Allahova mudrost u nesrazmjernom davanju

Medžnun (ludak) je došao na sijelo kod imama džamije koji je imao goste. Imam je donio hurme te zatražio od Medžnuna da ih podijeli prisutnima. Medžnun je upitao: “Hoćeš li da ih podijelim kako ljudi dijele ili kako Allah dijeli?” Imam mu odgovori: “Podijeli ih kako ljudi dijele.” Medžnun je uzeo hurme i svakome od prisutnih dao po tri, a ostatak je stavio pred imama. Tada mu je imam kazao: “Podijeli ih kako Allah dijeli.” Medžnun je uzeo hurme i počeo dijeliti. Prvom je dao samo jednu hurmu, drugom šaku, trećem ništa, a četvrtom napunio krilo. Prisutni su se dugo smijali tom njegovom postupku.

Ovaj, pod navodnim znacima, ludak htio je da im objasni da Allah ne dijeli po principu jednakosti, nego po principu pravde, te svakome daje shodno njegovim potrebama. Naravno, zato što Allah sve radi iz svoje mudrosti i sa svrhom. Nešto najljepše u životu na ovome svijetu jeste nesrazmjer. Kada bi svi ljudi imali novac, novac ne bi imao nikakvu vrijednost. Da je svim ljudima dato zdravlje, zdravlje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Da je svima dato znanje, znanje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Tajna života je u tome da ljudi dopunjuju jedni druge. Iza svega toga stoji Allahova mudrost koju mi našim ograničenim razumom ne možemo dokučiti. Kada Allah nekome podari imetak, to ima svoju svrhu, a kada ga nekom uskrati to je takođe zbog svrsishodnog razloga. Naravno, mi moramo biti svjesni da se ne možemo žaliti na Allaha ako nam nešto uskrati, kao što bi se žalili na onog što je hurme dijelio. Jer, ako nam Allah nešto da, dao nam je ono što nam je potrebno, a ako nam nešto uskrati, uskratio nam je ono što nama u osnovi ne pripada.

Ako posmatramo život ljudi uočit ćemo veliki nesrazmjer. Mi odmah pomislimo da je to nepravedno. Međutim, postoji princip koji je uzvišeniji od jednakosti. To je princip pravednosti. A Allah, s.w.t., je Adil / Pravedni. Zato Allah udjeljuje po principu pravednosti, a ne po principu jednakosti, jer jednakost ponekada podrazumijeva nepravednost. Tako onome kome je dat imetak, mi ne znamo šta mu je, s druge strane, uskraćeno. Zato trebamo biti čvrsto ubjeđeni da, kada bi nam Svevišnji Allah otvorio zastore gajba, da bi odabrali ono što nam je Allah dao. 

Mi gledamo na ovaj svijet kao da je on sve što postoji i da je on posljednja stanica na kojoj se stiče imetak i opskrba. Naprotiv, postoji i drugi svijet koji će sigurno doći. Tada ćemo vidjeti kako se ostvaruje apsolutna pravda, te da je istinska opskrba ili njeno uskraćivanje upravo tada.

Količina imetka nikada nije bila mjerilo Allahove ljubavi prema Njegovom robu. On je dao imetak i vlast i onima koje ne voli, čak i mrzi, ali Uputu je dao samo onima koje voli. Kada bi imetak bio dokaz Allahove ljubavi prema ljudima, ne bi Nimrud zavladao cijelim svijetom, od istoka do zapada. I ne bi se deslio da prođe po nekoliko mjeseci, a da se u Poslanikovoj, s.a.v.s., kući ne potpali vatra za spremanje hrane. Ono što ti je prijeko potrebno, a tebi ne stiže je ono čemu je Allah propisao odgodu da bi ti došlo onda kada ti bude najviše odgovaralo.

(preuzeto)

Gospodaru naš učini nas zadovoljnim sa onim što si nam odredio! Amin!

Dova – naš neizostavni saputnik ka ostvarenju odabranih ciljeva

Značaj dove u životu vjernika potvrđuju kako mnogobrojni ajeti i hadisi, isto tako i praksa Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija uzoritih muslimana. Dova je srž ibadeta, direktan kontakt sa Svevišnjim Gospodarom, za koju nisu potrebni posebni uslovi. Nije ograničena vremenom, prostorom, određenom odjećom, niti je uslovljena abdestom. Dova je je veliki štit i podrška vjerniku u svakom koraku njegovog života na ovom svijetu.

Allah, dž.š., kaže: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.” (El-Bekara, 186)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ko Allahu dovu ne čini, Allah se na njega naljuti.” (Tirmizi)

U drugom hadisu stoji: “Allah je mnogo Stidan i Plemenit, stid ga je da ruke svoga roba, koji ih prema njemu podigne, vrati praznim i razočaranim.”

Istinski vjernik nikog drugog ne moli, osim Allaha, samo od Njega pomoć traži, samo se Njemu nada, samo se na Njega oslanja, samo Njemu prepušta svoje brige, samo kod Njega utočište traži, samo Njemu žrtvu (kurban) prinosi, samo se Njemu zavjetuje, samo se Njime zaklinje, samo oko Njegove kuće tavaf čini, samo se Njegovom dobru nada… Neka sastavni dio tvoga imana, tewhida, vjerovanja, bude uporno i konstantno dizanje ruku sa iskrenom dovom Allahu, dž.š.: Allahu moj, ja se odričem bilo kakvog drugog oslonca osim na Tebe, bilo kakve nade osim u Tebe, samo se Tebi predajem, samo kod Tebe utočište tražim, samo na Tvojim vratima uporno stojim, samo se Tebi ponizno molim…

Poslanik, s.av.s., kaže: “Ako tražiš, traži samo od Allaha, ako se oslanjaš, oslanjaj se samo na Allaha.”

Postoje samo dva uslova za prijem dove kod Allaha, dž.š.:

1 – Iskrenost –  Da dovu činiš iskreno sa čvrstim ubijeđenjem da će ti je Allah, dž.š., primiti;

2 – Halal zalogaj –  Da se potrudiš da imetak koji stičeš bude halal.

Ukoliko jedan od ova dva uslova ne budeš ispunio, dova ti neće biti primljena.

Uvaženi alim i daija Ajid El-Karni prenosi sljedeći događaj:

Jedna žena se udala za čovjeka po imenu Ismail. On je bio ugledni alim, jedan od učenika čuvenog imama Malika. Kao rezultat tog mubarek braka, uskoro su dobili dječaka kojem su dali ime Muhammed. Međutim, kratko nakon rođenja djeteta, njen suprug Ismail preseli na bolji svijet, ostavivši svojoj supruzi i sinu veliki imetak. Majka je nastavila da odgaja svoga sina u duhu islama, imajući veliku želju da njen sin postane ugledan alim kao njegov otac. Toj njenoj namjeri velika prepreka je bila činjenica da je Muhammed od rođenja bio slijep, što mu je otežavalo putovanje do poznate uleme tog doba i u mnogome umanjilo šansu da postane veliki alim.

Svemilosni Allah, dž.š., Ukazao je njegovoj majci na vrata dove. Počela je iskreno, sa čvrstim ubjeđenjem u Allahovu, dž.š., svemoć, činiti dovu da vrati vid njenom djetetu. Ustrajala je u toj dovi sve dok nije jednu večer u snu  vidjela Ibrahima, a.s., koji joj reče: O robinjo Božija, Allah, dž.š., je zbog tvoje uporne dove vratio vid tvome djetu. Nakon što se probudila, otišla je do Muhammeda i uvjerila se da njen Muhammed normalno gleda. Veličanstven Ti si, Gospodaru naš! Ti Koji Udovoljavaš dovama onoga koji je u nevolji i Koji tegobe Otklanjaš! -uzviknula je.

Nakon što je Allah, dž.š., vratio vid njenom djetetu, majka je nastavila sa projektom obrazovanja svog sina i Allah, dž.š., je Darovao da on, nakon što je stasao u vrsnog alima, napiše najvjerodostojniju knjigu na dunjaluku, poslije Kur’ana, Sahihu-l-Buhari. Da, bio je to Muhammed b. Ismail El.Buhari.

Ovo je velika pouka za sve one koji su pokucali na vrata mnogih mudraca i medicinara, a nisu našli lijek. Pokucajte na nebeska vrata. Nemojte gubiti nadu u Allahovu, dž.š., milost. Nemojte odustajati od dove. Allahova nagrada vas neće zaobići, sve dok je upornost dio vašeg djelovanja u činjenu dove i dobra!

Evo prilike da ove novogodišnje (neradne) dane što više provedemo u dovi, od čega ćemo sigurno imati koristi, a da se klonimo raznih grijeha i besposlica koje su uobičajne u ovim danima.

Kader – sudbina

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dadne. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (El-Hadid, 22-23)

Sudbina je je jedno od najtežih pitanja ljudske misli uopće. Poslanik, s.a.v.s., je rekao da je kader Allahova tajna koju niko od Njegovih stvorenja ne može spoznati. Polemika i rasprava po ovom pitanju, u islamu je zabranjena.

Nažalost, današnji muslimani veoma često sasvim pogrešno tretiraju ovo pitanje pa kažu: “Sve je određeno, pa kako će me Allah kazniti za ono što mi je već odredio?!” Mnogima je kader opravdanje za njihov nerad i njihovu neodgovornost. S pravom je, jedan zapadni mislilac, primjetio: “Čudan je primjer muslimana. Prve generacije muslimana čvrsto su vjerovale u sudbinu i to uvjerenje je bilo uzrok njihovog elana, entuzijazma, požrtvovanosti i uspjeha na svim poljima. Sa takvim shvatanjem su osvojili cijeli svijet. Međutim, interesantno je da današnji muslimani vjeruju u potpuno isto – vjeruju u sudbinu, ali to njihovo uvjerenje je razlog njihovog nerada, lijenosti, neznanja, zaostalosti i svakog vida neuspjeha?!” Dakle, potpuno isto ubjeđenje, a rezultat potpuno suprotan. Stvar je u pogrešnom razumijevanju i postavljanju.

Zaista je nemoguće razriješiti spomenutu enigmu kada se stvari tako postave: “Zašto nas Allah kažnjava za ono što nam je On odredio?” Ali to je potpuno pogrešna postavka. Tačno je da sve što se dešava biva Allahovom voljom i Njegovim određenjem, ali je suština u tome što niko od nas ne zna šta mu je određeno, a svi znamo šta nam je naređeno. U momentu donošenja odluke niko ne zna šta mu je određeno i odredba mu nikako ne može poslužiti kao opravdanje da ne radi ono što mu je naređeno. Drugim riječima kazano- apsurdno je pravdati se onim što nam je nepoznato za ono što nam je poznato.

A kada se nešto desi, onda smo sigurni da je to Allahova odredba koja nimalo ne umanjuje odgovornost počinioca. Naprotiv ta spoznaja čovjeku u nevolji ublažava negativne posljedice, jer je svjestan da je to od Allaha, a Allah je Pravedan. A ako ga zadesi kakvo dobro on se neće uzoholiti, nego Allahu zahvaliti na lijepoj odredbi.

Molim Allaha da nam podari ispravno razumijevanje vjere! Amin!