Naše djelovanje ili djelovanje pod šejtanskim utjecajem?

Imam Ibnul-Kajjim, r.a., je rekao:

Šejtanove spletke prema čovjeku se svode na 6 stvari preko kojih ga zavodi sve dok ne ostvari svoj cilj:

1 – Kufr (nevjerstvo), krivovjerstvo i neprijateljstvo prema Allahu i Njegovom poslaniku. Ukoliko šejtan uspije čovjeka odvesti u spomenuto, on je izvršio svoju zadaću;

2 – Novotarije. Novotarije su draže šejtanu nego grijesi i razvrat;

3 – Ukoliko šejtan ne uspije navesti čovjeka na novotariju, zato što ga je Allah počastio da se čvrsto drži sunneta i čuva novotarija, onda šejtan prelazi na treći stepen, a to su veliki grijesi kojih je, kao što znamo, mnogo;

4- Četvrti stepen jesu mali grijesi koji ukoliko se nagomilaju mogu čovjeka uništiti;

5- Kada ni to ne uspije, šejtan čovjeka pokušava okupirati dozvoljenim stvarima za koje nema kazne, ali nema ni nagrade;

6 – Zadnji stepen je da pokuša da čovjeka okupira onim što je manje važno od onoga što je važnije.

(El-Fevaid, 2/799)

Ovim povodom se sjetih događaja iz naše slavne historije kada je čuveni halifa Harun er-Rešid na svome dvoru petkom poslije džume-namaza primao razne delegacije, u prisustvu svojih saradnika, koje su im pokazivale različita dostignuća, za što bi ih on obilato nagrađivao.

Jedne prilike je došao jedan čovjek koji htio da pokaže Halifi i njegovoj sviti vještinu koju je dugotrajnom upornošću usavršio. Postavio je jednu letvu uspravno, zatim se, pod pravim uglom, udaljio od nje 10 koraka, potom bacio iglu koja se zabola u letvu. Zatim se ponovo udaljio od te igle pod uglom od 90 stepeni 10 koraka i bacio drugu iglu koja se zabola u ušicu prve. To je radio sve dok nije tako zabio desetu iglu, a sve ostale zabodene na letvi. Prisutni su se zadivili njegovoj vještini, a Halifa je, na njihovo iznenađenje, naredio da mu daju 10 zlatnika i da ga udare 10 udaraca bičem. Zlato za vještinu koju je postigao, a bičeve zato što je svoje vrijeme potrošio u beskorisno….
Molim Allaha da nas učini od onih koji će prepoznati šejtanove spletke ne samo kroz grijehe, nego i u trošenju vremena u ono što je beskorisno, ili davanju prednosti onome što je manje važno nad onim što je važnije. Amin!  

Allahova mudrost u nesrazmjernom davanju

Medžnun (ludak) je došao na sijelo kod imama džamije koji je imao goste. Imam je donio hurme te zatražio od Medžnuna da ih podijeli prisutnima. Medžnun je upitao: “Hoćeš li da ih podijelim kako ljudi dijele ili kako Allah dijeli?” Imam mu odgovori: “Podijeli ih kako ljudi dijele.” Medžnun je uzeo hurme i svakome od prisutnih dao po tri, a ostatak je stavio pred imama. Tada mu je imam kazao: “Podijeli ih kako Allah dijeli.” Medžnun je uzeo hurme i počeo dijeliti. Prvom je dao samo jednu hurmu, drugom šaku, trećem ništa, a četvrtom napunio krilo. Prisutni su se dugo smijali tom njegovom postupku.

Ovaj, pod navodnim znacima, ludak htio je da im objasni da Allah ne dijeli po principu jednakosti, nego po principu pravde, te svakome daje shodno njegovim potrebama. Naravno, zato što Allah sve radi iz svoje mudrosti i sa svrhom. Nešto najljepše u životu na ovome svijetu jeste nesrazmjer. Kada bi svi ljudi imali novac, novac ne bi imao nikakvu vrijednost. Da je svim ljudima dato zdravlje, zdravlje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Da je svima dato znanje, znanje ne bi imalo nikakvu vrijednost. Tajna života je u tome da ljudi dopunjuju jedni druge. Iza svega toga stoji Allahova mudrost koju mi našim ograničenim razumom ne možemo dokučiti. Kada Allah nekome podari imetak, to ima svoju svrhu, a kada ga nekom uskrati to je takođe zbog svrsishodnog razloga. Naravno, mi moramo biti svjesni da se ne možemo žaliti na Allaha ako nam nešto uskrati, kao što bi se žalili na onog što je hurme dijelio. Jer, ako nam Allah nešto da, dao nam je ono što nam je potrebno, a ako nam nešto uskrati, uskratio nam je ono što nama u osnovi ne pripada.

Ako posmatramo život ljudi uočit ćemo veliki nesrazmjer. Mi odmah pomislimo da je to nepravedno. Međutim, postoji princip koji je uzvišeniji od jednakosti. To je princip pravednosti. A Allah, s.w.t., je Adil / Pravedni. Zato Allah udjeljuje po principu pravednosti, a ne po principu jednakosti, jer jednakost ponekada podrazumijeva nepravednost. Tako onome kome je dat imetak, mi ne znamo šta mu je, s druge strane, uskraćeno. Zato trebamo biti čvrsto ubjeđeni da, kada bi nam Svevišnji Allah otvorio zastore gajba, da bi odabrali ono što nam je Allah dao. 

Mi gledamo na ovaj svijet kao da je on sve što postoji i da je on posljednja stanica na kojoj se stiče imetak i opskrba. Naprotiv, postoji i drugi svijet koji će sigurno doći. Tada ćemo vidjeti kako se ostvaruje apsolutna pravda, te da je istinska opskrba ili njeno uskraćivanje upravo tada.

Količina imetka nikada nije bila mjerilo Allahove ljubavi prema Njegovom robu. On je dao imetak i vlast i onima koje ne voli, čak i mrzi, ali Uputu je dao samo onima koje voli. Kada bi imetak bio dokaz Allahove ljubavi prema ljudima, ne bi Nimrud zavladao cijelim svijetom, od istoka do zapada. I ne bi se deslio da prođe po nekoliko mjeseci, a da se u Poslanikovoj, s.a.v.s., kući ne potpali vatra za spremanje hrane. Ono što ti je prijeko potrebno, a tebi ne stiže je ono čemu je Allah propisao odgodu da bi ti došlo onda kada ti bude najviše odgovaralo.

(preuzeto)

Gospodaru naš učini nas zadovoljnim sa onim što si nam odredio! Amin!

Intervju: Među nama je mnogo onih koji uče Kur’an, ali je malo onih koji ga studiraju

Razgovarao Voloder Sanadin za portal Akos.ba

Akos.ba: Sa obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo kako postaviti ciljeve i na šta staviti fokus u ovom ramazanu?

Adilović: Bismillahirrahmanirrahim.

Musliman vjernik ukoliko je istinski svjestan veličine ovog mubarek mjeseca i Allahovih blagodati u njemu, sigurno će naći načina da ga maksimalno iskoristi u pokornosti Allahu. Onaj među nama koji se još uvijek pita kako se ponijeti u ovom mubarek mjesecu, čemu dati prioritet i slično, sigurno nije dovoljno svjestan veličine ovog mubarek mjeseca.

Pouzdano znamo da sva ova veličina mubarek mjeseca ramazana proizilazi iz činjenice da je u njemu počela objava Kur’ana, zato je prioritet upravo druženje sa Kur’anom kroz razne vidove: učenje, slušanje, razmišljanje, analiziranje, preispitivanje sebe….

Hvala Allahu, danas je među nama mnogo onih koji uče Kur’an, naročito u mubarek ramazanu, ali nažalost, još uvijek je malo među nama onih koji Kur’an studiraju, koji Kur’an čitaju kao knjigu upute u kojoj će naći konkretna uputstva za svaki korak u svome životu, koji su svjesni da će u Kur’anu naći odgovore na svaku dilemu koja ih tišti, na svaki problem s kojim su suočeni…

Ubjeđen sam da bi muslimani, kada bi svako od njih izučavao Kur’an iz ugla profesije kojom se bavi, bez obzira šta ta profesija bila, od najviših do najnižih, uspjeli da brže napreduju u poslovima koje rade, da u Kur’anu nađu smjernice kako da unaprijede svoj rad i tako postanu istaknutiji i uzor drugima. Samo na takav način će muslimani ostvariti svoju misiju ambasadora islama u sredinama u kojima žive i rade.

Akos.ba: Šta možemo naučiti u ovom ramazanu u poređenju sa ranijim ramazanima?

Adilović: Vjernik čvrsto vjeruje da sve što se događa jeste po Allahovoj volji i Njegovom određenju. Sve ove silne priče o tome da je korona virus projekat sila zavjere ili nije, po meni su bespotrebne. Sve da se i radi o čistoj zavjeri, opet je to Allahova odredba i prema njoj se moramo odnositi onako kako nas naša vjera uči: slušati pretpostavljene u vjeri i vlasti i poštovati njihove naredbe koje su utemeljene u vjerskim dokazima.

Najveća pouka koju možemo izvući iz mubarek ramazana u ovim uvjetima je, da su svoji (porodica) ipak najpreči i da se u krugu porodice treba više vremena provoditi u kolektivnom ibadetu Svevišnjem Allahu.

Čovjek modernog doba se previše uzoholio i odao materijalnim užicima koji su ga doveli u situaciji da se osjeti potpuno neovisnim. Međutim, Allah mu šalje poruku preko jednog od svojih najsićušnijih stvorenja koje je potpuno paraliziralo kult i božanstvo moderne, a to je ekonomija, raskoš i razvrat. Cijeli svijet je vidio i priznao da je čovjek slab, krhak, bespomoćan i potreban Božije brige i pažnje. To su zvaničnici najmoćnijih zemalja svijeta u jeku ove krize sa koronom i javno iskazali.

Akos.ba: Vaša poruka čitateljima portala Akos.ba

Adilović: Zahvaljujmo Allahu što smo muslimani i okrenimo se Allahovoj knjizi kao jedinom izvoru pravilne orjentacije u životu na ovom svijetu. Islam je stil našeg života, srž naše kulture i suština našeg identiteta. Samo ćemo sa islamom biti konstantno bolji i pomoću islama uspjeti da odgojimo buduće generacije da budu još bolje, te tako ostvarimo kontinuitet u napretku na ovom svijetu i spas na budućem.

Molim Svevišnjeg Allaha da ukabuli baša dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nas učvrsti u imanu i pomogne u našim nastojojanjima da budemo istinski muslimani!

Izvor: Akos.ba

( https://akos.ba/medju-nama-je-mnogo-onih-koji-uce-kuran-ali-malo-je-onih-koji-ga-studiraju/ )

Historijski osvrt na obustavu obavljanja namaza u džematu

  • Zatvaranje džamija i obustava namaza u džematu kroz historiju muslimana

“U ovim mjestima desila se velika zaraza koja je prekoračila svaku mjeru… Ljudi su prolazili i nisu vidjeli ništa drugo osim praznih dućana, pustih ulica i kuća zatvorenih vrata.” Ovim riječima poznati historičar Ibn el-Dževzi (597. h.g.) dočarava nam veliku kugu koja se desila 449. h.g., a koja je zastrašila tadašnji svijet, kao što to danas čini korona.

Ovaj novonastali virus udario je na sve poluge današnjeg društva. Obustavio je gotovo sve ljudske aktivnosti, obrazovanje, putovanje, udaljio ih jedne od drugih, tako što ih je izolirao u njihovim stanovima i kućama. Međutim, muslimane sve to nije zbunilo kao što ih je zbunilo zatvaranje džamija i napuštanje namaza u džematu na koje su navikli svaki dan po pet puta.

Većina vlada muslimanskih zemalja, pored različitih političkih usmjerenja, složila se po pitanju zatvaranja svih mjesta javnih okupljanja, pa i džamija. To su potvrdila i razna vijeća za fetve, te većina alima i daija, iako se svi slažu da je ukidanje namaza u džematu, naročito u haremu Mekke i Medine veoma teška situacija za muslimane.

Međutim, mnogobrojne knjige iz oblasti fikha i historije islama bilježe razne događaje koji su doveli do obustave namaza u džematu i džuma-namaza. Među tim događajima navode se i velike zaraze koje su prouzrokovale obustavu namaza u džematu čak i u haremu Mekke i Medine, te džamiji El-Aksa u Kudsu.

U ovom radu ću navesti nekoliko najznačajnih događaja koji su do toga doveli sa osvrtom na uzroke istih, bez fikhskog obrazlaganja.

Pojedinačna izolacija

U fikhskim djelima se spominju razne situacije u kojima je dozvoljeno pojedincu muslimanu ne prisustvovati namazu u džamijama, čak ako je u pitanju i džuma-namaz, ukoliko se musliman boji štete za sebe ili za druge, svejedno da li je razlog te bojaznosti bolest, ili bezbjedonosna situacija, ili prirodne nepogode, ili lična neprijatnost.

Među najstarijima koji su o tome govorili je imam Šafija (204. h.g.) koji je spomenuo nekoliko šerijatski opravdanih slučajeva izostanka sa džuma-namaza. Na prvom mjestu je spomenuo bolesti. A možda najinteresantnije što je naveo kao opravdanje za izostajanje sa namaza u džematu jeste strah od političkog progona vlasti. U svojoj knjizi El-Umm kaže: “Ako se boji da će ga, ukoliko izađe radi džume-namaza, bezrazložno uhapsiti vlast ima pravo ne otići na džumu.”

Više poznatih fakiha je odobrilo sustezanje od džume  i namaza u džematu prilikom društvenih i političkih nemira. Imam Zehebi (748. h.g.) u svome poznatom djelu Sijer Ealami en-nubela prenosi od Mutarrif b. Abdulla b. Šehhira (95. h.g.), iz reda tabiina da se on, kada dođe do nereda i međusobnog ubijanja ljudi zatvarao u svoju kuću i nije prisustvovao ni džumama ni džematima, sve dok se stanje ne smiri.

Kurtubi (672. h.g.) u svome djelu Et-Tezkre navodi da se imam Malik (179. h.g.) u zadnjim godinama svoga života izolovao u svojoj kući 18 godina i nije išao u džamiju Poslanika, s.a.v.s.

Isto su uradili pojedini alimi za vrijeme nasilnog nametanja teorije o tome da je Kur’an stvoren, za vrijeme halife Me’muna (763. h.g.). Ibn Ejbek ed-Devadari (736. h.g.) u svome djelu Kenzu ed-durer ve džami’u el-gurer navodi: “Godine 218. (hidžretske) desio se početak fitne nametanja teorije o stvaranju Kur’ana, ko se god suprostavio bio je pogubljen. Mnogi alimi i imami su se zatvorili u svoje kuće i sustegli od odlaska u džamiju, a mnogi od njih su pobijeni.”

U svakom slučaju ostavljanje džume i džemata od strane pojedinaca ili manjeg broja ljudi je daleko manji problem od zatvaranja džamija i odustajanje svih ljudi od džume i džemata. Iako se to dešavalo više puta u historiji muslimana, fakihi to pitanje nisu tretirali u svojim djelima, što ćemo ovdje pokušati detaljnije obraditi.

Zarazne bolesti

Kuga Amvas (palestinsko selo koje se nalazi 28 km jugoistočno od Jafe koje su jevreji do temelja porušili 1967. g) je veliki događaj koji se desio u cijelom Šamu 18. h. godine, do te mjere da se halifa Omer (23. h.g.) zakleo da neće okusiti ništa mrsno, niti mlijeka i mesa sve dok ljudi ne prevaziđu to stanje. 

Imam Ahmed (241. h.g.) u svome Musnedu prenosi od Šehr b. Havšeba (112. h.g.) koji je bio svjedok “kuge Amvas” da je vojsku predvodio Ebu Ubejde b. el-Džerrah pa je umro od kuge, te ga je naslijedio Muaz b. Džebel, koji je također umro od kuge. Nakon njega komandu je preuzeo Amr b. el-As (43. h.g.) koji nam je održao hutbu u kojoj je kazao: “O ljudi, ova bolest kada negdje dođe širi se kao požar, zato se raspršite po brdima, ili po prostranim dolinama.” Poslije je to stiglo do halife Omera koji, tako mi Allaha, na to nije ništa loše kazao.”

Prema tome, Amr b. el-As je, po našem saznanju, prvi koji je pozvao u izolaciju i udaljavanje jednih od drugih kao vid borbe protiv zaraze, a udaljavanje jednih od drugih po brdima i dolinama je razlog za neobavljanja džume  i namaza u džematu, jer su oni obaveza samo naseljenim mjestima i gradovima.

Velika kuga u Mekki

Historijski izvori navode kako su se dešavali slučajevi zatvaranja džamija zbog zaraznih bolesti, od čega nije bila pošteđena ni Mekka i časni hram u njoj. Jedan od tih događaja navodi Hafiz Ibn Hadžer (852. h.g.) u svom djelu Inbaul-gumr bi ebnail-umr u događajima 827. h.g. kada kaže: “Na početku ove godine u Mekki se desila velika zarazna bolest od koje je dnevno umiralo 40 ljudi. U mjesecu rebiul-evvelu umrlo je 1700. Kažu da je imam Mekam-i-Ibrahima, koji je bio šafijskog mezheba klanjao tih dana samo sa dvojicom ljudi, a imami ostalih mezheba nisu obavljali namaze u džematu zbog nedostatka džematlija.”

Ne znam da li je ovaj gotovo potpuni zastoj sa namzom u heremu Mekke bio zato što su mnogi bili bolesni i umirali, te bili zauzeti ukopom, ili iz bojaznosti od zaraze. Broj od 1700 umrlih u mjesec ili dva nije dovoljno velik da spriječi ljude od namaza u džematu, nego se vjerovatno radi o tome da su oni odustali od džemata bojeći se zaraze.

Ibn Azari el-Marrakeši (695. h.g.) u svojoj knjizi Elbejanul-mugrib fi ahbari el-emdelusi vel-magrib obavještava nas da se prije toga na nekoliko stoljeća desila velika kuga u Tunisu 395. h.g. koja je prouzrokovala “veliku nedaću u kojoj su se povećale cijene, nestalo hrane, pomrla većina bogatih i siromašnih ljudi, tako da nisi mogao vidjeti nikog osim onih koji su bili zauzeti liječenjem i obilaskom bolesnih, ili opremanjem umrlih, tako da su džamije u Kajrevanu opustošile.”

U Endelusu se desilo slično ovome. Imam Zehebi u svome djelu Tarihul-islam opisuje dešavanja u 448. h.g. pa kaže: “U toj godini je bila velika suša i zaraza. U Išbiliji je umro mnogi svijet do te mjere da su džamije ostale zatvorene zato što nije imao ko da u njima klanja. Isto tako u Kordobi su džamije bile zatvorene bez klanjača. Ta godina je nazvana ‘Godina velike gladi’. ” 

Sljedeće godine 449., kako nam kazuje Ibn el-Dževzi desila se velika zaraza koja se brzo širila i ubijala mnoge ljude u današnjoj Srednjoj Aziji. Tada je od zaraze stradalo oko milion ljudi. Zatim se raširila zapadno sve do Iraka. “U mjesecu džumada el-ahire godine 449. h. došlo nam je pismo od trgovaca iz Srednje Azije (ma vrae-n-nehr) da se tamo desila velika kuga koja je prešla sve granice, tako da je iz ove pokrajine u jednome dano izneseno 18,000 dženaza. Izbrojali su umrle do pisanja ovog pisma i njihov broj je dostigao 1,600,000.”

Velike katastrofe

Desile su se mnoge prirodne katastrofe koje su prouzrokovale obustavljanje džemata u džamijama, čak i u haremu Mekke. El-Ezreki (250. h.g.) u svom djelu Ahbaru Mekke navodi da su se velika vrata kabe Babu Beni Šejbe zvala Babu-s-Sejl (vrata poplave). Poplave su bile tolike da su Mekam-i-Ibrahim pomjerile sa njegovog mjesta skroz do Kabe.”

Muhammed el-Muntesir billahi el-Kettani (1419. h.g.) u svome komentaru Kur’ana, 27. ajet sure El-Hadždž: “Sjećam se da je prije nekoliko godina bila tolika poplava u haremu Mekke da je voda dospjela do vrata Kabe. Namaz je obustavljen dva dana. Mnogima je bilo teško gledati kako oko Kabe niko ne tavafi, pa su skočili u vodu tavafeći oko Kabe plivajući i roneći. Mnogi su bili zadivljeni plivačima i roniocima oko Kabe pa su i sami skočili  da to učine, a nisu znali plivate te su se ugušili u vodi. Zato su vlasti bile prisiljene da zabrane tavaf oko Kabe kako bi spasili ljude od smrti.”

Šejh Muhammed es-Sabbag el-Mekki (1321. h.g.) u svojoj knjizi pod nazivom Tahsilu el-meram fi ahbari el-bjti el-haram navodi mnoge događaje poplave koje su zadesile harem u Mekki i prouzrokovale obustavu namaza u njemu, ponekad se dešavalo i obrušavanje dijelova Kabe. Međutim, obustava namaza nije trajala dugo, ne duže od sedam propuštenih namaza. O jednom od tih događaja El-Mekki kaže: “Desila se velika poplava 983. h.g. koja je preplavila harem u Mekki. Voda je preplavila mjesto tavafa, zbog čega je bio obustvljen namaz i zatvoren harem. Voda je ostala jedan dan i jednu noć. Ta obustava namaza trajala je sedam namaza.

Što se tiče obustave namaza u džematu van Mekke, to se također ponavljalo kroz historiju: Ibnu Kesir (774. h.g.) navodi da je 647. h.g. voda preplavila Bagdad u tolikoj mjeri da je uništila mnoge radnje i poznate kuće. Zbog toga su obustavljene džume i džemati u većini džamija. Klanjalo se samo u tri velike džamije.

Ibn el-Futi (723. h.g.) u svom djelu Elhavadisu el-džami’a navodi kako je Bagdad bio preplavljen 653. h.g. pa kaže: “Mnoge džamije su porušene, kao što je džamija El-Mensur koja je prva džamija sagrađena u Bagdadu. Isto tako srušena je džamija El-Mehdi u kvartu Er-Resafa, zatim džamija Es-Sultan, džamija El-Kasr i još nekoliko drugih džamija.”

Društveni neredi

Kao što su sukobi muslimana sa kršćanima često bili razlog obustave džume i džemata, isto tako se dešavalo i za vrijeme međumuslimanskih sukoba na relaciji sunnije- šije. Hafiz Ibn el-Dževzi u svojoj knjizi El-Muntezam za 349. h.g. bilježi “da se desio sukob sunnija i šija u Bagdadu, te su obustavljene džume u svim džamijama sa obadvije strane, izuzev džamije Berasa koja je pripadala šijama. U njoj se klanjala džuma.”

Nekada se dešavalo da se obustave džume i džemati zbog međumezhebskih sukoba. Ibnu Kesir navodi da se 477 h.g. “desio sukob između eš’arija i hanbelija u Bagdadu u kojem su ojačale hanbelije do te mjere da nijedan eš’arija nije mogao prisustvovati džumi, niti namazu u džematu.”

Razorni ratovi

Najpoznatiji rat koji se desio u haremu Mekke jeste rat kojeg je počinio Ebu Tahir el-Džennabi el-Kurmuti (332. h.g.) kada je sa svojom vojskom napao hadžije uoči dana Arefata 317. h.g. te im upropastio hadž te godine, pobio hiljade ljudi pored same Kabe i izvadio Crni kamen  i odnio ga u glavni grad svoje državice Hedžer (na istoku Saudijske Arabije). Imam Zehebi u svome djelu Tarihul islam kaže: “Te godine niko nije obavio stajanje na Arefatu,” te je tako onemogućen hadž  koji je kod muslimana vredniji od namaza u džematu.

Prije oko 100 godina, pred kraj Drugog svjetskog rata, obustavljene su džume i džemati u haremu džamije Poslanika s.a.v.s. Autor knjige Muallimu el-mesdžid en-nebevijj u biografiji šejha Elfa Hašima (1349. h.g.) koji je tada bio imam džamije Poslanika, s.a.v.s. kada su snage Šerifa Husejna  stegle obruč oko Medine kaže: “Njen, tada osmanski, namjesnik Fahri Paša (194.8 g.) je kao vojnu bazu svoje vojske i oružja uzeo džamiju Polsanika, s.a.v.s., a munare kao osmatračnice, tako da su obustavljeni namazi i nisu se čuli ezani sa minareta jedno vrijeme.”

Osvajači i diktatori

Izvan harema Mekke i Medine u mnogim centrima islamskog svijeta često su bile obustavljene  džume i džemati zbog ratnih dešavanja. Džamija El-Aksa je vjerovatno najviše bila izložena takvom stanju. Obustavljeni su namazi u njoj za vrijeme križara oko 90 godina počevši od 492 h.g. Križari su svoju vladavinu u Kudsu započeli velikm pokoljem. Ibnu el-Esir u svome djelu El-Kamil opisujući taj pokolj kaže: “Stranci su pobili u džamiji El-Aksa više od 70,000 muslimana, među kojima je bio veliki broj imama, alima i pobožnjaka koji su došli iz svojih pokrajina da ibadete na tom mubarek mjestu.

Slično se desilo i u Endelusu kada su španjolski kršćani osvojili velike islamske centre počevši od početka sedmog stoljeća. Poznati historičar Andaluzije Abdullah Anan (1986. g.) u svojoj knjizi Devletu el-islam fi el-endelus navodi da su “španci prekršili dogovor o predaji Granade koji je garantovao vjerska prava muslimana, pa su zatvorili sve džamije i zabranili muslimanima njihove vjerske aktivnosti, te omavolovažili njihova ubjeđenja i njihov vjerozakonik.”

Jedan od najpoznatijih događaja ove vrste je osvajanje Bagdada od strane Mongola pod vođstvom Holaka 656. h.g., zatim osvajanje Damaska od strane Tatara 803. h.g. pod vođstvom Timurlenka (807 h.g.). Zvjerstva koja su počinili Mongoli osvajanjem Bgdada su daleko veća nego što se mogu opisati. Ibn el-Esir u svome djelu El-Bidajetu ven-nijajetu navodi: “Pobijeni su hatibi, imami i hafizi Kur’ana, te su ukinute džume i džemati u Bagdadu nekoliko mjeseci.”

Njegov savremenik Imam Subki (771. h.g.) u svome djelu Tabekatu eš-šafiijje ovaj događaj opisuje vrlo sažaljivo pa kaže: “Bagdad je osvojen od strane Holaka, ubijen je halifa a zatim ostali muslimani. Podignuti su križevi na džamije, začula su se zvona u džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime porušene su mnoge džamije a ostale zatvorene. Nestalo je njegovih stanovnika i svega što je bilo, kao da su samo u snovima bili.”

Kada je Timurlenk osvojio Damask nije bio nimalo manje okrutan i zločest, iako je tvrdio da je musliman i potpisao ugovor sa muslimanima o plaćanju poreza kako bi se spasili ubijanja i pljačke. On je prekršio dogovor te opljačkao i porušio Damask, a neke njegove dijelove zapalio. Ljudi su bili okupirani pitanjem opstanka i nisu imali vremena ni za vjeru, ni za dunjaluk. U džamijama koje nisu porušene obustavljene su džume i ostali namazi, čak se ni ezani nisu čuli. Tako je napisao Al-Makrizi u svome djelu Es-Suluk lima’rifeti ed-duvel vel-muluk.

Ibn Haldun je bio sudionik tih događaja jer se nalazio u posjeti Damasku i lično se sreo sa Timurlenkom. On spominje mnoge strahote, njega i njegovih ljudi, koje su prouzrokovale paljenje poznate Emevijske džamije u Damsku, što je dovelo do obustavljanja namaza u njoj. On navodi kako su Tatari zapalili trgovine “koje su gorile dok požar nije doše do Velike džamije i prešao na njene krovove, te je poteklo olovo i srušili se krovovi i zidovi, što je bilo krajnje barbarski i nepristojno.

Društveni nemiri i neredi

Kao što su ratovi prouzrokovali ukidanje džuma i džemata isto tako su socijalni nemiri i bezbjedonosna nesigurnost usljed političkih previranaj prouzrokovali njihovo ukidanje. Ibn Šahin El-Malti (920. h.g.) u svome djelu Nejlu el-emel fi zejli ed-duvel navodi da su se jednog petka  802. h. godine desili veliki neredi između vojskovođa memluka “od kojih se tresao cijeli Kairo, zatvorile džamije, te su hatibi skratili hutbe i namaze. U pojedinim džamijama se nije ni klanjala džuma niti ostali namazi, ljudi su bili uplašeni, čak su se i pijace zatvorile.”

Isto tako u Egiptu se desilo veliki bezbjedonosni poremećaj zbog kojeg su ljudi ostavili džumu i ostale namaze, te pozatvarali džamije. Poznati historičar El-Džeberti (1237. h.g.) u svome djelu Adžaibu el-asar prilikom govora o 1230. h.g. obavještava nas o tome kako se desio pokušaj vojnog udara protiv egipatskog namjesnika Muhammed Ali Paše (1265. h.g.) koji je prouzrokovao velike društvene pometnje. El-Džeberti kaže: “Ovo je događaj za kojeg nismo čuli da se sličan desio u bilo kojoj državi. U roku od pet sati, od pred džumu do ikindije-namaza desili su se toliki neredi i pljačke da su se ljudi neopisivo uplašili. Taj dan se nije klanjala džuma i zatvorene su džamije. Ljudi su se latili oružja  i spremili za borbu.”

Ibn Azara el-Marrakeši u svome djelu Elbejanu elmugrib navodi da su se na džumama u džamijama Magreba nakon odlaska Fatimija u Egipat i dalje spominjala njihova imena. Stanovnici Kajrevana su se sustegli od džuma-namaza kako bi se sačuvali od njihovog poziva, smatrajući hutbe sa njihovim imenima novotarijom. Kada bi neko od njih prolazio pored džamije tajno (u sebi) bi izgovarao: “Allahu ti mi budi svjedok, Allahu ti mi budi svjedok!” a zatim bi se udaljio i klanjao podne-namaz. Tako niko od stanovnika nije klanjao džumu sve dok se to stanje nije promijenilo, a to je trajalo dugo vremena. On navodi da ju hutba Fatimijama ostala sve do 440. h.g., a zatim je ukinuta i spaljene su njihove zastave.

Ovo je interesantan i jedinstven postupak stanovnika Kajrevana koji su bili žestoki neprijatelji Fatimija. Žrtvovali su džumu protestvujući protiv iskrivljavanja vjere i zabludjelih nepravednih vladara. Ato to što su, kada bi prolazili pored džamija, govorili: “Allahu ti mi budi svjedok!” jeste dokaz njihovog veličanja džuma-namaza i čežnje za njegovim obavljanjem, ali ih je u tome spriječilo činjenje dove vladarima s čijim vjerovanjem nisu bili zadovoljni.

Na kraju ovog sažetog pregleda samo pojedinih slučajeva prekida džuma i namaza u džematu kroz historiju muslimana možemo zaključiti da ovo što se nama dešava danas sa zatvaranjem džamija i ukidanjem džuma i džemata kako ne bi bili uzročnici širenja korona virusa, nije historijski izuzetak koji se do sada nije desio. Slično se dešavalo našem ummetu kroz historiju iz raznih razloga, neki od njih su slični upravo ovom današnjem stanju, iz zdravstvenih razloga, a neki od njih su bili manje opasni i štetni, dok su drugi bili opasniji i više štetni. Zato će i ovo iskušenje sigurno proći, kao što su prošli prijašnji ratovi i nedaće. Ponovo će se džamijama vratiti njihovi miljenici koji su bili njihovi stalni posjetioci.

Molim Allah da nam oprosti naše grijeh, učvrsti u imanu i sačuva ovog i svih drugih iskušenja.

Amin!

prof.dr. Zuhdija Adilović

Izvor: Aljazeera.net

Kako je Omer b. Abdulaziz uspostavio pravdu?

Omer b. Abdulaziz je lično nadzirao sve što se dešava u njegovoj državi, bilo to malo ili veliko. Pomno je pratio rad svojih namjesnika u pokrajinama, a u tome su mu pomagale državne institucije koje je osnovao Abdulmelik b. Mervan, kao što su: pošta, veliki aparat obavještajne službe koji je obuhvatio sve dijelove države, a kojeg su halife prije njega koristile za prikupljanje podataka. Omer b. Abdulaziz je pažljivo birao svoje namjesnike, ali ga to nije spriječilo da prati stanje običnog svijeta i da na osnovu toga upravlja državom. Bio je poznat po upornosti i odgovornosti u svome poslu. Dosta svoga vremena proveo je planirajući reformsku politiku koja je imala za cilj da iskorijeni nepravdu i korupciju koje su se bile proširile u svim sferama društva: politici, ekonomiji, upravi… On je, Allah mu se smilovao, obuhvatio veliki broj tih reformi koje su sačinjavale osnovne stavke njegove sveobuhvatne reformske vladavine. Svoje “reformske politike” proslijedio je svojim namjesnicima koji su imali zadatak da ih u svim pokrajinama sprovedu u djelo. Često je uz te svoje reforme namjesnicima slao popratna odgojna pojašnjenja kroz koje podsjeća svoje namjesnike na veličinu emaneta kojeg su uzeli na sebe i poziva ih da se boje Allaha, te da Njega uvijek imaju na umu radeći svoje poslove. Omer b. Abdulaziz imao je više izvora iz kojih je prikupljao informacije, jer je bio svjestan da podaci o podanicima i namjesnicima moraju biti vjerodostojni kako bi se na osnovu njih mogle donositi ispravne odluke koje će biti korisne za narod i državu.

Najveću pažnju poklanjao je korupciji i tome kako je iskorijeniti. On je pokušavajući da iskorijeni ovu bolest dao akcenat na sredstva prevencije i zatvaranje puteva koji vode korupciji, kao što su: izdaja, laž, mito i pokloni službenicima i namjesnicima, te raskoš i upražnajvanje trgovine od strane namjesnika i vezira. Zatim, odvojenost namjesnika i ministara od običnog svijeta i nepoznavanje njihovog stvarnog stanja, te nepravda prema običnom čovjeku i tome slično. 

Evo kako je to Omer b. Abdulaziz uradio:

Prvo: Nastojao je da za svoje namjesnike odabere od najboljih i najbogobojaznijih

Službenici i namjesnici halife su njegovi zamjenici u datim pokrajinama i oni su posrednici između njega i naroda. Koliko god halifa bio vrstan političar i vladar, on neće uspjeti ukoliko ne bude svoje namjesnike birao sa najvećom pažnjom. Zato je Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao, strogo vodio računa o tome koga će izabrati sa svog službenika i namjesnika. Ako pomnije pogledamo kako je on to radio, vidjećemo da je u tom pogledu imao posebne uslove koje su morali ispunjavati oni koje žele kod njega raditi. Od najvažnijih uslova bili su: bogobojaznost, odgovornost i privrženost vjeri. Kada je otpustio s dužnosti Halida b. Rejjana koji je bio glavni komandujući specijalne garde za vrijeme El-Velida b. Sulejmana, pogledao je u lica vojnika garde i pozvao Amr b. Muhadžira el-Ensarija, rekavši mu: “Tako mi Allaha o Amre, ti znaš da između mene i tebe nema (rodbinske) veze osim islama, ali ja sam te čuo kako često Kur’an učiš, vidio sam sam te kako klanjaš na mjestu gdje misliš da te niko ne vidi i primjetio da lijepo klanjaš. Uzmi ovu sablju, imenujem te za komandanta moje lične garde.” Svojim namjesnicima je pisao: “Nemojte za naše poslove koristiti nikog drugog osim onih koji se s Kur’anom druže, ako nema hajra u onima koji se sa Kur’anom druže, drugi su još preči da kod njih nema hajra.”

Ako je sumnjao u onoga koga je želio postaviti kao svog namjesnika nije to učinio dok se nije uvjerio da je ispravan. Kada je postao halifa do njega je došao Bilal b. ebi Burde i rekao: “O vladaru pravovjernih, ima onih koje je hilafet počastio, ali ti si počastio hilafet. Neke je hilafet učinio vrjednijim, a ti si hilafet učinio vrednijim.” Zatim je citirao određene stihove u pohvalu Omera, za što ga je omer nagradio. Bilal je stalno bio u džamiji na namazu i učio Kur’an i danju i noću, pa ga je Omer htio imenovati za svog namjsnika u Iraku. Omer je kazao: “Zaista je ovo dobar čovjek!” Ali je poslao jednog svog povjerenika da ga ispita, pa mu je rekao: “Koliko ćeš mi dati da ti pomognem da postaneš namjesnik Iraka?” Bilal mu je obećao veliku nagradu. On je obavijestio Omera o tome i ovaj ga je odmah protjerao. Nije volio da postavi za svog namjesnika bilo koga ko je umiješan u nepravdu i sarađivao sa nepravednicima kao što je Hadždžadž.

El-Evzai prenosi da je Omer b. Abdulaziz jedne prilke sjedio u kući sa prvacima Umejevića te im rekao: “Vidite li ovu moju prostirku? Ja znam da će se ona istrošiti, ali meni nije drago da je uprljate svojom obućom, pa kako bi vam povjerio svoju vjeru i čast muslimana da njima vladate? Nipošto, nipošto!”

Ova politika Omera b. Abdulaziza u izboru svojih namjesnika je bila razlog političke stabilnosti u pokrajinama, jer su ljudi bili zadovoljni sa njihovim postupcima. Niko od njegovih namjesnika nije bio kao Hadždžadž koji se prema narodu ophodio kruto i za sumnju ih kažnjavao. Niko od njih nije jedne uzdizao, a druge ponižavao što je izazivalo revolt među ljudima.

Drugo: Povećavanje plaća službenicima

Prvi administrativni korak u kojem je Omer b. Abdulaziz vidio preventivu naspram izdaje i kojeg je poduzeo, bio je povećanje plaća uposlenicima, iako je istovremeno bio strog po tom pitanju  kod sebe i svojih ukućana. On je time želio da ih učini neovisnim od bilo kakve prevare. On je plaćao svoje namjesnike 100 do 200 dinara mjesečno. Pravdao je to time što je smatrao da ukoliko budu zadavoljni materijalno više će se posvetiti svome poslu. Na to su mu neki rekli: “Što ne bi povećao primanja svojih ukućana, kao što si to uradio sa namjesnicima?” A on je odgovorio: “Ja njima neću uskratiti nijedno njihovo pravo, ali im, isto tako, neću dati pravo drugoga.”

Ovim postupkom Omer b. Abdulaziz je ostvario dva cilja:

 1- Zatvorio je vrata prevare i izdaje, te je spriječio svoje namjesnike da prevare i kradu od muslimana;

2 – Zagarantovao je da će se njegovi uposlenici, namjesnici i veziri baviti pitanjima muslimana i njihovih potreba.

Treće: Zabrana primanja poklona

On je odgovorio onima koji su mu prigovorili da je Poslanik, s.a.v.s., primao hedije: “Tačno je to, ali su hedije nama danas i onima koji dolaze poslije nas mito.”

Zabranio je hedije koje su primali emevijski namjesnici, naročito hedije koje su dobivali za Nevruz i teferiče. To su bile hedije koje su se darivale za posebne prilike i praznike Perzijanaca. Napisao je pismo svojim namjesnicima koje su morali pročitati pred narodom, da je zabranio uzimanje poklona koji su se do tada dijelili namjesnicima prilikom praznika Nevruza, teferiča i druge vrste novčanih ili nagrada u naturi. Zabranio je svojim namjesnicima da udovoljavaju željama svojih bližnjih, nakon što se desilo da je Fatima kćerka Abdulmelika tražila od Ma’di Keriba da joj pošalje libanonskog meda, što je on i učinio pa mu je Omer rekao: “Teško tebi! Ako to još jedanput učiniš, nikada više nećeš raditi nikakav posao za mene, niti ću te ikada više pogledati!”

Četvrto: Zabrana pretjerivanja i rasipanja

Omer b. Abdulaziz poduzeo je korake koji upućuju na njegovu veliku želju da zaštiti imetke muslimana. Prvo što je uradio nakon što je postao halifa jeste da je odustao od uobičajnog raskoša kod halifa. Doveli su pred njega vrsne konje, a on ih je upitao šta je to? Oni mu odgovoriše: “Konji koji još nisu jahani, pripremani su za novog halifu.” On ih je ostavio i otišao tražiti svoju mazgu na kojoj je prije jahao rekavši svome slugi: “O Muzahime, ove konje odvedi u Bejtul-mal.” Napravili su mu nove sečije i mindere na kojima niko do tada nije sjedio, da bude novoizabrani halifa prvi koji će na njima sjediti. On je rekao: “ O Muzahime odnesi ovo u Bejtul-mal!” Zatim je uzjahao svoju mazgu i uputio se ka prostirkama i jastucima koji su, također, bili još neupotrebljeni, pa ih je uklonio nogama dok nije došao do stare hasure na kojima su bili, pa je rekao: “O Muzahime, i ovo odnesi u Bejtul-mal!”

Jedne prilike Omer b. Abdulaziz napisao je namjesniku Medine: “Kada primiš ovo moje pismo, naoštri pisaljku, stisni redove pisma, sastavi mnoge potrebe na jednoj stranici, jer muslimani nemaju potrebe za širokim obrazlaganjem koje će naštetiti njihovom fondu (Bejtul-malu). Selam!”

Tako se ponašao Omer u svemu što se ticalo muslimana, bilo to malo ili veliko. Isto je postupao sa svim namjesnicima, a ne samo prema namjesniku Medine. Težio je ka uštedi javnih sredstava muslimana, kako bi spriječio rasipanje i prekomjerno trošenje.

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantno praćenje njihovog ponašanja dalo je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom.

Peto: Zabrana namjesnicima i javnim uposlenicima bavljenjem trgovinom

U jednom svom pismu namjesnicima Omer kaže: “Smatramo da se namjesnik ili državni uposlenik ne može baviti trgovinom u mjestu u kome je na dužnosti. Ukoliko se namjesnik bude bavio trgovinom sigurno će doći u situaciju da zloupotrebi svoj položaj ma koliko bude nastojao da to izbjegne.” Bio je svjestan da bavljenje trgovinom od strane namjesnika mora prouzrokovati jednu od dvije stvari, ako ne i obadvije zajedno: ili će zbog obaveza prema svojoj trgovini umanjiti svoj angažman na rješavanju problema muslimana, ili će zloupotrebiti svoj položaj da poveća profit u trgovini. Ovom odlukom Omer je zatvorio opasna vrata administrativnoj korupciji čije posljedice rijetko ostaju sakrivene. Osam stoljeća nakon njega dolazi slavni Ibn Haldun koji u svojoj veličanstvenoj “Mukaddimi”, nakon velikih istraživanja i brojnih praktičnih iskustava, piše ono što potvrđuje ovu iskrenu i mudru teoriju Omera b. Abdulaziza. Ibn Haldun kaže: “Trgovina od strane vladara je štetna za običan svijet i otežava izvršavanje njegove zadaće…”

Šesto: Otvaranje kanala susreta namjesnika sa običnim svijetom 

Uposlenici administracije sultana, prije Omera b. Abdulaziza, odvojili su sultana od običnog svijeta, oko njega su napravili čeličnu ogradu koju nije mogao proći izuzev onaj ko odgovara njima i njihovim interesima. A Omer b. Abdulaziz je davao veliku nagradu onome ko ga obavijesti o pravom stanju ili ga posavjetuje u nečemu što je od interesa za islam i muslimane, te i njihovu državu.

Napisao je sljedeće pismo svojim pokrajinama: “Koji god čovjek dođe do nas kako bi spriječio neku nepravdu, vezanu za opću ili pojedinačnu stvar, imat će nagradu između 100 i 300 dinara, zavisno od procjene komisije i daljine puta kojeg je prešao. Možda će Allah dati da baš preko njega uspostavimo istinu i pravdu, ili otklonimo neistinu i nepravdu, ili da Allah preko njega otvori vrata nekog dobra.” Naredio je svojim namjesnicima i uposlenicima da otvore vrata susreta sa odgovornima, te da ih saslušaju i da se upoznaju sa njihovim stanjma, jer će tako spriječiti nepravdu i uzurpiranje prava drugoga. Na taj način će svako moći iskazati svoje potrebe, bez  pribjegavanja sredstvima koja nemaju nikakve veze sa islamom.

Sedmo: Ispitivanje namjesnika koji su bili prije njega o imetku iz Bejtul-mala

Kada je Omer b. Abdulaziz primio dužnost, naredio je da uhapse namjesnika Horosana Jezid b. el-Muhelleba. Kada je stao pred njega, Omer ga je upitao o novcu koji je naredio da se da Sulejmanu b. Abdulmeliku, pa je ovaj kazao: “Ja sam, kao što znaš, bio veoma blizak Sulejmanu, a nisam čuo, niti saznao da je on uzimao bilo šta što je za kritiku.” Omer mu na to reče: “Ja ne vidim drugog rješenja nego da te uhapsim. Boj se Allaha i izmiri ono što je bilo prije, jer je to hakk muslimana kojeg ja nemam pravo zanemariti.” Zatim ga je vratio u zatvor gdje je ostao sve dok nije čuo da se Omer razbolio. Omer b. Abdulaziz je stalno kontrolisao svoje namjesnike i raspitivao se za njihove postupke, te ih kažnjavao za njihove propuste. Jednom od njih je napisao sljedeće: “Sve je više onih koji ze na tebe žale, a sve manje onih koji ti se zahvaljuju, ili ćeš se popraviti, ili ćeš odustati. Selam!”

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantna pratnja njihovog ponašanja dala je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom, bojeći se da će uraditi nešto zbog čega će biti osumnjičeni ili optuženi. Omer je ohrabrivao običan svijet da otvoreno kažu što imaju reći protiv njega i njegovih namjesnika i uposlenika, a ovi su znali da će to imati koristi. On je tražio od svih da ga upozore na sve što je oprečno Kur’anu i sunnetu, jer je bio svjestan da muslimanski ummet nema potrebe ni za čim drugim osim Kur’ana i sunneta i da je to krajnji cilj vlasti.

Nadam se da ćemo iz ovog kratkog prikaza shvatiti šta je nama danas činiti kako bi bar djelimično ispravili nepravdu koja je uzela maha u našem društvu, te konačno krenuti putem uspostave pravde koja je osnovni uvjet stabilnosti jednog društva.

Izvori:

  • Ali Muhammed es-Sallabi, El-Halifetu er-rašid vel-muslih el-kebir Omer b. Abdulaziz, Dar Ibn Kesir, Damask, 2009.
  • Ebu Muhammed Abdullah b. Abdul-Hakem, Siretu Omer b. Abdulaziz, Darul-ilmi lil-melajin, Bejrut, 1967.
  • Abdullah b. Abdurrahman el-Har’aan, Eserul-ulemai fi el-hajati es-sijasijeti fi ed-devleti el-emevijjeti, Mektebetu Er-Rušd, Rijad.
  • Muhammed b. Mešib b. Selman, el-Kahtani, En-Numuzedž el-idari el-mustehlas lk Omer b. Abdulaziz, Menšurat Ummu el-Qura.