Tag Archives: Bošnjaci

Ajvatovica – između onih koji je osporavaju i onih koji je odobravaju

U tradiciji muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, nailazimo na razne običaje i manifestacije koje se smatraju islamskim i uvrštavaju u islamsku tradiciju Bošnjaka, a nemaju nikakvo utemeljenje u islamu. Jedna od najvećih manifestacija Bošnjaka takve vrste, na godišnjem nivou, svakako je Ajvatovica.

Ajvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji. Svima nama je dobro poznato da je, po hadisu Poslanika, s.a.v.s., namaz u Mekki, Džamiji Poslanika, s.a.v..s, u Medini i Aksa džamiji u Kudsu vredniji od namaza na ostalim mjestima, te se analogno tome može kazati i za dovu na ta tri mjesta isto. Zato pojam dovišta nećete naći u islamskoj literaturi, niti ćete ga naći bilo gdje kod muslimana u svijetu, izuzev nas Bošnjaka. Po mnogim istraživačima, taj pojam datira još iz predislamskog doba na ovim prostorima. Zato nema nikakve osnove za tvrdnje da je to islamski običaj i svrstavati ga u islamsku tradiciju Bošnjaka.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji Nusret ef. Abdibegoviću, poprima savim drugo značenje, koje itekao ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznenađen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi.                            

Ali, pisanje našeg uvaženog akademika o “utemeljnosti kazivanja o rastupanju ajvatovičke stijene kao događanju čuda potrebno je navoditi (i podsjećati na) mitove pećine iz Kur’ana, potom, naravno, i “rastupanje” ili “rascepljenje” Mjeseca, koje je je oslovljeno Kur’anom…” nikako ne mogu opravdati simbolikom na koju se poziva. Ovom prilikom neću govoriti o tome šta znači kur’anska kazivanja nazivati mitovima. To mogu orijentalisti koji nisu muslimani, ali mi muslimani, koji vjerujemo u apsolutnu istinitost svakog kur’anskog iskaza, u bilo kojem slučaju takvu terminologiju ne bismo smjeli prihvatati.

Zatim podnaslov: “Ajvatovica, mala Ćaba – lokalna replika hadža na periferiji Bosne i Hercegovine”, u kojem naš akademik poredi “obrede” Ajvatovice sa obredima hadža, nikakvom simbolikom ne možemo opravdati. On poredi brdo na kojem se nalazi Ajvatovica sa Arefatom, Crni kamen u Kabi sa ajvatovičkom stijenom…

Kako naš akademik na kraju svoga rada poziva u zaštitu Ajvatovice od “političke  travijacije i pragme” te “zaštitu zadivnih simbola pobožnosti na Ajvatovici” od pukih signala stranačke i političke bezobzirnosti, tako ja nalazim sa shodno da pozovem na zaštitu Ajvatovice od shvatanja i tumačenja koja su u kontradiktornosti sa osnovnim islamskim učenjem, te pozivam našu ulemu da ozbiljnije shvate ovaj problem i o njemu otvoreno pišu i govore, naročito na hutbama u danima Ajvatovice.

U suprotnom, i dalje ćemo biti u situaciji da gledamo reportaže naših medija sa Ajvatovice u kojima jedan od naših vrijednih muslimana izjavljuje kako je bio dva puta na hadžu u Meki, ali kako se to ne može ni porediti sa Ajvatovicom, ili gledati naše vrle Bošnjake muslimane kako klanjaju pored Kafijina mezara, okrećući se prema njemu, a ne prema Kibli.

Smatram da bi Islamska zajednica trebala organizirati ozbiljniji naučni skup, na kojem će naša ulema napraviti detaljnu analizu Ajvatovice i konkretne prijedloge u kojem smjeru bismo trebali ići, kada je Ajvatovica u pitanju.

Nije li dio naše tradicije običaja vezanih za Ajvatovicu, do nedavno bio, da žene ne idu na brdo prema stijeni, nego ostaju u Pruscu? No, mi smo tako olahko prihvatili  promjenu tradicije svojih običaja  i složili se sa novonastalom situacijom, koja je sigurno u suprotnosti sa islamskim propisima. Zašto se ne bismo ponovo vratili toj pozitivnoj tradiciji Ajvatovice i organilizirali taj veliki skup sa zajedničkim namazom i dovom u neposrednoj blizini stijene, dok bi žene mogle da se zadrže u Pruscu i na znatno blaži način emocionalno dožive cijelu manifestaciju?!

Luksuz – uzrok propasti svih civilizacija

Luksuz je odstupanje čovjeka od njegovih osnovnih zadaća i posvećivanje užicima, sakupljanju imetka i hvaljenjem svoga “carstva”. Luksuz se nikada se spominje u kontekstu dobra. Mnoštvo imetka je iskušenje od Allaha, dž.š. Da li će čovjek uspjeti da sa njim ispravno raspolaže, trošeći ga u raznim vidovima općeg dobra i pokornosti Allahu, dž.š., ili će ga trošiti u onome što je Allah, dž.š., zabranio? Allah, dž.š., je spomenuo luksuz na osam mjesta u Kur’anu. Svaki ajet se odnosi na nevjernike, zlikovce i pokvarenjake. Allah, dž.š., kaže:

– “A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i griješnici su postali.” (Hud, 116)

– “Kad hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra’, 16)

– “Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas neko što upitati.” (El-Enbija’, 13)

– “Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on je govorio: ‘O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?’” (El-Mu’minun, 33)

– “A kada smo na muke stavili one među njima koji su raskošnim životom živjeli, oni su odmah zapomagali.” (El-Mu’minun, 64)

– “Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: ‘Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!’” (Sebe’, 34)

– “I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez-Zuhruf, 23)

– “A oni nesrećni – ko su nesrećni?! Oni će biti u vatri užarenoj i vodi ključaloj i u sjeni dima čađavog, u kojoj neće biti svjeine ni ikakve dobrine. Oni su prije toga raskošnim životom živjeli.” (El-Waqi’a, 41-45)

Luksuz neminovno vodi ka neredu, gubljenju vlasti, nestanku države i naroda. Emevije su nestale kada su se odali luksuzu, abbasijska država je propala zbog luksuza, Andaluzija je pala u ruke kršćana i potpuno izgubljena nakon što su se njeni stanovnici odali luksuzu. Današnji Zapad preživljava veliku ekonomsku krizu upravo zbog luksuza kojem su se njeni prvaci odali.

Hoćemo li mi Bošnjaci uzeti pouku iz svega navedenog? Zabrinjavajuće je to što se u ovakvoj krizi upravo sada među nama Bošnjacima pojavljuje određen broj onih koji se usmjeravaju ka luksuzu. Umjesto da svoje imetke utroše u opće dobro, olakšavajući patnje mnogim Bošnjacima, oni pokušavaju da slijede svjetske moćnike u odveć poznatim manirima luksuza….

Molim Allaha da nas učini iskrenim sljedbenicima islama i da naše prvake uputi na Pravi put.

Amin!

 

Kada bi muslimani bili pravi muslimani!

Kada bi srca muslimana donosila bajramske tekbire, kao što ih izgovaraju njihovi jezici, ponovo bi promijenili tokove historije.
Kada bi se muslimani okupili oko svojih prava kao što se okupe oko Kabe, niko se ne bi usudio napasti ih.
Kada bi svi zajedno stali u saff za jednim vođom, kao što to čine u namazu, niko im ne bi mogao stati na njihovom putu.
Kada bi se rukovale njihove duše kao što se rukuju njihove ruke, potpuno bi iskorijenili razloge razdora i nesloge među njima.
Kada bi se smješile njihove duše kao što se smiješe njihove usne, bili bi najsrećniji narod pod nebeskim svodom.
Kada bi žrtvovali svoj ego kao što žrtvuju svoje kurbane, svaki njihov dan bio bi bajram.
Kada bi željeli drugom ono što žele sebi, posijali bi ljubav i iskorijenili mržnju i netrpeljivost.
Kad bi se okitili najljepšim ahlakom kao što oblače najljepšu odjeću, bili bi najljepši narod na zemaljskoj kugli.
Kada bi svoje imetke , drage volje, čistili zekatom, ne bi ostao nijedan siromah na Zemlji.
Ovo je apel za razmišljanje, a zatim za promjenu, jer nama ne priliči nego da budemo onakvi kako to Allah, dž.š., od nas traži:
“Vi ste bili najbolji ummet koji se na Zemlji pojavio…”
Poboljšajmo sami sebe kako bi Allah, dž.š., promijenio naše stanje: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe.”

Kurban-bajramska poruka

Jedne prilike su ashabi sjedili sa Poslanikom, s.a.v.s., kada je rekao: “Sada će na ova vrata ući čovjek koji je stanovnik dženneta! “Tada se na vratima pojavio Sead b. Malik i ušao. Ashabi su ga pogledali i pozavidjeli mu. Zatim se sljedeći dan ponovilo isto i ponovo ušao Sead. Treći dan se ponovio isti prizor i ponovo ušao Sead, tako da nije ostalo nimalo sumnje da je on taj. Tada Abdullah b. Umer reče: “Ja neću odustati sve dok ne prenoćim kod ovog čovjeka i vidim šta on radi (pa je zaslužio takvu deredžu). Otišao sam kod njega nakon jacije namaza i pokucao mu na vrata. On mi tada reče: “Brate moj šta ti treba?” Ja mu rekoh: “Imam jednu potrebu.” “Hoćeš li da je riješimo ili ćeš ući?” -upita on. Ja sam ušao, a on mi dade jedan ogrtač u koji sam se zamotao i legao blizu njega da mogu vidjeti šta radi cijelu noć. On je zaspao, ali kad god bi se prevrnuo rekao bi: “Subhanallah, Allahu ekber, lailahe illallah, elhamdulillah!” Pred zoru je ustao, uzeo abdest, otišao u džamiju i klanjao 12 rekata, na svakom rekatu proučio jednu suru srednje veličine, nakon svaka dva rekata na sjedenju nakon šehadeta i salavata na Poslanika, s.a.v.s., proučio tri dove: “Rabbena atina fiddunja…, Gospodaru naš zaštiti nas od svega što nas tišti vezano za ovaj ili onaj svijet, mi te molimo za svako dobro, a Tebi se utječemo od svakog zla!” Ja sam smatrao da njegov namaz, učenje i dova nisu dovoljni (za takvu deredžu), pa sam rekao: “Možda ga je moje prisustvo spriječilo da radi ono što inače radi, pa sam odlučio da to ponovim i sljedeće noći. Uradio sam isto, ali se ponovilo potpuno isto, te sam to uradio još jedanput da budem siguran. Treće jutro nakon što smo klanjali za Poslanikom, s.a.v.s., te se ljudi razišli, ja mu rekoh: ”Eh brate moj, razlog zbog kojeg sm ja spavao kod tebe!?”  On reče: ”Da čujem.” “Ja sam došao kod tebe da vidim koliko ibadetiš da bih i ja povećao svoj ibadet. Međutim kada sam vidio kako ti to činiš to mi se učinilo malim, te sam pomislio da zbog mog prisustva te noći nisi ibadetio onako kako to inače činiš. Tako ti Velikog Allaha i islamskog morala kaži mi je li te moje prisustvo spriječilo da uradiš nešto što inače radiš?” On mi tada reče: “Tako mi Allaha nije!” Kada sam krenuo da izađem on me pozva i reče mi: “Ima još samo jedna moja navika. Svaku večer kada legnem da spavam ja zanoćim, a u svome srcu ne ostavim ništa loše niti prema jednom muslimanu.” Tada mu Ibn Umer reče: “To je to čime si postigao tu deredžu!”  (Hadis prenosi Imam Ahmed 3/166)

Muslimani danas, a naročito mi Bošnjaci, su u poziciji da kroz svoje postupke ožive ove praktične primjere iz života uzorite generacije sa Poslanikom, s.a.v.s., te na takav način prevaziđu mnoge nesuglasice, zamjerke i neprijateljstva koja su prepreka na putu ka njihovom istinskom ujedinjenju, što je preduslov Allahove, dž.š., pomoći.

Kurban-bajram je dan žrtve i uči nas da u životu moramo dosta toga žrtvovati u ime Allaha, kako bi nam svima bilo bolje. Ja koristim ovu priliku da obznanim svima vama da sam halalio svakom muslimanu koji mi je bilo šta nažao učinio.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

TEKABELELLAHU MINNA VE MINKUM!