ASHABI u djelu Hasana Kafije Pruščaka, r.a., ”Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”

VOLIMO ASHABE RESULULLAHA, S.A.V.S., – zato što ih voli Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Dokaz za to je pohvalan govor o njima u Kur’anu. Allah, dž.š., kaže:

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…” (Et-Tevbe, 100) Poslanik, s.a.v.s, je rekao:

قَالَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرُكُمْ قَرْنِي ثُمَّ الَّذِينَ يَلُونَهُمْ *

“Najbolje je moje stoljeće, a zatim oni koji ih slijede…”[1]

Istinu je rekao Ibn Mes’ud hvaleći ih riječima:

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ مَسْعُودٍ قَالَ إِنَّ اللَّهَ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ فَوَجَدَ قَلْبَ مُحَمَّدٍ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَاصْطَفَاهُ لِنَفْسِهِ فَابْتَعَثَهُ بِرِسَالَتِهِ ثُمَّ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ بَعْدَ قَلْبِ مُحَمَّدٍ فَوَجَدَ قُلُوبَ أَصْحَابِهِ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَجَعَلَهُمْ وُزَرَاءَ نَبِيِّهِ يُقَاتِلُونَ عَلَى دِينِهِ فَمَا رَأَى الْمُسْلِمُونَ حَسَنًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ حَسَنٌ وَمَا رَأَوْا سَيِّئًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ سَيِّئٌ *

“Zaista je Allah, dž.š, pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba, te načinio vezirima Svoga Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru. Zato je kod Allaha lijepo ono što muslimani smatraju lijepim, a što oni smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno.”[2]

Zatim, ashabi su se borili zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s, na Allahovom, dž.š., putu protiv svih neprijatelja isključivo radi Allaha, dž.š., uzdizanja Njegove riječi i promovisanja Njegove vjere. Oni su se borili protiv plemena koja su se odmetnula, sve dok ih nisu ponovo vratili u islam. Zatim su se borili protiv nevjernika ehli-kitabija sve dok nisu dokinuli obožavanje krsta. Zatim su se borili protiv Perzijanaca sve dok nisu dokinuli obožavanje vatre. Postigli su konsenzus u slučaju bilježenja i prenošenja Kur’ana; postupili onako kako to Allah, dž.š., od njih traži i nastavili put Poslanika, s.a.v.s., u dostavi njegovog šerijata. Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put. Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon poslanika?

Što se tiče nemilih događaja koji su se među njima deslili, moramo to shvatiti kao njihove dobronamjerne stavove (idžtihad) a za idžtihad se ne odgovara iako bude pogrešan. Međutim, ko je bio u sporu sa nekim od četverice prvih halifa sigurno je pogriješio u svom stavu.

NE PRETJERUJEMO U LJUBAVI PREMA IKOM OD NJIH. – Tj. mi ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kom od njih, ko što su to učinile šije[3] koje su prekoračile granicu. Allah, dž.š., kaže:

“Reci: – O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome…” (El-Maide, 77) Prekomjerna ljubav prema bilo kome od njih jeste pretjerivanje u vjeri. Poslanik, s.a.v.s., je rekao Aliji, r.a:

يهلك فببك اثنان مبغض مفرط و محب مفرط

“Dvojica će zbog tebe nastradati; onaj koji te bude previše volio i onaj koji te bude previše mrzio.”[4]

Pretjerivanje, uz to, neminovno vodi na stranputicu, kao što su kršćani uradili iz ljubavi prema Isa, a.s., sinu Merjeminu, do te mjere da neki tvrde da je on božanskog porijekla, drugi da je Božiji sudrug, treći da je Božiji sin. Isto tako su učinile neke rafidije među šijama iz ljubavi prema Aliji, r.a.

NE ODRIČEMO SE NIJEDNOG OD NJIH. Kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ  اللَّهَ اللَّهَ فِي أَصْحَابِي لَا تَتَّخِذُوهُمْ غَرَضًا بَعْدِي فَمَنْ أَحَبَّهُمْ فَبِحُبِّي أَحَبَّهُمْ وَمَنْ أَبْغَضَهُمْ فَبِبُغْضِي أَبْغَضَهُمْ وَمَنْ آذَاهُمْ فَقَدْ آذَانِي وَمَنْ آذَانِي فَقَدْ آذَى اللَّهَ وَمَنْ آذَى اللَّهَ كان النار به أولىُ *

“Pazite na moje ashabe! Pazite na moje ashabe! Nemojte ih, poslije mene, uzeti za metu (napada), jer onaj ko ih je zavolio zavolio ih je zbog ljubavi prema meni, a onaj ko ih zamrzi, zbog mržnje prema meni ih je zamrzio. Onaj ko njih uvrijedi, kao da je mene uvrijedio, a onoga ko mene uvrijedi, kao da je Allaha uvrijedio, a onaj ko Allaha uvrijedi za njega je Vatra najpreča.”[5]

MRZIMO SVAKOG KO IH MRZI I KO IH LOŠIM SPOMINJE. – Jer je mržnja prema njima mržnja prema vjeri, zato što su oni žrtvovali svoje živote i svoje imetke za ljubav Allaha i Poslanika i za podršku vjeri.

SAMO IH DOBRIM SPOMINJEMO, – zato što su oni najbolji u ovom ummetu i prvaci u vjeri.

LJUBAV PREMA NJIMA JE IMAN, VJEROVANJE I DOBROČINSTVO. – Jer, to Allah, dž.š., od nas traži i potvrda je vjerovanja u ono sa čime je došao Poslanik, s.a.v.s., od Allaha, dž.š.

MRŽNJA PREMA NJIMA JE NEVJERSTVO, LICEMJERSTVO I NASILJE – Zato što je mržnja prema njima rezultat licemjerstva i lošeg ubjeđenja. Neprijateljstvo prema njima predstavlja neprijateljstvo prema vjeri, što je nevjerstvo i nasilje.

TVRDIMO DA HILAFET POSLIJE RESULULLAHA, S.A.V.S, PRIPADA NAJPRIJE EBU BEKRU ES-SIDDIKU, PO VRIJEDNOSTI I PREDNOSTI NAD CIJELIM UMMETOM, – zato što je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

و الله ما طلعت الشمس على أفضل من أبي بكر

“Tako mi Allaha, sunce nije obasjalo vrednijeg od Ebu Bekra!”[6] i zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

عَنْ حُذَيْفَةَ رَضِي اللَّه عَنْه قَالَ كُنَّا جُلُوسًا عِنْدَ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ إِنِّي لَا أَدْرِي مَا بَقَائِي فِيكُمْ فَاقْتَدُوا بِاللَّذَيْنِ مِنْ بَعْدِي وَأَشَارَ إِلَى أَبِي بَكْرٍ وَعُمَرَ *

“Ugledajte se na dvojicu iza mene: Ebu Bekra i Omera.”[7]

Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme bolesti rekao:

ادعي لي عبد الرحمن بن أبي بكر لأكتب لأبي بكر كتابا لا يختلف عليه ثم قال معاذ الله أن يختلف الممؤمنون في أبي بكر

“Pozovi mi Abdurrahmana b. Ebu Bekra da napišem oporuku za Ebu Bekra oko koje neće biti nikakva razlaza.” Zatim je rekao: “Utječem se Allahu od toga da se vjernici raziđu u vezi sa Ebu Bekrom.”[8] Znači: ostavio je pisanje oporuke, oslanjajući se na to da će ga Allah, dž.š., odabrati za to i da će se vjernici jednoglasno složiti u slučaju Ebu Bekrovog imameta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti.

Isto tako slučajevi postavljanja Ebu Bekra za imama umjesto Poslanika, s.a.v.s., su poznati, a postignut je i konsenzus ashbaba u vezi sa slijeđenjem Ebu Bekra.

ZATIM OMERU IBN EL-HATTABU, R.A. – Zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لَوْ كَانَ بَعْدِي نَبِيٌّ لَكَانَ عُمَرَ بْنَ الْخَطَّابِ *

“Da je poslije mene došao poslanik, to bi bio Omer.”[9] Zatim, zato što ga je Ebu Bekr imenovao kao halifu iza sebe, a to islamski ummet jednoglasno prihvatio. Njegove vrline su poznate i brojne, i bilo bi ih teško nabrojati.

ONDA OSMAN IBN AFFANU, R.A. – Zato što je Omer r.a. odredio vijeće od šesterice ashaba da poslije njega između sebe izaberu halifu. To su bili: Osman, Alija, Zubejr,[10] Talha,[11] Sa’d[12] i Abdurrahman.[13] Svakome od njih je Poslanik, s.a.v.s, obećao Džennet. Oni su se složili da halifa bude Osman, a ostali ashabi su se saglasili sa njihovim izborom.

A POTOM ALIJI IBN EBU TALIBU, R.A. – zato što su se ashabi složili da njega slijede poslije Osmana, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خِلَافَةُ النُّبُوَّةِ ثَلَاثُونَ سَنَةً *

“(Pravi) Hilafet će trajati 30 godina nakon mene.”[14] To je upotpunjeno, upravo, sa hilafetom Alije, r.a, jer je hilafet Ebu Bekra bio dvije godine i tri mjeseca, hilafet Omera, r.a., deset i po godina, hilafet Osmana, r.a, dvanaest godina i hilafet Alije, r.a., četiri godine i devet mjeseci.

Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija,[15] r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan sin Alije, r.a., predao vođstvo, nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je, nakon toga, dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu.

ONI, tj. četverica imama SU HULEFAI-R-RAŠIDUN I IMAMI MUHTEDUN. – Jer, Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

أُوصِيكُمْ بِتَقْوَى اللَّهِ وَالسَّمْعِ وَالطَّاعَةِ وَإِنْ عَبْدًا حَبَشِيًّا فَإِنَّهُ مَنْ يَعِشْ مِنْكُمْ بَعْدِي فَسَيَرَى اخْتِلَافًا كَثِيرًا فَعَلَيْكُمْ بِسُنَّتِي وَسُنَّةِ الْخُلَفَاءِ الْمَهْدِيِّينَ الرَّاشِدِينَ

“Savjetujem vam da budete poslušni i pokorni. Ko od vas bude živ poslije mene vidjet će mnoge razlaze. Zato se držite mog sunneta i sunneta razboritih i upućenih halifa poslije mene.”[16]

Njihov redosljed po vrlinama je isti kao i u hilafetu, s tim da Ebu Bekru i Omeru pripadaju odlike koje drugi nemaju.

SVJEDOČIMO DŽENNET DESETERICI KOJE JE IMENOVAO MUHAMMED, S.A.V.S., I OBRADOVAO IH NJIM. – Ugledajući se na njega, slijedeći ga i vjerujući (da smo to obavezni).

NJEGOVA RIJEČ JE ISTINA. – Jer je to preneseno mutevatir predajom, te ima snagu kao da smo to direktno od njega čuli i na njemu se temelji sigurno znanje.

ONI SU: EBU BEKR, OMER, OSMAN, ALIJA, TALHA, ZUBEJR, SA’AD, SE’ID[17], ABDURRAHMAN IBN AVF, EBU UBEJDE EL-DŽERRAH[18], A ONI SU POVJERENICI OVOG UMMETA. ALLAH S NJIMA BIO ZADOVOLJAN.

Ove riječi direktan su odgovor rafidijama (šijama) koji su odabrali Aliju, r.a, i daju mu prednost, dok se odriču ostalih. Oni svoju pristrasnost ukazuju, umjesto ovoj deseterici kojima je obećan Džennet, dvanaesterici svojih imama. Prvi od njih je Alija b. Ebi Talib, za koga neosnovano i bez ikakvog dokaza tvrde da je  Poslanikov, s.a.v.s., opunomoćenik, zatim Hasan, zatim Husejn, zatim Alija b. Husejn – Zejnu-l-Abidin, zatim Muhammed el-Bakir, Dža’fer b. Muhammed es-Sadik, zatim Musa b. Dža’fer el-Kazim, zatim Alija b. Musa, zatim Muhammed b. Ali el-Dževvad, zatim Ali b. Muhammed el-Hadi, zatim Hasan b. Ali el-Askeri, zatim Muhammed b. Hasan. Oni prelaze svaku granicu u ljubavi prema njima.

Dvanaest imama spominje se u hadisu Poslanika, s.a.v.s., na način koji u potpunosti demantuje njihove tvrdnje. Buharija i Muslim prenose hadis od Džabira b. Semure, r.a.,[19] koji kaže:

سَمِعْتُ جَابِرَ بْنَ سَمُرَةَ قَالَ سَمِعْتُ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ يَكُونُ اثْنَا عَشَرَ أَمِيرًا فَقَالَ كَلِمَةً لَمْ أَسْمَعْهَا فَقَالَ أَبِي إِنَّهُ قَالَ كُلُّهُمْ مِنْ قُرَيْشٍ *

“Ušao sam kod Poslanika, s.a.v.s, zajedno sa svojim ocem i čuo ga kada kaže: “Stanje (muslimana) poboljšavat će se sve dok njima budu vladala dvanaesterica.” Zatim je Poslanik, s.a.v.s., izgovorio nešto što nisam čuo, pa sam upitao oca šta je to rekao Poslanik, s.a.v.s. Odgovorio je: “Rekao je: “Svi će oni biti Kurejševići.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji:

لَا يَزَالُ هَذَا الْأَمْرُ عَزِيزًا إِلَى اثْنَيْ عَشَرَ خَلِيفَةً *

“Islam će biti jak i snažan sve dok bude vladalo dvanaest halifa.”[20]

Ustinu, bilo je onako kako je kazao Poslanik, s.a.v.s, jer je islam bio jak i u usponu za vrijeme četverice prvih pravednih halifa, Muavije, njegovog sina Jezida, Abdu-l-Melika b. Mervana i njegovih četverice sinova i Omer b. Abdu-l-Aziza, i oni su tih dvanaest halifa. Zatim, je islam počeo slabiti.

Međutim, po neosnovanim tvrdnjama rafidija, stanje islamskog ummeta za vrijeme spomenutih halifa nije bilo regularno.

KO LIJEPO GOVORI O ASHABIMA RESULULLAHA, S.A.V.S, NJEGOVIM ČESTITIM ŽENAMA I NJEGOVOM ČESTITOM POTOMSTVU, BEZ I NAJSITNIJE MRLJE, UDALJIO SE OD LICEMJERSTVA. – Autor navodi ove riječi zato što je temelje šiizmu udario licemjer i heretik koji je htio da iskrivi islam i naruši autoritet Poslanika, s.a.v.s., kao što je uradio i Pavle[21] sa kršćanstvom. Taj munafik zvao se Abdullah bin Sebe’[22] i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnet među muslimane. On je prividno primio islam i pretvarao se kao veliki pobožnjak, zatim je počeo (navodno) da poziva na dobro i odvraća od zla. Potom učestvuje u neredima u vezi sa Osmanom, r.a., i njegovim ubistvom. Nakon što je došao u Kufu pokazuje pretjeranost u veličanju Alije, r.a., da bi se na taj način mogao njemu suprotstaviti. To je dospjelo do Alije, r.a., koji je naredio da ga pogube, pa je on pobjegao. Njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio.

UČENJACI PRVIH GENERACIJA I ONIH POSLIJE NJIH DOBRI SU I UTJECAJNI LJUDI, UČENI I RAZUMNI. SPOMINJU SE SAMO PO LIJEPOM, – zato što Allah, dž.š., od nas traži da dovu činimo za njih:

“Oni koji poslije njih dolaze – govore: -Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10) Zatim, zato što poštovati ih i veličati spada u veličanje vjere, jer su oni nasljednici Poslanika, s.a.v.s, u dostavi islama ljudima. Oni su kao zvijezde pomoću kojih se orijentišemo u tminama kopna i mora. U prijašnjim narodima, prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., najgori među njima su bili njihova ulema, dok su ulema ummeta Muhammeda s.a.v.s, najbolji među svojim narodima, jer oni oživljavaju sunnet Poslanika, s.a.v.s, i putem njih je opstao Kur’an i hadis. Uistinu je ovo put pravih vjernika.

KO IH SPOMINJE PO LOŠEM NIJE NA PUTU VJERNIKA, – jer vjernici jedni druge vole i uvažavaju, zbog imana koji ih je spojio. Allah, dž.š, kaže:

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevbe, 71) Zato spominjanje islamske uleme po lošem predstavlja odstupanje od puta prijateljstva sa vjernicima, što spada u znakove nifaka.


[1]  Prenosi Buhari u poglavlju o svjedočenjima, hadis broj: 2651, sa sljedećim tekstom: “Najbolji ste vi – moje stoljeće, a zatim oni koji slijede, a zatim oni koji njih slijede…  Zaista će poslije vas doći ljudi koji će varati i neće biti povjerljivi, koji će svjedočiti a od njih se svjedočenje neće tražiti, koji će se zavjetovati a svoje zavjete neće ispunjavati, među njima će se pojaviti gojaznost.” Vidi: Fethul-Bari, 5/258. Prenosi ga i Muslim u Sahihu, 4/1962-1964.

[2]  Ovaj eser prenosi Imam Ahmed u Musnedu, 1/379, El-Begavi u Šerhu-s-sunne, 1/214 i El-Hatib u svom djelu El-Fekihu-l-mutefekkih, 1/166-167. Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i u tome je s njim suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 3/78.

[3]  Imam Et-Tehanevi kaže: ”Šije su jedna od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije, r.a, i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se dijele na dvadeset i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufr. Sve one imaju korijene u tri osnovne: ekstremisti (gulati), zejdije i imamije.” Vidi: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764.

[4]  Hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (1/160) sa sljedećim tekstom: “U tebi ima sličnosti sa Isaom, zamrzili su ga Jevreji do te mjere da su potvorili njegovu majku za zinaluk, a zavoljeli su ga kršćani do te mjere da su ga podigli na mjesto koje mu ne pripada.” A zatim je rekao: “Zbog mene će biti uništena dva čovjeka: onaj koji će me previše voljeti i pripisati mi ono što mi ne pripada i onaj koji će me pretjerano mrziti, što će ga odvesti dotle da me potvara.” Ovaj hadis prenosi El-Dževzi u svom djelu El-Ilelu-l-mutenahije i kaže: “Ovaj hadis nije vjerodostojan (sahih).” Vidi El-Ilelu-l-mutenahije, 1/223-224.

[5]  U Tirmizijinom rivajetu na kraju ovog hadisa stoji:

وَمَنْ آذَى اللَّهَ يُوشِكُ أَنْ يَأْخُذَهُ “A ko Allaha uvrijedi, ubrzo će ga On uzeti.”

Hadis prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj: 3861. Nakon teksta hadisa Tirmizi veli: “Ovo je hadis hasen-garib, ne poznajemo ga izuzev sa ovim senedom.” Vidi: Sunenu-t-Tirmizi, 9/383. Takođe, ovaj hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (4/87, 5/54,57) i Ibn ebu Asim u knjizi Es-Sunne, 2/479, hadis broj 992. Šejh Nasiru-d-din el-Elbani  kaže za ovaj hadis: “Njegov isnad je daif, zato što je Abdullah b. Abdur-Rahman nepoznat.”

[6]  Nisam pronašao ovaj hadis, niti drugi sličan njemu po značenju. Međutim, Tirmizi prenosi hadis o vrlinama Omera, r.a, u kome stoji:

    قَالَ عُمَرُ لِأَبِي بَكْرٍ يَا خَيْرَ النَّاسِ بَعْدَ رَسُولِ اللَّهِ فَقَالَ أَبُو بَكْرٍ أَمَا إِنَّكَ إِنْ قُلْتَ ذَاكَ فَلَقَدْ سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ مَا طَلَعَتِ الشَّمْسُ عَلَى رَجُلٍ خَيْرٍ مِنْ عُمَرَ قَالَ أَبو عِيسَى هَذَا حَدِيثٌ غَرِيبٌ لَا نَعْرِفُهُ إِلَّا مِنْ هَذَا الْوَجْهِ وَلَيْسَ إِسْنَادُهُ بِذَاكَ وَفِي الْبَاب عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ *

      “Omer je rekao Ebu Bekru: “O najbolji čovječe, poslije Poslanika s.a.v.s!” Na to mu Ebu Bekr reče: “Kad si to već spomenuo, reći ću ti da sam čuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Sunce nije obasjalo čovjeka vrednijeg od Omera.” Nakon ovog hadisa Tirmizi je rekao: “Ovo je garib hadis, ne poznajem ga izuzev preko ovog seneda, a on nije baš pouzdan.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/281. Isti hadis prenosi i Hakim, i kaže da je sahih, ali da ga Buhari i Muslim ne prenose. Međutim, Zehebi se ne slaže sa Hakimom. Naprotiv, Zehebi kaže: “Abdullaha mnogi smatraju slabim, a i o Abdurahmanu je polemika. Ovaj hadis je poluizmišljen.” Vidi: El-Mustedrek, 3/90.

[7]  Prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3663 i kaže: “Ovo je hasen hadis.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/270.

Hadis prenosi Ibn Madže u Sunenu, sa sljedećim tekstom: “Ja ne znam koliko mi je određeno da živim među vama, pa se ugledajte na ovu dvojicu poslije mene.” Zatim je pokazao na Ebu Bekra i Omera. Vidi: Sunen Ibn Madže, 1/37.

El-Elbani ovaj hadis smatra sahihom. Vidi Sahih Sunen Ibn Madže, 1/23.

[8]  Prenosi Buhari u poglavlju o bolesnicima, hadis broj 5666. Vidi: Fethu-l-bari, 10/123.

Muslim u Sahihu, u poglavlju o vrlinama, hadis broj 2387, sa sličnim tekstom. Vidi: Sahih Muslim, 4/1857.

[9]  Prenosi Timizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3687 i kaže: “Ovaj hadis je hasen-garib, nama je poznat samo ovaj rivajet od Mišreha b. Ha’ana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/282.

Isti hadis prenosi i imam Ahmed u Musnedu (4/154) i Hakim koji kaže: “Ovaj hadis je sahih, ali ga Buhari i Muslim ne prenose.” Vidi: El-Mustedrek, 3/85.

[10] Zubejr b. Avvam b. Huvejlid el-Kureši el-Esedi ebu Abdullah. Njegova majka je Safijja b. Abdul-Muttalib, tetka Poslanikova, s.a.v.s. Primio je islam u petnaestoj godini svoga života. Učestvovao je u obje hidžre i u svim bitkama sa Poslanikom, s.a.v.s. Sam za sebe je rekao: “Ne postoji nijedan djelić moga tijela a da nije ranjen sa Poslanikom, s.a.v.s.” Bio je među najpoznatijim junacima. Omer, r.a, ga je imenovao za člana šestočlanog vijeća kome je dao zadatak da izaberu halifu poslije njega i za njih kazao: “Oni su oni sa kojima je Poslanik, s.a.v.s, umro zadovoljan.” Jedan je od deseterice kojima je zagarantovan Džennet. Ubijen je mučki, nakon što se udaljio iz bitke za Devu 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/100-113, Usdu-l-gabe, 2/97-100, El-Isabe, 1/545-546, El-Isti’ab, 1/580-585.

[11] Talha b. Ubejdillah b. Usman b. Amr b. Ka’b el-Kureši et-Tejmi. Ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, jedan od osmerice koji su prvi primili islam, jedan od šesterice koje je Omer odredio za vijeće i jedan od peterice koji su primili islam putem Ebu Bekra. Učestvovao je u bici na Uhudu i svim ostalim bitkama poslije nje. Učestvovao je i u bici za Devu na strani Alije, r.a, a zatim je napustio boj, što je učinio i Zubejr. Sklonio se u sporedne redove, ali ga je pogodila zalutala strijela od koje je umro 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/214-225, Usdu-l-gabe, 2/467-471, El-Isabe, 2/229-230, El-Isti’ab, 2/219-225.

[12] Sa’d b. ebi Vekkas (ime Ebu Vekkasa je Malik) b. Uhejb b. Abd Menaf el-Kureši ez-Zuhri ebu Ishak. Bio je šesti koji je primio islam. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće. Bio je poznat po tome što je njegova dova uvijek uslišavana. To zbog toga što je Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: “Allahu, usmjeri njegove strijele i primi njegove dove!” Bio je jedan od četverice najpoznatijih junaka za koje je Ebu Ishak rekao da su najveći junaci među ashabima Poslanika, s.a.v.s (Omer, Alija, Zubejr i Se’ad). Osvojio je Irak i bio Omerov namjesnik u Kufi. On je, takođe, ostao po strani nemilih događaja među ashabima. Postoji razlaz o godini njegove smrti: jedni kažu da je preselio 55, drugi 51, a treći 54. h. g. Postoje i druga mišljenja u vezi s tim pitanjem.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/137-149, Usdu-l-gabe, 2/214-218, El-Isabe, 2/33-34, El-Isti’ab, 2/18-27.

[13] Abdurrahman b. Avf f. Abd Avf el-Kureši ez-Zuhri ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće, a s kojima je umro zadovoljan Poslanik, s.a.v.s. Primio je islam prije nego što je Poslanik, s.a.v.s, ušao u kuću El-Erkama. Bio je učesnik obje hidžre. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Bio je poznati trgovac koji je svoj imetak trošio na Allahovom, dž.š, putu i na tom polju ima dosta poznatih događaja. Preselio je u Medini i ukopan u El-Beki’u. Dženazu mu je klanjao Osman, r.a.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/124-137, Usdu-l-gabe, 3/276-281, El-Isabe, 2/416-417, El-Isti’ab, 2/393-398.

[14] Prenosi Ebu Davud u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4646 i 4.647 sa sljedećim tekstom: “Hilafet nubuvveta će trajati 30 godina, a zatim će Allah, dž.š, dati vlast kome On hoće.” Sunen Ebi Davud, 5/36-37.

Isti hadis prenosi i Tirmizi u poglavlju o neredima, hadis broj 2227 i kaže: “…ovo je hasen hadis i poznajemo ga samo putem Se’id b. Džehmana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 7/5.

Prenosi ga i imam Ahmed u Musnedu (5/221), a El-Hakim kaže da je sahih, dok se Zehebi o njemu nije izjasnio. Vidi: El-Mustedrek, 1/71 i 145.

Prenosi ga, takođe, i b. Ebu Asim u djelu Es-Sunne, a El-Elbani kaže da je njegov sened sahih. Vidi: Es-Sunne, 2/562.

[15] Muavija b. Ebi Sufjan Sahr bin Harb bin Umejje bin Abd Šems el-Kureši el-Emevi. Osnivač Emevijske države u Šamu. Jedan od poznatih arapskih mudraca. Bio je izuzetno rječit, staložen i ugledan. Rođen je u Mekki i primio islam nakon njenog oslobođenja. Naučio je pisati i računati, zato ga je Poslanik, s.a.v.s, imenovao za svog pisara. Omer, r.a, ga je postavio za namjesnika u Damasku. Osman, r.a, mu povjerava cjelokupni Šam, a namjesnike pokrajina pokorava njemu. Nakon ubistva Osmana hilafet preuzima Alija i odmah šalje glasnika sa viješću o smjeni Muavije. Muavija je za to čuo prije nego što je glasnik do njega stigao. Odmah je pozvao u osvetu za ubistvo Osmana i optužio Aliju za to. Iz tog razloga su se odigrale velike bitke između njega i Alije koje su se završile postavljanjem Muavije za halifu u Šamu, a Alije u Iraku. Zatim se Hasan, r.a, odriče hilafeta u korist Muavije 41. hg. Muavija je ostao na položaju halife sve dok nije zašao u duboku starost. Muavija je jedan od velikih islamskih osvajača. On je prvi koji je vodio pomorske bitke i opkolio Kostantinopolis sa kopna i mora 48. h. g. Za njegovo doba je kovana prva islamska novčanica (dinar). Umro je u Damsku 60. hg.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekatu-l-halife, biografija broj 51 i 2809, Usdu-l-gabe, 4/433-436, Sijer E’alami-n-nubela, 3/119-162, El-Isabe, 3/433.

[16] Prenosi Ebu Davud u Sunenu u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4607. Sunen Ebi Davud, 4/13-15.

Tirmizi u poglavlju o znanju, hadis broj 2678 i kaže: “Ovo je sahih-hadis.” Sunen Tirmizi, 7/319-320.

Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i sa njim je suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 1/95-97. I El-Elbani kaže da je ovaj hadis sahih. Vidi: Sahih Sunen Ibn Madže, 1/13.

[17] Se’id b. Zejd b. Amr b. Nufejl el-Kureši el-Adevi, amidžić Omera b. Hattaba i njegov zet. Nadimak mu je bio Ebu-l-A’ver. Bio je među muhadžirskim prvacima, primio je islam prije Omera, r.a, a Omerov prelazak na islam desio se u njegovoj kući. Učestvovo je u svim bitkama osim bitke na Bedru, jer su on i Talha bili u Šamu i vratili su se tačno na dan bitke. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet. Na ahiret je preselio u Medini 55, po jednom mišljenju, a po drugom 51. godine po Hidžri.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab,3/2.

[18] Amir b. Abdullah b. el-Džerrah b. Hilal el-Fehri el-Kureši ebu Ubejde, poznati emir i vojskovođa. Jedan je od deseterica kojima je obećan Džennet i među prvima koji su primili islam. Učestvovao je u svim bitkama za vrijeme Poslanika, s.a.v.s, i osvojio je sve pokrajine Šama. Preselio je u pomoru od kuge poznatom pod imenon Kega Amvasa 18. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab, 3/2.

[19] Džabir b. Semure b. Dženade b. Džundub b. Hudžejr el-Amiri Es-Sevai. Neki tvrde da mu je ime: Džabir b. Semure b. Amr b. Džndub. Njegova majka je Halida kćerka Ebu Vekkasa, sestra Se’ada b. ebi Vekkasa. On i njegov sin su ashabi. Džabir, r.a, prenosi mnoge hadise od Poslanika, s.a.v.s. Nastanio se u Kufi i u njoj umro 74. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Usdu-l-gabe, 1/304, El-Isabe, 1/212, El-Isti’ab, 1/224, Tehzibu-t-tehzib, 2/39.

[20] Prenosi Buhari u poglavlju o propisima, hadis broj 7222. Vidi Fethu-l-Bari, 13/211.

Muslim u poglavlju o imaretu, hadis broj 1821. Vidi: Sahih Muslim, 3/1452-1454.

[21] Jevrejski svećenik čije je ime bilo Šaul. Rođen je u Tarsusu, a odrastao u Oršalimu (Kudsu). Na početku djelovanja bio je jedan od najvećih protivnika kršćanstva i onih koji su mu pravili najveće spletke. Zatim je prividno prihvatio kršćanstvo s ciljem da ga iskrivi. Uspio je da dostigne veliki stupanj među kršćanima i da postane jednim od njihovih svetaca koji su nadahnuti objavom. To mu je olakšalo uvođenje iskrivljenih doktrina u kršćanstvo, kao što je vjerovanje u trojstvo, božanska narav Isa’a, a.s, i drugo što je danas tako očito u kršćanskoj vjeri.

Vidi: Muhaderat fi-n-nasranijje, 81, Ahmed Šelebi, El-Mesihijje, 90.

[22] Abdullah b. Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porjeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu). Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajine pokušavajući da zavede muslimane. Doselio je u Damask za vrijeme Osmana bin Affana, r.a., ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je, između ostalog, pripisivao svojstva božanstva Aliji, r.a. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslanik, s.a.v.s., i  slično. Umro je 40. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tarih Ibn Asakir, 7/341, El-Bed’ ve-t-tarih, 5/129, Lisanu-l-mizan, 3/289, Abdullah b. Sebe’, Murteda el-Askeri.

LEDUNSKO (POKLONJENO) ZNANJE

 

Sažetak

Ledunsko (poklonjeno) znanje tema je o kojoj se vrlo malo govori i piše na našem jeziku, naročito na naučnom nivou. Ovim radom pokušat ću da rasvijetlim pitanje ledunskog znanja u okviru ehli-sunnetske metodologije istraživanja akaidskih pitanja. Ovoj vrsti znanja pojedine frakcije daju prenaglašenu važnost, do te mjere da je ponekad stavljaju ispred Objave, dok je drugi u potpunosti negiraju. Ispravan je stav onih koji ovu vrstu znanja ne negiraju, nego joj daju mjesto koje joj stvarno pripada.

Ključne riječi: spoznaja, razum, Objava, ilham, ledunsko (poklonjeno) znanje

Uvod

Ukoliko je osjetilna spoznaja utemeljena na osjetilima, a razumska na razumu i osjetilima zajedno, da li sve što čovjek posjeduje na polju spoznaje jesu osjetila i razum? Jesmo li korektni prema čovjekovoj naravi, ukoliko kažemo da se spoznaja svodi na osjetila i razum? Možemo li sa sigurnošću tvrditi da su to jedina sredstva spoznaje?

Svako ko priznaje osjetila i razum kao sredstva spoznaje mora priznati da čovjek po svojoj naravi osjeća da postoji spoznaja koja se ne temelji na osjetilima i razumu. To je poslanička spoznaja putem Objave.

Spoznaja intuicijom (el-hads) jedan je od načina spoznaje

Nije pogrešno intuiciju smatrati jednom vrstom spoznaje, ali je greška smatrati da je to jedini izvor spoznaje i isključiti ulogu razuma i osjetila, ili ih, čak, smatrati preprekom za istinsku spoznaju. Uistinu čovjek može, svojom pronicljivošću i nutarnjim osjećajem dokučiti ono što nije u stanju dokučiti razumom i osjetilima. Međutim, to je samo jedan od vidova spoznaje, a ne jedini način spoznaje. Zato nema potrebe smatrati da je intuicija iznad razuma, ili da je razum samo jedan dio intuicije. Kada se Kur’an obraća ljudskoj intuiciji, obraća joj se kao jednom, a ne jedinom, načinu spoznaje. Kur’an se obraća čovjekovoj naravi kao cjelini koja sve to obuhvata. (Zerzūr, bez godine izdanja: 97)

Kada čovjek dođe do određene spoznaje putem nadahnuća i intuicije, ta spoznaja nije općenita niti neovisna, nego samo dodatna, rezultat je njegovih djela, odnosno njegovog visokog stepena u imanu do kojeg je došao putem pokornosti i bogobojaznosti. To se jasno vidi iz ajeta koji upućuju na to da bogobojaznost otvara vrata mudrosti, prsa čini prostranim i daruje furkan (mogućnost razlučivanja istine od neistine).

Što se tiče onih koji su pretjerali u oslanjanju na ovu vrstu spoznaje i smatraju je jedinim načinom sticanja stvarnog znanja i to znanje priznaju vrednijim od razumskog i šerijatskog znanja, to je nešto što se, ni u kom slučaju, ne može prihvatiti. Jedna od takvih izreka kojom se veliča ova vrsta znanja i umanjuje vrijednost šerijatskog znanja jesu riječi koje Ibn Arebi pripisuje Ebu Jezidu el-Bistamiji, u kojima stoji: “Vi svoje znanje uzimate od mrtvog preko mrtvih, a mi svoje znanje uzimamo od Živog koji ne umire.” (Ibn Arebi, bez godine izdanja: 1/335)

Ilham i Objava

Oni među njima koji priznaju razumsku spoznaju, smatraju Objavu i ilham potpuno istim načinom spoznaje, nasuprot vanjskom načinu koji se temelji na izučavanju i argumentiranju. Međutim, mi znamo da je Objava put spoznaje poslanika i u tome niko drugi nema udjela. To je posebnost koju Allah, dž. š., daruje kome On hoće. Kako je onda moguće smatrati Objavu, koja je čisti dar Božiji i ilham, kojeg El-Gazali smatra vidom ljudske spoznaje, istim? Sve se svodi na to da čovjek postiže ovu vrstu spoznaje ukoliko očisti svoje srce i postane istinski zahid. Ovo je veoma opasno, jer podrazumijeva jednu od dvije neosnovane stvari:

– Priznati intuiciju (nutarnju spoznaju) kao relevatni izvor spoznaje, što podrazumijeva izjednačavanje ostalih ljudi sa poslanicima i gubljenje posebnosti poslanstva. U tom slučaju bi svako mogao da se pozove na to da je on evlija i da putem ilhama svoje znanje crpi direktno iz Levhi-mahfuza. To bi, zaista, bio veliki nered.

– Smatrati spoznaju poslanika ljudskom i spustiti je na razinu evlije. U tom slučaju, izbor jednog čovjeka od strane Allaha, dž. š., za poslanika ne bi imao nikakav značaj.

Nemoguće je drugačije shvatiti ilham kao Objavu. Međutim, poznato nam je da niko od ljudi ne može postići stepen poslanstva, izuzev onih koje je Allah, dž. š., odabrao. Smatrati ilham evlije identičnim sa spoznajom poslanika putem Objave je nešto što se ne može odobriti.

Stepen poslanstva i vilajeta

Sufije smatraju da je suština u spremnosti osobe da se svim svojim bićem posveti Allahu, dž. š. Ko to uspije, Allah će mu, po njihovom ubjeđenju, otkriti tajne neviđenog (gajba), ili sadržaj Levhi-mahfuza. Kakva je, onda, razlika između poslanika i evlije? Ako neko kaže da poslanik prima Objavu putem meleka kojeg vidi i s njim razgovara, a evlija to doživljava tako što se podignu zastori i on svojim srcem vidi Levhi-mahfuz, onda ćemo reći da je evlija na većoj deredži od poslanika, jer je onaj ko vidi bez posredstva bliži Allahu od onoga koji vidi posredstvom nečeg drugog. Poznato je da se poslanik, kao i evlija pripremaju putem zuhda, ali je evliji potreban poslanik kojeg će slijediti, a poslaniku nije objavljen put stizanja zuhdom do Levhi-mahfuza. Međutim, da se evlija putem zuhda vine u visine i dođe u situaciju da direktno čita iz Levhi-mahfuza i tako nadiđe poslanika, to je apsurd. Naravno, to niko razuman neće prihvatiti. Zato je svaka tvrdnja da ilham predstavlja uvid u sadržaj Levhi-mahfuza neistinita i neosnovana.

Zatim, vježbanje i zuhd radi otvaranja vrata srca prema svijetu nevidljivog i Levhi-mahfuzu od strane poslanika jeste u oprečnosti sa prirodom poslanstva, jer se poslanstvo ne može steći putem vježbe i pobožnosti od strane čovjeka, nego predstavlja isključivo Božiji dar.

Ukoliko bi ilham smatrali sredstvom sticanja novih spoznaja putem istinskih evlija, kako bi onda bilo moguće uspostaviti kriterijume spoznaje i kako bi se takve spoznaje uopće mogle verificirati?

Kako bi, onda, bilo moguće tvrditi da je vjera upotpunjena sa posljednjim poslanikom Muhammedom, s. a. v. s.? Kako praviti razliku između spoznaja raznih ljudi, kad je poznato da su samo poslanici imalu posebnu vrstu spoznaje, a svi ostali su jednaki u prilikama za spoznaju u okvirima definisanog u Objavi?

Kako razumijevamo ilham?

Na osnovu Kur’ana i sunneta shvatamo da postoje dvije vrste spoznaje:

–       Spoznaja putem Objave, koja je specifična za poslanike i niko
drugi nije u stanju da im se u tome pridruži.

– Spoznaja putem razuma i osjetila posredstvom istraživanja i razmišljanja, ali ne na način kako to razumijevaju filozofi, isključivo razumski i osjetilno-materijalno. Mi smatramo da osjetila i materija, s jedne strane, i razum i logička pravila, s druge strane, sačinjavaju osnovicu za pravilan odnos prema stvarnosti, kako bi razumijeli svijet oko sebe. Međutim, srce je centar u kome se sve to sakuplja i dešava spoznaja i to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Tako se u tom razumnom biću, koje se zove čovjek, dešava spoznaja za koju ne možemo tvrditi da je samo razumska, niti isključivo osjetilno-materijalna, ili u potpunosti duhovna. To je sveukupna spoznaja, koja obuhvata obje strane ljudskog bića, materijalnu i duhovnu. Ovo, ni u kom slučaju, ne predstavlja omalovažavanje razuma i njegovih zakonitosti, niti umanjivanje značaja uloge srca kroz čišćenje, preodgoj i pobožnost. Pročišćenje ima za cilj da dovede do unutarnje čistoće i spremnosti za nutarnjom spoznajom punim ljudskim bićem. Sve je to preduslov za ono što nazivamo Allahova pomoć i podrška (tewfik) čovjeku u razumijevanju stvari, preciznom povezivanju argumenata, u brzini i efikasnosti izvođenja zaključaka, rasprostarnjenosti grudi, prepoznavanju Allahove svjetlosti kojom Allah upućuje one robove koji slijede put Njegovog zadovoljstva. To je nešto što svakodnevno svjedočimo. Kosmološki i razumski dokazi o Allahovoj opstojnosti vidljivi su za sve ljude. Međutim, isključivo razumska spoznaja koja se temelji na činjenici da svaki događaj ima svoj uzrok nije dovoljna nevjernicima da povjeruju, iako su njihovi razumi u potpunosti ubijeđeni u ispravnost logičkih zaključaka s tim u vezi. Tu je posrijedi i Allahova, dž. š., pomoć i podrška (tewfik), koja se ne može nijekati i kada su u pitanju evlije i kerameti, ali keramet evlije ne može izlaziti iz okvira Šerijata. Isto tako, keramet ne možemo smatrati posebnim načinom spoznaje, koji ima svoja zasebna pravila, ibadete kojima se postiže i definisane tarikate koji do njega dovode. Keramet se, ni u kom slučaju, ne može smatrati nastavkom poslanstva putem evlija, ili nepogrešivih imama. Čak ni od najdobronamjernijih sufija ne možemo prihvatiti tvrdnju da je prihvatanje ove vrste spoznaje njihov odgovor na nametnutu racio-filozofsku školu, koja već odavno dominira Istokom i Zapadom i koja je osiromašila argumentaciju na polju akaida. Oni priznanje ilhama kao izvora znanosti smatraju putem do prihvatanja poslanstva. Međutim, ispravni stavovi su oni koji se ne temelje na odgovoru protivnicima na njihove metode. Neophodno je primijeniti metodologiju vjere, koja je sveobuhvatna i koja ima ogroman (božanski) uticaj na kompletnu ljudsku narav, a ne samo na duhovni segment, ili samo na ljudski razum. Sama vjera u svojoj metodologiji oslanja se na zdrav razum, neiskvarenu ljudsku narav i nutarnju sposobnost spoznaje u čovjeku. Ta sposobnost je kompletnija od suhoparne razumske logike i duhovnosti uronjene u sufijske dubine. To je urođena narav i neiskvareni ljudski potencijal koji svaki čovjek nosi u svome biću. To što se u njoj dešava od procesa i uzajamnih odnosa ne zna niko osim Svevišnjeg Allaha. Zato srce i njegova prosvijetljenost (basiret) nije zaseban put, oprečan, suprotstavljen razumu, nego je to skup svih spoznaja, koji, ukoliko bude ispravan, cijelo čovječanstvo će biti ispravno u svom znanju i djelovanju, a ukoliko bude pogrešan, cijelo čovječanstvo će biti na krivom putu.

Međutim, srčanu spoznaju ili besiret smatrati fazom iznad razuma nije ispravno, jer iznad ljudskog razuma u spoznaji postoji samo stepen poslanstva, koje se temelji na Objavi, koja je rezervisana isključivo za poslanike.

Pravila kojih se treba pridržavati kada je u pitanju poklonjeno (ledunsko) znanje

U skladu sa napred navedenim, poklonjeno (ledunsko) znanje, koje predstavlja Allahovu, dž. š., pomoć i podršku sveukupnoj ljudskoj naravi, ima svoje okvire koje ne smije prelaziti.

Saglasnost sa Kur’anom i sunnetom

Shvatanje, preciznost u analiziranju, brzo reagovanje i dolazak do pravog zaključka, inteligentnost i pronicljivost sve su to prihvatljivi razultati, ali intuicija (hads), nadahnuće (ilham), otkrovenje (kešf) ili bilo šta drugo ne može doći sa znanjem koje je oprečno razumskoj logici i šerijatskom učenju. Sve spomenuto može rezultirati samo dubljim razumijevanjem (šerijatskih) citata u skladu sa razumom i Šerijatom, te značenjima arapskog jezika.

Tvrdnja da se radi o nutarnjem (batin) značenju koje nema granica i koje se ne može spoznati vanjskim značenjem teksta nema nikakve osnove i predstavlja potpuno obezvređivanje znanja i Šerijata. Ne možemo prihvatiti ni izjavu Ibn Arebija da evlije imaju dvije uloge ili dva “mi’radža” (Aš-Ša’rāni, 1959: 2/88): prva je da budu evlije koje će primati nadahnuće u onome što nije definisano Šerijatom, a druga da budu na tragu poslanika, koji su došli sa Šerijatom i dobivaju nova značenja njihovog Šerijata od Allaha, ali kroz svjetiljku poslanstva. Zato što je Svevišnji Gospodar upotpunio vjeru i kompletirao Šerijat poslanstvom Muhammeda, s. a. v. s., koje je posljednje poslanstvo. Šerijat je jasno precizirao način otkrivanja novih propisa u onome što nije definisano tekstom: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (Kur’an, El-En’am: 38) Nigdje se u Šerijatu ne navodi da je ilham put do onoga što jasnim šerijatskim tekstom nije precizirano. Ukoliko je razumijevanje evlija utemeljeno na tekstu, ono mora biti u okvirima šerijatskih izvora i njihovih granica. To razumijevanje mora biti razumski prihvatljivo, ne smije biti oprečno Šerijatu i mora biti u granicama značenja arapskog jezika. Nije dovoljna samo tvrdnja da je određen način razumijevanja šerijatskih citata rezultat ilham-spoznaje i da je uzet iz svjetiljke poslanstva. Možda će nam u razumijevanju značenja posebnog znanja koje Allah daruje onome koga On odabere od svojih iskrenih robova, pomoći riječi Alije, r. a. Naime kada je upitan: “Je li vam Poslanik, s. a. v. s., podario nešto posebno što nije dao drugim ljudima?”, rekao je: “Tako mi Onoga Koji da da sjemenka klija i koji čovjeka stvara, nije izuzev razumijevanja Knjige koje Allah podari nekome od Svojih robova.” (Ibnul-Qayyim, bez godine izdanja: 746)

Znanje mora imati izvor i dokaz

Ova vrsta spoznaje ili ilhama ne smije biti u oprečnosti sa znanjem koje je utemeljeno i ima dokaze, izuzev ako ima jače argumente. Smatranje nekog znanja ilhamom nije dovoljno da bi se to znanje prihvatilo kao dokaz, jer nema jasnih kriterija po kojima se može sigurno definisati da je to što je došlo određenom evliji od Allaha ili od šejtana, jer šejtan kola čovjekom kao što to čini njegova sopstvena krv. Zato je pravilo ehli-sunneta da istinsko otkrovenje (kešf) ne može poslužiti kao dokaz zbog toga što se ne možemo pouzdati u ispravnost intuicije onoga ko nije bezgriješan. (Rešīd Ridā, 1970: 11/365)

Nije ispravno da se poklonjenim znanjem anulira znanje utemeljeno na dokazima. Allah, dž. š., je podario poslaniku mu’džizu kao dokaz istinitosti poslanstva, a nije podario mudžizu evliji kao dokaz vilajeta (evlijaluka) i ispravnosti onoga što zagovara.

Ukratko, svi ajeti i hadisi koji ukazuju na značaj intuicije, ilhama i od Allaha poklonjenog znanja, ustvari, samo upućuju na ljudsku narav, koju je Allah, dž. š., počastio spoznajom, ili spremnošću za spoznajom svojim sveukupnim bićem. Čovjekova spoznaja ne ograničava se samo na razum i osjetila, a Objava je ta koja usmjerava razum i vraća ga ispravnoj ljudskoj naravi, svaki put kad ga razni pravci i ideologije odvedu ustranu.

Kur’an ne negira da Allah, dž. š., šalje kome hoće od Svojih robova posebnu vrstu pomoći (tewfiq) u razmišljanju i zaključivanju, te da mu podari znanje koje ne izlazi iz okvira razuma i Objave, bez posebno određenih asketskih teorija i radnji na kojima se temelje tarikati, koji za sebe tvrde da su put do evlijaluka i kerameta. Naročito oni tarikati koji tvrde da imaju svoj poseban način spoznaje i ilhama, te omalovažavaju razum. Oni tvrde da su samo oni spoznali unutarnja (batin) značenja Šerijata, koja nisu u stanju spoznati oni koji se bave spoljašnjim stvarima i svoje znanje uzimaju od mrtvih, dok oni svoje znanje uzimaju direktno od Allaha, Živoga, koji ne umire.

Međutim, nema sumnje, da približavanje Allahu u granicama onoga što je On propisao, čovjeka izlaže Allahovim posebnim darovima koji mogu dostići stepen evlijaluka – posebne bliskosti Allahu.

Literatura

Al-Ğavziyye, Š. (bez godine izdanja) Medāriğussālikīn. s. l. s.n. Aš-Ša’rāni, A. (1959) Al-Yawāqitu welğewāhir. Kairo. s. n.

Ibn ‘Arebi, M. (bez godine izdanja) Al-Futuhātu al-Meqqiyye. Kairo: Bolak.

Rešīd Ridā, M. (1970) Tefsīrulmenār. Kairo. s. n.

Zerzūr, A. (bez godine izdanja) Meqāletun fil-ma’rife. Damask: Dārul-ma’rife.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 9

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

 

c)      Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u blagodatima koje je podario ljudima:

“I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite; ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez valike muke ne biste stigli – Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv – i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvoriće i ono što ne znate.”[1]

“Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete – i drvo koje na Sinajskoj gori raste, koje zejtin daje i začin je onima koji jedu. I stoka vam je pouka: Mi vam dajemo da pijete ono što se nalazi u utrobama njezinim, i vi od nje mnogo koristi imate i vi se njome hranite, i na njima, i na lađama se vozite.”[2]

“Onaj koji vam je Zemlju kolijevkom učinio i po njoj vam prolaze stvorio, stignete kuda naumite; Onaj koji s naba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele – tako ćete i vi biti oživljeni; – Onaj koji stvara stvorenja svake vrste i daje vam lađe i kamile da putujete, da se leđima njihovim služite i da se, kad na njima jahali budete, blagodati Gospodara svoga sjetite i da reknete: “Hvaljen neka je Onaj koji ja dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti!”[3]

“Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli da tražite blagodati Njegove i da biste bili zahvalni. I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.”[4]

A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama i žita sa lišćem i miomirisna cvijeća, – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete!”[5]

“On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.”[6]

d) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u stvaranju i održavanja svemira bez ikakvog sudruga:

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.”[7]

“Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, i onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid. On čini da noć i dan naizmjenice nastupaju i u tome je, doista, pouka za one koji pameti imaju.”[8]

“Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! Ni dva mora nisu jednaka: jedno je slatko i prijatno – voda mu se lahko pije, a drugo je slano i gorko; vi iz svakog jedete svježe meso i vadite nakit kojim se kitite; ti vidiš lađe kako po njemu sijeku vodu da stičete iz obilja njegova, da biste bili zahvalni. On uvodi noć u dan i uvodi dan u noć, On je potčinio Sunce i Mjesec – svako plovi do roka određenog; to vam je, eto, Allah. Gospodar vaš, carstvo je Njegovo! A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa.”[9] Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!” On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja, – ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” – “Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili; nad njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega.”[10]

“Njemu se mole oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima nečim.”[11]

“Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!” – Allah je, zaista, moćan i silan.”[12]

 

e) Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći iskazane podrškom poslanicima putem mu’džiza:

A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?” “Ovo je moj štap” – odgovori on – “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.” “Baci ga, o Musa!’ – reče On. I ona ga baci, kad on – zmija koja mili. “Uzmi je i ne boj se!- reče On -, “Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo, da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”[13]

“Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, o rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: “Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!”[14] “O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj,” – reče on – “kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?” “Eto tako!” – reče. “Gospodar tvoj je rekao: ’To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’”[15]

“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!” – povikaše. “O vatro”, – rekosmo Mi – “postani hladna, i spas Ibrahimu!” I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo.”[16]

“Mi smo Davudu Našu milost ukazali – “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!” – i učinili da mu mekano gvožđe bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti!” – i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi.”[17]

“A Sulejmanu – vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a naveče rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džinnovi, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio; hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.”[18]

 

2 – Podsjećanje na činjenicu da Allah, dž.š., stalno čovjeka prati:

“Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.”[19]

“Ako se ti glasno moliš, – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!”[20]

“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući.”[21]

“On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. A nevjernici govore: “Čas oživljenja nam neće doći!” Reci: “Hoće, tako mi Gospodara moga, koji zna i ono što je skriveno, zacijelo će vam doći.” – Njemu ne može ništa, ni trunčica jedna ni na nebesima ni na Zemlji, izmaći, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i opskrba plemenita -, a da kazni najbolnijom patnjom one koji se protiv dokaza Naših bore, nastojeći da ih onemoguće.”[22]

“Zar ne znaš da Allah zna što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna.”[23]

“On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite.”[24]

3 – Usmjeravanje ljudskog srca ka spominjanju (zikru) Allaha:

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.”[25]

“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.”[26]

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”[27]

“U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa. U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”[28]

“Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.”[29]

“Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!”[30]

4 – Kazivanja o vjerovjesnicima:

Kazivanja o vjerovjesnicima navode se na mnogo mjesta u Kur’anu, a naročito u surama: El-A’raf, Junus, Hud, Merjem, Ta ha, El-Enbija, Eš-Šuara, En-Neml, i El-Kasas. Pročitaj ove sure u Kur’anu koje su veoma lahke za čitanje. Pronaći ćeš, naročito u surama El-A’raf, Hud i Eš-Šuara, da Kur’an skreće našu pažnju na nekoliko momenata u životu poslanika:

Prvo: Da su svi oni došli sa istom rečenicom: “Nema drugog boga osim Allaha!” “Obožavajte samo Allaha, jer vi drugog božanstva nemate!” Iz toga jasno vidimo da je najvažnije, zbog čega je Allah, dž.š., slao Svoje poslanike, upoznavanje ljudi sa njihovim Stvoriteljem, kako bi spoznali da je On jedan i jedini bog i samo Njega obožavali, ne pripisujući mu nikakva druga.

            Drugo: Da su svi poslanici bili odbacivani od svojih naroda i bili izloženi teroru, uznemiravanju i prijetnjama ubistvom i progonom. Međutim, oni nisu odustali od svoje misije, niti svog poziva. To potvrđuje činjenicu da je akida (vjerovanje) najvrednije što čovjek u životu posjeduje i da čovjek ne smije svoje vjerovanje dovesti u pitanje, bez obzira na žrtve koje će na tom putu podnijeti.

            Treće: Kada su poslanici bili izvrgnuti otporu i ugnjetavanju pribjegavali su svome Gospodaru žaleći se njemu na ono što su doživljavali od svojih naroda. Oni su Samo Njega molili da ih spasi, zajedno sa grupicom vjernika koji su bili uz njih, ali su ostali uporni na svome putu, izdržali sva iskušenja i nisu promijenili svoje stavove. To nas uči da se vjernik u teškim trenucima priklanja Allahu, dž.š., moleći Ga za izlaz iz nevolje u kojoj se našao. Ali, pored toga, ostaje ustrajan i strpljiv dok ne stigne Allahova, dž.š., pomoć i nimalo ne gubi snagu niti malaksava.

            Četvrto: Allah, dž.š., je na kraju, nakon što pokažu strpljenje u nevoljama i ostanu čvrsti u svom vjerovanju – ne odustajući od njega ni u jednom djeliću, stalno pomagao Svojim poslanicima i vjernicima. To nas uči da ne gubimo nadu u Allahovu, dž.š., milost, bez obzira u koliko teškoj situaciji se našli. Mi stalno treba da se vraćamo Allahu, dž.š., moleći Ga da od nas otkloni poteškoće i da stalno budemo u vezi s Njim, pridržavajući se Njegovog puta i izvršavajući Njegove naredbe.

            Peto: U kazivanju o vjerovjesnicima je i druga pouka koja govori o tome da koliko god se činilo da su nevjernici nekada jači i da oni potpuno vladaju svijetom, Allah, dž.š., samo odgađa kaznu koja će ih, sigurno, stići na ovom i na onom svijetu. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kada kazna dođe on joj neće moći umaći.”[31]

Evo samo nekoliko primjera kur’anskog kazivanja o poslanicima:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’ A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.” “O narode moj,” – govorio je on – “ nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?” Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u lađi spasili, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili.”[32]

“I Semudu – brata njihova Saliha. “O narode moj”, – govorio je on – “klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.” “O, Salih”. – govorili su oni – “ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono čemu nas ti pozivaš.” “O, narode moj”, – govorio je on – “da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju. O, narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.” Ali, oni je zaklaše, pa on reče: “”Živjećete u zemlji svojoj još samo tri dana, to je istinita prijetnja”. I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana, – Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan -, a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud!”[33]

“Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu, i o onima poslije njih? – Samo ih Allah zna! – Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i govorili; “Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate!’ Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio”. Oni su odgovorili: “Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo!’ “Mi jesmo ljudi kao i vi” – govorili su im poslanici njihovi -, “ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju. Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!” Nevjernici su govorili poslanicima svojim: “Ili ćete vjere naše biti ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše protjerati!” A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: “Mi ćemo nevjernike sigurno uništiti i poslije njih vas na Zemlji nastaniti. Biće to za one koji će se polaganja računa preda Mnom bojati i koji će od prijetnje moje strahovati.”[34]

“I kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: “Čemu se vi klanjate?,” a oni odgovorili: “Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, on je rekao: “Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” “Ne,” – odgovoriše, “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” “A da li ste razmišljali” – upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti! Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, – i ocu mome oprosti, on je jedan od zalutalih – i ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” I Džennet će se čestitima približiti, a Džehennem zalutalima ukazati, i reći će im se: “Gdje su oni kojima ste se klanjali, a niste Allahu; mogu li vam oni pomoći, a mogu li i sebi pomoći?” pa će i oni i oni koji su ih u zabludu doveli u nj biti bačeni, i vojske Iblisove – svi zajedno. I oni će, svađajući se u njemu, govoriti: “Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kad smo vas s Gospodarom svjetova izjednačavali, a na stranputicu su nas naveli zlikovci, pa nemamo ni zagovornika, ni prisna prijatelja, – da nam je samo da se povratimo, pa da postanemo vjernici!” u tome je pouka, ali većina ovih nisu vjernici, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv.”[35]

“A i Ada i Semuda, – ostaci domova njihovih su vam vidljivi -, šejtan im je lijepim njihove postupke predočio, pa ih, iako su razumni bili, od pravog puta odvratio; I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. – Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.”[36]

“I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: “Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!” – oni su odgovarali: “Zar si nama došao da nas od božanstava naših odvratiš. Neka se, eto, ostvare prijetnje tvoje, ako istinu govoriš!” – “Samo Allah zna kad će to biti!” – on bi govorio -, “ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao.” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: “Ovaj nam oblak kišu donosi!” – “Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji, voljom Gospodara svoga, sve ruši.” I ujutro su se vidjele samo nastambe njihove; tako Mi kažnjavamo narod grešni. Njima smo dali mogućnosti koje vama nismo dali; i sluh i vid i razum smo im dali, ali im ni sluh njihov ni vid njihov ni razum njihov nisu ni od kakve koristi bili, jer su Allahove dokaze poricali – i sa svih strana ih je okružilo ono čemu su se ismijavali.”[37]

(Nastavit će se inša-Allah)

                                                                                                S arapskog preveo:

                                                                                               Dr. ZuhdijaAdilović



[1] En-Nahl, 5-8.

[2] El-Mu’minun, 17-22.

[3] Ez-Zuhruf, 10-14.

[4] El-Džasije, 12-13.

[5] Er-Rahman, 10-13.

[6] El-Mulk, 15.

[7] Hud, 6.

[8] En-Nur, 43-44.

[9] Fatir, 11-13.

[10] Fussilet, 9-12.

[11] Er-Rahman, 29.

[12] El-Mudžadile, 21.

[13] Ta-ha, 17-24.

[14] El-Maide, 110.

[15] Merjem, 7-9.

[16] El-Enbija, 68-70.

[17] Sebe, 10-11.

[18] Sebe, 12-13.

[19] Junus, 61.

[20] Ta-ha, 7.

[21] Lukman, 16.

[22] Sebe, 2-5.

[23] El-Mudžadele, 7.

[24] El-A’la, 7.

[25] El-Bekara, 186.

[26] El-A’raf, 55.

[27] Er-Ra’d, 28.

[28] En-Nur, 36-38.

[29] Ez-Zumer, 23.

[30] El-Mu’min, 60.

[31] Prenosi Buhari od Ebu Musa’a, r.a.

[32] El-A’raf, 59-64.

[33] Hud, 61-68.

[34] Ibrahim, 9-14.

[35] Eš-Šuara, 69-104.

[36] El-Ankebut, 38-40.

[37] El-Ahkaf, 21-26.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 8

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija potrebnija je spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, zato što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha, dž.š.

2 – Pripisivanje djeteta Svevišnjem Allahu:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…” svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavanja.

Zatim se u kontekstu detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

Svakovrsno bilje niče nježno i zeleno, u svom početku veoma slično, zatim postepeno raste i iz njega izlaze različiti plodovi: žito, hurme, grožđe, masline, šipci…, raznih oblika, boja i ukusa, pa čak i više od toga, svaka od tih vrsta ima više sličnih i potpuno različitih plodova.

Kada čovjek u mašti sebi dočara ovaj prekrasni prizor pun raznog bilja, njegova osjećanja se bude i on nastoji da što duže uživa u tom prelijepom prizoru.

Kur’anski kontekst zaista poziva u nešto takvo!

Na ovom mjestu kur’anski kontekst čovjeka ne poziva da okusi spomenuto voće. Tek na drugom mjestu Kur’an poziva čovjeka da uživa jedući spomenuto voće:

“On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, – jedite plodove njhove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike.”[1]

U spomenutom kontekstu Kur’an ne poziva čovjeka da jede voće koje zrije, nego: “Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru.” Posmatrajte ovu zadivljujuću ljepotu koju je dao Mudri Tvorac. Napunite svoje osjećaje i svoje biće ovom ljepotom, a zatim razmislite. Šta otkrivate u ovom predivnom prizoru? “To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju.” Svako ko taj prizor dobro promotri i o njemu razmisli nalazi nepobitne dokaze koji ga vode vjerovanju u Allaha.

Upravo u ovom trenutku, trenutku potpune aktiviranosti ljudske svijesti Kur’an izlaže zabludu nevjernika koja, nakon svega, izgleda tako isprazna i besmislena da je nemoguće da je čovjekov razum prihvati.

“Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio.” Džinni su Allahova stvorenja, ali i pored toga mušrici ih smatraju Allahu ravnim!

“…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Oni su izmislili sinove i kćeri koje pripisuju Allahu, bez ikakva dokaza. Kakvo je to znanje koje rezultira ovakvim glupostima? “Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju!”

“On je stvoritelj nebesa i Zemlje!” Koji je sve to stvorio bez prethodng urneka. “Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.”

Kur’an ih pobija njihovom logikom: Kako da On ima dijete a nema supruge? Oni su, jednostavno,  zaboravili da Mu izmisle suprugu koja bi Mu rodila te sinove i kćeri!

Zatim, oni sami priznaju da je Allah tvorac svega što postoji, pa zašto da On sebi uzima sinove i kćeri? Kakva je Njegova potreba za djecom, kada On, ako nešto hoće, samo kaže budi i ono biva? On je tvorac svega što se na Nebesima i na Zemlji nalazi. “…i samo On sve zna.”

Zatim dolazi posljednja opaska, nakon iznošenja dokaza u stvaranju i demanta zablude zalutalih, koja predstavlja svojevrstan trijumf:

“To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi!” To vam je Tvorac čije ste znakove stvaranja vidjeli. On je vaš Gospodar pored kojeg drugog gospodara nema. Zato samo njega obožavajte iskreno mu ispovijedajući svoju vjeru. Nemojte Njemu nikoga ravnim smatrati, nikakvo dijete, niti bilo kakva božanstva.

On upravlja svime što postoji: “On nad svim bdi!” “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.” Do Njega pogledi na dunjaluku ne mogu doprijeti, a on sve poglede sa Svoje visine vidi. On zna sve o Svojim stvorenjima, čak i ono što oni misle i osjećaju, bilo da se radi o vjernicima ili o onima koji su u dubokoj zabludi.

“Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!’ – Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete, – ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”[2]

3 – NIJEKANJE PROŽIVLJENJA

Jedna od najvećih zabluda predislamskih Arapa bilo je vjerovanje da Allah, dž.š., nije u stanju proživjeti umrle, nakon što umru i prašina postanu. Oni su toliko daleko otišli da su se čudili Poslaniku, s.a.v.s., kada im je govorio o proživljenju, te je to i u Kur’anu zabilježeno: “…dok oni koji ne vjeruju govore: “Hoćete li da vam pokažemo čovjeka koji vam predskazuje da ćete, kada se sasvim raspadnete, zaista, ponovo stvoreni biti? Iznosi li on o Allahu laži ili je lud?”[3]

Kur’an takvima objašnjava da je Allahova, dž.š., moć sveobuhvatna i da je ništa, na nebesima niti zemlji, ne može ograničiti, te da je Onaj koji je stvorio stvorenja prvi puta iz ničega u stanju da ih ponovo stvori. Zatim, Kur’an takvima ukazuje na primjere proživljenja u njihovom svakodnevnom okruženju iz kojih se jasno vidi proces izvođenja živog iz mrtvog. Onaj koji je u stanju da iz mrtvog izvede živo, sigurno je u stanju da, kada god hoće, proživi umrle i vrati ih u život:

“Kaf. Tako Mi Kur’ana slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa, nevjernici, govore: “To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!” Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve čuva. Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su. A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. Mi s neba spuštamo vodu kao blagoslov, i činimo da, uz pomoć njenu, niču vrtovi i žito koje se žanje i visoke palme u kojih su zameci nagomilani jedni iznad drugih, kao hranu robovima, i Mi njome oživljavamo mrtav predjel; takvo će biti i oživljenje. Prije njih poricali su narod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike lažnim smatrali i kaznu Moju zaslužili. Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali? Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju.”[4]

Ova ajeta govore o raznim aspektima Allahove, dž.š., nadnaravne moći koja sve stvara i mrtve oživljava. Nakon ovih činjenica nijekanje proživljenja postaje izlišnom i potpuno nerazumno, te može poteći samo od onoga koji nije razuman.

Prvi ajet počinje spominjanjem Kur’ana – Objave od Allaha Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., – koji poziva na Pravi put, ali nevjernici, zbog čije upute Kur’an i jeste objavljen, izražavju svoje čuđenje činjenicom da im je došao opominjač koji im govori o proživljenju, pa kažu: “To je čudno!” Oni se čude zato što ne vjeruju da ih Allah može proživjeti nakon što prašina postanu: “Zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!”

Zatim Kur’an potvrđuje činjenicu da Sveznajući Allah zna svakog od njih ko umre i da se od tog znanja ništa ne gubi, te da kod Allaha postoji knjiga u kojoj je sve zapisano. To je odgovor na njihovu tvrdnju da kada umru i u prašinu se pretvore nestaje svki trag o njima. Oni misle ako se taj trag gubi kada su oni sami u pitanju, da se, isto tako, gubi i kod Allaha i da Allah nije u stanju da ga otkrije, a pogotovo da čovjeka ponovo oživi.

U kontekstu im se, zatim, skreće pažnja na znakove u stvaranju iznad i oko njih. Ogromni nebeski svod iznad njih, te nepregledno prostranstvo zemlje sa brdima i usjevima ispred njih…

Kur’an, zatim, nabraja dokaze Allahove moći koja je u stanju iznova stvoriti i oživjeti. Voda koju Allah spušta s neba na zemlji uzrokuje nastajanje voćnjaka i plantaža koje daju korisne plodove za čovjeka. Kišom Allah, dž.š., oživljava suhu zamrlu zemlju. Isto tako, Allah će proživjeti mrtve. On će ih izvesti iz zemlje kao što iz nje izvodi bilje i drveće. Proces oživljavanja je isti u oba slučaja. Onaj ko je u stanju učiniti prvo učinit će i drugo. Međutim, ljudi koji ne vide dalje od nosa nisu u stanju da shvate tu činjenicu, te prihvataju prvi slučaj a drugi, koji je isti, odbacuju.

Dalje se pojašnjava da oni nisu jedini koji niječu proživljenje. Prije njih su mnoga džahilijjetska društva to činila. To je činio narod Nuhov, vlasnici Ressa, Semud, Ad, faraon, Lutov i Šuajbov narod, te Tubba narod. Zatim upućuje upozorenje Arapima: Svi spomenuti narodi su nijekali proživljenje pa ih je Allah uništio i izvršio svoje prijetnje prema njima, pa ako oni nastave sa nijekanjem i njih će, sigurno, od Allaha snaći isto ono što su doživjeli spomenuti narodi.

Kontekst se završava ukorom koji upućuje na nepobitnu činjenicu: “Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali?” Allah je, još davno, stvorio cijeli kosmos, a oni ga evo sada vide u potpunom skladu pred sobom, što jasno upućuje na veličinu Tvorca i Njegovu moć, pa kako, onda, mogu da sumnjaju u Njegovu moć proživljenja?!

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: “Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?” Oni ne vjeruju u Gospodara svoga; na njihovim vratovima biće sindžiri i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.”[5]

“…i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio, Onaj koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete.” Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je sveznajući; i zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.”[6]

UČVRŠĆIVANJE IMANA

Kur’an se ne zadovoljava samo pojašnjenjem ispravnog vjerovanja i pobijanjem svih vidova njihovog iskrivljavanja u džahilijjetskoj sredini, nego ide dalje i pojašnjava kako da se to ispravno vjerovanje u Jednog i Jedinog Allaha, dž.š., kome niko nije ravan i ništa nije slično, učvrsti. Najefikasniji kur’anski metod učvrćivanja imana jeste opominjanje (savjetovanje): “I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat, 55)

SREDSTVA UČVRŠĆIVANJA IMANA U LJUDSKOJ NARAVI

1. Stalno podsjećanje na Allahovu, dž.š., veličinu koja je nemjerljiva i na njenu manifestaciju putem raznih pojava u čovjeku  i prirodi, kako bi se ljudsko srce smekšalo i potpuno predalo Allahu, dž.š.

2. Stalno podsjećanje na činjenicu da je Allah, dž.š., neprestano sa čovjekom, da ga vidi i prati svaki njegov korak. Zatim da će ga na Sudnjem danu nagraditi ili kazniti shodno tim djelima. Na takav način bogobojaznost postaje satavnim dijelom čovjekovih osjećanja i stalna crtica u njegovoj svijesti.

3. Kur’an upućuje ljudsko srce na stalno sjećanje i spominjanje Allaha, dž.š., u dobru i u poteškoćama. Ukoliko mu je dobro, on se Allahu zahvaljuje na blagodatima, a ukoliko mu je loše, on Ga se sjeća da bi lakše podnio tegobu i nada se Njegovoj pomoći u prevazilaženju postojećeg stanja.

4. Kur’an navodi kazivanja koja učvršćuju iman, kazivanja o vjerovjesnicima i njihovim iskrenim sljedbenicima koji su se strpili na nedaćama i dočekali Allahovu, dž.š., pomoć. Zatim, kazivanja o nevjernicima koji su uporno poricali istinu sve dok ih Allah, dž.š., nije uništio.

5. Kur’an, takođe, ističe lijepe osobine koje treba da krase vjernike i nagrade koje ih za to čekaju, kao i odbojne prizore nevjernika i njihovih osobina, i šta ih čeka na Sudnejm danu.

Kur’an stalno ponavlja ova značenja kako bi se ona urezala u čovjekovo pamćenje i kako bi svijest o Allahovoj prisutnosti bila stalno aktivna u čovjekovom srcu. Na takav način čovjek ne bi došao u situaciju da zaboravi na Allaha, njegova bi osjećanja bila ispravna i njegovo ponašanje pravilno. On bi postao iskren Allahov rob i Njemu blizak i na ovom i na budućem svijetu. Allah bi mu podario smirenost i sreću na ovom svijetu a na budućem Svoj Džennet i zadovoljstvo.

Nevest ćemo samo nekoliko primjera u vezi s tim iz Kurana časnog, kao što je i bila naša dosadašnja praksa u ovoj knjizi:

1 – Stalno podsjećanje na Allahovu dž.š. veličinu znakove Njegove moći u svemiru i samom čovjeku:

U prethodnim poglavljima spomenuli smo pojedine primjere Allahove dž.š. moći iz Kur’ana. Svi ti primjeri govore o Allahovoj, dž.š., neograničenoj moći. Pojasnili smo da Kur’an spominje znakove Allahove, dž.š., moći u svemiru kada se obraća ljudskoj svijesti i čovjekovom razumu i kada odgovara na sumnje nevjernika o pitanju širka, negiranju proživljenja, nijekanju postojanja Allaha, dž.š., ako postoji na Zemlji neko ko niječe Allahovo, dž.š., postojanje!

Prethodni citati dovoljni su u pojašnjenju činjenice da Kur’an ističe te znakove prilikom pojašnjavanja istinskog vjerovanja i njenog učvršćivanja u ljudskoj naravi.

Međutim, mnoštvo spomenutih primjera u Kur’anu čini da se ne zadovoljimo iznesenim primjerima, iako su oni brojni, nego da iznesemo nove o kojima možeš sam razmišljati na osnovu prethodnih komentara. Veoma je bitno da znamo da Kur’an te primjere ne navodi kako bi to bile samo informacije koje se pohranjuju u ljudski razum i da se na taj način sve završava. Naprotiv, cilj konstantnog kur’anskog spominjanja tih dokaza u svemiru i ljudima je da te činjenice stalno utječu na ljudsko srce, a ne da se taj utjecaj svede samo na trenutno razmišljanje. Taj utjecaj treba da se smjesti u ljudskom srcu i ostane u njemu kako bi se iman u Allaha pretvorio u jaku crtu njegovog bića koja će se direktno odražavati na njegovo ponašanje.

Šta vrijedi moja spoznaja da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da u svemu što je na njima postoje nepobitni dokazi Njegove moći, ako se moje srce, poslije toga, okrene od spominjanja Allaha i pokornosti Njemu u svemu što je naredio i zabranio?!

Kakva je vrijednost moje spoznaje da je Allah jedan i da nema sudruga, te da je On Svojom moći stvorio svemir i u njemu načinio sve te fenomene, ako se zatim uopće ne pitam, kada neki posao uradim, da li je tim djelom Allah, dž.š., zadovoljan ili nije?!

Naravno, takva spoznaja nema nikakvu vrijednost!

Arapi su u vremenu džahilijjeta znali da je Allah stvorio nebesa i zemlju i da je i njih stvorio. To je i Kur’an zabilježio: “A da ih upitaš: ‘Ko je stvorio nebesa i Zemlju?’ – sigurno bi rekli: “Allah!”[7] “A ako ih zapitaš ko je njih stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću?”[8] Međutim, oni i pored tog znanja nisu istinski obožavali Allaha. Oni su, pored Njega, druge bogove obožavali i radili suprotno onome što je On naredio. Zato im njihovo znanje uopće nije koristilo, njih Allah, dž.š., naziva džahilijjinima i kaže da ne znaju.

Allah, dž.š., od Svojih robova hoće da oni znaju Njegovu veličinu i moć kako bi Ga istinski obožavali i Njemu bili pokorni u svojim svakodnevnim postupcima. Zato ih neprestano podsjeća na Svoje znakove u svemiru, na Zemlji i u njima samima, kako bi njihova srca omekšala i u njima se iman nastanio, iman koji će oni pretočiti u stvarnost.

a)                       Znakovi stvaranja i stalne inovacije na nebesima i Zemlji:

“Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu; Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izvori izviru, – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njegove privrijede, pa zašto neće da budu zahvalni? Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut. Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove.”[9]

“A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste, i dajemo vam iz nje hranu, a i onima koje vi hranite. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti – vi time ne možete raspolagati.”[10]

“Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara,     zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti. Allah vam je Zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim.”[11]

“Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima, i vas kao parove stvorili, i san vaš počinkom učinili, i noć pokrivačem dali, i dan za privređivanje odredili, i iznad vas sedam silnih sazidali, i svetiljku plamteću postavili? Mi iz oblaka vodu obilno spuštamo i činimo da uz njenu pomoć raste žito i bilje, i bašče guste.”[12]

“Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilno kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj.”[13]

“Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto,     i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!”[14]

b)                      Znakovi Allahove, dž.š., neograničene moći u samim ljudima:

“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.”[15]

“On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve.”[16]

“To je onaj koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi, Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, – i On vam i sluh i vid i pameti daje -, a kako vi malo zahvaljujete!”[17]

“Reci: “Ovo je vijest velika, a vi od nje glave okrećete. Ja nisam ništa znao o melekima uzvišenim kada su se prepirali – meni se objavljuje samo da jasno opominjem” – i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače.”[18]

“On vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio – i On vam je dao osam vrsta stoke; On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Njegova je vlast, nema boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete?”[19]

“Nek čovjek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi.”[20]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović



[1] El-En’am, 141.

[2] Merjem, 88-95.

[3] Sebe’, 7-8.

[4] Kaf, 1-15.

[5] Er-Ra’d, 1-5.

[6] Jasin, 78-83.

[7] Lukman, 25.

[8] Ez-Zuhruf, 87.

[9] Jasin, 33-40.

[10] El-Hidžr, 19-22.

[11] Nuh, 15-20.

[12] En-Nebe, 6-16.

[13] Abese, 24-32.

[14] El-Gašija, 17-20.

[15] En-Nahl, 78.

[16] El-Furkan, 54.

[17] Es-Sedžde, 6-9.

[18] Sad, 67-71.

[19] Ez-Zumer, 6.

[20] Et-Tarik, 5-7.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 7

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

I – VJEROVANJE U ALLAHA

KUR’AN ODGOVARA NA SUMNJE NEVJERNIKA

Allah, dž.š., objašnjava istinsku predstavu o Sebi svim ljudima. Kur’an je objavljen cijelom čovječanstvu, od poslanstva Muhammedova, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Poslije Muhammeda, s.a.v.s., više nema poslanika, niti objave koja se od Allaha, dž.š., šalje ljudima.

Početna tačka za sve ljude je u spoznaji njihovog istinskog Gospodara, kako bi njihov život na ovom svijetu bio ispravan, a status na budućem uspješan. To će postići ako ne budu obožavali nikog drugog osim Njega i ne budu smjernice za svoj život uzimali ni od kog drugog mimo Njega. Oni su dužni samo Njega obožavati i izvršavati ono što im je On naredio, kako bi u svom bitisanju na ovom svijetu imali božanski sistem koji će pravilno uređivati njihov život, a na onom svijetu dobili najljepšu nagradu: “Džennetske bašče u kojima će rijeke teći…”

Zbog toga, najvažnije što Kur’an nastoji objasniti ljudima jeste istinska predstava o Bogu i nužnost obožavanja samo Njega.

U tri prethodna poglavlja vidjeli smo kako Kur’an upoznaje ljude sa njihovim Tvorcem:

– putem buđenja njihove urođene potrebe za Bogom i dokaza njegove opstojnosti u svemiru i prirodi

– putem navođenja razumskih dokaza koji upućuju na Istinu

– putem podsjećana ljudi na činjenicu da se oni u nevolji istinski okreću samo Allahu, dž.š., i odbacuju sva druga božanstva

Međutim, Kur’an se ne zadovoljava samo objašnjenjem istine putem raznih metoda, nego ide i dalje, te argumentovno demantuje i pobija svaku sumnju nevjernika pojedinačno, kako niko ne bi imao opravdanja ili argumenta za svoje odstupanje od vjere u Svevišnjeg Allaha.

Islamska misija, u svom početku, suočila se sa velikim brojem iskrivljenih shvatanja o pitanju razumijevanja vjere u Boga i nužnosti obožavanja samo Njega.

Pojedini primjeri iskrivljenih shvatnja božanstva u vrijeme silaska Objave:

1 – Pagani koji su tada živjeli na Arabijskom poluotoku obožavali su kipove za koje su smatrali da u pojedinim svojim svojstvima imaju učešća s Bogom. Neki od njih su obožavali džine.

2 – Jevreji i kršćani su, takođe, već tada bili odstupili od Istine i tvrdili da Allah ima dijete: “Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin”.”[1]

Isto tako, Arapi su prije islama tvrdili da su meleki Božije kćeri!

3 – Arapi su u to doba nijekali mogućnost Allaha, dž.š., da proživi ljude nakon njihove smrti i smatrali takve tvrdnje besmislenim za ljudski razum.

4 – Dehrijjuni su u potpunosti nijekali proživljenje poslije smrti i ahiret uopće: “Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[2]

Pored toga, svi oni zajedno činili su širk tako što nisu slijedili Allahov, dž.š., zakon i što su sudili po nekom drugom zakonu.

Kur’an, prije više od 1.400 godina uzvraća na sve te tvrdnje i svaku od njih pojedinačno u potpunosti demantuje i objašnjava istinu o tom pitanju.

Kada pogledamo stanje zalutalog čovječanstva na mnogim djelovima zemaljske kugle, ustanovićemo da su zablude današnjih ljudi potpuno iste kao i one prije:

“A oni koji ne znaju govore: ‘Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe!’ Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.”[3]

Međutim, Kur’an je prije više od 1.400 godina odgovorio na sve njihove sumnje, tako da današnji nevjernici nisu došli sa bilo čim novim. Čovjek koji čita Kur’an osjeća kao da se on sada objavljuje s ciljem da demantuje njihove tvrdnje danas i da ih vrati Istini. “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.”[4]

U ovom poglavlju navest ćemo kur’anske odgovore na sumnje zalutalih i vidjeti da su neki od njih već spomenuti prilikom govora o metodu Kur’ana u objašnjavanju suštine pojma božanstva. Međutim, neki od tih odgovora nisu spomenuti u prethodnim poglavljima.

1 – ŠIRK

Mušrici su obožavali razne bogove u likovima kipova koje su pravili, ili su, takođe, obožavali meleke i džine, tvrdeći da će se oni zauzimati za njih kod Allaha, te da će Allah primiti njihovo posredovanje! Oni su tvrdili da ih uzimaju samo kao posrednike do Allaha: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.”[5]

Kur’an pojašnjava izlišnost širka na dva načina:

Prvi: Kur’an pojašnjava činjenicu da jedino Svemogući Allah, dž.š., jeste tvorac svemira i da jedini On njime upravlja. Allahu, dž.š., apsolutno nije potreban niko u upravljanju svime što postoji i niko nije u stanju da se u to, na bilo koji način, miješa. S obzirom da je stvarno tako – da niko sa Allahom, dž.š., nije učestvovao u stvaranju svemira, a to je činjenica u koju nema sumnje, čak i sami mušrici to priznaju, kako je onda moguće da neko sa Njim učestvuje u upravljanju? “Samo On stvara  i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!”[6]

Drugi: Kur’an objašnjava nemoć onih koje ljudi smatraju Allahu ravnim da sami sebi pomognu ili štetu nanesu, pa kako onda da budu od pomoći drugima ili da njima štetu nanesu?! Ponekad se oba ova načinu spominju u jednom ajetu, ili jednom kontekstu, a ponekad se govori samo o jednom od ova dva načina.

Primjer prvog načina: “Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista, dokaz za ljude koji hoće da čuju. Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju. Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni. Allah, opskrbljujući vas, daje jednima više nego drugima. Ali, oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni! Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču i klanjaju se, pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”[7]

Ovdje se, u jednom kontekstu, detaljno opisuju znakovi Allahovog stvaranja u Njegovim stvorenjima i njihovoj ishrani. Jedan od tih znakova je voda koju Allahu, dž.š., šalje s neba, pomoću koje Allahovom moći zemlja, nakon smrti, oživljava i bilje niče. Sljedeći dokaz je u stoci iz čije utrobe Allah, dž.š., izvodi čisto, pitko i ukusno mlijeko. Od čega se formira to mlijeko? Od probavljene hrane u crijevima i od krvi. Probavljena hrana koja je u tečnom stanju pretvara se u krv koja kruži po cijelom organizmu i tu hranu raznosi do svakog organa. Nakon primanja hrane svaki organ obavlja svoju funkciju. Mliječne žlijezde u vimenu krave izlučuju mlijeko. Drugim riječima, one pretvaraju prerađenu hranu u krv a potom pretvaraju krv u mlijeko. Sve su to jasni dokazi Allahove, dž.š., neograničene moći u Njegovim stvorenjima.[8] To je, takođe, dokaz Allahove moći u stvaranju opskrbe za ljude.

Sljedeći dokaz je u pčeli koja siše cvijetni nektar i iz njega izvodi čudnu vrstu hrane čije se koristi u ishrani ne mogu pobrojati. Međutim, to je, i više od toga, lijek za mnoge bolesti. To je, takođe, Allahov, dž.š., dokaz u Njegovim stvorenjima i opskrbi ujedno. Sljedeći dokaz je u stvaranju ljudi sa različitim vijekom njihovog života. Zatim, Kur’an ukazuje na pojavu ropstva koje je među njima tada bilo prisutno kako bi značenja koja želi pojasniti bila bliža njihovoj svijesti. Kur’an govori o tome kako je Allah, dž.š., odlikovao ljude, jedne nad drugima u opskrbi, te je dao da jedni budu gospodari a drugi robovi. Da li bi gospodari koji su odabrani dozvolili robovima da sa njima učestvuju u vladanju i upravljanju i tako postanu jednaki? Ako to oni sebi ne bi dozvolili, kako to, onda, dozvoljavaju i odobravaju kada je u pitanju Allah, dž.š., i pored Njega obožavaju robove koje je On stvorio i smatraju ih božanstvima?

Zatim se Kur’an vraća na sljedeći dokaz u stvaranju i nafaki i ukazuje na činjenicu da je Allah, dž.š., ljudima podario supruge od iste vrste i pomoću njih djecu i unučad, a zatim ih obdarimo raznim vrstama ukusne hrane. Zar da rezultat svega toga bude kufr, umjesto zahvale? Taj kufr koji oni čine jasno je definisan u posljednjem ajetu: “I klanjaju se pored Allaha, onima koji nisu u stanju da im bilo kakvu hranu daju, ni iz nebesa ni iz zemlje, i koji ništa ne mogu!”

Nakon iznošenja svih spomenutih dokaza pred ljudski razum i njegovu savjest, zaista se jasno vidi da je ova vrsta (neispravnog) obožavanja neprimjerna. Oni koji je ipak čine postaju nepotpuni ljudi koji u nešto vjeruju bez ikakva osnova i niječu Istinu bez ikakva dokaza.

“Reci: ‘Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!’ Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[9]

“O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte; “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!”[10]

            Primjer za drugi način:

“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni, i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi? A ako ih zamolite da vas na pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili šutjeli. Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: “Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite, moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine”. A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći. A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.”[11]

Prvi ajet u ovom kontekstu počinje pitanjem koje pojašnjava raskrsnicu. Bog u kojeg čovjek treba vjerovati i obožavati Ga jeste Allah Tvorac svega. Zašto, onda, mušrici druge pripisuju Allahu kada oni ništa nisu stvorili, nego su i sami stvoreni? Često ih sami ljudi svojim rukama naprave, a zatim ih obožavaju! Zaista je to nelogično i takvo nešto ljudski razum i normalna narav ne mogu prihvatiti.

Kontekst potom detaljno pojašnjava stanje kipova koje mušrici obožavaju. Oni nisu u stanju sami sebi pomoći ukoliko bi ih neko napao, a pogotovo to nisu u stanju učiniti drugima! Oni uopće ni ne čuju onoga ko ih zove. Zato je potpuno isto zvao ti njih ili ne zvao, rezultat je jedan!

Kur’anski tekst ukazuje i na istinu koja se odnosi na sve ono što ljudi obožavaju mimo Allaha: “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi.”

Iako se ovaj opis i dalje odnosi prvenstveno na kipove, on se podjednako odnosi i na sve što se obožava mimo Allaha, bilo da se radi o živima ili mrtvima među ljudima, ili džinima i melekima, ili pak drvetu, kamenu, Suncu, ili nekoj drugoj zvijezdi. Sve su to Allahova, dž.š., stvorenja, što znači da su Allahovi robovi, “robovi, kao i vi”, te im se ne treba obraćati u vidu ibadeta ili dove.

Kontekst se nastavlja opisom dotičnih kipova pa se kaže: Imaju li oni noge, ruke, oči uši, kako bi njima hodali, privređivali, gledali i slušali? Pa zašto ih onda njihovi obožavaoci obožavaju, a vide da su tako nemoćni i beskorisni?!

Zatim se riječi upućuju Poslaniku, s.a.v.s., od koga se traži da im uputi izazov i zatraži da mu naude svojim kipovima ako mogu, a već su prijetili da će mu njihovi lažni bogovi donijeti neku štetu zato što ih on napada. Allah, dž.š., kaže Muhammedu, s.a.v.s: Reci im: Hajde učinite spletke svoje kojima mi prijetite i nemojte nimalo oklijevati. Pokažite mi šta su to vaši bogovi u stanju učiniti! Mene Allah čuva i On čuva i pazi sve iskrene mu’mine. A vaši bogovi nisu u stanju da vas pomognu ako vam Allah bude htio kakvu nedaću dati. Oni čak nisu u stanju da sebi pomognu, niti oni šta čuju i vide. Zaista oni ne zaslužuju da se obožavaju niti da se mole.

“Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena, Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba uredio! Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.”[12]

“Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.”[13]

2 – PRIPISIVANJE DJETETA SVEVIŠNJEM ALLAHU:

To je zajednička zabluda jevreja, kršćana i predislamkih arapa. To je jedna zabluda, iako se njeni oblici razlikuju. Jevreji tvrde da je Uzejr sin Allahov, kršćani tvrde da je Mesih sin Božiji, a predislamski Arapi su tvrdili da su meleki kćeri Božije.

Kur’an tretira ovu zabludu i pobija je na način sličan pobijanju zablude širka, jer je i ta vrsta zablude širk, iako je uzela samo određene oblike koji se ogledaju u pripisivanju djeteta Svevišnjem Allahu:

“Allah čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo, iz živa neživo, – to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete? On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg. On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru. – Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju. On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete. – Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju. On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti. Posmatrajte, zato, plodove njihove, kad se tek pojave i kad zru. To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju. Nevjernici smatraju džinnove ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju! On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna. To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.”

Ovaj kur’anski tekst tretira pitanje potomstva općenito i odnosi se na svakog onoga ko Allahu, dž.š., pripisuje dijete. “…i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri.” Ovaj kur’anski tekst počinje fantastičnim prikazom Allahovih, dž.š., dokaza u svemiru, putem raznih oblasti: nebesa, Zemlja, čovjek i bilje. Svi ti dokazi hrane ljudsku svijest istinom o božanstvu što ljudi počesto smetnu s uma, misleći da bilje klija i raste samo od sebe. Na tebi je samo da posiješ klicu u zemlju i da je zaliješ vodom! Da, ti to uradiš, ali ko daje da sjemenka raspukne i klica proklija u utrobi zemlje, kako bi iz nje iznikla biljka koja raste sve dok plodove ne da?! Zar nije Allah taj koji sve to daje? Zar nije On taj koji je sjemenki dao svojstvo klijanja i rasta? Zar nije On taj koji svakoj sjemenki pojedinačno dozvoljava da klija? U protivnom, ne bi bilo ni klijanja ni rasta!?

Allah živo iz neživog izvodi, kao što daje da sjeme u suhoj zemlji proklija. On mrtvo iz živog izvodi, nakon što se završi ciklus života živog bića koje tada umire. Sve to biva sa Allahovom, dž.š., odredbom.

Nakon svih spomenutih dokaza dolazi pitanje koje se samo nameće: “…to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete?”

To je istinski Allah koji daje da sjemenka klija i koji život i smrt daje. Ovo su samo neka područja Njegove moći. Ima li neko od onih koje oni Njemu ravnim smatraju da može bilo šta od spomenutog uraditi? Zašto se onda okrećete od Istine i promovišete neistinu?

Prva faza je bila u vezi sa sjemenkom i klicom, te životom i smrt na Zemlji, a druga faza je u vezi sa kosmosom: “On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg.”

Allah, dž.š., daje da sjemenka klije, ali On, takođe, daje da do svitanja dođe, da se rodi dan iz mrkle noći, kao što svijetla sjemenka klije iz utrobe tamne zemlje.[14] I On daje noć da se u njoj odmorite. Allah, dž.š,. je iz svoje mudrosti dao da se većina živih bića, koje je On stvorio, aktivira danju, po sunčevoj svjetlosti, a noću u tami odmara.[15] S obzirom da se govori o danu i noći, svakako da je to prilika da se spomenu Sunce i Mjesec: “…a Sunce i Mjesec za računanje vremena.” Allah, dž.š., je dao da pomoću Mjeseca i Sunca računamo vrijeme, dane mjesece i godine. Mjesec i Sunce imaju precizno određene putanje kojima se savršenom božanskom preciznošću vremenski kreću. Taj sklad se nikada i nimalo ne remeti: “To je odredba Silnoga, Sveznajućeg.” Pomoću tog preciznog sklada ljudi mjere vrijeme i uče da budu precizni i tačni iz preciznosti dešavanja u svemiru oko njih.

“On vam je stvorio zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na kopnu i moru.” Da pomoću njih određujete pravac kretanja u tamnoj noći u kojoj nema drugih znakova.»

“Mi potanko objašnjavamo znamenja Naša ljudima koji znaju.” Svaki čovjek koji se upozna s tim dokazima i shvati njihovu poruku, mora doći do spoznaje Svevišnjeg Allaha, Jednog i Jedinog, Koji ne može imati sudruga.

Treća faza je u vezi s čovjekom: “On vas stvara od jednog čovjeka…” Adema kog je Allah, dž.š., od zemlje stvorio, a zatim mu stvorio suprugu Havu. “…da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete.” Allah, dž.š., je dao da se ljudski rod razmnožava putem bračne veze i intimnog odnosa u kome dolazi do spoja muške ćelije koja se nalazi u kičmi čovjeka i ženske ćelije koja je smještena u maternici. “Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju.” O tome treba dobro razmisliti kako bi se taj fenomen shvatio i spoznala veličina Mudrog Stvoritelja.

I, na kraju, posljednja faza u vezi je s biljnim svijetom:

“On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja…”, svaka biljka treba vodu i ništa iz zemlje ne izlazi bez navodnjavnja.

Zatim se u kontekstu kazivanja detaljno razlaže spomenuta činjenica:

“…i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.”

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. ZuhdijaAdilović



[1] Et-Tevbe, 30.

[2] El-Džasije, 24.

[3] El-Bekara, 118.

[4] Sad, 29.

[5] Ez-Zumer, 3.

[6] El-E’araf, 54.

[7] En-Nahl, 65-73.

[8] Ove naučne istine o pretvaranju probavljene hrane u krv, a zatim pretvarnju krvi u vimenu u mlijeko nisu bile poznate ljudima u vrijeme objave Kur’ana. Te naučne istine otkrivene su tek u novije doba. U tome je jasan dokaz za one koji dokaz traže, da je Kur’an Allahova, dž.š., objava, jer ljudi u to doba nikako nisu mogli poznavati te istine.

[9] En-Neml, 59-64. Ova ajeta smo prokomentarisali u prethodnom poglavlju.

[10] El-Hadždž, 73.

[11] El-E’araf, 191-198.

[12] El-Furkan, 1-3.

[13] El-Ahkaf, 5.

[14] Promotri samo ljepotu kur’anskog stila izražavanja!

[15] Među Allahovim stvorenjima ima i onih koja su aktivna noću, a danju odmaraju. Međutim, ovi ajeti odnose se prvenstveno na čovjeka, a zatim na većinu stvorenja.