: “O vladaru pravovjernih, ja te molim da postupiš po Kur’anu!” On mu reče: “O čemu se radi?” “Abbas b. El-Velid b. Abdul-Melik oteo mi je moju zemlju.” Abbas je bio prisutan, pa ga je halifa upitao: “Je li to tačno?” On odgovori: “Jeste, to je meni poklonio i prepisao namjesnik El-Velid.” Omer upita nemuslimana šta on kaže, a on reče: “Vladaru pravovjernih, ja od tebe tražim da postupiš po slovu Kur’ana!” Tada Omer reče: “Da, preče je da slijedimo Allahovu knjigu od knjige El-Velida!” Zatim je naredio Abbasu da čovjeku vrati njegov posjed, što je ovaj i učinio.20

 

Islamski pogled na odnose među narodima

 

Temelj međuljudskih odnosa u islamu, na nivou pojedinca, zajednice, ili svjetskom nivou, jeste međusobno upoznavanje i solidarnost u dobru, a ne sukob, neprijateljstvo, teror i zlo. Kur’an je precizirao te glavne odrednice riječima: “Oljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i jedne žene, a zatim smo vas učinili narodima i plemenima da biste se međusobno upoznavali! Zaista je najčasniji među vama onaj ko je najbogobojazniji!” (Al-Hudžurat,

13) Iz navedenog ajeta jasno se vidi da je temelj vanjskih odnosa muslimanske zajednice mir, a da je rat i neprijateljstvo izuzetak, koji je prouzrokovan neprijateljstvom i napadom s druge strane.

Šejh Muhammed Rešid Rida kaže: “Davanje prednosti miru nad ratom i smatranje rata samo nuždom koja se upražnjava shodno datim okolnostima jeste kur’anski imperativ. Nakon što Kur’an naređuje vjernicima da pripreme sve što mogu od faktora sile kako bi zastrašili svoje neprijatelje, naređuje im i slijedeće: ‘Ako oni

18   Futuhu eš-Šam, El-Vakidi, 1/8, El-Mevsu’atu fi semahati el-islam, 1/446.

19   ElBuhari, hadis broj: 1392.

20   ElBidaje ven-nihaje, Ibn Kesir, 9/213.

budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu,  sve  čuje  i  sve  zna.’  (El-Enfal,  61.)  S  obzirom  da neprijatelji, ponekad, pribjegavaju primirju samo kao varci, da bi dobili na vremenu i bolje se pripremili za nastavak borbe, Kur’an ni tu mogućnost ne uzima kao ispriku za nastavak rata nego bodri na mir, pa kaže: ‘A ako htjednu da te prevare, – pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći i vjernicima.’” (El- Enfal, 62)

Islam je vjera koja odbija nasilje i nepravdu, a promovira mir i pravdu. On poziva u međusobno uvažavanje i pomaganje, te u konstruktivan dijalog  i razumijevanje  među  ljudima. Islam postavlja najbolje temelje za međunarodne odnose. To je pravda, a ne nacionalni interesi ili vojna sila, kao što je to danas na svjetskoj sceni. Ljudski rod je iskusio žestinu politike koja međunarodne odnose temelji na nacionalnim interesima i vojnoj spremnosti, politike  koja  je  dovela  do  brojnih  ratova  svjetskih  razmjera  i odnijela ogroman broj ljudskih žrtava.

Allah, dž.š., kaže: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu. Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Nahl, 125-126)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: „O ljudi, nemojte priželjkivati susret sa neprijateljem i molite Allaha da prođe bez sukoba. Ali, ako se sukob desi, onda budite čvrsti i strpljivi!”21

Iz navedenog se zaključuje da islam gradi civilizaciju dijaloga, a ne civilizaciju sukoba. Nažalost, sukob civilizacija je termin na kojem se danas sve više insistira i na njemu se grade teorije o međunarodnim odnosima.

Nema sumnje da je ovaj koncept odgajao muslimane tokom cijele  historije  islama.  To  se  moglo  primijetiti  na  svim meridijanima do kojih je islam došao, od Afrike i Azije, pa do Evrope. Sve to na najbolji način potvrđuje i ilustrira, nama svima dobro poznati, status muslimana za vrijeme islamske vladavine na ovim prostorima. Da je to tako, muslimani BiH pokazali su i u ovoj zadnjoj  brutalnoj  agresiji  na  njihovu  domovinu,  tokom  koje  je

21   Semahatu el-islam fi mu’ameleti gajril muslimine, Dr. Abdullah Luhajdan, 20.

rušenje džamija od strane nemuslimana bila opća pojava, a rušenje crkava od strane muslimana samo poneki izuzetak.

 

Svjedočenje nemuslimana o toleranciji muslimana

 

Svjedočenje sirijskih kršćana

 

Od samog početka islama, u sedmom stoljeću, sirijski kršćani, 13. godine po Hidžri, pišu Ebu Ubejdi, tadašnjem namjesniku: “O muslimani, vi ste nama draži od Rimljana, iako su oni pripadnici naše vjere, zato što vi više poštujete ugovore, što ste bolji prema nama, što nam manje nepravde nanosite i što je vaša vladavina za nas povoljnija.”22

 

Svjedočenje Thomasa Arnolda

 

Thomas  Arnold,  jedan  od  najpoznatijih  pisaca  o  historiji širenja islama, u svojoj knjizi Poziv u islam, piše: “Zaista je prava istina da kažemo da su nemuslimani uživali unutar islamske vladavine plodove islamske tolerancije, kojoj ne možemo naći primjera u Evropi prije savremenog doba. Opstanak kršćanskih manjina u islamskim zemljama dokaz je da su pojedini vidovi nepravde i nasilja prema njima, od strane konzervativaca i ekstremista,   bili   rezultat   lokalnih   neprilika,   a   ne   principa nacionalizma i netolerancije.”23

Autor zatim dodaje: “Kršćani su u svojim sredinama živjeli bezbjedno i potpuno sigurni za svoje živote i imetke, uživajući u toleranciji koja im je omogućila slobodu vjerskog mišljenja. Isto tako su uživali, naročito u gradskim sredinama, visok stepen materijalnog prosperiteta od prvih dana hilafeta.”24

U istoj knjizi Arnold bilježi: “Muhammedanska vjera je privukla u svoje okrilje značajan broj kršćana, čak na samom početku islama. To se nije desilo samo sa običnim kršćanima, nego su pojedini njihovi plemići i vođe pristupili muslimanima, upravo kada su kršćani pobjeđivali. Zar je, poslije toga, moguće kazati da se islam širio među kršćanima silom?”25

22   Futuhu el-buldan, El-Belaziri, 139. Vidjeti: Poziv u islam, Thomas Arnold,

73, Kitabu el-haradž, Ebu Jusuf, 139.

23   Poziv u islam, Thomas Arnold, 703-729.

24   Poziv u islam, Thomas Arnold, 81.

25   Poziv u islam, Thomas Arnold, 85.

 

Svjedočenje Jovana iz Nikozije

 

U   jednoj  od   najstarijih   kršćanskih   knjiga   govori  se   o toleranciji  Amra  b.  Asa  prema  kršćanima  Egipta.  U  toj  knjizi navodi se da je islam oslobodio egipatske kršćane od nepravde Rimljana  i  porazio  rimljanski  kolonijalizam,  te  da  je  to  Božija osveta za nepravdu Rimljana prema Egiptu i nasilje prema egipatskim kršćanima. U Historiji Egipta Jovana Nikozijca, koji je savremenik tih događaja, stoji: “Zaista, Bog koji čuva Istinu nije zapostavio svijet, nego je presudio nasilnicima i prema njima nije bio milostiv, zato što su se usudili okrenuti protiv Njega, te ih je predao Arapima muslimanima, koji su, za kratko vrijeme, osvojili svaki grad u Egiptu. Rimljanski car je bio toliko ožalošćen zbog gubitka Egipta da se Božijom voljom razbolio i umro. A Amr b. As je svakog dana bivao sve jači, uzimao poreze koje je odredio, ali nije uzeo ništa od imovine crkava, nije počinio nijednu pljačku niti otimačinu. Naprotiv, cijelo vrijeme čuvao je i štitio crkve.”26

Ovo je svjedočanstvo kršćanskog očevica o toleranciji islama, koja se sprovodila u praksi, i to kada – prije 14 stoljeća! To je tolerancija koja proizilazi iz islamskog vjerovanja. Nije kao pravo državljanina koje je nastalo u sekularnim državama tek nakon pada vjerskog svjetonazora.

 

Svjedočenje Gustava Le Bona

 

„Istina je da narodi nisu upoznali samilosnijeg i tolerantnijeg osvajača od Arapa, niti tolerantnije vjere od njihove.”27

Čuveni filozof Volter je u više navrata govorio o Poslaniku, s.a.v.s. Jedna od tih izjava je slijedeća: “Nije tačno ono što mnogi tvrde,  da  je  islam  silom  i  sabljom  osvojio  više  od  polovice zemaljske kugle. Naprotiv, razlog njegovog naglog širenja je jaka želja ljudi da ga prihvate nakon što osvoji njihov razum. Najveće oružje koje su muslimani iskoristili u širenju islama jeste visok stepen moralnih vrijednosti koje su ih krasile po uzoru na poslanika Muhmmeda. Samo ovo malo što sam izjavio, dovoljno je da demantira mnoštvo izmišljenih i lažnih predstava o kojima su naši

26   Historija  Egipta  –  koptsko  viđenje  islamskog  osvajanja  Egipta,  Jovan

Nikozijac, 201-220.

27   Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon, 720.

historičari pisali  i  što  se uvriježilo  u  našim glavama  u  vezi  sa islamom. Zaista je obaveza neistinu istinom eliminirati.”28

 

Umjesto zaključka – Mir je vrlina islama

 

Ovo je samo kratak kritički osvrt na tezu da je islam vjera terora i nasilja, te da su islamska osvajanja kroz historiju najbolja potvrda za to. Iz navedenog se jasno vidi da je islam, suprotno toj tvrdnji, vjera mira i tolerancije, te da je historija islama i njegovog širenja  diljem  svijeta  najbolji  primjer  vrhunske  tolerancije  u ljudskoj historiji.

Islam  je,   kako   je   navedeno,   civilizacija  dijaloga,   a   ne

civilizacija sukoba. Konačno, islam je vjera mira – selama  termin  mir   često   se   spominje   u   Kur’anu   i   hadisima Poslanika, s.a.v.s.;

      Mir – Selam, jedno je od lijepih imena Allaha, dž.š. Allah, dž.š., davši Sebi ime Selam – Mir, htio je na taj način nasloviti Svoju poruku koju su poslanici pronoslili i kojoj su ljude, u svim vremenima, poučavali;

      Džennet  je kuća  mira.  Allah, dž.š., naziva kuću vječnog boravišta kućom mira;

selam je vječiti pozdrav muslimana;

      selam   je   završetak   svake   molitve   muslimana.   Svaki musliman svakoga dana pet puta molitvu čini, i svaku od njih završava selamom;

      selam (Mir s vama!) je ključ ulaska u kuće. Musliman je dužan prije ulaska u bilo čiju kuću nazvati selam;

      selam je pozdrav kojim će na Sudnjem danu Allah, dž.š., pozdraviti Svoje robove: “…a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdravljati sa: ‘Mir vama!’, i On im je pripremio nagradu plemenitu.” (El-Ahzab, 44);

Ukratko,   islam  predstavlja   historiju   mira   i  tolerancije globalnih razmjera.

Nadamo se da će ovaj skromni rad doprinijeti rasvjetljavanju fenomena islamofobije i mnogima pomoći da shvate da je strah od islama neopravdan i neutemeljen.

28   Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon, 742.

Literatura

      Akduz-zimmeti fi et-tešri’ el-islamijj, Muhammed Al-Matredi, Ed-daru el-džemahirijje, 1396. h. g.

      El-Bidaje ven-nihaje, Ibn Kesir, Daru Alemi el-kutub, 2003.

      Civilizacija Arapa, Gustav Le Bon,

      ElDžuzuru et-tarihijjetu li hakikati el-guluvv vet-tetarruf vel- irhab, dr. Ali eš-Šibl. Rijad, 1425. h. g.

      Futuhu el-buldan, Ahmed  b. Jahja El-Belaziri,  Muessetu el- Me’arif, Bejrut, 1987.

      Futuhu eš-Šam, Muhammed b. Umer El-Vakidi, Kalkuta, 1854.

      El-Emval, Ebu Ubejd El-Kasim b. Selam, Dar eš-Šuruk.

      El-Emval, Ibn Zenedževejh, Merkez Melik Fejsal, 1986.

      ElIrhabu vel-unfu vet-tetarruf fi mizani eš-šer’, Isam’il Lutfi, Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu, 1425. h. g.

      Istina o islamu, Četrnaesti svjetski kongres Vrhovnog vijeća za

islamske djelatnosti.

      Historija Egipta – koptsko viđenje islamskog osvajanja Egipta,

Jovan Nikozijac

      Kitabu el-kharadž, Ebu Jusuf, Daru el-Ma’rife, 1987.

      Međunarodni odnosi, dr. Džemal Najetović, Novi Pazar, 2012.

      Medželletu Kullijeti usul ed-din ved-da’vah, Rijad, 2012.

      ElMevsu’atu fi semahati el-islam, Muhammed Sadik Ardžun,

1976.

      Posljedice ideološki iskrivljenog shvatanja svjetskog terorizma, Dr. Se’ad eš-Šehrani, znanstveni odbor za Svjetski kongres o stavu islama prema terorizmu 1425. h. g., Rijad.

      Poziv u islam, Thomas W. Arnold.

      Sahih Muslim, Dar ihja’ el-kutub al-arabijje, 1955.

      Sahih el-Buhari, Kairo, 1378, h. g.

      Semahatu el-islam fi mu’ameleti gajril muslimine, Dr. Abdullah

Luhajdan

      Siretu Ibn Hišam, Kairo, 1936.

      Tarihu-l-medina, Umer Ibn Šejbe, Jeda, 1399, h. g.

      Tefsiru et-Taberi, Mustafa Babi el-Halebi, 2388. h. g.

 

Zuhdija Adilović

Faculty of Islamic Education of the University of Zenica

 

ALLEGATION OF TERRORISM AGAINST ISLAM, THE GREATEST CAUSE OF ISLAMOPHOBIA

 

Summary

 

In  this  paper,  the  author  initiates  the  questions  of  (non) defining the term terrorism and its incorrect international interpretation today, and the allegation against Islam that it was spread by sword from its beginning. The author provides examples of the last Prophet’s, saws, tolerance towards non-Muslims, examples from lives of the companions and other generations of Muslims   throughout   history,   which   prove   Muslim   tolerance towards non-Muslims was rooted in their  faith, and that  it  was never caused by Muslim’s weakness and powerlessness. That was noticeable on all meridians that Islam reached, from Africa and Asia, to Europe. All that proves and illustrates, to all of us, a well known status of Muslims during the Muslim rule in this area. Muslims of BiH showed that was the case in the last brutal aggression on their homeland during which it was a general rule for mosques to be demolished by non-Muslims, whereas demolishing churches by the Muslim hand was only an exception.

So every accusation on Islam about terrorism and incorrect

attitude towards Muslims, which is the main cause of Islamophobia today, is unfounded and unjustified.

In his final remarks, the author emphasizes that Islam has always been advocating a dialogue and an agreement, instead of a conflict and clashes, which is not the case with many other peoples.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 4

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Razumski dokaz

Kao što se obraća ljudskoj svijesti i upućuje je na istinsko značenje obožavanja samo i isključivo Allaha, dž.š., Kur’ani-kerim poziva ljudski razum da razmisli i prostudira Allahove, dž.š., znakove u svemiru, kako bi shvatio njihovu poruku. Evo nekoliko ključnih pitanja o kojima ljudski razum mora porazmisliti:

1 – Da li je moguće da je ogromni kosmos nastao sam od sebe – bez tvorca?

2 – Je li moguće da ogromni kosmos, sa svime što je u njemu, finkcioniše sam od sebe, bez Sveznajućeg i Svemogućeg tvorca Allaha?

3 – Je li moguće da svemirom vlada i upravlja bilo ko pored Svevišnjeg Allaha?

4 – Da li raznovrsni znakovi i pokazatelji Allahove moći u svemiru ukazuju na to da bi On mogao ostati nemoćan u bilo kom smislu, kada je u pitanju: stvaranje, upravljanje, opskrba, oživljavanje, usmrćivanje, proživljenje i obračun?!

Sve su to pitanja koja je Kur’an još poodavno iznio pred ljudsku svijest. Međutim, Kur’an se ovdje obraća cjelokupnom ljudskom biću: njegovoj svijesti i njegovom razumu.

Kao što je Kur’an na upečatljiv način predočio sva ta pitanja ljudskoj svijesti koja na kraju shvata i priznaje činjenicu da samo Svevišnji zaslužuje da se obožava, isto tako, On ta pitanja predočava ljudskom razumu budeći ga i podstičući na ispravno logičko razmišljanje koje na kraju dovodi do istog cilja – istinske spoznaje da samo Svevišnji Allah zaslužuje da Ga obožavamo, te da smo dužni vjerovati samo Njega, bez ikakva sudruga.

Mnogo je ajeta u Kur’anu koja se obraćaju razumu i pozivaju ga na razmišljanje. Navest ćemo samo neke:

“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”[1]

Kada bi čovjek dobro porazmislio o raznovrsnim dokazima na Zemlji i u samom sebi, ostao bi zapanjen pred svakim od tih dokaza. Svaki od njih je nadnaravan u ukazivanju na postojanje Uzvišenog Tvorca i Njegove nadnaravne moći koju ništa ne može ograničiti.

Zemlja je samo jedno malo, u nizu nebeskih tijela, kojima obiluje kosmos. Zemlja je samo obična praška u ogromnoj pustinji koju ljudsko oko nije u stanju pregledati. Međutim, i pored sićušnosti Zemlja sadrži veliki broj nepobitnih dokaza Allahovog, dž.š., postojanja koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti, a pogotovo nabrojati. Zemlja ima mnoštvo specifičnosti pred kojima ljudski razum ostaje zapanjen i zbunjen.

Allah, dž.š., je samo Zemlju, koliko nam je do sada poznato, učinio podesnom za život i na njoj osigurao sve potrebne uslove da bi život normalno funkcionisao. Veličina zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena tako da njena sila teže zadržava zračni omotač oko nje. Taj omotač sadrži kisik koji je neophodan za opstanak živih bića i to tačno u mjeri koja je potrebna za disanje živih bića, nimalo manje niti više, jer bi svaki manjak ili višak kisika negativno utjecao na život.  Temperatura zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena, tako da odgovara potrebama živih bića na njoj. Ukoliko bi bila veća, živa bića bi pomrla od toplote, a ukoliko bi bila manja, pomrla bi od hladnoće. Pitanje hrane je, isto tako, božanskom preciznošću uređeno, te je ima dovoljno za sva živa bića uz začuđujuće preciznu ravnotežu između stvorenja i njihove hrane. “A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste.”[2]

“On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio…”[3]

Kada je u pitanju ravnoteža između živih stvorenja i njihove hrane na Zemlji spomenut ćemo slučaj komunističke Kine u kojoj su vlasti odlučile da pobiju sve vrapce zbog toga što je ustanovljeno da oni pojedu 10 posto godišnjih usjeva. U tu svrhu angažovali su grupe ljudi po gradovima i selima koji su neprestano udarali u bubnjeve i defove tri dana i noći. Kada god su vrapci pokušali da se sklone u svoja gnijezda, radi odmora i spavanja, ti glasovi su ih uznemiravali i oni bi ponovo letjeli, sve dok svi nisu pomrli od gladi, žeđi, umora i nesanice. Nesretni komunisti obradovali su se što su uspjeli da pobiju sva ta nježna stvorenja i bili ubijeđeni da će te godine imati stopostotnu žetvu, bez imalo gubitaka. Međutim, Allah, dž.š., spremio im je drugu zamku. Štetni insekti koji su napadali usjeve, a koje su, Allahovom, dž.š., voljom, vrapci jeli i tako uništavali, toliko su se namnožili nakon smrti vrabaca da su pojeli 50 posto usjeva te godine! Tako je kada zabludjeli pojedinci pokušaju da poremete ravnotežu koju je Allah, dž.š., Svojom mudrošću na Zemlji uspostavio. Zadesila ih je odgovarajuća Allahova, dž.š., kazna kao velika opomena kada bi samo o tome razmišljali.

Kada bismo nastavili da pratimo brojne Allahove, dž.š., znakove na Zemlji, vidjeli bismo čuda kojima kraja nema. “Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka, i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[4]

Na Zemlji postoje dijelovi koji su jedni pored drugih, ali imaju potpuno drugačiji sastav. Na jednima niče bilje a na drugima ne niče. Jedni odgovaraju određenim vrstama bilja dok druge vrste na njima ne mogu uspijevati. To je samo po sebi fenomen.

Zatim, na jednom dijelu zemlje uspijevaju razne kulture; žitarice, palme, grožđe… Sve one napajaju se istom vodom i koriste istu zemlju, a toliko su različite. Čak i jedna vrsta, kao što su palme, ima razne sorte, što predstavlja sljedeći fenomen.

Zatim, plodovi tih različitih kultura su, takođe, različitih ukusa i mirisa, što utiče da ljudi daju prednost jednim nad drugim. To je, opet, zaseban fenomen.

Zatim, jedan čovjek daje prednost određenom ukusu nad drugim, a drugi opet daje prednost tom drugom, zbog različitosti ljudskih ukusa. To je četvrti fenomen samo na ovom planu. Istinu je rekao Svevišnji Gospodar: “Zaista u tome ima znakova za one koji razumiju.”

Što se tiče znakova u samom čovjeku, oni su još interesantniji i čudniji! Samo jedna oplođena ćelija od koje se formira zametak u sebi nosi sve karakteristike odraslog čovjeka, a ona se gotovo ne vidi golim okom! Iz nje se razvija čovjek s kompletnim organima i osobinama koje ga krase!

Zatim se ta ćelija dijeli i prilikom rasta zametka svaki se njen dio pretvara u određen dio ljudskog tijela. Jedan dio postaje glava, drugi ruka, treći noga…

Ta početna ćelija u sebi sadrži sve nasljedne osobine koje novorođenče prima od svojih roditelja i svojih djedova. Ponekad zametak od svoga oca nasljeđuje npr. boju kose, od majke boju očiju, a od nekog od svojih djedova visinu, nizak rast, izgled nosa ili uha… Još čudnije je da zametak nosi nasljedne osobine ličnosti, kao što su: darežljivost ili škrtost, hrabrost ili kukavičluk, oštroumnost ili zatupljenost, sklonost ka praktičnim ili društvenim znanostima…!

Postavlja se pitanje, šta su te razumske osobine same po sebi? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako razmišlja razum? Kako se čovjek nečega sjeća?

Sva dosadašnja naučna dostignuća ostala su nemoćna pred odgovorom na pitanje: Kako razum razmišlja i kako se sjeća? Gdje se rađaju misli, gdje se skladište podaci, kako ih čovjek poziva kada mu zatrebaju i, konačno, kako ponekad sami dođu a da ih čovjek ne traži?!

Isto je i sa posebnostima svake ličnosti. Šta su one? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako se u određenoj ličnosti formira osobina darežljivosti ili škrtosti, hrabrosti ili kukavičluka? Na kom se mjestu u čovjeku ta osobina nalazi? U njegovom tijelu? U kom dijelu? U mozgu? Je li ona materijalna ili samo apstraktna? Kako ona, u oba slučaja, utječe na čovjekovo ponašanje i njegov karakter?!

Kada bismo nastavili da proučavamo fenomen čovjeka i Allahove znakove u njemu, ne bismo se mogli načuditi svakom pojedinačnom detalju i njegovom značenju. Sigurno bismo došli do čvrstog ubjeđenja da sve to, sa tako velikom preciznošću, nije moglo da se desi samo od sebe. Iza toga sigurno stoji Tvorac koji mora biti izuzetno mudar i neograničeno moćan. U protivnom, ne bi bio u stanju da stvori takvo čudnovato precizna stvorenja čiji svaki detalj sadrži toliko fenomena koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti.

Stoga Allah, dž.š., s pravom kaže: “Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”

“Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti? Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju! On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.”[5]

Kur’an se ovim ajetima obraća ljudskom razumu kako bi porazmislio o svemu što ga okružuje i došao do logičkog zaključka. Kur’an traži od ljudskog razuma da mu donese dokaz za ono što tvrdi ukoliko je suprotno toj očitoj činjenici.

Očita je činjenica da je kosmos toliko skladan da je ljudskom razumu taj sklad i njegovu preciznost teško shvatiti: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[6]

Taj ciklus kretanja u ogromnom svemiru toliko je precizan i tačan da u njemu nema ni najmanjeg poremećaja. Cilkus smjene dana i noći rezultat je kretanja nebeskih tijela koja se pojavljuju na određenom mjestu u strogo određeno vrijeme koje se mjeri djelićima hiljadinke jedne sekunde. Taj ciklus je konstantan tokom cijele godine i tako se nastavlja iz stoljeća u stoljeće i iz generacije u generaciju naraštaja koji to posmatraju.

Spicifičnost svake tvari pojedinačno koju joj je Allah, dž.š., dao, takođe je fenomen koji traje i koji nikada ne izostaje. Željezo je željezo i uvijek je tako. Bakar je bakar, kisik je kisik… Njihovi sastojci i osobine se ne mijenjaju i njihovo ponašanje na visokoj ili niskoj temperaturi, na određenom pritisku, kao i njihova hemijska reakcija u spoju s drugim elemntima se ne mijenja. Nikada se nije desilo da voda nastane na neki drugi način osim spajanjem jednog atoma kisika i dva atoma vodika. Nikada se nije desilo da se željezo zagrije a da se ne širi, ili da se bakar udari čekićem a da na njemu ne ostane trag tog udara.

Atom kao najsićušnija stvar koju je nauka do sada otkrila sastoji se od jezgra koje sačinjava proton i malih izuzetno sićušnih tjelešca koja oko njega kruže a zovu se elektroni. Taj sistem jezgra i međusobne teže u njemu je tako sićušan i precizan, a po svom sustavu liči na Sunce i planete oko njega.

Živa ćelija sa svojim čudesnim djelovanjem, hranom, lučenjem, rastom, umnožavanjem…

Živa bića i njihove specifičnosti koje svaku vrstu čine različitom od druge, a zatim svaku grupu različitom od druge unutar svoje vrste… Biljke imaju svoje specifičnosti, a svaka vrsta bilja ima opet svoje posebne specifičnosti. Isto tako, životinjski svijet ima svoje specifičnosti, a svaka vrsta u njemu ima, opet, svoje posebne odlike.

Zatim, dolazi čovjek kao najsloženije i najčasnije živo biće. Svaki dio njegovog bića je fenomen za sebe po svojoj konstrukciji i ulozi koju ima.

Je li moguće da iza svega toga stoji bilo ko drugi osim Jednog Jedinog Svemogućeg Boga, Svevišnjeg Allaha, koji svime vlada i sve to mudro uređuje?! “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.”

Zar svaki bog ne stvara zasebno, kako on hoće? Kako je onda moguće uskladiti stvaranje jednog boga s drugim? Kako je moguće da drvo koje stvara jedan bog bude potpuno identično u svim svojim segmentima drvetu koje stvara drugi bog? Kako je moguće da voda koju stvara jedan od bogova bude potpuno ista kao ona koju stvara drugi, od jednog atoma kisika i dva atoma vodika

Kako bi se uskladio ciklus kretanja u svemiru da ga stvaraju dva različita boga, ili da njime upravlja više bogova?

Kako bi sve to funkcionisalo u potpunom skladu da postoji više vladara koji njime upravljaju i više sila koje ga uređuju? Zar se ne bi desilo da jedan želi da Sunce izađe sa istoka a drugi želi da izađe sa zapada? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova hoće da čovjek hoda uspravno na svojim nogama i tako radi i privređuje, a drugi želi da on hoda na četiri noge kao životinja, ili da ostane priljubljen za zemlju svojim trupom kao biljka? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova želi da željezo bude tvrdo i da se od njega prave čvrsti predmeti koji čovjeku pomažu u obradi zemlje, da od njega pravi oružje kojim će se boriti da Allahova riječ bude gornja: “Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i posalnike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan”,[7] a drugi hoće da željezo bude mehko i elastično bez posebnog oblika? Šta bi se tada desilo?

Da li bi tada u svemiru bilo šta funkcionisalo? Da li bi to bilo održivo, ili bi cijelim kosmosom zavladao haos u kome bi došlo do sudara planeta i sazvježđa i svemir ličio na rasutu ogrlicu čiji dijelovi su nespojivi?

Zbog toga se Kur’an obraća ljudskom razumu riječima: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju!” Zatim mu se ponovo obraća upućujući na izazov riječima: “Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Da! Neka razum traži dokaz! Stvar nije nedefinisana pa da može svako kazati što mu je volja. Naprotiv, svaka tvrdnja mora imati svoj dokaz. Zato, iznesite svoj dokaz! Jeste li u stanju donijeti dokaz, pored ovako savršeno uređenog kosmosa, da postoji neka druga volja, mimo Allahove, dž.š., volje, koja vlada svemirom?

Nemogućnost ljudskog razuma, a on je sigurno nemoćan, da donese dokaz, dovoljna je da o tome porazmisli i da povjeruje u Jednog Jedinog Allaha koji nema sudruga u vlasništvu i vladavini svemirom. “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[8]

Dijalog sličan spomenutom u kur’anskom tekstu, u nastavku se vodi sa ljudskim razumom, prije čega se skreće pažnja ljudskom razumu na nekoliko dokaza koji upućuju na nepobitne činjenice o kojima nema zbora, ili o čemu uopće ne bi trebalo biti zbora: “Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!’ – odgovoriće, a ti reci; “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovoriće, a ti reci: “”Pa zašto se onda ne bojite?” Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci” Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[9]

Čovjek je u situaciji da u samom startu prizna činjenicu da Zemlja i sve što je na njoj jeste Allahovo, dž.š., djelo i da On vlada svime, te da nebesa pripadaju Allahu, dž.š., i da je On njihov tvorac i gospodar, i vlasnik velikog Arša, te da jedino Svevišnji Allah vlada i upravlja svime i da jedino On nekoga može stvarno zaštiti, a sam nije potreban ničije zaštite… Činjenice koje ljudski razum nije u stanju poreći. U protivnom, suočit će se s pitanjem iz sure Tur: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!”[10] Ovo pitanje svakog negatora ostavlja bez teksta.[11]

Ako čovjek prizna sve spomenuto, onda je logično da prizna i neposredan zaključak koji slijedi, a to je da je Upravitelj svime Svevišnji Allah jedan i jedini, te da je nemoguće da ima sudruga. Zato Kur’an nakon svake spomenute premise ponavlja: “Zar ne razmišljate?” “Zar se Allaha ne bojite?” “Kuda se, onda, okrećete?”

Kur’anski kontekst se ne zadovoljava podsjećanjem u vidu ukora, nego u dijalogu s ljudskim razumom ide korak dalje te mu predočava sljedeću činjenicu kako bi o njoj razmislio: “Zamislimo da postoji drugi bog mimo Allaha, kakvo bi stanje bilo? “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.”

U prethodnom pasusu iz sure El-Enbija’ Kur’an o neredu koji bi bio neminovan, da na Nebesima i Zemlji postoji neki drugi bog mimo Allaha, kaže: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.” S obzirom da u svemiru nereda nema i da u njemu vlada savršeni sklad koji vidimo, svaka mogućnost postojanja drugih bogova mimo Allaha je isključena.

U ovom ajetu sure El-Mu’minun govori se o tom fenomenu iz drugog ugla, iz ugla samih (drugih) bogova, kada bi postojali, o tome kako bi među njima morao postojati sukob i borba za prestiž: “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.” A ukoliko bi svaki bog stvorio dio stvorenja, zar je moguće da se odrekne svoga stvaranja drugom bogu? Naprotiv, logično je da čvrsto čuva svoj dio stvorenja i da jedino on ima vlast nad njima! Šta bi se u tom slučaju desilo? Desio bi se spor između bogova o prestižu. Svaki od njih bi htio da vlada. Svaki od njih bi htio da se njegova naređenja sprovode u svemiru. Jedan bi izdao naredbu za koju želi da bude sprovedena, a drugi bi izdao naredbu suprotnu prvoj i, takođe, želio da bude sprovedena. Svaki od njih bio bi uporan u svojim nastojanjima tvrdeći da je on najmoćniji i da je najpreči da se njegove naredbe izvršavaju.

Da li ova lažna božanstva zaslužuju poštovanje, a ona se ovako međusobno ponašaju?!

Da li bi bio moguć sklad u svemiru kada bi ta božanstva tokom borbi za prestiž izdavala oprečna naređenja svemiru, te se svemir zbuni, koja bi od njih prihvatio i izvršio?!

Naprotiv, sigurno je da svemir ne bi mogao biti skladan u svome kretanju i funkcionisanju u takvoj situaciji.

Ljudski razum dužan je da o tome razmišlja. Ako je već prihvatio, ili treba da prihvati činjenicu da Zemlja i nebesa pripadaju Allahu, da je sve što postoji Allahovo vlasništvo i da samo On svime upravlja, šta je onda ostalo drugim (takozvanim) bogovima da čine?

S obzirom da se u cijelom kosmosu i njegovom bitisanju ne primjećuje nikakav nedostatak i nesklad, nego, naprotiv, potpuni sklad i harmonija, to dovoljno ukazuje na činjenicu da njime upravlja i da ga čuva jedna SNAGA:

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju; Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[12]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović


[1] Ez-Zarijat, 20-21.

[2] EL-Hidžr, 19.

[3] Fussilet, 10.

[4] Er-Ra’d, 4.

[5] El-Enbija’, 21-24.

[6] El-Mulk, 3-4.

[7] El-Hadid, 25.

[8] El-Mu’minun, 91.

[9] El-Muminun, 84-91.

[10] Et-Tur, 35.

[11] O ovom ajetu govorit ćemo u sljedećem pasusu.

[12] En-Neml, 59-64.

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

Sažetak

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne

tokove  savremenog  doba  jeste  formula  uspjeha  koje  su  danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u  potpunosti definisan. Jedan od važnih  segmenata  akademskog  djelovanja  je  naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije   i   da   se   oslobode   njene   obojenosti   zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu metodologiju istraživanja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je savršenost vjere islama i njeno  počivanje  na  jednoći  Stvoritelja  (tewhidu),  narušavanju vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl., jeste sušta istina koja se niukom slučaju ne može dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

A kada je riječ o zapadnoj misli, njenim filozofskim i vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog napora2 i samim tim podložna i grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku vjeru,  usljed  raznih  društvenih  i  civilizacijskih  kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

Ključne riječi: savremena misao, tradicija, kultura, islamski koncept

 

Uvod

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne tekovine savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u dovoljnoj mjeri definisan. Jedan od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj  rad  ima  za  cilj  da  ukaže  na  osnovne  metodološke smjernice  koje  će  pomoći  muslimanu  istraživaču  u  području vjerovanja,  kako  bi  ostao  na  istini,  a  ujedno  uvažio  naučnu metodologiju istraživanja.

 

1. Ideološki pristup

 

Istraživač musliman uvijek polazi od unaprijed definisanih globalnih premisa u području vjerovanja koje mu trebaju poslužiti za  prezentaciju  islamskog  vjerovanja  i kritiku  savremenog mišljenja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je postavljanje čovjeka za Allahovog namjesnika na Zemlji, savršenost vjere islama i njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju vjerovanja (imana)  slijeđenjem  nekih  drugih  vjerovanja  mimo  islama  i  sl., jeste  sušta  istina  koja  se  ni  u  kom slučaju  ne  može  dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

Ovo pravilo temelji se na dvije stvari:

–   Činjenici  da  je  Objava  proistekla  iz  Allahovog,  dž.š., sveobuhvatnog znanja u kojem nema greške ni manjkavosti.

–   Da  je  Allah,  dž.š.,  zadovoljan  sa  islamom kao  našom vjerom do Sudnjega dana, a Allah je daleko iznad toga da bude zadovoljan sa neistinama i pretpostavkama.

A  kada  je  riječ  o  savremenoj  misli,  njenim  filozofskim  i

vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog uma3  i samim tim podložna grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku  vjeru, usljed raznih društvenih  i civilizacijskih kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

S druge strane, činjenica da je savremena misao rezultat dugogodišnjeg iskustava čovječanstva i zrelih umova, gledano sa civilizacijskog aspekta,  ne  znači  da  ona  sadrži  apsolutnu  istinu kojoj se drugi moraju povinovati i utopiti u njenim valovima. Isto tako, ne mora da znači da ona predstavlja krajnje dostignuće svog vremena, jer iako ona kod njenih pobornika predstavlja najviši stepen istine do kojeg je moguće doći u ovom vremenu, za vjernika muslimana koji posjeduje Objavu proizašlu iz Allahvovog sveobuhvatnog znanja, koje je prethodilo ljudskom znanju, savremena misao je nazadna u odnosu na Allahovo znanje, koje je korektor ljudskog znanja, slično kao što znanje potonjeg vremena preispituje prijašnje nauke u svjetlu svojih otkrića i novih mogućnosti.

Bilo koji drugi stav muslimana prema savremenoj misli bio bi u suprotnosti sa njegovim imanom. Muslimanski mislilac koji prihvata postavke ove civilizacije koja je suprotna islamu kao istinite,  ustvari,  demantuje  svoje  uvjerenje  da  islamsko  učenje sadrži apsolutnu istinu i on može da bira između dvije mogućnosti:

–    ili  da  te  teorije  koje  savremena  civilizacija  nudi  kao činjenice, kod njega postanu relativne i samo teorije i pretpostavke koje on prihvata i odbacuje po kriterijumu istina svoje vjere, i to je ispravan stav kojeg zagovaram pri bilo kojem pristupu akaidskog istraživanja danas,

–    ili da te teorije veliča i prihvati kao jedinu istinu i onda se vrati svojoj vjeri pa je posmatra na osnovu tih teorija i uzima i odbacuje od vjere ono sto je u skladu sa njima. U tom slučaju on je žrtvovao svoju vjeru islam.

Ovo je jedna od najvećih kriza muslimanskih intelektualaca. Oni su u dilemi između vjerovanja (koje je većinom tradicionalno) i savremene naobrazbe i zbog toga žive u veoma teškom idejnom i psihičkom stanju. Oni žive između dvije suprotnosti i u većini slučajeva prevlada(va) moderna misao, naročito kod onih koji od svoje vjere znaju samo ono što su kao mali naučili od svojih roditelja, bez prave pedagoške naobrazbe koja usađuje vjerovanje u njihove duše, a zatim ono postaje osnova njihovog razmišljanja pomoću kojeg se suočavaju sa savremenom misli i odolijevaju njenim izuzetno razvijenim metodama kritike svega.

Ovakav “ideološki” pravac je izuzetno osuđen od strane intlektualne elite, jer je, po njihovom shvatanju, oprečan nepristrasnosti  i  objektivnosti  koja  od  istraživača  traži  da  se oslobodi bilo kakvih unaprijed zauzetih stavova pa makar oni bili i vjerski. Od njega se traži da se prilikom svog istraživanja rukovodi isključivo razumskim argumentima, koji predstavljaju suštinu ili dušu znanosti. (Ash-Shunyātiy, 1970:164)

Često muslimani intelektualci – neislamisti, islamiste opisuju kao iracionaliste i neobjektivne, jer se oni rukovode unapred zauzetim stavovima i ideološkim opredjeljenjima. Tako jedan od njih kaže: “Radovi islamista o savremenoj misli nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost jer oni predstavljaju ideološke pokušaje pobune koji su usmjereni ka određenoj kategoriji muslimana koje oni žele upregnuti u  svoje projekte.” (Ridwān as-Seyyid, 1988:353)

Međutim, ispravan metod izučavanja zapadne misli od strane muslimana jeste onaj koji sam maloprije spomenuo. To je logičan i objektivan stav jer je utemeljen na vjerovanju u Allaha i Poslanika, u Objavu, koju on prihvata s čvrstim ubjeđenjem kao nepobitni argument. Isto tako, svi stavovi koji se temelje na Objavi za njega su naučni. Naravno, ovo će razumjeti vjernik u islam, a onaj koji na islam gleda kao na civilizacijsko naslijeđe on je sasvim drugi slučaj kojeg trenutno ne tretiramo.

 

2. Pouke iz negativnih posljedica iskustva apologetičara

 

Odnos muslimana prema savremenoj misli kroz prizmu islama, kao što je briga današnjih muslimana, isto tako bila je briga muslimana u prijašnjim vremenima. To je iskustvo prepuno pouka i lekcija. Musliman današnjice bi trebao da te lekcije nauči kako bi se sačuvao sličnih grešaka i imao veću priliku za uspjeh.

Sa početkom nestanka ashaba, r.a., počele su se javljati idejne slabosti muslimana vezane za njihovo vjerovanje. Takve ideje promovisali su pojedini smutljivci i tako ih prenijeli na veliki broj muslimana.  Zatim su se među muslimane uvukli pojedini vjerski i filozofski elementi drugih civilizacija, kao što je grčka filozofija sa svojim predstavama o kosmosu i postojanju i sa svojom logikom. Određene grupacije muslimanske uleme pale su pod utjecaj te filozofije na području vjerovanja, iz čega nastaje velika i dobro poznata znanost pod nazivom ilmul-kelam.

Ukazat ću samo na neke od posljedica ilmul-kelama, koje bi trebale  da  posluže  kao  pouka  istraživačima  na  polju  islamskog vjerovanja danas, kako bi se sačuvali od sličnih grešaka:

1.   Ilmul-kelam  je  doprinio  cijepanju  islamskog  koncepta, kada je istinsko živo i djelotvorno vjerovanje koje se direktno reflektovalo na ljudska djela pretvorio u određen broj  teoretskih  razmatranja  koje  čovjek  izučava  bez ikakve veze sa njihovom praktičnom primjenom.

Savremeni istraživač islamskog vjerovanja trebao bi izučavati pitanja vjerovanja u kontekstu   drugih aspekata islama, tako da sačinjavaju temelj i osnovu za ibadet (obredoslovlje), moral i društveni sistem. Također, potrebno je prevazići tu suhoparnost (ilmul-kelama) u kojoj su pitanja vjerovanja pretvorena u matematičke formule. Ona se moraju povezati sa značenjima vezanim za osjećaje ljubavi i odbojnosti, nade i straha, skrušenosti i kajanja i tome slično. (Al-Muntedā al-‘Islāmi, 1410. god. po H., 44)

2.   Prvi izvor islamskog vjerovanja jesu šerijatski citati za koje treba da se veže onaj koji želi doći do istine i iz njih izvodi  istine  vjere.  Međutim,  ilmul-kelam  u  kojem  se puno spominju posebni termini, logički principi, pretpostavke i racionalni odgovori na njih u skladu sa metodologijom tadašnje misli, zapostavio je šerijatske citate i obezvrijedio  njihov položaj u  odnosu  na racionalne principe. Zato djela ilmul-kelama oskudjevaju kur’ansko-hadiskim citatima, a i ono malo citata koji se navode izgube se u opširnim tvrdnjama zbog kojih se ti citati i navode, samo kao njihova potvrda.

Zato  je  obaveza  muslimana koji  se  bavi  istraživanjem na polju islamslog vjerovanja da kur’anske ajete i hadise stavi u prvi plan i da mu bude cilj da ljude veže za njih kako bi istine vjere ostvarile što veći efekat na ponašanje ljudi.

3.   Ilmul-kelam  je,  kao  što  se  da  zaključiti  iz  razloga njegovog nastanka, imao za cilj da daa argumentovanu podršku temeljima islamskog vjerovanja i odbrani ih od njihovih neprijatelja koji su ih nijekali. Nastojao je da to uradi   putem  argumenata   i   logike   koju   su   koristili pobornici tih filozofija. Pobornici ilmul-kelama su na putu ostvarenja tog cilja koristili razna sredstva i koristili se pravilima i premisama koje su počesto bile nerealne i netačne i to su smatrali ustupcima u raspravi. Međutim, ilmul-kelam   je   naposlijetku   sa   svojim   pravilima   i logičkim zaključcima postao jedini legitiman predstavnik islama, kako smatraju njegovi pobornici, pored vidnih odstupanja od temeljnih odrednica islama.

Ovakav stav prema ilmul-kelamu sa sobom nosi dvije velike greške:

Prva  je  oslanjanje  na  te  relativne  premise  i  utemeljenje vjerovanja na njima, tako što se ti temelji jednostavno sruše kada se otkrije neosnovanost pravila na kojima počivaju. Primjer za to je teorija o nedjeljivom atomu (djeliću) na osnovu koje su ustvrdili Allahovo postojanje.

Druga je prihvatanje tih premisa i pravila, koje, kako kaže Ibn Tejmijje, ne podržava ni razum ni Objava, kao osnova islamskog učenja.

Zato  je  musliman  istraživač  u  ovom  vremenu  dužan  da izbjegava  građenje  temelja  vjerovanja  na  teorijama  savremene misli i njenih relativnih dokaza. Isto tako mora izbjegavati pripisivanje tih relativnih teorija islamu.

 

3. Definicija razuma, metodologije i terminologije

 

Postoje temeljne stvari koje treba definisati prije ulaska u polje naučnog rada. Ukoliko se one ne definišu, istraživač će biti u situaciji  da  zapadne  u  idejne  labirinte  i  “naučne”  zablude  koje mogu njegovo vjerovanje odvesti u propast. Potrebno je definisati sljedeće:

 

A) Razum

 

Postoje dvije vrste razuma: Urođeni, koji se temelji na neophodnim primarnim spoznajama i stečeni, koji se ogleda u mišljenjima koja se dešavaju u urođenom razumu, a koja crpi izvana, ili svojim promišljanjima iznutra. Nema sumnje da su primarna saznanja istinita, jer ona predstavljaju razum, pa ako bi bila lažna, onda bi razum bio neispravan, kao što je, naprimjer, nemogućnost spoja dvije suprotnosti.

Isto tako, nema sumnje da su stečene ideje razuma, ukoliko su nastale na osnovu primarnih saznanja, istinite i ispravne.

Međutim, isto tako nema sumnje da razum može prihvatiti neispravna mišljenja koja su rezultat raznih faktora vezanih za vlasnika razuma lično i koji odgovaraju mišljenjima koja su već bila prisutna kod njega. Vlasnik razuma smatra da su to logična mišljenja koja su utemeljena na razumskim istinama koje su neupitne, iako ona nisu takva. Iz tog razloga je nastao toliki razlaz među pobornicima ilmul-kelama oko mišljenja na osnovu kojih su htjeli graditi istine vjerovanja. To su bile kontradiktorne ideje, a svaki od njih je tvrdio da su njegove ideje utemeljene na neupitnim razumskim principima. To je dokaz da razumski principi, ili neki od njih, sigurno nisu bili ispravni i sitiniti, jer nema kontradiktornosti među činjenicama. Iz tog razloga će temelji sagrađeni na tim premisama biti sagrađeni na neistini i grešci.

Razlog zapadanja u ovaj veliki i opasni ćorsokak je taj što su pobornici ilmul-kelama, kako kaže Ebul-Hasan en-Nedewi, “zanemarili oružje koje je trebalo biti najubojitije, a to je definicija razuma i sredstava spoznaje”. (An-Nedevī, 1398. god. po H.: 23)

Musliman je dužan prije nego što krene sa istraživanjem, naročito na polju vjerovanja koje je izuzetno osjetljivo, a u sjeni savremene misli, da odredi granice koje razum ne bi smio prelaziti, jer njegove mogućnosti to ne dozvoljavaju i da ostane u okvirima koji su mu primjereni, naprimjer:

1.   S  obzirom na  izmiješanost  ispravnih  ideja  u  ljudskom razumu  sa  pogrešnim  koje  su  se  zbog  dugotrajnog druženja s njima već odomaćile, čovjek, uistinu, ne bi trebao svoje ideje postavljati kao osnovu za Objavu.

2.   Razum je dužan da se odnosi prema Objavi kao prema profesoru od kojeg uči, a ne kao profesor koji diktira.

3.   Razum,   s   obzirom  da   su   mu   kapaciteti  ograničeni vremenski i prostorno, nije u stanju da dokuči ispravnu predstavu o onome što izlazi iz okvira svijeta kojem on pripada. On na to gleda logično komparirajući ga sa stanjem u svom svijetu, upotrebljavajući logiku tamo gdje je ona nemoguća. Zato je čovjek dužan da ne prelazi granice  svoga  razuma  i  da  ne  pokušava  prodrijeti  u suštinu neviđenog (metafizike). U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a ne o Njegovom biću pa da stradate.” (Al-Albānī, bez god. izdanja: 1/1788)

 

B) Metodologija

 

Ispravnost ili pogrešnost metodologije odražava se na teme koje se putem nje istražuju. Greška ilmul-kelama je u osnovi bila metodološka  greška.  Na  to  su  upozorili  velikani  islama  među kojima je i Ibn Tejmijje, koji se bavio ovim pitanjem u svom čuvenom djelu Otklanjanje kontradiktornosti između razuma i Objave.

Istraživač na polju islamskog vjerovanja dužan je da traga za ispravnom metodologijom koja će mu garantovati ispravno korištenje razuma, ispravne rezultate istraživanja i privrženost islamu u njegovim intelektualnim aktivnostima. Naprimjer:

–    Mora se upoznati sa metodologijom ehlis-sunneta prilikom traganja za istinom, koja se,  kako je Ibn Tejmijje ukratko pojasnio, sastoji u sljedećem: “Istinski neosporivi dokazi, bez  obzira  bili oni  utemeljeni na  Objavi  ili razumu,  ne mogu biti međusobno kontradiktorni, a ukoliko se relativni dokaz suprotstavi neosporivom, prednost se daje neosporivom bez obzira iz kojeg izvora dolazi, a ukoliko se kontradiktornost pojavi između dva relativna dokaza, tražit će se razlog davanja prednosti jednog nad drugim.”    B. Tajmijjah, 1399. god. po H.: 1/433.

–    Isto tako, dužan je uvažavati ispravnu logiku, koja kaže da pojedinačna pravila moraju biti u skladu sa općim. Tako, temelji vjerovanja predstavljaju osnove iz kojih se izvode mnogi detalji. Vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegovog Poslanika i da je Kur’an Allahov govor, podrazumijeva potpunu predanost svemu što se u njemu nalazi i njegovo prihvaćanje kao apsolutne istine koja je mjerilo po kojem se ravna. Međutim, vjerovati u Kur’an, a zatim sumnjati u istinitost bilo čega iz Kur’ana, ili ispravnost pojedinih njegovih propisa, predstavlja kontradiktornost za kojom se musliman ne bi smio povoditi, nego bi trebalo da poveže detalje sa općim pravilima kako bi prestala sumnja oko detalja ili se ispravila predstava o temelju.

 

C) Terminologija

 

Jezik je posuda misli, jer se riječima izražavaju značenja termina. To je razlog da terminologija bude najpodesnije sredstvo za kulturološki kolonijalizam. Dovoljno je kolonijalnoj sili da pokorenu naciju filuje svojim terminima i izrazima da bi ova druga postala idejno ovisna o prvoj.

Jedan od razloga idejne nejasnoće i anarhije koju je prouzrokovao ilmul-kelam među muslimanima bili su pojmovi koje je pozajmio od stranih ideologija i poistovijetio ih sa arapskim terminima ugrožavajući njihova originalna značenja. To je mnoge zbunilo i dezorijentisalo. O tome je imam Šafija, r.a., upozaravajući na  važnost  terminologije  i  miješanja  njihovih  značenja,  kazao:

“Ljudi su postali neznalice i razišli se samo zbog toga što su zapostavili arapski jezik, a naklonili se prema jeziku Aristotelisa.” (As-Sujūti, bez godine izdanja: 15)

Mnogi mladići muslimani koji su poslati na studije na Zapad, pod uticajem stranog jezika na kojem su studirali, donijeli su u arapski jezik mnoge termine koji su akaidski veoma opasni. To su termini koji u sebi sadrže značenja i aspekte koje nikako ne može iskazati  arapska  riječ  kojom  je  žele  izraziti.  To  se  desilo  bez naučnih temelja i prouzrokovalo je idejnu anarhiju i dezorijentiranost u značenjima. To se jasno vidi u književnosti, društvenim naukama i slično.

Istraživač  na  polju  akaida  istražuje  pitanja  vjerovanja  i nevjerovanja, sunneta i novotarije i bit će suočen sa raznim terminima iz te oblasti, zato je prinuđen da se pridržava jasno definisanih termina u svojim istraživanjima.

Zaista  postoji  prijeka  potreba  za  preciznim  definicijama termina vezanih za šerijatske znanosti urađenim od strane stručnog tima, kao što je institut za jezička pitanja, naročito iz oblasti akaida, kako bi se izbjegle razne smutnje koje mogu nastati zbog razlaza u definicijama i dovesti do potpuno različitih stavova.

 

4. Logika pražnjenja i punjenja (rušenja i izgradnje).

 

Nisam htio te dvije operacije (koraka) nazvati rušenjem i izgradnjom, već pražnjenjem I punjenjnem, zato što rušenje podrazumijeva potpuno uništavanje, a, s druge strane, pražnjenje podrazumijeva čišćenje mjesta od štetne prljavštine, o čemu i jeste riječ u ovom slučaju.

 

A) Pražnjenje

 

Pod pražnjenjem ovdje mislim na čišćenje savremenog ljudskog života od svih vidova krivovjerstva u različitim segmentima  i  kritiku  savremene  misli,  koja  je  najveći  nosilac takvih pojava.

 

Metodologija kritike

 

Da bismo nešto mogli kritikovati moramo to dobro poznavati, stoga je neophodno dobro upoznati savremenu misao, naročito u onim segmentima u kojima se kritikuje, a da bismo dobro upoznali zapadnu misao nije dovoljno pročitati samo nekoliko kritičkih članaka, ili opći prikaz, ili, pak, opća djela zapadne misli, zato što sve spomenuto pruža samo površan uvid, koji se, uglavnom, svodi na stav onih koji su ih napisali. Onaj koji želi da savremenu misao Zapada temeljito prouči dužan je da studiozno izučava zapadne teorije i glavnu problematiku zapadne misli, uvažavajući društvene prilike u kojima su te teorije nastale, te metodološke smjernice putem kojih su nastale, kako bi kritika bila duboka i sveobuhvatna. Kao primjer uzet ćemo poznatu teoriju o evoluciji, koju su mnogi islamski mislioci kritikovali. Poznato je da teorija o evoluciji tvrdi da sve neprestano evoluira ka boljem. Jedan od praktičnih primjera evolucije  jeste  evolucija  živih  bića,  koja  su  nastala  od jednoćelijskog organizma i evoluirala do čovjeka. Potaknuti činjenicom da je ova teorija u   potpunoj kontradiktornosti sa islamskim vjerovanjem o stvaranju čovjeka, oni je opovrgavaju samo u tom segmentu previđajući činjenicu da ta teorija sadrži još mnogo segmenata koji su daleko opasniji od spomenutog. Teorija o evoluciji tvrdi da je evolucija ka boljem zakonitost koja se odnosi na sve, pa čak i na vjeru i moral, na budući svijet, tako da evolucionisti pobijaju postojanje džehennema kao krajnje instance, jer je to suprotno sa zakonom o konstantnoj evoluciji ka novom i boljem. Po njima, onaj ko vjeruje u budući svijet može vjerovati samo u Džennet, koji predstavlja vrhunac ljudske evolucije.

Također, moramo razumjeti ambijent u kojem su nastale ideje zpadne misli. To je ambijent slobode i potpune samostalnosti u mišljenju, te uvjerenje da je sredstvo za razmjenu kultura diskusija i sukob mišljenja u ambijentu apsolutne slobode, a nikako pod torturom ili diktaturom jednog mišljenja, koje se nameće kao jedino ispravno, koje je došlo “odozgo”. “Potpuno je jasno da su izazovi zapadne misli nastali kao rezultat apsolutne slobode mišljenja i nemoguće je odgovoriti na njih bez uvažavanja te činjenice.” (Wehīdud-dīn Hān, 1987: 18)

 

Kura’nska metoda kritike

 

Ovdje  ne  mislim  na  to  da  se  samo  citiraju  kur’ansko- sunnetski citati koji su od Boga objavljeni kao argumenti za tretiranu problemtiku, nego želim da istaknem metod koji je Kur’an slijedio tretirajući akaidske probleme vremena u kojem je objavljivan.

Kur’an   se   koristio    sa   nekoliko    metoda,   od   kojih   su najznačajnije:

–    Obraćanje urođenoj ljudskoj naravi: Kur’an ne ulazi u teške filozofske rasprave, nego akcenat daje na jasne misaone premise koje čovjek vrlo lahko spoznaje po svojoj urođenoj naravi i pokazateljima koji ga svakodnevno okružuju.

–    Realnost: Kur’an, kada tretira bilo koji problem veže ga za ljudsku stvarnost, oslanja se na najnovija dostignuća ljudskog razuma u toj oblasti i ne ograničava se samo na teoretsku kritiku,  nego otkriva štetne posljedice tog problema u ljudskoj stvarnosti.

–    Otvorenost: Misli se na otvorenost u otkrivanju grešaka i poremećaja koji ukazuju na nedostatke ove civilizacije i pogrešne plodove njene koncepcije, bez imalo ustručavanja i ublažavanja koje samo još više u zabludu odvodi njene sudionoke. Allah,  dž.š.,  govoreći o  mušricima,  kaže:  “A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju:  ‘Nećemo,  slijedit  ćemo  ono  na  čemu  smo zatekli pretke svoje.’ – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali  i  kada  nisu  na  pravom  putu  bili?!”  (Kur’an, Lukman: 31) O jevrejima koji su se nalazili u medinskom društvu za vrijeme objave, kaže: “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (Kur’an, El-Džumu’a: 5)

– Uvažiti ono što je u skladu sa islamom, a ne poentirati samo ono što mu je oprečno.

Kao pojašnjenje ove metode navest ćemo jedan kur’anski primjer koji tretira pitanje koje je danas aktuelnije nego ikada prije, a to je pitanje empirijske znanosti. Allah, dž.š., kaže: “Obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.” (Kur’an, Er-Rum: 6-7)

Kur’an  priznaje  da  to  što  ljudi  znaju  jeste  znanje,  ali  im otkriva činjenicu da je to samo djelimično, spoljašnje i ograničeno znanje. A što se tiče znanja u njegovom istinskom i sveobuhvatnom značenju oni ga nemaju, a to je znanje o vjeri, akaidu i Šerijatu.

Da li se onaj koji je daleko otišao u istraživanju svemira i fizičkih  zakona,  te  spoznao  kretanje  nebeskih  tjela,  ili funkcionisanje krvotoka, elemente od kojih se sastoji zemlja, bilje i slično, a ne poznaje razlog stvaranja svemira i svega što je u njemu, niti  poznaje  svijet  koji  postoji  izvan  njega,  čak  ne  poznaje  ni samoga sebe, razlog svog stvaranja i kuda ide poslije smrti, niti poznaje ispravan odnos prema životu i drugima, može smatrati znalcem?

Ovo je samo jedan primjer, a mnoge teme savremenog doba mogu se tretirati na isti način, kao što je pitanje slobode, pravde i slično.

Parcijalnost i sveobuhvatnost

Kritika ima dvije strane:

Parcijalnost, tj. kritika pojedinih ideja zapadne civlizacije, ili otkrivanje pozitivnog i negativnog u svakoj od njih, što predstavlja prvi korak.

Sveobuhvatnost, koja se ogleda u globalnom pogledu na tu civilizaciju na temelju parcijalne kritike i otkriva da ta civilizacija vodi čovječanstvo u pogrešnom smjeru, te da se radi o rušilačkoj civilizaciji, i pored svih njenih pozitivnih aspekata koje obuhvata, i koja će čovječanstvo odvesti u propast.

Ovakav pristup zapadnoj civilizaciji nemaju samo muslimani. Naprotiv, s njima se slažu mnogi zapadni mislioci koji su i sami sinovi te civilizacije. Među njima je Karlil autor djela Čovjek ta nepoznanica, Rene Debo, autor djela Humanost čovjeka i mnogi drugi. Među posljednjima koji su pisali na tu temu jesu Robert M. Grosi i Džordž Stansije, koji su u svojoj poznatoj knjizi Nauka u novom ruhu, izdatoj prije 10 godina, dolaze do zaključka da je “zalazak (kraj) svijeta u savremenoj filozofiji apsolutan i definitivan”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. god. po H.:107)

Međutim,  problem  kod  zapadnih  mislilaca  je  u  tome  šta poslije?

Mnogi od njih ostaju zbunjeni ili se vežu za maštu po kojoj će ljudska  znanost  uspjeti  da  spozna  tajnu  postojanja  i  suštinu čovjekovog bića, te će na osnovu te spoznaje izgraditi kulturu i civilizaciju koja će biti humanija i sigurnija, kao što tvrdi Alexis Karlil.

Autori knjige Nauka u njenom novom ruhu, pokušali su da iskoriste najnovija naučna istraživanja vezana za svemir i čovjeka, koja tvrde da postoji izlaz iz ovog ćorsokaka u kome se našla savremena civilizacija. Oni kažu: “U savremenoj filozofiji vidan je preokret  ka novoj teoriji koja počiva  na povratku  civilizacije vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, te ponovni naglasak duhovnog aspekta u čovjekovom biću, otklanjajući tako uzroke nesreće i besmisla svrsishodnošću, ljepotom, duhovnošću i dostojanstvom čovjeka.” (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409god. po H.: 147)

Iako ova nova teorija, prema kojoj se okreće savremeni svijet, kako spomenuti autori tvrde, predstavlja divan korak naprijed u odnosu na ogoljelu i bezdušnu materijalističku teoriju, ipak, ona ostaje bez jasnih temelja i predstavlja samo bijeg od ubitačnog toka materijalizma. Ovdje se završava kritika vlastite kulture i civlilizacije od strane zapadnjaka.4 Ljudi ostaju privrženi svom načinu života i razmišljanja, pa čak i kada se uvjere da je on pogrešan, sve dok ne pronađu alternativu koja će ih izbaviti iz takvog stanja. Zato što pojedinac, kako kaže Jurij Glazov, iako je ubijeđen u neispravnost onoga na čemu jeste, “osjeća neuobičajen strah od toga da se ne nađe u velikoj praznini bez ikakve ideologije ili teorije, jer on nema ništa što bi zamijenilo njegovo postojeće stanje, nema nikave prihvatljive i dokazane teorije, niti nekog globalnog svjetskog viđenja koje posjeduje takve karakteristike”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. h.g.: 144)

Jedini put spasenja je islamski pogled na postojanje, svemir, čovjeka i život, koji je alternativa pogrešnim predstavama zpadne civilizacije, uz uvažavanje svih njenih korisnih dostignuća na materijalnom ili humanom planu. Ovdje, ustvari, počinje proces punjenja.

B) Punjenje

Uspostava sistema života ljudi na božanskom programu koji se temelji na vjerovanju.

Ovaj proces podrazumijeva dva koraka:

Prvi  korak:  Povezivanje  ljudi  sa  islamom,  jer  njihova odlučnost da napuste zabludu ne podrazumijeva njihovu opredijeljenost za islam. Mnogobrojni su oni koji ljudima nude razne filozofije i pravce koji imaju za cilj da ih zadrže u okvirima nevjerstva.

Pozivanje ljudi u islam kao istinu koja im nedostaje, na prirodno logičan način.

4   To je maksimum do kog može doprijeti ljudski razum. Čovjek po svojoj urođenoj naravi i konkretnoj praksi prepoznaje neuspjeh nevjerstva i zablude. Međutim, on nije u stanju ponuditi Pravi put. Na istom stepenu bilu su hanifije (pravovjerni) pred dolazak Poslanika, s.a.v.s.

Vjerniku u Allaha ne priliči da smatra da je Allah, dž.š., ostavio čovječanstvo da luta u tminama zablude, bez ikakve svrhe. Vjerovanje u Allaha i Njegovu mudrost podrazumijeva čvrsto ubjeđenje  da  je  Allah,  dž.š.,  poslao  poslanike  koji  su  ljude upućivali na Pravi put: “Jevreji ne poznaju Allaha kako treba – kad govore: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ (Kur’an, El- En’am: 91)

Priznavanje Objave, svakako će čovjeka dovesti do posljednje Objave Muhammedu, s.a.v.s., koja je derogirala sve prethodne, a ona ostala sačuvana do Sudnjega dana.

Ovo je samo jedan primjer kako bi trebalo učiniti prvi korak u povratku ka islamu, a putevi su mnogobrojni.

Drugi korak: Pojašnjenje islamskog vjerovanja u njegovoj sveobuhvatnosti utemeljenog na vjerodostojnim citatima, u svjetlu razumijevanja prve generacije muslimana. Uloga misionara je samo u njegovom pojašnjenju i praktičnoj primjeni. Mi smo svjedoci da se većina povratnika u islam na Zapadu preobrazila na osnovu Kur’ana.

Istraživač islamskog vjerovanja metodologijom pojašnjenja i približavanja slijedi Kur’an i sunnet, pojednostavljujući njihov prikaz kosmosa i postojanja i njegov uticaj na život pojedinca i zajednice. On se u svemu tome rukovodi jasnim citatima Kur’ana i sunneta i ne izlazi iz njihovih okvira, kako bi bio siguran da neće napraviti  metodološku  ili  praktičnu  grešku  koja  se  lahko  desi onome koji svome razumu dopusti da se umiješa i pređe granice dopuštenog. Najveća greška na ovom polju je da se bavi pitanjima akaida  a  njegova  misao  je  okupirana  reakcijama  na  određene stavove koji su oprečni islamskom vjerovanju a sastavni su dio savremene misli. U tom slučaju će biti u situaciji da odabere jedan od dva ekstremna stava:

– Prilagođavanje akaidskih pitanja tokovima moderne misli, kao  što  je  bio  slučaj  sa  ilmul-kelamom  i  savremenim racionalistima.

–  Obaranje  tih  teza  i  zauzimanje  suprotnog  stava  kao islamskog u vezi s tim pitanjima, kao što je učinio El-Eš’ari u vezi s pitanjem uzročnosti, ljepote i ružnoće i utjecaju čovjeka na svoja djela nasuprot mišljenju filozofa i mu’tezila.

Ne bih želio da se razumije da su (zdrav) razum i (ispravna) znanost oprečni kur’anskom konceptu. Naprotiv, razum je Allahov dar čovjeku, koji mu pomaže u razumijevanju istinske vjere. Međutim,  razum  i  znanje,  kao  produkt  razuma,  relativni  su  i razlikuju se od čovjeka do čovjeka s obzirom na razliku u načinu sticanja znanja, ambijent i razne druge psihološke i društvene faktore koji su utjecali na vrstu i način spoznaje. Kako se, onda, može razum uzeti kao oslonac, ili koji razum da uzmemo kao mjerodavan? (Mehdī Fadlullāh, 1401. god. po H.: 201)

Zato razum mora biti usmjeren šerijatskim citatima iz kojih će izvlačiti istine ispravnog vjerovanja i tako će se ostvariti ispravnost vjerovanja i dosljednost razuma.

 

5. Pitanja i obilježja

 

Pitanja: Već sam rekao da postoje određena pitanja koja su predmet kritike savremene misli, kako od strane islamskih tako i neislamskih mislilaca, iz razloga što je metod rušenja i sumnjičenja otvoren za sve, muslimane i nemuslimane, čak se musliman može koristiti dostignućima drugih iz ovog područja. Međutim, istraživač musliman mora biti drugačiji od ostalih, pa čak i na ovom tako otvorenom polju, kao što je nepovođenje za tezama za koje nema valjanog dokaza, provjeravanje podataka prije nego što ih uzme u obzir, nemiješanje istine sa neistinom, prihvatanje istine pa makar ona bila i suprotna njegovim željama i slično, što spada u osnove islamskog metoda.

A – Sveobuhvatno formulisanje islamskog vjerovanja koje ima za cilj da čovjeka upozna sa postojanjem kroz prizmu Kur’ana koja se temelji na dva osnovna stuba: kosmosu  i čovjeku.  “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (Kur’an,  Fussilet:  53)  Od  svemira  sa  svim  njegovim specifičnostima do Tvorca svemira i čovjeka, Njegovih imena i osobina i temelja imana, porijekla čovjeka, suštine njegovog bića, svrhe postojanja, različitih relacija  prema  drugima, srčanih značenja i njihovog uticaja na praksu čovjeka, kroz ibadete i moral kao  potvrdu  njegovog  vjerovanja  –  iz  svega  toga  formira  se imanska građevina, sa sveobuhvatnim značenjem vjerovanja koje obuhvata ubjeđenje, govor i djela, koja je komletna i kompaktna, te njen vlasnik osjeća    potpunu idejnu, psihičku i ideološku neovisnost.

B – Temeljna akaidska pitanja savremene civilizacije tretirati s mjerom koja im pripada u sklopu islamskog vjerovanja, bez uveličavanja ili minimiziranja.5

Pojašnjenje tih pitanja mora biti kroz prizmu citata Objave, a nikako putem njihovog značaja i važnosti u zapadnoj misli, pa da nas to odvede od ispravnog načina razmišljanja.

C –  Nakon pojašnjenja islamskog stava o  tim pitanjima i ukazivanja na njihovu saglasnost ili kontradiktornost sa islamskim konceptom, ukratko spomenuti svako od tih pitanja u svjetlu savremene misli. Sve to uraditi bez povođenja za emocijama, jer izljev emocija prema nečemu odražava čovjekovu slabost i njegovu nemogućnost da se tome suprotstavi, a to ne smije biti slučaj sa muslimanom koji ozbiljno proučava svoje vjerovanje.

U svemu tome trebamo se pridržavati kur’anskog metoda izlaganja oslanjajući se na jake i konkretne argumente, u svjetlu razumijevanja prve generacije sa cjelovitim i sistematskim obrazloženjem.

Nema sumnje da se sposobnosti istraživača na ovom osjetljivom području veoma razlikuju, ali ćemo jedinstvenom metodologijom   sigurno   brže   stići   do   najboljih   rješenja,   uz Allahovu, dž.š., pomoć.

Primjer takvog nastojanja u savremenom dobu jeste dr. Sulejman al-Eškar u svome serijalu Akaid u svjetlu Kur’ana i sunneta, Sejjid Kutb u svom djelu Glavne potke i karakteristike islamskog koncepta i Muhammed el-Mubarak u Nizamul-islamu i svojim drugim djelima.

 

Zaključak – Obilježja

 

Ovdje nas zanimaju strateška obilježja, kao što su: materijalizam, ideologija, empirizam i pozivanje na historiju ljudskog roda.

Najvažnije što ukratko možemo reći o njima jeste da se ove teorije moraju naučno i kritički obraditi sa stanovišta islama i precizno pojasniti ono što je neispravno i odvojiti ga od onoga što je prihvatljivo, tako da te teorije poprime islamski obris i budu upotrebljive u akaidskoj i svim drugim oblastima, bilo da se radi o kritici ili promociji.

 

5   Suprotno racionalističkim metodama koji ta pitanja preuveličavaju do te mjere da ih smatraju temeljnim pitanjima vjerovanja oko kojih se sve ostalo vrti, ili ih minimiziraju bojeći se sukoba sa suprotnim mišljenjem.

U svakoj od spomenutih teorija naći ćemo nešto što ima islamsko uporište i čak se koristi u obrazlaganju islamskog vjerovanja. Ako samo malo bolje promotrimo, naprimjer, emprijski pravac, koji se danas smatra zapadnim, vidjećemo da se za njega uporište nalazi u Kur’anu i sunnetu, koji su usmjerili ljudski razum da proučava svemir i da njegove blagodati koristi. Kur’an upućuje razum na činjenicu da se kosmos kreće po strogo preciziranim zakonima  koji  se  ne  mijenjaju,  da  je  Allah,  dž.š.,  čovjeku  u kosmosu podario  sve što  mu  je potrebno  za  njegov opstanak  i razvoj civilzacije i društva. Dao mu je sve što mu je potrebno da bi bio zdrav i da bi se izliječio ako se, i pored toga, razboli. Na njemu je samo da traži i naći će, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s., “Allah je dao i bolest i lijek. On je svakoj bolesti dao lijek. Zato se liječite, ali se nemojte liječiti haramom.” (Tirmidhi,   1389. god. po H.:

512)6   Muslimani  su  upotrijebili  empirijski  pravac  u  izučavanju svemira i prirodnih pojava kako bi otkrili zakonitosti po kojima se odvijaju i u izučavanju stanja društva da bi otkrili razloge slabosti. Zatim su zapadnjaci preuzeli ovaj pravac i istražili ga kroz prizmu svog sekularističkog pogleda na svijet, pa su ga ogolili od svih imanskih sastojaka, kako bi im poslužio kao sredstvo u isključivo materijalnom napretku.

Uloga ovovremenih muslimana, kada je u pitanju ovaj pravac, jeste da ga vratimo islamskom konceptu sa svim imanskim i šerijatskim segmentima prije nego što ga upotrijebimo, uz prihvatanje svih pozitivnih poboljšanja do kojih je ovaj pravac stigao kroz zapadnu civilizaciju putem mnogobrojnih eksperimenata. Tako treba uraditi i sa svim ostalim teorijama i pravcima savremenog doba.

 

2   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog napora.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

3   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog uma.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

Literatura:

Al-Jezeri, M. (1389. h.) Jāmi’u al-usūl fī e hādithi ar-resūl.

Al-Albāni, N. (bez godine izdanja) Silsiletu al-Ehādithi assahī ha, Al-Mektebu al-islāmiyy.

An-Nedewi, A. (1938. h.) Bejne ad-dīn vel-medeniyye.

As-Seyyid,   R.   (1988)   As-Sahwetu  al-Islamiyye  fil-wetani  al-

arabiyy.

As-Suyūti,  J.  (bez  godine  izdanja)  sawnul-mantik  wel-kelām,

Bejrut: Dāru al-kutubi al-arabiyye.

6   Vidjeti: Jāmi’u al-usūl fī ehādithi ar-resūl, Mejdu ad-Dīn b. al-Athīr al-Jezeri,

1389. god. po H., 7/512.

Ash-Shunyāti,  M.  (1970)  Osnove logike i  naučne metodologije, Dāru an-nehda al-arabiyye.

Al-Muntedā  al-islāmiyy,  (1410.  h.)  At-Tejdīdu  fī  al-islām,  Al- Mektebetu as-selefiyye.

Fadlullāh, M. (1401. h.) Arā’ nakdiyye fī mushkilāti ad-dīn wel- felsefe wel-mantik, Dāru al-endelus.

Robert, A i Džorđ, S. (1409. h.) Nauka u svom novom ruhu, ‘Alemu al-marife.

Wehidu  ad-dīn,    H.  (1987)  Al-Islāmu  fī  al-‘asr al-  hadīth,  Al- Mukhtār al-islāmi.

 

Original scientific article

METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Abstract

Domination of Western Civilization globally presents a great problem for small nations and cultural communities. That problem is especially noticeable in the light of globalization when many peoples and nations almost completely lose their identity.

The formula of success many people are aware of today is to remain devoted to one’s own tradition and culture, and to acquire positive streams of contemporary times. However, the answer to the question how to achieve that in a quality manner, so that it is not detrimental to either of the components, is not yet completely defined. One of important segments of academic work is scientific- research work that has its own methodology. Unfortunately, as in other segments of life, western concept is the one that dominates. It is a rarity today to find Muslim researchers that manage to adopt positive  aspects of the  methodology and  to  liberate themselves from its colouration by Western view that is contrary to Islamic view.

The aim of this paper  is to  specify broad  methodological guidelines that will help Muslim researchers in the field of their faith, so that they remain on the right path, and accept scientific methodology of research at the same time.

When  Islam  is  concerned,  it  is  based  on  the  fact  that everything in terms of faith defined by the Qur’an and the authentic hadith is the bare truth that cannot be doubted in any case and that cannot   be   outdated   ;   regardless   if   it   is   related   to   ghaib (metaphysics),  as  the  matter  of  the  Divinity,  hereafter  and  the origin of man, or to general postulates as the perfection of Islam and its foundation on oneness of the Creator (tawheed), or to disrupting one’s belief (iman) by following some other faiths apart from Islam, etc.

And when Western thought is concerned, its philosophical and  religious  conceptions,  moral  values,  cognitive  and  social systems, it is a result of human effort7 and by that it is subject to correctness  and   mistake.  Nevertheless,  the   fact  that   it   was developed without any connection to the true faith, due to various social and civilization movements of unbelieving peoples, does not mean that it is completely inaccurate and that is has to be dismissed automatically.

Keywords: contemporary thought, tradition, culture, Islamic concept

7 Someone might say that Contemporary thought encompasses both, religious conceptions and moral principles based on Judaism and Christianity, so how can it be said that it is all a result of human effort only? The truth is that those conceptions and moral principles are distorted and altered so much that it is impossible to differ between the original revelation from what was added. That is why the previous relates to them as well, even though it does not negate the fact that there are some reminiscents of the revealed truth.