Njegova ekselencija, taksista

Dr. Ali ispričao nam je sljedeći događaj:

“Nakon što je završen let za povratak u našu zemlju, uzeo sam svoj prtljag i izašao na vrata aerodroma, te se ukrcao u jedan taksi koji je čekao svoje klijente. Nakon što je šofer stavio moju torbu u prtljažnik, sjeo je za volan i auto je krenulo. Put od aerodroma do moje kuće vremenski je trajao od 15 do 30 minuta, ovisno o gužvi u saobraćaju.

Za vrijeme vožnje razgovarao sa sam sa taksistom i primjetio da je neobičajno kulturan i obrazovan – da ima izuzetno prefinjen i odmjeren stil. Gledao sam ga dok govori i primjetio da mu lice bilsta od sjaja, a njegovo ozareno lice osmijehom iskazuje sreću i zadovoljstvo. Djelovao je veoma optimistično, kao rijetko ko, kada je u pitanju budućnost. Kao da nema nikakvih ovodunjalučkih briga, suprotno onome što smo navikli od njegovih kolega taksista da slušamo kako se stalno žale, kukaju  i nekoga kritikuju. Sve te njihove brige i patnje mogao si prepoznati i na njihovim licima.”

Dr. Ali kaže: “Uistinu me je ovaj šofer zadivio i jednostavno nametnuo poseban vid poštovanja prema njemu, svojim lijepim izgledom i ozarenim licem. Istovremeno, obradovao me je svojim razboritim govorom i izuzetno ubjedljivom logikom. Sve to navelo me je da ispravim svoj položaj sjedenja, uozbiljim svoj govor i promijenim način obraćanja prema njemu, birajući riječi i izraze poštovanja i uvažavanja koje takav čovjek zaslužuje.

Kada smo već ušli u grad, pogledao sam u njega i rekao mu: “Iskreno mi reci, brate moj, ko si ti? Tvoja pojava, blistavost tvog lica i kultura koju pokazuješ nisu u skladu sa uobičajnim osobinama taksista koji danonoćno rade da bi preživjeli?!”

Čovjek me je pogledao sa osmijehom na licu koji iza sebe krije hiljadu i jednu priču. Nakratko je ušutio, a zatim me ponovo pogledao i rukom pokazao na visoke zgrade sa naše desne strane, na drugoj strani svojom rukom je pokazao na nekoliko luksuznih dvoraca sa prostranim i prekrasnim bašćama, okruženim sa visokim zidinama iznad kojih se vidjelo zeleno drveće. Odgovorio sam mu: “Da, vidio sam sve to, ali kakve to veze ima sa tobom?!” “Da sam htio da sve to i još daleko više od toga bude moje, mogao sam to ostvariti,” odgovori on. Ja ga ponovo upitah: ’’A zašto ne bi? Zar bi mogao razuman čovjek da ne poželi tako nešto?’’

On mi tada reče: “Dragi moj brate, ja sam bio direktor finansija u najvećem ministarstvu ove države. Ti dobro znaš šta to znači u našoj i sličnim državama. Svi projekti, tenderi i koncesije zavisile su od mog potpisa. Međutim, bio sam izuzetno strog i precizan u ispunjavanju svih predviđenih uslova i pravila koje treba ispuniti bilo koji predmet kako bi bio odobren. Nisam odustajao od tog principa bez obzira na razloge. Bio sam duboko svjestan da će teret ovog naroda snositi svaka odgovorna osoba koja iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano; da će ga dove miliona onih čije je pravo uskratio stići prije ili poslije. Kako ne, a Allah, dž.š., u hadisi-kudsijju o dovi mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) kaže: “Tako mi Moje moći i Moje uzvišenosti, pomoći ću te, pa makar nakon nekog vremena.” Ne mogu ti opisati, dr. Ali, kolikim sam pritiscima i neprijatnostima bio izložen. Pojedini su došli do indirektne prijetnje. Međutim, ja se nisam na to obazirao. Ostao sam ustrajan na principima i vrijednostima u koje sam vjerovao.

Naravno, i ja sam čovjek od krvi i mesa, koji osjeća i želi. Osjećam ono što svaki drugi čovjek osjeća. Imao sam momenata slabosti pred mnogim ponudama vrijednim desetine miliona, nekretninama, soliterima… Sve su to bile ponude samo za potpisivanje jednog tendera, a šta bih tek dobio da sam dao saglasnost za sve tendere koji su traženi?! Šta misliš, da sam to uradio, da li bih te sada vozio tvojoj kući sa aerodroma ovim autom?’’

Nakon što se moje divljenje prema tom čovjek još više povećalo, rekao sam mu: “Kako si uspio prevazići te momente slabosti u kojima si se našao?!”

’’Ti znaš, brate moj, da je jedno od najvećih iskušenja kojim čovjek može biti iskušan iskušenje imetkom i siromaštvom, naročito kada supruga i djeca vrše konstantan pritisak u tom pogledu. Pogotovo, kada se tako velika iskušenja nađu kod čovjeka slabića kao što sam ja. Tada se čovjek sjeti Allahovih, dž.š., riječi: “Znajte da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, a kod Allaha je nagrada najveća.” “

Imao sam osjećaj kao da čita hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se on utječe od iskušenja siromaštva riječima: “i utječem se Tebi od iskušenja siromaštva.”

Upitao sam ga: “Šta si ti uradio pred iskušenjem tolikih miliona i tako velikih pritisaka od strane odgovornih u ministarstvu s jedne strane, te pritiska supruge i djece za njihove stvarne potrebe s druge strane?”

On mi odgovori: “Kada čovjek radi po principima i vrijednostima u koje u potpunosti vjeruje, čvrsto ubijeđen da Allah, dž.š., daje nafaku, on će sigurno uspjeti da savlada svaku prepreku koja se pred njim nađe, pogotovo ako se radi o muslimanu koji zna da Allah Iskušava Svoje robove siromaštvom i bogatstvom, čvrsto ubijeđen da će se Allahovo obećanje, da će mu nadoknaditi ono što je ostavio boljim od njega, sigurno desiti, kao što se navodi u hadisu: “Ko Allaha radi nešto ostavi, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.”

Zatim je taksista nastavio: “Kad god bih osjetio slabost pred spomenutim izazovima i mnoštvom zahtjeva porodice, obraćao sam se Allahu da me učvrsti. Kada bih se vratio kući i pogledao u lica svojih sinova i kćeri to bi mi još više povećalo moju odlučnost da ustrajem. Govorio sam sam sebi da će ta ista djeca biti prvi koji će me kriviti i o mom vratu se okačiti na Sudnjem danu, ukoliko ih budem hranio haram zalogajem. Pomislio bih zar ja da budem onaj koji će uništiti živote ovih malih bezgriješnih bića, oslabiti njihovu moć, rastrojiti njihovu razboritost i posijati među njih sjeme mržnje, hraneći ih haramom?!

Brate moj, dr. Ali, neću ti sakriti istinu da je moja briga i bojaznost za svojom djecom od haram zalogaja bila moj najveći podstrek, nakon Allahove, dž.š., podrške.”

Dr. Ali kaže: “Prije nego što smo stigli do moje kuće, čovjek iskrenog imana i veliki heroj u odricanju, završava riječima: “Nakon godina provedenih na spomenutom poslu i velike borbe sa svima, neki su me gledali sa podozrenjem, a drugi su o meni pričali ismijavajući me i potcjenjujući, treći su me optuživali da sam lud, tvrdeći da odbiti tolike milione može samo budala… U tom periodu sam bio u velikom saburu i stalnoj borbi sa sobom. Kad god bih oslabio pribjegavao bih svome Gospodaru, a zatim bih prigrlio svoju djecu u naručje i srcem ih ljubio, ponavljajući Allahove, dž.š., riječi: “Na nebesima je vaša opskrba i ono čime vam se prijeti.” Poslije toga bih se vraćao sve jači i jači, izvršavajući svoj posao ustrajan u svojim principima.

Na kraju sam dao ostavku na svom radnom mjestu i otišao bez povratka. Svojim novcem sam kupio ovaj taksi i krenuo u potragu za zalogajem svoje djece kojeg ću steći vlastitim znojem, nimalo se ne kajući za poziciju koju sam ostavio, niti za plaću koju sam primao. Sve sam to ostavio da bi spasio svoju vjeru, ostvario bolju budućnost za svoju djecu i sačuvao svoje zdravlje, čvrsto vjerujući da će mi Svevišnji Allah to nadoknaditi još boljim i da će me sačuvati Svojom milošću. Stalno sam ponavljao hadis našeg Poslanika i moga miljenika, s.a.v.s.: “Pazi na Allaha, pa će i Allah paziti na tebe!” Tako mi Allaha, Allah me Sačuvao, i mene i moju djecu. Ti si, dr. Ali, primjetio da mi je Allah Podario zdravlje, snagu i ozarenost lica, kao što si sam kazao.”

Tada sam rekao: “To me podsjeća na riječi: ‘Zaista u čudne primjere Allahove mudrosti spada i to da za pošten i krepostan život Allah daje zdravlje i snagu za rad, a za nepošten i nemoralan život daje propast i bolest.’”

Taksista doda: “Kao što je Allah sačuvao moje zdravlje, isto tako me je počastio hairli djecom, hvala Mu na tome. Svi su završili fakultete sa visokim ocjenama i dobili visoke funkcije, a gotovo svi su hafizi Kur’ana. Među nama vlada tolika ljubav i poštovanje koje ti nisam u stanju opisati.

Nakon toliko godina, saznao sam da su pojedine moje bivše radne kolege, koje su bile daleko ispod mog ranga u poslu, postali vlasnici velikog imetka, visokih zgrada i raskošnih dvoraca. Ali sam čuo neke vijesti o njima koje su me učinile da još više zahvaljujem svome Gospodaru koji me je Uputio i Učvrstio da odolim iskušenju imetka. Neki od njih su završili kao teški bolesnici, jedan od njih se liječi u inostranstvu od opasne bolesti, drugi pati od ceroze jetre, kod trećeg su se sinovi posvađali zbog nasljedstva, kod nekog su sinovi završili kao ovisnici droge…

A ja ću uskoro ostaviti ovu voljenu limuzinu, jer su mi sinovi tražili da je se riješim, nakon što su oni ostvarili mnogo toga u životu i imaju visoka primanja, pa hoće da se ja malo odmorim, i da mi tako uzvrate dobročinstvo – da mi budu na usluzi. Ja želim da im ukažem tu priliku kako bi sutra i njihova djeca bila dobra prema njima.”

Dr. Ali kaže: “Približili smo se mojoj kući, a ja plovim po uzburkanim talasima međusobno prožimajućih misli koje su velikom brzinom nadirale u moju glavu. Trudio sam se da se suzdržim od suza koje su već same krenule niz moje lice. Nakon što smo stigli, čovjek je zaustavio svoje auto i krenuo da mi izvadi torbu. Požurio sam i pretekao ga, te sam je sam uzeo osjećajući veliki stid i sramotu što sam mu dozvolio da je unese u auto na aerodromu. Zatim sam pružio ruku i platio mu cijenu prijevoza. On uze novac i stavi ga u svoj džep, a da ga nije ni prebrojao. Ušao je u svoje auto, nazvao mi selam opraštajući se sa mnom, a ja nisam mogao da mu uzvratim selam dok se nije udaljio, da ne bi otkrio svoje stanje i pokazao svoje suze koje su jako navirale, te svoj glasni plač kojeg me je već bilo stid…

Ostao sam nepomičan ispred svoje kuće s poštovanjem posmatrajući tog taksistu, najvećeg čovjeka kojeg sam sreo u svom životu. Bilo me je stid da uđem u kuću prije nego što je taksista otišao.”

Dr. Ali kaže: “Iako sam univerzitetski profesor, naučio sam od ovog čovjeka ono što nisam naučio za cijelog svog života. Mislio sam da mi univerzitetski profesori imamo uticaj zbog znanja i naobrazbe koju imamo, ali shvatio sam da istinski uticaj na druge imaju oni koji su iskreni, odani i na Allaha se oslanjaju, čvrsto vjerujući da će im pomoći i da će ih sačuvati. To su oni koji postupaju po onome što su naučili, oni koji su ustrajni u svojim principima i vrijednostima u koje vjeruju, daleko od blještaja fotelja, visokih položaja i velikih bankovnih računa.”