Monthly Archives: October 2013

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 4

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Razumski dokaz

Kao što se obraća ljudskoj svijesti i upućuje je na istinsko značenje obožavanja samo i isključivo Allaha, dž.š., Kur’ani-kerim poziva ljudski razum da razmisli i prostudira Allahove, dž.š., znakove u svemiru, kako bi shvatio njihovu poruku. Evo nekoliko ključnih pitanja o kojima ljudski razum mora porazmisliti:

1 – Da li je moguće da je ogromni kosmos nastao sam od sebe – bez tvorca?

2 – Je li moguće da ogromni kosmos, sa svime što je u njemu, finkcioniše sam od sebe, bez Sveznajućeg i Svemogućeg tvorca Allaha?

3 – Je li moguće da svemirom vlada i upravlja bilo ko pored Svevišnjeg Allaha?

4 – Da li raznovrsni znakovi i pokazatelji Allahove moći u svemiru ukazuju na to da bi On mogao ostati nemoćan u bilo kom smislu, kada je u pitanju: stvaranje, upravljanje, opskrba, oživljavanje, usmrćivanje, proživljenje i obračun?!

Sve su to pitanja koja je Kur’an još poodavno iznio pred ljudsku svijest. Međutim, Kur’an se ovdje obraća cjelokupnom ljudskom biću: njegovoj svijesti i njegovom razumu.

Kao što je Kur’an na upečatljiv način predočio sva ta pitanja ljudskoj svijesti koja na kraju shvata i priznaje činjenicu da samo Svevišnji zaslužuje da se obožava, isto tako, On ta pitanja predočava ljudskom razumu budeći ga i podstičući na ispravno logičko razmišljanje koje na kraju dovodi do istog cilja – istinske spoznaje da samo Svevišnji Allah zaslužuje da Ga obožavamo, te da smo dužni vjerovati samo Njega, bez ikakva sudruga.

Mnogo je ajeta u Kur’anu koja se obraćaju razumu i pozivaju ga na razmišljanje. Navest ćemo samo neke:

“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”[1]

Kada bi čovjek dobro porazmislio o raznovrsnim dokazima na Zemlji i u samom sebi, ostao bi zapanjen pred svakim od tih dokaza. Svaki od njih je nadnaravan u ukazivanju na postojanje Uzvišenog Tvorca i Njegove nadnaravne moći koju ništa ne može ograničiti.

Zemlja je samo jedno malo, u nizu nebeskih tijela, kojima obiluje kosmos. Zemlja je samo obična praška u ogromnoj pustinji koju ljudsko oko nije u stanju pregledati. Međutim, i pored sićušnosti Zemlja sadrži veliki broj nepobitnih dokaza Allahovog, dž.š., postojanja koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti, a pogotovo nabrojati. Zemlja ima mnoštvo specifičnosti pred kojima ljudski razum ostaje zapanjen i zbunjen.

Allah, dž.š., je samo Zemlju, koliko nam je do sada poznato, učinio podesnom za život i na njoj osigurao sve potrebne uslove da bi život normalno funkcionisao. Veličina zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena tako da njena sila teže zadržava zračni omotač oko nje. Taj omotač sadrži kisik koji je neophodan za opstanak živih bića i to tačno u mjeri koja je potrebna za disanje živih bića, nimalo manje niti više, jer bi svaki manjak ili višak kisika negativno utjecao na život.  Temperatura zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena, tako da odgovara potrebama živih bića na njoj. Ukoliko bi bila veća, živa bića bi pomrla od toplote, a ukoliko bi bila manja, pomrla bi od hladnoće. Pitanje hrane je, isto tako, božanskom preciznošću uređeno, te je ima dovoljno za sva živa bića uz začuđujuće preciznu ravnotežu između stvorenja i njihove hrane. “A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste.”[2]

“On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio…”[3]

Kada je u pitanju ravnoteža između živih stvorenja i njihove hrane na Zemlji spomenut ćemo slučaj komunističke Kine u kojoj su vlasti odlučile da pobiju sve vrapce zbog toga što je ustanovljeno da oni pojedu 10 posto godišnjih usjeva. U tu svrhu angažovali su grupe ljudi po gradovima i selima koji su neprestano udarali u bubnjeve i defove tri dana i noći. Kada god su vrapci pokušali da se sklone u svoja gnijezda, radi odmora i spavanja, ti glasovi su ih uznemiravali i oni bi ponovo letjeli, sve dok svi nisu pomrli od gladi, žeđi, umora i nesanice. Nesretni komunisti obradovali su se što su uspjeli da pobiju sva ta nježna stvorenja i bili ubijeđeni da će te godine imati stopostotnu žetvu, bez imalo gubitaka. Međutim, Allah, dž.š., spremio im je drugu zamku. Štetni insekti koji su napadali usjeve, a koje su, Allahovom, dž.š., voljom, vrapci jeli i tako uništavali, toliko su se namnožili nakon smrti vrabaca da su pojeli 50 posto usjeva te godine! Tako je kada zabludjeli pojedinci pokušaju da poremete ravnotežu koju je Allah, dž.š., Svojom mudrošću na Zemlji uspostavio. Zadesila ih je odgovarajuća Allahova, dž.š., kazna kao velika opomena kada bi samo o tome razmišljali.

Kada bismo nastavili da pratimo brojne Allahove, dž.š., znakove na Zemlji, vidjeli bismo čuda kojima kraja nema. “Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka, i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[4]

Na Zemlji postoje dijelovi koji su jedni pored drugih, ali imaju potpuno drugačiji sastav. Na jednima niče bilje a na drugima ne niče. Jedni odgovaraju određenim vrstama bilja dok druge vrste na njima ne mogu uspijevati. To je samo po sebi fenomen.

Zatim, na jednom dijelu zemlje uspijevaju razne kulture; žitarice, palme, grožđe… Sve one napajaju se istom vodom i koriste istu zemlju, a toliko su različite. Čak i jedna vrsta, kao što su palme, ima razne sorte, što predstavlja sljedeći fenomen.

Zatim, plodovi tih različitih kultura su, takođe, različitih ukusa i mirisa, što utiče da ljudi daju prednost jednim nad drugim. To je, opet, zaseban fenomen.

Zatim, jedan čovjek daje prednost određenom ukusu nad drugim, a drugi opet daje prednost tom drugom, zbog različitosti ljudskih ukusa. To je četvrti fenomen samo na ovom planu. Istinu je rekao Svevišnji Gospodar: “Zaista u tome ima znakova za one koji razumiju.”

Što se tiče znakova u samom čovjeku, oni su još interesantniji i čudniji! Samo jedna oplođena ćelija od koje se formira zametak u sebi nosi sve karakteristike odraslog čovjeka, a ona se gotovo ne vidi golim okom! Iz nje se razvija čovjek s kompletnim organima i osobinama koje ga krase!

Zatim se ta ćelija dijeli i prilikom rasta zametka svaki se njen dio pretvara u određen dio ljudskog tijela. Jedan dio postaje glava, drugi ruka, treći noga…

Ta početna ćelija u sebi sadrži sve nasljedne osobine koje novorođenče prima od svojih roditelja i svojih djedova. Ponekad zametak od svoga oca nasljeđuje npr. boju kose, od majke boju očiju, a od nekog od svojih djedova visinu, nizak rast, izgled nosa ili uha… Još čudnije je da zametak nosi nasljedne osobine ličnosti, kao što su: darežljivost ili škrtost, hrabrost ili kukavičluk, oštroumnost ili zatupljenost, sklonost ka praktičnim ili društvenim znanostima…!

Postavlja se pitanje, šta su te razumske osobine same po sebi? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako razmišlja razum? Kako se čovjek nečega sjeća?

Sva dosadašnja naučna dostignuća ostala su nemoćna pred odgovorom na pitanje: Kako razum razmišlja i kako se sjeća? Gdje se rađaju misli, gdje se skladište podaci, kako ih čovjek poziva kada mu zatrebaju i, konačno, kako ponekad sami dođu a da ih čovjek ne traži?!

Isto je i sa posebnostima svake ličnosti. Šta su one? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako se u određenoj ličnosti formira osobina darežljivosti ili škrtosti, hrabrosti ili kukavičluka? Na kom se mjestu u čovjeku ta osobina nalazi? U njegovom tijelu? U kom dijelu? U mozgu? Je li ona materijalna ili samo apstraktna? Kako ona, u oba slučaja, utječe na čovjekovo ponašanje i njegov karakter?!

Kada bismo nastavili da proučavamo fenomen čovjeka i Allahove znakove u njemu, ne bismo se mogli načuditi svakom pojedinačnom detalju i njegovom značenju. Sigurno bismo došli do čvrstog ubjeđenja da sve to, sa tako velikom preciznošću, nije moglo da se desi samo od sebe. Iza toga sigurno stoji Tvorac koji mora biti izuzetno mudar i neograničeno moćan. U protivnom, ne bi bio u stanju da stvori takvo čudnovato precizna stvorenja čiji svaki detalj sadrži toliko fenomena koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti.

Stoga Allah, dž.š., s pravom kaže: “Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”

“Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti? Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju! On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.”[5]

Kur’an se ovim ajetima obraća ljudskom razumu kako bi porazmislio o svemu što ga okružuje i došao do logičkog zaključka. Kur’an traži od ljudskog razuma da mu donese dokaz za ono što tvrdi ukoliko je suprotno toj očitoj činjenici.

Očita je činjenica da je kosmos toliko skladan da je ljudskom razumu taj sklad i njegovu preciznost teško shvatiti: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[6]

Taj ciklus kretanja u ogromnom svemiru toliko je precizan i tačan da u njemu nema ni najmanjeg poremećaja. Cilkus smjene dana i noći rezultat je kretanja nebeskih tijela koja se pojavljuju na određenom mjestu u strogo određeno vrijeme koje se mjeri djelićima hiljadinke jedne sekunde. Taj ciklus je konstantan tokom cijele godine i tako se nastavlja iz stoljeća u stoljeće i iz generacije u generaciju naraštaja koji to posmatraju.

Spicifičnost svake tvari pojedinačno koju joj je Allah, dž.š., dao, takođe je fenomen koji traje i koji nikada ne izostaje. Željezo je željezo i uvijek je tako. Bakar je bakar, kisik je kisik… Njihovi sastojci i osobine se ne mijenjaju i njihovo ponašanje na visokoj ili niskoj temperaturi, na određenom pritisku, kao i njihova hemijska reakcija u spoju s drugim elemntima se ne mijenja. Nikada se nije desilo da voda nastane na neki drugi način osim spajanjem jednog atoma kisika i dva atoma vodika. Nikada se nije desilo da se željezo zagrije a da se ne širi, ili da se bakar udari čekićem a da na njemu ne ostane trag tog udara.

Atom kao najsićušnija stvar koju je nauka do sada otkrila sastoji se od jezgra koje sačinjava proton i malih izuzetno sićušnih tjelešca koja oko njega kruže a zovu se elektroni. Taj sistem jezgra i međusobne teže u njemu je tako sićušan i precizan, a po svom sustavu liči na Sunce i planete oko njega.

Živa ćelija sa svojim čudesnim djelovanjem, hranom, lučenjem, rastom, umnožavanjem…

Živa bića i njihove specifičnosti koje svaku vrstu čine različitom od druge, a zatim svaku grupu različitom od druge unutar svoje vrste… Biljke imaju svoje specifičnosti, a svaka vrsta bilja ima opet svoje posebne specifičnosti. Isto tako, životinjski svijet ima svoje specifičnosti, a svaka vrsta u njemu ima, opet, svoje posebne odlike.

Zatim, dolazi čovjek kao najsloženije i najčasnije živo biće. Svaki dio njegovog bića je fenomen za sebe po svojoj konstrukciji i ulozi koju ima.

Je li moguće da iza svega toga stoji bilo ko drugi osim Jednog Jedinog Svemogućeg Boga, Svevišnjeg Allaha, koji svime vlada i sve to mudro uređuje?! “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.”

Zar svaki bog ne stvara zasebno, kako on hoće? Kako je onda moguće uskladiti stvaranje jednog boga s drugim? Kako je moguće da drvo koje stvara jedan bog bude potpuno identično u svim svojim segmentima drvetu koje stvara drugi bog? Kako je moguće da voda koju stvara jedan od bogova bude potpuno ista kao ona koju stvara drugi, od jednog atoma kisika i dva atoma vodika

Kako bi se uskladio ciklus kretanja u svemiru da ga stvaraju dva različita boga, ili da njime upravlja više bogova?

Kako bi sve to funkcionisalo u potpunom skladu da postoji više vladara koji njime upravljaju i više sila koje ga uređuju? Zar se ne bi desilo da jedan želi da Sunce izađe sa istoka a drugi želi da izađe sa zapada? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova hoće da čovjek hoda uspravno na svojim nogama i tako radi i privređuje, a drugi želi da on hoda na četiri noge kao životinja, ili da ostane priljubljen za zemlju svojim trupom kao biljka? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova želi da željezo bude tvrdo i da se od njega prave čvrsti predmeti koji čovjeku pomažu u obradi zemlje, da od njega pravi oružje kojim će se boriti da Allahova riječ bude gornja: “Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i posalnike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan”,[7] a drugi hoće da željezo bude mehko i elastično bez posebnog oblika? Šta bi se tada desilo?

Da li bi tada u svemiru bilo šta funkcionisalo? Da li bi to bilo održivo, ili bi cijelim kosmosom zavladao haos u kome bi došlo do sudara planeta i sazvježđa i svemir ličio na rasutu ogrlicu čiji dijelovi su nespojivi?

Zbog toga se Kur’an obraća ljudskom razumu riječima: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju!” Zatim mu se ponovo obraća upućujući na izazov riječima: “Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Da! Neka razum traži dokaz! Stvar nije nedefinisana pa da može svako kazati što mu je volja. Naprotiv, svaka tvrdnja mora imati svoj dokaz. Zato, iznesite svoj dokaz! Jeste li u stanju donijeti dokaz, pored ovako savršeno uređenog kosmosa, da postoji neka druga volja, mimo Allahove, dž.š., volje, koja vlada svemirom?

Nemogućnost ljudskog razuma, a on je sigurno nemoćan, da donese dokaz, dovoljna je da o tome porazmisli i da povjeruje u Jednog Jedinog Allaha koji nema sudruga u vlasništvu i vladavini svemirom. “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[8]

Dijalog sličan spomenutom u kur’anskom tekstu, u nastavku se vodi sa ljudskim razumom, prije čega se skreće pažnja ljudskom razumu na nekoliko dokaza koji upućuju na nepobitne činjenice o kojima nema zbora, ili o čemu uopće ne bi trebalo biti zbora: “Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!’ – odgovoriće, a ti reci; “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovoriće, a ti reci: “”Pa zašto se onda ne bojite?” Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci” Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[9]

Čovjek je u situaciji da u samom startu prizna činjenicu da Zemlja i sve što je na njoj jeste Allahovo, dž.š., djelo i da On vlada svime, te da nebesa pripadaju Allahu, dž.š., i da je On njihov tvorac i gospodar, i vlasnik velikog Arša, te da jedino Svevišnji Allah vlada i upravlja svime i da jedino On nekoga može stvarno zaštiti, a sam nije potreban ničije zaštite… Činjenice koje ljudski razum nije u stanju poreći. U protivnom, suočit će se s pitanjem iz sure Tur: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!”[10] Ovo pitanje svakog negatora ostavlja bez teksta.[11]

Ako čovjek prizna sve spomenuto, onda je logično da prizna i neposredan zaključak koji slijedi, a to je da je Upravitelj svime Svevišnji Allah jedan i jedini, te da je nemoguće da ima sudruga. Zato Kur’an nakon svake spomenute premise ponavlja: “Zar ne razmišljate?” “Zar se Allaha ne bojite?” “Kuda se, onda, okrećete?”

Kur’anski kontekst se ne zadovoljava podsjećanjem u vidu ukora, nego u dijalogu s ljudskim razumom ide korak dalje te mu predočava sljedeću činjenicu kako bi o njoj razmislio: “Zamislimo da postoji drugi bog mimo Allaha, kakvo bi stanje bilo? “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.”

U prethodnom pasusu iz sure El-Enbija’ Kur’an o neredu koji bi bio neminovan, da na Nebesima i Zemlji postoji neki drugi bog mimo Allaha, kaže: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.” S obzirom da u svemiru nereda nema i da u njemu vlada savršeni sklad koji vidimo, svaka mogućnost postojanja drugih bogova mimo Allaha je isključena.

U ovom ajetu sure El-Mu’minun govori se o tom fenomenu iz drugog ugla, iz ugla samih (drugih) bogova, kada bi postojali, o tome kako bi među njima morao postojati sukob i borba za prestiž: “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.” A ukoliko bi svaki bog stvorio dio stvorenja, zar je moguće da se odrekne svoga stvaranja drugom bogu? Naprotiv, logično je da čvrsto čuva svoj dio stvorenja i da jedino on ima vlast nad njima! Šta bi se u tom slučaju desilo? Desio bi se spor između bogova o prestižu. Svaki od njih bi htio da vlada. Svaki od njih bi htio da se njegova naređenja sprovode u svemiru. Jedan bi izdao naredbu za koju želi da bude sprovedena, a drugi bi izdao naredbu suprotnu prvoj i, takođe, želio da bude sprovedena. Svaki od njih bio bi uporan u svojim nastojanjima tvrdeći da je on najmoćniji i da je najpreči da se njegove naredbe izvršavaju.

Da li ova lažna božanstva zaslužuju poštovanje, a ona se ovako međusobno ponašaju?!

Da li bi bio moguć sklad u svemiru kada bi ta božanstva tokom borbi za prestiž izdavala oprečna naređenja svemiru, te se svemir zbuni, koja bi od njih prihvatio i izvršio?!

Naprotiv, sigurno je da svemir ne bi mogao biti skladan u svome kretanju i funkcionisanju u takvoj situaciji.

Ljudski razum dužan je da o tome razmišlja. Ako je već prihvatio, ili treba da prihvati činjenicu da Zemlja i nebesa pripadaju Allahu, da je sve što postoji Allahovo vlasništvo i da samo On svime upravlja, šta je onda ostalo drugim (takozvanim) bogovima da čine?

S obzirom da se u cijelom kosmosu i njegovom bitisanju ne primjećuje nikakav nedostatak i nesklad, nego, naprotiv, potpuni sklad i harmonija, to dovoljno ukazuje na činjenicu da njime upravlja i da ga čuva jedna SNAGA:

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju; Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[12]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović

[1] Ez-Zarijat, 20-21.

[2] EL-Hidžr, 19.

[3] Fussilet, 10.

[4] Er-Ra’d, 4.

[5] El-Enbija’, 21-24.

[6] El-Mulk, 3-4.

[7] El-Hadid, 25.

[8] El-Mu’minun, 91.

[9] El-Muminun, 84-91.

[10] Et-Tur, 35.

[11] O ovom ajetu govorit ćemo u sljedećem pasusu.

[12] En-Neml, 59-64.

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI

 

Sažetak

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne

tokove  savremenog  doba  jeste  formula  uspjeha  koje  su  danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u  potpunosti definisan. Jedan od važnih  segmenata  akademskog  djelovanja  je  naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije   i   da   se   oslobode   njene   obojenosti   zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu metodologiju istraživanja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je savršenost vjere islama i njeno  počivanje  na  jednoći  Stvoritelja  (tewhidu),  narušavanju vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl., jeste sušta istina koja se niukom slučaju ne može dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

A kada je riječ o zapadnoj misli, njenim filozofskim i vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog napora2 i samim tim podložna i grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku vjeru,  usljed  raznih  društvenih  i  civilizacijskih  kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

Ključne riječi: savremena misao, tradicija, kultura, islamski koncept

 

Uvod

 

Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet.

Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne tekovine savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u dovoljnoj mjeri definisan. Jedan od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se   nameće   kao   vodeći.   Danas   su   veoma   rijetki   muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim.

Ovaj  rad  ima  za  cilj  da  ukaže  na  osnovne  metodološke smjernice  koje  će  pomoći  muslimanu  istraživaču  u  području vjerovanja,  kako  bi  ostao  na  istini,  a  ujedno  uvažio  naučnu metodologiju istraživanja.

 

1. Ideološki pristup

 

Istraživač musliman uvijek polazi od unaprijed definisanih globalnih premisa u području vjerovanja koje mu trebaju poslužiti za  prezentaciju  islamskog  vjerovanja  i kritiku  savremenog mišljenja.

Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je postavljanje čovjeka za Allahovog namjesnika na Zemlji, savršenost vjere islama i njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju vjerovanja (imana)  slijeđenjem  nekih  drugih  vjerovanja  mimo  islama  i  sl., jeste  sušta  istina  koja  se  ni  u  kom slučaju  ne  može  dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena.

Ovo pravilo temelji se na dvije stvari:

–   Činjenici  da  je  Objava  proistekla  iz  Allahovog,  dž.š., sveobuhvatnog znanja u kojem nema greške ni manjkavosti.

–   Da  je  Allah,  dž.š.,  zadovoljan  sa  islamom kao  našom vjerom do Sudnjega dana, a Allah je daleko iznad toga da bude zadovoljan sa neistinama i pretpostavkama.

A  kada  je  riječ  o  savremenoj  misli,  njenim  filozofskim  i

vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog uma3  i samim tim podložna grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku  vjeru, usljed raznih društvenih  i civilizacijskih kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena.

S druge strane, činjenica da je savremena misao rezultat dugogodišnjeg iskustava čovječanstva i zrelih umova, gledano sa civilizacijskog aspekta,  ne  znači  da  ona  sadrži  apsolutnu  istinu kojoj se drugi moraju povinovati i utopiti u njenim valovima. Isto tako, ne mora da znači da ona predstavlja krajnje dostignuće svog vremena, jer iako ona kod njenih pobornika predstavlja najviši stepen istine do kojeg je moguće doći u ovom vremenu, za vjernika muslimana koji posjeduje Objavu proizašlu iz Allahvovog sveobuhvatnog znanja, koje je prethodilo ljudskom znanju, savremena misao je nazadna u odnosu na Allahovo znanje, koje je korektor ljudskog znanja, slično kao što znanje potonjeg vremena preispituje prijašnje nauke u svjetlu svojih otkrića i novih mogućnosti.

Bilo koji drugi stav muslimana prema savremenoj misli bio bi u suprotnosti sa njegovim imanom. Muslimanski mislilac koji prihvata postavke ove civilizacije koja je suprotna islamu kao istinite,  ustvari,  demantuje  svoje  uvjerenje  da  islamsko  učenje sadrži apsolutnu istinu i on može da bira između dvije mogućnosti:

–    ili  da  te  teorije  koje  savremena  civilizacija  nudi  kao činjenice, kod njega postanu relativne i samo teorije i pretpostavke koje on prihvata i odbacuje po kriterijumu istina svoje vjere, i to je ispravan stav kojeg zagovaram pri bilo kojem pristupu akaidskog istraživanja danas,

–    ili da te teorije veliča i prihvati kao jedinu istinu i onda se vrati svojoj vjeri pa je posmatra na osnovu tih teorija i uzima i odbacuje od vjere ono sto je u skladu sa njima. U tom slučaju on je žrtvovao svoju vjeru islam.

Ovo je jedna od najvećih kriza muslimanskih intelektualaca. Oni su u dilemi između vjerovanja (koje je većinom tradicionalno) i savremene naobrazbe i zbog toga žive u veoma teškom idejnom i psihičkom stanju. Oni žive između dvije suprotnosti i u većini slučajeva prevlada(va) moderna misao, naročito kod onih koji od svoje vjere znaju samo ono što su kao mali naučili od svojih roditelja, bez prave pedagoške naobrazbe koja usađuje vjerovanje u njihove duše, a zatim ono postaje osnova njihovog razmišljanja pomoću kojeg se suočavaju sa savremenom misli i odolijevaju njenim izuzetno razvijenim metodama kritike svega.

Ovakav “ideološki” pravac je izuzetno osuđen od strane intlektualne elite, jer je, po njihovom shvatanju, oprečan nepristrasnosti  i  objektivnosti  koja  od  istraživača  traži  da  se oslobodi bilo kakvih unaprijed zauzetih stavova pa makar oni bili i vjerski. Od njega se traži da se prilikom svog istraživanja rukovodi isključivo razumskim argumentima, koji predstavljaju suštinu ili dušu znanosti. (Ash-Shunyātiy, 1970:164)

Često muslimani intelektualci – neislamisti, islamiste opisuju kao iracionaliste i neobjektivne, jer se oni rukovode unapred zauzetim stavovima i ideološkim opredjeljenjima. Tako jedan od njih kaže: “Radovi islamista o savremenoj misli nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost jer oni predstavljaju ideološke pokušaje pobune koji su usmjereni ka određenoj kategoriji muslimana koje oni žele upregnuti u  svoje projekte.” (Ridwān as-Seyyid, 1988:353)

Međutim, ispravan metod izučavanja zapadne misli od strane muslimana jeste onaj koji sam maloprije spomenuo. To je logičan i objektivan stav jer je utemeljen na vjerovanju u Allaha i Poslanika, u Objavu, koju on prihvata s čvrstim ubjeđenjem kao nepobitni argument. Isto tako, svi stavovi koji se temelje na Objavi za njega su naučni. Naravno, ovo će razumjeti vjernik u islam, a onaj koji na islam gleda kao na civilizacijsko naslijeđe on je sasvim drugi slučaj kojeg trenutno ne tretiramo.

 

2. Pouke iz negativnih posljedica iskustva apologetičara

 

Odnos muslimana prema savremenoj misli kroz prizmu islama, kao što je briga današnjih muslimana, isto tako bila je briga muslimana u prijašnjim vremenima. To je iskustvo prepuno pouka i lekcija. Musliman današnjice bi trebao da te lekcije nauči kako bi se sačuvao sličnih grešaka i imao veću priliku za uspjeh.

Sa početkom nestanka ashaba, r.a., počele su se javljati idejne slabosti muslimana vezane za njihovo vjerovanje. Takve ideje promovisali su pojedini smutljivci i tako ih prenijeli na veliki broj muslimana.  Zatim su se među muslimane uvukli pojedini vjerski i filozofski elementi drugih civilizacija, kao što je grčka filozofija sa svojim predstavama o kosmosu i postojanju i sa svojom logikom. Određene grupacije muslimanske uleme pale su pod utjecaj te filozofije na području vjerovanja, iz čega nastaje velika i dobro poznata znanost pod nazivom ilmul-kelam.

Ukazat ću samo na neke od posljedica ilmul-kelama, koje bi trebale  da  posluže  kao  pouka  istraživačima  na  polju  islamskog vjerovanja danas, kako bi se sačuvali od sličnih grešaka:

1.   Ilmul-kelam  je  doprinio  cijepanju  islamskog  koncepta, kada je istinsko živo i djelotvorno vjerovanje koje se direktno reflektovalo na ljudska djela pretvorio u određen broj  teoretskih  razmatranja  koje  čovjek  izučava  bez ikakve veze sa njihovom praktičnom primjenom.

Savremeni istraživač islamskog vjerovanja trebao bi izučavati pitanja vjerovanja u kontekstu   drugih aspekata islama, tako da sačinjavaju temelj i osnovu za ibadet (obredoslovlje), moral i društveni sistem. Također, potrebno je prevazići tu suhoparnost (ilmul-kelama) u kojoj su pitanja vjerovanja pretvorena u matematičke formule. Ona se moraju povezati sa značenjima vezanim za osjećaje ljubavi i odbojnosti, nade i straha, skrušenosti i kajanja i tome slično. (Al-Muntedā al-‘Islāmi, 1410. god. po H., 44)

2.   Prvi izvor islamskog vjerovanja jesu šerijatski citati za koje treba da se veže onaj koji želi doći do istine i iz njih izvodi  istine  vjere.  Međutim,  ilmul-kelam  u  kojem  se puno spominju posebni termini, logički principi, pretpostavke i racionalni odgovori na njih u skladu sa metodologijom tadašnje misli, zapostavio je šerijatske citate i obezvrijedio  njihov položaj u  odnosu  na racionalne principe. Zato djela ilmul-kelama oskudjevaju kur’ansko-hadiskim citatima, a i ono malo citata koji se navode izgube se u opširnim tvrdnjama zbog kojih se ti citati i navode, samo kao njihova potvrda.

Zato  je  obaveza  muslimana koji  se  bavi  istraživanjem na polju islamslog vjerovanja da kur’anske ajete i hadise stavi u prvi plan i da mu bude cilj da ljude veže za njih kako bi istine vjere ostvarile što veći efekat na ponašanje ljudi.

3.   Ilmul-kelam  je,  kao  što  se  da  zaključiti  iz  razloga njegovog nastanka, imao za cilj da daa argumentovanu podršku temeljima islamskog vjerovanja i odbrani ih od njihovih neprijatelja koji su ih nijekali. Nastojao je da to uradi   putem  argumenata   i   logike   koju   su   koristili pobornici tih filozofija. Pobornici ilmul-kelama su na putu ostvarenja tog cilja koristili razna sredstva i koristili se pravilima i premisama koje su počesto bile nerealne i netačne i to su smatrali ustupcima u raspravi. Međutim, ilmul-kelam   je   naposlijetku   sa   svojim   pravilima   i logičkim zaključcima postao jedini legitiman predstavnik islama, kako smatraju njegovi pobornici, pored vidnih odstupanja od temeljnih odrednica islama.

Ovakav stav prema ilmul-kelamu sa sobom nosi dvije velike greške:

Prva  je  oslanjanje  na  te  relativne  premise  i  utemeljenje vjerovanja na njima, tako što se ti temelji jednostavno sruše kada se otkrije neosnovanost pravila na kojima počivaju. Primjer za to je teorija o nedjeljivom atomu (djeliću) na osnovu koje su ustvrdili Allahovo postojanje.

Druga je prihvatanje tih premisa i pravila, koje, kako kaže Ibn Tejmijje, ne podržava ni razum ni Objava, kao osnova islamskog učenja.

Zato  je  musliman  istraživač  u  ovom  vremenu  dužan  da izbjegava  građenje  temelja  vjerovanja  na  teorijama  savremene misli i njenih relativnih dokaza. Isto tako mora izbjegavati pripisivanje tih relativnih teorija islamu.

 

3. Definicija razuma, metodologije i terminologije

 

Postoje temeljne stvari koje treba definisati prije ulaska u polje naučnog rada. Ukoliko se one ne definišu, istraživač će biti u situaciji  da  zapadne  u  idejne  labirinte  i  “naučne”  zablude  koje mogu njegovo vjerovanje odvesti u propast. Potrebno je definisati sljedeće:

 

A) Razum

 

Postoje dvije vrste razuma: Urođeni, koji se temelji na neophodnim primarnim spoznajama i stečeni, koji se ogleda u mišljenjima koja se dešavaju u urođenom razumu, a koja crpi izvana, ili svojim promišljanjima iznutra. Nema sumnje da su primarna saznanja istinita, jer ona predstavljaju razum, pa ako bi bila lažna, onda bi razum bio neispravan, kao što je, naprimjer, nemogućnost spoja dvije suprotnosti.

Isto tako, nema sumnje da su stečene ideje razuma, ukoliko su nastale na osnovu primarnih saznanja, istinite i ispravne.

Međutim, isto tako nema sumnje da razum može prihvatiti neispravna mišljenja koja su rezultat raznih faktora vezanih za vlasnika razuma lično i koji odgovaraju mišljenjima koja su već bila prisutna kod njega. Vlasnik razuma smatra da su to logična mišljenja koja su utemeljena na razumskim istinama koje su neupitne, iako ona nisu takva. Iz tog razloga je nastao toliki razlaz među pobornicima ilmul-kelama oko mišljenja na osnovu kojih su htjeli graditi istine vjerovanja. To su bile kontradiktorne ideje, a svaki od njih je tvrdio da su njegove ideje utemeljene na neupitnim razumskim principima. To je dokaz da razumski principi, ili neki od njih, sigurno nisu bili ispravni i sitiniti, jer nema kontradiktornosti među činjenicama. Iz tog razloga će temelji sagrađeni na tim premisama biti sagrađeni na neistini i grešci.

Razlog zapadanja u ovaj veliki i opasni ćorsokak je taj što su pobornici ilmul-kelama, kako kaže Ebul-Hasan en-Nedewi, “zanemarili oružje koje je trebalo biti najubojitije, a to je definicija razuma i sredstava spoznaje”. (An-Nedevī, 1398. god. po H.: 23)

Musliman je dužan prije nego što krene sa istraživanjem, naročito na polju vjerovanja koje je izuzetno osjetljivo, a u sjeni savremene misli, da odredi granice koje razum ne bi smio prelaziti, jer njegove mogućnosti to ne dozvoljavaju i da ostane u okvirima koji su mu primjereni, naprimjer:

1.   S  obzirom na  izmiješanost  ispravnih  ideja  u  ljudskom razumu  sa  pogrešnim  koje  su  se  zbog  dugotrajnog druženja s njima već odomaćile, čovjek, uistinu, ne bi trebao svoje ideje postavljati kao osnovu za Objavu.

2.   Razum je dužan da se odnosi prema Objavi kao prema profesoru od kojeg uči, a ne kao profesor koji diktira.

3.   Razum,   s   obzirom  da   su   mu   kapaciteti  ograničeni vremenski i prostorno, nije u stanju da dokuči ispravnu predstavu o onome što izlazi iz okvira svijeta kojem on pripada. On na to gleda logično komparirajući ga sa stanjem u svom svijetu, upotrebljavajući logiku tamo gdje je ona nemoguća. Zato je čovjek dužan da ne prelazi granice  svoga  razuma  i  da  ne  pokušava  prodrijeti  u suštinu neviđenog (metafizike). U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a ne o Njegovom biću pa da stradate.” (Al-Albānī, bez god. izdanja: 1/1788)

 

B) Metodologija

 

Ispravnost ili pogrešnost metodologije odražava se na teme koje se putem nje istražuju. Greška ilmul-kelama je u osnovi bila metodološka  greška.  Na  to  su  upozorili  velikani  islama  među kojima je i Ibn Tejmijje, koji se bavio ovim pitanjem u svom čuvenom djelu Otklanjanje kontradiktornosti između razuma i Objave.

Istraživač na polju islamskog vjerovanja dužan je da traga za ispravnom metodologijom koja će mu garantovati ispravno korištenje razuma, ispravne rezultate istraživanja i privrženost islamu u njegovim intelektualnim aktivnostima. Naprimjer:

–    Mora se upoznati sa metodologijom ehlis-sunneta prilikom traganja za istinom, koja se,  kako je Ibn Tejmijje ukratko pojasnio, sastoji u sljedećem: “Istinski neosporivi dokazi, bez  obzira  bili oni  utemeljeni na  Objavi  ili razumu,  ne mogu biti međusobno kontradiktorni, a ukoliko se relativni dokaz suprotstavi neosporivom, prednost se daje neosporivom bez obzira iz kojeg izvora dolazi, a ukoliko se kontradiktornost pojavi između dva relativna dokaza, tražit će se razlog davanja prednosti jednog nad drugim.”    B. Tajmijjah, 1399. god. po H.: 1/433.

–    Isto tako, dužan je uvažavati ispravnu logiku, koja kaže da pojedinačna pravila moraju biti u skladu sa općim. Tako, temelji vjerovanja predstavljaju osnove iz kojih se izvode mnogi detalji. Vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegovog Poslanika i da je Kur’an Allahov govor, podrazumijeva potpunu predanost svemu što se u njemu nalazi i njegovo prihvaćanje kao apsolutne istine koja je mjerilo po kojem se ravna. Međutim, vjerovati u Kur’an, a zatim sumnjati u istinitost bilo čega iz Kur’ana, ili ispravnost pojedinih njegovih propisa, predstavlja kontradiktornost za kojom se musliman ne bi smio povoditi, nego bi trebalo da poveže detalje sa općim pravilima kako bi prestala sumnja oko detalja ili se ispravila predstava o temelju.

 

C) Terminologija

 

Jezik je posuda misli, jer se riječima izražavaju značenja termina. To je razlog da terminologija bude najpodesnije sredstvo za kulturološki kolonijalizam. Dovoljno je kolonijalnoj sili da pokorenu naciju filuje svojim terminima i izrazima da bi ova druga postala idejno ovisna o prvoj.

Jedan od razloga idejne nejasnoće i anarhije koju je prouzrokovao ilmul-kelam među muslimanima bili su pojmovi koje je pozajmio od stranih ideologija i poistovijetio ih sa arapskim terminima ugrožavajući njihova originalna značenja. To je mnoge zbunilo i dezorijentisalo. O tome je imam Šafija, r.a., upozaravajući na  važnost  terminologije  i  miješanja  njihovih  značenja,  kazao:

“Ljudi su postali neznalice i razišli se samo zbog toga što su zapostavili arapski jezik, a naklonili se prema jeziku Aristotelisa.” (As-Sujūti, bez godine izdanja: 15)

Mnogi mladići muslimani koji su poslati na studije na Zapad, pod uticajem stranog jezika na kojem su studirali, donijeli su u arapski jezik mnoge termine koji su akaidski veoma opasni. To su termini koji u sebi sadrže značenja i aspekte koje nikako ne može iskazati  arapska  riječ  kojom  je  žele  izraziti.  To  se  desilo  bez naučnih temelja i prouzrokovalo je idejnu anarhiju i dezorijentiranost u značenjima. To se jasno vidi u književnosti, društvenim naukama i slično.

Istraživač  na  polju  akaida  istražuje  pitanja  vjerovanja  i nevjerovanja, sunneta i novotarije i bit će suočen sa raznim terminima iz te oblasti, zato je prinuđen da se pridržava jasno definisanih termina u svojim istraživanjima.

Zaista  postoji  prijeka  potreba  za  preciznim  definicijama termina vezanih za šerijatske znanosti urađenim od strane stručnog tima, kao što je institut za jezička pitanja, naročito iz oblasti akaida, kako bi se izbjegle razne smutnje koje mogu nastati zbog razlaza u definicijama i dovesti do potpuno različitih stavova.

 

4. Logika pražnjenja i punjenja (rušenja i izgradnje).

 

Nisam htio te dvije operacije (koraka) nazvati rušenjem i izgradnjom, već pražnjenjem I punjenjnem, zato što rušenje podrazumijeva potpuno uništavanje, a, s druge strane, pražnjenje podrazumijeva čišćenje mjesta od štetne prljavštine, o čemu i jeste riječ u ovom slučaju.

 

A) Pražnjenje

 

Pod pražnjenjem ovdje mislim na čišćenje savremenog ljudskog života od svih vidova krivovjerstva u različitim segmentima  i  kritiku  savremene  misli,  koja  je  najveći  nosilac takvih pojava.

 

Metodologija kritike

 

Da bismo nešto mogli kritikovati moramo to dobro poznavati, stoga je neophodno dobro upoznati savremenu misao, naročito u onim segmentima u kojima se kritikuje, a da bismo dobro upoznali zapadnu misao nije dovoljno pročitati samo nekoliko kritičkih članaka, ili opći prikaz, ili, pak, opća djela zapadne misli, zato što sve spomenuto pruža samo površan uvid, koji se, uglavnom, svodi na stav onih koji su ih napisali. Onaj koji želi da savremenu misao Zapada temeljito prouči dužan je da studiozno izučava zapadne teorije i glavnu problematiku zapadne misli, uvažavajući društvene prilike u kojima su te teorije nastale, te metodološke smjernice putem kojih su nastale, kako bi kritika bila duboka i sveobuhvatna. Kao primjer uzet ćemo poznatu teoriju o evoluciji, koju su mnogi islamski mislioci kritikovali. Poznato je da teorija o evoluciji tvrdi da sve neprestano evoluira ka boljem. Jedan od praktičnih primjera evolucije  jeste  evolucija  živih  bića,  koja  su  nastala  od jednoćelijskog organizma i evoluirala do čovjeka. Potaknuti činjenicom da je ova teorija u   potpunoj kontradiktornosti sa islamskim vjerovanjem o stvaranju čovjeka, oni je opovrgavaju samo u tom segmentu previđajući činjenicu da ta teorija sadrži još mnogo segmenata koji su daleko opasniji od spomenutog. Teorija o evoluciji tvrdi da je evolucija ka boljem zakonitost koja se odnosi na sve, pa čak i na vjeru i moral, na budući svijet, tako da evolucionisti pobijaju postojanje džehennema kao krajnje instance, jer je to suprotno sa zakonom o konstantnoj evoluciji ka novom i boljem. Po njima, onaj ko vjeruje u budući svijet može vjerovati samo u Džennet, koji predstavlja vrhunac ljudske evolucije.

Također, moramo razumjeti ambijent u kojem su nastale ideje zpadne misli. To je ambijent slobode i potpune samostalnosti u mišljenju, te uvjerenje da je sredstvo za razmjenu kultura diskusija i sukob mišljenja u ambijentu apsolutne slobode, a nikako pod torturom ili diktaturom jednog mišljenja, koje se nameće kao jedino ispravno, koje je došlo “odozgo”. “Potpuno je jasno da su izazovi zapadne misli nastali kao rezultat apsolutne slobode mišljenja i nemoguće je odgovoriti na njih bez uvažavanja te činjenice.” (Wehīdud-dīn Hān, 1987: 18)

 

Kura’nska metoda kritike

 

Ovdje  ne  mislim  na  to  da  se  samo  citiraju  kur’ansko- sunnetski citati koji su od Boga objavljeni kao argumenti za tretiranu problemtiku, nego želim da istaknem metod koji je Kur’an slijedio tretirajući akaidske probleme vremena u kojem je objavljivan.

Kur’an   se   koristio    sa   nekoliko    metoda,   od   kojih   su najznačajnije:

–    Obraćanje urođenoj ljudskoj naravi: Kur’an ne ulazi u teške filozofske rasprave, nego akcenat daje na jasne misaone premise koje čovjek vrlo lahko spoznaje po svojoj urođenoj naravi i pokazateljima koji ga svakodnevno okružuju.

–    Realnost: Kur’an, kada tretira bilo koji problem veže ga za ljudsku stvarnost, oslanja se na najnovija dostignuća ljudskog razuma u toj oblasti i ne ograničava se samo na teoretsku kritiku,  nego otkriva štetne posljedice tog problema u ljudskoj stvarnosti.

–    Otvorenost: Misli se na otvorenost u otkrivanju grešaka i poremećaja koji ukazuju na nedostatke ove civilizacije i pogrešne plodove njene koncepcije, bez imalo ustručavanja i ublažavanja koje samo još više u zabludu odvodi njene sudionoke. Allah,  dž.š.,  govoreći o  mušricima,  kaže:  “A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju:  ‘Nećemo,  slijedit  ćemo  ono  na  čemu  smo zatekli pretke svoje.’ – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali  i  kada  nisu  na  pravom  putu  bili?!”  (Kur’an, Lukman: 31) O jevrejima koji su se nalazili u medinskom društvu za vrijeme objave, kaže: “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (Kur’an, El-Džumu’a: 5)

– Uvažiti ono što je u skladu sa islamom, a ne poentirati samo ono što mu je oprečno.

Kao pojašnjenje ove metode navest ćemo jedan kur’anski primjer koji tretira pitanje koje je danas aktuelnije nego ikada prije, a to je pitanje empirijske znanosti. Allah, dž.š., kaže: “Obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.” (Kur’an, Er-Rum: 6-7)

Kur’an  priznaje  da  to  što  ljudi  znaju  jeste  znanje,  ali  im otkriva činjenicu da je to samo djelimično, spoljašnje i ograničeno znanje. A što se tiče znanja u njegovom istinskom i sveobuhvatnom značenju oni ga nemaju, a to je znanje o vjeri, akaidu i Šerijatu.

Da li se onaj koji je daleko otišao u istraživanju svemira i fizičkih  zakona,  te  spoznao  kretanje  nebeskih  tjela,  ili funkcionisanje krvotoka, elemente od kojih se sastoji zemlja, bilje i slično, a ne poznaje razlog stvaranja svemira i svega što je u njemu, niti  poznaje  svijet  koji  postoji  izvan  njega,  čak  ne  poznaje  ni samoga sebe, razlog svog stvaranja i kuda ide poslije smrti, niti poznaje ispravan odnos prema životu i drugima, može smatrati znalcem?

Ovo je samo jedan primjer, a mnoge teme savremenog doba mogu se tretirati na isti način, kao što je pitanje slobode, pravde i slično.

Parcijalnost i sveobuhvatnost

Kritika ima dvije strane:

Parcijalnost, tj. kritika pojedinih ideja zapadne civlizacije, ili otkrivanje pozitivnog i negativnog u svakoj od njih, što predstavlja prvi korak.

Sveobuhvatnost, koja se ogleda u globalnom pogledu na tu civilizaciju na temelju parcijalne kritike i otkriva da ta civilizacija vodi čovječanstvo u pogrešnom smjeru, te da se radi o rušilačkoj civilizaciji, i pored svih njenih pozitivnih aspekata koje obuhvata, i koja će čovječanstvo odvesti u propast.

Ovakav pristup zapadnoj civilizaciji nemaju samo muslimani. Naprotiv, s njima se slažu mnogi zapadni mislioci koji su i sami sinovi te civilizacije. Među njima je Karlil autor djela Čovjek ta nepoznanica, Rene Debo, autor djela Humanost čovjeka i mnogi drugi. Među posljednjima koji su pisali na tu temu jesu Robert M. Grosi i Džordž Stansije, koji su u svojoj poznatoj knjizi Nauka u novom ruhu, izdatoj prije 10 godina, dolaze do zaključka da je “zalazak (kraj) svijeta u savremenoj filozofiji apsolutan i definitivan”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. god. po H.:107)

Međutim,  problem  kod  zapadnih  mislilaca  je  u  tome  šta poslije?

Mnogi od njih ostaju zbunjeni ili se vežu za maštu po kojoj će ljudska  znanost  uspjeti  da  spozna  tajnu  postojanja  i  suštinu čovjekovog bića, te će na osnovu te spoznaje izgraditi kulturu i civilizaciju koja će biti humanija i sigurnija, kao što tvrdi Alexis Karlil.

Autori knjige Nauka u njenom novom ruhu, pokušali su da iskoriste najnovija naučna istraživanja vezana za svemir i čovjeka, koja tvrde da postoji izlaz iz ovog ćorsokaka u kome se našla savremena civilizacija. Oni kažu: “U savremenoj filozofiji vidan je preokret  ka novoj teoriji koja počiva  na povratku  civilizacije vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, te ponovni naglasak duhovnog aspekta u čovjekovom biću, otklanjajući tako uzroke nesreće i besmisla svrsishodnošću, ljepotom, duhovnošću i dostojanstvom čovjeka.” (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409god. po H.: 147)

Iako ova nova teorija, prema kojoj se okreće savremeni svijet, kako spomenuti autori tvrde, predstavlja divan korak naprijed u odnosu na ogoljelu i bezdušnu materijalističku teoriju, ipak, ona ostaje bez jasnih temelja i predstavlja samo bijeg od ubitačnog toka materijalizma. Ovdje se završava kritika vlastite kulture i civlilizacije od strane zapadnjaka.4 Ljudi ostaju privrženi svom načinu života i razmišljanja, pa čak i kada se uvjere da je on pogrešan, sve dok ne pronađu alternativu koja će ih izbaviti iz takvog stanja. Zato što pojedinac, kako kaže Jurij Glazov, iako je ubijeđen u neispravnost onoga na čemu jeste, “osjeća neuobičajen strah od toga da se ne nađe u velikoj praznini bez ikakve ideologije ili teorije, jer on nema ništa što bi zamijenilo njegovo postojeće stanje, nema nikave prihvatljive i dokazane teorije, niti nekog globalnog svjetskog viđenja koje posjeduje takve karakteristike”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. h.g.: 144)

Jedini put spasenja je islamski pogled na postojanje, svemir, čovjeka i život, koji je alternativa pogrešnim predstavama zpadne civilizacije, uz uvažavanje svih njenih korisnih dostignuća na materijalnom ili humanom planu. Ovdje, ustvari, počinje proces punjenja.

B) Punjenje

Uspostava sistema života ljudi na božanskom programu koji se temelji na vjerovanju.

Ovaj proces podrazumijeva dva koraka:

Prvi  korak:  Povezivanje  ljudi  sa  islamom,  jer  njihova odlučnost da napuste zabludu ne podrazumijeva njihovu opredijeljenost za islam. Mnogobrojni su oni koji ljudima nude razne filozofije i pravce koji imaju za cilj da ih zadrže u okvirima nevjerstva.

Pozivanje ljudi u islam kao istinu koja im nedostaje, na prirodno logičan način.

4   To je maksimum do kog može doprijeti ljudski razum. Čovjek po svojoj urođenoj naravi i konkretnoj praksi prepoznaje neuspjeh nevjerstva i zablude. Međutim, on nije u stanju ponuditi Pravi put. Na istom stepenu bilu su hanifije (pravovjerni) pred dolazak Poslanika, s.a.v.s.

Vjerniku u Allaha ne priliči da smatra da je Allah, dž.š., ostavio čovječanstvo da luta u tminama zablude, bez ikakve svrhe. Vjerovanje u Allaha i Njegovu mudrost podrazumijeva čvrsto ubjeđenje  da  je  Allah,  dž.š.,  poslao  poslanike  koji  su  ljude upućivali na Pravi put: “Jevreji ne poznaju Allaha kako treba – kad govore: ‘Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!’ (Kur’an, El- En’am: 91)

Priznavanje Objave, svakako će čovjeka dovesti do posljednje Objave Muhammedu, s.a.v.s., koja je derogirala sve prethodne, a ona ostala sačuvana do Sudnjega dana.

Ovo je samo jedan primjer kako bi trebalo učiniti prvi korak u povratku ka islamu, a putevi su mnogobrojni.

Drugi korak: Pojašnjenje islamskog vjerovanja u njegovoj sveobuhvatnosti utemeljenog na vjerodostojnim citatima, u svjetlu razumijevanja prve generacije muslimana. Uloga misionara je samo u njegovom pojašnjenju i praktičnoj primjeni. Mi smo svjedoci da se većina povratnika u islam na Zapadu preobrazila na osnovu Kur’ana.

Istraživač islamskog vjerovanja metodologijom pojašnjenja i približavanja slijedi Kur’an i sunnet, pojednostavljujući njihov prikaz kosmosa i postojanja i njegov uticaj na život pojedinca i zajednice. On se u svemu tome rukovodi jasnim citatima Kur’ana i sunneta i ne izlazi iz njihovih okvira, kako bi bio siguran da neće napraviti  metodološku  ili  praktičnu  grešku  koja  se  lahko  desi onome koji svome razumu dopusti da se umiješa i pređe granice dopuštenog. Najveća greška na ovom polju je da se bavi pitanjima akaida  a  njegova  misao  je  okupirana  reakcijama  na  određene stavove koji su oprečni islamskom vjerovanju a sastavni su dio savremene misli. U tom slučaju će biti u situaciji da odabere jedan od dva ekstremna stava:

– Prilagođavanje akaidskih pitanja tokovima moderne misli, kao  što  je  bio  slučaj  sa  ilmul-kelamom  i  savremenim racionalistima.

–  Obaranje  tih  teza  i  zauzimanje  suprotnog  stava  kao islamskog u vezi s tim pitanjima, kao što je učinio El-Eš’ari u vezi s pitanjem uzročnosti, ljepote i ružnoće i utjecaju čovjeka na svoja djela nasuprot mišljenju filozofa i mu’tezila.

Ne bih želio da se razumije da su (zdrav) razum i (ispravna) znanost oprečni kur’anskom konceptu. Naprotiv, razum je Allahov dar čovjeku, koji mu pomaže u razumijevanju istinske vjere. Međutim,  razum  i  znanje,  kao  produkt  razuma,  relativni  su  i razlikuju se od čovjeka do čovjeka s obzirom na razliku u načinu sticanja znanja, ambijent i razne druge psihološke i društvene faktore koji su utjecali na vrstu i način spoznaje. Kako se, onda, može razum uzeti kao oslonac, ili koji razum da uzmemo kao mjerodavan? (Mehdī Fadlullāh, 1401. god. po H.: 201)

Zato razum mora biti usmjeren šerijatskim citatima iz kojih će izvlačiti istine ispravnog vjerovanja i tako će se ostvariti ispravnost vjerovanja i dosljednost razuma.

 

5. Pitanja i obilježja

 

Pitanja: Već sam rekao da postoje određena pitanja koja su predmet kritike savremene misli, kako od strane islamskih tako i neislamskih mislilaca, iz razloga što je metod rušenja i sumnjičenja otvoren za sve, muslimane i nemuslimane, čak se musliman može koristiti dostignućima drugih iz ovog područja. Međutim, istraživač musliman mora biti drugačiji od ostalih, pa čak i na ovom tako otvorenom polju, kao što je nepovođenje za tezama za koje nema valjanog dokaza, provjeravanje podataka prije nego što ih uzme u obzir, nemiješanje istine sa neistinom, prihvatanje istine pa makar ona bila i suprotna njegovim željama i slično, što spada u osnove islamskog metoda.

A – Sveobuhvatno formulisanje islamskog vjerovanja koje ima za cilj da čovjeka upozna sa postojanjem kroz prizmu Kur’ana koja se temelji na dva osnovna stuba: kosmosu  i čovjeku.  “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (Kur’an,  Fussilet:  53)  Od  svemira  sa  svim  njegovim specifičnostima do Tvorca svemira i čovjeka, Njegovih imena i osobina i temelja imana, porijekla čovjeka, suštine njegovog bića, svrhe postojanja, različitih relacija  prema  drugima, srčanih značenja i njihovog uticaja na praksu čovjeka, kroz ibadete i moral kao  potvrdu  njegovog  vjerovanja  –  iz  svega  toga  formira  se imanska građevina, sa sveobuhvatnim značenjem vjerovanja koje obuhvata ubjeđenje, govor i djela, koja je komletna i kompaktna, te njen vlasnik osjeća    potpunu idejnu, psihičku i ideološku neovisnost.

B – Temeljna akaidska pitanja savremene civilizacije tretirati s mjerom koja im pripada u sklopu islamskog vjerovanja, bez uveličavanja ili minimiziranja.5

Pojašnjenje tih pitanja mora biti kroz prizmu citata Objave, a nikako putem njihovog značaja i važnosti u zapadnoj misli, pa da nas to odvede od ispravnog načina razmišljanja.

C –  Nakon pojašnjenja islamskog stava o  tim pitanjima i ukazivanja na njihovu saglasnost ili kontradiktornost sa islamskim konceptom, ukratko spomenuti svako od tih pitanja u svjetlu savremene misli. Sve to uraditi bez povođenja za emocijama, jer izljev emocija prema nečemu odražava čovjekovu slabost i njegovu nemogućnost da se tome suprotstavi, a to ne smije biti slučaj sa muslimanom koji ozbiljno proučava svoje vjerovanje.

U svemu tome trebamo se pridržavati kur’anskog metoda izlaganja oslanjajući se na jake i konkretne argumente, u svjetlu razumijevanja prve generacije sa cjelovitim i sistematskim obrazloženjem.

Nema sumnje da se sposobnosti istraživača na ovom osjetljivom području veoma razlikuju, ali ćemo jedinstvenom metodologijom   sigurno   brže   stići   do   najboljih   rješenja,   uz Allahovu, dž.š., pomoć.

Primjer takvog nastojanja u savremenom dobu jeste dr. Sulejman al-Eškar u svome serijalu Akaid u svjetlu Kur’ana i sunneta, Sejjid Kutb u svom djelu Glavne potke i karakteristike islamskog koncepta i Muhammed el-Mubarak u Nizamul-islamu i svojim drugim djelima.

 

Zaključak – Obilježja

 

Ovdje nas zanimaju strateška obilježja, kao što su: materijalizam, ideologija, empirizam i pozivanje na historiju ljudskog roda.

Najvažnije što ukratko možemo reći o njima jeste da se ove teorije moraju naučno i kritički obraditi sa stanovišta islama i precizno pojasniti ono što je neispravno i odvojiti ga od onoga što je prihvatljivo, tako da te teorije poprime islamski obris i budu upotrebljive u akaidskoj i svim drugim oblastima, bilo da se radi o kritici ili promociji.

 

5   Suprotno racionalističkim metodama koji ta pitanja preuveličavaju do te mjere da ih smatraju temeljnim pitanjima vjerovanja oko kojih se sve ostalo vrti, ili ih minimiziraju bojeći se sukoba sa suprotnim mišljenjem.

U svakoj od spomenutih teorija naći ćemo nešto što ima islamsko uporište i čak se koristi u obrazlaganju islamskog vjerovanja. Ako samo malo bolje promotrimo, naprimjer, emprijski pravac, koji se danas smatra zapadnim, vidjećemo da se za njega uporište nalazi u Kur’anu i sunnetu, koji su usmjerili ljudski razum da proučava svemir i da njegove blagodati koristi. Kur’an upućuje razum na činjenicu da se kosmos kreće po strogo preciziranim zakonima  koji  se  ne  mijenjaju,  da  je  Allah,  dž.š.,  čovjeku  u kosmosu podario  sve što  mu  je potrebno  za  njegov opstanak  i razvoj civilzacije i društva. Dao mu je sve što mu je potrebno da bi bio zdrav i da bi se izliječio ako se, i pored toga, razboli. Na njemu je samo da traži i naći će, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s., “Allah je dao i bolest i lijek. On je svakoj bolesti dao lijek. Zato se liječite, ali se nemojte liječiti haramom.” (Tirmidhi,   1389. god. po H.:

512)6   Muslimani  su  upotrijebili  empirijski  pravac  u  izučavanju svemira i prirodnih pojava kako bi otkrili zakonitosti po kojima se odvijaju i u izučavanju stanja društva da bi otkrili razloge slabosti. Zatim su zapadnjaci preuzeli ovaj pravac i istražili ga kroz prizmu svog sekularističkog pogleda na svijet, pa su ga ogolili od svih imanskih sastojaka, kako bi im poslužio kao sredstvo u isključivo materijalnom napretku.

Uloga ovovremenih muslimana, kada je u pitanju ovaj pravac, jeste da ga vratimo islamskom konceptu sa svim imanskim i šerijatskim segmentima prije nego što ga upotrijebimo, uz prihvatanje svih pozitivnih poboljšanja do kojih je ovaj pravac stigao kroz zapadnu civilizaciju putem mnogobrojnih eksperimenata. Tako treba uraditi i sa svim ostalim teorijama i pravcima savremenog doba.

 

2   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog napora.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

3   Možda  će  neko  reći  da  savremena  misao  obuhvata  i  vjerske  predstave  i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog uma.

Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine.

Literatura:

Al-Jezeri, M. (1389. h.) Jāmi’u al-usūl fī e hādithi ar-resūl.

Al-Albāni, N. (bez godine izdanja) Silsiletu al-Ehādithi as–sahī ha, Al-Mektebu al-islāmiyy.

An-Nedewi, A. (1938. h.) Bejne ad-dīn vel-medeniyye.

As-Seyyid,   R.   (1988)   As-Sahwetu  al-Islamiyye  fil-wetani  al-

‘arabiyy.

As-Suyūti,  J.  (bez  godine  izdanja)  sawnul-mantik  wel-kelām,

Bejrut: Dāru al-kutubi al-‘arabiyye.

6   Vidjeti: Jāmi’u al-usūl fī ehādithi ar-resūl, Mejdu ad-Dīn b. al-Athīr al-Jezeri,

1389. god. po H., 7/512.

Ash-Shunyāti,  M.  (1970)  Osnove logike i  naučne metodologije, Dāru an-nehda al-‘arabiyye.

Al-Muntedā  al-islāmiyy,  (1410.  h.)  At-Tejdīdu  fī  al-islām,  Al- Mektebetu as-selefiyye.

Fadlullāh, M. (1401. h.) Arā’ nakdiyye fī mushkilāti ad-dīn wel- felsefe wel-mantik, Dāru al-endelus.

Robert, A i Džorđ, S. (1409. h.) Nauka u svom novom ruhu, ‘Alemu al-m‘arife.

Wehidu  ad-dīn,    H.  (1987)  Al-Islāmu  fī  al-‘asr al-  hadīth,  Al- Mukhtār al-islāmi.

 

Original scientific article

METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Abstract

Domination of Western Civilization globally presents a great problem for small nations and cultural communities. That problem is especially noticeable in the light of globalization when many peoples and nations almost completely lose their identity.

The formula of success many people are aware of today is to remain devoted to one’s own tradition and culture, and to acquire positive streams of contemporary times. However, the answer to the question how to achieve that in a quality manner, so that it is not detrimental to either of the components, is not yet completely defined. One of important segments of academic work is scientific- research work that has its own methodology. Unfortunately, as in other segments of life, western concept is the one that dominates. It is a rarity today to find Muslim researchers that manage to adopt positive  aspects of the  methodology and  to  liberate themselves from its colouration by Western view that is contrary to Islamic view.

The aim of this paper  is to  specify broad  methodological guidelines that will help Muslim researchers in the field of their faith, so that they remain on the right path, and accept scientific methodology of research at the same time.

When  Islam  is  concerned,  it  is  based  on  the  fact  that everything in terms of faith defined by the Qur’an and the authentic hadith is the bare truth that cannot be doubted in any case and that cannot   be   outdated   ;   regardless   if   it   is   related   to   ghaib (metaphysics),  as  the  matter  of  the  Divinity,  hereafter  and  the origin of man, or to general postulates as the perfection of Islam and its foundation on oneness of the Creator (tawheed), or to disrupting one’s belief (iman) by following some other faiths apart from Islam, etc.

And when Western thought is concerned, its philosophical and  religious  conceptions,  moral  values,  cognitive  and  social systems, it is a result of human effort7 and by that it is subject to correctness  and   mistake.  Nevertheless,  the   fact  that   it   was developed without any connection to the true faith, due to various social and civilization movements of unbelieving peoples, does not mean that it is completely inaccurate and that is has to be dismissed automatically.

Keywords: contemporary thought, tradition, culture, Islamic concept

7 Someone might say that Contemporary thought encompasses both, religious conceptions and moral principles based on Judaism and Christianity, so how can it be said that it is all a result of human effort only? The truth is that those conceptions and moral principles are distorted and altered so much that it is impossible to differ between the original revelation from what was added. That is why the previous relates to them as well, even though it does not negate the fact that there are some reminiscents of the revealed truth.

 

Kada bi muslimani bili pravi muslimani!

Kada bi srca muslimana donosila bajramske tekbire, kao što ih izgovaraju njihovi jezici, ponovo bi promijenili tokove historije.
Kada bi se muslimani okupili oko svojih prava kao što se okupe oko Kabe, niko se ne bi usudio napasti ih.
Kada bi svi zajedno stali u saff za jednim vođom, kao što to čine u namazu, niko im ne bi mogao stati na njihovom putu.
Kada bi se rukovale njihove duše kao što se rukuju njihove ruke, potpuno bi iskorijenili razloge razdora i nesloge među njima.
Kada bi se smješile njihove duše kao što se smiješe njihove usne, bili bi najsrećniji narod pod nebeskim svodom.
Kada bi žrtvovali svoj ego kao što žrtvuju svoje kurbane, svaki njihov dan bio bi bajram.
Kada bi željeli drugom ono što žele sebi, posijali bi ljubav i iskorijenili mržnju i netrpeljivost.
Kad bi se okitili najljepšim ahlakom kao što oblače najljepšu odjeću, bili bi najljepši narod na zemaljskoj kugli.
Kada bi svoje imetke , drage volje, čistili zekatom, ne bi ostao nijedan siromah na Zemlji.
Ovo je apel za razmišljanje, a zatim za promjenu, jer nama ne priliči nego da budemo onakvi kako to Allah, dž.š., od nas traži:
“Vi ste bili najbolji ummet koji se na Zemlji pojavio…”
Poboljšajmo sami sebe kako bi Allah, dž.š., promijenio naše stanje: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe.”

Kurban-bajramska poruka

Jedne prilike su ashabi sjedili sa Poslanikom, s.a.v.s., kada je rekao: “Sada će na ova vrata ući čovjek koji je stanovnik dženneta! “Tada se na vratima pojavio Sead b. Malik i ušao. Ashabi su ga pogledali i pozavidjeli mu. Zatim se sljedeći dan ponovilo isto i ponovo ušao Sead. Treći dan se ponovio isti prizor i ponovo ušao Sead, tako da nije ostalo nimalo sumnje da je on taj. Tada Abdullah b. Umer reče: “Ja neću odustati sve dok ne prenoćim kod ovog čovjeka i vidim šta on radi (pa je zaslužio takvu deredžu). Otišao sam kod njega nakon jacije namaza i pokucao mu na vrata. On mi tada reče: “Brate moj šta ti treba?” Ja mu rekoh: “Imam jednu potrebu.” “Hoćeš li da je riješimo ili ćeš ući?” -upita on. Ja sam ušao, a on mi dade jedan ogrtač u koji sam se zamotao i legao blizu njega da mogu vidjeti šta radi cijelu noć. On je zaspao, ali kad god bi se prevrnuo rekao bi: “Subhanallah, Allahu ekber, lailahe illallah, elhamdulillah!” Pred zoru je ustao, uzeo abdest, otišao u džamiju i klanjao 12 rekata, na svakom rekatu proučio jednu suru srednje veličine, nakon svaka dva rekata na sjedenju nakon šehadeta i salavata na Poslanika, s.a.v.s., proučio tri dove: “Rabbena atina fiddunja…, Gospodaru naš zaštiti nas od svega što nas tišti vezano za ovaj ili onaj svijet, mi te molimo za svako dobro, a Tebi se utječemo od svakog zla!” Ja sam smatrao da njegov namaz, učenje i dova nisu dovoljni (za takvu deredžu), pa sam rekao: “Možda ga je moje prisustvo spriječilo da radi ono što inače radi, pa sam odlučio da to ponovim i sljedeće noći. Uradio sam isto, ali se ponovilo potpuno isto, te sam to uradio još jedanput da budem siguran. Treće jutro nakon što smo klanjali za Poslanikom, s.a.v.s., te se ljudi razišli, ja mu rekoh: ”Eh brate moj, razlog zbog kojeg sm ja spavao kod tebe!?”  On reče: ”Da čujem.” “Ja sam došao kod tebe da vidim koliko ibadetiš da bih i ja povećao svoj ibadet. Međutim kada sam vidio kako ti to činiš to mi se učinilo malim, te sam pomislio da zbog mog prisustva te noći nisi ibadetio onako kako to inače činiš. Tako ti Velikog Allaha i islamskog morala kaži mi je li te moje prisustvo spriječilo da uradiš nešto što inače radiš?” On mi tada reče: “Tako mi Allaha nije!” Kada sam krenuo da izađem on me pozva i reče mi: “Ima još samo jedna moja navika. Svaku večer kada legnem da spavam ja zanoćim, a u svome srcu ne ostavim ništa loše niti prema jednom muslimanu.” Tada mu Ibn Umer reče: “To je to čime si postigao tu deredžu!”  (Hadis prenosi Imam Ahmed 3/166)

Muslimani danas, a naročito mi Bošnjaci, su u poziciji da kroz svoje postupke ožive ove praktične primjere iz života uzorite generacije sa Poslanikom, s.a.v.s., te na takav način prevaziđu mnoge nesuglasice, zamjerke i neprijateljstva koja su prepreka na putu ka njihovom istinskom ujedinjenju, što je preduslov Allahove, dž.š., pomoći.

Kurban-bajram je dan žrtve i uči nas da u životu moramo dosta toga žrtvovati u ime Allaha, kako bi nam svima bilo bolje. Ja koristim ovu priliku da obznanim svima vama da sam halalio svakom muslimanu koji mi je bilo šta nažao učinio.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

TEKABELELLAHU MINNA VE MINKUM!

 

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 3

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

 

4 – STALNI TOK DEŠAVANJA:

Razni događaji se dešavaju oko čovjeka i u njemu samom, od njegovog rođenja pa do njegove smrti. Neki od njih su planetarni, kao što je smjena dana i noći, izlazak i zalazak Sunca, pojava mjeseca i njegovo postepeno povećavanje i smanjivanje svakog mjeseca, oblaci, kiša, munja, grmljavina, smjena godišnjih doba… Neki od njih su vezani za samog čovjeka, kao što su: rođenje i smrt, zdravlje i bolest, djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, bogatstvo i siromaštvo, ponos i poniženje…

– Utjecaj svega što se dešava na život vjernika:

Vjernik iz raznih dešavanja koja se stalno odvijaju uzima pouku, jer je svjestan da iza svega toga stoji Mudri Allah, dž.š., koji je sve to mudro uredio. Allah, dž.š., je taj po čijem se znanju, mudrosti i moći odvijaju sva dešavanja. On je taj koji uređuje dešavanja u kompletnom kosmosu. Ništa se ne može desiti u cijelom kosmosu, sa svom njegovom veličinom i brojnošću stvorenja u njemu, bez dozvole Allaha, dž.š., i sve to biva onako kako to On želi.

– Utjecaj svega što se dešava na onoga čija svijest nije povezana sa Allahom, dž.š.:

Nasuprot vjerniku, onaj koji nije svjestan Allahove, dž.š., moći, čija je savjest po tom pitanju otupila, on prolazi pored tih dešavanja, bila ona vezana za kosmos ili samog čovjeka, a da se uopće ne trzne iz svog gafleta i ne prepozna mnogobrojne dokaze Allahovog, dž.š., postojanja i djelovanja, dokaze koji jasno upućuju na činjenicu da jedino On vlada svemirom i upravlja svime što se dešava!

Kur’an ga svojim stilom uzdrmava i budi iz njegovog gafleta, kako bi spoznao istinu koja se krije iza svih dešavanja. Kur’an ističe Allahove znakove u svemiru, fenomen života i smrti, fenomen opskrbe… i sve to prezentuje na poseban način koji ih pretvara u živu sliku koju čovjek prvi put vidi. Na isti način Kur’an govori o svakodnevnim dešavanjima i skida koprenu sa ljudskog razuma i otupljenost njegovih osjećanja, te se ljudska savjest i srce budi i sve to jako upečatljivo doživljava i osjeća.

“Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.”[1]

U ovom, samo jednom ajetu, Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.

Ako malo bolje promotrimo ovaj kur’anski ajet, ustanovit ćemo da Kur’an postiže spomenuti cilj na dva načina:

–                      Nabrajanje velikog broja važnih dešavanja u jednom kontekstu. U ajetu se spominju nebesa i Zemlja, smjena dana i noći i njihovo naizmjenično povećavanje i smanjivanje u raznim godišnjim dobima, zatim plovidba lađa morem, spuštanje kiše s neba, klijanje bilja iz zemlje, mnogobrojne vrste životinja na Zemlji, kretanje vjetrova, kretanje oblaka u prostoru između nebesa i zemlje… Ova mnogobrojnost i raznovrsnost pojava sama po sebi budi ljudsku savjest. Ljudska savjest otupi i ne reaguje na te pojave gledajući ih pojedinačno, jer se svaka od njih odvija u posebnom vremenu. Međutim, kada se sve te pojave sakupe u jednom momentu i izlože na ovako upečatljiv način, ljudska savjest mora proraditi prateći ih svojom maštom jednu za drugom i ne nalazeći priliku da se opusti ili zadrijema. Na ovakav način te pojave se velikom brzinom izmjenjuju, tako da ne dovrši sa razmišljanjem o jednoj a druga se već nameće svojom specifičnošću…

–                      Drugi način je vezanje ljudske svijesti za ova dešavanja putem skretanja pažnje na konstantna kretanja u svemiru. Ljudska savjest će otupiti na prizor koji je statičan i koji se uopće ne kreće, i on je neće posebno privlačiti, ali to se ne može desiti sa stalnim pokretima koji nikada ne prestaju i koji stalno skreću ljudsku pažnju na sebe.

Ajet na samom početku govori o stvaranju nebesa i zemlje. To je događaj koji se davno desio i kojeg čovjek nije vidio, ali čovjek njegove tragove i dalje jasno vidi ispred sebe. Međutim, kur’anski kontekst ne ostavlja sliku stvorenja mirnom i nepomičnom pred ljudskom savješću, nego tu sliku čini dinamičnom, pokrećući njene pojedine dijelove. Noć i dan se naizmjenično smjenjuju i njihova se dužina smanjuje i povećava. Lađa morem plovi i nosi teret koristan čovjeku. Voda koja se s neba spušta, isto tako je u pokretu, ona silazi s neba na zemlju. Međutim, kretanje se ne završava time. Zbog te kiše koja se spušta izlazi živo bilje iz zemlje, koja je prije toga bila suha i neplodna. Kur’anski izraz je u tome veoma jasan: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina…” Kur’an dočarava prizor zemlje koja je bila mrtva, a nakon padanja kiše ponovo oživljava. U drugom ajetu stoji: “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[2] Međutim, kretanje se ni ovdje ne završava, nego ide dalje i predočava životinje koje se hrane biljem koje je iz zemlje izniklo kao posljedica kiše: “…po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Termin rasijavanje označava pokret u svim smjerovima istovremeno. Zatim dolazi spomen vjetrova koji se svakako kreću. Vjetar se naziva tako zato što se kreće brzim pokretom koji je jasno vidljiv. I na kraju ovog ajeta spominje se oblak koji se, takođe, kreće. Na ovakav način, kretanje obuhvata sva stvorenja. To konstantno kretanje svih stvorenja ljudska svijest osjeća i ono je pokreće.

Ne zaboravi da kur’anski izraz, govoreći o tom neprestanom kretanju, upućuje ljudsku svijest na činjenicu da je to djelo Svevišnjeg Allaha, čija neograničena moć sve to pokreće: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Također se vrlo jasno ukazuje na Allaha kada se u ovom ajetu govori o promjeni vjetrova i “potčinjenom” oblaku.

Svim ovim metodama Kur’an budi ljudsku savjest i skreće pažnju na stalna dešavanja u kosmosu i u samom čovjeku.

“Reci: “O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš! Ti uvodiš noć u dan, i uvodiš dan u noć; Ti od neživog stvaraš živo, i od živog neživo; Ti opskrbljuješ koga hoćeš, bez računa.”[3]

“Allah je taj koji vjetrove šalje, pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada, i kad je On na robove Svoje na koje želi prolije, oni se odjednom radošću ispune, iako su bili očajni prije nego što se spustila na njih. Zato pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakom mrtvila njezina! On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može. A da pošaljemo vjetar i da oni vide da je sve požutjelo, oni bi, i poslije toga, blagodati poricali. Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, dovikati, niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti; možeš jedino dozvati one koji u ajete Naše vjeruju, jedino oni će se odazvati. Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može.”[4]

5 – ALLAHOVO DŽ.Š. ZNANJE KOJE OBUHVATA SVE ŠTO JE ČOVJEKU NEPOZNATO (GAJB):

Čovjek teži ka spoznaji nepoznatog. On želi da sazna šta će mu se desiti u njegovoj bližoj i daljoj budućnosti. To se podjednako odnosi na čovjekove želje koje želi u budućnosti ostvariti i na neugodnosti koje bi želio izbjeći. Čovjek je u stalnoj želji da na bilo koji način sazna svoju nepoznatu budućnost.

Međutim, i pored svih nastojanja, čovjek to ne može dokučiti. Ponekad to pokušava tumačeći svoje snove, smatrajući da će mu oni otkriti barem dio te nepoznanice. Ponekad čovjek pribjegava svom nutarnjem osjećaju koji mu govori da će se nešto destiti, želeći da na takav način otkrije nepoznato…

Čovjek će, ukoliko ne uvaži propise vjere, pribjeći i gatarima i faletarima, pokušavajući da od njih sazna nešto od te nepoznanice. Međutim, što god čovjek uradio na tom polju, on ostaje svjestan činjenice da je nemoćan u spoznaji nepoznatog koje dolazi i da svi njegovi pokušaji ostaju u domenu pretpostavki i nagađanja koje nemaju svoju naučnu podlogu. Naprotiv, neki od tih vidova su zabranjene varke i laži na koje je šerijat upozorio i onoga ko ih čini i onoga ko u njih povjeruje.

Stoga je obaveza čovjeka da vjeruje u Allahovu, dž.š., moć i Njegovo svobuhvatno znanje, koje obuhvata sve poznato  i nepoznato na nebesima i na zemlji. Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve što se desilo u prošlosti, što se dešava danas i sve što će se desiti u budućnosti. To je zato što je Allah, dž.š., tvorac svega što se dešavalo, dešava i što će se dešavati. Sve to je Njemu poznato do u najsitnije detalje i ništa od toga Njegovom znanju ne izmiče.

Međutim, čovjekova svijest zataji i on to zaboravlja. Tada ga Kur’an budi iz stanja uspavanosti i zaborava na način koji potresa njegovu savjest i ne dopušta mu da ostane ravnodušan:

“Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko se šire; u Njega sve ima mjeru; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni; za Njeg je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hodi. Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.”[5]

Promotri prvi ajet iz ovog odlomka. Jesi li razumio na šta se sve odnosi?! Još jednom, dobro promotri spomenuti ajet!

Naprotiv, siguran sam da nisi dokučio sva njegova značenja i najvjerovatnije da to nećeš ni moći!

Jesi li shvatio Allahove, dž.š., riječi: “…zna šta svaka žena nosi”? Tekst nije odredio o kojim se ženkama tačno radi. Zato ove riječi obuhvataju žene, ženke životinja, ptica, riba u moru, insekata, guštera… Kada bi, i pored toga, pretpostavili da se ovaj ajet odnosi samo na žene (ljudska vrsta) da li si opet siguran da si svjestan svih njegovih značenja? Znaš li koliko žena trenutno na zemlji živi? Jesi li u stanju da ih izbrojiš?!

Pretpostavi da su uspio, pomoću raznih danas raspoloživih sredstava, da dođeš do tačnog broja žena na svim dijelovima svijeta, svim kontinentima, brdima, dolinama, pustinjama, pećinama, šatorima, dvorima, nepristupačnim ostrvima i “civiliziranim” gradovima. Šta si time postigao? To je samo broj žena koje trenutno žive u generaciji kojoj ti pripadaš. Šta je sa svim ženama koje su živjele od početka svijeta do tvoje generacije? Šta je sa ženama koje će živjeti poslije nas do momenta kojeg samo Allah, dž.š., zna?!

Može li sve to pobrojati bilo ko osim Svevišnjeg Allaha?!

Ovo je samo jedna faza ovog ogromnog fenomena za kog si mislio da si ga u prvom momentu potpuno shvatio!

Pređimo našom maštom na drugu fazu ovog fenomena: “Allah zna šta svaka žena nosi” Allah zna za svaku ženu koja u svojoj utrobi nosi zametak. Jesi li porazmislio o tome dokle Allahovo, dž.š., znanje doseže? Jesi li pokušao dokučiti samo vrste podataka koje Allaohovo, dž.š., znanje obuhvata o svakom zametku pojedinačno? Da li je on muško ili žensko? Koje je boje? Da li je bijel, crn, crven ili žut? Kako izgleda? Kakve su mu osnovne karakteristike? Kako mu izgleda nos, usta, oči…? Koje su mu boje oči, a koje kosa? Da li je lijepog izgleda ili nije? Koliko je visok? Koliko širok? U kojoj se fazi svoga razvoja trenutno nalazi? Da li je još kapljica, ili zakvačak, ili komad mesa, ili, ili…?

Šta misliš da li se ovim završavaju vrste podatka o zametku? Naprotiv!

Tvoja mašta će ostati nemoćna pred svim ovim pitanjima vezanim za svaki zametak koji nosi ženka. Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to zna i još više. Allah, dž.š., zna i druge podatke koji ti u prvi mah ne bi uopće na um pali. Kako će dotičnom zametku biti ime kad se rodi? Kako se zvao, zove i kako će se zvati svaki zametak od početka svijeta do Sudnjeg dana?

Koliko će vremena provesti u životu na Zemlji? Hoće li se roditi živ ili mrtav? Ukoliko se rodi živ, koliko će dugo živjeti…? “O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od zakvačka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[6]

Koliko će biti inteligentan? Koje će ga osobine krasiti? Hoće li biti dobar ili loš, junak ili kukavica, darežljiv ili škrtica? Koliko mu je određeno da živi? Šta će mu se sve u životu desiti?

Na kraju: hoće li biti srećan ili nesrećan, tj. hoće li biti od stanovnika vatre ili stanovnika dženneta?[7]

Ovo je samo jedan dio podataka, vezan sa svaki zametak koji ženka nosi, od početka stvaranja pa do kraja, a koje i još mnoge mnoge druge, Allahovo, dž.š., znanje, obuhvata.

Jesi li sada spoznao ovaj fenomen u njegovom pravom značenju?! Jesi li shvatio ovu istinu o kojoj govori ajet: “Allah zna šta svaka žena nosi”?

“…i koliko se materice stežu, a koliko se šire…” On zna koliko se materice šire prilikom nošenja i koliko stežu nakon rađanja.

Sada se svojom maštom ponovo vrati i pokušaj pratiti svaku ženku, i pokušaj samo pretpostaviti koje sve detalje Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje obuhvata  a koji su vezani za svaki zametak, nakon njegovog začeća, prolaska kroz razne faze, pa sve do njegovog rođenja. Sve to se ponavlja sa svakom ženkom pojedinačno. A koliko je samo trenutno ženki u životu na ovom svijetu?

“…u Njega sve ima mjeru…” Ponovo pokušaj shvatiti šta sve ove riječi znače! “Sve” kod Njega ima svoju mjeru. Malo prije smo vidjeli kako se tvoja mašta zamorila u pokušaju da spozna sve samo o jednoj stvari. Kako bi tek bilo da pokušaš da spoznaš sve o “svemu”?!

Šta misliš, bi li to mogao? Bi li to mogao učiniti zajedno sa svim ljudima na svijetu? Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to obuhvata. I ne samo to, nego Allah, dž.š., sve to sa strogo određenom mjerom stvara.

“On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni”. Ti si vidio samo jedan dio Allahovog, dž.š., znanja o gajbu (nepoznatom). Tvoja mašta nije bila u stanju da to prati niti dokuči. A kako je tek sa kompletnim nevidljivim i vidljivim svijetom?

Kada ljudi nešto tiho izgovore, oni, usljed svoga gafleta, pomisle da to od Allaha mogu sakriti! Kada se sakrivaju od pogleda drugih, prilikom određenih radnji koje ne priliče, oni pomisle da su se sakrili od Allaha! Međutim, Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve skriveno i javno. Kod Njega nema razlike između onoga što se čini tajno i onoga što se obznanjuje.

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju.” Meleki pomno prate svako njegovo djelo i sve to bilježe po Allahovom, dž.š., naređenju. Pa kako onda da Allahovom, dž.š., znanju izmakne i jedno ljudsko djelo?!

“U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.”[8]

“Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.”[9]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

– Interfilei:

Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.

[1] El-Bekara, 164

[2] EL-Hadždž, 5.

[3] Alu ‘Imran, 26-27.

[4] Er-Rum, 48-54.

[5] Er-Ra’d, 8-11.

[6] El-Hadždž, 5.

[7] Abdullah b. Mes’ud prenosi: “Pričao nam je Poslanik, s.a.v.s., a on samo istinu govori: “Svako od vas se formira u majčinoj utrobi 40 dana. Zatim isto toliko provede u vidu zakvačka. Zatim isto toliko provede kao komad mesa. Zatim Allah dž.š. šalje meleka koji mu udahne dušu i zapiše četiri stvari: njegovu nafaku, datum smrti, djela koja će raditi i da li će biti (na onom svijetu) srećan ili nesrećan.” (Bilježi Muslim)

[8] El-En’am, 59.

[9] Lukman, 34.