Kako su Osmanlije poklonile vakcinu cijelom svijetu?

Odobrio je hanbelijski pravnik prije dva stoljeća, a odbio je univerzitet u Parizu i zabranile crkve Zapada…

Prije više od dva stoljeća hanbelijski pravnik šejh Hamed b. Muammer en-Nedždi (1225/1810) proslavio se sa fetvom u kojoj je kazao da je, tada poznati, tradicionalni vid vakcinacije protiv malih boginja nepoželjan, a ne zabranjen. U isto vrijeme su organizirane velike demonstracije ulicama Britanije protiv vakcinisanja, nakon što su crkveni službenici to odbili.

Koliko god tolika razlika  u odnosu prema vakcini u njenom početku bila iznenađujuća, još je veće iznenađenje da je tradicija cijepljenja tijela virusima bolesti, kako bi imuni sistem izgradio odbranu protiv njih, veoma stara u historiji čovječanstva. Interesantno je da je ta praksa zabilježena u arapskoj književnosti, naročito u Divanu el-arab, što jasno ukazuje da je ta praksa bila prisutna znatno prije.

Kada je taj muslimanski pravnik, koji je živio izolovan od ostatka svijeta u pustinjskom sjevernom dijelu Arabije, mogao dokučiti tu čudnu vezu između bolesti koja prijeti smrću i iste koja daje prilku za život, onda nije čudno što je osmanlijska država u to vrijeme uveliko primjenjivala tu vrstu tradicionalne prevencije bolesti i njenih novih oblika kada su otkriveni, te bili posrednici njenog širenja po Evropi, a za zatim cijelom svijetu. 

Izgleda da su Turci i danas u stanju da daju svoj doprinos na polju vakcinacije, te su na svjetskom planu najpoznatiju vakcinu protiv Covida 19 unaprijedili upravo dvoje potomaka Osmanlija, koji nose njemačko državljanstvo, prof. Ogur Šahin i njegova supruga dr. Ozlim Turiči.

Ovaj rad pokušava predstaviti historijski prikaz medicinske vakcinacije u muslimanskim sredinama, naročito u osmanskom periodu i njihovu ulogu u prenošenju iste putem svojih podanika u Evropu, što i zapadni znanstvenici priznaju.

Isto tako ovaj rad tretira islamske i kršćanske stavove po pitanju preventivne medicine i kako su protiv nje bili parlamenti i naučne institucije od kojih se očekivalo upravo suprotno.

Historijski pregled

Vjerovatno je ideja vakcinacije jedna od najrevolucionarnijih ideja u historiji. Tražiti lijek u samoj bolesti je bio toliko velik i neuobičajen iskorak, iako je to danas uobičajena pojava,  da će ostati kao briljantan izum koji izaziva čuđenje.

Kada je riječ o vakcini, veoma je čudno to što se i pored njene relativno savremene masovne upotrebe, za nju zna još od davnih vremena. Poznati američki historičar civilizacija Weel Dewrant (1402/1981) u svom djelu Priča o civilizaciji, u poglavlju pod naslovom: Indijska nauka, kaže da je “Indija poznavala vakcinu još od 550. godine, a da je Evropa nije poznavala sve do 18. stoljeća.”

U istom djelu spomenuti historičar kaže: “Indija nas je, posredstvom Arapa, poučila detaljima hipnoze i umijeću vakcinisanja.” 

Vakcina u arapskoj poeziji

Riznica arapske književnosti sadrži mnoge naznake koje upućuju na to da su Arapi poznavali umijeće liječenja putem same bolesti. Poznati abasijski pjesnik Ebu Nuwas (198/814) kaže: 

Kani se kajanja jer je kajanje samo zavaravanje

nego me liječi onim što je sama bolest bila

Ebu Tajjib el-Mutenebbi (354/965) je među prvima ukazao na činjenicu da tijelo stiče imunitet od bolesti ukoliko je njome bilo pogođeno:

Vrijeme me pogađalo raznim nedaćama

toliko da mi se srce prekrilo kopljima

tako da kada me nova koplja pogode

razbiju se od već postojeća!

El-Mutenebbi u ovim stihovima poredi nedaće koje su pogađale njegovo tijelo sa strelama koje su pogađale njegovo srce, te su se strelice toliko namnožile da su potpuno prekrile njegovo srce i čuvaju ga od novih strelica.

On ide još dalje i gotovo da nam svojim stihovima direktno opisuje današnji princip vakcinacije pa kaže:

Možda nevolje koje te zadese imaju pozitivne posljedice

možda tijela ozdrave upravo od bolesti!

Ne znamo da li je ova arapska filozofija o vakcini izašla iz okvira književnosti kako bi našla svoje mjesto u naučnoj medicinskoj primjeni, jer su arapski izvori po tom pitanju vrlo škrti. Ali su ovi primjeri dovoljni da zaključimo da su oni imali kokretne slučajeve spravljanja lijeka od same bolesti.

Upornost u praksi

Jedan od primjera je Ibn Sina (428/1038) koji u svojoj knizi El-Qanun fi et-tibbi govori o mogućnosti sticanja odbrambenog sistema organizma uzimanjem jednog dijela iz onoga što bolest prouzrokuje, pa kaže: “Pojedine starice su uzimale manje količine otrova i ustrajale u njegovom korištenju dok nisu u potpunosti navikle na njega, tako da im više nije štetio.”

Odatle je nastala ideja o protuotrovu koji se spravlja upravo od pojedinih sastojaka samog otrova. Vjerovatno je ta kultura antiotrova (tirjaq) prouzrokovala veliki utjecaj na medicinsku praksu i bila začetak drugih vrsta liječenja koja se baziraju na prevenciji protiv bolesti. Potvrda tome jesu i savremena istraživanja koja potvrđuju da su Arapi još od davnih vremena poznavali vakcinisanje koje mi danas praktikujemo. Među njima je poznata njemačka orjentalistkinja Sigrid Hunke (1999) koja u svojoj knjizi Arapsko sunce će ponovo zasjati kaže: “Pokušaj uvođenja vakcinacije protiv boginja koji se desio u Evropi krajem osamnaestog stoljeća, Arapi su primjenili u ranom periodu islama, koristeći istu ideju i princip koji se koristi danas: ubacivanje oslabLjenih virusa u organizam putem vakcinisanja kako bi se na taj način izgradio imunitet protiv dotične bolesti. Kinezi su stavljali vatu natopljenu gnojem od boginja u usta djetetu da bi se zaštitilo od istih. Arapi su koristili drugi metod vakcinisanja, tako što su pravili ranu na dlanu, između palca i kažiprsta pa so po njoj trljali tečnost od oboljelog…” 

Ovo potvrđuje još jedan savremenik koji je poznat po istraživanju historije znanosti, dr. Usama Es-Sajjadi koji u svom djelu Najvažniji izumi i otkrića u historiji čovječanstva kaže: “Arapski medicinari su prakticirali preventivnu medicinu protiv zraznih bolesti, tako što su spravljali jednu vrstu vakcine protiv boginja uzimajući tečnost sa rane oboljelog i davali je zdravom tako što su mu pravili ranu na dlanu i u nju utrljali tu tečnost. To je princip vakcijacije koja je poslije pripisana Evropi.”

Stav hvale vrijedan

Nisam našao nešto što potvrđuje ove navode dva spomenuta istraživača u tradicionalnim izvorima, ali imamo fetvu jednog alima iz Nedžda koja je izdata 200 godina prije. To je bio Šejh Ahmed b. Nasir b. Muammer en-Nedždi el-Hanbeli. Ova fetva upućuje na to da je vakcinisanje, koje opisuju spomenuti istraživači, bilo praksa stanovnika srednjeg dijela arabijskog poluotoka još od davnih vremena koju su oni zvali Et-Tewtin. Slobodno se može zaključiti da je ta vrsta vakcinisanja bila praksa običnog svijeta u tom dijelu arapskog poluotoka koji je bio daleko od utjecaja zvaničnog vakcinisanja u osmanskoj državi, a naročito daleko od uticaja engleskog načina vakcinisanja koji se raširio u vrijeme izdavanja spomunete fetve ili nešto malo prije nje.

Spomenuti šejh u svome djelu Iddetu resail fi mesail fikhijje kojeg je objavio šejh Muhammed Rešid Rida (1935) stoji: “Ova vrsta liječenja spada u preventivno liječenje, tj. zaštita od bolesti prije nego što se desi. Oni koji to prakticiraju smatraju da Et-tewtin (spomenuti način vakcinisanja protiv boginja) olakšava bolest onome ko se od nje zarazi. Mi smatramo da je to nepoželjno (mekruh), iz razloga što se izaziva bolest prije njenog dešavanja. Može se desiti da se tim  činom prouzrokuje bolest od koje bi čovjek mogao podleći, te bi u tom slučaju on sam bio odgovoran za svoju smrt. To je razlog nepoželjnosti ovog postupka.” 

Iz ove fetve se jasno vidi da Šejh Ibn Muammer vakcinisanje smatra samo nepoželjnim, a ne zabranjenim, iz razloga što bi se mogla desiti greška prilikom ovog načina vakcinisanja. Šejh Rešid Rida je prokomentarisao ovu fetvu riječima: “Iz navedene fetve se može zaključiti da taj Et-Tewtin koji se danas zove vakcina nije bio toliko poznat po uspješnosti kao što je to današnja vakcina, pa je zato smatrao da je nepoželjan.” Šejh Rešid Rida pohvalno ističe činjenicu da se spomenuti hanbelijski pravnik zadovoljio samo time što je rekao da je pokuđena, bliže dozvoli nego zabrani, dok su mnogi njegovi savremenici, kako muslimani tako i nemuslimani, to smatrali haramom (zabranjenim).

Očita prednost

Ako pređemo sa traganja o vakcini u tradicionalnim izvorima na prve početke njenog prakticiranja u savremenom dobu i ulogu muslimana u upoznavanju drugih sa vakcinom, vidjet ćemo da su Osmanlije prednjačili u tome. Oni su bili vrata ulaska prakse vakcinisanja u Evropu preko koje se ona prenijela u ostale dijelove svijeta. 

Vjerovatno vakcinisanje nije bila novina kod Osmanlija, jer je u njihovom susjedstvu bilo prisutno kod Čerkeza i Ermena. Devrant kaže: “Stari kinezi su prakticirali uzimanje oslabljenog virusa od pacijenta  oboljelog od boginja i davanje istog zdravoj osobi kako bi je zaštitli od boginja. Iz tog razloga su žene Čerkeza ubadale tijelo zdrave osobe sa iglama koje su bile umočene u tekućinu oboljeg od boginja.”

Slično tome govori i Vilijam Bajnem u svojoj knjizi Historija medicine: “Vakcinisanje je bila praksa na istoku još od davnih vremena. Kinezi su ga prakticirali putem udisanja praška od bolesti kao što se udiše duhan. U Turskoj se ta tvar unosila u organizam putem rane na koži.”

Anestas El-Kermeli (1947) u broju 67 časopisa Arapski jezik izdat 1.3.1929. g. piše članak pod naslovom Stranica historije preventivnog vakcinisanja od boginja u Iraku i Iranu u kome stoji: “Prenosi se da su pojedini Ermeni davali svojoj djeci da jedu suhe grožđice utrljane u malo gnoja od oboljelog od boginja kako bi ih sačuvali od njih. Italijanski turista Sestini (1781) u svojoj knjizi Putovanje u Bagdad 1781. godine spominje “da su svi stanovnici Bagdada vakcinisali sami sebe.” El-Kermeli se pita šta je Sestini mislio s tim riječima? Da li je mislio na tada već rasprostranjeno vakcinisanje u Istanbulu, ili na nešto drugo? Allah najbolje zna!

Vjerovatno će zbog toga poznati turski historičar Jilmaz Uztuna (2012) u svome djelu Historija osmanske države ustvrditi da su “Turci prakticirali vakcinu još od davnih vremena”. On precizira vrijeme početka zvanične vakcinacije djece Osmanlija pa kaže: “Mi raspolažemo podacima o vakcinisanju djece u Istanbulu protiv boginja 1695. godine.

Postepeni prelazak

Govor Oztona potvrđuje i izjava Dewranta u kojoj se kaže “da se u pismu dr. Emanuela Timonija (1716) 1714. godine, koje je pročitano na Kraljevom institutu u Londonu, opisuje zaštitu od boginja vakcinacijom, koja se u Astani (Istanbulu) prakticira već duže vrijeme.”

U svome kazivanju o zdravstvenim običajima Turaka Dewrant u svome djelu Kissatul-hadare otvoreno govori o zaslugama Turaka u donošenju vakcinacije u Evropu. Govori o tome kako su Turci u Evropu donijeli praktične primjere primjene vakcine, a ne samo teoretska pojašnjenja, koja spominje dr. Timoni.

Dewrant kaže: “Turci su bili ponosni na svoja javna kupatila i sebe su smatrali čišćim od kršćana Evrope. Mnogi pripadnici više i srednje klase su posjećivali javna kupatila dva puta sedmično, a većina je redovno posjećivala javno kupatilo sedmično jedanput. Zato nije čudo što ne čujemo o problemima reumatizma kod Turaka. Turci su naučili Evropu vakcinisanju protiv boginja i nimalo nisu sumnjali da je njihova civilizacija iznad pokrajina kršćanskog Zapada.

Vakcinacija je prešla iz glavnog grada Osmanske carevine Astana u Evropu u prvoj trećini 18. stoljeća, što spominje Mary Wortley Montagu (1762) koja je bila supruga Edvarda Wortlea Montaga (1761) engleskog ambasadora u u Osmankoj carevini.

Mary Montagu u svome pismu koje je poslala iz Istanbula jednom svom poznaniku u London dana 1.4.1717. godine piše svoja svjedočenja o vakcinaciji u Istanbulu pa kaže: “Velike boginje su opasna bolest koja hara među nama Britancima, izum vakcinisanja pretvorio je tu bolest u bolest sa sigurnim ishodom… Svake godine se u osmanskoj državi vrši vakcinacija hiljade ljudi i ne postoji zabilježen ni jedan slučaj smrti od njih. Povjerovat ćeš mi da sam ja potpuna sigurna u to ako ti kažem da sam odlučila da vakcinišem svoga malog i voljenog dječaka.” Dewrant nastavlja pa kaže: “Zaista je vakcinisan dječak u svojoj šestoj godini u martu 1718. godine, rukom doktora Čarlsa Mitlanda, engleskog doktora koji se tada nalazio u Turskoj.

Tvrd otpor

Čudno je da je Evropa, koja je tada bila u jeku svoje naučne renesanse, bila protiv vakcinacije na turski način i žestoko joj se suprotstavila na samom početku. Razlozi tom otporu bili su veoma čudni i kreću se između političkih i ideoloških. Turski historičar Oztona to ukratko pojašnjava ovako: “Evropa je dugo vremena pružala otpor vakcinaciji koja se kod Turaka odavno prakticirala. Činjenica da su to Turci otkrili je zbunjivala Evropljane dugo vremena. Svećenici su proglasili onoga ko dozvoli da se vakciniše odmetnikom od vjere. Tako je dugo trajao taj otpor Evrope prema (osmanskom) vakcinisanju, prošlo je gotovo cijelo 18 stoljeće dok je većina doktora i naroda prihvatila preventivno vakcinisanje kao legitimnu medicinsku praksu.”

Dewrant je zabilježio veliku borbu Mary, supruge engleskog ambasadora u Istanbulu, nakon povratka u Britaniju s ciljem promovisanja osmanskog vakcinisanja nakon što se lično uvjerila u njegovu efikasnost. 1721. godine London je zadesila velika epidemija boginja koja je usmrtila mnoge njegove stanovnike, a naročito djecu. Mary je zadužila doktora Metland, koji je bi sa njenim suprugom engleskim ambasadorom u Istanbulu, da vakciniše njihovu kćerku koja je imala samo četiri godine. Metland je pozvao tri najpoznatija doktora u Londonu da dođu i da se uvjere da djevojčica nije imala nikakvih problema. Oni su bili zadivljeni sa onim što su vidjeli, a jedan od njih je dozvolio da se vakciniše njegov sin.

Nakon toga je Mary uspjela da promoviše tu ideju na kraljevskom dvoru među vladajućom porodicom u Britaniji. 1722. godine kraljica Karolina (1737) supruga tadašnjeg kralja, zvanično je naredila Džordžu drugom da (1727) vakciniše djecu jetime, što se završilo potpunim uspjehom. U aprilu iste godine, naređuje da se vakcinišu dvije njene kćerke, jedna od njih bila je njena omiljena kćerka Karolina (1170) poznata po nadimku “Velika princeza Britanije”.

Utemeljen stav

Muslimani nisu imali problema sa uzimanjem lijeka prije bolesti i u tome nisu vidjeli nikakvu kontradiktornost sa vjerovanjem u odredbu, jer se to prenosi od Poslanika, s.a.v.s. U Buharijevom sahihu stoji: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: Ko pojede sedam hurmi ujutru natašte, toga dana mu neće moći nauditi otrov niti sihir.

Na ovome savrameni islamski pravnici temelje svoje fetve kojima dozvoljavaju vakcinu i smatraju to “prevencijom protiv bolesti prije nego što se desi.” Oni nisu imali dilemu oko toga, izuzev ako bi nastala šteteta bila veća od koristi. Zabilježeno je da je halifa Omer b. Hattab (645) kada se vratio sa vojskom muslimana koja je trebala ući u Damask zbog kuge koja se u njemu proširila, rekao: “Bježimo od Allahovog kadera Allahovom kaderu.” 

Zato nije bilo čudo što je imam Muhammed Abduhu (1905) tako oštro uzvratio kršćanskom piscu  Rarah Antonu (1922) koji je kritikovao negativan odnos islama prema empirijskim znanostima, podsjećajući ga na negativan stav Evrope prema vakcinaciji.

S arapskog preveo:

prof.dr. Zuhdija Adilović

Izvor: Aljazeera.net