Monthly Archives: May 2014

Šta je pravi iman? (I dio)

Muslimanski ummet danas ima samo jedan jedini put koji ga vodi ka izlazu iz stanja u kome se nalazi. To je put imana. To je jedini put za ostvarivanje svega što želimo.

Ako želimo ahiret…njegov put je iman.

Ako želimo dunjaluk…njegov put je iman.

Ako želimo ahiret i dunjaluk zajedno…njihov put je iman.

Ako želimo sreću, ona je nemoguća bez duševne smirenosti, a ona je nemoguća bez imana.

Ako želimo čist život, čistoće nema bez Pravog puta, a Pravog puta nema bez imana.

Ako želimo stabilnu i solidarnu zajednicu, ona je nemoguća bez bratstva, a bratstva nema bez imana.

Ako želimo vojnu pobjedu protiv naših neprijatelja, ona je nemoguća bez heroja, a heroja nema bez požrtvovanosti, a požrtvovanosti nema bez imana.

Ako želimo ekonomsko blagostanje, njega nema bez rada, a rada nema bez morala, a morala nema bez imana.

Ako želimo tehnološki napredak, njega nema bez iskrenosti, a iskrenosti nema bez jasnog cilja, a život nema cilja bez imana.

Ako želimo korijenite promjene u našem životu, one su nemoguće bez promjene samih nas, a ona je nemoguća bez čvrste odluke, a nje nema bez imana.

Ako želimo pravednu vlast, nje nema bez zakona, a nema koristi od zakona bez savjesti, a savjesti bez imana.

Iman je snaga morala i moral snage. Duh života i život duha. Tajna svijeta i svijet tajni. Ljepota svijeta i svijet ljepote. Svjetlo puta i put svjetlosti.

Iman je oaza musafira, zvijezda moreplovca, putokaz zbunjenom, sprema ratniku, saputnik samcu, uzda silnom i snaga slabom.

Iman je fabrika herojstva, uzrok čuda, ključ nerješivog i svetionik svakog puta.

Ukratko, iman je nužda ljudskog života, nužda pojedincu kako bi bio sretan i uspješan, i nužda društva kako bi bilo stabilno i opstalo.

Međutim, pitanje šta je to iman o kojem je riječ?

Nije dovoljno da čovjek samo svojim jezikom izgovori da je vjernik. Mnogo je munafika, koji su svojim riječima tvrdili da su vjernici, ali njihova srca nisu vjerovala. Allah, dž.š., kaže:

“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.” (El-Bekara 8-9. ajet)

Isto tako, iman nije samo izvršavanje određenih ibadeta koje obično samo vjernici čine, jer je mnogo prevaranata koji se pretvaraju kao pobožnjaci, a njihova srca su prazna i uopće ne znaju iskrenost prema Allahu, dž.š., a On kaže:

“Licemjeri misle da će Alllaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu.” (En-Nisa 142. ajet)

Isto tako, iman nije ni samo intelektualna spoznaja temelja vjerovanja, jer, koliki je broj ljudi koji su upoznali temelje vjerovanja, a nisu vjernici. Allah, dž.š, kaže:

“I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita…” (En-Neml 14. ajet)

Njima nije dozvolio njihov kibur, ili zavist, ili prekomjerna ljubav za ovodunjalučkim užicima, da budu vjernici iako im je stvar bila potpuno jasna. Allah, dž.š., kaže:

“…ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.” (El-Bekara 146. ajet)

Iman u suštini nije djelo jezika, niti djelo našeg tijela, niti djelo našeg intelekta. Iman je, zapravo, stvar kompletnog ljudskog bića koja zadire u njegove najdublje i najskrivenije djeliće i obuhvata ga sa svih strana. Obuhvata njegovu spoznaju, želju i intuiciju.

 

Islam – vjera umjerenosti i uravnoteženosti

“I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143)
U citiranom ajetu sintagmu “Ummeten Wesatan” rahmetli Korkut prevodi kao pravednu zajednicu. Ovaj njegov prijevod ima utemeljenje uznačenju riječi “wesatijja”, jer ona označava najbolje, a pravda je najbolja osobina pojedinca i zajednice na kojoj se temelji društvo.

Islam u vjerovanju predstavlja sredinu između prihvatanja svakog vida praznovjera i obožavanja raznih pojava i životinja i materijalizma koji u potpunosti negira sve što izlazi iz okvira pojavnog svijeta, te tako negira jednu od osnovnih ljudskih potreba koja se ogleda u vjerovanju u neviđeno. Potreba govora o srednjem kursu po pitanju vjerovanja, danas je veća nego ikada ranije. Svjedoci smo pretjerivanja u materijalističkom
svjetonazoru koji u potpunosti negira Božije postojanje, ali istovremeno materiju proglašava božanstvom do te mjere da su pojedini postali obožavatelji Satane. Srednja pozicija islama po ovom pitanju ogleda se upravo u priznavanju samo jednog jedinog Allaha, koji nije rođen, niti je rodio, a sve ostalo su Njegova stvorenja koja ne mogu nikome nauditi niti koristiti bez Njegove dozvole.

Islam predstavlja sredinu između onih koji su pretjerano veličali poslanike do te mjere da su ih proglasili bogovima ili božijim sinovima, i primitivaca koji su ih u laž utjerivali, omalovažavali i neke od njih ubijali. Danas pojedini o njima govore samo kao o društvenim reformatorima koji su bili pozitivni u svome vremenu, a njihova učenja su prevaziđena u modernom dobu.

Islam, također, predstavlja sredinu između onih koji pretjerano naglašavaju ulogu razuma i smatraju ga jedinim izvorom fizičkog i metafizičkog znanja i onih koji su ga potpuno zanemarili i predali se intuicijama i nadahnućima, te tako u potpunosti zaslijepili.
Materijalisti su, nažalost, pored predanosti materiji učinili isto i sa razumom, pa tako prihvataju samo ono što mogu svojim razumom dokučiti, a što ne mogu odbacuju. Nasuprot njih su oni koji su razum potpuno zanemarili i predali se iluzijama i praznovjerju. Islam je upravo sredina između tog dvoga. Razum ima značajno mjesto u islamu i na njemu se temelje šerijatske obaveze, ali mi nećemo reći da prihvatamo samo ono do čega nas razum dovede. Naprotiv, razum ima svoje polje djelovanja koje je ograničeno, kao što je ograničeno djelovanje svih drugih ljudskih organa: vida, sluha, ruku… Postoje druge oblasti koje su van granice djelovanja razuma u kojima se u potpunosti predajemo objavi.

Islam čovjeka obavezuje shodno njegovim mogućnostima: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)
Poznat je slučaj trojice koji su željeli da se obavežu ibadetima više nego što je preporučeno pa im je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Šta hoće oni koji su rekli tako i tako? Ja klanjam noćni namaz, ali i spavam, postim, ali i prekidam post i ja se ženim. Ko se ne bude pridržavao moga puta on ne pripada meni.” U drugom hadisu stoji: “Allahu najdraže djelo je ono koje traje, pa makar bilo i malehno.”

Ehli-s-sunnet predstavlja srednji, umjereni put: niti pretjeruju, niti su nemarni spram akaidskih pitanja. Taj srednji put uzeli su iz Kur’ana i Sunneta. Jedan od prvaka ehli-s-sunneta imam Ahmed b. Hanbel, r.a., u poznatoj hutbi kaže: “Hvala Allahu koji u svakom vremenu daje istinske nasljednike nauke koji pozivaju zalutale uputi i trpe njihove uvrede, razotkrivaju pokušaje iskrivljavanja kur’anskih značenja što čine zlonamjerni, te neispravno tumačenje, a što je karakteristika neznalica i greška zabludjelih.” Ehli-s-sunnet su najuspješniji u svim pitanjima u kojima je došlo do nesuglasja među sljedbama unutar islama i najbliži su istini zato što se pridržavaju srednjeg pravca utemeljenog na Kur’anu i Sunnetu. Kada je riječ o Allahovim, dž.š., imenima i svojstvima, ehli-s sunnet su umjereni. Oni su između onih koji potpuno niječu Allahove, dž.š., atribute i poriču smisao ajeta koji o njima govore, do te mjere da su Allaha, dž.š., poistovijetili s nepostojanjem i neživim, te između onih koji su Allaha, dž.š., uporedili s Njegovim stvorenjima. Ehli-s-sunnet Allahu, dž.š., pripisuju svojstva koja se spominju u Kur’anu i Sunnetu, a negiraju ono što negiraju Kur’an i Sunnet. Allahu, dž.š., pripisuju lijepa imena i uzvišena svojstva, a negiraju spoznaju njihove suštine i bilo kakvu sličnost sa svojstvima stvorenja. To je pripisivanje bez poređenja i nijekanje bez obezvrjeđivanja. Oni su postupili po Allahovim, dž.š., riječima: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11)
O pitanju kadera, Allahove, dž.š., odredbe, ehli-s-sunnet predstavljaju srednji umjereni pravac, između onih koji poriču Allahovu, dž.š., moć, sveobuhvatnost Njegovog znanja, Njegovu volju i Njegovo stvaranje, i onih koji su potpuno izopačili Allahovu vjeru i poriču volju čovjekovu, njegov slobodni izbor, njegovu moć i njegovo djelovanje, do te mjere da su postali slični mušricima koji su kazali: “Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” (El- En’am, 148)
Ehli-s-sunnet pripisuju Allahu, dž.š., Njegovo sveobuhvatno znanje, volju, moć i stvaranje svega postojećeg, u šta spadaju i ljudska djela. međutim, čovjeku su priznali njegovu slobodnu volju, izbor, moć i djela, zbog čega će biti nagrađen ili kažnjen, a Allah, dž.š., sve to najbolje Zna. Na polju fikhskih propisa i nagrade i kazne oni zastupaju srednji put, između onih koji su muslimane proglasili nevjernicima zbog velikih grijeha i smatraju da će zbog toga vječno ostati u vatri bez ikakve šanse za šefa’atom, s jedne strane, i murdžija koji kažu: “iman grješnika i iman poslanika i pobožnjaka je isti” s druge strane. Kada je riječ o ashabima, ehli-s-sunnet su umjereni. Ne pretjeruju u veličanju pojedinih, kao što su ekstremi među šiijama koji su posvetili “ehlu-l-bejt” i njima pripisali imamet i nepogrješivost, niti pak gaje veliko neprijateljstvo prema većini ashaba do te mjere da im pripisuju kufr i odmetništvo od dini-islama, kao što to čine haridžije i šiije kada su u pitanju ostali ashabi. Ehli-s-sunnet kažu: “Ashabi su najbolji muslimani, nakon Poslanika, s.a.v.s. Oni se međusobno razlikuju po zaslugama. Najzaslužnija su prva četverica halifa, zatim deseterica kojima je obećan Džennet. Oni ne smatraju nikog od ashaba nepogrješivim i ne govore o nemilim događajima koji su se među njima desili. Oni jednostavno kažu: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.” (El-Hašr, 10)

Pravi uzroci prirodnih nepogoda

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce, koji škrtare i od ljudi škrtost traže. A onaj ko neće da udjeljuje – pa, Allah je, uistinu, nezavisan i dostojan hvale.” (Al-Hadid, 22-24)

Mi vjerujemo i dobro znamo da sve što se dešava biva s Allahovom voljom i Njegovim određenjem. Spomenuti ajet jedan je od mnogobrojnih ajeta koji to potvrđuju. Sve što se ljudima desi od nedaća predstavlja iskušenje od Allaha, dž.š. Jedan od najvećih razloga tih iskušenja jesu ljudski grijesi. Griješenje je danas postala normalna stvar i gotovo da je nemoguće ukazivati na njih, a da se ne izazove još veći revolt i kontraefekat.

A u hadisi kudsijji, kojeg prenosi Ebu Ja’la u svom musnedu stoji: “Tako mi Moje uzvišenosti i moći, da nije oronulih staraca koji su često na sedždi, bezgriješne dojenčadi i stoke koja slobodno pase, Zemlja bi vas sve progutala.”

Nema sumnje da su i ove trenutne poplave na našim prostorima veliko iskušenje i da su naši grijesi jedan od osnovnih uzroka tog iskušenja. Zato je veoma važno da iz ovoga što nam se ovih dana desilo uzmemo pouke koje će nam pomoći da se mijenjamo i budemo bolji.

Imam Al-Kurtubi u svome tefsiru prenosi: “Jedan čovjek se požalio Hasan Al-Basriji na sušu. On mu reče: “Istigfar čini Allahu!” Drugi mu se požalio na siromaštvo, on mu reče: “Istigfar čini Allahu!” Treći ga je zamolio da mu prouči dovu da mu Allah podari dijete. On mu reče: “Istigfar čini Allahu!” Četvrti mu se požalio na nerađanje plodova u njegovoj bašti. On mu reče: “Istigfar čini Allahu!” Tada mu jedan od prisutnih reče: “Ljudi te pitaju za razne probleme, a ti im svima odgovaraš da istigfar čine?!” On mu reče: “Ja to nisam rekao od sebe. Allah, dž.š., u suri Nuh kaže: “Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašće, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite a On vas postepeno stvara?!” (Nuh, 10-14)

Istigfar je jedan od načina zaštite od Allahove kazne i Njegovih iskušenja. Allah, dž.š., kaže: “Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.” (Al-Anfal, 33)

Molim Allaha, dž.š., da nam oprosti naše grijehe, da snage da budemo bolji, da nas sačuva od velikih iskušenja i da našoj braći i sestrama koji su u ovom iskušenju pogođeni olakša!

A na nama svima je da damo svoj doprinos, na bilo koji način, u pomoći ugroženima.

 

Lejletu regaib

Da li mjesec redžeb ima svoje posebne odlike i da li u njemu imaju posebni datumi?

Mjesec redžeb je poseban po tome što je to jedan od četiri sveta mjeseca, po hidžretskom kalendaru, u kojima se kazna za počinjene grijehe uvećava. U vjerodostojnim hadisima se ne prenose nikakve druge odlike ovog mjeseca.

Međutim, u narodu su uobičajene određene aktivnosti koje nemaju nikakva utemeljenja, kao što su:

  • Noć želja (leljetur – regaib) i noćni namaz (salatur – regaib) uoči prvog petka u mjesecu redžebu koji se klanja za ispunjenje želja. Muhaddisi se slažu da je hadis koji opisuje način obavljanja tog namaza izmišljen.
  • Isra i mi’radž. Postoje određene predaje, koje nisu utemeljene, da se mi’radž desio 27. noći mjeseca redžeba. Zato obilježavanje te noći na poseban način nema nikakva utemeljenja.
  • Post i i’tikaf. Također, postoje neke predaje po kojima se posebno nagrađuje post i i’tikaf u mjesecu redžebu, što nema nikakva utemeljenja u vjerodostojnim hadisima. Naravno, ostaje da je lijepo i poželjno postiti u redžebu, kao i u svakom drugom mjesecu, ponedeljak i četvrtak, te bijele dane – 13, 14, 15. dan u hidžretskom mjesecu.
  • Umra u redžebu. Nema vjerodostojnih predaja da je Poslanik, s.a.v.s., učinio umru u mjesecu redžebu i da je zbog toga umra u ovom mjesecu posebno značajna.
  • Zekat u redžebu. U pojedinim dijelovima islamskog svijeta praksa pojedinih je da svoj zekat izdvajaju u mjesecu redžebu i da je tada izdvajanje zekata sevapnije. Takva praksa nema utemeljenja u sunnetu, niti prvoj generaciji muslimana.
  • Nema posebno značajnih datuma u mjesecu redžebu. Pojedini prenose predaje koje govo re o tome kako su se u mjesecu redžebu desili veliki historijski događaji. Tako se prenosi da je Poslanik, s.a.v..s., rođen u prvoj noći mjeseca redžeba što, također, nema utemeljenja u vjerodostojnoj predaji.
  • Na kraju: Nažalost, danas se kod nas neke od ovih novotarija prakticiraju iz razloga što su postale dio naše tradicije, te se mnogi ne usuđuju da ih okarakterišu kao novotarije i praktikuju ih “radi mira u kući”, iako znaju da one nemaju utemeljenja u islamu.

Molim Allaha, dž.š., da nas učini sljedbenicima Istine i da nam podari snage da na njoj ustrajemo! Amin!