Islamski učenjaci složni su u tome da umrli imaju koristi od sadake i dove koju za njih učine živi. Dokazi za to su mnogobrojni u vjerodostojnim zbirkama hadisa. 

Imam Muslim u uvodu svog Sahiha prenosi da je Ibn Mubarek rekao: “Ne postoji razlaz po pitanju koristi sadake za umrlog.” 

Međutim, ulema se razili po pitanju da li živi mogu pokloniti svoje sevape za dobrovoljni namaz, post, učenje Kur’ana i sl. umrlima. Imam Ahmed, Ebu Hanife i pojedini učenici Šafije smatraju da umrli imaju koristi od toga. A imam Malik i Šafija smatraju da umrli nemaju koristi od toga. Oni se rukovode ajetom: “Čovjeku pripada samo ono što je sam uradio” (En-Nedžm, 39) i hadisom u kojem stoji: “Kada čovjek umre njegova djela prestaju, izuzev u tri slučaja…” (Prenosi ga Imam Muslim)

Prva dvojica imama odgovaraju tako što kažu da ajet jasno upućuje na to da djela umrlog koja su njegovo vlasništvo prestaju sa njegovom smrću, a djela drugih su njihovo vlasništvo a ne njegovo, s tim što svako ima pravo svoje vlasništvo pokloniti drugom.  Isto je i za vrijeme života, čovjek se ne koristi samo onim što je njegovo, nego i tuđim, ukoliko mu taj neko nešto od svoga imetka pokloni.

Što se tiče citiranog hadisa oni kažu da se iz njega razumije da se prekida dobro čovjeka prouzrokovano njegovim djelima, izuzev dove djeteta koje za njega dovi, iako se  dijete i sve što ono uradi smatra njegovim djelom, njegova dova koristi umrlom, kao i dova ostalih.

Prema tome, ispravno je mišljenje da sevapi za proučene kur’anske ajete poklonjeni umrlima stižu do njih. Naravno ovdje je riječ o dobrovoljnom učenju Kur’ana i poklanjanju sevapa bez ikakve nadoknade.

Na ovu temu toplo preporučujem djelo našeg profesora dr. Safveta Halilovića pod naslovom: “Šta živi mogu učiniti za umrle.”