Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

Razumski dokaz

Kao što se obraća ljudskoj svijesti i upućuje je na istinsko značenje obožavanja samo i isključivo Allaha, dž.š., Kur’ani-kerim poziva ljudski razum da razmisli i prostudira Allahove, dž.š., znakove u svemiru, kako bi shvatio njihovu poruku. Evo nekoliko ključnih pitanja o kojima ljudski razum mora porazmisliti:

1 – Da li je moguće da je ogromni kosmos nastao sam od sebe – bez tvorca?

2 – Je li moguće da ogromni kosmos, sa svime što je u njemu, finkcioniše sam od sebe, bez Sveznajućeg i Svemogućeg tvorca Allaha?

3 – Je li moguće da svemirom vlada i upravlja bilo ko pored Svevišnjeg Allaha?

4 – Da li raznovrsni znakovi i pokazatelji Allahove moći u svemiru ukazuju na to da bi On mogao ostati nemoćan u bilo kom smislu, kada je u pitanju: stvaranje, upravljanje, opskrba, oživljavanje, usmrćivanje, proživljenje i obračun?!

Sve su to pitanja koja je Kur’an još poodavno iznio pred ljudsku svijest. Međutim, Kur’an se ovdje obraća cjelokupnom ljudskom biću: njegovoj svijesti i njegovom razumu.

Kao što je Kur’an na upečatljiv način predočio sva ta pitanja ljudskoj svijesti koja na kraju shvata i priznaje činjenicu da samo Svevišnji zaslužuje da se obožava, isto tako, On ta pitanja predočava ljudskom razumu budeći ga i podstičući na ispravno logičko razmišljanje koje na kraju dovodi do istog cilja – istinske spoznaje da samo Svevišnji Allah zaslužuje da Ga obožavamo, te da smo dužni vjerovati samo Njega, bez ikakva sudruga.

Mnogo je ajeta u Kur’anu koja se obraćaju razumu i pozivaju ga na razmišljanje. Navest ćemo samo neke:

“Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”[1]

Kada bi čovjek dobro porazmislio o raznovrsnim dokazima na Zemlji i u samom sebi, ostao bi zapanjen pred svakim od tih dokaza. Svaki od njih je nadnaravan u ukazivanju na postojanje Uzvišenog Tvorca i Njegove nadnaravne moći koju ništa ne može ograničiti.

Zemlja je samo jedno malo, u nizu nebeskih tijela, kojima obiluje kosmos. Zemlja je samo obična praška u ogromnoj pustinji koju ljudsko oko nije u stanju pregledati. Međutim, i pored sićušnosti Zemlja sadrži veliki broj nepobitnih dokaza Allahovog, dž.š., postojanja koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti, a pogotovo nabrojati. Zemlja ima mnoštvo specifičnosti pred kojima ljudski razum ostaje zapanjen i zbunjen.

Allah, dž.š., je samo Zemlju, koliko nam je do sada poznato, učinio podesnom za život i na njoj osigurao sve potrebne uslove da bi život normalno funkcionisao. Veličina zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena tako da njena sila teže zadržava zračni omotač oko nje. Taj omotač sadrži kisik koji je neophodan za opstanak živih bića i to tačno u mjeri koja je potrebna za disanje živih bića, nimalo manje niti više, jer bi svaki manjak ili višak kisika negativno utjecao na život.  Temperatura zemaljske kugle je božanskom preciznošću određena, tako da odgovara potrebama živih bića na njoj. Ukoliko bi bila veća, živa bića bi pomrla od toplote, a ukoliko bi bila manja, pomrla bi od hladnoće. Pitanje hrane je, isto tako, božanskom preciznošću uređeno, te je ima dovoljno za sva živa bića uz začuđujuće preciznu ravnotežu između stvorenja i njihove hrane. “A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste.”[2]

“On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio…”[3]

Kada je u pitanju ravnoteža između živih stvorenja i njihove hrane na Zemlji spomenut ćemo slučaj komunističke Kine u kojoj su vlasti odlučile da pobiju sve vrapce zbog toga što je ustanovljeno da oni pojedu 10 posto godišnjih usjeva. U tu svrhu angažovali su grupe ljudi po gradovima i selima koji su neprestano udarali u bubnjeve i defove tri dana i noći. Kada god su vrapci pokušali da se sklone u svoja gnijezda, radi odmora i spavanja, ti glasovi su ih uznemiravali i oni bi ponovo letjeli, sve dok svi nisu pomrli od gladi, žeđi, umora i nesanice. Nesretni komunisti obradovali su se što su uspjeli da pobiju sva ta nježna stvorenja i bili ubijeđeni da će te godine imati stopostotnu žetvu, bez imalo gubitaka. Međutim, Allah, dž.š., spremio im je drugu zamku. Štetni insekti koji su napadali usjeve, a koje su, Allahovom, dž.š., voljom, vrapci jeli i tako uništavali, toliko su se namnožili nakon smrti vrabaca da su pojeli 50 posto usjeva te godine! Tako je kada zabludjeli pojedinci pokušaju da poremete ravnotežu koju je Allah, dž.š., Svojom mudrošću na Zemlji uspostavio. Zadesila ih je odgovarajuća Allahova, dž.š., kazna kao velika opomena kada bi samo o tome razmišljali.

Kada bismo nastavili da pratimo brojne Allahove, dž.š., znakove na Zemlji, vidjeli bismo čuda kojima kraja nema. “Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka, i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[4]

Na Zemlji postoje dijelovi koji su jedni pored drugih, ali imaju potpuno drugačiji sastav. Na jednima niče bilje a na drugima ne niče. Jedni odgovaraju određenim vrstama bilja dok druge vrste na njima ne mogu uspijevati. To je samo po sebi fenomen.

Zatim, na jednom dijelu zemlje uspijevaju razne kulture; žitarice, palme, grožđe… Sve one napajaju se istom vodom i koriste istu zemlju, a toliko su različite. Čak i jedna vrsta, kao što su palme, ima razne sorte, što predstavlja sljedeći fenomen.

Zatim, plodovi tih različitih kultura su, takođe, različitih ukusa i mirisa, što utiče da ljudi daju prednost jednim nad drugim. To je, opet, zaseban fenomen.

Zatim, jedan čovjek daje prednost određenom ukusu nad drugim, a drugi opet daje prednost tom drugom, zbog različitosti ljudskih ukusa. To je četvrti fenomen samo na ovom planu. Istinu je rekao Svevišnji Gospodar: “Zaista u tome ima znakova za one koji razumiju.”

Što se tiče znakova u samom čovjeku, oni su još interesantniji i čudniji! Samo jedna oplođena ćelija od koje se formira zametak u sebi nosi sve karakteristike odraslog čovjeka, a ona se gotovo ne vidi golim okom! Iz nje se razvija čovjek s kompletnim organima i osobinama koje ga krase!

Zatim se ta ćelija dijeli i prilikom rasta zametka svaki se njen dio pretvara u određen dio ljudskog tijela. Jedan dio postaje glava, drugi ruka, treći noga…

Ta početna ćelija u sebi sadrži sve nasljedne osobine koje novorođenče prima od svojih roditelja i svojih djedova. Ponekad zametak od svoga oca nasljeđuje npr. boju kose, od majke boju očiju, a od nekog od svojih djedova visinu, nizak rast, izgled nosa ili uha… Još čudnije je da zametak nosi nasljedne osobine ličnosti, kao što su: darežljivost ili škrtost, hrabrost ili kukavičluk, oštroumnost ili zatupljenost, sklonost ka praktičnim ili društvenim znanostima…!

Postavlja se pitanje, šta su te razumske osobine same po sebi? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako razmišlja razum? Kako se čovjek nečega sjeća?

Sva dosadašnja naučna dostignuća ostala su nemoćna pred odgovorom na pitanje: Kako razum razmišlja i kako se sjeća? Gdje se rađaju misli, gdje se skladište podaci, kako ih čovjek poziva kada mu zatrebaju i, konačno, kako ponekad sami dođu a da ih čovjek ne traži?!

Isto je i sa posebnostima svake ličnosti. Šta su one? Kako nastaju? Gdje se nalaze? Kako se u određenoj ličnosti formira osobina darežljivosti ili škrtosti, hrabrosti ili kukavičluka? Na kom se mjestu u čovjeku ta osobina nalazi? U njegovom tijelu? U kom dijelu? U mozgu? Je li ona materijalna ili samo apstraktna? Kako ona, u oba slučaja, utječe na čovjekovo ponašanje i njegov karakter?!

Kada bismo nastavili da proučavamo fenomen čovjeka i Allahove znakove u njemu, ne bismo se mogli načuditi svakom pojedinačnom detalju i njegovom značenju. Sigurno bismo došli do čvrstog ubjeđenja da sve to, sa tako velikom preciznošću, nije moglo da se desi samo od sebe. Iza toga sigurno stoji Tvorac koji mora biti izuzetno mudar i neograničeno moćan. U protivnom, ne bi bio u stanju da stvori takvo čudnovato precizna stvorenja čiji svaki detalj sadrži toliko fenomena koje ljudski razum nije u stanju u potpunosti dokučiti.

Stoga Allah, dž.š., s pravom kaže: “Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?”

“Zar će kumiri koje oni od zemlje prave mrtve oživjeti? Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju! On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.”[5]

Kur’an se ovim ajetima obraća ljudskom razumu kako bi porazmislio o svemu što ga okružuje i došao do logičkog zaključka. Kur’an traži od ljudskog razuma da mu donese dokaz za ono što tvrdi ukoliko je suprotno toj očitoj činjenici.

Očita je činjenica da je kosmos toliko skladan da je ljudskom razumu taj sklad i njegovu preciznost teško shvatiti: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[6]

Taj ciklus kretanja u ogromnom svemiru toliko je precizan i tačan da u njemu nema ni najmanjeg poremećaja. Cilkus smjene dana i noći rezultat je kretanja nebeskih tijela koja se pojavljuju na određenom mjestu u strogo određeno vrijeme koje se mjeri djelićima hiljadinke jedne sekunde. Taj ciklus je konstantan tokom cijele godine i tako se nastavlja iz stoljeća u stoljeće i iz generacije u generaciju naraštaja koji to posmatraju.

Spicifičnost svake tvari pojedinačno koju joj je Allah, dž.š., dao, takođe je fenomen koji traje i koji nikada ne izostaje. Željezo je željezo i uvijek je tako. Bakar je bakar, kisik je kisik… Njihovi sastojci i osobine se ne mijenjaju i njihovo ponašanje na visokoj ili niskoj temperaturi, na određenom pritisku, kao i njihova hemijska reakcija u spoju s drugim elemntima se ne mijenja. Nikada se nije desilo da voda nastane na neki drugi način osim spajanjem jednog atoma kisika i dva atoma vodika. Nikada se nije desilo da se željezo zagrije a da se ne širi, ili da se bakar udari čekićem a da na njemu ne ostane trag tog udara.

Atom kao najsićušnija stvar koju je nauka do sada otkrila sastoji se od jezgra koje sačinjava proton i malih izuzetno sićušnih tjelešca koja oko njega kruže a zovu se elektroni. Taj sistem jezgra i međusobne teže u njemu je tako sićušan i precizan, a po svom sustavu liči na Sunce i planete oko njega.

Živa ćelija sa svojim čudesnim djelovanjem, hranom, lučenjem, rastom, umnožavanjem…

Živa bića i njihove specifičnosti koje svaku vrstu čine različitom od druge, a zatim svaku grupu različitom od druge unutar svoje vrste… Biljke imaju svoje specifičnosti, a svaka vrsta bilja ima opet svoje posebne specifičnosti. Isto tako, životinjski svijet ima svoje specifičnosti, a svaka vrsta u njemu ima, opet, svoje posebne odlike.

Zatim, dolazi čovjek kao najsloženije i najčasnije živo biće. Svaki dio njegovog bića je fenomen za sebe po svojoj konstrukciji i ulozi koju ima.

Je li moguće da iza svega toga stoji bilo ko drugi osim Jednog Jedinog Svemogućeg Boga, Svevišnjeg Allaha, koji svime vlada i sve to mudro uređuje?! “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.”

Zar svaki bog ne stvara zasebno, kako on hoće? Kako je onda moguće uskladiti stvaranje jednog boga s drugim? Kako je moguće da drvo koje stvara jedan bog bude potpuno identično u svim svojim segmentima drvetu koje stvara drugi bog? Kako je moguće da voda koju stvara jedan od bogova bude potpuno ista kao ona koju stvara drugi, od jednog atoma kisika i dva atoma vodika

Kako bi se uskladio ciklus kretanja u svemiru da ga stvaraju dva različita boga, ili da njime upravlja više bogova?

Kako bi sve to funkcionisalo u potpunom skladu da postoji više vladara koji njime upravljaju i više sila koje ga uređuju? Zar se ne bi desilo da jedan želi da Sunce izađe sa istoka a drugi želi da izađe sa zapada? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova hoće da čovjek hoda uspravno na svojim nogama i tako radi i privređuje, a drugi želi da on hoda na četiri noge kao životinja, ili da ostane priljubljen za zemlju svojim trupom kao biljka? Šta bi se tada desilo?

Zar nije moguće da se desi da jedan od bogova želi da željezo bude tvrdo i da se od njega prave čvrsti predmeti koji čovjeku pomažu u obradi zemlje, da od njega pravi oružje kojim će se boriti da Allahova riječ bude gornja: “Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali, – a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi -, i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i posalnike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, usitinu, moćan i silan”,[7] a drugi hoće da željezo bude mehko i elastično bez posebnog oblika? Šta bi se tada desilo?

Da li bi tada u svemiru bilo šta funkcionisalo? Da li bi to bilo održivo, ili bi cijelim kosmosom zavladao haos u kome bi došlo do sudara planeta i sazvježđa i svemir ličio na rasutu ogrlicu čiji dijelovi su nespojivi?

Zbog toga se Kur’an obraća ljudskom razumu riječima: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar Arša, od onoga što Mu pripisuju!” Zatim mu se ponovo obraća upućujući na izazov riječima: “Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci; “Dokažite!” Da! Neka razum traži dokaz! Stvar nije nedefinisana pa da može svako kazati što mu je volja. Naprotiv, svaka tvrdnja mora imati svoj dokaz. Zato, iznesite svoj dokaz! Jeste li u stanju donijeti dokaz, pored ovako savršeno uređenog kosmosa, da postoji neka druga volja, mimo Allahove, dž.š., volje, koja vlada svemirom?

Nemogućnost ljudskog razuma, a on je sigurno nemoćan, da donese dokaz, dovoljna je da o tome porazmisli i da povjeruje u Jednog Jedinog Allaha koji nema sudruga u vlasništvu i vladavini svemirom. “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[8]

Dijalog sličan spomenutom u kur’anskom tekstu, u nastavku se vodi sa ljudskim razumom, prije čega se skreće pažnja ljudskom razumu na nekoliko dokaza koji upućuju na nepobitne činjenice o kojima nema zbora, ili o čemu uopće ne bi trebalo biti zbora: “Upitaj: “Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?” “Allahova!’ – odgovoriće, a ti reci; “Pa zašto onda ne dođete sebi?” Upitaj: “Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?” “Allah!” – odgovoriće, a ti reci: “”Pa zašto se onda ne bojite?” Upitaj: “U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “Od Allaha!” – odgovoriće, a ti reci: “Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci” Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.”[9]

Čovjek je u situaciji da u samom startu prizna činjenicu da Zemlja i sve što je na njoj jeste Allahovo, dž.š., djelo i da On vlada svime, te da nebesa pripadaju Allahu, dž.š., i da je On njihov tvorac i gospodar, i vlasnik velikog Arša, te da jedino Svevišnji Allah vlada i upravlja svime i da jedino On nekoga može stvarno zaštiti, a sam nije potreban ničije zaštite… Činjenice koje ljudski razum nije u stanju poreći. U protivnom, suočit će se s pitanjem iz sure Tur: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!”[10] Ovo pitanje svakog negatora ostavlja bez teksta.[11]

Ako čovjek prizna sve spomenuto, onda je logično da prizna i neposredan zaključak koji slijedi, a to je da je Upravitelj svime Svevišnji Allah jedan i jedini, te da je nemoguće da ima sudruga. Zato Kur’an nakon svake spomenute premise ponavlja: “Zar ne razmišljate?” “Zar se Allaha ne bojite?” “Kuda se, onda, okrećete?”

Kur’anski kontekst se ne zadovoljava podsjećanjem u vidu ukora, nego u dijalogu s ljudskim razumom ide korak dalje te mu predočava sljedeću činjenicu kako bi o njoj razmislio: “Zamislimo da postoji drugi bog mimo Allaha, kakvo bi stanje bilo? “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.”

U prethodnom pasusu iz sure El-Enbija’ Kur’an o neredu koji bi bio neminovan, da na Nebesima i Zemlji postoji neki drugi bog mimo Allaha, kaže: “Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.” S obzirom da u svemiru nereda nema i da u njemu vlada savršeni sklad koji vidimo, svaka mogućnost postojanja drugih bogova mimo Allaha je isključena.

U ovom ajetu sure El-Mu’minun govori se o tom fenomenu iz drugog ugla, iz ugla samih (drugih) bogova, kada bi postojali, o tome kako bi među njima morao postojati sukob i borba za prestiž: “Svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao.” A ukoliko bi svaki bog stvorio dio stvorenja, zar je moguće da se odrekne svoga stvaranja drugom bogu? Naprotiv, logično je da čvrsto čuva svoj dio stvorenja i da jedino on ima vlast nad njima! Šta bi se u tom slučaju desilo? Desio bi se spor između bogova o prestižu. Svaki od njih bi htio da vlada. Svaki od njih bi htio da se njegova naređenja sprovode u svemiru. Jedan bi izdao naredbu za koju želi da bude sprovedena, a drugi bi izdao naredbu suprotnu prvoj i, takođe, želio da bude sprovedena. Svaki od njih bio bi uporan u svojim nastojanjima tvrdeći da je on najmoćniji i da je najpreči da se njegove naredbe izvršavaju.

Da li ova lažna božanstva zaslužuju poštovanje, a ona se ovako međusobno ponašaju?!

Da li bi bio moguć sklad u svemiru kada bi ta božanstva tokom borbi za prestiž izdavala oprečna naređenja svemiru, te se svemir zbuni, koja bi od njih prihvatio i izvršio?!

Naprotiv, sigurno je da svemir ne bi mogao biti skladan u svome kretanju i funkcionisanju u takvoj situaciji.

Ljudski razum dužan je da o tome razmišlja. Ako je već prihvatio, ili treba da prihvati činjenicu da Zemlja i nebesa pripadaju Allahu, da je sve što postoji Allahovo vlasništvo i da samo On svime upravlja, šta je onda ostalo drugim (takozvanim) bogovima da čine?

S obzirom da se u cijelom kosmosu i njegovom bitisanju ne primjećuje nikakav nedostatak i nesklad, nego, naprotiv, potpuni sklad i harmonija, to dovoljno ukazuje na činjenicu da njime upravlja i da ga čuva jedna SNAGA:

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju; Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[12]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović


[1] Ez-Zarijat, 20-21.

[2] EL-Hidžr, 19.

[3] Fussilet, 10.

[4] Er-Ra’d, 4.

[5] El-Enbija’, 21-24.

[6] El-Mulk, 3-4.

[7] El-Hadid, 25.

[8] El-Mu’minun, 91.

[9] El-Muminun, 84-91.

[10] Et-Tur, 35.

[11] O ovom ajetu govorit ćemo u sljedećem pasusu.

[12] En-Neml, 59-64.