Tag Archives: Kuran

Suša – naše iskušenje i njegovi uzroci

“O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavistan i hvale dostojan. Ako hoće, ukloniće vas i nova stvorenja dovesti, to Allahu nije teško.” (Fatir, 15-17)

“Kad god ljudi budu zakidali na mjerici i kantaru, bit će kažnjeni sušom, nestašicom i tiranijom njihove vlasti. Kada god odbiju dati zekat na svoj imetak, bit će im uskraćena kiša s neba, a da nije životinja, ne bi im od nje više ni kap pala.” (Ibn Madže)

Ulema govori o tri najznačajnija (stvarna) uzroka suše:

1 – Neudjeljivanje zekata;

Nažalost većina muslimana danas uopće ne pristupa ovoj temeljnoj islamskoj obavezi na adekvatan način. Veliki broj muslimana udjeljuje sadekatul-fitr za vrijeme ramazana, a poneko još doda ponešto na ime zekata. Rijetki su oni koji su svjesni ozbiljnosti ove temeljne islamske dužnosti i zekat na svoj imetak obračunavaju propisno – dva i pol posto od ukupne vrijednosti imovine. Sve to je detaljno pojašnjeno na stranici rijaseta IZ.

2 – Zakidanje na mjerenju;

Zakidanje na mjerenju je bila bolest svih društava kroz historiju, ali je ono danas uzelo maha, čini mi se, više nego ikada do sada. Zakidanje na vagi je naša svakodnevnica, to jednostavno gotovo svi rade. Čast izuzecima koji to ne rade i kojima će učinjeno Svevišnji sigurno višestruko nadoknaditi. Zaprepastila me je sljedeća informacija: Jedan ahbab kojeg poznajem kao iskrenog mu’mina napravio je benzinsku pumpu. Nakon završetka radova, prilikom naštimavanja aparata za točenje goriva, majstor pita: “Koliko ćemo namjestiti?” U čuđenju odgovoram: “Šta ćete namjestiti?!” “Da pokazuje više, obično se postavi na deset posto, tako svi rade.” “Kakvih deset posto? Ja se Allaha bojim, postavi da prikazuje stvarno stanje!”

Tako je sa vagama po pijacama i prodavnicama, tako je sa teglama meda koje se prodaju po kilogram, a nijedna ne teži kilogram….

Evo jednog događaja koji će to još slikovitije pojasniti: Jedan siromah je živio sa svojom porodicom tako što mu je supruga pravila maslac od kravljeg mlijeka. On je taj maslac nosio u obližnje mjesto vlasniku marketa i za njega uzimao potrebštine za kuću. Maslac je bio u obliku većih kugli ili lopti, jedna od njih težila je 1 kg. Trajalo je to tako godinama. Jednoga dana vlasnik marketa posumnja u težinu kugli i izvaga ih. Ustanovio je da nijedna ne teži 1 kg, nego između 920 i 910 grama. Ljutito  je napao siromaha, koji je ponovo donio maslac, govoreći mu kako je iznenađen njegovim postupkom, kako ga je cijelo vrijeme varao, a on mu toliku uslugu činio. Tada mu siromah, žalostan i zbunjen, sa sniženim tonom reče: “Gazda, ti znaš da sam ja siromašan. Ja uopće nemam vage u kući. Uzeo sam 1 kg šećera ovdje kod tebe i cijelo vrijeme je moja supruga maslac mjerila tom kesom šećera.”

3 – Rasprostranjenost grijeha i loših djela.

Po islamskom učenju svaka vrsta grijeha je strogo zabranjena, ali još veći grijeh predstavlja njegovo javno činjenje. Šta je tek sa onima koji grijehe afirmišu tako što ih odmah drugima pričaju i na  svojim facebook stranicama objavljuju?! Danas su se grijesi toliko udomaćili na medijima i društvenim mrežama da su postali vrlina, a ne mahana.

“Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.” (Ar-Rum, 41)

Međutim, postoje i koristi od iskušenja kao što je suša:

1 – Ljudi osjete koliko su slabi i bespomoćni, te kao takvi potrebni Allahove brige i pomoći;

Ljudi u svom ovodunjalučkom životu koji se odvija po određenim zakonitostima zaborave na činjenicu da Allah Vlada svime i da od Njega sve zavisi. Da on Daje da sunce grije i kiša pada, da to nije samo od sebe. Kada se ljudi nađu u oskudici, taj osjećaj se kod njih ponovo budi i to ih dovodi do istinskog imana.

2 – Nakon takve spoznaje neminovno dolazi dova Svevišnjem da nas oslobodi iskušenja i spusti kišu, jer jedino On to može. Dova igra veoma važnu ulogu u životu vjernika. Svevišnji Allah od nas traži da Mu dovu činimo i On našim dovama Udovoljava, ukoliko to zaslužimo. Naravno, nepristojno je i nepošteno učiti dovu, a ne kloniti se grijeha;

3 – Ljudi tek u velikim iskušenjima shvate da su ona posljedica njihovog griješenja. Tako se podiže svijest o opasnosti činjenja grijeha i grijesi se umanjuju na općem planu, što prouzrokuje Allahovu milost i Njegovu zaštitu ljudi;

4 – Kada se ljudi pokaju i Svevišnjem Gospodaru iskreno okrenu te zatraže da im spusti kišu, Allah to učini, a oni praktično vide moć pokajanja i dove.

Molim Svevišnjeg Gospodara da nas učini od onih koji se stalno kaju za grijehe koje počine i koji stalno istigfar čine svome Gospodaru! Amin!

 

Potrudi se da zadržiš lijepo mišljenje o svom bratu muslimanu!

Prilog etici neslaganja V

Uzevši u obzir da mubarek mjesec ramazan uskoro nastupa, mjesec posebnih Allahovih blagodati ukazanih svim Njegovim robovima, kao najbolja piprema za svakog od nas bi trebao da bude i rad s ciljem popravljanja međusobnih odnosa, naročito sa našim bližnjima i osobama iz našeg svakodnevnog okruženja. U tome nam uveliko mogu pomoći principi etike neslaganja, koji su razmatrani kroz nekoliko nastavaka u prethodnim tekstovima, ali sadrže još velikih vrijednosti i koristi koje će imati svoj utjecaj na poboljšavanje našeg cjelukopnog stanja.

Većina nesporazuma sa našim prijateljima dešava se zbog jednog od dva sljedeća razloga:

  1. Cilj koji nije shvaćen ;
  2. Shvatanje koje nije ciljano.

Proces rješavanja problema se sastoji iz dva koraka:

  1. Upitati osobu šta je on/ona imao namjeru da kaže;
  2. Imati lijepo mišljenje o drugima.

Allah, dž.š, ovo rješenje spominje u suri El-Hudžurat:

– O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete. (Al-Hugurat, 6).

– O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. (Al-Hugurat, 7).

Ukratko – Ako mene izda izraz (iskaz), neka tebe ne izda komentar!

Nastoj da zadržiš lijepo mišljenje o svome bratu muslimanu!

Molim Allaha, dž.š., da popravi naše stanje među rodbinom i prijateljima!

 

 

Pošto prodaješ svog prijatelja?!

Prilog etici neslaganja III

Jedanput sam čuo jednog starca kako pita drugog: “Pošto si prodao svog prijatelja?” Drugi mu odgovora: “Za devedeset grešaka.” On mu reče: “Jeftino si ga dao.”

Puno sam razmišljao o ovom primjeru. Začudio sam se tom čovjeku koji je svome prijatelju oprostio 89 grešaka i napustio ga tek nakon devedesete greške!?

Još više sam se začudio onom drugom koji ga je ukorio zato što je svog prijatelja prodao za devedeset grešaka. Kao da mu je htio reći – Trebao si ga još trpiti! Devedeset grešaka nije odgovarajuća cijena za prijatelja. Jeftino si ga dao!

Zapitajmo se koliko grešaka vrijede moji i tvoji prijatelji? Koliko kod nas vrijedi rođak, zet, brat, ili možda supruga?!

Za koliko grešaka je spreman neko od nas da proda svoju majku, svog oca…?

Ko imalo bolje promotri naše stanje danas, zasigurno će uvidjeti toliko loše međuljudske odnose u društvu na svim nivoima, naći će među nama onih koji su svoje prijatelje, ili rođake, ili čak roditelje, prodali za jednu jedinu grešku. Nažalost, naći će među nama i one koji su to učinili bez ikakvog razloga, izuzev što su povjerovali lašcu koji namjerno širi laži da bi došlo do razdora među ljudima.

Hoćemo li smoći snage da preispitamo svoje postupke kojima smo se odrekli naših prijatelja, rođaka, pa čak i roditelja u prošlosti i da priznamo pošto smo ih prodali?

Jesmo li spremni da priznamo da smo ih jeftino dali, da smo skupocjenu robu prodali budzašto?

Hoćemo li podići cijenu onih koji su nam još bliski?

Istinsku vrijednost neke osobe koju poznaješ nećeš shvatiti sve dok je ne izgubiš njenom smrću.

Zato ne prodaji svoje prijateljstvo ni za koji broj grešaka, ma koliko brojne bile!

Sjeti se Allahovih, dž.š., riječi: “…koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Alu Imran, 134)

Kad god dadneš ne očekujući naknadu, dobit ćeš odakle se i nenadaš. Radi dobro što tiše, pa će sutra tvoja djela glasno govoriti!

Kur’an – ključ rješenja svih naših problema

Postoje četiri velika problema koja su danas veoma rasprostranjena među ljudima, a u Kur’anu su precizirana njihova rješenja:

1 – Ukoliko si iskušan strastima, preispitaj svoju redovnost i ispravnost u obavljanju namaza –  “A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći…” (Merjem, 59)

2 – Ukoliko osjećaš grubost srca i patiš od lošeg ponašanja i nezadovoljstva, preispitaj svoj odnos i dobročinstvo prema svojoj majci – “…i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.” (Merjem, 32)

3 – Ukoliko osjećaš potištenost, tjeskobu i teškoću u životu, preispitaj svoj odnos prema Kur’anu –  “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.

4 – Ukoliko osjetiš nestabilnost i nedoumicu u slijeđenju istine, preispitaj svoje (ne)izvršavanje onoga što čuješ na vazovima –  “A kada bi oni onako kako im se savjetuje postupali, bilo bi im bolje i bili bi čvršći u vjeri.” (En-Nisa’, 66)

Šta je pravi iman? (II dio)

Intelektualna spoznaja je neophodna da bi se otkrila tajna postojanja, a to je nemoguće bez uvida u Objavu. Ta spoznaja treba da dosegne stepen odlučnosti i nepokolebljivosti, koju ne može poljuljati nikakav vid sumnje. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat 15. ajet)

Ta čvrsta spoznaja mora da rezultira osjećajem srca i potpunom pokornošću i predanošću Onome Koga je spoznao.

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa 65. ajet)

“Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nur 51. ajet)

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab 36. ajet)

Tako snažna spoznaja i spremnost na pokornost neminovno rezultiraju srčanom toplinom koja čovjeka motiviše za praksom koju mu nalaže njegovo vjerovanje. Prije svega za određen model života u ponašanju, a zatim za požrtvovanost na tom putu i svojim imetkom i svojim životom. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja pravi vjernici, – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal 2-4. ajet)

Sejjid Kutb, r.a., kaže: “Iman je vjerovanje srca u Allah, dž.š., i Njegova Poslanika. Vjerovanje koje ne može poljuljati nikakva sumnja niti nejasnoća. Čvrsto ubjeđenje koje je nepokolebljivo i do kojeg nesigurnost ne može doprijeti. Ubjeđenje iz kojeg proizilazi požrtvovanost na Allahovom putu imetkom i životom. Kada srce okusi slast ovakvog imana, potpuno ga prihvati i u njemu ostane ustrajno, neminovno je da se u njemu rodi snaga koja ima za cilj da ga potvrdi praksom koja je vidna u životu ljudi i njihovoj svakodnevnici. Takav čovjek ima veliku potrebu da uskladi svoj srčani osjećaj sa sredinom koja ga okružuje. On nije u stanju da podnese tu kontradiktornost između njegovog čvrstog ubjeđenja u srcu i realnosti koja ga okružuje, jer ga ta kontradiktornost stalno vrijeđa i iritira. Iz tog razloga se u njemu rađa tolika snaga i spremnost na žrtvovanje, na Allahovom putu, svega što posjeduje. To je snaga koja izivre iz svakog iskrenog vjernika. On ima za cilj da u stvarnost pretoči tu divnu sliku koju nosi u svojim grudima, da ta slika postane realnost sredine u kojoj živi i ljudi koji ga okružuju. Zato je netrpeljivost između vjernika i neislamske sredine koja ga okružuje sasvim normalna, jer se on ne može pomiriti sa činjenicom da se njegova realnost razlikuje od predstave koju nosi u svom srcu. Isto tako, on nije u stanju da se odrekne svoje imanske predstave, koja je tako divna i ispravna, za rad realnosti koja je neispravna i veoma teška. To stanje ga navodi na neprestanu borbu svim mogućim sredstvima protiv džahilijjeta koji ga okružuje, sve dok se realnost ne uskladi sa imanskom koncepcijom života.” (Fi zilalil-Kur’ani, El-Kerim, str. 26)