Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[1]

Ovo je obraćanje ljudskoj svijesti i razumu ujedno. Ranije smo spominjali da se Kur’an često obraća ljudskoj svijesti i razumu u istom kontekstu i da to ima poseban značaj. Međutim, mi ćemo, ovdje, naglasiti razumske dokaze, jer smo u prošlom poglavlju dovoljno govorili o svijesti.

U prvom ajetu, nakon zahvale Allahu, dž.š., i salavata na Njegove robove koje je posebno počastio objavom, slijedi pitanje koje je upućeno cjelokupnom ljudskom biću, ali prije svega njegovom razumu: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?”

Odgovor na navedeno pitanje zahtijeva komparaciju, ako je ona uopće moguća, između Svevišnjeg Allaha i lažnih bogova koje pojedini obožavaju pored Njega, ili bez Njega.

Kur’anski tekst odmah nudi ljudskom razumu ono što će mu pomoći da sazna pravi odgovor na spomenuto pitanje, ukoliko on, zbog bilo kakvog razloga, taj odgovor ne zna. Prvo što mu Kur’an na tom planu nudi jeste drugo pitanje koje je veoma jednostavno, ali ako dođe do odgovora na njega odmah je saznao i odgovor na prvo pitanje. U drugom ajetu se postavlja pitanje: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? Ko vam je s neba kišu spustio te njome oživio vrtove predivnog izgleda? A vi niste mogli oživjeti njihovo drveće da nije bilo vode koju je Allah s neba spustio i osobine rasta, koju mu je Allah podario, nakon dodira s vodom.

Prije nego što čovjek odgovori na ovo pitanje, Kur’anski tekst mu već upućuje treće pitanje, koje, ustvari, sadrži odgovor na drugo: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?!”

Tako kur’anski tekst čovjeka stavlja u bezizlaznu situaciju, izuzev ukoliko da jedini ispravan odgovor na sva postavljena pitanja. “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Naprotiv, ne postoji!

Na prethodno pitanje, takođe, moguće je dati samo jedan odgovor: “Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo.” To je Allah!

Nakon odgovora na prvo pitanje, s kojim je započeta ova cjelina, takođe je postao jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?” Svakako, Allah!

Dovoljno je ljudskom razumu i njegovoj svijesti da čovjek prizna da je samo Allah, dž.š., jedan i jedini Bog kome sudruga nema. Međutim, Sveznajući i Mudri Allah, dž.š., zna da je ljudska narav takva da je treba konstantno upozoravati i podsjećati. Zato kur’anski kontekst nastavlja istu seriju pitanja: drugi, treći, četvrti i peti put.

“Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi.”

Prva serija pitanja se odnosi na stvaranje nebesa i Zemlje, na vodu koja se spušta s neba na Zemlju, na vrtove koji rastu pomoću vode koja se spušta. Druga serija pitanja u potpunosti se odnosi na Zemlju. U njima se spominje činjenica da je Zemlja učinjena nastambom za čovjeka; on na njoj nalazi opskrbu i sve što mu je potrebno za život do određenog vremena. Zatim se spominju rijeke koje se na Zemlji nalaze. Zatim, brda koja su namještena da Zemlju čine stabilnom. Zatim, pitka voda koju je Allah, dž.š., pripremio živim bićima da je piju, a koja je odvojena od slane vode kojom su prepuna mora i okeani… Sve su to znakovi Allahove, dž.š., milosti prema čovjeku i ujedno znakovi Njegove moći. Ko je drugi, mimo Svemogućeg Allaha, u stanju da sve to učini na takav način?! Nakon toga pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” dolazi na pravo mjesto. Odgovor na to pitanje već je dat poslije prethodne serije pitanja, ali on sada dobija još jaču potvrdu.

Treća serija pitanja odnosi se na  čovjekovo okruženje. Upozorava ga na ono što mu se dešava, ali čovjek, zbog svoje nemarnosti, to zaboravlja. “Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.” Koji je dao da generacije nasljeđuju druge, da na zemlji nasljeđujete svoje očeve i da se njome koristite u svom životu. Zar se sve to dešava samo od sebe? Kako bi se to uopće dešavalo da vas Allah, dž.š., nije izveo iz kičmi vaših očeva? Kako bi se to dešavalo da Allah ne daje da zemlja iza njih ostaje kako bi je vi naslijedili? Zatim dolazi toliko puta ponovljeno pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Odgovor je, svakako, isti.

Četvrta serija pitanja takođe se odnosi se na čovjeka, ali ovaj put ta pitanja ga podsjećaju na druge Allahove, dž.š., blagodati prema njemu: “Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje…” Danju vam put pokazuje pomoću Sunca, ali vi zaboravljate Njegove blagodati. Zato se sjetite upute u tminama noći na kopnu i u moru. U toj situaciji, vi ćete tražiti put, ali ga nećete naći, izuzev s Allahovom, dž.š., pomoći putem zvijezda koje vam pomažu da odredite pravac, ili putem Mjeseca koji vam svojom svjetlošću razotkriva dio tmine, ili putem svijeća i svjetiljki na čije pravljenje vas je uputio Allah, dž.š. Zatim, Allah, dž.š., čovjeka podsjeća na drugu Njegovu blagodat: “…i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred (kiše) milosti Svoje šalje.”  “Zar pored Allah postoji drugi bog?” Naprotiv! “Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju!”

I nakon svega slijedi zadnja serija pitanja koja se odnose na nebesa i Zemlju i međusobno povezuju ono što se na njima nalazi, a zatim slijedi pitanje o proživljenju nakon smrti: “Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje.” Zar ima neko drugi pored Allaha ko je u moćan da iz ničega stvori i da to ponovo učini kad hoće? Ima li neko drugi da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje? “Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”

Dok kur’anski tekst stigne do svog cilja, ljudska savjest i njegov razum takođe stignu do svog cilja – čvrste spoznaje velike istine da je Allah jedan i da mu sudruga nema. Kada je, na kraju, došao izazov: “Dokažite, ako istinu govorite!” odgovora na taj poziv nije bilo, nego ostaju samo potpuno ubjeđenje i predanost Njemu.

“Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni -, a ti reci: “Pa zašto Ga se onda ne bojite?” To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete? Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive. Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Pa kuda se onda odmećete? Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” i odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?! Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”[2]

Kontekst ovih ajeta približan je kontekstu prethodnih ajeta iz sure En-Neml, međutim postoje dvije razlike:

Prva: U prvom kontekstu spominju se Allahovi, dž.š., znkovi na nebesima, Zemlji i u samim ljudima, a zatim  se postavlja pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Prirodan odgovor na ovo pitanje u spomenutom kontekstu svakako je: Ne! Ne postoji drugi bog pored Allaha. Nepostoji sudrug Allahu, dž.š., u stvaranju, upravljanju i vladanju svime.

U tom kontekstu akcenat se stavlja na takozvane posrednike, upravo na njih, i u potpunosti negira njihovo postojanje. Oni se ovdje ne niječu direktno nego se njihovo postojanje niječe putem pitanja koje se konstantno ponavlja: Ima li neko od vaših takozvanih bogova da radi to i to od onoga što Allah, dž.š., čini? Ako je odgovor negativan – a on po naravi stvari mora biti negativan – šta onda “posrednici” uopće rade? A ako oni ništa ne rade, kakva je svhra njihovog postojanja? Oni, dakle, uopće ne postoje, jer ništa ne rade!

Druga: Ovaj kur’anski kontekst budi ljudski razum iz gafleta i upućuje ga na ispravan način razmišljanja. Razumu, koji je Allah, dž.š., stvorio da razmatra i razmišlja, nije dozvoljeno da se povodi za pukim pretpostavkama, bez jasnih i logičkh dokaza koji bi ih potvrdili. Poznato je da pretpostavke ne mogu zamijeniti istinu. Oni koji se povode za pretpostavkama dužni su da napuste taj pogrešan metod i da slijede ispravan put, put istinskih i jasnih dokaza.

Prvi ajet počinje pitanjem koje zaista okupira ljudski razum: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje? Čije su djelo sluh i vid? Ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo? Ko upravlja svim”? To su brza – tzv. blic-pitanja koja istovremeno obuhvataju razne oblasti. Ona ljudskom razumu daju prostora samo za jedan jedini odgovor: “Allah”! – reći će oni.” Ako je tako i ako ste već spoznali pravi odgovor na sva ta pitanja, zašto se onda Allaha ne bojite?

“To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?”

Allah Koga ste vi spoznali i za Koga znate da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje, da vid sluh i vid daje, da jedino On živo iz neživog izvodi i da samo On upravlja svime. To je vaš istinski Gospodar. Niko drugi ne može posjedovati epitete božanstva osim Njega. Pa kako se onda okrećete prema nekom drugom. Kako odstupate od jasne istine i stranputicu slijedite? Zaista, onaj koji istinu promaši mora sljediti zabludu!

“Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive.” Zato što su oni uporni u odbijanju istine, te zbog toga u zabludu zapadaju.

Zatim dolazi razgovor na koji smo ukazali: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Ako odgovor bude negativan, a sigurno će biti, onda: “Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Ako je tako jasno da samo Allah, dž.š., stvara iz ničega i da samo On to može ponovo učiniti, a da oni koje oni nazivaju Allahovim suparnicima ne mogu stvoriti iz ničega: “Pa kuda se onda odmećete?” kako se okrećete od istine i sljedite neistine i potvore?

Zatim dolazi drugi razgovor: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” odgovor je, kao i prethodni put negativan, jer nije zapamćeno da je ijedan od njihovih lažnih bogova objavio knjigu kao uputu čovječanstvu, niti poslao poslanika sa tom zadaćom. Ako je to tako, onda ti odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Samo On šalje poslanike, objavljuje knjige i ljude poziva u ono što je za njih dobro i na ovom i na budućem svijetu. “Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”[3]

Kontekst ide dalje i nastavlja sa sljedećim korakom u razgovoru: Ako samo Allah, dž.š., upućuje ka istini, a lažni bogovi ne upućuju, pa koga je onda preče slijediti? “Pa da li je onda dostojniji da bude poštovan onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi?” Je li preče Allaha slijediti, ili one koji ni sami nisu na pravom putu, izuzev ako ih neko drugi uputi? Spomenuta kur’anska ajeta ukazuju na kipove koje su predislamski Arapi obožavali. Međutim, ona se podjednako odnose na sve ka čemu ljudi streme mimo Allaha, u svakom periodu džahilijjeta. Sve što ljudi mimo Allaha veličaju ne posjeduje uputu, a ljudi misle da će ih to uputiti. Čemu će onda oni uputiti nego zabludi? “Šta vam je, kako rasuđujete?!”

Gdje vam je razum kojim prosuđujete? Kako vas je razum doveo do tako pogrešnih zaključaka, da svojim riječima i djelima potvrđujete da vam je preče lažne bogove slijediti nego Svevišnjeg Allaha, a vi znate da oni nisu u stanju sami sebe uputiti, a pogotovo ljude.

Razlog je u tome što se oni, u tome, ne oslanjaju na svoj razum. Da su se na razum oslonili došli bi do pravilnog zaključka. Jasni dokazi i argumenti postoje, ali oni slijede samo pretpostavke koje ih u zabludu odvode. “Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini.” A Allah najbolje zna šta oni čine: “Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”

“Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?![4]

Ovaj ajet sadrži najveći izazov kroz historiju zalutalom ljudskom razumu. Međutim, kao da je objavljen onima među nama danas koji su zalutali i poriču Allahovo, dž.š., postojanje, te se tako srozavaju do najnižih razina zablude i nevjerstva.

Oni su do te mjere otišli u zabludu, ali, ustvari, oni ne niječu Allahovo, dž.š., postojanje, jer je nemoguće da ljudska narav, ma koliko zalutala, niječe postojanje Tvorca. Oni, se ko zna iz kojih razloga, samo ohole i pretvaraju da niječu Allahovo postojanje.

Čak su i oni koji su živjeli u sjeni ateizma, u komunističkim državama, i bili u situaciji da ateizam uče u školama i koji su odgajani u tom duhu, čak i oni su nijekali Allaha samo zbog takvog okruženja i straha do vladajućeg režima. Evo primjera koji to najbolje potvrđuje:

Kada se Jurij Gagarin, prvi kosmonaut, vinuo u kosmos, bio je ushićen ljepotom svemira koju je tada vidio. On je vidio svemir u sasvim drugom svjetlu, potpuno različit od slike koju mi svakodnevno vidimo sa površine zemaljske kugle, okruženi zračnim omotačem. On nije vidio plavo nebo, kao što ga mi vidimo. On je vidio potpuno crno nebo, a na njemu izuzetno blistave planete i zvijezde. Prizor je bio, kako ga opisuju kosmonauti, kao komad crnog plišanog platna ukrašenog sjajnim draguljima.

Gagarin je bio iznenađen onim što je vidio – novim iskustvom i novim prizorom. Već smo govorili o tome da novi prizori bude zamrlu ljudsku svijest i uspavana ljudska osjećanja. Tako se i u konkretnom slučaju svemir pokazuje u novom svjetlu, onakav kakvog ga čovjek nije vidio. Tada čovjek spoznaje mnoge znakove u svemiru koje prije nije primjećivao. Jednostavno, osjeća Allahovo, dž.š., prisustvo u svim detaljima ogromnog svemirskog prostora.

To se upravo desilo Gagarinu. On je u jednom momentu zaboravio na ateizam u čijem duhu je odgajan tokom školovanja. Zaboravio je sve lekcije u kojima je slušao o tome da Boga nema. On je lebdio u svemiru ushićen Allahovim, dž.š., stvaranjem i zadivljen jasnim dokazima Njegove moći koju je tada vidio.

Kada se spustio na Zemlju dao je prvu izjavu brojnim novinarima koji su ga dočekali: “Kada sam se vinuo u kosmos obuzela me njegova ljepota te sam počeo tragati za Bogom!”

Tako progovara ljudska narav kada se suoči sa Istinom. To se desilo unatoč ateizmu kojemu je učen Gagarin![5]

Zaista je nemoguće da ljudska narav zaniječe Alahovo, dž.š., postojanje! “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo.”[6]

Ono što se u stvarnosti dešava jeste da čovjek koji je zalutao samo oholo želi zaobići ovu istinu, jer ne želi da se pokori Allahu, dž.š. Kada bi otvoreno priznao Allahovo, dž.š., postojanje onda bi bio prinuđen da Mu se pokorava i da Ga obožava, a on to, zbog nečega, ne želi. Umjesto da se pokaže njegova slabost i nepotpunost tim priznanjem, on počinje da “filozofira” i tvrdi da ne vjeruje u postojanje Boga.

Nemoguće je da ljudska narav niječe Allahovo, dž.š., postojanje, dok je cijeli svemir oko nje, sa svim što je u njemu, upućuje na tu istinu. U protivnom, kako će odgovoriti na pitanje početka stvaranja? Kako će riješiti tu zagonetku ukoliko ne prizna da Allah, dž.š., postoji? Kako je nastalo sve ono što naša osjetila osjećaju a što se ne može poreći? Kako su nastala nebesa, Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezde, planete… sve što je na Zemlji zajedno sa samim čovjekom?

Kako je sve to nastalo? Bez tvorca? Tek tako, ni iz ničega! Samo od sebe!!! Zatim, kako je sve to tako skladno uređeno? Zatim, kako je taj sklad ostao očuvan milionima godina koje ljudski razum nije u stanju pojmiti, a da se nikada ne poremeti?

Zar se sve to dešava bez tvorca? Može li razum prihvatiti tako nešto, pa čak iako je zalutao i ako tumara u tami?

Tvrde da je “priroda” tvorac! Lažu! A šta je to, zapravo, priroda?!

Oni tvrde da priroda stvara sve i da je njena moć neograničena![7] Subhanallah, zar to nije Allah? On je Onaj koji sve stvara i čija moć nema ograničenja. Zašto onda da Allaha nazivamo prirodom? Ima li u ovom čudnom imenovanju Boga ikakve logike? Ne, ovdje su po srijedi samo hirovi i strasti, a ne razum, niti “filozofija“! Hir koji čovjeka sprečava da prizna istinu, iako se ona nalazi u njegovoj nutrini. On je svjestan da je Allah Istina. “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.”[8]

Međutim, Kur’an im, još prije 1400 godina, upućuje izazov koji još traje i koji će trajati sve do Sudnjeg dana: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” Da su sami sebe stvorili, to ne tvrde ni najzalutaliji među ljudima. Ostalo je prvo pitanje bez odgovora: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni?” To je zašutkujuće pitanje na koje ni najoholiji nije u stanju pozitivno odgovoriti. Ostaje samo jedan odgovor. A to je da postoji Tvorac koji je sva stvorenja stvorio svojom moći i da samo On, bez ikakvog sudruga, svime upravlja. To je činjenica koju ljudska narav nije u stanju poreći, ma koliko odlutala i ma koliko u zabludi daleko otišla. Tu činjenicu samo oholi poriču svojim jezicima zato što im teško pada da Allaha, dž.š., obožavaju. “Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”[9]

Mi od Allaha, dž.š., zaštitu tražimo, kako nam je naredio, i istovremeno vjerujemo da oni koji Allaha, dž.š., negiraju to ne čine stvarno, nego se samo pretvaraju. Čak i ako neka koprena prekrije njihova srca, duše, sluh i vid, oni mogu prepoznati istinu o Bogu, kao što se to desilo Gagarinu.

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Razumski dokaz

Kao što se obraća ljudskoj svijesti i upućuje je na istinsko značenje obožavanja samo i isključivo Allaha, dž.š., Kur’ani-kerim poziva ljudski razum da razmisli i prostudira Allahove, dž.š., znakove u svemiru, kako bi shvatio njihovu poruku. Evo nekoliko ključnih pitanja o kojima ljudski razum mora porazmisliti:

1 – Da li je moguće da je ogromni kosmos nastao sam od sebe – bez tvorca?

2 – Je li moguće da ogromni kosmos, sa svime što je u njemu, finkcioniše sam od sebe, bez Sveznajućeg i Svemogućeg tvorca Allaha?

3 – Je li moguće da svemirom vlada i upravlja bilo ko pored Svevišnjeg Allaha?

4 – Da li raznovrsni znakovi i pokazatelji Allahove moći u svemiru ukazuju na to da bi On mogao ostati nemoćan u bilo kom smislu, kada je u pitanju: stvaranje, upravljanje, opskrba, oživljavanje, usmrćivanje, proživljenje i obračun?!

Sve su to pitanja koja je Kur’an još poodavno iznio pred ljudsku svijest. Međutim, Kur’an se ovdje obraća cjelokupnom ljudskom biću: njegovoj svijesti i njegovom razumu.

Kao što je Kur’an na upečatljiv način predočio sva ta pitanja ljudskoj svijesti koja na kraju shvata i priznaje činjenicu da samo Svevišnji zaslužuje da se obožava, isto tako, On ta pitanja predočava ljudskom razumu budeći ga i podstičući na ispravno logičko razmišljanje koje na kraju dovodi do istog cilja – istinske spoznaje da samo Svevišnji Allah zaslužuje da Ga obožavamo, te da smo dužni vjerovati samo Njega, bez ikakva sudruga.

Mnogo je ajeta u Kur’anu koja se obraćaju razumu i pozivaju ga na razmišljanje. Navest ćemo samo neke:

“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”[1]

Kada bi čovjek dobro porazmislio o raznovrsnim dokazima na Zemlji i u samom sebi, ostao bi zapanjen pred svakim od tih dokaza. Svaki od njih je nadnaravan u ukazivanju na postojanje Uzvišenog Tvorca i Njegove nadnaravne moći koju ništa ne može ograničiti.

Zemlja je samo jedno malo, u nizu nebeskih tijela, kojima obiluje kosmos. Zemlja je samo obična praška u ogromnoj pustinji koju ljudsko oko nije u stanju pregledati. Međutim, i pored sićušnosti Zemlja sadrži veliki broj nepobitnih dokaza Allahovog, dž.š., postojanja koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti, a pogotovo nabrojati. Zemlja ima mnoštvo specifičnosti pred kojima ljudski razum ostaje zapanjen i zbunjen.

Allah, dž.š., je samo Zemlju, koliko nam je do sada poznato, učinio podesnom za život i na njoj osigurao sve potrebne uslove da bi život normalno funkcionisao. Veličina zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena tako da njena sila teže zadržava zračni omotač oko nje. Taj omotač sadrži kisik koji je neophodan za opstanak živih bića i to tačno u mjeri koja je potrebna za disanje živih bića, nimalo manje niti više, jer bi svaki manjak ili višak kisika negativno utjecao na život.  Temperatura zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena, tako da odgovara potrebama živih bića na njoj. Ukoliko bi bila veća, živa bića bi pomrla od toplote, a ukoliko bi bila manja, pomrla bi od hladnoće. Pitanje hrane je, isto tako, božanskom preciznošću uređeno, te je ima dovoljno za sva živa bića uz začuđujuće preciznu ravnotežu između stvorenja i njihove hrane. “A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste.”[2]

“On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio…”[3]

Kada je u pitanju ravnoteža između živih stvorenja i njihove hrane na Zemlji spomenut ćemo slučaj komunističke Kine u kojoj su vlasti odlučile da pobiju sve vrapce zbog toga što je ustanovljeno da oni pojedu 10 posto godišnjih usjeva. U tu svrhu angažovali su grupe ljudi po gradovima i selima koji su neprestano udarali u bubnjeve i defove tri dana i noći. Kada god su vrapci pokušali da se sklone u svoja gnijezda, radi odmora i spavanja, ti glasovi su ih uznemiravali i oni bi ponovo letjeli, sve dok svi nisu pomrli od gladi, žeđi, umora i nesanice. Nesretni komunisti obradovali su se što su uspjeli da pobiju sva ta nježna stvorenja i bili ubijeđeni da će te godine imati stopostotnu žetvu, bez imalo gubitaka. Međutim, Allah, dž.š., spremio im je drugu zamku. Štetni insekti koji su napadali usjeve, a koje su, Allahovom, dž.š., voljom, vrapci jeli i tako uništavali, toliko su se namnožili nakon smrti vrabaca da su pojeli 50 posto usjeva te godine! Tako je kada zabludjeli pojedinci pokušaju da poremete ravnotežu koju je Allah, dž.š., Svojom mudrošću na Zemlji uspostavio. Zadesila ih je odgovarajuća Allahova, dž.š., kazna kao velika opomena kada bi samo o tome razmišljali.

Kada bismo nastavili da pratimo brojne Allahove, dž.š., znakove na Zemlji, vidjeli bismo čuda kojima kraja nema. “Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka, i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[4]

Na Zemlji postoje dijelovi koji su jedni pored drugih, ali imaju potpuno drugačiji sastav. Na jednima niče bilje a na drugima ne niče. Jedni odgovaraju određenim vrstama bilja dok druge vrste na njima ne mogu uspijevati. To je samo po sebi fenomen.

Zatim, na jednom dijelu zemlje uspijevaju razne kulture; žitarice, palme, grožđe… Sve one napajaju se istom vodom i koriste istu zemlju, a toliko su različite. Čak i jedna vrsta, kao što su palme, ima razne sorte, što predstavlja sljedeći fenomen.

Zatim, plodovi tih različitih kultura su, takođe, različitih ukusa i mirisa, što utiče da ljudi daju prednost jednim nad drugim. To je, opet, zaseban fenomen.

Zatim, jedan čovjek daje prednost određenom ukusu nad drugim, a drugi opet daje prednost tom drugom, zbog različitosti ljudskih ukusa. To je četvrti fenomen samo na ovom planu. Istinu je rekao Svevišnji Gospodar: “Zaista u tome ima znakova za one koji razumiju.”

Što se tiče znakova u samom čovjeku, oni su još interesantniji i čudniji! Samo jedna oplođena ćelija od koje se formira zametak u sebi nosi sve karakteristike odraslog čovjeka, a ona se gotovo ne vidi golim okom! Iz nje se razvija čovjek s kompletnim organima i osobinama koje ga krase!

Zatim se ta ćelija dijeli i prilikom rasta zametka svaki se njen dio pretvara u određen dio ljudskog tijela. Jedan dio postaje glava, drugi ruka, treći noga…

Ta početna ćelija u sebi sadrži sve nasljedne osobine koje novorođenče prima od svojih roditelja i svojih djedova. Ponekad zametak od svoga oca nasljeđuje npr. boju kose, od majke boju očiju, a od nekog od svojih djedova visinu, nizak rast, izgled nosa ili uha… Još čudnije je da zametak nosi nasljedne osobine ličnosti, kao što su: darežljivost ili škrtost, hrabrost ili kukavičluk, oštroumnost ili zatupljenost, sklonost ka praktičnim ili društvenim znanostima…!

Postavlja se pitanje, šta su te razumske osobine same po sebi? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako razmišlja razum? Kako se čovjek nečega sjeća?

Sva dosadašnja naučna dostignuća ostala su nemoćna pred odgovorom na pitanje: Kako razum razmišlja i kako se sjeća? Gdje se rađaju misli, gdje se skladište podaci, kako ih čovjek poziva kada mu zatrebaju i, konačno, kako ponekad sami dođu a da ih čovjek ne traži?!

Isto je i sa posebnostima svake ličnosti. Šta su one? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako se u određenoj ličnosti formira osobina darežljivosti ili škrtosti, hrabrosti ili kukavičluka? Na kom se mjestu u čovjeku ta osobina nalazi? U njegovom tijelu? U kom dijelu? U mozgu? Je li ona materijalna ili samo apstraktna? Kako ona, u oba slučaja, utječe na čovjekovo ponašanje i njegov karakter?!

Kada bismo nastavili da proučavamo fenomen čovjeka i Allahove znakove u njemu, ne bismo se mogli načuditi svakom pojedinačnom detalju i njegovom značenju. Sigurno bismo došli do čvrstog ubjeđenja da sve to, sa tako velikom preciznošću, nije moglo da se desi samo od sebe. Iza toga sigurno stoji Tvorac koji mora biti izuzetno mudar i neograničeno moćan. U protivnom, ne bi bio u stanju da stvori takvo čudnovato precizna stvorenja čiji svaki detalj sadrži toliko fenomena koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti.

Stoga Allah, dž.š., s pravom kaže: “Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”

“Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti? Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju! On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.”[5]

Kur’an se ovim ajetima obraća ljudskom razumu kako bi porazmislio o svemu što ga okružuje i došao do logičkog zaključka. Kur’an traži od ljudskog razuma da mu donese dokaz za ono što tvrdi ukoliko je suprotno toj očitoj činjenici.

Očita je činjenica da je kosmos toliko skladan da je ljudskom razumu taj sklad i njegovu preciznost teško shvatiti: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[6]

Taj ciklus kretanja u ogromnom svemiru toliko je precizan i tačan da u njemu nema ni najmanjeg poremećaja. Cilkus smjene dana i noći rezultat je kretanja nebeskih tijela koja se pojavljuju na određenom mjestu u strogo određeno vrijeme koje se mjeri djelićima hiljadinke jedne sekunde. Taj ciklus je konstantan tokom cijele godine i tako se nastavlja iz stoljeća u stoljeće i iz generacije u generaciju naraštaja koji to posmatraju.

Spicifičnost svake tvari pojedinačno koju joj je Allah, dž.š., dao, takođe je fenomen koji traje i koji nikada ne izostaje. Željezo je željezo i uvijek je tako. Bakar je bakar, kisik je kisik… Njihovi sastojci i osobine se ne mijenjaju i njihovo ponašanje na visokoj ili niskoj temperaturi, na određenom pritisku, kao i njihova hemijska reakcija u spoju s drugim elemntima se ne mijenja. Nikada se nije desilo da voda nastane na neki drugi način osim spajanjem jednog atoma kisika i dva atoma vodika. Nikada se nije desilo da se željezo zagrije a da se ne širi, ili da se bakar udari čekićem a da na njemu ne ostane trag tog udara.

Atom kao najsićušnija stvar koju je nauka do sada otkrila sastoji se od jezgra koje sačinjava proton i malih izuzetno sićušnih tjelešca koja oko njega kruže a zovu se elektroni. Taj sistem jezgra i međusobne teže u njemu je tako sićušan i precizan, a po svom sustavu liči na Sunce i planete oko njega.

Živa ćelija sa svojim čudesnim djelovanjem, hranom, lučenjem, rastom, umnožavanjem…

Živa bića i njihove specifičnosti koje svaku vrstu čine različitom od druge, a zatim svaku grupu različitom od druge unutar svoje vrste… Biljke imaju svoje specifičnosti, a svaka vrsta bilja ima opet svoje posebne specifičnosti. Isto tako, životinjski svijet ima svoje specifičnosti, a svaka vrsta u njemu ima, opet, svoje posebne odlike.

Zatim, dolazi čovjek kao najsloženije i najčasnije živo biće. Svaki dio njegovog bića je fenomen za sebe po svojoj konstrukciji i ulozi koju ima.

Je li moguće da iza svega toga stoji bilo ko drugi osim Jednog Jedinog Svemogućeg Boga, Svevišnjeg Allaha, koji svime vlada i sve to mudro uređuje?! “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.”

Zar svaki bog ne stvara zasebno, kako on hoće? Kako je onda moguće uskladiti stvaranje jednog boga s drugim? Kako je moguće da drvo koje stvara jedan bog bude potpuno identično u svim svojim segmentima drvetu koje stvara drugi bog? Kako je moguće da voda koju stvara jedan od bogova bude potpuno ista kao ona koju stvara drugi, od jednog atoma kisika i dva atoma vodika

Kako bi se uskladio ciklus kretanja u svemiru da ga stvaraju dva različita boga, ili da njime upravlja više bogova?

Kako bi sve to funkcionisalo u potpunom skladu da postoji više vladara koji njime upravljaju i više sila koje ga uređuju? Zar se ne bi desilo da jedan želi da Sunce izađe sa istoka a drugi želi da izađe sa zapada? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova hoće da čovjek hoda uspravno na svojim nogama i tako radi i privređuje, a drugi želi da on hoda na četiri noge kao životinja, ili da ostane priljubljen za zemlju svojim trupom kao biljka? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova želi da željezo bude tvrdo i da se od njega prave čvrsti predmeti koji čovjeku pomažu u obradi zemlje, da od njega pravi oružje kojim će se boriti da Allahova riječ bude gornja: “Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i posalnike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan”,[7] a drugi hoće da željezo bude mehko i elastično bez posebnog oblika? Šta bi se tada desilo?

Da li bi tada u svemiru bilo šta funkcionisalo? Da li bi to bilo održivo, ili bi cijelim kosmosom zavladao haos u kome bi došlo do sudara planeta i sazvježđa i svemir ličio na rasutu ogrlicu čiji dijelovi su nespojivi?

Zbog toga se Kur’an obraća ljudskom razumu riječima: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju!” Zatim mu se ponovo obraća upućujući na izazov riječima: “Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Da! Neka razum traži dokaz! Stvar nije nedefinisana pa da može svako kazati što mu je volja. Naprotiv, svaka tvrdnja mora imati svoj dokaz. Zato, iznesite svoj dokaz! Jeste li u stanju donijeti dokaz, pored ovako savršeno uređenog kosmosa, da postoji neka druga volja, mimo Allahove, dž.š., volje, koja vlada svemirom?

Nemogućnost ljudskog razuma, a on je sigurno nemoćan, da donese dokaz, dovoljna je da o tome porazmisli i da povjeruje u Jednog Jedinog Allaha koji nema sudruga u vlasništvu i vladavini svemirom. “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[8]

Dijalog sličan spomenutom u kur’anskom tekstu, u nastavku se vodi sa ljudskim razumom, prije čega se skreće pažnja ljudskom razumu na nekoliko dokaza koji upućuju na nepobitne činjenice o kojima nema zbora, ili o čemu uopće ne bi trebalo biti zbora: “Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!’ – odgovoriće, a ti reci; “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovoriće, a ti reci: “”Pa zašto se onda ne bojite?” Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci” Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[9]

Čovjek je u situaciji da u samom startu prizna činjenicu da Zemlja i sve što je na njoj jeste Allahovo, dž.š., djelo i da On vlada svime, te da nebesa pripadaju Allahu, dž.š., i da je On njihov tvorac i gospodar, i vlasnik velikog Arša, te da jedino Svevišnji Allah vlada i upravlja svime i da jedino On nekoga može stvarno zaštiti, a sam nije potreban ničije zaštite… Činjenice koje ljudski razum nije u stanju poreći. U protivnom, suočit će se s pitanjem iz sure Tur: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!”[10] Ovo pitanje svakog negatora ostavlja bez teksta.[11]

Ako čovjek prizna sve spomenuto, onda je logično da prizna i neposredan zaključak koji slijedi, a to je da je Upravitelj svime Svevišnji Allah jedan i jedini, te da je nemoguće da ima sudruga. Zato Kur’an nakon svake spomenute premise ponavlja: “Zar ne razmišljate?” “Zar se Allaha ne bojite?” “Kuda se, onda, okrećete?”

Kur’anski kontekst se ne zadovoljava podsjećanjem u vidu ukora, nego u dijalogu s ljudskim razumom ide korak dalje te mu predočava sljedeću činjenicu kako bi o njoj razmislio: “Zamislimo da postoji drugi bog mimo Allaha, kakvo bi stanje bilo? “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.”

U prethodnom pasusu iz sure El-Enbija’ Kur’an o neredu koji bi bio neminovan, da na Nebesima i Zemlji postoji neki drugi bog mimo Allaha, kaže: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.” S obzirom da u svemiru nereda nema i da u njemu vlada savršeni sklad koji vidimo, svaka mogućnost postojanja drugih bogova mimo Allaha je isključena.

U ovom ajetu sure El-Mu’minun govori se o tom fenomenu iz drugog ugla, iz ugla samih (drugih) bogova, kada bi postojali, o tome kako bi među njima morao postojati sukob i borba za prestiž: “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.” A ukoliko bi svaki bog stvorio dio stvorenja, zar je moguće da se odrekne svoga stvaranja drugom bogu? Naprotiv, logično je da čvrsto čuva svoj dio stvorenja i da jedino on ima vlast nad njima! Šta bi se u tom slučaju desilo? Desio bi se spor između bogova o prestižu. Svaki od njih bi htio da vlada. Svaki od njih bi htio da se njegova naređenja sprovode u svemiru. Jedan bi izdao naredbu za koju želi da bude sprovedena, a drugi bi izdao naredbu suprotnu prvoj i, takođe, želio da bude sprovedena. Svaki od njih bio bi uporan u svojim nastojanjima tvrdeći da je on najmoćniji i da je najpreči da se njegove naredbe izvršavaju.

Da li ova lažna božanstva zaslužuju poštovanje, a ona se ovako međusobno ponašaju?!

Da li bi bio moguć sklad u svemiru kada bi ta božanstva tokom borbi za prestiž izdavala oprečna naređenja svemiru, te se svemir zbuni, koja bi od njih prihvatio i izvršio?!

Naprotiv, sigurno je da svemir ne bi mogao biti skladan u svome kretanju i funkcionisanju u takvoj situaciji.

Ljudski razum dužan je da o tome razmišlja. Ako je već prihvatio, ili treba da prihvati činjenicu da Zemlja i nebesa pripadaju Allahu, da je sve što postoji Allahovo vlasništvo i da samo On svime upravlja, šta je onda ostalo drugim (takozvanim) bogovima da čine?

S obzirom da se u cijelom kosmosu i njegovom bitisanju ne primjećuje nikakav nedostatak i nesklad, nego, naprotiv, potpuni sklad i harmonija, to dovoljno ukazuje na činjenicu da njime upravlja i da ga čuva jedna SNAGA:

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju; Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[12]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

4 – STALNI TOK DEŠAVANJA:

Razni događaji se dešavaju oko čovjeka i u njemu samom, od njegovog rođenja pa do njegove smrti. Neki od njih su planetarni, kao što je smjena dana i noći, izlazak i zalazak Sunca, pojava mjeseca i njegovo postepeno povećavanje i smanjivanje svakog mjeseca, oblaci, kiša, munja, grmljavina, smjena godišnjih doba… Neki od njih su vezani za samog čovjeka, kao što su: rođenje i smrt, zdravlje i bolest, djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, bogatstvo i siromaštvo, ponos i poniženje…

– Utjecaj svega što se dešava na život vjernika:

Vjernik iz raznih dešavanja koja se stalno odvijaju uzima pouku, jer je svjestan da iza svega toga stoji Mudri Allah, dž.š., koji je sve to mudro uredio. Allah, dž.š., je taj po čijem se znanju, mudrosti i moći odvijaju sva dešavanja. On je taj koji uređuje dešavanja u kompletnom kosmosu. Ništa se ne može desiti u cijelom kosmosu, sa svom njegovom veličinom i brojnošću stvorenja u njemu, bez dozvole Allaha, dž.š., i sve to biva onako kako to On želi.

– Utjecaj svega što se dešava na onoga čija svijest nije povezana sa Allahom, dž.š.:

Nasuprot vjerniku, onaj koji nije svjestan Allahove, dž.š., moći, čija je savjest po tom pitanju otupila, on prolazi pored tih dešavanja, bila ona vezana za kosmos ili samog čovjeka, a da se uopće ne trzne iz svog gafleta i ne prepozna mnogobrojne dokaze Allahovog, dž.š., postojanja i djelovanja, dokaze koji jasno upućuju na činjenicu da jedino On vlada svemirom i upravlja svime što se dešava!

Kur’an ga svojim stilom uzdrmava i budi iz njegovog gafleta, kako bi spoznao istinu koja se krije iza svih dešavanja. Kur’an ističe Allahove znakove u svemiru, fenomen života i smrti, fenomen opskrbe… i sve to prezentuje na poseban način koji ih pretvara u živu sliku koju čovjek prvi put vidi. Na isti način Kur’an govori o svakodnevnim dešavanjima i skida koprenu sa ljudskog razuma i otupljenost njegovih osjećanja, te se ljudska savjest i srce budi i sve to jako upečatljivo doživljava i osjeća.

“Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.”[1]

U ovom, samo jednom ajetu, Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.

Ako malo bolje promotrimo ovaj kur’anski ajet, ustanovit ćemo da Kur’an postiže spomenuti cilj na dva načina:

–                      Nabrajanje velikog broja važnih dešavanja u jednom kontekstu. U ajetu se spominju nebesa i Zemlja, smjena dana i noći i njihovo naizmjenično povećavanje i smanjivanje u raznim godišnjim dobima, zatim plovidba lađa morem, spuštanje kiše s neba, klijanje bilja iz zemlje, mnogobrojne vrste životinja na Zemlji, kretanje vjetrova, kretanje oblaka u prostoru između nebesa i zemlje… Ova mnogobrojnost i raznovrsnost pojava sama po sebi budi ljudsku savjest. Ljudska savjest otupi i ne reaguje na te pojave gledajući ih pojedinačno, jer se svaka od njih odvija u posebnom vremenu. Međutim, kada se sve te pojave sakupe u jednom momentu i izlože na ovako upečatljiv način, ljudska savjest mora proraditi prateći ih svojom maštom jednu za drugom i ne nalazeći priliku da se opusti ili zadrijema. Na ovakav način te pojave se velikom brzinom izmjenjuju, tako da ne dovrši sa razmišljanjem o jednoj a druga se već nameće svojom specifičnošću…

–                      Drugi način je vezanje ljudske svijesti za ova dešavanja putem skretanja pažnje na konstantna kretanja u svemiru. Ljudska savjest će otupiti na prizor koji je statičan i koji se uopće ne kreće, i on je neće posebno privlačiti, ali to se ne može desiti sa stalnim pokretima koji nikada ne prestaju i koji stalno skreću ljudsku pažnju na sebe.

Ajet na samom početku govori o stvaranju nebesa i zemlje. To je događaj koji se davno desio i kojeg čovjek nije vidio, ali čovjek njegove tragove i dalje jasno vidi ispred sebe. Međutim, kur’anski kontekst ne ostavlja sliku stvorenja mirnom i nepomičnom pred ljudskom savješću, nego tu sliku čini dinamičnom, pokrećući njene pojedine dijelove. Noć i dan se naizmjenično smjenjuju i njihova se dužina smanjuje i povećava. Lađa morem plovi i nosi teret koristan čovjeku. Voda koja se s neba spušta, isto tako je u pokretu, ona silazi s neba na zemlju. Međutim, kretanje se ne završava time. Zbog te kiše koja se spušta izlazi živo bilje iz zemlje, koja je prije toga bila suha i neplodna. Kur’anski izraz je u tome veoma jasan: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina…” Kur’an dočarava prizor zemlje koja je bila mrtva, a nakon padanja kiše ponovo oživljava. U drugom ajetu stoji: “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[2] Međutim, kretanje se ni ovdje ne završava, nego ide dalje i predočava životinje koje se hrane biljem koje je iz zemlje izniklo kao posljedica kiše: “…po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Termin rasijavanje označava pokret u svim smjerovima istovremeno. Zatim dolazi spomen vjetrova koji se svakako kreću. Vjetar se naziva tako zato što se kreće brzim pokretom koji je jasno vidljiv. I na kraju ovog ajeta spominje se oblak koji se, takođe, kreće. Na ovakav način, kretanje obuhvata sva stvorenja. To konstantno kretanje svih stvorenja ljudska svijest osjeća i ono je pokreće.

Ne zaboravi da kur’anski izraz, govoreći o tom neprestanom kretanju, upućuje ljudsku svijest na činjenicu da je to djelo Svevišnjeg Allaha, čija neograničena moć sve to pokreće: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Također se vrlo jasno ukazuje na Allaha kada se u ovom ajetu govori o promjeni vjetrova i “potčinjenom” oblaku.

Svim ovim metodama Kur’an budi ljudsku savjest i skreće pažnju na stalna dešavanja u kosmosu i u samom čovjeku.

“Reci: “O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš! Ti uvodiš noć u dan, i uvodiš dan u noć; Ti od neživog stvaraš živo, i od živog neživo; Ti opskrbljuješ koga hoćeš, bez računa.”[3]

“Allah je taj koji vjetrove šalje, pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada, i kad je On na robove Svoje na koje želi prolije, oni se odjednom radošću ispune, iako su bili očajni prije nego što se spustila na njih. Zato pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakom mrtvila njezina! On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može. A da pošaljemo vjetar i da oni vide da je sve požutjelo, oni bi, i poslije toga, blagodati poricali. Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, dovikati, niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti; možeš jedino dozvati one koji u ajete Naše vjeruju, jedino oni će se odazvati. Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može.”[4]

5 – ALLAHOVO DŽ.Š. ZNANJE KOJE OBUHVATA SVE ŠTO JE ČOVJEKU NEPOZNATO (GAJB):

Čovjek teži ka spoznaji nepoznatog. On želi da sazna šta će mu se desiti u njegovoj bližoj i daljoj budućnosti. To se podjednako odnosi na čovjekove želje koje želi u budućnosti ostvariti i na neugodnosti koje bi želio izbjeći. Čovjek je u stalnoj želji da na bilo koji način sazna svoju nepoznatu budućnost.

Međutim, i pored svih nastojanja, čovjek to ne može dokučiti. Ponekad to pokušava tumačeći svoje snove, smatrajući da će mu oni otkriti barem dio te nepoznanice. Ponekad čovjek pribjegava svom nutarnjem osjećaju koji mu govori da će se nešto destiti, želeći da na takav način otkrije nepoznato…

Čovjek će, ukoliko ne uvaži propise vjere, pribjeći i gatarima i faletarima, pokušavajući da od njih sazna nešto od te nepoznanice. Međutim, što god čovjek uradio na tom polju, on ostaje svjestan činjenice da je nemoćan u spoznaji nepoznatog koje dolazi i da svi njegovi pokušaji ostaju u domenu pretpostavki i nagađanja koje nemaju svoju naučnu podlogu. Naprotiv, neki od tih vidova su zabranjene varke i laži na koje je šerijat upozorio i onoga ko ih čini i onoga ko u njih povjeruje.

Stoga je obaveza čovjeka da vjeruje u Allahovu, dž.š., moć i Njegovo svobuhvatno znanje, koje obuhvata sve poznato  i nepoznato na nebesima i na zemlji. Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve što se desilo u prošlosti, što se dešava danas i sve što će se desiti u budućnosti. To je zato što je Allah, dž.š., tvorac svega što se dešavalo, dešava i što će se dešavati. Sve to je Njemu poznato do u najsitnije detalje i ništa od toga Njegovom znanju ne izmiče.

Međutim, čovjekova svijest zataji i on to zaboravlja. Tada ga Kur’an budi iz stanja uspavanosti i zaborava na način koji potresa njegovu savjest i ne dopušta mu da ostane ravnodušan:

“Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko se šire; u Njega sve ima mjeru; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni; za Njeg je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hodi. Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.”[5]

Promotri prvi ajet iz ovog odlomka. Jesi li razumio na šta se sve odnosi?! Još jednom, dobro promotri spomenuti ajet!

Naprotiv, siguran sam da nisi dokučio sva njegova značenja i najvjerovatnije da to nećeš ni moći!

Jesi li shvatio Allahove, dž.š., riječi: “…zna šta svaka žena nosi”? Tekst nije odredio o kojim se ženkama tačno radi. Zato ove riječi obuhvataju žene, ženke životinja, ptica, riba u moru, insekata, guštera… Kada bi, i pored toga, pretpostavili da se ovaj ajet odnosi samo na žene (ljudska vrsta) da li si opet siguran da si svjestan svih njegovih značenja? Znaš li koliko žena trenutno na zemlji živi? Jesi li u stanju da ih izbrojiš?!

Pretpostavi da su uspio, pomoću raznih danas raspoloživih sredstava, da dođeš do tačnog broja žena na svim dijelovima svijeta, svim kontinentima, brdima, dolinama, pustinjama, pećinama, šatorima, dvorima, nepristupačnim ostrvima i “civiliziranim” gradovima. Šta si time postigao? To je samo broj žena koje trenutno žive u generaciji kojoj ti pripadaš. Šta je sa svim ženama koje su živjele od početka svijeta do tvoje generacije? Šta je sa ženama koje će živjeti poslije nas do momenta kojeg samo Allah, dž.š., zna?!

Može li sve to pobrojati bilo ko osim Svevišnjeg Allaha?!

Ovo je samo jedna faza ovog ogromnog fenomena za kog si mislio da si ga u prvom momentu potpuno shvatio!

Pređimo našom maštom na drugu fazu ovog fenomena: “Allah zna šta svaka žena nosi” Allah zna za svaku ženu koja u svojoj utrobi nosi zametak. Jesi li porazmislio o tome dokle Allahovo, dž.š., znanje doseže? Jesi li pokušao dokučiti samo vrste podataka koje Allaohovo, dž.š., znanje obuhvata o svakom zametku pojedinačno? Da li je on muško ili žensko? Koje je boje? Da li je bijel, crn, crven ili žut? Kako izgleda? Kakve su mu osnovne karakteristike? Kako mu izgleda nos, usta, oči…? Koje su mu boje oči, a koje kosa? Da li je lijepog izgleda ili nije? Koliko je visok? Koliko širok? U kojoj se fazi svoga razvoja trenutno nalazi? Da li je još kapljica, ili zakvačak, ili komad mesa, ili, ili…?

Šta misliš da li se ovim završavaju vrste podatka o zametku? Naprotiv!

Tvoja mašta će ostati nemoćna pred svim ovim pitanjima vezanim za svaki zametak koji nosi ženka. Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to zna i još više. Allah, dž.š., zna i druge podatke koji ti u prvi mah ne bi uopće na um pali. Kako će dotičnom zametku biti ime kad se rodi? Kako se zvao, zove i kako će se zvati svaki zametak od početka svijeta do Sudnjeg dana?

Koliko će vremena provesti u životu na Zemlji? Hoće li se roditi živ ili mrtav? Ukoliko se rodi živ, koliko će dugo živjeti…? “O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od zakvačka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[6]

Koliko će biti inteligentan? Koje će ga osobine krasiti? Hoće li biti dobar ili loš, junak ili kukavica, darežljiv ili škrtica? Koliko mu je određeno da živi? Šta će mu se sve u životu desiti?

Na kraju: hoće li biti srećan ili nesrećan, tj. hoće li biti od stanovnika vatre ili stanovnika dženneta?[7]

Ovo je samo jedan dio podataka, vezan sa svaki zametak koji ženka nosi, od početka stvaranja pa do kraja, a koje i još mnoge mnoge druge, Allahovo, dž.š., znanje, obuhvata.

Jesi li sada spoznao ovaj fenomen u njegovom pravom značenju?! Jesi li shvatio ovu istinu o kojoj govori ajet: “Allah zna šta svaka žena nosi”?

“…i koliko se materice stežu, a koliko se šire…” On zna koliko se materice šire prilikom nošenja i koliko stežu nakon rađanja.

Sada se svojom maštom ponovo vrati i pokušaj pratiti svaku ženku, i pokušaj samo pretpostaviti koje sve detalje Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje obuhvata  a koji su vezani za svaki zametak, nakon njegovog začeća, prolaska kroz razne faze, pa sve do njegovog rođenja. Sve to se ponavlja sa svakom ženkom pojedinačno. A koliko je samo trenutno ženki u životu na ovom svijetu?

“…u Njega sve ima mjeru…” Ponovo pokušaj shvatiti šta sve ove riječi znače! “Sve” kod Njega ima svoju mjeru. Malo prije smo vidjeli kako se tvoja mašta zamorila u pokušaju da spozna sve samo o jednoj stvari. Kako bi tek bilo da pokušaš da spoznaš sve o “svemu”?!

Šta misliš, bi li to mogao? Bi li to mogao učiniti zajedno sa svim ljudima na svijetu? Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to obuhvata. I ne samo to, nego Allah, dž.š., sve to sa strogo određenom mjerom stvara.

“On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni”. Ti si vidio samo jedan dio Allahovog, dž.š., znanja o gajbu (nepoznatom). Tvoja mašta nije bila u stanju da to prati niti dokuči. A kako je tek sa kompletnim nevidljivim i vidljivim svijetom?

Kada ljudi nešto tiho izgovore, oni, usljed svoga gafleta, pomisle da to od Allaha mogu sakriti! Kada se sakrivaju od pogleda drugih, prilikom određenih radnji koje ne priliče, oni pomisle da su se sakrili od Allaha! Međutim, Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve skriveno i javno. Kod Njega nema razlike između onoga što se čini tajno i onoga što se obznanjuje.

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju.” Meleki pomno prate svako njegovo djelo i sve to bilježe po Allahovom, dž.š., naređenju. Pa kako onda da Allahovom, dž.š., znanju izmakne i jedno ljudsko djelo?!

“U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.”[8]

“Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.”[9]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

– Interfilei:

Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.