Jesam li i ja lopov?

Jedan Sudanac je studirao u Irskoj. Nakon završetka studija i povratka u Sudan napisao je svoje utiske o boravku u Irskoj u vidu kratkih poučnih crtica. Evo nekoliko njih:

Prva crtica:

Imao sam ispite iz medicine, te sam došao da uplatim taksu za ispit koja je iznosila 309 funti. Nisam imao sitna, pa sam platio 310. Završio sam sve ispite i vratio se u Sudan. Nakon izvjesnog vremena dolazi mi pismo iz Irske u kojem stoji: “Vi ste pogriješili prilikom plaćanja takse za ispite. Taksa je iznosila 309, a vi ste platili 310 funti. Ovo je ček u vrijednosti jedne funte, jer mi ne uzimamo više nego što nam pripada.”?!

Druga crtica:

Kada sam svakodnevno išao od stana do fakulteta prolazio sam pored prodavnice u kojoj je prodavačica bila jedna žena. Od nje sam kupovao pakovanje kakaa za 18 centi. Jednog dana primjetio sam da je postavila drugu policu za isti kakao i napisala cijenu 20 centi. Začudio sam se i upitao je da li postoji neka razlika između dvije vrste kakaa. Ona odgovori da ne postoji nikakva razlika, da se radi o istoj vrsti i istom kvalitetu. Upitao sam je šta je razlog da cijena kakaa na jednoj rafi bude 18, a na drugoj 20? Ona odogovori da se u posljednje vrijeme desio nekakav problem u Nigeriji iz koje uvoze kakao, pa se zbog toga povećala cijena. Ovaj skuplji je iz nove pošiljke, ali još nisu prodali stari, pa je cijena različita. Rekao sam joj da na ovaj način niko neće kupiti skuplji dok se ne proda jeftiniji. Ona mi odgovori: “Da, znam.” Ja joj tada rekoh: “Pomiješaj ih zajedno i prodaji po novoj cijeni. Niko neće moći razlikovati nove od starih.” Na te moje riječi ona mi na uho šapnu: “Da vi možda niste lopov?!”

Začudio sam se njenom odgovoru i produžio dalje, a li i sada mi u ušima odzvanjaju riječi: “Jesam li ja lopov?”

Kakav je to moral? To je, u stvari, naš moral. To je moral naše vjere. To je moral naših principa. To je moral kojem nas je podučio naš Poslanik, s.a.v.s.

Zaista se trebamo temeljito preispitati.

Ramazan je najbolja prilika da se vratimo ovim temeljnim vrijednostima i da napravimo kvalitetan iskorak u izmjeni samih nas.

Molim Allaha, dž.š., da nas poživi da ovaj mubarek mjesec ispostimo i provedemo onako kako će Svevišnji s nama biti zadovoljan!

Amin!

Njegova ekselencija, taksista

Dr. Ali ispričao nam je sljedeći događaj:

“Nakon što je završen let za povratak u našu zemlju, uzeo sam svoj prtljag i izašao na vrata aerodroma, te se ukrcao u jedan taksi koji je čekao svoje klijente. Nakon što je šofer stavio moju torbu u prtljažnik, sjeo je za volan i auto je krenulo. Put od aerodroma do moje kuće vremenski je trajao od 15 do 30 minuta, ovisno o gužvi u saobraćaju.

Za vrijeme vožnje razgovarao sa sam sa taksistom i primjetio da je neobičajno kulturan i obrazovan – da ima izuzetno prefinjen i odmjeren stil. Gledao sam ga dok govori i primjetio da mu lice bilsta od sjaja, a njegovo ozareno lice osmijehom iskazuje sreću i zadovoljstvo. Djelovao je veoma optimistično, kao rijetko ko, kada je u pitanju budućnost. Kao da nema nikakvih ovodunjalučkih briga, suprotno onome što smo navikli od njegovih kolega taksista da slušamo kako se stalno žale, kukaju  i nekoga kritikuju. Sve te njihove brige i patnje mogao si prepoznati i na njihovim licima.”

Dr. Ali kaže: “Uistinu me je ovaj šofer zadivio i jednostavno nametnuo poseban vid poštovanja prema njemu, svojim lijepim izgledom i ozarenim licem. Istovremeno, obradovao me je svojim razboritim govorom i izuzetno ubjedljivom logikom. Sve to navelo me je da ispravim svoj položaj sjedenja, uozbiljim svoj govor i promijenim način obraćanja prema njemu, birajući riječi i izraze poštovanja i uvažavanja koje takav čovjek zaslužuje.

Kada smo već ušli u grad, pogledao sam u njega i rekao mu: “Iskreno mi reci, brate moj, ko si ti? Tvoja pojava, blistavost tvog lica i kultura koju pokazuješ nisu u skladu sa uobičajnim osobinama taksista koji danonoćno rade da bi preživjeli?!”

Čovjek me je pogledao sa osmijehom na licu koji iza sebe krije hiljadu i jednu priču. Nakratko je ušutio, a zatim me ponovo pogledao i rukom pokazao na visoke zgrade sa naše desne strane, na drugoj strani svojom rukom je pokazao na nekoliko luksuznih dvoraca sa prostranim i prekrasnim bašćama, okruženim sa visokim zidinama iznad kojih se vidjelo zeleno drveće. Odgovorio sam mu: “Da, vidio sam sve to, ali kakve to veze ima sa tobom?!” “Da sam htio da sve to i još daleko više od toga bude moje, mogao sam to ostvariti,” odgovori on. Ja ga ponovo upitah: ’’A zašto ne bi? Zar bi mogao razuman čovjek da ne poželi tako nešto?’’

On mi tada reče: “Dragi moj brate, ja sam bio direktor finansija u najvećem ministarstvu ove države. Ti dobro znaš šta to znači u našoj i sličnim državama. Svi projekti, tenderi i koncesije zavisile su od mog potpisa. Međutim, bio sam izuzetno strog i precizan u ispunjavanju svih predviđenih uslova i pravila koje treba ispuniti bilo koji predmet kako bi bio odobren. Nisam odustajao od tog principa bez obzira na razloge. Bio sam duboko svjestan da će teret ovog naroda snositi svaka odgovorna osoba koja iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano; da će ga dove miliona onih čije je pravo uskratio stići prije ili poslije. Kako ne, a Allah, dž.š., u hadisi-kudsijju o dovi mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) kaže: “Tako mi Moje moći i Moje uzvišenosti, pomoći ću te, pa makar nakon nekog vremena.” Ne mogu ti opisati, dr. Ali, kolikim sam pritiscima i neprijatnostima bio izložen. Pojedini su došli do indirektne prijetnje. Međutim, ja se nisam na to obazirao. Ostao sam ustrajan na principima i vrijednostima u koje sam vjerovao.

Naravno, i ja sam čovjek od krvi i mesa, koji osjeća i želi. Osjećam ono što svaki drugi čovjek osjeća. Imao sam momenata slabosti pred mnogim ponudama vrijednim desetine miliona, nekretninama, soliterima… Sve su to bile ponude samo za potpisivanje jednog tendera, a šta bih tek dobio da sam dao saglasnost za sve tendere koji su traženi?! Šta misliš, da sam to uradio, da li bih te sada vozio tvojoj kući sa aerodroma ovim autom?’’

Nakon što se moje divljenje prema tom čovjek još više povećalo, rekao sam mu: “Kako si uspio prevazići te momente slabosti u kojima si se našao?!”

’’Ti znaš, brate moj, da je jedno od najvećih iskušenja kojim čovjek može biti iskušan iskušenje imetkom i siromaštvom, naročito kada supruga i djeca vrše konstantan pritisak u tom pogledu. Pogotovo, kada se tako velika iskušenja nađu kod čovjeka slabića kao što sam ja. Tada se čovjek sjeti Allahovih, dž.š., riječi: “Znajte da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, a kod Allaha je nagrada najveća.” “

Imao sam osjećaj kao da čita hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se on utječe od iskušenja siromaštva riječima: “i utječem se Tebi od iskušenja siromaštva.”

Upitao sam ga: “Šta si ti uradio pred iskušenjem tolikih miliona i tako velikih pritisaka od strane odgovornih u ministarstvu s jedne strane, te pritiska supruge i djece za njihove stvarne potrebe s druge strane?”

On mi odgovori: “Kada čovjek radi po principima i vrijednostima u koje u potpunosti vjeruje, čvrsto ubijeđen da Allah, dž.š., daje nafaku, on će sigurno uspjeti da savlada svaku prepreku koja se pred njim nađe, pogotovo ako se radi o muslimanu koji zna da Allah Iskušava Svoje robove siromaštvom i bogatstvom, čvrsto ubijeđen da će se Allahovo obećanje, da će mu nadoknaditi ono što je ostavio boljim od njega, sigurno desiti, kao što se navodi u hadisu: “Ko Allaha radi nešto ostavi, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.”

Zatim je taksista nastavio: “Kad god bih osjetio slabost pred spomenutim izazovima i mnoštvom zahtjeva porodice, obraćao sam se Allahu da me učvrsti. Kada bih se vratio kući i pogledao u lica svojih sinova i kćeri to bi mi još više povećalo moju odlučnost da ustrajem. Govorio sam sam sebi da će ta ista djeca biti prvi koji će me kriviti i o mom vratu se okačiti na Sudnjem danu, ukoliko ih budem hranio haram zalogajem. Pomislio bih zar ja da budem onaj koji će uništiti živote ovih malih bezgriješnih bića, oslabiti njihovu moć, rastrojiti njihovu razboritost i posijati među njih sjeme mržnje, hraneći ih haramom?!

Brate moj, dr. Ali, neću ti sakriti istinu da je moja briga i bojaznost za svojom djecom od haram zalogaja bila moj najveći podstrek, nakon Allahove, dž.š., podrške.”

Dr. Ali kaže: “Prije nego što smo stigli do moje kuće, čovjek iskrenog imana i veliki heroj u odricanju, završava riječima: “Nakon godina provedenih na spomenutom poslu i velike borbe sa svima, neki su me gledali sa podozrenjem, a drugi su o meni pričali ismijavajući me i potcjenjujući, treći su me optuživali da sam lud, tvrdeći da odbiti tolike milione može samo budala… U tom periodu sam bio u velikom saburu i stalnoj borbi sa sobom. Kad god bih oslabio pribjegavao bih svome Gospodaru, a zatim bih prigrlio svoju djecu u naručje i srcem ih ljubio, ponavljajući Allahove, dž.š., riječi: “Na nebesima je vaša opskrba i ono čime vam se prijeti.” Poslije toga bih se vraćao sve jači i jači, izvršavajući svoj posao ustrajan u svojim principima.

Na kraju sam dao ostavku na svom radnom mjestu i otišao bez povratka. Svojim novcem sam kupio ovaj taksi i krenuo u potragu za zalogajem svoje djece kojeg ću steći vlastitim znojem, nimalo se ne kajući za poziciju koju sam ostavio, niti za plaću koju sam primao. Sve sam to ostavio da bi spasio svoju vjeru, ostvario bolju budućnost za svoju djecu i sačuvao svoje zdravlje, čvrsto vjerujući da će mi Svevišnji Allah to nadoknaditi još boljim i da će me sačuvati Svojom milošću. Stalno sam ponavljao hadis našeg Poslanika i moga miljenika, s.a.v.s.: “Pazi na Allaha, pa će i Allah paziti na tebe!” Tako mi Allaha, Allah me Sačuvao, i mene i moju djecu. Ti si, dr. Ali, primjetio da mi je Allah Podario zdravlje, snagu i ozarenost lica, kao što si sam kazao.”

Tada sam rekao: “To me podsjeća na riječi: ‘Zaista u čudne primjere Allahove mudrosti spada i to da za pošten i krepostan život Allah daje zdravlje i snagu za rad, a za nepošten i nemoralan život daje propast i bolest.’”

Taksista doda: “Kao što je Allah sačuvao moje zdravlje, isto tako me je počastio hairli djecom, hvala Mu na tome. Svi su završili fakultete sa visokim ocjenama i dobili visoke funkcije, a gotovo svi su hafizi Kur’ana. Među nama vlada tolika ljubav i poštovanje koje ti nisam u stanju opisati.

Nakon toliko godina, saznao sam da su pojedine moje bivše radne kolege, koje su bile daleko ispod mog ranga u poslu, postali vlasnici velikog imetka, visokih zgrada i raskošnih dvoraca. Ali sam čuo neke vijesti o njima koje su me učinile da još više zahvaljujem svome Gospodaru koji me je Uputio i Učvrstio da odolim iskušenju imetka. Neki od njih su završili kao teški bolesnici, jedan od njih se liječi u inostranstvu od opasne bolesti, drugi pati od ceroze jetre, kod trećeg su se sinovi posvađali zbog nasljedstva, kod nekog su sinovi završili kao ovisnici droge…

A ja ću uskoro ostaviti ovu voljenu limuzinu, jer su mi sinovi tražili da je se riješim, nakon što su oni ostvarili mnogo toga u životu i imaju visoka primanja, pa hoće da se ja malo odmorim, i da mi tako uzvrate dobročinstvo – da mi budu na usluzi. Ja želim da im ukažem tu priliku kako bi sutra i njihova djeca bila dobra prema njima.”

Dr. Ali kaže: “Približili smo se mojoj kući, a ja plovim po uzburkanim talasima međusobno prožimajućih misli koje su velikom brzinom nadirale u moju glavu. Trudio sam se da se suzdržim od suza koje su već same krenule niz moje lice. Nakon što smo stigli, čovjek je zaustavio svoje auto i krenuo da mi izvadi torbu. Požurio sam i pretekao ga, te sam je sam uzeo osjećajući veliki stid i sramotu što sam mu dozvolio da je unese u auto na aerodromu. Zatim sam pružio ruku i platio mu cijenu prijevoza. On uze novac i stavi ga u svoj džep, a da ga nije ni prebrojao. Ušao je u svoje auto, nazvao mi selam opraštajući se sa mnom, a ja nisam mogao da mu uzvratim selam dok se nije udaljio, da ne bi otkrio svoje stanje i pokazao svoje suze koje su jako navirale, te svoj glasni plač kojeg me je već bilo stid…

Ostao sam nepomičan ispred svoje kuće s poštovanjem posmatrajući tog taksistu, najvećeg čovjeka kojeg sam sreo u svom životu. Bilo me je stid da uđem u kuću prije nego što je taksista otišao.”

Dr. Ali kaže: “Iako sam univerzitetski profesor, naučio sam od ovog čovjeka ono što nisam naučio za cijelog svog života. Mislio sam da mi univerzitetski profesori imamo uticaj zbog znanja i naobrazbe koju imamo, ali shvatio sam da istinski uticaj na druge imaju oni koji su iskreni, odani i na Allaha se oslanjaju, čvrsto vjerujući da će im pomoći i da će ih sačuvati. To su oni koji postupaju po onome što su naučili, oni koji su ustrajni u svojim principima i vrijednostima u koje vjeruju, daleko od blještaja fotelja, visokih položaja i velikih bankovnih računa.”

Ibn Ebu-l-Izz El-Hanefi između onih koji ga osuđuju i onih koji ga podržavaju

Izlazak iz štampe knjige Vjerska učenja islama (Komentar Tahavijeve poslanice iz akaida, od strane Ibn Ebu-l-Izza El-Hanefija) u izdanju El-Kalema zvanične izdavačke kuće Rijaseta Islamske zajednice BiH, izazvao je veliko negodovanje pojedinih profesora naših obrazovnih institucija. Osjetio sam potrebu da napišem par redaka na tu temu.

Ibn Ebu-l-Izzovo spomenuto djelo izuzetno je poznato u islamskom svijetu danas i predmet je izučavanja na mnogim islamskim univerzitetima diljem islamskog svijeta, ne samo u arapskom dijelu ummeta. Ovaj poduhvat Rijaseta islamske zajednice smatram veoma značajnim u promovisanju povratka izvornom vjerovanju utemeljenu na Kur’anu i sunnetu. Ne treba zaboraviti da je to projekat kojeg je započeo rahmetli dr. Ahmed Smajilović, vrsni poznavalac nauke akaida i stanja u islamskom svijetu.

Ono što je za mene indikativno u spomenutim reakcijama na izdavanje ovog djela jeste da većina onih koji su negodovali tvrdi da Ibn Ebu-l-Izz i njegovi istomišljenici ne spadaju u ehlis-sunnet vel-džema’at. Otvoreno mu pripisuju jednoumlje i isključivost u stavovima, a sami čine isto. Sve što se ne slaže sa njihovim (racionalističkim, ili sufijskim, ili njihovom poimanju maturidijskih) stavov(vim)a, kvalificiraju kao neutemeljeno što, apriori, treba odbaciti. Zaista je apsurdno Djelo sa gotovo 600 stranica, koje sadrži toliko vrijednih detalja, a koje naš reisu-l-ulema naziva riznicom znanja, okarakterisati kao djelo “koje spaljuje duh i razum.” Prihvatljivo je i uobičajeno da se ne slažemo sa pojedenim stavovima autora, a pogotovo da se vrhunska ulema ne slaže po određenim pitanjima, ali je neprihvatljivo zbog toga ignorisati, degradirati i slobodno mogu reći, satanizirati onog koji drugačije misli. To nije edeb uleme i to bi trebao izbjegavati svako od nas ko nosi epitet profesora islamskih nauka.

Ono što se jasno vidi da je ovdje posrijedi odbrana koncepta tumačenja islama kojeg pojedini zastupaju, te da se ponovnim oživljavanjem tradicionalnog obrasca tumačenja islama, koji je sastavni dio tradicije Bošnjaka, osjećaju ugroženim i svim silama nastoje da taj obrazac delegitimišu.

Interesantno je, ovim povodom, navesti i činjenicu da je od početka islama na ovim prostorima zvanična vjerska vlast bila u rukama tradicionalista (kadija, fakiha, mufessira i muhaddisa), iako je sufizam, također, bio prisutan od prvih dana islama na ovim prostorima. Zašto je to tako? Upravo zato što tradicionalni obrazac predstavlja glavni tok muslimanskog mišljenja u islamskom svijetu, pa i na ovim prostorima. To potvrđuju najmarkantnije ličnosti islamskog učenja naših prostora, od Hasana Kafije Pruščaka i plejade muhaddisa, fakiha i vjeroučitelja među njegovim učenicima, preko Mehmeda Handžića, do rahmetli dr. Ahmeda Smajilovića. To je naš kontinuitet u tradicionalnom pristupu tumačenja islama na ovim prostorima. Ako neko želi da alternativne tokove,  kao što su tesavvuf i racionalizam (modernizam) stavi u prvi plan i da jedan od njih bude mjerilo tumačenja islama na ovim prostorima, mislim da je to nešto u čemu neće uspjeti, jer je suprotno upravo onome na što se pozivaju, a to je naša tradicija tumačenja islama na ovim prostorima.

Sve silne optužbe na spomenuto djelo svode se na jednu, a ta je da su Ibn Ebu-l-Izz i njegovi istomišljenici antropomorfisti, naravno bez ijednog jedinog argumenta – citata njegovih riječi. Pozivanje na maturidijsko učenje, također je postalo samo izgovor za promovisanje svojih stavova. Tvrdim da velika većina naših imama i profesora islamskih nauka vrlo malo, ili gotovo ništa ne zna o osnovama maturidijske akide. Kompletan ilmul kelam svodi se na govor o samo jednom detalju islamskog vjerovanja vezanom za svojstva Allaha, dž.š. A sva temeljna pitanja islamskog vjerovanja su predmet saglasnosti uleme ehlis-sunneta vel-džema’ata. Vjerovanje u Allaha, meleke, knige, poslanike, sudnji dan i odredbu su temeljna pitanja u kojima nema razlaza među muslimanima.

Kada su u pitanju svojstva Allaha, dž.š. i govor o Njegovom uzvišenom biću tu je došlo do određenih razlika nakon prve tri odabrane generacije muslimana, pod uticajem poimanja dotičnih pitanja u drugim vjerama i filozofijama. Prve tri generacije muslimana većinu tih pitanja nisu uopće tretirale. Držali su se kur’anskog pravila: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura, 11) u kojem se negira bilo kakva sličnost Stvoritelja sa stvorenjima, ali se Stvoritelju pripisuje svojstvo čula i vida. To pravilo primjenili su na sva svojstva Allaha, dž.š., koja se spominju u Kur’anu i vjerodostojnim hadisima. Međutim, pripisivanje svih svojstava Allahu, dž.š., koja se spominju u Kur’anu i sunnetu, okarakterisano je od pojedinih sekti u islamu, kao natorpomorfizam (positovjećivanje Stvoritelja sa Njegovim stvorenjima).  Antropomorfizam (et-tešbih) je karakteristika za sektu Mušebbiha, koji su zbog takvih stavova izašli iz okvira uečnja ehlis-sunneta vel-džema’ata. S druge strane, pojedine sekte zanijekale su većinu svojstava Allaha, dž.š., želeći tako izbjeći antropomorfizam. Oni su otišli u drugu krajnost koja se zove ta’til, negiranje svojstava Allaha, dž.š., što dovodi do zagovoranja postojanja bića koje ne posjeduje nikakva svojstva, a što je samo po sebi apsurd. Oni se zovu Mu’attile. Eš’arije i Maturidije, kao predstavnici ehlis-sunnet avel-džema’ata u polemioci sa spomenutim sektama, pokušali su iznaći srednje rješenje tako što će Allahu, dž.š., pripisati određena svojstva koja su nužna za svako živo biće, a ostala svojstva podvesti pod njih, ili ih alegorično protumačiti.

Tako ćemo naći da Ibn Ebul-Izz u spomenutom djelu tretira pitanje granice (el-hadd) i pitanje smjera (el-džihe) i upotrebljavanje spomenutih termina kada se govori o Allahu, dž.š. On o tome kaže: “Prema tome, ovaj segment, tj. pitanje svojstava, mora se dobro razmotriti, pa ono što su potvrdili Allah i Njegov Poslanik, potvrdit ćemo i mi, ono što su odrekli Allah i Njegov Poslanik, odricat ćemo i mi. Onih izraza koji su upotrebljeni u svetom tekstu treba se pridržavati i u priznavanju i u odricanju. Tako ćemo i mi priznavati sve one izraze koje su priznali Allah i Njegov Poslanik, dok se oni izrazi koji nisu ni potvrđeni ni zanegirani svetim tekstom neće upotrebljavati prije nego se tačno ustanovi šta onaj koji ih upotreblajva podrazumijeva pod njima. Ako podrazumijeva ispravan smisao, bit će prihvaćeni s tim da se ti smislovi imaju izraziti onim izrazima koje koriste sveti tekstovi, a kloniti se onih prenapučenih izraza, osim kada je to neizbježno. Pa i tada u to treba unijeti neke indikatore kojim će jasno biti naznačeno šta se želi kazati. Neizbježno je, npr., posegnuti za takvim izrazima kada se komunikacija s nekim ne može obaviti na potpun način ukoliko se ne koriste takvi izrazi i sl.” (str. 210) Nakon ovog uvoda u problem Ib Ebul-Izz kaže: “Abdullah ibn Mubarek je upitan: “Čime poznajemo našeg Gospodara?”, pa je rekao: “Time što je On na prijestolju (Aršu), odvojen od Svojih stvorenja!” “Granicom?!”, upitan je, pa je rekao: “Granicom!”

“Zna se pak da se granicom naziva ono čime se nešto odvaja i razlučuje od nečeg drugog a Allah Uzvišeni ne boravi u Svojim stvorenjima, niti opstoji pomoću njih, već je On Onaj Koji Sam po Sebi opstoji i koji je Održavatelj svega drugoga. Prema tome u pogledu granice u ovom smislu riječi, u osnovi ne bi smjelo biti ničega spornog budući da bi iza neprihvatanja toga ostalo samo neprihvatanje postojanja Gospodara i poricanje Njegove stvarnosti. Što se pak tiče granice u smislu znanja i govora, tj. da Ga ljudi u tome mogu ograničiti, takvo nešto se mora odbiti, što među pripadnicima glavnog toka islama (ehlu-s-sunne) nije sporno.” (Str. 210-211).

Ovo je samo primjer kako Ibn Ebu-l-Izz tretira ova pitanja. Mi se sa njim možemo složiti, ili ne složiti, ali njegov autoritet, kao i autoritet Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima, koji se u tom kontekstu spominju, sigurno nije upitan.

Kada je u pitanju polemika oko Ibn Arebija, isto tako, među našom bošnjačkom ulemom bilo je onih koji ga podržavaju i onih koji ga osporavaju. Dovoljno je samo pogledati šta rahmetli Handžić navodi o njemu u svome djelu El-Dževheru-l-esna fi teradžim ulema’ ve šu’ara’ el-bosna, prilikom govora o Abdullahu Bošnjaku, najpoznatijem komentatoru Fususa. Ja ovdje namjerno ne želim da taj citat navodim.

Na kraju, mnogo je knjiga koje je izdao El-Kalem, a koje su upitne po svom sadržaju, ali spomenutim ne smeta ništa drugo osim tradicionalnog obrasca islama koji se ne uklapa u njihove vizije, te samo njega pokušavaju diskreditovati.

Napomena: navedeni članak je objavljen u Preporodu, 01.04.2016.god.

Poslanikova praksa – osuđivanje ili upućivanje ljudi u islam?!

Šejh Muhammed Mutewelli Eš-Ša’rawi, r.a., prenosi svoj slučaj sa jednim mladićem ekstremistom:

“Raspravljao sam sa jednim mladićem koji zastupa ekstremne stavove, pa sam ga upitao: Da li je uništenje noćnog kluba eksplozivom u nekoj od muslimanskih zemalja halal ili haram?

On odgovori: Halal, svakako, i njihovo ubistvo je dozvoljeno.

– Kada bi ih ti ubio dok oni čine grijehe, gdje će završiti?

– U džehennemu, svakako! – odgovori on.

– Gdje ih šejtan želi odvesti?

– U džehennem! – reče.

– Onda, vi i šejtan imate zajednički cilj: uvesti ljude u džehennem!

Zatim sam mu spomenuo hadis u kojem se navodi kako je Poslanik, s.a.v.s., zaplakao kada je pored njega prošla dženaza jednog Jevreja. Ashabi su ga upitali: Zašto plačeš, Allahov poslaniče? On odgovori: Jedna ljudska duša mi je umakla u vatru.

Zatim sam mu rekao: Pogledaj razliku između vas i Poslanika, s.a.v.s., koji se trudi da uputi ljude i da ih spasi od vatre. Vi ste na jednom putu, a Poslanik, s.a.v.s., naš miljenik, na potpuno drugom! Vi biste, također, trebali da praktikujete da’wu (pozivanje ka Allahu) kako biste ljude spasili tmine grijeha. Upućivanje ljudi u islam je naša obaveza, a ne njihovo ubijanje.”

Ispravka greške

Budući da su u posljednje vrijeme u više prilika vođene rasprave na društvenim mrežama o određenoj rečenici i njenom značenju iz mog djela, ovim objašnjenjem će biti riješena polemika o naznačenom pitanju.

U mojoj knjizi “Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo ‘Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere'” na stranici 48. potkrala se greška.
Umjesto rečenice: Međutim, u islamu se pojavilo nekoliko sekti, kao što su: Džehmijje, Mu’tezile, Eš’arije i Maturidije… ; treba da stoji: …kao što su: Džehmijje, Mu’tezile, Kaderije i Murdžije… .