Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mjenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

Allah dž.š. podsjeća na Svoje blagodati prema ljudima kada kaže: “On čini da se noći i danom koristite.” Evidentno je da je opći kontekst kompletnog poglavlja u svjetlu podsjećanja čovjeka na Allahove dž.š. blagodati prema njemu, kako bi se njegova savjest probudila i usmjerila ka zahvali Allahu dž.š. na njegovim neizmjernim blagodatima, i ostala usmjerena isključivo Njemu Jednom i Jedinom.
Kontekst zatim čini drugi korak, skrećući pažnju na različitost boja u Allahovim, dž.š., stvorenjima koja je On na Zemlji stvorio. “…i svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara…” Ovdje primjećujemo drugi, sasvim novi, način iniciranja ljudske misli kako bi čovjek sebi predstavio spomenuti prizor. Allah, dž.š., u ovom ajetu kaže da je sve što na Zemlji postoji od raznobojnih stvorenja Allahovo, dž.š., djelo, tako da čovjek svojim mislima razmišlja o “svim” mngobrojnim stvorenjima različitih boja, tako da sve to ponovo oživljava u svijesti čovjeka i poprima sasvim drugu dimenziju koja je bila potpuno odsutna u stanju otupljenosti ljudske svijesti.

Zatim Allah, dž.š., kaže: “On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili.” Zar je moguće da,nakon čitanja ovog kur’anskog teksta, čovjek prođe pored mora, a da se  njegova savjest ne probudi? U ovom prizoru je more puno pokretljivosti i života jako povezano sa čovjekom i njegovim osjećajima. Čovjek iz njega vadi svježe meso koje jede, prekrasan nakit kojim se ukrašava, njime putuju brodovi koji prenose robu i hranu… More, dakle, nije samo valovita voda, nego je ono zaseban svijet, prepun kretanja i aktivnosti. Sve to je djelo Svevišnjeg Allaha, dž.š. Zar možemo biti nezahvalni svome Gospodaru na Njegoim blagodatima?

Zatim se u datom kontekstu spominju brda, rijeke, putevi, znakovi i zvijezde kao dio pojava svemira u kojem egzistiramo, na isti način kojim se podstiče ljudska svijest na razmišljanje i aktivira njegova mašta, ali svaki put se čovjek upozorava da su to Allahove, dž.š., blagodati prema njemu.

Nakon tog svojevrsnog prikaza živih prizora koji ljudsku svjest izbavljaju iz stanja otupljenosti, kontekst ponovo predočava čovjeku iste prizore kao sasvim nove kako bi se on saživio s njima i zajedno s njima pokrenuo. Nakon svega toga, kur’anski kontekst upućuje ljudski razum na veliku istinu, koje svaki čovek mora biti svjestan, pa kaže: “Pa da li je onda Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se!”

To pitanje dolazi nakon podsticanja ljudskog razuma na razmišljanje o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru na način o kome smo govorili, tako da čovjek prima jasan odgovor na to pitanje iz svoje nutrine. Odgovor u koji sumnje nema: “Ne, Gospodaru moj! Nije isti Onaj koji stvara i onaj koji ne stvara! Hvaljen si Ti Najveći Tvorac.»

Zatim se kontekst završava rečenicom koja još više inicira ljudsku svijest i povećava njegovu vezu sa Allahom, dž.š. “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[1]

Nakon što smo ovaj primjer kur’anskog teksta detaljno obrazložili, sada možeš na osnovu njega čitati druge slične primjere u Kur’anu. Ovdje ćemo navesti samo dva primjera:

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[2]

“Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete, – Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji, – i predveče i u podne! – On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina, – isto tako ćete i vi biti oživljeni. Jedan od dokaza njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati.”[3]

2 – FENOMEN SMRTI I ŽIVOTA

Kur’an puno govori o fenomenu smrti i života kako bi uzdrmao ljudsku svijest tom nadnaravnom pojavom pored koje čovjek često prolazi a da se na nju uopće ne osvrne, ili da joj ne obrati pažnju koju ona zaslužuje. Fenomen smrti i života, zaista, zaslužuje da se čovjek zapita: ko je taj koji je dao život ćeliji, bila ona dio biljnog, životinjskog  ili ljudskog organizma? Koja je to neshvatljiva moć koja omogućava ćeliji da se kreće, razvija, raste i raznoliko uobličava? Da li sve to ona čini sama od sebe? Zašto se onda mrtva ćelija ne ponaša isto tako?! Zar ne postoji neka čudna tajna u živoj ćeliji? Zar nije Svevišnji Allah, dž.š., Tvorac svega Onaj koji je ćeliji podario tu čudesnu tajnu koja se zove život?!

Zatim, kada ta ista ćelija umre i umre živo biće, gdje odlazi život koji je bio u njoj? Mi jednostavno kažemo to biće je umrlo, svjedno bila to biljka, životinja ili čovjek. Međutim, je li to baš tako prosta stvar? Zar nije ista ona čudesna moć koja je živom biću podarila život vratila svoj dar, ponovo ga od njega uzela i ostavila mrtvim?!

Nauka nam govori samo o nekim segmentima života i smrti. Nauka kaže da su simptomi života određenog bića da se ono hrani, raste, kreće, razmnožava… Isto tako, nauka kaže da smrt određenog organizma znači prestanak svih tih funkcija, tako da se on više ne hrani, ne raste, ne kreće se niti se razmnožava.

Sve je to tačno, međutim, nauka nam do ovog momenta ništa nije rekla o tajni žvota i šta je to što ćeliju čini takvom da ona obavlja spomenute radnje na tako efikasan način.

Kada bismo upitali nauku: zašto ćelija umire, a ne ostaje u životu stalno?, nauka može reći samo da ćelija stari, slabi i na kraju umire. Tačno! Međutim, zašto se to dešava? Zašto ona ne nastavlja živjeti? Poznato je da se svaki živi organizam bori za svoj život i ne želi umrijeti. Čak i obična muha, kada hoćeš da je ubiješ bježi od tebe bojeći se smrti. Međutim, zašto sva živa bića umiru? Šta misliš kada bi živa bića raspolagala svojim životom, da li bi se ikada odrekla svoga života? Naprotiv! Međutim, ona umiru zato što ime je Svevišnji Allah odredio smrt! Ovo je istinska tajna koja se krije iza svih, nama vidnih, razloga smrti!

Smrt i život su, dakle, isključivo Allahovo, dž.š., davanje. Smrt i život su jednostavno Allahova dž.š. volja i Njegova odredba.

To je velika istina na kojoj otupjela ljudska svijest počesto zataji zbog stalnog ponavljanja prizora. Ta istina je počesto daleka i od ljudskog razuma, zbog toga što njegov osjećaj, zbog raznih razloga o kojima smo prije govorili, slabi. Tada čovjek jednostavno kaže ono što su rekli i dehrijjuni, za koje Kur’an kaže: ” Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[4]

Ili kaže, kao što je rekao Darvin, da je “priroda” ta koja život daje i uzima!

Međutim, Kur’an dolazi i otklanja tu koprenu sa ljudskih umova. On govori o životu i smrti na način koji potresa ljudsku svijest koja se tada budi iz stanja uspavanosti, te se vraća istini o jednoći Stvoritelja i činjenici da samo On daje život i smrt:

” Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta -, Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[5]

Allah, dž.š., je Jedini koji vlada svim, koji sve može, koji smrt i život stvara i niko drugi mimo Njega nije u stanju smrt i život podariti. Smrt i život su tajne koje posjeduje samo Onaj koji može sve, Čija moć nema granica i koju ništa ne može ugroziti.

Svevišnji i Svemogući Allah, dž.š., stvorio je smrt i život svojom moći s određenim ciljem: “… da bi iskušao koji od vas će bolje postupati…” Allah, dž.š., je odredio da čovjek živi na Zemlji određeno vrijeme, da obavlja određene aktivnosti, da se kreće i radi, a zatim umre, da bi ponovo bio proživljen i odgovarao za svoja djela. Isto tako, Allah, dž.š., je odredio, iz razloga Njemu poznatog, da i sva ostala živa bića umiru nakon što provedu određen period u životu na Zemlji. Allah, dž.š., to određuje svim živim bićima kojih ima ogroman broj. Tako je od početka stvaranja pa sve do Sudnjega dana koji je Allah, dž.š., obećao.

Kur’anski kontekst ovih ajeta skreće pažnju na fenomen smrti i života prilikom govora o znakovima Allahove, dž.š., moći u svemiru, kako bi uspavanoj ljudskoj svijesti ukazao na činjenicu da je ovaj fenomen s aspekta njegove nedokučivosti od strane stvorenja ravan fenomenu stvaranja koji posjeduje isključivo Allah, dž.š.  Na samom početku spomenuti ajeti ukazuju na činjenicu da samo Allah, dž.š., vlada svime i da samo On može sve, a zatim se govor vraća fenomenu stvaranja: ” Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio…” zatim kaže: “…ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada…” Kur’an poziva čovjeka da promotri prostrani svemir, da ga pokuša dokučiti svojom maštom, ili pojmiti svojim razumom, kako bi provjerio da li u Allahovom stvaranju ima kakva nesklada ili kakve manjkavosti. “…pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak…?”

Kada čovjek svojim vidom, svojom mišlju i svojom maštom promotri ovaj ogromni kosmos i znakove moći u njemu, tada se njegova svijest budi, i on priznaje veličinu Allaha, dž.š., i njegovu neograničenu moć. U tom trenutku Kur’an od njega traži da ponovo vrati svoj pogled i dobro promisli i potraži kakav nedostatak ili grešku u Allahovom, dž.š., stvaranju. Je li čovjek u stanju da bilo šta od toga pronađe ili će se njegov pogled vratiti nemoćan i ponižen zbog nemogućnosti da taj zadatak obavi? “…Zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” U tom trenutku ljudska svijest dostiže vrhunac svoje spoznaje i maksimalan stepen utjecaja na njegov život, te iskreno i bez imalo dvoumljenja priznaje veličinu Allaha, dž.š., i Njegovu moć koja nema granica.

“Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo, – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti. Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete.”[6]

“Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi, a onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zatim se ono suši i ti ga vidiš požutjela, i najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.”[7]

3 – OPSKRBA:

Jedna od najjačih stvari koja mu’minsko srce veže za Allaha, dž.š., u momentu otupljenosti njegove svijesti jeste fenomen opskrbe koju Allah, dž.š., čovjeku podaruje s neba i iz zemlje.

Vjernik je konstantno svjestan Allahovih, dž.š., blagodati i Njegove milosti prema njemu, zato što je opskrba (nafaka) koju Allah, dž.š., čovjeku šalje stalna i neprekidna. Kada bi ona prestala samo jedan tren čovjek ne bi bio u stanju da živi.

Mi ponekad pomislimo da se opskrba ogleda samo u hrani i piću, odjeći i stanu, ili sredstvima pomoću kojih kupujemo potrebne stvari. Međutim, opskrba je daleko širi pojam i čovjek je uopće ne može pojmiti: “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti…”[8]

Je li ti kad palo na um da je zrak koji udišemo sastavljen od elemenata koji su tako precizno raspoređeni i spojeni po procentima kako bi život na Zemlji bio moguć? Znaš li da, kada bi se samo malo smanjio procenat kisika u zraku, život na Zemlji ne bi bio moguć, a kada bi se samo malo povećao, sve bi na Zemlji izgorilo?

Je si li razmišljao o gravitaciji Zemlje i Sunca s jedne strane, i Zemlje i Mjeseca, s druge strane, koju je Allah, dž.š., ogromnom preciznošću odredio: ” Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove.”[9]

Kada bi gravitacija Sunca bila samo malo veća, Zemlja bi se približila Suncu tako da bi temperatura na njoj bila nesnošljiva i sve živo bi pomrlo, a kada bi gravitacija Sunca bila samo malo manja Zemlja bi se udaljila od njega tako da bi hladnoća na njoj bila nepodnošljiva i sva živa stvorenja bi pomrla?! Isto tako, kada bi se gravitacija između Zemlje i Mjeseca povećala, voda bi na Zemlji prilikom plime preplavila cijelu kopnenu površinu i uništila život na njoj?!

Jesi li znao da je smjena dana i noći neophodna živim bićima i da nije nje život se ne bi mogao odvijati, niti zemlja biti plodna, jer sve što je živo treba određeno vrijeme za odmor i drugo, isto tako određeno, ali  za rad?

“Reci: ‘Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam noć potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, svjetlo dao? Zar ne čujete?’” Reci: “Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam dan potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, noć dao da u njoj otpočinete? Zar ne vidite? Iz Milosti Svoje On vam je dao noć i dan; da se u njoj odmarate, a da iz dobara Njegovih privređujete i da zahvalni budete.”[10]

Uz to, još mnoge su druge, blagodati Allaha, dž.š., koje počesto zaboravljamo, kada smo u situaciji da ih nabrajamo, a kojih se mu’minsko srce sjeća zahvalom Allahu, dž.š. Međutim, otupjela ljudska svijest pored njih prolazi i uopće se ne osvrće, ili se čak još više uzoholi i kaže ono što je nekad rekao Karun: ” Ovo što imam stekao sam znanjem svojim…”[11] Tj. Sve sam to stekao svojim trudom i znanjem i ništa od toga nije od Allaha.

Zbog toga Kur’an govori o opskrbi na način koji potresa i budi uspavanu ljudsku svijest kako bi se vratila istini koja glasi da je Svevišnji Allah, dž.š., jedini opskrbitelj i da je sve što kao opskrba dolazi jeste isključivo od Njega. Zatim, da čovjek, koliko god truda uložio na tom planu, ustvari, samo postupa po zakonitostima koje je odredio Allah, dž.š., i da sve to istinski samo Allah daje: “Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Kažite vi Meni: vodu koju pijete – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo da je slanom učinimo – pa zašto niste zahvalni? Kažite vi Meni: vatru koju palite – da li drvo za nju vi ili Mi stvaramo? Mi činimo da ona podsjeća i da bude korisna onima koji konače; zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!”[12]

Čovjek ore zemlju i u nju sije sjeme, te mu se čini da je on taj koji je dao da sjeme nikne! Međutim, da li je to stvarno tako? Da li u cijelom kosmosu postoji snaga, osim Allahove, dž.š., svemoći, koja je u stanju da sjemenku podstakne na život i iz nje izvede raznoliko bilje, raznih boja, oblika i ukusa? Šta misliš da Allah dž.š. nije sjemenki podario tajnu života, da li bi svi stanovnici Zemlje mogli da je pokrenu da ona počne rasti i rađati? Zato Allah, dž.š., kaže: “Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo?” Ovdje kur’anski tekst skreće pažnju na drugi aspekat tog pitanja, kojeg otupjela ljudska svijest ne zapaža zbog stalnog ponavljanja, a to je Allahova neizmjerna moć. Čovjek je navikao da vidi sjemenku kako klije i raste sve do ploda, i u  tom stanju pomisli da se sve to dešava samo po sebi, i da klica koja se posije mora niknuti i izrasti u biljlku koja će dati plod, potpuno zaboravljajući da mu to podaruje isključivo Svevišnji Allah. Zato Allah, dž.š., kaže: “Ako hoćemo, možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Da je Allah, dž.š., htio klica nikada ne bi nikla, a da je htio, On bi nakon što nikne sve to u prah pretvorio prije nego što plod dadne. Da se to desi ljudi bi međusobno govorili: Upropasti se naš trud, ništa od usjeva nebi! Ili bi govorili: Sve je propalo!

Isto tako, čovjek posmatra kišu kako s neba silazi, ali, usljed otupljenosti njegove svijesti, ne shvata da je Allah, dž.š., taj koji je s neba spušta. Čovjek misli da kiša pada sama od sebe, ili ponekad opsjednut suvremenim džahilijjetom koji vlada čovječanstvom, pomosli da on kišu daje, jer je uspio pomoću letjelica da u oblake ubrizga određene tvari koje momentalno uzrokuju padanje kiše!

I jedni i drugi zaboravaljaju veliku istitinu i činjenicu da kišu s neba, ustvari, spušta Svevišnji Allah Svojom voljom i Svojom moći, u skladu sa zakonitostima koje je On u svemiru postavio da Njegovu volju izvršavaju. Mi znamo da vodena para postaje teža prilikom razhlađivanja oblaka u višim sferama zraka, ili prilikom sudara oblaka s brdom, tako da zrak više nije u stanju nositi toliki teret, te se ta para spušta na zemlju u vidu kiše. Međutim, ko je sve to napravio? Ko je vodenoj pari dao upravo to svojstvo? Šta misliš, da Svevišnji Allah, dž.š., nije vodenoj pari dao to svojstvo, da li bi ona padala u vidu kiše kada se zgusne?! Ako bacanje određenih tvari na oblake iz aviona prouzrokuje hlađenje, zgušnjavanje i otežavanje vodene pare koja pada u vidu “vještačke kiše” da li bi svi avioni svijeta i svi ljudi mogli da to urade da Allah, dž.š., nije dao vodenoj pari upravo to svojstvo?![13]

Drugi put kur’nski tekst upućuje ljudsku svijest na drugi aspekt ovog pitanja. Kiša pada u vidu čiste pitke tečnosti, te čovjek čija je svijest zatajila pomisli da se to dešava samo po sebi! Međutim, Kur’an ga podsjeća na činjenicu da je Allah, dž.š., taj koji kišu spušta u vidu čiste pitke tečnosti iz milosti prema Svojim robovima, a da je htio mogao je da je učini veoma slanom i neupotrebljivom za piće i navodnjavanje bilja. Zar Allah, dž.š., ne zaslužuje zahvalu na tim blagodatima?

Čovjek pali vatru i zaboravlja na Allahovu, dž.š., neograničenu moć koja se iza fenomena vatre krije. On je vrlo jednostavno zapali, kad god hoće. Međutim, ko je stvorio drvo koje sagorijeva? Zar to nije Svevišnji Allah, dž.š., koji sve daruje i poklanja čovjeku? Isto važi i za sve ostale vrste goriva koja se danas koriste. Sve to je isključovo od Allaha, dž.š.

Kur’an potom upozorava i na drugi aspekt tog fenomena. Allah, dž.š., dao je vatru koju čovjek pali i koristi na ovom svijetu kao opomenu čovjeku za ogromnu vatru koja ga čeka na onom svijetu ukoliko bude neposlušan Allahu, dž.š. Dakle, istovremeno, dok vatru putnici i ostali koji su potrebni toplote i spravljanja hrane koriste kao blagodat, ona služi i da upozori čovjeka na ahiretsku vatru.

Kontekst se završava upečatljivim pozivom koji uzdrma čovjekovu svijest i navodi ga da veliča Gospodara svoga Koji mu je podario sve te blagodati! “Reci vjernicima, robovima Mojim, da namaz obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva. Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.”[14]

“Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.”[15]

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović