Šta poslije ramazana?

Recept za sreću:
1 – Dan započni sa sabah-namazom i jutarnjim zikrom kako bi se spasio.
2 – Ne prekidaj sa traženjem oprosta (istigfarom), sve dok šejtan ne izgubi nadu.
3 – Ne prekidaj dovu, jer dova je uže spasa.
4 – Sjeti se da tvoje riječi meleki pišu.
5 – Budi optimista, makar se našao usred najveće oluje.
6 – Ljepota prstiju je u njihovom previjanju zbog tesbiha.
7 – Ako te okupiraju brige i problemi reci: La ilahe illallah!
8 – Svojim novcem kupi dovu sirotinje i naklonost bjednika.
9 – Duga, skrušena sedžda je bolja i od Alhamra dvorca.
10 – Razmisli prije nego što izgovoriš, jer samo jedna jedina riječ može biti kobna.
11 – Čuvaj se dove mazluma i obespravljenog.
12 – Prije čitanja knjiga, novina, sajtova, čitaj Kur’an.
13 – Budi uzrok privrženosti vjeri svojih ukućana.
14 – Bori se protiv svog nefsa da što više budeš u ibadetu, jer te tvoj nefs stalno navraća na loše.
15 – Poljubi ruke svojih roditelja, steći ćeš zadovoljstvo Gospodara.
16 – Tvoja stara odjeća je nova za siromaha.
17 – Nemoj se srditi, jer život je daleko kraći nego što ti misliš.
18 – S tobom je Onaj, Koji je najjači i najbogatiji od svih, to je Allah, s.v.t.
19 – Ne zatvaraj vrata uslišavanju dove griješenjem.
20 – Namaz ti je najbolji pomagač u poteškoćama i nedaćama.
21 – Kloni se lošeg mišljena, bit ćeš rahat i ti idrugi.
22 – Uzrok svake brige je udaljavanje od Allaha, zato se Njemu što više približi.
23 – Klanjaj namaz, jer on će s tobom ući u kabur.
24 – Ako čuješ nekog kako ogovora reci mu: Boj se Allaha!
25 – Što češće uči suru Tebareke, je ona spašava onog ko je redovno uči.
26 – Mahrum (gubitnik) je onaj ko je uskraćen skrušenog namaza i plačnog oka.
27 – Nemoj grditi muslimane griješnike!
28 – Svu svoju ljubav posveti Allahu i Njegovom Poslaniku.
29 – Oprosti onome ko te ogovorio, jer ti je poklonio dio svojih dobrih djela.
30 – Namaz, učenje Kur’ana i zikr su blistavi ukras na tvojim grudima.
31 – Ko se sjeti žestine džehennemske vatre, odoljet će izazovu griješenja.
32 – Isto kao što noć prođe, tako će i bol prestati, kriza proći i poteškoća nestati.
33 – Ostavi “rekla-kazala”, imaš djela, velikih kao brda, da ih uradiš.
34 – Klanjaj skrušeno, jer sve što te čeka manje je vrijedno od namaza.
35 – Mushaf drži pored glave, jer proučiti samo jedan njegov ajet vrednije je od dunjaluka i svega što je na njemu.
36 – Dunjaluk je lijep, a ljepši od njega si ti sa svojim imanom.
(Iz knige – “Najsretniji čovjek na svijetu”, šejha Aida el-Karnija)

Ramazan i teravije

Odnos prema ramazanu je pokazatelj našeg islamijjeta

Mjesec ramazan je mjesec posebnih Allahovih blagodati koje se ne mogu steći izuzev u njemu. To je jedinstvena prilika za vjernike muslimane, najposebnija u okviru cijele godine dana, da maksimalno iskoriste darovane blagodati. Zbog toga su ashabi, svjesni veličine ramazaskih blagodati, šest mjeseci prije njegovog nastupanja molili Allaha, dž.š., da ih poživi do sljedećeg ramazana, a šest mjeseci poslije njega molili Allaha, dž.š., da primi njihove ibadete u proteklom ramazanu. Pojačani ibadet tokom ramazana ogledao se kroz sve segmente njihovog života: teravih i noćni namazi, mukabele i pojačano druženje sa Kur’anom, zekat i dobrovoljni prilozi, okupljanje familije i prijatelja na iftarima, pomaganje siromasima…

Međutim, odnos prema svemu spomenutom u ramazanu od strane današnjih muslimana je zaista zabrinjavajući.

Teravih namaz je nazvan po tome što su ga ashabi i prve generacije muslimana toliko dugo klanjali da su se nakon selama određenog broja rekata odmarali. Muslimani Bošnjaci danas klanjaju teraviju tako kratko da o odmoru niko ne razmišlja, jer nije ni potreban. Do skora smo imali tako brze teravije da je bilo upitno koliko se ispunjavaju osnovni šarti ispravnosti. Tada su pojedine teravije sa jacijom i tespihom završavane za samo 25 min. Hvala Allahu, dž.š., nakon rata smo doživjeli da se stanje po tom pitanju znatno popravilo. Danas je norma teravih namaza, od ezana pa do dove, puni sat vremena u mnogim džamijama, iako se na svakom rekatu uči samo po jedan kraći ajet. Takav teravih namaz, iako kratak, ispunjava sve uslove valjanosti namaza i sa njim možemo biti zadovoljni. Naravno, ko želi više uvijek to može sam kući raditi. Nažalost, i dalje imamo određeni broj naših imama koji teraviju klanjaju znantno brže nego ostale namaze. Smatram da je svaka teravija, zajedno sa jacijom i tespihom, obavljenja u vremenu ispod 50 minuta upitna.

Ono što je također zabrinjavajuće jeste činjenica da veliki broj muslimana Bošnjaka klanja samo osam rekata naše teravije, koja je minimalna. To govori o jako niskoj svijesti o vrijednostima ibadeta u mubarek mjesecu ramazanu. Da su to bolesnici, starije osobe, ili radnici koji žure na posao, to bi bilo prihvatljivo. Međutim, radi se o grupama koje nastave sijeliti, počesto i u divanhanama samih džamija, uopšte ne osjećajući gubitak tako velikih blagodati, naročito kada se zna za hadis Poslanika, s.a.v..s, u kojem se govori o posebnoj nagradi onima koji ostanu do kraja namaza za imamom.

Zato savjetujem imamima kod kojih većina džematlija izađe iz džamije nakon osam rekata, da klanjaju samo osam rekata teravije, ali da uče na svakom rekatu po pola stranice. Tako ćemo imati pravu, a ne samo simboličnu, teraviju.

Još veći problem je činjenica da se u mnogim našim džamijama ovog ramazana broj klanjača znao umanjiti za duplo, samo zbog utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. To je pokazatelj ko nam je preći, Allah i Njegovo zadovoljstvo, ili naša pohota za fudbalom. Naravno, nije to tako samo sa Bošnjacima. Iznenadio sam se kada sam pročitao komentare pojedinih arapskih analitičara koji kažu da je u arapskom svijetu bilo daleko više komentara na rezultat utakmice između Njemačke i Brazila, nego na napade Izraela na Gazu u kojima se dnevno ubijaju na desetine muslimana.

To je, nažalost, stanje ummeta. Zato, neka se niko ne pita zašto nam je ovako stanje. Zašto se najviše prolijeva muslimanska krv? Zašto smo mi Bošnjaci izloženi ovolikim iskušenjima: ratovi, genocidi, zemljotresi, poplave…? U našem odnosu prema našoj vjeri je jedini ispravan odgovor na to pitanje. Naravno i u našem odnosu prema mubarek mjesecu ramazanu. Teško je konstatovati, ali u mnogim našim gradovima, pa čak i na selima, gotovo da se ne može prepoznati da je ramazan. Toliko muslimana javno mrsi da je to, uistinu, zabrinjavajuće.

Jedina mi je utjeha kur’anski ajet u kojem stoji: “Većina njih, ma koliko ti nastojao, neće vjerovati!”

Sljedeće što ukazuje na slabu svijest današnjih muslimana po ovom pitanju jeste činjenica da se broj klanjača na teraviji kako ramazan odmiče smanjuje, umjesto da bude obratno. Tako u zadnjoj trećini ramazana, koja je najvrednija, broj klanjača bude najmanji.

Ali, vratimo se onima koji hoće. Svaki musliman, svjestan vrijednosti mubarek mjeseca ramazana trebao bi da nastoji sljedeće:

  • Da prouči minimalno jednu hatmu, pored mukabele u džamiji, a optimalno bi bilo da to budu tri hatme u ramazanu, obzirom da je sunnet da u svakom mjesecu prouči po jednu;
  • Da pored teravih namaza klanja što više noćnog namaza, u džematu ili sam;
  • Da uplati zekat i sadekatul-fitr, te što više dobrovoljnih priloga siromašnima i potrebnima;
  • Da organizuje iftare za rodbinu i prijatelje, svjestan nagrade za onoga ko omrsi postača za iftar;
  • Da se priljuči nekoj od općekorisnih društvenih akcija kojih je danas zaista mnogo;
  • Da smanji bespotrebna sijela, surfanja i gledanje kojekakvih serija sa korisnim islamskim sadržajima.

Molim Svevišnjeg Allaha, dž.š., da ukabuli naš post, naše ibadete, naša dobra djela i naše dove koje smo učili u ovom mubarek mjesecu.

Najnoviji šijitski uradak

Novi šijitski napad na Buharijinu zbirku hadisa:

U situaciji kada međumuslimanski sukobi u Siriji, Iraku, Jemenu… bukte, šije i dalje nastavljaju sa ispoljavanjem svoje neizmjerne mržnje prema svemu što je sunnijsko. Naravno, oni to čine na sebi svojstven način i uvijek ističu borbu protiv vehabizma, kako bi stekli naklonost mnogih koji imaju vidan otklon prema ekstremizmu, a kojeg ispoljavaju pojedinci koje oni nazivaju vehabijama.

Najnoviji primjer takve mržnje jeste šijitski uradak na YouTubu-u, koji je uredno preveden na naš bosasnki jezik pod naslovom: Veliki ashab Jezid ibn Šehab, r.a.

Radi se o materijalu koji izaziva zgražavanje, ali, nažalost, itekako oslikava mržnju šija prema sunnijama. Mene, u ovom slučaju, zabrinjava činjenica da oni i dalje nastavljaju propagandu protiv Buharijeve zbirke hadisa koja je, kod nas sunnija, neprikosnoveni izvor u hadiskoj nauci. Ismijavajući, na veoma vulgaran način “vehabije”, oni navode primjere “nesuvislih i razumu neprihvatljivih” predaja u Buhariji.

Dovoljno je samo pogledati spomenuti materijal pa da se čovjek uvjeri kolika mržnja izbija iz njih.

Niko ne govori o neviđenoj torturi šijitske vlasti u Iranu i Iraku protiv sunnija. Javna pogubljenja sunnija u Iranu su gotovo svakodnevna vijest, a otvorena pobuna sunnija protiv zločina šijitske vlasti nad njima u Iraku najbolji je dokaz koliko su ugroženi. Nekoliko hiljada sunnijskih džamija je srušeno u Iraku, da bi se sada pojavili famozni daiševci i porušili nekoliko šijitskih svetišta, te tako postali alibi iračkom režimu da pridobije međunarodnu naklonost u nepravdi koju čine prema sunnijama.

Poslije svega što se do sada objelodanilo na našim prostorima po pitanju šijitskog djelovanja, mislim da je vrijeme da Islamska zajednica zauzme jasan stav i prekine saradnju sa svim šijitskim i prošijitskim organizacijama koje djeluju u BiH i nažalost, veoma često, kao paravan za svoje aktivnosti koriste podršku Islamske zajednice.

Žao mi je što sam prinuđen da u ovom mubrek mjesecu ramazanu pišem ovakav tekst, ali spomenuti materijal je nešto što zorno ukazuje da se takvim aktivnostima moramo suprotstaviti.

 

 

 

 

Smrt je najbolji vaiz

Smrt

Neko reče: “Ukop umrlog je pouka,” a drugi odgovori: “iskopan prazan kabur je još veća pouka; on je rezervisan za živog koji je među nama.”

 Savjet 

Nemoj nikome uskraćivati njegovu radost i nemoj žalostiti  ničije srce, jer naši životi su kratki, a u kaburu ćemo trebati onih koji dovu čine za nas, a ne protiv  nas. 

Ibn el-Dževzi, r.a., veli: “Braćo moja, čuvajte se dunjaluka, jer je on opasniji od sihira Haruta i Maruta. Oni rastavljaju supruga od supruge, a dunjaluk rastavlja roba od svoga Gospodara.”

Ajvatovica – između onih koji je osporavaju i onih koji je odobravaju

U tradiciji muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, nailazimo na razne običaje i manifestacije koje se smatraju islamskim i uvrštavaju u islamsku tradiciju Bošnjaka, a nemaju nikakvo utemeljenje u islamu. Jedna od najvećih manifestacija Bošnjaka takve vrste, na godišnjem nivou, svakako je Ajvatovica.

Ajvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji. Svima nama je dobro poznato da je, po hadisu Poslanika, s.a.v.s., namaz u Mekki, Džamiji Poslanika, s.a.v..s, u Medini i Aksa džamiji u Kudsu vredniji od namaza na ostalim mjestima, te se analogno tome može kazati i za dovu na ta tri mjesta isto. Zato pojam dovišta nećete naći u islamskoj literaturi, niti ćete ga naći bilo gdje kod muslimana u svijetu, izuzev nas Bošnjaka. Po mnogim istraživačima, taj pojam datira još iz predislamskog doba na ovim prostorima. Zato nema nikakve osnove za tvrdnje da je to islamski običaj i svrstavati ga u islamsku tradiciju Bošnjaka.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji Nusret ef. Abdibegoviću, poprima savim drugo značenje, koje itekao ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznenađen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi.                            

Ali, pisanje našeg uvaženog akademika o “utemeljnosti kazivanja o rastupanju ajvatovičke stijene kao događanju čuda potrebno je navoditi (i podsjećati na) mitove pećine iz Kur’ana, potom, naravno, i “rastupanje” ili “rascepljenje” Mjeseca, koje je je oslovljeno Kur’anom…” nikako ne mogu opravdati simbolikom na koju se poziva. Ovom prilikom neću govoriti o tome šta znači kur’anska kazivanja nazivati mitovima. To mogu orijentalisti koji nisu muslimani, ali mi muslimani, koji vjerujemo u apsolutnu istinitost svakog kur’anskog iskaza, u bilo kojem slučaju takvu terminologiju ne bismo smjeli prihvatati.

Zatim podnaslov: “Ajvatovica, mala Ćaba – lokalna replika hadža na periferiji Bosne i Hercegovine”, u kojem naš akademik poredi “obrede” Ajvatovice sa obredima hadža, nikakvom simbolikom ne možemo opravdati. On poredi brdo na kojem se nalazi Ajvatovica sa Arefatom, Crni kamen u Kabi sa ajvatovičkom stijenom…

Kako naš akademik na kraju svoga rada poziva u zaštitu Ajvatovice od “političke  travijacije i pragme” te “zaštitu zadivnih simbola pobožnosti na Ajvatovici” od pukih signala stranačke i političke bezobzirnosti, tako ja nalazim sa shodno da pozovem na zaštitu Ajvatovice od shvatanja i tumačenja koja su u kontradiktornosti sa osnovnim islamskim učenjem, te pozivam našu ulemu da ozbiljnije shvate ovaj problem i o njemu otvoreno pišu i govore, naročito na hutbama u danima Ajvatovice.

U suprotnom, i dalje ćemo biti u situaciji da gledamo reportaže naših medija sa Ajvatovice u kojima jedan od naših vrijednih muslimana izjavljuje kako je bio dva puta na hadžu u Meki, ali kako se to ne može ni porediti sa Ajvatovicom, ili gledati naše vrle Bošnjake muslimane kako klanjaju pored Kafijina mezara, okrećući se prema njemu, a ne prema Kibli.

Smatram da bi Islamska zajednica trebala organizirati ozbiljniji naučni skup, na kojem će naša ulema napraviti detaljnu analizu Ajvatovice i konkretne prijedloge u kojem smjeru bismo trebali ići, kada je Ajvatovica u pitanju.

Nije li dio naše tradicije običaja vezanih za Ajvatovicu, do nedavno bio, da žene ne idu na brdo prema stijeni, nego ostaju u Pruscu? No, mi smo tako olahko prihvatili  promjenu tradicije svojih običaja  i složili se sa novonastalom situacijom, koja je sigurno u suprotnosti sa islamskim propisima. Zašto se ne bismo ponovo vratili toj pozitivnoj tradiciji Ajvatovice i organilizirali taj veliki skup sa zajedničkim namazom i dovom u neposrednoj blizini stijene, dok bi žene mogle da se zadrže u Pruscu i na znatno blaži način emocionalno dožive cijelu manifestaciju?!