Tag Archives: Mekka

Da li je šuplja jedina kesa koju ćeš ponijeti kada kreneš?

Imam harema Mekke šejh Šurejm, održao je nedavno hutbu u kojoj je upozorio muslimane na opasnost od “šuplje kese”:

Cijene su visoke,

A žene golokrake,

Džamije prazne,

A Allahovi propisi se ne poštuju.

Lopovu se ukazuje svaka pažnja,

A mudžahid je lancima vezan.

Zinaluk je halal,

A brak gotovo nemoguć.

Žene su zavladale ljudima,

A muslimanske zemlje okupirane.

Siromasi su na kiši bez ikakva zastora,

Od velikih predznaka Sudnjeg dan ostalo je samo malo,

Zato, pokajanje, pokajanjke, pokajanje…

I čuvajte se šuplje kese:

  • Uzimaš abdest po propisu, ali rasipaš vodu – šuplja kesa!
  • Udijeliš sadaku siromahu, a zatim ga ponižavaš i vrijeđaš – šuplja kesa!
  • Obavljaš namaz, postiš, daješ zekat, ali ne paziš rodbinu – šuplja kesa!
  • Postiš i strpiš se od gladi i žeđi, ali grdiš, psuješ i proklinješ – šuplja kesa!
  • Ugostiš gosta i lijepo ga počastiš, ali kada izađe o njemu loše govoriš – šuplja kesa!

Zato je savjet: Nemojte sakupljati svoje sevape u šuplju kesu!

1 – Nije u stanju otići na hadždž zbog visoke cijene, a može otputovati negdje samo da bi promijenio ambijent i malo se odmorio.

2 – Nije u stanju kupiti kurban, a kupi iPhone da bi bio u trendu.

3 – Nije u stanju proučiti deset ajeta iz Kur’ana dnevno, a pročita stotinu poruka na facebook-u.

4 – Nije u stanju platiti članarinu IZ  nekoliko KM mjesečno, a plaća kutiju cigara dnevno…..

Biografi su zabilježili interesantan i vrlo poučan događaj koji se desio Ahmedu b. Miskinu (učenjaku trećeg h. stoljeća):

“Iskušan sam velikim siromaštvom 219 h. god. Ostao sam bez ičega, a imao sam suprugu i jedno malo muško dijete. Glad nas je jednostavno uništavala. Čvrsto sam odlučio da prodam kuću i da se odselim. Izašao sam kako bi sreo nekoga kome bi prodao kuću. Sreo sam Ebu Nasra i obavijestio ga o svojoj namjeri da prodam kuću. On mi je tada dao dvije korice hljeba sa slatkom između njih i rekao: “Evo, nahrani svoju porodicu.”

Krenuo sam prema kući, ali me na putu srela jedna žena s kojom je bilo malo muško dijete koje je plakalo. Ona pogleda u hljeb i reče: “Čovječe, ovo dijete je jetim, izuzetno gladno, a ne može trpjeti glad, pa ga nahrani, Allah ti se smilovao!” Dijete je pogledalo u mene pogledom kojeg nikada neću zaboraviti. Učinilo mi se kao da je džennet sišao na zemlju i sam se nudi onome ko nahrani ovo dijete i njegovu majku. Dao sam joj te dvije korice hljeba iz moje ruke i rekao: “Uzmi ovo i nahrani svoje dijete. Tako mi Allaha ja nemam ništa, a u mojoj kući se nalazi onaj ko je preći ovoj hrani od vas!” Žena je pustila suzu, a na licu dječaka se ukaza osmijeh.

Nastavio sam put žalostan i skrhan razmišljajući o prodaji kuće, u tom momentu dođe Ebu Nasr kao da leti od radosti i reče: “Ti sjediš na putu, a kući ti je stigla velika nafaka!?” Subhanallah! Otkud to, o Ebu Nasre?! “Došao je neki čovjek iz Horosana i pita za tvoga oca, ili nekoga od njegove porodice, a sa njim su tovari razne robe. Upitao sam ga šta hoće. To je trgovac iz Basre kojem je tvoj otac prije 30 godina dao novac na obrt. Međutim, nije uspio u poslu i preselio se u Horosan. Tamo je uspio u trgovini i postao izuzetno bogat. Vratio se u Basru da vrati novac i zaradu tvog oca tokom tih 30 godina, i da zatraži halala.

Zahvalio sam Allahu, dž.š., na njegovoj blagodati, zatim sam pronašao onu siromašnu ženu i njeno dijete, te sam im dao određen novac i odredio redovno mjesečno primanje. Nastavio sam trgovati sa imetkom, vodeći računa o hakku sirotinje i dijeleći ga, ali se on, Allahovom voljom, stalno povećevao.

Postao sam sretan i ponosan na sebe što sam uspio da svojim dobrim djelima ispunim stranice koje su meleki ispisivali, te sam se ponadao da sam postao iskreni Allahov rob.

Jedne noći sam zaspao i u snu vidio kako sam došao na Sudnji dan. Ljudi su bili usplahireni i stalno hodali. Nosili su svoja loša djela na leđima kao neki materijal. Leđa nekih su bila daleko šira i veća kako bi mogli nositi sva svoja djela. Neki griješnici su nosili toliki teret, kao cijeli grad, na svojim leđima. Zatim su se postavile vage za vaganje dijela. Ja sam došao pred vagu i počela su se vagati moja djela. Moja loša djela stavljena su na jedan tas, a na drugi spiskovi dobrih djela. Na moje iznaneđenje, loša djela su prevagnula. Zatim su dodavali jedno po jedno moje dobro djelo koje sam učinio. Međutim, ispod svakog dobrog djela bila je skrivena strast, kao što je licemjerstvo, uobraženost i  uživanje u hvali ljudi, tako da mi nijedno od njih nije primljeno. Bio sam siguran da sam propao. Čuo sam glas koji kaže: “Je li ostalo još nešto?” Tada rekoše: “Ostalo je još ovo.” Pogledao sam šta je ostalo i ugledah one dvije korice hljeba koje sam dao onoj ženi i njenom djetetu. Tada sam bio još sigurniji u svoju propast jer sam bio svjestan da sam dijelio mnogo više. Znao sam udijeti stotinu zlatnika odjedanput ali mi nije primljeno. Stavili su one dvije korice na tas dobrih djela, te se on poče spuštati i malo prevagnu. Zatim staviše suze one siromašne žene kojoj sam dao prednost nad svojom porodicom i dao joj te dvije korice hljeba. Tas se tada poče još više spuštati sve dok ne povikaše: “Spašen je!”

Zabilježio Mustafa Sadik Er-Rafii (Wahjul kalem).

(http://islammylife.tv/multimedia/video-predavanja/item/8619-hutba-dr-zuhdija-adilovic-suplja-kesa-video)

Među nama je danas mnogo potrebnih. Svako od nas može takvima pružiti barem komad hljeba. Ne smijemo smatrati ni tako malo djelo nevažnim. Nikada ne znamo koje će naše djelo biti primljeno kod Allaha!

Ajvatovica – između onih koji je osporavaju i onih koji je odobravaju

U tradiciji muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, nailazimo na razne običaje i manifestacije koje se smatraju islamskim i uvrštavaju u islamsku tradiciju Bošnjaka, a nemaju nikakvo utemeljenje u islamu. Jedna od najvećih manifestacija Bošnjaka takve vrste, na godišnjem nivou, svakako je Ajvatovica.

Ajvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji. Svima nama je dobro poznato da je, po hadisu Poslanika, s.a.v.s., namaz u Mekki, Džamiji Poslanika, s.a.v..s, u Medini i Aksa džamiji u Kudsu vredniji od namaza na ostalim mjestima, te se analogno tome može kazati i za dovu na ta tri mjesta isto. Zato pojam dovišta nećete naći u islamskoj literaturi, niti ćete ga naći bilo gdje kod muslimana u svijetu, izuzev nas Bošnjaka. Po mnogim istraživačima, taj pojam datira još iz predislamskog doba na ovim prostorima. Zato nema nikakve osnove za tvrdnje da je to islamski običaj i svrstavati ga u islamsku tradiciju Bošnjaka.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji Nusret ef. Abdibegoviću, poprima savim drugo značenje, koje itekao ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznenađen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi.                            

Ali, pisanje našeg uvaženog akademika o “utemeljnosti kazivanja o rastupanju ajvatovičke stijene kao događanju čuda potrebno je navoditi (i podsjećati na) mitove pećine iz Kur’ana, potom, naravno, i “rastupanje” ili “rascepljenje” Mjeseca, koje je je oslovljeno Kur’anom…” nikako ne mogu opravdati simbolikom na koju se poziva. Ovom prilikom neću govoriti o tome šta znači kur’anska kazivanja nazivati mitovima. To mogu orijentalisti koji nisu muslimani, ali mi muslimani, koji vjerujemo u apsolutnu istinitost svakog kur’anskog iskaza, u bilo kojem slučaju takvu terminologiju ne bismo smjeli prihvatati.

Zatim podnaslov: “Ajvatovica, mala Ćaba – lokalna replika hadža na periferiji Bosne i Hercegovine”, u kojem naš akademik poredi “obrede” Ajvatovice sa obredima hadža, nikakvom simbolikom ne možemo opravdati. On poredi brdo na kojem se nalazi Ajvatovica sa Arefatom, Crni kamen u Kabi sa ajvatovičkom stijenom…

Kako naš akademik na kraju svoga rada poziva u zaštitu Ajvatovice od “političke  travijacije i pragme” te “zaštitu zadivnih simbola pobožnosti na Ajvatovici” od pukih signala stranačke i političke bezobzirnosti, tako ja nalazim sa shodno da pozovem na zaštitu Ajvatovice od shvatanja i tumačenja koja su u kontradiktornosti sa osnovnim islamskim učenjem, te pozivam našu ulemu da ozbiljnije shvate ovaj problem i o njemu otvoreno pišu i govore, naročito na hutbama u danima Ajvatovice.

U suprotnom, i dalje ćemo biti u situaciji da gledamo reportaže naših medija sa Ajvatovice u kojima jedan od naših vrijednih muslimana izjavljuje kako je bio dva puta na hadžu u Meki, ali kako se to ne može ni porediti sa Ajvatovicom, ili gledati naše vrle Bošnjake muslimane kako klanjaju pored Kafijina mezara, okrećući se prema njemu, a ne prema Kibli.

Smatram da bi Islamska zajednica trebala organizirati ozbiljniji naučni skup, na kojem će naša ulema napraviti detaljnu analizu Ajvatovice i konkretne prijedloge u kojem smjeru bismo trebali ići, kada je Ajvatovica u pitanju.

Nije li dio naše tradicije običaja vezanih za Ajvatovicu, do nedavno bio, da žene ne idu na brdo prema stijeni, nego ostaju u Pruscu? No, mi smo tako olahko prihvatili  promjenu tradicije svojih običaja  i složili se sa novonastalom situacijom, koja je sigurno u suprotnosti sa islamskim propisima. Zašto se ne bismo ponovo vratili toj pozitivnoj tradiciji Ajvatovice i organilizirali taj veliki skup sa zajedničkim namazom i dovom u neposrednoj blizini stijene, dok bi žene mogle da se zadrže u Pruscu i na znatno blaži način emocionalno dožive cijelu manifestaciju?!

Na bolji svijet preselio uvaženi profesor Muhammed Kutb

Inna lillahi ve inna ilejhi radži’uun! Neka se Svevišnji Allah smiluje velikanu našeg ummeta Muhammedu Kutbu, bratu šehida Sejjida Kutba.

Muhammed Kutb, r.a., bio je poznat po svojim predavanjima koja je držao diljem islamskog svijeta. Čest predavač bio je i u Turskoj. Jedan od njegovih slušalaca, tadašnjih studenata, u Turskoj redovno je bio i Redžeb Tajjib Ardogan. Profesor je posljednjih godina svog života bio nastanjen u Mekki. U međuvremenu Ardogan je postao premijer Turske. Za vrijeme zvanične posjete Kraljevini Saudijskoj Arabiji, Ardogan je došao u Mekku da obavi umru. Nakon obavljene umre trebao je krenuti sa povorkom policijskih auta i zvaničnika prema aerodromu u Džiddi. Međutim, on je telefonskim pozivom saznao za broj profesora Muhammeda Kutba, nazvao njegovu kuću, saznao adresu i odlučio da ga posjeti. Zatražio je od pratnje da se usmjere ka Aziziji na određenu adresu. Upitali su ga zašto i kazali mu da nisu spremni na tako nešto jer nije u protokolu. On je bio uporan i kazao im kako će on otići običnim autom i bez pratnje. Oni su to odbili u uputili se na naznačenu adresu, te ušli u kuću da provjere bezbjedonosnu situaciju. Nisu znali o čemu se radi. Tamo su zatekli starca na invalidskim kolicima. Ardogan je došao do njega, poljubio ga u čelo i sjeo pred njim tražeći od njega da mu čini dovu. Zatim ga je pozvao da dođe u Tursku i da ostane živjeti u Turskoj. Profesor se zahvalio i kazao kako ne želi da napusti blizinu Kabe. Ardogan se na kraju izvinuo što mora krenuti, jer je putnik, a inače bi duže ostao kod svoga profesora. Profesor je krenuo da ga isprati do vrata, a Ardogan to odbio. Tako je Ardogan ispraćen dovama svoga profesora, a svi ostali začuđeni uvažavanjem uleme od strane Redžeba, napustio Mekku.

Ovo je istinit događaj kojeg je prenio sin Muhammeda Kutba, r.a.

Glavna poruka Hidžre

Najveći pedagog svih vremena, učitelj čovječanstva, Muhammed, s.a.v.s., proveo je 13 godina u Mekki sa najboljom generacijom u historiji, pojašnjavajući samo jednu jedinu rečenicu, credo islamskog vjerovanja: ‘’La ilahe illallah.’’ U Mekki nije bilo namaza, posta, zekata, hadždža, niti bilo kojih detaljnih propisa, nego samo pojašnjenje temelja islamskog vjerovanja koje glasi: “Nema drugog Boga osim Allaha!” Ali 13 godina bilo je potrebno toj časnoj generaciji sa Poslanikom, s.a.v.s., lično da shvate da u životu čovjeka na ovom svijetu Allah, dž.š., treba da bude na prvom mjestu, da ništa drugo ne može biti biti ravno autoritetu islama, Allaha i Poslanika, s.a.v.s. Tek tada će vjernik biti u stanju da prihvati koncept vjere koji obuhvata cjelokupan život, smrt, proživljenje i vječnost koja poslije njega dolazi.

Kada su tu lekciju ashabi shvatili, ni to nije bilo dovoljno. Tada dolazi Hidžra kojom su praktično potvrdili ono što su teoretski savladali. U Mekki su ostavili sve što su imali: porodicu, imetak, ugled, karijeru i ostala posjedovanja, ali isključivo Allaha radi i tako sve svoje potencijale i lične interese podredili općim interesima kojima ih uči vjera.

Tek tada dolazi objava: “La tahzen, innellahe me’ana.”, a što u prevodu znači: “Ne žalosti se, jer Allah je sa nama!” Samo takve muslimane koji su svojom praksom potvrdili da im je vjera preča od svega ostalog Allah, dž.š., uzima u svoju zaštitu.

Zato u hadisu stoji: “Muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio.”

Samo uz Allahovu, dž.š., pomoć, muslimani danas, mogu nadići nagomilane probleme koji stoje na putu njihova ujedinjenja i očekivanog napretka, kako na lokalnom tako i na globalnom planu.

Molim Allaha, dž.š., da ojača naš iman, zbliži naša srca i učini nas istinskim muhadžirima od svega onoga što je On zabranio! Amin!