BUDI BUDNA NACIJO!

Imate ljude koji rade na osvajanju (uništenju) svijeta i otvoreno govore o “zlatnoj milijardi”, kako je tobože planeta Zemlja prenapućena i pod hitno treba ljudsku populaciju svesti na jednu milijardu kako bi mogli da mirno uživaju u blagostanju. Takav jedan pakleni plan formulisan je i objavljen pod naslovom Protokoli sionskih mudraca.

S druge strane imate ljude koji pokušavaju da uspostave red na Zemlji čvrsto vjerujući da je čovjek Božiji namjesnik na Zemlji čija je uloga da očuva red koji je Svevišnji Gospodar uspostavio. Jedan od takvih na našem govornom području bio je čuveni Hasan Kafija Pruščak koji je napisao djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta.

To njegovo malo, ali značajno djelo, prevedeno je na mnoge jezike svijeta. Kafija je uočio nedostatke u Osmanskoj carevini tog doba i napisao spomenuto djelo na arapskom jeziku koje je imalo za cilj da upozori na nedostatke tadašnjeg sistema vlasti s ciljem da se prevaziđu.

Nije se zadovoljio time, nego je otišao u Istanbul da svoj nasihat uruči Sultanu lično. Nasavjetovaše ga da to prevede na osmanski jezik kako bi Sultan i njegova svita bili u stanju da ga razumiju. On je to uradio i lično Sultanu uručio primjerak prevoda na osmanski jezik. Sultan se zadivio onim što je pročitao, te naredio da se umnoži i podijeli po službama, te da se po tome postupi.

Kafiju je nagradio velikom nagradom i ponudio mu da ostane kao savjetnik na Sultanovom dvoru, ali je on zamolio da se vrati u svoju rodnu grudu, našu lijepu Bosnu, te ga Sultan imenuje za doživotnog kadiju u njegovom rodnom Pruscu.

Ovo je primjer, što bi rahmetli Nedžad Ibrišimović kazao, “ruhani i šejtani inspiracije”, prvi spadaju u grupu “šejtani”, a drugi u grupu “Rahmani” ljudi…

Do mojih ruku došla je ta brošura rahmetli Hasana Kafije Pruščaka u prevodu na bosanski jezik od strane rahmetli Safvet-beg Bašagića, koja je štampana davne 1919. godine. Moju pažnju privukao je tekst koji se nalazi nakon završetka prevoda djela, pod naslovom Spoznaja Allaha i robovanje, kojeg je vjerovatno sa arapskog preveo Safvet-beg Bašagić i kompletnog stavio pod navodne znake, ali nije spomenuo izvor.

Smatram da je taj tekst toliko važan da bi ga svaka muslimanska porodica trebala imati na vidnom mjestu u svojoj kući i stalno se na njega vraćati.

Ja sam ga naslovio sa: Budi budna nacijo!, zbog sljedećeg pasusa u njemu:

Budi budna nacijo! Probudi se državo! Svi budite budni! Svi ste vi u Božijem prisustvu. Sutra svi moramo polagati račun. Ne prolazite preko krvi naših šehida ne mareći i ne svađajte se zbog položaja.

A evo tog teksta u cijelosti:

SPOZNAJA ALLAHA I ROBOVANJE

1. “Samo istina Uzvišenog je svjetlo, sve drugo je tama.”

2. “Mi svi smo od Boga, sav svijet je od Boga, sve ukazuje na Njega i svi ćemo se Njemu vratiti.”

3. “Svi poslanici su imali za cilj vraćanje na jednu jedinu riječ a ta je: spoznaja Allaha.”

4. “Glavni cilj vahja bio je ovaj – razviti spoznaju ljudskog roda.”

5. “Najveći uzdasi i plač evlija su od bola zbog rastanka i razdvojenosti od Voljenog i Njegove pažnje.”

6. “Sva savršenstva koja su dostigli Božije evlije i Božiji poslanici su da iz srca uklone sve osim Njega i da svoje srce zatvore za sve osim za Njega.”

7. “Ono što čovjeku otvara put da bi ga Allah primio u svoje okrilje je da odstrani od sebe sve osim Njega; a ovo nije dostupno svakom čovjeku.”

8. “Sami uronite u ova mora: more Božanskog, more poslanstva i Kur’an-i Kerima.”

9. “Zahvalnost na blagodatima javnim i tajnim Uzvišenoj Istini jedan je od najvažnijih zadataka robovanja i služenja koji svaki čovjek treba izvršavati koliko je u mogućnosti: iako ovu dužnost zahvalnosti Uzvišenoj Istini nijedno od stvorenja nije u stanju u potpunosti da izvrši.”

10. “Sasvim je jasno da je za slavljenje i veličanje Boga Uzvišenog neophodna i spoznaja o stepenu Njegove svetosti i atributima veličanstva i ljepote i bez nekog vida znanja i spoznaje ovo nije moguće.”

11. “Od odlika robovanja je i to da čovjek do moći Božije nikakvu drugu moć ne priznaje i do hvale Njemu nikome drugom hvalu ne iskazuje.”

12. “Slavljenje bilo čega drugog osim Boga nije ostvarivo: čak ako izričete pohvalu jednoj ruži ili jabuci, sve je to slavljenje Boga.”

13. “Znajte sigurno da ako vaše djelovanje ne proističe iz Božanskog i ako izađete iz jednoće islama bit ćete izgubljeni.”

14. “Ako su vaši ciljevi božanski, onda će i materijalne stvari doći uz njih, s tim što i one tada postaju božanske.”

15. “Mjerilo prepoznavanja božanskog od šejtanskog jeste to da (čovjek) nakon obraćanja sebi uvidi da ono što on hoće jeste samo djelo pa makar ga i neko drugi obavio.”

16. “Pažnja okrenuta Bogu i preseljenje (hidžra) od sebe ka Njemu, – a koje je najveći vid preseljenja (hidžre) -, te selidba od vlastitih prohtjeva ka Istini (Bogu), i iz ovosvjetskog u svijet onostranog, učinila vas je jakim.”

17. “Nakon oslanjanja na Boga na svoje se sposobnosti koje su i same od Njega pouzdajte i oslonite.”

18. “Kažem vam da se nikoga ne plašite osim Boga, da ni u koga ne polažete nadu osim u Njega, Svedarovatelja Uzvišenog.”

19. “Obraćanje pažnje na sve drugo osim Boga čovjeka zastire tamnim i svijetlim zastorima.”

20. “(Čovjekova) nemarnost prema Istini (Bogu) uvećava crnilo srca i čini da njegovi prohtjevi (nefs) i šejtan ovladaju njime i da pokvarenosti svakim danom budu veće, a spominjanje i sjećanje na Boga dušu čini svjetlom, srce blistavim i staništem Voljenog, a duh (ruh) pročišćenim i čovjeka oslobađa okova njegovih prohtjeva.”

21. “Znaj da nijedna vatra nije bolnija od vatre Allahove srdžbe!”

22. “Kako smo dužni da se sami čuvamo i tražimo izlaz iz tame (neznanja) ka svjetlu, dužni smo, isto tako, i druge da pozivamo.”

23. “Mi trebamo pozivati ali naše pozivanje ne smije biti zbog sebe niti dunjaluka, naše pozivanje mora biti u ime Boga.”

24. “Neka vaše učenje bude u ime Boga.”

25. “Ako čovjek udovoljava prohtjevima nefsa, a ne onome što želi Bog, ovim nidokle neće stići, ovakav njegov posao, na koncu, će biti slab. Sve što se ne čini zbog Boga ne može biti trajno.”

26. “Bog postoji: ne budite nemarni prema Njemu! Bog je prisutan: svi smo mi pod Njegovom zaštitom.”

27. “Neka vaša stremljenja budu ka Allahu, neka vaši koraci idu ka Njemu.”

28. “Sav kosmos svjedoči o postojanju Boga, sve što se zbiva i dešava odražava prisutnost Boga.”

29. “Stalno imajte na umu da je Bog prisutan u svakom vašem poslu, u svemu što radite! Bog prati oči kojima gledate. On čuje ono što jezikom izgovarate. On vidi ono što rukama radite i sutra ćemo za sve to morati odgovarati!”

30. “Nad svima nama bdije Bog i sve nas čeka smrt.”

31. “Vaša srca trebate dovesti do te spoznaje da je Bog prisutan u svemu što radite!”

32. “Dostignite takvu skromnost srca i svoje ponašanje izmjenite tako da znate da je svijet, od najviših visina do najnižih nizina, znak Allaha Slavljenog i Uzvišenog i da samo On ima moć nad njim.”

33. “Bog iskušava roba kroz blagodati kojima ga obasipa.”

34. “Ono što čovjeku daje izlaz iz kolebljivosti i neodlučnosti – to je “zikr”, spominjanje Boga.”

35. “Svoju pažnju okreni Bogu da bi srca bila okrenuta tebi.”

36. Vanjština nekog djela nije mjerilo, ono što je mjerilo je motiv i namjera zbog koje se djelo čini.”

37. Nema nijedne punoljetne i odgovorne osobe na svijetu, a da je Bog ne iskušava i ne stavlja na probu.”

38. “Svako u okviru položaja na kojem se nalazi i odgovornosti koju ima, upravo taj položaj i ta odgovornost su ispit za njega.”

39. “Mjerilo u islamu je Božije zadovoljstvo a ne ljudi. Mi ljude cijenimo po istini a ne istinu po ljudima. Mjerilo je istina.”

40. “Mi kriterije moramo učiniti božanskim.”

41. “Budi budna nacijo! Probudi se državo! Svi budite budni! Svi ste vi u Božijem prisustvu. Sutra svi moramo polagati račun. Ne prolazite preko krvi naših šehida ne mareći i ne svađajte se zbog položaja.”

42. “Kosmos svjedoči o prisutnoti Boga, u Božijoj prisutnosti ne činite grijeh. U prisutnosti Boga se ne prepirite oko beskorisnih, prolaznih stvari. Radite vaš posao u ime Boga i ka Njemu se približavajte.”

43. “U ovom trenutku svi mi se nalazimo pred ispitom.”

44. “Čovjek može nešto od očiju svih ljudi da sakrije, ali sve naše
stvari se čuvaju kod Boga i On će ih nama samima vratiti.”

45. “Oslanjajte se na Boga, a ovo oslanjanje na Boga – ako Bog da – će razriješiti sve vaše probleme.”

46. “Svi oni zadaci kojima nas je Allah dž.š. zadužio da ih izvršavamo odraz su Njegove milosti i dobrote prema nama, a mi ih smatramo nametnutom obavezom.”

47. “Mi trebamo biti Allahovi robovi i trebamo znati da sve stvari potiču od Boga.”

48. “Bog, Svedarovatelj Uzvišeni darovao nam je sve svoje blagodati, a te stvari koje nam je darovao trebamo trošiti na Njegovom putu.”

49. “Svi mi jesmo od Boga i treba da budemo na putu služenja Njemu.”

50. “Ono što čovjeku olakšava tegobe je ovo: da svi ljudi odlaze sa ovog svijeta i da ćemo svi mi otići, zato je bolje da se žrtvujemo na Božijem putu.”

51. “Svi mi, ma šta da imali, Bogom to imamo, zato svu snagu koju posjedujemo na Božijem putu treba da trošimo.”

Safvet-beg Bašagić

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

Sažetak

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne

tokove  savremenog  doba  jeste  formula  uspjeha  koje  su  danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u  potpunosti definisan. Jedan od važnih  segmenata  akademskog  djelovanja  je  naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije   i   da   se   oslobode   njene   obojenosti   zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu metodologiju istraživanja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je savršenost vjere islama i njeno  počivanje  na  jednoći  Stvoritelja  (tewhidu),  narušavanju vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl., jeste sušta istina koja se niukom slučaju ne može dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

A kada je riječ o zapadnoj misli, njenim filozofskim i vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog napora2 i samim tim podložna i grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku vjeru,  usljed  raznih  društvenih  i  civilizacijskih  kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

Ključne riječi: savremena misao, tradicija, kultura, islamski koncept

 

Uvod

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne tekovine savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u dovoljnoj mjeri definisan. Jedan od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj  rad  ima  za  cilj  da  ukaže  na  osnovne  metodološke smjernice  koje  će  pomoći  muslimanu  istraživaču  u  području vjerovanja,  kako  bi  ostao  na  istini,  a  ujedno  uvažio  naučnu metodologiju istraživanja.

 

1. Ideološki pristup

 

Istraživač musliman uvijek polazi od unaprijed definisanih globalnih premisa u području vjerovanja koje mu trebaju poslužiti za  prezentaciju  islamskog  vjerovanja  i kritiku  savremenog mišljenja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je postavljanje čovjeka za Allahovog namjesnika na Zemlji, savršenost vjere islama i njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju vjerovanja (imana)  slijeđenjem  nekih  drugih  vjerovanja  mimo  islama  i  sl., jeste  sušta  istina  koja  se  ni  u  kom slučaju  ne  može  dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

Ovo pravilo temelji se na dvije stvari:

–   Činjenici  da  je  Objava  proistekla  iz  Allahovog,  dž.š., sveobuhvatnog znanja u kojem nema greške ni manjkavosti.

–   Da  je  Allah,  dž.š.,  zadovoljan  sa  islamom kao  našom vjerom do Sudnjega dana, a Allah je daleko iznad toga da bude zadovoljan sa neistinama i pretpostavkama.

A  kada  je  riječ  o  savremenoj  misli,  njenim  filozofskim  i

vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog uma3  i samim tim podložna grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku  vjeru, usljed raznih društvenih  i civilizacijskih kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

S druge strane, činjenica da je savremena misao rezultat dugogodišnjeg iskustava čovječanstva i zrelih umova, gledano sa civilizacijskog aspekta,  ne  znači  da  ona  sadrži  apsolutnu  istinu kojoj se drugi moraju povinovati i utopiti u njenim valovima. Isto tako, ne mora da znači da ona predstavlja krajnje dostignuće svog vremena, jer iako ona kod njenih pobornika predstavlja najviši stepen istine do kojeg je moguće doći u ovom vremenu, za vjernika muslimana koji posjeduje Objavu proizašlu iz Allahvovog sveobuhvatnog znanja, koje je prethodilo ljudskom znanju, savremena misao je nazadna u odnosu na Allahovo znanje, koje je korektor ljudskog znanja, slično kao što znanje potonjeg vremena preispituje prijašnje nauke u svjetlu svojih otkrića i novih mogućnosti.

Bilo koji drugi stav muslimana prema savremenoj misli bio bi u suprotnosti sa njegovim imanom. Muslimanski mislilac koji prihvata postavke ove civilizacije koja je suprotna islamu kao istinite,  ustvari,  demantuje  svoje  uvjerenje  da  islamsko  učenje sadrži apsolutnu istinu i on može da bira između dvije mogućnosti:

–    ili  da  te  teorije  koje  savremena  civilizacija  nudi  kao činjenice, kod njega postanu relativne i samo teorije i pretpostavke koje on prihvata i odbacuje po kriterijumu istina svoje vjere, i to je ispravan stav kojeg zagovaram pri bilo kojem pristupu akaidskog istraživanja danas,

–    ili da te teorije veliča i prihvati kao jedinu istinu i onda se vrati svojoj vjeri pa je posmatra na osnovu tih teorija i uzima i odbacuje od vjere ono sto je u skladu sa njima. U tom slučaju on je žrtvovao svoju vjeru islam.

Ovo je jedna od najvećih kriza muslimanskih intelektualaca. Oni su u dilemi između vjerovanja (koje je većinom tradicionalno) i savremene naobrazbe i zbog toga žive u veoma teškom idejnom i psihičkom stanju. Oni žive između dvije suprotnosti i u većini slučajeva prevlada(va) moderna misao, naročito kod onih koji od svoje vjere znaju samo ono što su kao mali naučili od svojih roditelja, bez prave pedagoške naobrazbe koja usađuje vjerovanje u njihove duše, a zatim ono postaje osnova njihovog razmišljanja pomoću kojeg se suočavaju sa savremenom misli i odolijevaju njenim izuzetno razvijenim metodama kritike svega.

Ovakav “ideološki” pravac je izuzetno osuđen od strane intlektualne elite, jer je, po njihovom shvatanju, oprečan nepristrasnosti  i  objektivnosti  koja  od  istraživača  traži  da  se oslobodi bilo kakvih unaprijed zauzetih stavova pa makar oni bili i vjerski. Od njega se traži da se prilikom svog istraživanja rukovodi isključivo razumskim argumentima, koji predstavljaju suštinu ili dušu znanosti. (Ash-Shunyātiy, 1970:164)

Često muslimani intelektualci – neislamisti, islamiste opisuju kao iracionaliste i neobjektivne, jer se oni rukovode unapred zauzetim stavovima i ideološkim opredjeljenjima. Tako jedan od njih kaže: “Radovi islamista o savremenoj misli nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost jer oni predstavljaju ideološke pokušaje pobune koji su usmjereni ka određenoj kategoriji muslimana koje oni žele upregnuti u  svoje projekte.” (Ridwān as-Seyyid, 1988:353)

Međutim, ispravan metod izučavanja zapadne misli od strane muslimana jeste onaj koji sam maloprije spomenuo. To je logičan i objektivan stav jer je utemeljen na vjerovanju u Allaha i Poslanika, u Objavu, koju on prihvata s čvrstim ubjeđenjem kao nepobitni argument. Isto tako, svi stavovi koji se temelje na Objavi za njega su naučni. Naravno, ovo će razumjeti vjernik u islam, a onaj koji na islam gleda kao na civilizacijsko naslijeđe on je sasvim drugi slučaj kojeg trenutno ne tretiramo.

 

2. Pouke iz negativnih posljedica iskustva apologetičara

 

Odnos muslimana prema savremenoj misli kroz prizmu islama, kao što je briga današnjih muslimana, isto tako bila je briga muslimana u prijašnjim vremenima. To je iskustvo prepuno pouka i lekcija. Musliman današnjice bi trebao da te lekcije nauči kako bi se sačuvao sličnih grešaka i imao veću priliku za uspjeh.

Sa početkom nestanka ashaba, r.a., počele su se javljati idejne slabosti muslimana vezane za njihovo vjerovanje. Takve ideje promovisali su pojedini smutljivci i tako ih prenijeli na veliki broj muslimana.  Zatim su se među muslimane uvukli pojedini vjerski i filozofski elementi drugih civilizacija, kao što je grčka filozofija sa svojim predstavama o kosmosu i postojanju i sa svojom logikom. Određene grupacije muslimanske uleme pale su pod utjecaj te filozofije na području vjerovanja, iz čega nastaje velika i dobro poznata znanost pod nazivom ilmul-kelam.

Ukazat ću samo na neke od posljedica ilmul-kelama, koje bi trebale  da  posluže  kao  pouka  istraživačima  na  polju  islamskog vjerovanja danas, kako bi se sačuvali od sličnih grešaka:

1.   Ilmul-kelam  je  doprinio  cijepanju  islamskog  koncepta, kada je istinsko živo i djelotvorno vjerovanje koje se direktno reflektovalo na ljudska djela pretvorio u određen broj  teoretskih  razmatranja  koje  čovjek  izučava  bez ikakve veze sa njihovom praktičnom primjenom.

Savremeni istraživač islamskog vjerovanja trebao bi izučavati pitanja vjerovanja u kontekstu   drugih aspekata islama, tako da sačinjavaju temelj i osnovu za ibadet (obredoslovlje), moral i društveni sistem. Također, potrebno je prevazići tu suhoparnost (ilmul-kelama) u kojoj su pitanja vjerovanja pretvorena u matematičke formule. Ona se moraju povezati sa značenjima vezanim za osjećaje ljubavi i odbojnosti, nade i straha, skrušenosti i kajanja i tome slično. (Al-Muntedā al-‘Islāmi, 1410. god. po H., 44)

2.   Prvi izvor islamskog vjerovanja jesu šerijatski citati za koje treba da se veže onaj koji želi doći do istine i iz njih izvodi  istine  vjere.  Međutim,  ilmul-kelam  u  kojem  se puno spominju posebni termini, logički principi, pretpostavke i racionalni odgovori na njih u skladu sa metodologijom tadašnje misli, zapostavio je šerijatske citate i obezvrijedio  njihov položaj u  odnosu  na racionalne principe. Zato djela ilmul-kelama oskudjevaju kur’ansko-hadiskim citatima, a i ono malo citata koji se navode izgube se u opširnim tvrdnjama zbog kojih se ti citati i navode, samo kao njihova potvrda.

Zato  je  obaveza  muslimana koji  se  bavi  istraživanjem na polju islamslog vjerovanja da kur’anske ajete i hadise stavi u prvi plan i da mu bude cilj da ljude veže za njih kako bi istine vjere ostvarile što veći efekat na ponašanje ljudi.

3.   Ilmul-kelam  je,  kao  što  se  da  zaključiti  iz  razloga njegovog nastanka, imao za cilj da daa argumentovanu podršku temeljima islamskog vjerovanja i odbrani ih od njihovih neprijatelja koji su ih nijekali. Nastojao je da to uradi   putem  argumenata   i   logike   koju   su   koristili pobornici tih filozofija. Pobornici ilmul-kelama su na putu ostvarenja tog cilja koristili razna sredstva i koristili se pravilima i premisama koje su počesto bile nerealne i netačne i to su smatrali ustupcima u raspravi. Međutim, ilmul-kelam   je   naposlijetku   sa   svojim   pravilima   i logičkim zaključcima postao jedini legitiman predstavnik islama, kako smatraju njegovi pobornici, pored vidnih odstupanja od temeljnih odrednica islama.

Ovakav stav prema ilmul-kelamu sa sobom nosi dvije velike greške:

Prva  je  oslanjanje  na  te  relativne  premise  i  utemeljenje vjerovanja na njima, tako što se ti temelji jednostavno sruše kada se otkrije neosnovanost pravila na kojima počivaju. Primjer za to je teorija o nedjeljivom atomu (djeliću) na osnovu koje su ustvrdili Allahovo postojanje.

Druga je prihvatanje tih premisa i pravila, koje, kako kaže Ibn Tejmijje, ne podržava ni razum ni Objava, kao osnova islamskog učenja.

Zato  je  musliman  istraživač  u  ovom  vremenu  dužan  da izbjegava  građenje  temelja  vjerovanja  na  teorijama  savremene misli i njenih relativnih dokaza. Isto tako mora izbjegavati pripisivanje tih relativnih teorija islamu.

 

3. Definicija razuma, metodologije i terminologije

 

Postoje temeljne stvari koje treba definisati prije ulaska u polje naučnog rada. Ukoliko se one ne definišu, istraživač će biti u situaciji  da  zapadne  u  idejne  labirinte  i  “naučne”  zablude  koje mogu njegovo vjerovanje odvesti u propast. Potrebno je definisati sljedeće:

 

A) Razum

 

Postoje dvije vrste razuma: Urođeni, koji se temelji na neophodnim primarnim spoznajama i stečeni, koji se ogleda u mišljenjima koja se dešavaju u urođenom razumu, a koja crpi izvana, ili svojim promišljanjima iznutra. Nema sumnje da su primarna saznanja istinita, jer ona predstavljaju razum, pa ako bi bila lažna, onda bi razum bio neispravan, kao što je, naprimjer, nemogućnost spoja dvije suprotnosti.

Isto tako, nema sumnje da su stečene ideje razuma, ukoliko su nastale na osnovu primarnih saznanja, istinite i ispravne.

Međutim, isto tako nema sumnje da razum može prihvatiti neispravna mišljenja koja su rezultat raznih faktora vezanih za vlasnika razuma lično i koji odgovaraju mišljenjima koja su već bila prisutna kod njega. Vlasnik razuma smatra da su to logična mišljenja koja su utemeljena na razumskim istinama koje su neupitne, iako ona nisu takva. Iz tog razloga je nastao toliki razlaz među pobornicima ilmul-kelama oko mišljenja na osnovu kojih su htjeli graditi istine vjerovanja. To su bile kontradiktorne ideje, a svaki od njih je tvrdio da su njegove ideje utemeljene na neupitnim razumskim principima. To je dokaz da razumski principi, ili neki od njih, sigurno nisu bili ispravni i sitiniti, jer nema kontradiktornosti među činjenicama. Iz tog razloga će temelji sagrađeni na tim premisama biti sagrađeni na neistini i grešci.

Razlog zapadanja u ovaj veliki i opasni ćorsokak je taj što su pobornici ilmul-kelama, kako kaže Ebul-Hasan en-Nedewi, “zanemarili oružje koje je trebalo biti najubojitije, a to je definicija razuma i sredstava spoznaje”. (An-Nedevī, 1398. god. po H.: 23)

Musliman je dužan prije nego što krene sa istraživanjem, naročito na polju vjerovanja koje je izuzetno osjetljivo, a u sjeni savremene misli, da odredi granice koje razum ne bi smio prelaziti, jer njegove mogućnosti to ne dozvoljavaju i da ostane u okvirima koji su mu primjereni, naprimjer:

1.   S  obzirom na  izmiješanost  ispravnih  ideja  u  ljudskom razumu  sa  pogrešnim  koje  su  se  zbog  dugotrajnog druženja s njima već odomaćile, čovjek, uistinu, ne bi trebao svoje ideje postavljati kao osnovu za Objavu.

2.   Razum je dužan da se odnosi prema Objavi kao prema profesoru od kojeg uči, a ne kao profesor koji diktira.

3.   Razum,   s   obzirom  da   su   mu   kapaciteti  ograničeni vremenski i prostorno, nije u stanju da dokuči ispravnu predstavu o onome što izlazi iz okvira svijeta kojem on pripada. On na to gleda logično komparirajući ga sa stanjem u svom svijetu, upotrebljavajući logiku tamo gdje je ona nemoguća. Zato je čovjek dužan da ne prelazi granice  svoga  razuma  i  da  ne  pokušava  prodrijeti  u suštinu neviđenog (metafizike). U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a ne o Njegovom biću pa da stradate.” (Al-Albānī, bez god. izdanja: 1/1788)

 

B) Metodologija

 

Ispravnost ili pogrešnost metodologije odražava se na teme koje se putem nje istražuju. Greška ilmul-kelama je u osnovi bila metodološka  greška.  Na  to  su  upozorili  velikani  islama  među kojima je i Ibn Tejmijje, koji se bavio ovim pitanjem u svom čuvenom djelu Otklanjanje kontradiktornosti između razuma i Objave.

Istraživač na polju islamskog vjerovanja dužan je da traga za ispravnom metodologijom koja će mu garantovati ispravno korištenje razuma, ispravne rezultate istraživanja i privrženost islamu u njegovim intelektualnim aktivnostima. Naprimjer:

–    Mora se upoznati sa metodologijom ehlis-sunneta prilikom traganja za istinom, koja se,  kako je Ibn Tejmijje ukratko pojasnio, sastoji u sljedećem: “Istinski neosporivi dokazi, bez  obzira  bili oni  utemeljeni na  Objavi  ili razumu,  ne mogu biti međusobno kontradiktorni, a ukoliko se relativni dokaz suprotstavi neosporivom, prednost se daje neosporivom bez obzira iz kojeg izvora dolazi, a ukoliko se kontradiktornost pojavi između dva relativna dokaza, tražit će se razlog davanja prednosti jednog nad drugim.”    B. Tajmijjah, 1399. god. po H.: 1/433.

–    Isto tako, dužan je uvažavati ispravnu logiku, koja kaže da pojedinačna pravila moraju biti u skladu sa općim. Tako, temelji vjerovanja predstavljaju osnove iz kojih se izvode mnogi detalji. Vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegovog Poslanika i da je Kur’an Allahov govor, podrazumijeva potpunu predanost svemu što se u njemu nalazi i njegovo prihvaćanje kao apsolutne istine koja je mjerilo po kojem se ravna. Međutim, vjerovati u Kur’an, a zatim sumnjati u istinitost bilo čega iz Kur’ana, ili ispravnost pojedinih njegovih propisa, predstavlja kontradiktornost za kojom se musliman ne bi smio povoditi, nego bi trebalo da poveže detalje sa općim pravilima kako bi prestala sumnja oko detalja ili se ispravila predstava o temelju.

 

C) Terminologija

 

Jezik je posuda misli, jer se riječima izražavaju značenja termina. To je razlog da terminologija bude najpodesnije sredstvo za kulturološki kolonijalizam. Dovoljno je kolonijalnoj sili da pokorenu naciju filuje svojim terminima i izrazima da bi ova druga postala idejno ovisna o prvoj.

Jedan od razloga idejne nejasnoće i anarhije koju je prouzrokovao ilmul-kelam među muslimanima bili su pojmovi koje je pozajmio od stranih ideologija i poistovijetio ih sa arapskim terminima ugrožavajući njihova originalna značenja. To je mnoge zbunilo i dezorijentisalo. O tome je imam Šafija, r.a., upozaravajući na  važnost  terminologije  i  miješanja  njihovih  značenja,  kazao:

“Ljudi su postali neznalice i razišli se samo zbog toga što su zapostavili arapski jezik, a naklonili se prema jeziku Aristotelisa.” (As-Sujūti, bez godine izdanja: 15)

Mnogi mladići muslimani koji su poslati na studije na Zapad, pod uticajem stranog jezika na kojem su studirali, donijeli su u arapski jezik mnoge termine koji su akaidski veoma opasni. To su termini koji u sebi sadrže značenja i aspekte koje nikako ne može iskazati  arapska  riječ  kojom  je  žele  izraziti.  To  se  desilo  bez naučnih temelja i prouzrokovalo je idejnu anarhiju i dezorijentiranost u značenjima. To se jasno vidi u književnosti, društvenim naukama i slično.

Istraživač  na  polju  akaida  istražuje  pitanja  vjerovanja  i nevjerovanja, sunneta i novotarije i bit će suočen sa raznim terminima iz te oblasti, zato je prinuđen da se pridržava jasno definisanih termina u svojim istraživanjima.

Zaista  postoji  prijeka  potreba  za  preciznim  definicijama termina vezanih za šerijatske znanosti urađenim od strane stručnog tima, kao što je institut za jezička pitanja, naročito iz oblasti akaida, kako bi se izbjegle razne smutnje koje mogu nastati zbog razlaza u definicijama i dovesti do potpuno različitih stavova.

 

4. Logika pražnjenja i punjenja (rušenja i izgradnje).

 

Nisam htio te dvije operacije (koraka) nazvati rušenjem i izgradnjom, već pražnjenjem I punjenjnem, zato što rušenje podrazumijeva potpuno uništavanje, a, s druge strane, pražnjenje podrazumijeva čišćenje mjesta od štetne prljavštine, o čemu i jeste riječ u ovom slučaju.

 

A) Pražnjenje

 

Pod pražnjenjem ovdje mislim na čišćenje savremenog ljudskog života od svih vidova krivovjerstva u različitim segmentima  i  kritiku  savremene  misli,  koja  je  najveći  nosilac takvih pojava.

 

Metodologija kritike

 

Da bismo nešto mogli kritikovati moramo to dobro poznavati, stoga je neophodno dobro upoznati savremenu misao, naročito u onim segmentima u kojima se kritikuje, a da bismo dobro upoznali zapadnu misao nije dovoljno pročitati samo nekoliko kritičkih članaka, ili opći prikaz, ili, pak, opća djela zapadne misli, zato što sve spomenuto pruža samo površan uvid, koji se, uglavnom, svodi na stav onih koji su ih napisali. Onaj koji želi da savremenu misao Zapada temeljito prouči dužan je da studiozno izučava zapadne teorije i glavnu problematiku zapadne misli, uvažavajući društvene prilike u kojima su te teorije nastale, te metodološke smjernice putem kojih su nastale, kako bi kritika bila duboka i sveobuhvatna. Kao primjer uzet ćemo poznatu teoriju o evoluciji, koju su mnogi islamski mislioci kritikovali. Poznato je da teorija o evoluciji tvrdi da sve neprestano evoluira ka boljem. Jedan od praktičnih primjera evolucije  jeste  evolucija  živih  bića,  koja  su  nastala  od jednoćelijskog organizma i evoluirala do čovjeka. Potaknuti činjenicom da je ova teorija u   potpunoj kontradiktornosti sa islamskim vjerovanjem o stvaranju čovjeka, oni je opovrgavaju samo u tom segmentu previđajući činjenicu da ta teorija sadrži još mnogo segmenata koji su daleko opasniji od spomenutog. Teorija o evoluciji tvrdi da je evolucija ka boljem zakonitost koja se odnosi na sve, pa čak i na vjeru i moral, na budući svijet, tako da evolucionisti pobijaju postojanje džehennema kao krajnje instance, jer je to suprotno sa zakonom o konstantnoj evoluciji ka novom i boljem. Po njima, onaj ko vjeruje u budući svijet može vjerovati samo u Džennet, koji predstavlja vrhunac ljudske evolucije.

Također, moramo razumjeti ambijent u kojem su nastale ideje zpadne misli. To je ambijent slobode i potpune samostalnosti u mišljenju, te uvjerenje da je sredstvo za razmjenu kultura diskusija i sukob mišljenja u ambijentu apsolutne slobode, a nikako pod torturom ili diktaturom jednog mišljenja, koje se nameće kao jedino ispravno, koje je došlo “odozgo”. “Potpuno je jasno da su izazovi zapadne misli nastali kao rezultat apsolutne slobode mišljenja i nemoguće je odgovoriti na njih bez uvažavanja te činjenice.” (Wehīdud-dīn Hān, 1987: 18)

 

Kura’nska metoda kritike

 

Ovdje  ne  mislim  na  to  da  se  samo  citiraju  kur’ansko- sunnetski citati koji su od Boga objavljeni kao argumenti za tretiranu problemtiku, nego želim da istaknem metod koji je Kur’an slijedio tretirajući akaidske probleme vremena u kojem je objavljivan.

Kur’an   se   koristio    sa   nekoliko    metoda,   od   kojih   su najznačajnije:

–    Obraćanje urođenoj ljudskoj naravi: Kur’an ne ulazi u teške filozofske rasprave, nego akcenat daje na jasne misaone premise koje čovjek vrlo lahko spoznaje po svojoj urođenoj naravi i pokazateljima koji ga svakodnevno okružuju.

–    Realnost: Kur’an, kada tretira bilo koji problem veže ga za ljudsku stvarnost, oslanja se na najnovija dostignuća ljudskog razuma u toj oblasti i ne ograničava se samo na teoretsku kritiku,  nego otkriva štetne posljedice tog problema u ljudskoj stvarnosti.

–    Otvorenost: Misli se na otvorenost u otkrivanju grešaka i poremećaja koji ukazuju na nedostatke ove civilizacije i pogrešne plodove njene koncepcije, bez imalo ustručavanja i ublažavanja koje samo još više u zabludu odvodi njene sudionoke. Allah,  dž.š.,  govoreći o  mušricima,  kaže:  “A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju:  ‘Nećemo,  slijedit  ćemo  ono  na  čemu  smo zatekli pretke svoje.’ – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali  i  kada  nisu  na  pravom  putu  bili?!”  (Kur’an, Lukman: 31) O jevrejima koji su se nalazili u medinskom društvu za vrijeme objave, kaže: “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (Kur’an, El-Džumu’a: 5)

– Uvažiti ono što je u skladu sa islamom, a ne poentirati samo ono što mu je oprečno.

Kao pojašnjenje ove metode navest ćemo jedan kur’anski primjer koji tretira pitanje koje je danas aktuelnije nego ikada prije, a to je pitanje empirijske znanosti. Allah, dž.š., kaže: “Obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.” (Kur’an, Er-Rum: 6-7)

Kur’an  priznaje  da  to  što  ljudi  znaju  jeste  znanje,  ali  im otkriva činjenicu da je to samo djelimično, spoljašnje i ograničeno znanje. A što se tiče znanja u njegovom istinskom i sveobuhvatnom značenju oni ga nemaju, a to je znanje o vjeri, akaidu i Šerijatu.

Da li se onaj koji je daleko otišao u istraživanju svemira i fizičkih  zakona,  te  spoznao  kretanje  nebeskih  tjela,  ili funkcionisanje krvotoka, elemente od kojih se sastoji zemlja, bilje i slično, a ne poznaje razlog stvaranja svemira i svega što je u njemu, niti  poznaje  svijet  koji  postoji  izvan  njega,  čak  ne  poznaje  ni samoga sebe, razlog svog stvaranja i kuda ide poslije smrti, niti poznaje ispravan odnos prema životu i drugima, može smatrati znalcem?

Ovo je samo jedan primjer, a mnoge teme savremenog doba mogu se tretirati na isti način, kao što je pitanje slobode, pravde i slično.

Parcijalnost i sveobuhvatnost

Kritika ima dvije strane:

Parcijalnost, tj. kritika pojedinih ideja zapadne civlizacije, ili otkrivanje pozitivnog i negativnog u svakoj od njih, što predstavlja prvi korak.

Sveobuhvatnost, koja se ogleda u globalnom pogledu na tu civilizaciju na temelju parcijalne kritike i otkriva da ta civilizacija vodi čovječanstvo u pogrešnom smjeru, te da se radi o rušilačkoj civilizaciji, i pored svih njenih pozitivnih aspekata koje obuhvata, i koja će čovječanstvo odvesti u propast.

Ovakav pristup zapadnoj civilizaciji nemaju samo muslimani. Naprotiv, s njima se slažu mnogi zapadni mislioci koji su i sami sinovi te civilizacije. Među njima je Karlil autor djela Čovjek ta nepoznanica, Rene Debo, autor djela Humanost čovjeka i mnogi drugi. Među posljednjima koji su pisali na tu temu jesu Robert M. Grosi i Džordž Stansije, koji su u svojoj poznatoj knjizi Nauka u novom ruhu, izdatoj prije 10 godina, dolaze do zaključka da je “zalazak (kraj) svijeta u savremenoj filozofiji apsolutan i definitivan”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. god. po H.:107)

Međutim,  problem  kod  zapadnih  mislilaca  je  u  tome  šta poslije?

Mnogi od njih ostaju zbunjeni ili se vežu za maštu po kojoj će ljudska  znanost  uspjeti  da  spozna  tajnu  postojanja  i  suštinu čovjekovog bića, te će na osnovu te spoznaje izgraditi kulturu i civilizaciju koja će biti humanija i sigurnija, kao što tvrdi Alexis Karlil.

Autori knjige Nauka u njenom novom ruhu, pokušali su da iskoriste najnovija naučna istraživanja vezana za svemir i čovjeka, koja tvrde da postoji izlaz iz ovog ćorsokaka u kome se našla savremena civilizacija. Oni kažu: “U savremenoj filozofiji vidan je preokret  ka novoj teoriji koja počiva  na povratku  civilizacije vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, te ponovni naglasak duhovnog aspekta u čovjekovom biću, otklanjajući tako uzroke nesreće i besmisla svrsishodnošću, ljepotom, duhovnošću i dostojanstvom čovjeka.” (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409god. po H.: 147)

Iako ova nova teorija, prema kojoj se okreće savremeni svijet, kako spomenuti autori tvrde, predstavlja divan korak naprijed u odnosu na ogoljelu i bezdušnu materijalističku teoriju, ipak, ona ostaje bez jasnih temelja i predstavlja samo bijeg od ubitačnog toka materijalizma. Ovdje se završava kritika vlastite kulture i civlilizacije od strane zapadnjaka.4 Ljudi ostaju privrženi svom načinu života i razmišljanja, pa čak i kada se uvjere da je on pogrešan, sve dok ne pronađu alternativu koja će ih izbaviti iz takvog stanja. Zato što pojedinac, kako kaže Jurij Glazov, iako je ubijeđen u neispravnost onoga na čemu jeste, “osjeća neuobičajen strah od toga da se ne nađe u velikoj praznini bez ikakve ideologije ili teorije, jer on nema ništa što bi zamijenilo njegovo postojeće stanje, nema nikave prihvatljive i dokazane teorije, niti nekog globalnog svjetskog viđenja koje posjeduje takve karakteristike”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. h.g.: 144)

Jedini put spasenja je islamski pogled na postojanje, svemir, čovjeka i život, koji je alternativa pogrešnim predstavama zpadne civilizacije, uz uvažavanje svih njenih korisnih dostignuća na materijalnom ili humanom planu. Ovdje, ustvari, počinje proces punjenja.

B) Punjenje

Uspostava sistema života ljudi na božanskom programu koji se temelji na vjerovanju.

Ovaj proces podrazumijeva dva koraka:

Prvi  korak:  Povezivanje  ljudi  sa  islamom,  jer  njihova odlučnost da napuste zabludu ne podrazumijeva njihovu opredijeljenost za islam. Mnogobrojni su oni koji ljudima nude razne filozofije i pravce koji imaju za cilj da ih zadrže u okvirima nevjerstva.

Pozivanje ljudi u islam kao istinu koja im nedostaje, na prirodno logičan način.

4   To je maksimum do kog može doprijeti ljudski razum. Čovjek po svojoj urođenoj naravi i konkretnoj praksi prepoznaje neuspjeh nevjerstva i zablude. Međutim, on nije u stanju ponuditi Pravi put. Na istom stepenu bilu su hanifije (pravovjerni) pred dolazak Poslanika, s.a.v.s.

Vjerniku u Allaha ne priliči da smatra da je Allah, dž.š., ostavio čovječanstvo da luta u tminama zablude, bez ikakve svrhe. Vjerovanje u Allaha i Njegovu mudrost podrazumijeva čvrsto ubjeđenje  da  je  Allah,  dž.š.,  poslao  poslanike  koji  su  ljude upućivali na Pravi put: “Jevreji ne poznaju Allaha kako treba – kad govore: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ (Kur’an, El- En’am: 91)

Priznavanje Objave, svakako će čovjeka dovesti do posljednje Objave Muhammedu, s.a.v.s., koja je derogirala sve prethodne, a ona ostala sačuvana do Sudnjega dana.

Ovo je samo jedan primjer kako bi trebalo učiniti prvi korak u povratku ka islamu, a putevi su mnogobrojni.

Drugi korak: Pojašnjenje islamskog vjerovanja u njegovoj sveobuhvatnosti utemeljenog na vjerodostojnim citatima, u svjetlu razumijevanja prve generacije muslimana. Uloga misionara je samo u njegovom pojašnjenju i praktičnoj primjeni. Mi smo svjedoci da se većina povratnika u islam na Zapadu preobrazila na osnovu Kur’ana.

Istraživač islamskog vjerovanja metodologijom pojašnjenja i približavanja slijedi Kur’an i sunnet, pojednostavljujući njihov prikaz kosmosa i postojanja i njegov uticaj na život pojedinca i zajednice. On se u svemu tome rukovodi jasnim citatima Kur’ana i sunneta i ne izlazi iz njihovih okvira, kako bi bio siguran da neće napraviti  metodološku  ili  praktičnu  grešku  koja  se  lahko  desi onome koji svome razumu dopusti da se umiješa i pređe granice dopuštenog. Najveća greška na ovom polju je da se bavi pitanjima akaida  a  njegova  misao  je  okupirana  reakcijama  na  određene stavove koji su oprečni islamskom vjerovanju a sastavni su dio savremene misli. U tom slučaju će biti u situaciji da odabere jedan od dva ekstremna stava:

– Prilagođavanje akaidskih pitanja tokovima moderne misli, kao  što  je  bio  slučaj  sa  ilmul-kelamom  i  savremenim racionalistima.

–  Obaranje  tih  teza  i  zauzimanje  suprotnog  stava  kao islamskog u vezi s tim pitanjima, kao što je učinio El-Eš’ari u vezi s pitanjem uzročnosti, ljepote i ružnoće i utjecaju čovjeka na svoja djela nasuprot mišljenju filozofa i mu’tezila.

Ne bih želio da se razumije da su (zdrav) razum i (ispravna) znanost oprečni kur’anskom konceptu. Naprotiv, razum je Allahov dar čovjeku, koji mu pomaže u razumijevanju istinske vjere. Međutim,  razum  i  znanje,  kao  produkt  razuma,  relativni  su  i razlikuju se od čovjeka do čovjeka s obzirom na razliku u načinu sticanja znanja, ambijent i razne druge psihološke i društvene faktore koji su utjecali na vrstu i način spoznaje. Kako se, onda, može razum uzeti kao oslonac, ili koji razum da uzmemo kao mjerodavan? (Mehdī Fadlullāh, 1401. god. po H.: 201)

Zato razum mora biti usmjeren šerijatskim citatima iz kojih će izvlačiti istine ispravnog vjerovanja i tako će se ostvariti ispravnost vjerovanja i dosljednost razuma.

 

5. Pitanja i obilježja

 

Pitanja: Već sam rekao da postoje određena pitanja koja su predmet kritike savremene misli, kako od strane islamskih tako i neislamskih mislilaca, iz razloga što je metod rušenja i sumnjičenja otvoren za sve, muslimane i nemuslimane, čak se musliman može koristiti dostignućima drugih iz ovog područja. Međutim, istraživač musliman mora biti drugačiji od ostalih, pa čak i na ovom tako otvorenom polju, kao što je nepovođenje za tezama za koje nema valjanog dokaza, provjeravanje podataka prije nego što ih uzme u obzir, nemiješanje istine sa neistinom, prihvatanje istine pa makar ona bila i suprotna njegovim željama i slično, što spada u osnove islamskog metoda.

A – Sveobuhvatno formulisanje islamskog vjerovanja koje ima za cilj da čovjeka upozna sa postojanjem kroz prizmu Kur’ana koja se temelji na dva osnovna stuba: kosmosu  i čovjeku.  “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (Kur’an,  Fussilet:  53)  Od  svemira  sa  svim  njegovim specifičnostima do Tvorca svemira i čovjeka, Njegovih imena i osobina i temelja imana, porijekla čovjeka, suštine njegovog bića, svrhe postojanja, različitih relacija  prema  drugima, srčanih značenja i njihovog uticaja na praksu čovjeka, kroz ibadete i moral kao  potvrdu  njegovog  vjerovanja  –  iz  svega  toga  formira  se imanska građevina, sa sveobuhvatnim značenjem vjerovanja koje obuhvata ubjeđenje, govor i djela, koja je komletna i kompaktna, te njen vlasnik osjeća    potpunu idejnu, psihičku i ideološku neovisnost.

B – Temeljna akaidska pitanja savremene civilizacije tretirati s mjerom koja im pripada u sklopu islamskog vjerovanja, bez uveličavanja ili minimiziranja.5

Pojašnjenje tih pitanja mora biti kroz prizmu citata Objave, a nikako putem njihovog značaja i važnosti u zapadnoj misli, pa da nas to odvede od ispravnog načina razmišljanja.

C –  Nakon pojašnjenja islamskog stava o  tim pitanjima i ukazivanja na njihovu saglasnost ili kontradiktornost sa islamskim konceptom, ukratko spomenuti svako od tih pitanja u svjetlu savremene misli. Sve to uraditi bez povođenja za emocijama, jer izljev emocija prema nečemu odražava čovjekovu slabost i njegovu nemogućnost da se tome suprotstavi, a to ne smije biti slučaj sa muslimanom koji ozbiljno proučava svoje vjerovanje.

U svemu tome trebamo se pridržavati kur’anskog metoda izlaganja oslanjajući se na jake i konkretne argumente, u svjetlu razumijevanja prve generacije sa cjelovitim i sistematskim obrazloženjem.

Nema sumnje da se sposobnosti istraživača na ovom osjetljivom području veoma razlikuju, ali ćemo jedinstvenom metodologijom   sigurno   brže   stići   do   najboljih   rješenja,   uz Allahovu, dž.š., pomoć.

Primjer takvog nastojanja u savremenom dobu jeste dr. Sulejman al-Eškar u svome serijalu Akaid u svjetlu Kur’ana i sunneta, Sejjid Kutb u svom djelu Glavne potke i karakteristike islamskog koncepta i Muhammed el-Mubarak u Nizamul-islamu i svojim drugim djelima.

 

Zaključak – Obilježja

 

Ovdje nas zanimaju strateška obilježja, kao što su: materijalizam, ideologija, empirizam i pozivanje na historiju ljudskog roda.

Najvažnije što ukratko možemo reći o njima jeste da se ove teorije moraju naučno i kritički obraditi sa stanovišta islama i precizno pojasniti ono što je neispravno i odvojiti ga od onoga što je prihvatljivo, tako da te teorije poprime islamski obris i budu upotrebljive u akaidskoj i svim drugim oblastima, bilo da se radi o kritici ili promociji.

 

5   Suprotno racionalističkim metodama koji ta pitanja preuveličavaju do te mjere da ih smatraju temeljnim pitanjima vjerovanja oko kojih se sve ostalo vrti, ili ih minimiziraju bojeći se sukoba sa suprotnim mišljenjem.

U svakoj od spomenutih teorija naći ćemo nešto što ima islamsko uporište i čak se koristi u obrazlaganju islamskog vjerovanja. Ako samo malo bolje promotrimo, naprimjer, emprijski pravac, koji se danas smatra zapadnim, vidjećemo da se za njega uporište nalazi u Kur’anu i sunnetu, koji su usmjerili ljudski razum da proučava svemir i da njegove blagodati koristi. Kur’an upućuje razum na činjenicu da se kosmos kreće po strogo preciziranim zakonima  koji  se  ne  mijenjaju,  da  je  Allah,  dž.š.,  čovjeku  u kosmosu podario  sve što  mu  je potrebno  za  njegov opstanak  i razvoj civilzacije i društva. Dao mu je sve što mu je potrebno da bi bio zdrav i da bi se izliječio ako se, i pored toga, razboli. Na njemu je samo da traži i naći će, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s., “Allah je dao i bolest i lijek. On je svakoj bolesti dao lijek. Zato se liječite, ali se nemojte liječiti haramom.” (Tirmidhi,   1389. god. po H.:

512)6   Muslimani  su  upotrijebili  empirijski  pravac  u  izučavanju svemira i prirodnih pojava kako bi otkrili zakonitosti po kojima se odvijaju i u izučavanju stanja društva da bi otkrili razloge slabosti. Zatim su zapadnjaci preuzeli ovaj pravac i istražili ga kroz prizmu svog sekularističkog pogleda na svijet, pa su ga ogolili od svih imanskih sastojaka, kako bi im poslužio kao sredstvo u isključivo materijalnom napretku.

Uloga ovovremenih muslimana, kada je u pitanju ovaj pravac, jeste da ga vratimo islamskom konceptu sa svim imanskim i šerijatskim segmentima prije nego što ga upotrijebimo, uz prihvatanje svih pozitivnih poboljšanja do kojih je ovaj pravac stigao kroz zapadnu civilizaciju putem mnogobrojnih eksperimenata. Tako treba uraditi i sa svim ostalim teorijama i pravcima savremenog doba.

 

2   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog napora.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

3   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog uma.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

Literatura:

Al-Jezeri, M. (1389. h.) Jāmi’u al-usūl fī e hādithi ar-resūl.

Al-Albāni, N. (bez godine izdanja) Silsiletu al-Ehādithi assahī ha, Al-Mektebu al-islāmiyy.

An-Nedewi, A. (1938. h.) Bejne ad-dīn vel-medeniyye.

As-Seyyid,   R.   (1988)   As-Sahwetu  al-Islamiyye  fil-wetani  al-

arabiyy.

As-Suyūti,  J.  (bez  godine  izdanja)  sawnul-mantik  wel-kelām,

Bejrut: Dāru al-kutubi al-arabiyye.

6   Vidjeti: Jāmi’u al-usūl fī ehādithi ar-resūl, Mejdu ad-Dīn b. al-Athīr al-Jezeri,

1389. god. po H., 7/512.

Ash-Shunyāti,  M.  (1970)  Osnove logike i  naučne metodologije, Dāru an-nehda al-arabiyye.

Al-Muntedā  al-islāmiyy,  (1410.  h.)  At-Tejdīdu  fī  al-islām,  Al- Mektebetu as-selefiyye.

Fadlullāh, M. (1401. h.) Arā’ nakdiyye fī mushkilāti ad-dīn wel- felsefe wel-mantik, Dāru al-endelus.

Robert, A i Džorđ, S. (1409. h.) Nauka u svom novom ruhu, ‘Alemu al-marife.

Wehidu  ad-dīn,    H.  (1987)  Al-Islāmu  fī  al-‘asr al-  hadīth,  Al- Mukhtār al-islāmi.

 

Original scientific article

METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Abstract

Domination of Western Civilization globally presents a great problem for small nations and cultural communities. That problem is especially noticeable in the light of globalization when many peoples and nations almost completely lose their identity.

The formula of success many people are aware of today is to remain devoted to one’s own tradition and culture, and to acquire positive streams of contemporary times. However, the answer to the question how to achieve that in a quality manner, so that it is not detrimental to either of the components, is not yet completely defined. One of important segments of academic work is scientific- research work that has its own methodology. Unfortunately, as in other segments of life, western concept is the one that dominates. It is a rarity today to find Muslim researchers that manage to adopt positive  aspects of the  methodology and  to  liberate themselves from its colouration by Western view that is contrary to Islamic view.

The aim of this paper  is to  specify broad  methodological guidelines that will help Muslim researchers in the field of their faith, so that they remain on the right path, and accept scientific methodology of research at the same time.

When  Islam  is  concerned,  it  is  based  on  the  fact  that everything in terms of faith defined by the Qur’an and the authentic hadith is the bare truth that cannot be doubted in any case and that cannot   be   outdated   ;   regardless   if   it   is   related   to   ghaib (metaphysics),  as  the  matter  of  the  Divinity,  hereafter  and  the origin of man, or to general postulates as the perfection of Islam and its foundation on oneness of the Creator (tawheed), or to disrupting one’s belief (iman) by following some other faiths apart from Islam, etc.

And when Western thought is concerned, its philosophical and  religious  conceptions,  moral  values,  cognitive  and  social systems, it is a result of human effort7 and by that it is subject to correctness  and   mistake.  Nevertheless,  the   fact  that   it   was developed without any connection to the true faith, due to various social and civilization movements of unbelieving peoples, does not mean that it is completely inaccurate and that is has to be dismissed automatically.

Keywords: contemporary thought, tradition, culture, Islamic concept

7 Someone might say that Contemporary thought encompasses both, religious conceptions and moral principles based on Judaism and Christianity, so how can it be said that it is all a result of human effort only? The truth is that those conceptions and moral principles are distorted and altered so much that it is impossible to differ between the original revelation from what was added. That is why the previous relates to them as well, even though it does not negate the fact that there are some reminiscents of the revealed truth.

 

Kurban-bajramska poruka

Jedne prilike su ashabi sjedili sa Poslanikom, s.a.v.s., kada je rekao: “Sada će na ova vrata ući čovjek koji je stanovnik dženneta! “Tada se na vratima pojavio Sead b. Malik i ušao. Ashabi su ga pogledali i pozavidjeli mu. Zatim se sljedeći dan ponovilo isto i ponovo ušao Sead. Treći dan se ponovio isti prizor i ponovo ušao Sead, tako da nije ostalo nimalo sumnje da je on taj. Tada Abdullah b. Umer reče: “Ja neću odustati sve dok ne prenoćim kod ovog čovjeka i vidim šta on radi (pa je zaslužio takvu deredžu). Otišao sam kod njega nakon jacije namaza i pokucao mu na vrata. On mi tada reče: “Brate moj šta ti treba?” Ja mu rekoh: “Imam jednu potrebu.” “Hoćeš li da je riješimo ili ćeš ući?” -upita on. Ja sam ušao, a on mi dade jedan ogrtač u koji sam se zamotao i legao blizu njega da mogu vidjeti šta radi cijelu noć. On je zaspao, ali kad god bi se prevrnuo rekao bi: “Subhanallah, Allahu ekber, lailahe illallah, elhamdulillah!” Pred zoru je ustao, uzeo abdest, otišao u džamiju i klanjao 12 rekata, na svakom rekatu proučio jednu suru srednje veličine, nakon svaka dva rekata na sjedenju nakon šehadeta i salavata na Poslanika, s.a.v.s., proučio tri dove: “Rabbena atina fiddunja…, Gospodaru naš zaštiti nas od svega što nas tišti vezano za ovaj ili onaj svijet, mi te molimo za svako dobro, a Tebi se utječemo od svakog zla!” Ja sam smatrao da njegov namaz, učenje i dova nisu dovoljni (za takvu deredžu), pa sam rekao: “Možda ga je moje prisustvo spriječilo da radi ono što inače radi, pa sam odlučio da to ponovim i sljedeće noći. Uradio sam isto, ali se ponovilo potpuno isto, te sam to uradio još jedanput da budem siguran. Treće jutro nakon što smo klanjali za Poslanikom, s.a.v.s., te se ljudi razišli, ja mu rekoh: ”Eh brate moj, razlog zbog kojeg sm ja spavao kod tebe!?”  On reče: ”Da čujem.” “Ja sam došao kod tebe da vidim koliko ibadetiš da bih i ja povećao svoj ibadet. Međutim kada sam vidio kako ti to činiš to mi se učinilo malim, te sam pomislio da zbog mog prisustva te noći nisi ibadetio onako kako to inače činiš. Tako ti Velikog Allaha i islamskog morala kaži mi je li te moje prisustvo spriječilo da uradiš nešto što inače radiš?” On mi tada reče: “Tako mi Allaha nije!” Kada sam krenuo da izađem on me pozva i reče mi: “Ima još samo jedna moja navika. Svaku večer kada legnem da spavam ja zanoćim, a u svome srcu ne ostavim ništa loše niti prema jednom muslimanu.” Tada mu Ibn Umer reče: “To je to čime si postigao tu deredžu!”  (Hadis prenosi Imam Ahmed 3/166)

Muslimani danas, a naročito mi Bošnjaci, su u poziciji da kroz svoje postupke ožive ove praktične primjere iz života uzorite generacije sa Poslanikom, s.a.v.s., te na takav način prevaziđu mnoge nesuglasice, zamjerke i neprijateljstva koja su prepreka na putu ka njihovom istinskom ujedinjenju, što je preduslov Allahove, dž.š., pomoći.

Kurban-bajram je dan žrtve i uči nas da u životu moramo dosta toga žrtvovati u ime Allaha, kako bi nam svima bilo bolje. Ja koristim ovu priliku da obznanim svima vama da sam halalio svakom muslimanu koji mi je bilo šta nažao učinio.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

TEKABELELLAHU MINNA VE MINKUM!

 

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 2

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mjenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

Allah dž.š. podsjeća na Svoje blagodati prema ljudima kada kaže: “On čini da se noći i danom koristite.” Evidentno je da je opći kontekst kompletnog poglavlja u svjetlu podsjećanja čovjeka na Allahove dž.š. blagodati prema njemu, kako bi se njegova savjest probudila i usmjerila ka zahvali Allahu dž.š. na njegovim neizmjernim blagodatima, i ostala usmjerena isključivo Njemu Jednom i Jedinom.
Kontekst zatim čini drugi korak, skrećući pažnju na različitost boja u Allahovim, dž.š., stvorenjima koja je On na Zemlji stvorio. “…i svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara…” Ovdje primjećujemo drugi, sasvim novi, način iniciranja ljudske misli kako bi čovjek sebi predstavio spomenuti prizor. Allah, dž.š., u ovom ajetu kaže da je sve što na Zemlji postoji od raznobojnih stvorenja Allahovo, dž.š., djelo, tako da čovjek svojim mislima razmišlja o “svim” mngobrojnim stvorenjima različitih boja, tako da sve to ponovo oživljava u svijesti čovjeka i poprima sasvim drugu dimenziju koja je bila potpuno odsutna u stanju otupljenosti ljudske svijesti.

Zatim Allah, dž.š., kaže: “On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili.” Zar je moguće da,nakon čitanja ovog kur’anskog teksta, čovjek prođe pored mora, a da se  njegova savjest ne probudi? U ovom prizoru je more puno pokretljivosti i života jako povezano sa čovjekom i njegovim osjećajima. Čovjek iz njega vadi svježe meso koje jede, prekrasan nakit kojim se ukrašava, njime putuju brodovi koji prenose robu i hranu… More, dakle, nije samo valovita voda, nego je ono zaseban svijet, prepun kretanja i aktivnosti. Sve to je djelo Svevišnjeg Allaha, dž.š. Zar možemo biti nezahvalni svome Gospodaru na Njegoim blagodatima?

Zatim se u datom kontekstu spominju brda, rijeke, putevi, znakovi i zvijezde kao dio pojava svemira u kojem egzistiramo, na isti način kojim se podstiče ljudska svijest na razmišljanje i aktivira njegova mašta, ali svaki put se čovjek upozorava da su to Allahove, dž.š., blagodati prema njemu.

Nakon tog svojevrsnog prikaza živih prizora koji ljudsku svjest izbavljaju iz stanja otupljenosti, kontekst ponovo predočava čovjeku iste prizore kao sasvim nove kako bi se on saživio s njima i zajedno s njima pokrenuo. Nakon svega toga, kur’anski kontekst upućuje ljudski razum na veliku istinu, koje svaki čovek mora biti svjestan, pa kaže: “Pa da li je onda Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se!”

To pitanje dolazi nakon podsticanja ljudskog razuma na razmišljanje o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru na način o kome smo govorili, tako da čovjek prima jasan odgovor na to pitanje iz svoje nutrine. Odgovor u koji sumnje nema: “Ne, Gospodaru moj! Nije isti Onaj koji stvara i onaj koji ne stvara! Hvaljen si Ti Najveći Tvorac.»

Zatim se kontekst završava rečenicom koja još više inicira ljudsku svijest i povećava njegovu vezu sa Allahom, dž.š. “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[1]

Nakon što smo ovaj primjer kur’anskog teksta detaljno obrazložili, sada možeš na osnovu njega čitati druge slične primjere u Kur’anu. Ovdje ćemo navesti samo dva primjera:

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[2]

“Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete, – Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji, – i predveče i u podne! – On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina, – isto tako ćete i vi biti oživljeni. Jedan od dokaza njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati.”[3]

2 – FENOMEN SMRTI I ŽIVOTA

Kur’an puno govori o fenomenu smrti i života kako bi uzdrmao ljudsku svijest tom nadnaravnom pojavom pored koje čovjek često prolazi a da se na nju uopće ne osvrne, ili da joj ne obrati pažnju koju ona zaslužuje. Fenomen smrti i života, zaista, zaslužuje da se čovjek zapita: ko je taj koji je dao život ćeliji, bila ona dio biljnog, životinjskog  ili ljudskog organizma? Koja je to neshvatljiva moć koja omogućava ćeliji da se kreće, razvija, raste i raznoliko uobličava? Da li sve to ona čini sama od sebe? Zašto se onda mrtva ćelija ne ponaša isto tako?! Zar ne postoji neka čudna tajna u živoj ćeliji? Zar nije Svevišnji Allah, dž.š., Tvorac svega Onaj koji je ćeliji podario tu čudesnu tajnu koja se zove život?!

Zatim, kada ta ista ćelija umre i umre živo biće, gdje odlazi život koji je bio u njoj? Mi jednostavno kažemo to biće je umrlo, svjedno bila to biljka, životinja ili čovjek. Međutim, je li to baš tako prosta stvar? Zar nije ista ona čudesna moć koja je živom biću podarila život vratila svoj dar, ponovo ga od njega uzela i ostavila mrtvim?!

Nauka nam govori samo o nekim segmentima života i smrti. Nauka kaže da su simptomi života određenog bića da se ono hrani, raste, kreće, razmnožava… Isto tako, nauka kaže da smrt određenog organizma znači prestanak svih tih funkcija, tako da se on više ne hrani, ne raste, ne kreće se niti se razmnožava.

Sve je to tačno, međutim, nauka nam do ovog momenta ništa nije rekla o tajni žvota i šta je to što ćeliju čini takvom da ona obavlja spomenute radnje na tako efikasan način.

Kada bismo upitali nauku: zašto ćelija umire, a ne ostaje u životu stalno?, nauka može reći samo da ćelija stari, slabi i na kraju umire. Tačno! Međutim, zašto se to dešava? Zašto ona ne nastavlja živjeti? Poznato je da se svaki živi organizam bori za svoj život i ne želi umrijeti. Čak i obična muha, kada hoćeš da je ubiješ bježi od tebe bojeći se smrti. Međutim, zašto sva živa bića umiru? Šta misliš kada bi živa bića raspolagala svojim životom, da li bi se ikada odrekla svoga života? Naprotiv! Međutim, ona umiru zato što ime je Svevišnji Allah odredio smrt! Ovo je istinska tajna koja se krije iza svih, nama vidnih, razloga smrti!

Smrt i život su, dakle, isključivo Allahovo, dž.š., davanje. Smrt i život su jednostavno Allahova dž.š. volja i Njegova odredba.

To je velika istina na kojoj otupjela ljudska svijest počesto zataji zbog stalnog ponavljanja prizora. Ta istina je počesto daleka i od ljudskog razuma, zbog toga što njegov osjećaj, zbog raznih razloga o kojima smo prije govorili, slabi. Tada čovjek jednostavno kaže ono što su rekli i dehrijjuni, za koje Kur’an kaže: ” Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[4]

Ili kaže, kao što je rekao Darvin, da je “priroda” ta koja život daje i uzima!

Međutim, Kur’an dolazi i otklanja tu koprenu sa ljudskih umova. On govori o životu i smrti na način koji potresa ljudsku svijest koja se tada budi iz stanja uspavanosti, te se vraća istini o jednoći Stvoritelja i činjenici da samo On daje život i smrt:

” Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta -, Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[5]

Allah, dž.š., je Jedini koji vlada svim, koji sve može, koji smrt i život stvara i niko drugi mimo Njega nije u stanju smrt i život podariti. Smrt i život su tajne koje posjeduje samo Onaj koji može sve, Čija moć nema granica i koju ništa ne može ugroziti.

Svevišnji i Svemogući Allah, dž.š., stvorio je smrt i život svojom moći s određenim ciljem: “… da bi iskušao koji od vas će bolje postupati…” Allah, dž.š., je odredio da čovjek živi na Zemlji određeno vrijeme, da obavlja određene aktivnosti, da se kreće i radi, a zatim umre, da bi ponovo bio proživljen i odgovarao za svoja djela. Isto tako, Allah, dž.š., je odredio, iz razloga Njemu poznatog, da i sva ostala živa bića umiru nakon što provedu određen period u životu na Zemlji. Allah, dž.š., to određuje svim živim bićima kojih ima ogroman broj. Tako je od početka stvaranja pa sve do Sudnjega dana koji je Allah, dž.š., obećao.

Kur’anski kontekst ovih ajeta skreće pažnju na fenomen smrti i života prilikom govora o znakovima Allahove, dž.š., moći u svemiru, kako bi uspavanoj ljudskoj svijesti ukazao na činjenicu da je ovaj fenomen s aspekta njegove nedokučivosti od strane stvorenja ravan fenomenu stvaranja koji posjeduje isključivo Allah, dž.š.  Na samom početku spomenuti ajeti ukazuju na činjenicu da samo Allah, dž.š., vlada svime i da samo On može sve, a zatim se govor vraća fenomenu stvaranja: ” Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio…” zatim kaže: “…ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada…” Kur’an poziva čovjeka da promotri prostrani svemir, da ga pokuša dokučiti svojom maštom, ili pojmiti svojim razumom, kako bi provjerio da li u Allahovom stvaranju ima kakva nesklada ili kakve manjkavosti. “…pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak…?”

Kada čovjek svojim vidom, svojom mišlju i svojom maštom promotri ovaj ogromni kosmos i znakove moći u njemu, tada se njegova svijest budi, i on priznaje veličinu Allaha, dž.š., i njegovu neograničenu moć. U tom trenutku Kur’an od njega traži da ponovo vrati svoj pogled i dobro promisli i potraži kakav nedostatak ili grešku u Allahovom, dž.š., stvaranju. Je li čovjek u stanju da bilo šta od toga pronađe ili će se njegov pogled vratiti nemoćan i ponižen zbog nemogućnosti da taj zadatak obavi? “…Zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” U tom trenutku ljudska svijest dostiže vrhunac svoje spoznaje i maksimalan stepen utjecaja na njegov život, te iskreno i bez imalo dvoumljenja priznaje veličinu Allaha, dž.š., i Njegovu moć koja nema granica.

“Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo, – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti. Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete.”[6]

“Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi, a onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zatim se ono suši i ti ga vidiš požutjela, i najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.”[7]

3 – OPSKRBA:

Jedna od najjačih stvari koja mu’minsko srce veže za Allaha, dž.š., u momentu otupljenosti njegove svijesti jeste fenomen opskrbe koju Allah, dž.š., čovjeku podaruje s neba i iz zemlje.

Vjernik je konstantno svjestan Allahovih, dž.š., blagodati i Njegove milosti prema njemu, zato što je opskrba (nafaka) koju Allah, dž.š., čovjeku šalje stalna i neprekidna. Kada bi ona prestala samo jedan tren čovjek ne bi bio u stanju da živi.

Mi ponekad pomislimo da se opskrba ogleda samo u hrani i piću, odjeći i stanu, ili sredstvima pomoću kojih kupujemo potrebne stvari. Međutim, opskrba je daleko širi pojam i čovjek je uopće ne može pojmiti: “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti…”[8]

Je li ti kad palo na um da je zrak koji udišemo sastavljen od elemenata koji su tako precizno raspoređeni i spojeni po procentima kako bi život na Zemlji bio moguć? Znaš li da, kada bi se samo malo smanjio procenat kisika u zraku, život na Zemlji ne bi bio moguć, a kada bi se samo malo povećao, sve bi na Zemlji izgorilo?

Je si li razmišljao o gravitaciji Zemlje i Sunca s jedne strane, i Zemlje i Mjeseca, s druge strane, koju je Allah, dž.š., ogromnom preciznošću odredio: ” Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove.”[9]

Kada bi gravitacija Sunca bila samo malo veća, Zemlja bi se približila Suncu tako da bi temperatura na njoj bila nesnošljiva i sve živo bi pomrlo, a kada bi gravitacija Sunca bila samo malo manja Zemlja bi se udaljila od njega tako da bi hladnoća na njoj bila nepodnošljiva i sva živa stvorenja bi pomrla?! Isto tako, kada bi se gravitacija između Zemlje i Mjeseca povećala, voda bi na Zemlji prilikom plime preplavila cijelu kopnenu površinu i uništila život na njoj?!

Jesi li znao da je smjena dana i noći neophodna živim bićima i da nije nje život se ne bi mogao odvijati, niti zemlja biti plodna, jer sve što je živo treba određeno vrijeme za odmor i drugo, isto tako određeno, ali  za rad?

“Reci: ‘Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam noć potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, svjetlo dao? Zar ne čujete?’” Reci: “Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam dan potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, noć dao da u njoj otpočinete? Zar ne vidite? Iz Milosti Svoje On vam je dao noć i dan; da se u njoj odmarate, a da iz dobara Njegovih privređujete i da zahvalni budete.”[10]

Uz to, još mnoge su druge, blagodati Allaha, dž.š., koje počesto zaboravljamo, kada smo u situaciji da ih nabrajamo, a kojih se mu’minsko srce sjeća zahvalom Allahu, dž.š. Međutim, otupjela ljudska svijest pored njih prolazi i uopće se ne osvrće, ili se čak još više uzoholi i kaže ono što je nekad rekao Karun: ” Ovo što imam stekao sam znanjem svojim…”[11] Tj. Sve sam to stekao svojim trudom i znanjem i ništa od toga nije od Allaha.

Zbog toga Kur’an govori o opskrbi na način koji potresa i budi uspavanu ljudsku svijest kako bi se vratila istini koja glasi da je Svevišnji Allah, dž.š., jedini opskrbitelj i da je sve što kao opskrba dolazi jeste isključivo od Njega. Zatim, da čovjek, koliko god truda uložio na tom planu, ustvari, samo postupa po zakonitostima koje je odredio Allah, dž.š., i da sve to istinski samo Allah daje: “Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Kažite vi Meni: vodu koju pijete – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo da je slanom učinimo – pa zašto niste zahvalni? Kažite vi Meni: vatru koju palite – da li drvo za nju vi ili Mi stvaramo? Mi činimo da ona podsjeća i da bude korisna onima koji konače; zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!”[12]

Čovjek ore zemlju i u nju sije sjeme, te mu se čini da je on taj koji je dao da sjeme nikne! Međutim, da li je to stvarno tako? Da li u cijelom kosmosu postoji snaga, osim Allahove, dž.š., svemoći, koja je u stanju da sjemenku podstakne na život i iz nje izvede raznoliko bilje, raznih boja, oblika i ukusa? Šta misliš da Allah dž.š. nije sjemenki podario tajnu života, da li bi svi stanovnici Zemlje mogli da je pokrenu da ona počne rasti i rađati? Zato Allah, dž.š., kaže: “Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo?” Ovdje kur’anski tekst skreće pažnju na drugi aspekat tog pitanja, kojeg otupjela ljudska svijest ne zapaža zbog stalnog ponavljanja, a to je Allahova neizmjerna moć. Čovjek je navikao da vidi sjemenku kako klije i raste sve do ploda, i u  tom stanju pomisli da se sve to dešava samo po sebi, i da klica koja se posije mora niknuti i izrasti u biljlku koja će dati plod, potpuno zaboravljajući da mu to podaruje isključivo Svevišnji Allah. Zato Allah, dž.š., kaže: “Ako hoćemo, možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Da je Allah, dž.š., htio klica nikada ne bi nikla, a da je htio, On bi nakon što nikne sve to u prah pretvorio prije nego što plod dadne. Da se to desi ljudi bi međusobno govorili: Upropasti se naš trud, ništa od usjeva nebi! Ili bi govorili: Sve je propalo!

Isto tako, čovjek posmatra kišu kako s neba silazi, ali, usljed otupljenosti njegove svijesti, ne shvata da je Allah, dž.š., taj koji je s neba spušta. Čovjek misli da kiša pada sama od sebe, ili ponekad opsjednut suvremenim džahilijjetom koji vlada čovječanstvom, pomosli da on kišu daje, jer je uspio pomoću letjelica da u oblake ubrizga određene tvari koje momentalno uzrokuju padanje kiše!

I jedni i drugi zaboravaljaju veliku istitinu i činjenicu da kišu s neba, ustvari, spušta Svevišnji Allah Svojom voljom i Svojom moći, u skladu sa zakonitostima koje je On u svemiru postavio da Njegovu volju izvršavaju. Mi znamo da vodena para postaje teža prilikom razhlađivanja oblaka u višim sferama zraka, ili prilikom sudara oblaka s brdom, tako da zrak više nije u stanju nositi toliki teret, te se ta para spušta na zemlju u vidu kiše. Međutim, ko je sve to napravio? Ko je vodenoj pari dao upravo to svojstvo? Šta misliš, da Svevišnji Allah, dž.š., nije vodenoj pari dao to svojstvo, da li bi ona padala u vidu kiše kada se zgusne?! Ako bacanje određenih tvari na oblake iz aviona prouzrokuje hlađenje, zgušnjavanje i otežavanje vodene pare koja pada u vidu “vještačke kiše” da li bi svi avioni svijeta i svi ljudi mogli da to urade da Allah, dž.š., nije dao vodenoj pari upravo to svojstvo?![13]

Drugi put kur’nski tekst upućuje ljudsku svijest na drugi aspekt ovog pitanja. Kiša pada u vidu čiste pitke tečnosti, te čovjek čija je svijest zatajila pomisli da se to dešava samo po sebi! Međutim, Kur’an ga podsjeća na činjenicu da je Allah, dž.š., taj koji kišu spušta u vidu čiste pitke tečnosti iz milosti prema Svojim robovima, a da je htio mogao je da je učini veoma slanom i neupotrebljivom za piće i navodnjavanje bilja. Zar Allah, dž.š., ne zaslužuje zahvalu na tim blagodatima?

Čovjek pali vatru i zaboravlja na Allahovu, dž.š., neograničenu moć koja se iza fenomena vatre krije. On je vrlo jednostavno zapali, kad god hoće. Međutim, ko je stvorio drvo koje sagorijeva? Zar to nije Svevišnji Allah, dž.š., koji sve daruje i poklanja čovjeku? Isto važi i za sve ostale vrste goriva koja se danas koriste. Sve to je isključovo od Allaha, dž.š.

Kur’an potom upozorava i na drugi aspekt tog fenomena. Allah, dž.š., dao je vatru koju čovjek pali i koristi na ovom svijetu kao opomenu čovjeku za ogromnu vatru koja ga čeka na onom svijetu ukoliko bude neposlušan Allahu, dž.š. Dakle, istovremeno, dok vatru putnici i ostali koji su potrebni toplote i spravljanja hrane koriste kao blagodat, ona služi i da upozori čovjeka na ahiretsku vatru.

Kontekst se završava upečatljivim pozivom koji uzdrma čovjekovu svijest i navodi ga da veliča Gospodara svoga Koji mu je podario sve te blagodati! “Reci vjernicima, robovima Mojim, da namaz obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva. Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.”[14]

“Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.”[15]

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

 


[1] En-Nahl, 10-18

[2] Er-Ra’d, 1-4

[3] Er-Rum, 17-25

[4] (El-Džasije, 24)

[5] (El-Mulk, 1-4)

[6] El-Mu’minun, 12-19

[7] Ez-Zumer, 21

[8] En-Nahl, 18

[9] ER-Rahman, 5

[10] El-Kasas, 71-73

[11] El-Kasas, 78

[12] El-Vaki’a, 63-74

[13] Zejd b. Halid el-Džuheni kaže: “Poslanik, s.a.v.s., predvodio nas na sabah-namazu na Hudejbiji nakon kiše koja je tu noć padala. Kada je završio okrenuo se prema klanjačima i rekao: “Znate li šta je vaš Gospodar rekao?” Oni odgovoriše: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” “Rekao je: “Među mojim robovima ima onih koji su osvanuli kao vjernici, a ima i onih koji su osvanuli kao nevjernici. Oni koji kažu da je kiša pala Allahovom, dž.š., voljom i Njegovom milošću, oni su vjernici, a nevjeruju u zvijezde. A oni koji kažu da je kiša pala zbog te i te zvijezde, oni su nevjernici u Mene, a vjeruju u zvijezde.” Hadis prenosi Buharija.

[14] Ibrahim, 31-34

[15] En-Nahl, 66-69

Kur’anski recept za ishranu najbolji lijek za sve bolesti

Kur’anski recept za ishranu najbolji lijek za sve bolesti

Dr. Džemil Kudsi Duvejk specijalista je za ishranu porijeklom iz Palestine on je, polazeći od razmišljanja da se u Kur’anu nalazi odgovor na svako pitanje, otkrio potpuno novi pristup liječenju uzimanjem hrane po kur’anskom receptu.

Duvejk je napisao opširnu enciklopediju pod naslovom “Islamski koncept energije i ishrane” koja se sastoji od 7.000 stranica. Nadamo se da će ovo djelo ugledati svjetlo dana i na našem jeziku, a u ovomprikazu pokušat ćemo da, u kratkim crtama, damo prikaz ovog vrijednog otkrića koje najbolje govori kako se naš odnos prema Kur’anu definitivno mora mijenjati.

Autor ove enciklopedije počeo je svoje istraživanje od ajeta u kojima se govori da je u Kur’anu odgovor na sva pitanja, da je Allahovo, dž.š., znanje sveobuhvatno i da u Kur’anu ništa nije propušteno. Allah, dž.š., kaže:

“Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.” (Jusuf, 111.)

“Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? Oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur’an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako!” (El-En’am, 114.)

Zatim je dr. Duvejk pošao od kur’anskih ajeta u kojima se govori da je Kur’an lijek:

“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima…”(El-Isra’, 82.)

“…koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi…”(Eš-Šuara’, 80.)

“O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.” (Junus, 57.)

“Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje Arap?” – Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek.” (Fussilet, 44.)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Liječite se! Zaista Allah, dž.š., nije dao nijednu bolest a da za nju nije dao i lijek. To znaju oni kojima je dato znanje, a mnogi i ne znaju.” (Prenosi Ahmed)

Allah, dž.š., takođe, u Kur’anu kaže: “Mi sve s mjerom stvaramo.” (El-Kamer, 49.)

“Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i svemu mjeru odredio!” (El-Furkan, 2.)

“I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut.” (Ja-sin, 39.)

“I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg.” (Ja-sin, 38.)

Kur’an pridaje veliku važnost mjeri (mikdaru) u svemu: “On ih je sva zapamtio i tačno izbrojio”(Merjem, 94.) “On zna broj svega što postoji.” (El-Džin, 28.)

Tako je Allah, dž.š., odredio da se riječ mjesec u Kur’anu spomene 12 puta, tačno onoliko puta koliki je broj mjeseci u godini. Riječ dan u Kur’anu je spomenuta 365 puta, riječ namazi (u množini) pet puta, riječ azm (odlučnost) pet puta, tačno onoliko puta koliki je broj posebno odabranih poslanika kojima je dat azm… Mnogo je takvih primjera u Kur’anu. Dr. Duvejk dalje kaže: «Tada sam, sam sebi, rekao: pošto je Allah, dž.š., svemu mjeru odredio, onda ću ja sigurno u Kur’anu naći najbolju mjeru (formulu) za hranu i piće.

Izdvojio sam sva ajeta u Kur’anu koja govore o jelu (ekele, taime) i piću. Ustanovio sam da se termin jesti u Kur’anu navodi 109 puta, od toga sam izdvojio haram jela koja se spominju devetnaest puta i dobio broj devedeset.

Zatim sam naveo sve vrste hrane koje su spomenute u Kur’anu i koliko se koja vrsta puta spominje, i nakon duže analize došao do fantastičnog otkrića.

Broj devedeset predstavlja broj zalogaja koji bi svako od nas trebalo da unese u svoj organizam svakoga dana da bi organizam normalno funkcionisao. Devedeset zalogaja treba da se sastoji od svih vrsta hrane koje se u Kur’anu spominju, svaka vrsta u onolikom broju zalogaja koliko se puta spominje. Tako se meso, npr., spominje četiri puta. Jedan zalogaj teži dvadeset do dvadeset i pet grama, što znači da bi svakoga dana trebalo pojesti 100 grama mesa, nimalo manje niti više. Zatim ostale vrste hrane, tačno onoliko koliko je po ovom kur’anskom receptu određeno.

Zatim sam podijelio jednu veliku ploču na 240 kvadratića, zato što se Kur’an dijeli na 30 džuzova, svaki džuz na dva hizba, svaki hizb na četiri četvrtine, i sva ajeta o jednoj vrsti hrane prepisao u kvadratić u kome se ona prvi put spominje. Tako sam dobio šest obroka sa tačnim spiskom hrane, što bi značilo da bi najidealnije bilo da svako od nas jede šest puta dnevno manje obroke. Putem te šeme došao sam do preciznih podataka šta treba jesti ujutro, šta na podne, i šta uveče. Ujutro dolazi u obzir lakša hrana, a na podne teža, kao što je grah i meso, a uveče samo troje: hurma, grožđe i nar.

U Kur’anu postoje i opća pravila kojih se treba pridržavati u ishrani:

U Kur’anu se uvijek spominje jelo pa onda piće, što znači da bi obrok trebalo početi jelom, a završiti pićem.

 U Kur’anu se uvijek prvo spominje voće pa onda jelo, što znači da bi naš obrok trebalo uvijek započeti voćem pa tek onda jelom.

Vrlo je interesantno da se u Kur’anu uvijek meso životinja iz mora spominje prije mesa kopnenih životinja, što jasno ukazuje na činjenicu da je za naš organizam daleko važnije riblje meso, nego meso kopnenih životinja. Savremena medicina nas obavještava da riblje meso sadrži nezasićene masnoće koje rastapaju zasićene masnoće u našem tijelu i sprečava višak masnoće u krvi i začepljenje krvnih sudova, što direktno uzrokuje srčane i moždane udare. Medicina tvrdi da bi omjer zasićenih masnoća (omega 6) napram nezasićenim masnoćama (omega 3) trebalo da bude četiri naprama jedan, a da je taj odnos, usljed neispravne ishrane, danas dvadeset naprama jedan. Interesantno je da maslinovo ulje, koje se posebno spominje u Kur’anu sadrži upravo nezasićene masnoće (omega 3).

Dr. Duvejk, u svojoj opširnoj enciklopediji, pojasnio je još mnoga pravila od kojih ističem sljedeća:

Nakon mlijeka obavezno popiti sirće.

Med uzimati obavezno nakon sirćeta.

Uvijek jesti hurme nakon grožđa, a ne obratno.

Nar obavezno treba da bude zadnje što jedemo.

Ukiseljeno mlijeko bolje je nego slatko.

Med i mlijeko ne jesti zajedno.

Poslanik, s.a.v.s., praktikovao je kao piće koristiti nebiz (turšija), koji je pravio tako što bi nasuo čiste vode u posudu a zatim u nju ubacio šaku suhih grožđica, ili hurmi, ili badema i sl. i nakon 12 do 48 sati, kada počne vrenje, koristio to kao sok. Danas je u medicini poznato da se na takav način formiraju posebne vrste bakterija koje su neophodne za pravilno funkcionisanje probavnog sistema. Trebalo bi da te bakterije čovjek svakodnevno unosi u organizam, jer su veoma važne za regulisanje metabolizma. Te bakterije sadrži i tečni jogurt. Interesantno je kako smo, zapostavljajući taj sunnet Poslanikov, s.a.v.s., a koristeći gazirane sokove koji su danas najeftinija roba, došli u situaciju da svojim novcem plaćamo ono što škodi našem organizmu.

Važno je istaći da je dr. Duvejk svoju teoriju liječenja i očuvanja zdravlja korištenjem kur’anskog recepta ishrane i praktično potvrdio.

Spomenuti način ishrane uveo je za 200 bolesnika koji su bolovali od neizlječivih bolesti fizičke i psihičke naravi. Nakon samo dvadeset i jedan dan dobio je nevjerovatne rezultate. Procenat potpuno izliječenih bio je veći od 90 posto, a svi ostali bolesnici osjetili su znatno poboljšanje. Među pacijentima je bilo i šećeraša, reumatičara, onih koji su imali problema sa zglobovima i jetrom, ili su bolovali od raka i slično. Trenutno dr. Duvejk radi na tome da svoj eksperiment potvrdi na deset hiljada pacijenata i da se dužim korištenjem takve terapije pokaže da su potpuno izlječeni, kako bi njegovo otkriće bilo i medicinski priznato i prihvaćeno.

Spomenutim projektom je, takođe, praktično dokazano da se, pored jačanja imuniteta organizma, poboljšava i ponašanje pacijenata. Njihovo psihičko stanje veoma brzo se normalizuje.

Između ostalog, ovisnici o duhanu za samo 21 dan tretmana veoma lahko postaju nepušači, jer njihov organizam, jednostavno, odbija da primi sve što je neprirodno i štetno.

Dr. Duvejk nas, pored ostalog, uči kako da pravimo prirodno sirće, obrano kiselo mlijeko, te kako da koristimo pšenično zrnevlje sa ljuskom i slično.

Najvažnije u svemu je da nas primjer dr. Duvejka uči kako treba da se odnosimo prema Kur’anu i na koji način da ga izučavamo. On poziva muslimane, stručnjake za razne oblasti, da pristupe izučavanju Kur’ana s aspekta svoje struke i da otkriju kur’ansku formulu najboljeg riješenja za svaku oblast.

Nadam se da ćemo u spomenutom primjeru naći mnogo šta što ćemo moći primijeniti u svome načinu ishrane i da će to biti dovoljan podstrek za svakog od nas, da napravimo istinski zaokret u svome životu i da Kur’anu damo mjesto koje mu pripada, jer ćemo, samo na takav način, doći do rješenja za sve probleme, te pripremiti konkretne projekte za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo.

Napomena: Opširnije o ovom projektu, na arapskom jeziku, vidjeti web-stranicu:

www.nutrioninquran.net.

dr. Zuhdija Adilović