Muhammed Kutb

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.
Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice. I u ovom nastavku govori se o prvom temelju imana, tj. o vjerovanju u Allaha dž.š.

POJAVLJIVANJE VJERE KOJA JE UROĐENA U ČOVJEKU PRILIKOM TEŠKIH ISKUŠENJA
Čovjek se oholi i tvrdoglavo odbija iman dok se nalazi u dobru. Ponekad ga raskoš i izobilje još više udalje od Allaha, dž.š., ukoliko je njegovo srce bolesno. Međutim, kada se nađe u teškim trenucima čovjeku ponestaje snage i on prestaje da se oholi i da odbija tu veliku istinu.

UTJECAJ TEŠKIH ISKUŠENJA NA ČOVJEKA
1 – Teška iskušenja otkrivaju čovjekovu slabost, bespomoćnost i potrebu za pomoću. Tada nestaje njegove isprazne uobraženosti kojom se oholio prema Allahu i ljudima.
2 – S druge strane, tada se budi iman koji se nalazi u dubini njegovog bića. Allah, dž.š., kaže: “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali”.
3 – On tada zaboravlja sve one koje je obožavao mimo Allaha, ili zajedno sa Allahom, a zaboravlja i svoje nevjerstvo ako je bio ateista. On se u tom trenutku iskreno i iz dubine svoga srca okreće istinskom Allahu i samo Njega zove da ga izbavi iz nevolje u kojoj se našao.
Kur’an ljude suočava sa stvarnim stanjem kako bi im otkrio njihovu pravu vrijednost. Kur’an ide i dalje, pa ih suočava sa još jednom istinom koja im ukazuje na to koliko su odlutali od pravog puta.
Kamo sreće da oni – nakon što su u teškim momentima, razlučili istinu od neistine, spoznali Allaha, shvatili da jedino Allah može pomoći u bezizlaznim situacijama – da samo Njega obožavaju i samo Njemu dove upućuju, kamo sreće da su poslije svega toga ostali na pravom putu!
Naprotiv, zbog zablude i bolesti u kojoj se nalaze, oni se odmah, nakon što ih nedaća, zbog koje su se iskreno obraćali samo Allahu prođe, vraćaju svojoj uobičajenoj praksi, kao da se ništa nije desilo. Kao da oni nisu bili u velikoj krizi tokom koje su iskreno u Allaha povjerovali.
Ovo su činjenice s kojima ih suočava Kur’an časni, kako bi se zapitali za svoje stanje i napustili zabludu u kojoj se nalaze, te postali sljedbenici istine: “Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.”
“On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu, dž.š: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!”
Ovo su kur’anska ajeta iz sure Junus koja odslikavaju opće stanje čovjeka kojeg zadesi nevolja te pribjegne Allahu, dž.š, i samo od Allaha, dž.š, traži da otkloni njegovu tegobu. Ajeti čovjeka u nevolji opisuju u svim njegovim stanjima. Ako ga je savladala bolest zbog koje leži na strani, on Allaha priziva ležeći. A ako ga nevolja zadesi u sjedećem ili stojećem stanju on se Allahu, dž.š, obraća sjedeći, ili stojeći. Dakle, ako ga nedaća zadesi u bilo kojem stanju on se Allahu, dž.š, skrušeno moli da ga oslobodi te nedaće. Može se desiti da nevolja koja čovjeka zadesi bude psihičke, a ne fizičke naravi. On će, i u toj situaciji, uputiti dovu Allahu, dž.š. Čovjek u nevolji čini dovu Allahu, dž.š., u svakoj situaciji jer je nevolja koja ga je spopala prisutna u svakom stanju.
Da li se čovjek, nakon što mu Allah, dž.š., nevolju ukloni, sjeti kako je u momentu nevolje bio iskreno usmjeren ka Allahu, dž.š, i u svojoj nutrini bio siguran da mu niko drugi osim Allaha, dž.š, nije u stanju pomoći? Naprotiv! “A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.”
Kur’anski iskaz u ovim ajetima precizno opisuje stanje čvjeka koji je spašen nevolje u kojoj se bio našao, bilo da se radi o fizičkoj ili psihičkoj nevolji. Tek što ga je nevolja prošla on se uzoholi, napuše i nadmeno “prolazi” bez imalo osvrtanja, kao da do skora nije jecajući molio Allaha, dž.š, da mu pomogne. On je već zaboravio! “Kada čovjeku milost Našu darujemo, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kada ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.”

Čovjek u nevolji iskreno se obraća Allahu
Druga dva spomenuta ajeta iz sure Junus opisuju posebnu situaciju. Ta dva ajeta govore o grupi ljudi koji su se ukrcali na lađu kada je vrijeme bilo izuzetno povoljno i bez vjetra. Lađa ih je lahko nosila po mirnoj morskoj površini. Oni su bili radosni zbog takvog stanja i uživali u predivnom putovanju. Iznenada se pojavi jaka bura koja sve u trenu promijeni. U jednom momentu su se izmijenila njihova osjećanja, prilike i razmišljanja. Odjedanput je njihovu smirenost zamijenila uznemirenost i njihovu radost zamijenila zabrinutost. Na njihovim smirenim i ozarenim licima naglo se pojaviše tragovi straha i nedaće. Kome da se u takvom stanju obrate? U tim trenucima ih ne može niko spasiti osim Allaha, dž.š,. “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!”
Nakon što su izgubili svaku nadu njihova srca usmjerila su se ka Allahu, dž.š,. Oni su shvatili da im nema spasitelja u datoj situaciji izuzev Allaha, dž.š. Nevolja je daleko veća od njihove moći i oni su pred njom potpuno nemoćni. Čovjek se uzoholi i nasilnički ponaša iz osjećaja snage i moći, smatrajući da ga niko i ništa ne može poraziti. Međutim, kada vidi kako njegova moć potpuno nestaje a nevolja se stalno povećava i kada ostane bez ikakave nade, tek tada sebe vidi u pravom svjetlu. U tom stanju nestaje njegovog lažnog kibura i silništva, te on pribjegava istinskoj snazi: snazi Svevišnjeg Allaha, čvrsto vjerujući da ga samo ona može spasiti i da je sve drugo ništavilo…
Kur’anski izraz ovu činjenicu veoma jasno ističe: “… iskreno se mole Allahu” U tom kritičnom trenutku, trenutku potpunog beznađa i bespomoći, čovjekova svijest o Allahu, dž.š, postaje potpuno jasna i duboko ukorijenjena u njegovom biću, kao da je ta istina u njegovom biću do tada bila prekrivena nekom koprenom koja je nestala te se ta istina odmah pokazala. Tada čovjekova usmjerenost ka Allahu, dž.š, biva potpuno iskrena. Prijeteća opasnost je zastrašujuća a jedini izlaz je kod Allaha, dž.š. Tada se čovjek čvrsto i iskreno drži tog izlaza. Kada se ljudi u takvom stanju iskreno Allahu, dž.š, obrate oni su potpuno iskreni: “Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” To zato što oni, u momentima nedaće, osjećaju da će im se Allah, dž.š., možda smilovati i spasiti ih iz nedaće u kojoj su se našli ukoliko se Njemu pokaju zbog svojih loših djela i vrate pravom putu. Njih strah dovede u situaciju iskrenog pokajanja i obećanja da će biti zahvalni. A zahvalnost se manifestuje isključivo pokornošću Allahu, dž.š.
Međutim, pitanje je: Koliko ta osjećanja ostaju iskrena?! Samo dok ne prođe nevolja. “A kad ih On izbavi, oni odjednom, bez ikakva osnova, čine nered na Zemlji!” Kako li je samo loš i nesretan taj čovjek!
Koprena koja je u njemu prekrivala istinu o Allahu, dž.š., ponovo se spustila i njegovo srce je ponovo zaprljano prljavštinom koja se prije toga na njemu bila naslagala. To stanje istinske spoznaje bilo je samo privremenog karaktera, prouzrokovano nevoljom koja ga je zadesila. Kada je te nevolje nestalo on se odmah vratio gafletu u kojem je prije bio.

Nepravdom čovjek čini štetu samome sebi
“O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti…”
Da, zaista je to samo kratki ovodunjalučki užitak. Taj prividni i kratkotrajni užitak njih odvodi od sjećanja na Allaha i budući svijet. Oni se potpuno odaju tom prividnom užitku i zaboravljaju na sve ostalo. Međutim, nepravda koju čine samo njima štetu nanosi. Jer, šta poslije kratkotrajnog užitka koji je ograničen trajanjem ljudskog života, ukoliko bi taj užitak potrajao cijeli ljudski život?! “…nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!” Tada će potpuno nestati tog užitka i svakog sjećanja na njega. Njemu neće preostati ništa drugo osim njegovog jadnog završetka u džehennemskoj patnji.
Ovo značenje se u Kur’anu ponavlja na više mjesta: “Reci: ‘Ko vas iz strahota na kopnu i moru izbavlja kad mu se i javno i tajno ponizno molite: ’Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni!’”
“Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan!”
“Čovjeku ne dosadi da bogatstvo traži, a kada ga neimaština zadesi onda očajava i nadu gubi. Kad ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: ‘Ovo sam i zaslužio i ja ne mislim da će čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka Džennet.’ A Mi ćemo one koji nisu vjerovali sigurno o onom što su radili obavijestiti i da iskuse patnju tešku – doista ćemo im dati.”
(Nastavit će se inša-Allah)
S arapskog preveo:
Dr. ZuhdijaAdilović