Category Archives: Aktuelnosti

10 dana zu-l-hidždžeta

Šta si planirao?

Zamisli sada zajedno sa mnom jednog izuzetno bogatog čovjeka koji je imao lanac svojih supermarketa čiji je mjesečni prihod iznosio pola miliona KM, zatim tri velike poslovne zgrade čija vrijednost dostiže 20 miliona KM, od kojih je imao solidne godišnje prihode, sa gotovinom na bankovnim računima koja dostiže 25 miliona KM.

U jednom trenutku, taj čovjek odluči da se upusti u trgovinu sa Allahom. Proda svu svoju imovinu i odluči da krene u džihad na Allahovom putu, spreman da žrtvuje sav svoj imetak i svoj život, što predstavlja vrhunac istinskog imana. Proveo je nekoliko godina na raznim ratištima i potrošio sav svoj imetak, izuzev nekoliko hiljada. Pri tome je, Allahovom odredbom, izgubio obadvije noge i jednu ruku,  i znantno oštetio svoj vid i sluh. Nakon toga se tako slab vratio sa malim dijelom svog imetka i svog tijela, ali zadovoljan što je sve to žrtvovao na Allahovom putu.

Možeš li zamisliti kolika je njegova nagrada?! Zar ne bi poželio, zajedno sa mnom, da steknemo toliku, ili još veću, nagradu kod Allaha?!

Svemilosni Darežljivi Gospodar je meni i tebi olakšao dolazak do još veće nagrade sa manjim trudom i naporom. Ne moraš uopšte potrošiti svoj imetak, niti se suočiti sa neprijateljem na bojnom polju, čak ne moraš ni napustiti svoje mjesto u kojem živiš. Zar ćeš dozvoliti da to ne iskoristiš?

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nema dana u kojima su dobra djela Allahu draža od onih koja se učine u ovih deset dana.” Ashabi rekoše: “Pa čak ni borba na Allahovom putu?!” On odgovori: “Pa čak ni borba na Allahovom putu, izuzev čovjeka koji je otišao u borbu sa svojim imetkom i životom, pa je sve to izgubio na Allahovom putu.” (Sahih Tirmizi)

Zato se potrudi da u ovih deset dana redovno u džematu obavljaš namaze, da što više vremena provedeš u ibadetu u džamiji.

Da što više nafila klanjaš, da učiniš što više dobra prema svojim roditeljima, ostaloj familiji, da što više imetka udijeliš, da pozivaš druge u činjenje dobrih djela, da što više Allaha spominješ i učiš Kur’an, da što više postiš, da što više tekbire donosiš.

Da se pokaješ za svoje grijehe, ili u najmanju ruku da smanjiš grijehe koje činiš, ako ih nisi u stanju u potpunosti ostaviti, zatim ostaviš stvari koje su dozvoljene, kao izleti i razonoda, da bi se više posvetio ibadetu….

Pokažimo da smo svjesni veličine Allahove nagrade koju nam nudi u ovim odabranim danima, jer je to pokazatelj našeg takvaluka!

Molim Svevišnjeg Gospodara da nam pomogne da u ovim danima što više dobra uradimo!

Amin!

Lice joj se zarumenilo, ali ipak se osmjehnula

Priča o istinskoj ljubavi

Ebul-As je došao kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Ja hoću da oženim tvoju najstariju kćerku Zejnebu.”

Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Neću ti dozvoliti dok ne čujem njeno mišljenje.”

Poslanik, s.a.v.s., odlazi do Zejnebe i kaže joj: “Tvoj tečić je došao kod mene i tebe po imenu spomenuo, da li bi bila zadovoljna da ti on bude muž?”

Lice joj se zarumenilo, ali ipak se osmjehnula.

Poslanik, s.a.v.s., se, nakon njenog odgovora, udaljio…

Zejneba se udala za Ebul-Asa b. Rebi’a, kako bi započela veoma interesantna priča o velikoj ljubavi.

Ona je sa njim rodila Aliju i Umamu.

Zatim se pojavio veliki problem. Poslanik, s.a.v.s., je dobio Objavu i postao poslanik, dok je Ebul-As bio na putovanju. Kada se vratio zatekao je svoju suprugu muslimankom. Ušao je kod nje, nakon dugog putovanja, a ona mu reče: “Ja imam veliku vijest za tebe.” On je ustao i bez riječi se udaljio. Zejneba se začudi i žurno krenu za njim govoreći. “Moj otac je dobio Objavu i ja sam primila islam.” On joj reče: “Zar nisi trebala da se sa mnom konsultuješ prije nego što si to uradila?”

Tako se između njih ispriječio nepremostiv problem, problem akaidske naravi.

Ona mu reče: “Ja nisam mogla da ne povjerujem svom ocu. On nikada nije lagao. On je Iskreni Povjerljivi. Osim toga, nisam ja sama primila islam. Islam su primile moja majka i moje sestre.  Isto je uradio i moj amidžić Alija b. Ebi Talib, tvoj tečić Usman b. Affan, tvoj najveći prijatelj Ebu Bekr Es-Siddik…” On joj odgovori: “Što se mene tiče, ja ne bih volio da ljudi kažu da sam ponizio svoj narod i zanijekao vjeru svojih djedova kako bi udovoljio svojoj supruzi. A tvoga oca ne optužujem.” Zatim joj je rekao: “Nadam se da ćeš me razumijeti!”

“A ko će te razumijeti, ako neću ja?” odgovori mu ona. “Ja sam tvoja supruga, obećajem da ću ti pomoći da savladaš sebe i prihvatiš Istinu.”

Ona je ostala vjerna svom obećanju punih 20 godina.

Ebul-As je ostao u nevjerstvu.

Dolazi hidžra. Zejneba odlazi Poslaniku, s.a.v.s., i kaže: “O Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dozvoliti da ostanem sa svojim suprugom?” Poslanik, s.a.v.s., odgovara: “Ostani sa svojim suprugom i sa svojom djecom.”

Ostala je u Mekki sve dok se nije desila bitka na Bedru. Ebul-As je odlučio da se pridruži mušričkoj vojsci u borbi protiv muslimana. Njen suprug će se boriti protiv njenog oca!? Zejneb se bojala tog trenutka. Plakala je i dovila: “Allahu moj, ja se bojim dana u kojem će sunce izaći, a moja djeca postati jetimi, ili ću izgubiti svog oca.”

Ebul-As b. Rebi’ odlazi u boj na Bedru, bitka se završava, a on ostane među zarobljenicima. Brzo se vijest o tome proširila i stigla do Mekke.

Zejneba upita: “Šta je uradio moj otac?” Odgovoriše joj: “Muslimani su pobijedili.”

Ona pade na sedždu iz zahvalnosti Allahu na tome.

Zatim upita: “A šta je uradio moj otac?”

“Zarobio je svog zeta,” rekoše.

Ona reče: “Odmah ću poslati otkupninu za svog muža.”

Nije imala ništa vrijedno s čime bi otkupila svog muža, te je sa svog vrata skinula ogrlicu svoje majke koja joj je krasila prsa. Poslala je ogrlicu sa bratom Ebul-Asa do Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., je primao otkupnine i oslobađao zarobljenike. Kada je ugledao ogrlicu svoje supruge Hatidže upitao je: “Čija je ovo otkupnina?” Odgovriše: “Ovo je otkupnina Ebul-Asa b. Rebi’a.” Poslanik, s.a.v.s., zaplaka i reče: “Ovo je Hatidžina ogrlica.” Zatim je ustao i rekao: “O ljudi, ja nemam nikakve zamjerke na ovog čovjeka kao zeta, pa hoćete li mi dozvoliti da ga oslobodim i hoćete li prihvatiti da joj vratim ogrlicu?” Oni odgovoriše: “Hoćemo, Allahov poslaniče.”

Poslanik, s.a.v.s., predao mu je ogrlicu i rekao: “Reci Zejnebi da dobro čuva Hatidžinu ogrlicu.”

A zatim mu reče: “O Ebul-Ase, dođi da ti kažem nešto nasamo.” Odvojio se sa njim na stranu i reče mu: “O Ebul-Ase Allah mi je Naredio da rastavim svaku muslimanku od nevjernika. Hoćeš li mi vratiti moju kćerku?” On odgovori: “Hoću.”

Zejneba je izašla u predgrađe Mekke da dočeka svog supruga, ali kada ju je ugledao on joj reče: “Ja odlazim.” Ona ga upita: “Gdje?” On reče: “Nisam ja taj koji će otići, nego ti ćeš otići svome ocu.” Ona upita: “Zašto?” “Kako bi se rastavila od mene, idi svome ocu.”

Ona mu reče: “A zašto ne bi primio islam i krenuo sa mnom?” On odgovori: “Ne.”

Ona je uzela svog sina i kćerku i otišla za Medinu.

Punih šest godina su joj najugledniji ashabi nudili brak, a ona odbijala nadajući se da će joj se vratiti njen suprug.

Nakon odlaska njegove supruge Ebul-As je ostao u Mekki jedno vrijeme. Neposredno prije oslobađanja Mekke otišao je na put u Šam na čelu trgovačke karavane. Kada se vraćao prema Mekki sa kravanom od preko stotinu natovarenih deva i preko 170 naoružanih ljudi, presrela ga je jedna vojna jedinica koju je poslao Poslanik, s.a.v.s., nedaleko od Medine. Oduzeli su mu cijelu karavanu i zarobili sve njegove ljude, ali se on uspio izvući i pobjeći.

Kada se spustila noć on je krišom i sa velikim strahom ušao u Medinu, došao do kuće Zejnebe i od nje zatražio zaštitu. Ona je to prihvatila.

Kada je, to jutro, Poslanik, s.a.v.s., došao da klanja sabah i uspravio se u mihrabu, te izgovorio iftitahi tekbir, a za njime ashabi ponovili tekbir i počeli klanjati, Zejneba je glasno povikala iz dijela džamije za žene: “O ljudi, ja sam Zejneba, kćerka Muhammedova, dala sam zaštitu Ebul-Asu pa i vi  to uradite.”

Kada je Poslanik, s.a.v.s., završio sa namazom i predao selam, okrenuo se prema ljudima i rekao: “Jeste li čuli ono što sam ja čuo?” Oni odgovoriše: “Jesmo, Allahov Poslaniče!”

On tada reče: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ja o ovome nisam ništa znao dok nisam čuo ono što ste čuli, muslimani prihvataju zaštitu koju nekome ponudi i najslabiji među njima.”

Tada je Poslanik, s.a.v.s., ustao i rekao: “O ljudi ja ovom čovjeku nisam ništa zamjerio kao zetu, što god mi je ovaj čovjek rekao, kazao je istinu, a što je obećao izvršio je. Ako prihvatate da mu vratimo njegov imetak i da ga pustimo da ide u svoj grad, to bi me obradovalo, a ako ne prihvatite, imate pravo na to i nimalo vam neću zamjeriti.”

Ljudi odgovoriše: “Dajemo mu njegov imetak, Allahov poslaniče.”

Poslanik, s.a.v.s., tada reče Zejnebi: “Mi smo zaštitili onog koga si ti zaštitila, o Zejneba.”

Zatim je Poslanik, s.a.v.s., otišao u njenu kuću i rekao joj: “Zejneba, lijepo ga ugosti, on je tvoj tetić i otac tvoje djece, ali neka ti se ne približava, jer ti nije halal.”

Ona reče: “Svakako, o Allahov poslaniče.”

Ušla je u kuću i rekla Ebul-Asu: “O Ebul-Ase, zar ćeš smoći snage da nas opet ostaviš? Zašto ne bi primio islam i ostao s nama?”

On reče: “Ne.”

Uzeo je svoj imetak i otišao za Mekku. Kada je stigao u Mekku stao je na trg i rekao: “O ljudi ovo su vaši imeci. Je li nekome nešto ostalo?” Oni odgovriše: “Allah te nagradio, ti si svoju obavezu na najbolji način izvršio.” On tada reče: “Ja svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik!”

Zatim se uputio ka Medini i u zoru došao kod Poslanika, sa.v.s., i rekao: “O Allahov poslaniče, jučer si me zaštitio, a ja sam danas došao da kažem: “Ešhedu en la ilahe illah, ve ešhedu enneke resulullah.” Zatim je rekao: “Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dozvoliti da vratim Zejnebu?” Poslanik, s.a.v.s., ga uze za ruku i reče: “Dođi sa mnom.” Došao je do vrata kuće Zejnebe, pokucao i rekao: “O Zejneba, tvoj tečić mi je danas došao i traži da mu te vratim. Pristaješ li na to?”

Lice joj se zarumenilo, ali ipak se osmjehnula.

Završetak priče:

Godinu dana nakon tog događaja Zejneba je preselila. On je toliko za njom tugovao i plakao da su ljudi vidjeli kako mu Poslanik, s.a.v.s., briše suze i tješi ga, a on mu odgovara: “Tako mi Allaha, Allahov poslaniče, ja ne mogu podnijeti život bez Zejnebe.”

Umro je godinu dana nakon smrti Zejnebe.

Jeste li igdje vidjeli ovaku ljubav i vjernost?

Ovo je islam. Ovo je islamski bonton, islamska kultura i civilizacija. Ovakvu humanost, ljepotu i svrsishodnost nećete naći negdje osim u Allahovoj uputi.

Ovaj i mnogobrojni drugi primjeri iz života Poslanika, s.a.v.s., i prve generacije muslimana jesu najbolji dokaz da sva ova silna propaganda protiv islama na Zapadu danas nije tačna. Kada bi se svi mediji svijeta sa svim raspoloživim potencijalima udružili da ocrne sliku islama, oni to neće moći. Zašto? Zato što je istinski islam sačuvan u njegovim izvorima: Kur’anu, sunnetu i praksi prve generacije muslimana.

Zato, ne vjerujte zlonamjernoj propagandi svjetskih moćnika i ne slušajte ona tumačenja islama, od strane pojedinih muslimana, koja odudaraju od ove vizije islama koja se jasno prepoznaje u prethodnoj priči!

Kur’an – naš univerzalni lijek

Mjesec ramazan je mjesec Kur’ana, a Kur’an je za čovjeka (čovječanstvo) lijek. Allah, dž.š., kaže: “On je vjernicima uputstvo i lijek.” (Fussilat, 44) ; “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.” (Al-Isra’, 82) ; “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.” (Junus, 53)

Poznato je da su danas mnoge bolesti izuzetno rasprostranjene, ali malo je onih koji ukazuju na činjenicu da su bolesti duše koje se ogledaju u slabosti ljudskog morala opasnije po društvo od fizičkih bolesti. Također, poznato je da što je bolest veća terapija je jača.

Moralno posrnuće čovjeka savremenog doba je problem broj jedan današnjice. Očito je da se čovjek današnjice mora podvrgnuti terapiji i liječenju.

Kur’an je prirodni lijek koji i u svojoj najvećoj dozi ne može nauditi ni organizmu ni duši.

On je ujedno prevencija za zdrava insana. Što se više uči i izučava, to bolje. Zato je Poslanik, s.a.v.s., svakodnevno mnogo učio Kur’an. Savjetovao je ashabima da ne bi smjelo proći više od mjesec dana a da svako od njih ne prouči cijeli Kur’an. Dakle, džuz Kur’ana dnevno je uobičajna norma druženja s Kur’anom. To je standard kojeg bi svaki musliman trebao dostići, kako bi ostvario prevenciju protiv svih vrsta bolesti.

Ramazan je izuzetna prilika da sebi dokažemo da to možemo i neka nam to bude podstrek za nastavak takvim tempom druženja sa Kur’anom i mimo ramazana.

Mi danas nemamo drugog načina izlaska iz ove opće krize duha. Nemamo razloga očekivati izmjenu našeg stanja dok ne izmjenimo sami sebe, a mi to možemo.

Prvi korak na tom putu je izmjena našeg odnosa prema Kur’anu.

Nadam se da ćemo u ovom mubarek ramazanu to uspjeti.

Molim Allaha, dž.š., da nam cijeli život bude ramazan, a da nam nam onaj svijet bude Bajram!

Molim Allha, dž.š., da nam ukabuli naš post, naše dove i sva naša dobra djela koja činimo u ovom mubarek mjesecu!

Amin!

Jesam li i ja lopov?

Jedan Sudanac je studirao u Irskoj. Nakon završetka studija i povratka u Sudan napisao je svoje utiske o boravku u Irskoj u vidu kratkih poučnih crtica. Evo nekoliko njih:

Prva crtica:

Imao sam ispite iz medicine, te sam došao da uplatim taksu za ispit koja je iznosila 309 funti. Nisam imao sitna, pa sam platio 310. Završio sam sve ispite i vratio se u Sudan. Nakon izvjesnog vremena dolazi mi pismo iz Irske u kojem stoji: “Vi ste pogriješili prilikom plaćanja takse za ispite. Taksa je iznosila 309, a vi ste platili 310 funti. Ovo je ček u vrijednosti jedne funte, jer mi ne uzimamo više nego što nam pripada.”?!

Druga crtica:

Kada sam svakodnevno išao od stana do fakulteta prolazio sam pored prodavnice u kojoj je prodavačica bila jedna žena. Od nje sam kupovao pakovanje kakaa za 18 centi. Jednog dana primjetio sam da je postavila drugu policu za isti kakao i napisala cijenu 20 centi. Začudio sam se i upitao je da li postoji neka razlika između dvije vrste kakaa. Ona odgovori da ne postoji nikakva razlika, da se radi o istoj vrsti i istom kvalitetu. Upitao sam je šta je razlog da cijena kakaa na jednoj rafi bude 18, a na drugoj 20? Ona odogovori da se u posljednje vrijeme desio nekakav problem u Nigeriji iz koje uvoze kakao, pa se zbog toga povećala cijena. Ovaj skuplji je iz nove pošiljke, ali još nisu prodali stari, pa je cijena različita. Rekao sam joj da na ovaj način niko neće kupiti skuplji dok se ne proda jeftiniji. Ona mi odgovori: “Da, znam.” Ja joj tada rekoh: “Pomiješaj ih zajedno i prodaji po novoj cijeni. Niko neće moći razlikovati nove od starih.” Na te moje riječi ona mi na uho šapnu: “Da vi možda niste lopov?!”

Začudio sam se njenom odgovoru i produžio dalje, a li i sada mi u ušima odzvanjaju riječi: “Jesam li ja lopov?”

Kakav je to moral? To je, u stvari, naš moral. To je moral naše vjere. To je moral naših principa. To je moral kojem nas je podučio naš Poslanik, s.a.v.s.

Zaista se trebamo temeljito preispitati.

Ramazan je najbolja prilika da se vratimo ovim temeljnim vrijednostima i da napravimo kvalitetan iskorak u izmjeni samih nas.

Molim Allaha, dž.š., da nas poživi da ovaj mubarek mjesec ispostimo i provedemo onako kako će Svevišnji s nama biti zadovoljan!

Amin!

Njegova ekselencija, taksista

Dr. Ali ispričao nam je sljedeći događaj:

“Nakon što je završen let za povratak u našu zemlju, uzeo sam svoj prtljag i izašao na vrata aerodroma, te se ukrcao u jedan taksi koji je čekao svoje klijente. Nakon što je šofer stavio moju torbu u prtljažnik, sjeo je za volan i auto je krenulo. Put od aerodroma do moje kuće vremenski je trajao od 15 do 30 minuta, ovisno o gužvi u saobraćaju.

Za vrijeme vožnje razgovarao sa sam sa taksistom i primjetio da je neobičajno kulturan i obrazovan – da ima izuzetno prefinjen i odmjeren stil. Gledao sam ga dok govori i primjetio da mu lice bilsta od sjaja, a njegovo ozareno lice osmijehom iskazuje sreću i zadovoljstvo. Djelovao je veoma optimistično, kao rijetko ko, kada je u pitanju budućnost. Kao da nema nikakvih ovodunjalučkih briga, suprotno onome što smo navikli od njegovih kolega taksista da slušamo kako se stalno žale, kukaju  i nekoga kritikuju. Sve te njihove brige i patnje mogao si prepoznati i na njihovim licima.”

Dr. Ali kaže: “Uistinu me je ovaj šofer zadivio i jednostavno nametnuo poseban vid poštovanja prema njemu, svojim lijepim izgledom i ozarenim licem. Istovremeno, obradovao me je svojim razboritim govorom i izuzetno ubjedljivom logikom. Sve to navelo me je da ispravim svoj položaj sjedenja, uozbiljim svoj govor i promijenim način obraćanja prema njemu, birajući riječi i izraze poštovanja i uvažavanja koje takav čovjek zaslužuje.

Kada smo već ušli u grad, pogledao sam u njega i rekao mu: “Iskreno mi reci, brate moj, ko si ti? Tvoja pojava, blistavost tvog lica i kultura koju pokazuješ nisu u skladu sa uobičajnim osobinama taksista koji danonoćno rade da bi preživjeli?!”

Čovjek me je pogledao sa osmijehom na licu koji iza sebe krije hiljadu i jednu priču. Nakratko je ušutio, a zatim me ponovo pogledao i rukom pokazao na visoke zgrade sa naše desne strane, na drugoj strani svojom rukom je pokazao na nekoliko luksuznih dvoraca sa prostranim i prekrasnim bašćama, okruženim sa visokim zidinama iznad kojih se vidjelo zeleno drveće. Odgovorio sam mu: “Da, vidio sam sve to, ali kakve to veze ima sa tobom?!” “Da sam htio da sve to i još daleko više od toga bude moje, mogao sam to ostvariti,” odgovori on. Ja ga ponovo upitah: ’’A zašto ne bi? Zar bi mogao razuman čovjek da ne poželi tako nešto?’’

On mi tada reče: “Dragi moj brate, ja sam bio direktor finansija u najvećem ministarstvu ove države. Ti dobro znaš šta to znači u našoj i sličnim državama. Svi projekti, tenderi i koncesije zavisile su od mog potpisa. Međutim, bio sam izuzetno strog i precizan u ispunjavanju svih predviđenih uslova i pravila koje treba ispuniti bilo koji predmet kako bi bio odobren. Nisam odustajao od tog principa bez obzira na razloge. Bio sam duboko svjestan da će teret ovog naroda snositi svaka odgovorna osoba koja iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano; da će ga dove miliona onih čije je pravo uskratio stići prije ili poslije. Kako ne, a Allah, dž.š., u hadisi-kudsijju o dovi mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) kaže: “Tako mi Moje moći i Moje uzvišenosti, pomoći ću te, pa makar nakon nekog vremena.” Ne mogu ti opisati, dr. Ali, kolikim sam pritiscima i neprijatnostima bio izložen. Pojedini su došli do indirektne prijetnje. Međutim, ja se nisam na to obazirao. Ostao sam ustrajan na principima i vrijednostima u koje sam vjerovao.

Naravno, i ja sam čovjek od krvi i mesa, koji osjeća i želi. Osjećam ono što svaki drugi čovjek osjeća. Imao sam momenata slabosti pred mnogim ponudama vrijednim desetine miliona, nekretninama, soliterima… Sve su to bile ponude samo za potpisivanje jednog tendera, a šta bih tek dobio da sam dao saglasnost za sve tendere koji su traženi?! Šta misliš, da sam to uradio, da li bih te sada vozio tvojoj kući sa aerodroma ovim autom?’’

Nakon što se moje divljenje prema tom čovjek još više povećalo, rekao sam mu: “Kako si uspio prevazići te momente slabosti u kojima si se našao?!”

’’Ti znaš, brate moj, da je jedno od najvećih iskušenja kojim čovjek može biti iskušan iskušenje imetkom i siromaštvom, naročito kada supruga i djeca vrše konstantan pritisak u tom pogledu. Pogotovo, kada se tako velika iskušenja nađu kod čovjeka slabića kao što sam ja. Tada se čovjek sjeti Allahovih, dž.š., riječi: “Znajte da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, a kod Allaha je nagrada najveća.” “

Imao sam osjećaj kao da čita hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se on utječe od iskušenja siromaštva riječima: “i utječem se Tebi od iskušenja siromaštva.”

Upitao sam ga: “Šta si ti uradio pred iskušenjem tolikih miliona i tako velikih pritisaka od strane odgovornih u ministarstvu s jedne strane, te pritiska supruge i djece za njihove stvarne potrebe s druge strane?”

On mi odgovori: “Kada čovjek radi po principima i vrijednostima u koje u potpunosti vjeruje, čvrsto ubijeđen da Allah, dž.š., daje nafaku, on će sigurno uspjeti da savlada svaku prepreku koja se pred njim nađe, pogotovo ako se radi o muslimanu koji zna da Allah Iskušava Svoje robove siromaštvom i bogatstvom, čvrsto ubijeđen da će se Allahovo obećanje, da će mu nadoknaditi ono što je ostavio boljim od njega, sigurno desiti, kao što se navodi u hadisu: “Ko Allaha radi nešto ostavi, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.”

Zatim je taksista nastavio: “Kad god bih osjetio slabost pred spomenutim izazovima i mnoštvom zahtjeva porodice, obraćao sam se Allahu da me učvrsti. Kada bih se vratio kući i pogledao u lica svojih sinova i kćeri to bi mi još više povećalo moju odlučnost da ustrajem. Govorio sam sam sebi da će ta ista djeca biti prvi koji će me kriviti i o mom vratu se okačiti na Sudnjem danu, ukoliko ih budem hranio haram zalogajem. Pomislio bih zar ja da budem onaj koji će uništiti živote ovih malih bezgriješnih bića, oslabiti njihovu moć, rastrojiti njihovu razboritost i posijati među njih sjeme mržnje, hraneći ih haramom?!

Brate moj, dr. Ali, neću ti sakriti istinu da je moja briga i bojaznost za svojom djecom od haram zalogaja bila moj najveći podstrek, nakon Allahove, dž.š., podrške.”

Dr. Ali kaže: “Prije nego što smo stigli do moje kuće, čovjek iskrenog imana i veliki heroj u odricanju, završava riječima: “Nakon godina provedenih na spomenutom poslu i velike borbe sa svima, neki su me gledali sa podozrenjem, a drugi su o meni pričali ismijavajući me i potcjenjujući, treći su me optuživali da sam lud, tvrdeći da odbiti tolike milione može samo budala… U tom periodu sam bio u velikom saburu i stalnoj borbi sa sobom. Kad god bih oslabio pribjegavao bih svome Gospodaru, a zatim bih prigrlio svoju djecu u naručje i srcem ih ljubio, ponavljajući Allahove, dž.š., riječi: “Na nebesima je vaša opskrba i ono čime vam se prijeti.” Poslije toga bih se vraćao sve jači i jači, izvršavajući svoj posao ustrajan u svojim principima.

Na kraju sam dao ostavku na svom radnom mjestu i otišao bez povratka. Svojim novcem sam kupio ovaj taksi i krenuo u potragu za zalogajem svoje djece kojeg ću steći vlastitim znojem, nimalo se ne kajući za poziciju koju sam ostavio, niti za plaću koju sam primao. Sve sam to ostavio da bi spasio svoju vjeru, ostvario bolju budućnost za svoju djecu i sačuvao svoje zdravlje, čvrsto vjerujući da će mi Svevišnji Allah to nadoknaditi još boljim i da će me sačuvati Svojom milošću. Stalno sam ponavljao hadis našeg Poslanika i moga miljenika, s.a.v.s.: “Pazi na Allaha, pa će i Allah paziti na tebe!” Tako mi Allaha, Allah me Sačuvao, i mene i moju djecu. Ti si, dr. Ali, primjetio da mi je Allah Podario zdravlje, snagu i ozarenost lica, kao što si sam kazao.”

Tada sam rekao: “To me podsjeća na riječi: ‘Zaista u čudne primjere Allahove mudrosti spada i to da za pošten i krepostan život Allah daje zdravlje i snagu za rad, a za nepošten i nemoralan život daje propast i bolest.’”

Taksista doda: “Kao što je Allah sačuvao moje zdravlje, isto tako me je počastio hairli djecom, hvala Mu na tome. Svi su završili fakultete sa visokim ocjenama i dobili visoke funkcije, a gotovo svi su hafizi Kur’ana. Među nama vlada tolika ljubav i poštovanje koje ti nisam u stanju opisati.

Nakon toliko godina, saznao sam da su pojedine moje bivše radne kolege, koje su bile daleko ispod mog ranga u poslu, postali vlasnici velikog imetka, visokih zgrada i raskošnih dvoraca. Ali sam čuo neke vijesti o njima koje su me učinile da još više zahvaljujem svome Gospodaru koji me je Uputio i Učvrstio da odolim iskušenju imetka. Neki od njih su završili kao teški bolesnici, jedan od njih se liječi u inostranstvu od opasne bolesti, drugi pati od ceroze jetre, kod trećeg su se sinovi posvađali zbog nasljedstva, kod nekog su sinovi završili kao ovisnici droge…

A ja ću uskoro ostaviti ovu voljenu limuzinu, jer su mi sinovi tražili da je se riješim, nakon što su oni ostvarili mnogo toga u životu i imaju visoka primanja, pa hoće da se ja malo odmorim, i da mi tako uzvrate dobročinstvo – da mi budu na usluzi. Ja želim da im ukažem tu priliku kako bi sutra i njihova djeca bila dobra prema njima.”

Dr. Ali kaže: “Približili smo se mojoj kući, a ja plovim po uzburkanim talasima međusobno prožimajućih misli koje su velikom brzinom nadirale u moju glavu. Trudio sam se da se suzdržim od suza koje su već same krenule niz moje lice. Nakon što smo stigli, čovjek je zaustavio svoje auto i krenuo da mi izvadi torbu. Požurio sam i pretekao ga, te sam je sam uzeo osjećajući veliki stid i sramotu što sam mu dozvolio da je unese u auto na aerodromu. Zatim sam pružio ruku i platio mu cijenu prijevoza. On uze novac i stavi ga u svoj džep, a da ga nije ni prebrojao. Ušao je u svoje auto, nazvao mi selam opraštajući se sa mnom, a ja nisam mogao da mu uzvratim selam dok se nije udaljio, da ne bi otkrio svoje stanje i pokazao svoje suze koje su jako navirale, te svoj glasni plač kojeg me je već bilo stid…

Ostao sam nepomičan ispred svoje kuće s poštovanjem posmatrajući tog taksistu, najvećeg čovjeka kojeg sam sreo u svom životu. Bilo me je stid da uđem u kuću prije nego što je taksista otišao.”

Dr. Ali kaže: “Iako sam univerzitetski profesor, naučio sam od ovog čovjeka ono što nisam naučio za cijelog svog života. Mislio sam da mi univerzitetski profesori imamo uticaj zbog znanja i naobrazbe koju imamo, ali shvatio sam da istinski uticaj na druge imaju oni koji su iskreni, odani i na Allaha se oslanjaju, čvrsto vjerujući da će im pomoći i da će ih sačuvati. To su oni koji postupaju po onome što su naučili, oni koji su ustrajni u svojim principima i vrijednostima u koje vjeruju, daleko od blještaja fotelja, visokih položaja i velikih bankovnih računa.”

Ibn Ebu-l-Izz El-Hanefi između onih koji ga osuđuju i onih koji ga podržavaju

Izlazak iz štampe knjige Vjerska učenja islama (Komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, od strane Ibn Ebu-l-Izza El-Hanefija) u izdanju El-Kalema zvanične izdavačke kuće Rijaseta Islamske zajednice BiH, izazvao je veliko negodovanje pojedinih profesora naših obrazovnih institucija. Osjetio sam potrebu da napišem par redaka na tu temu.

Ibn Ebu-l-Izzovo spomenuto djelo izuzetno je poznato u islamskom svijetu danas i predmet je izučavanja na mnogim islamskim univerzitetima diljem islamskog svijeta, ne samo u arapskom dijelu ummeta. Ovaj poduhvat Rijaseta islamske zajednice smatram veoma značajnim u promovisanju povratka izvornom vjerovanju utemeljenu na Kur’anu i sunnetu. Ne treba zaboraviti da je to projekat kojeg je započeo rahmetli dr. Ahmed Smajilović, vrsni poznavalac nauke akaida i stanja u islamskom svijetu.

Ono što je za mene indikativno u spomenutim reakcijama na izdavanje ovog djela jeste da većina onih koji su negodovali tvrdi da Ibn Ebu-l-Izz i njegovi istomišljenici ne spadaju u ehlis-sunnet vel-džema’at. Otvoreno mu pripisuju jednoumlje i isključivost u stavovima, a sami čine isto. Sve što se ne slaže sa njihovim (racionalističkim, ili sufijskim, ili njihovom poimanju maturidijskih) stavov(vim)a, kvalificiraju kao neutemeljeno što, apriori, treba odbaciti. Zaista je apsurdno Djelo sa gotovo 600 stranica, koje sadrži toliko vrijednih detalja, a koje naš reisu-l-ulema naziva riznicom znanja, okarakterisati kao djelo “koje spaljuje duh i razum.” Prihvatljivo je i uobičajeno da se ne slažemo sa pojedenim stavovima autora, a pogotovo da se vrhunska ulema ne slaže po određenim pitanjima, ali je neprihvatljivo zbog toga ignorisati, degradirati i slobodno mogu reći, satanizirati onog koji drugačije misli. To nije edeb uleme i to bi trebao izbjegavati svako od nas ko nosi epitet profesora islamskih nauka.

Ono što se jasno vidi da je ovdje posrijedi odbrana koncepta tumačenja islama kojeg pojedini zastupaju, te da se ponovnim oživljavanjem tradicionalnog obrasca tumačenja islama, koji je sastavni dio tradicije Bošnjaka, osjećaju ugroženim i svim silama nastoje da taj obrazac delegitimišu.

Interesantno je, ovim povodom, navesti i činjenicu da je od početka islama na ovim prostorima zvanična vjerska vlast bila u rukama tradicionalista (kadija, fakiha, mufessira i muhaddisa), iako je sufizam, također, bio prisutan od prvih dana islama na ovim prostorima. Zašto je to tako? Upravo zato što tradicionalni obrazac predstavlja glavni tok muslimanskog mišljenja u islamskom svijetu, pa i na ovim prostorima. To potvrđuju najmarkantnije ličnosti islamskog učenja naših prostora, od Hasana Kafije Pruščaka i plejade muhaddisa, fakiha i vjeroučitelja među njegovim učenicima, preko Mehmeda Handžića, do rahmetli dr. Ahmeda Smajilovića. To je naš kontinuitet u tradicionalnom pristupu tumačenja islama na ovim prostorima. Ako neko želi da alternativne tokove,  kao što su tesavvuf i racionalizam (modernizam) stavi u prvi plan i da jedan od njih bude mjerilo tumačenja islama na ovim prostorima, mislim da je to nešto u čemu neće uspjeti, jer je suprotno upravo onome na što se pozivaju, a to je naša tradicija tumačenja islama na ovim prostorima.

Sve silne optužbe na spomenuto djelo svode se na jednu, a ta je da su Ibn Ebu-l-Izz i njegovi istomišljenici antropomorfisti, naravno bez ijednog jedinog argumenta – citata njegovih riječi. Pozivanje na maturidijsko učenje, također je postalo samo izgovor za promovisanje svojih stavova. Tvrdim da velika većina naših imama i profesora islamskih nauka vrlo malo, ili gotovo ništa ne zna o osnovama maturidijske akide. Kompletan ilmul kelam svodi se na govor o samo jednom detalju islamskog vjerovanja vezanom za svojstva Allaha, dž.š. A sva temeljna pitanja islamskog vjerovanja su predmet saglasnosti uleme ehlis-sunneta vel-džema’ata. Vjerovanje u Allaha, meleke, knige, poslanike, sudnji dan i odredbu su temeljna pitanja u kojima nema razlaza među muslimanima.

Kada su u pitanju svojstva Allaha, dž.š. i govor o Njegovom uzvišenom biću tu je došlo do određenih razlika nakon prve tri odabrane generacije muslimana, pod uticajem poimanja dotičnih pitanja u drugim vjerama i filozofijama. Prve tri generacije muslimana većinu tih pitanja nisu uopće tretirale. Držali su se kur’anskog pravila: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11) u kojem se negira bilo kakva sličnost Stvoritelja sa stvorenjima, ali se Stvoritelju pripisuje svojstvo čula i vida. To pravilo primjenili su na sva svojstva Allaha, dž.š., koja se spominju u Kur’anu i vjerodostojnim hadisima. Međutim, pripisivanje svih svojstava Allahu, dž.š., koja se spominju u Kur’anu i sunnetu, okarakterisano je od pojedinih sekti u islamu, kao natorpomorfizam (positovjećivanje Stvoritelja sa Njegovim stvorenjima).  Antropomorfizam (et-tešbih) je karakteristika za sektu Mušebbiha, koji su zbog takvih stavova izašli iz okvira uečnja ehlis-sunneta vel-džema’ata. S druge strane, pojedine sekte zanijekale su većinu svojstava Allaha, dž.š., želeći tako izbjeći antropomorfizam. Oni su otišli u drugu krajnost koja se zove ta’til, negiranje svojstava Allaha, dž.š., što dovodi do zagovoranja postojanja bića koje ne posjeduje nikakva svojstva, a što je samo po sebi apsurd. Oni se zovu Mu’attile. Eš’arije i Maturidije, kao predstavnici ehlis-sunnet avel-džema’ata u polemioci sa spomenutim sektama, pokušali su iznaći srednje rješenje tako što će Allahu, dž.š., pripisati određena svojstva koja su nužna za svako živo biće, a ostala svojstva podvesti pod njih, ili ih alegorično protumačiti.

Tako ćemo naći da Ibn Ebul-Izz u spomenutom djelu tretira pitanje granice (el-hadd) i pitanje smjera (el-džihe) i upotrebljavanje spomenutih termina kada se govori o Allahu, dž.š. On o tome kaže: “Prema tome, ovaj segment, tj. pitanje svojstava, mora se dobro razmotriti, pa ono što su potvrdili Allah i Njegov Poslanik, potvrdit ćemo i mi, ono što su odrekli Allah i Njegov Poslanik, odricat ćemo i mi. Onih izraza koji su upotrebljeni u svetom tekstu treba se pridržavati i u priznavanju i u odricanju. Tako ćemo i mi priznavati sve one izraze koje su priznali Allah i Njegov Poslanik, dok se oni izrazi koji nisu ni potvrđeni ni zanegirani svetim tekstom neće upotrebljavati prije nego se tačno ustanovi šta onaj koji ih upotreblajva podrazumijeva pod njima. Ako podrazumijeva ispravan smisao, bit će prihvaćeni s tim da se ti smislovi imaju izraziti onim izrazima koje koriste sveti tekstovi, a kloniti se onih prenapučenih izraza, osim kada je to neizbježno. Pa i tada u to treba unijeti neke indikatore kojim će jasno biti naznačeno šta se želi kazati. Neizbježno je, npr., posegnuti za takvim izrazima kada se komunikacija s nekim ne može obaviti na potpun način ukoliko se ne koriste takvi izrazi i sl.” (str. 210) Nakon ovog uvoda u problem Ib Ebul-Izz kaže: “Abdullah ibn Mubarek je upitan: “Čime poznajemo našeg Gospodara?”, pa je rekao: “Time što je On na prijestolju (Aršu), odvojen od Svojih stvorenja!” “Granicom?!”, upitan je, pa je rekao: “Granicom!”

“Zna se pak da se granicom naziva ono čime se nešto odvaja i razlučuje od nečeg drugog a Allah Uzvišeni ne boravi u Svojim stvorenjima, niti opstoji pomoću njih, već je On Onaj Koji Sam po Sebi opstoji i koji je Održavatelj svega drugoga. Prema tome u pogledu granice u ovom smislu riječi, u osnovi ne bi smjelo biti ničega spornog budući da bi iza neprihvatanja toga ostalo samo neprihvatanje postojanja Gospodara i poricanje Njegove stvarnosti. Što se pak tiče granice u smislu znanja i govora, tj. da Ga ljudi u tome mogu ograničiti, takvo nešto se mora odbiti, što među pripadnicima glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) nije sporno.” (Str. 210-211).

Ovo je samo primjer kako Ibn Ebu-l-Izz tretira ova pitanja. Mi se sa njim možemo složiti, ili ne složiti, ali njegov autoritet, kao i autoritet Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima, koji se u tom kontekstu spominju, sigurno nije upitan.

Kada je u pitanju polemika oko Ibn Arebija, isto tako, među našom bošnjačkom ulemom bilo je onih koji ga podržavaju i onih koji ga osporavaju. Dovoljno je samo pogledati šta rahmetli Handžić navodi o njemu u svome djelu El-Dževheru-l-esna fi teradžim ulema’ ve šu’ara’ el-bosna, prilikom govora o Abdullahu Bošnjaku, najpoznatijem komentatoru Fususa. Ja ovdje namjerno ne želim da taj citat navodim.

Na kraju, mnogo je knjiga koje je izdao El-Kalem, a koje su upitne po svom sadržaju, ali spomenutim ne smeta ništa drugo osim tradicionalnog obrasca islama koji se ne uklapa u njihove vizije, te samo njega pokušavaju diskreditovati.

Napomena: navedeni članak je objavljen u Preporodu, 01.04.2016.god.

Poslanikova praksa – osuđivanje ili upućivanje ljudi u islam?!

Šejh Muhammed Mutewelli Eš-Ša’rawi, r.a., prenosi svoj slučaj sa jednim mladićem ekstremistom:

“Raspravljao sam sa jednim mladićem koji zastupa ekstremne stavove, pa sam ga upitao: Da li je uništenje noćnog kluba eksplozivom u nekoj od muslimanskih zemalja halal ili haram?

On odgovori: Halal, svakako, i njihovo ubistvo je dozvoljeno.

– Kada bi ih ti ubio dok oni čine grijehe, gdje će završiti?

– U džehennemu, svakako! – odgovori on.

– Gdje ih šejtan želi odvesti?

– U džehennem! – reče.

– Onda, vi i šejtan imate zajednički cilj: uvesti ljude u džehennem!

Zatim sam mu spomenuo hadis u kojem se navodi kako je Poslanik, s.a.v.s., zaplakao kada je pored njega prošla dženaza jednog Jevreja. Ashabi su ga upitali: Zašto plačeš, Allahov poslaniče? On odgovori: Jedna ljudska duša mi je umakla u vatru.

Zatim sam mu rekao: Pogledaj razliku između vas i Poslanika, s.a.v.s., koji se trudi da uputi ljude i da ih spasi od vatre. Vi ste na jednom putu, a Poslanik, s.a.v.s., naš miljenik, na potpuno drugom! Vi biste, također, trebali da praktikujete da’wu (pozivanje ka Allahu) kako biste ljude spasili tmine grijeha. Upućivanje ljudi u islam je naša obaveza, a ne njihovo ubijanje.”

Ispravka greške

Budući da su u posljednje vrijeme u više prilika vođene rasprave na društvenim mrežama o određenoj rečenici i njenom značenju iz mog djela, ovim objašnjenjem će biti riješena polemika o naznačenom pitanju.

U mojoj knjizi “Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo ‘Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere'” na stranici 48. potkrala se greška.
Umjesto rečenice: Međutim, u islamu se pojavilo nekoliko sekti, kao što su: Džehmijje, Mu’tezile, Eš’arije i Maturidije… ; treba da stoji: …kao što su: Džehmijje, Mu’tezile, Kaderije i Murdžije… . 

Ispravnost prijevoda Kur’ana od Besima Korkuta

Pitanje:

U posljednje vrijeme se, što se da primjetiti, vrši atak na prijevod Kur’ana od rahmetli Besima Korkuta. Nisu više u pitanju riječi ili dijelovi Kur’ana koji zbog složenosti arapskog jezika mogu imati više značenja, shodno kontekstu u kojem se nađu, pa se prevodilac odlučio za jedan. Od sada se prešlo i na dogmatska pitanja, što je po meni nedopustivo…
Interesuje me da li u tom prijevodu Kur’ana zaista ima grešaka i da li su one neminovne, jer je nemoguće dosljedno ga prevesti na druge jezike i ako ih ima, zašto Islamska zajednica nije preuzela odgovornost da se te greške “isprave” i sa tim stane u odbranu našem (hanefijsko-maturidijskom) tumačenju islama?

Odgovor:

Mnogi su vršili analizu prijevoda Kur’ana na bosanski jezik i svi se slažu da je najbolji prijevod rahmetli Besima Korkuta. Naravno, svaki prijevod je samo prijevod značenja i tu ima razilaženja – desi se i poneka greška.

Što se tiče akaidskih grešaka i primjedbi koje pojedini, u posljednje vrijeme, ističu na prijevod rahmetli Korkuta, one se odnose isključivo na prijevod nekoliko ajeta u kojima se spominje istiva’ (uspinjanje) Allaha, dž.š., na Arš. Rahmetli Korkut se opredijelio za racionalno tumačenje tog ajeta koje su zagovarale Mu’tezile, po kome se ti ajeti tumače alegorično. U značenju, prijevod tih ajeta bi bio: Allah se nad Aršom nadvisio; ili Allah se na Arš uspeo; a Mu’tezile kažu: Allah je Aršom zavladao. Tu je rahmetli Korkut odstupio od maturidijskog tumačenja koje ove ajete prevodi doslovce, a ne alegorično.

To je sva priča o akaidskim greškama u rahmetli Korkutovom prijevodu Kur’ana.

Zašto Islamska zajednica ne ispravi te greške – to je, koliko ja znam, pitanje autorskih prava, ili pokretanje projekta sasvim novog prijevoda Kur’ana što je svakako dug proces.

 

Čestitanje nove (hidžretske) godine

Eš-šejh Abdurrahman  ibn Se’adi, r.a., kaže:

“Ovo i slična pitanja temelje se na poznatom šerijatskom pravilu koje glasi: ‘U osnovi svi običaji, bilo govorni ili praktični, su dozvoljeni. Zabranjeni ili pokuđeni su samo oni koje je šerijat jasnim tekstom zabranio, ili oni koji prouzrokuju štetu koja je šerijatom definisana.’” Ovo pravilo ima utemeljenje u više ajeta i hadisa. Spominje ga Ibn Tejmijje i drugi.

U slučaju čestitanja nove godine oni koji to rade ne čine to sa nijjetom ibadeta, nego se radi o čestitkama, citatima koji su uobičajeni povodom raznih prigoda i u tome nema ništa sporno. Naprotiv, tom prilikom se, obično, upućuju dove muslimana jednih drugima, što dovodi do zbližavanja njihovih srca i to je primjetno.

Što se, pak, tiče obaveznosti odgovora na takve čestitke, smatram da je prikladan uobičajeni odgovor obavezan, jer to spada u pravedan odnos prema drugom, a ne odgovoriti dovodi do negativnog raspoloženja i možda loših misli.

Zatim, znaj da postoji još jedno pravilo koje je ovom prilikom potrebno spomenuti: “Ponekad običaje i radnje koje su dozvoljene (mubah) prate pozitivne i korisne stvari koje ih pretvaraju u poželjne, ali isto tako ponekad ih prate negativne i štetne stvari koje ih čine zabranjenim. Primjera za ovo pravilo ima mnogo.” (El-Medžmu’atu el-kamile, str. 348.)

Šejh Ibn Se’adi je napisao jedno pismo svom učeniku koje je počeo riječima: “Čestitam Vam novu godinu i molim Allaha da obnovi svoje blagodati prema nama i Vama, a odagna svaku vrstu nedaća!”