Halal i haram u odgoju naše djece

Dr. Muhammed Ratib En-Nabulisi, poznati sirijski alim, govori o tome kako ga je njegova majka odgajala:

– Sjećam se kada mi je jednog dana moja majka rekla: “Sine, možeš li izgovoriti riječ “halal” a da ti usne ostanu otvorene?” Pokušao sam i uspio da izgvorim riječ “halal” tako da mi usne ostanu otvorene. Majka mi je čestitala i poljubila me za uspješno obavljen zadatak. Zatim je rekla: “A možeš li izgovoriti riječ “haram”, a da ti usne ostanu otvorene?” Pokušavao sam nekoliko puta, ali nisam uspio. Sa žalošću sam rekao svojoj majci da svaki put na kraju usne ipak zatvorim.

Majka se nasmiješila i dodala: “To je razlika između halala i harama. Sine moj, haram je zatvaranje, tjeskoba i nesreća, a halal je otvaranje, širina i sreća, pa izaberi šta hoćeš. Odaberi hoćeš li da se pred tobom otvore dunjalučka i ahiretska vrata uspjeha, ili da se zatvore.”

Od tada bi moja majka, kada ja uradim nešto loše, sastavila svoje usne i napravila tužno lice, a kada uradim nešto dobro otvorila usne sa osmijehom na licu. Govorila mi je: “Sine moj, ukoliko želiš da stalno vidiš osmijeh na licu svoje majke, radi ono što je “halal” i dobro.”

Odrastao sam nastojeći da moja majka ne izgubi svoj predivni osmijeh.

Kada je moja majka preselila, ušao sam da se oprostim od nje i da je posljednji put poljubim, a zatekao sam je sa osmijehom na licu, otvorenih usana. Tada sam rekao: “Majko, držat ću se obećanja koje sam ti dao, radit ću samo ono što je halal sve dok se ponovo ne sastanemo na onom svijetu.”

Podučavajte svoju djecu riječima:

– Ovo je halal, a ovo haram!

– S ovim je Allah zadovoljan, a ovo Allaha srdi!

Nemojte ih podučavati samo da je nešto nepristojno, sramota…

Tako ćemo izgraditi generaciju koja će se bojati Allaha, javno i tajno, a ne generaciju koja će se bojati ljudi!

Velika mudrost o životu

Poznati islamski daija iz Sirije, Ali Tantawi, koji je svoj životni vijek proveo u Saudijskoj Arabiji, upitan je jedne prilike o najvećoj mudrosti koju je u svom životu pročitao, pa je odgovorio: “Čitao sam konstatno više od 70 godina. Nisam pronašao ljepše mudrosti od one koju je prenio imam El-Dževzi, r.a:

Teškoća koja prati dobro djelo odlazi, a ostaje njena nagrada, dok slatkoća grijeha isto tako odlazi, ali ostaje njena kazna. Budi sa Allahom i ni na kog drugog se ne osvrći. Pruži svoje ruke prema Njemu u dubokoj tmini noći i reci: Gospodaru moj, dunjaluk nema ljepote bez spominjanja Tebe, niti Onaj svijet ima smisla bez Tvog oprosta, niti džennet bez gledanja u Tebe. Toleriši i praštaj, a stvorenja prepusti njihovom Stvoritelju. I mi i oni svakako idu s ovog svijeta. Radi dobro, ma koliko ti se činilo beznačajnim – ti ne znaš koje će te dobro djelo uvesti u džennet!

10 dana zu-l-hidždžeta

Šta si planirao?

Zamisli sada zajedno sa mnom jednog izuzetno bogatog čovjeka koji je imao lanac svojih supermarketa čiji je mjesečni prihod iznosio pola miliona KM, zatim tri velike poslovne zgrade čija vrijednost dostiže 20 miliona KM, od kojih je imao solidne godišnje prihode, sa gotovinom na bankovnim računima koja dostiže 25 miliona KM.

U jednom trenutku, taj čovjek odluči da se upusti u trgovinu sa Allahom. Proda svu svoju imovinu i odluči da krene u džihad na Allahovom putu, spreman da žrtvuje sav svoj imetak i svoj život, što predstavlja vrhunac istinskog imana. Proveo je nekoliko godina na raznim ratištima i potrošio sav svoj imetak, izuzev nekoliko hiljada. Pri tome je, Allahovom odredbom, izgubio obadvije noge i jednu ruku, i znantno oštetio svoj vid i sluh. Nakon toga se tako slab vratio sa malim dijelom svog imetka i svog tijela, ali zadovoljan što je sve to žrtvovao na Allahovom putu.

Možeš li zamisliti kolika je njegova nagrada?! Zar ne bi poželio, zajedno sa mnom, da steknemo toliku, ili još veću, nagradu kod Allaha?!

Svemilosni Darežljivi Gospodar je meni i tebi olakšao dolazak do još veće nagrade sa manjim trudom i naporom. Ne moraš uopšte potrošiti svoj imetak, niti se suočiti sa neprijateljem na bojnom polju, čak ne moraš ni napustiti svoje mjesto u kojem živiš. Zar ćeš dozvoliti da to ne iskoristiš?

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nema dana u kojima su dobra djela Allahu draža od onih koja se učine u ovih deset dana.” Ashabi rekoše: “Pa čak ni borba na Allahovom putu?!” On odgovori: “Pa čak ni borba na Allahovom putu, izuzev čovjeka koji je otišao u borbu sa svojim imetkom i životom, pa je sve to izgubio na Allahovom putu.” (Sahih Tirmizi)

Zato se potrudi da u ovih deset dana redovno u džematu obavljaš namaze, da što više vremena provedeš u ibadetu u džamiji.

Da što više nafila klanjaš, da učiniš što više dobra prema svojim roditeljima, ostaloj familiji, da što više imetka udijeliš, da pozivaš druge u činjenje dobrih djela, da što više Allaha spominješ i učiš Kur’an, da što više postiš, da što više tekbire donosiš.

Da se pokaješ za svoje grijehe, ili u najmanju ruku da smanjiš grijehe koje činiš, ako ih nisi u stanju u potpunosti ostaviti, zatim ostaviš stvari koje su dozvoljene, kao izleti i razonoda, da bi se više posvetio ibadetu….

Pokažimo da smo svjesni veličine Allahove nagrade koju nam nudi u ovim odabranim danima, jer je to pokazatelj našeg takvaluka!

Molim Svevišnjeg Gospodara da nam pomogne da u ovim danima što više dobra uradimo!

Amin!

Lice joj se zarumenilo, ali ipak se osmjehnula

Priča o istinskoj ljubavi

Ebul-As je došao kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: “Ja hoću da oženim tvoju najstariju kćerku Zejnebu.”

Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Neću ti dozvoliti dok ne čujem njeno mišljenje.”

Poslanik, s.a.v.s., odlazi do Zejnebe i kaže joj: “Tvoj tečić je došao kod mene i tebe po imenu spomenuo, da li bi bila zadovoljna da ti on bude muž?”

Lice joj se zarumenilo, ali ipak se osmjehnula.

Poslanik, s.a.v.s., se, nakon njenog odgovora, udaljio…

Zejneba se udala za Ebul-Asa b. Rebi’a, kako bi započela veoma interesantna priča o velikoj ljubavi.

Ona je sa njim rodila Aliju i Umamu.

Zatim se pojavio veliki problem. Poslanik, s.a.v.s., je dobio Objavu i postao poslanik, dok je Ebul-As bio na putovanju. Kada se vratio zatekao je svoju suprugu muslimankom. Ušao je kod nje, nakon dugog putovanja, a ona mu reče: “Ja imam veliku vijest za tebe.” On je ustao i bez riječi se udaljio. Zejneba se začudi i žurno krenu za njim govoreći. “Moj otac je dobio Objavu i ja sam primila islam.” On joj reče: “Zar nisi trebala da se sa mnom konsultuješ prije nego što si to uradila?”

Tako se između njih ispriječio nepremostiv problem, problem akaidske naravi.

Ona mu reče: “Ja nisam mogla da ne povjerujem svom ocu. On nikada nije lagao. On je Iskreni Povjerljivi. Osim toga, nisam ja sama primila islam. Islam su primile moja majka i moje sestre. Isto je uradio i moj amidžić Alija b. Ebi Talib, tvoj tečić Usman b. Affan, tvoj najveći prijatelj Ebu Bekr Es-Siddik…” On joj odgovori: “Što se mene tiče, ja ne bih volio da ljudi kažu da sam ponizio svoj narod i zanijekao vjeru svojih djedova kako bi udovoljio svojoj supruzi. A tvoga oca ne optužujem.” Zatim joj je rekao: “Nadam se da ćeš me razumijeti!”

“A ko će te razumijeti, ako neću ja?” odgovori mu ona. “Ja sam tvoja supruga, obećajem da ću ti pomoći da savladaš sebe i prihvatiš Istinu.”

Ona je ostala vjerna svom obećanju punih 20 godina.

Ebul-As je ostao u nevjerstvu.

Dolazi hidžra. Zejneba odlazi Poslaniku, s.a.v.s., i kaže: “O Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dozvoliti da ostanem sa svojim suprugom?” Poslanik, s.a.v.s., odgovara: “Ostani sa svojim suprugom i sa svojom djecom.”

Ostala je u Mekki sve dok se nije desila bitka na Bedru. Ebul-As je odlučio da se pridruži mušričkoj vojsci u borbi protiv muslimana. Njen suprug će se boriti protiv njenog oca!? Zejneb se bojala tog trenutka. Plakala je i dovila: “Allahu moj, ja se bojim dana u kojem će sunce izaći, a moja djeca postati jetimi, ili ću izgubiti svog oca.”

Ebul-As b. Rebi’ odlazi u boj na Bedru, bitka se završava, a on ostane među zarobljenicima. Brzo se vijest o tome proširila i stigla do Mekke.

Zejneba upita: “Šta je uradio moj otac?” Odgovoriše joj: “Muslimani su pobijedili.”

Ona pade na sedždu iz zahvalnosti Allahu na tome.

Zatim upita: “A šta je uradio moj otac?”

“Zarobio je svog zeta,” rekoše.

Ona reče: “Odmah ću poslati otkupninu za svog muža.”

Nije imala ništa vrijedno s čime bi otkupila svog muža, te je sa svog vrata skinula ogrlicu svoje majke koja joj je krasila prsa. Poslala je ogrlicu sa bratom Ebul-Asa do Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., je primao otkupnine i oslobađao zarobljenike. Kada je ugledao ogrlicu svoje supruge Hatidže upitao je: “Čija je ovo otkupnina?” Odgovriše: “Ovo je otkupnina Ebul-Asa b. Rebi’a.” Poslanik, s.a.v.s., zaplaka i reče: “Ovo je Hatidžina ogrlica.” Zatim je ustao i rekao: “O ljudi, ja nemam nikakve zamjerke na ovog čovjeka kao zeta, pa hoćete li mi dozvoliti da ga oslobodim i hoćete li prihvatiti da joj vratim ogrlicu?” Oni odgovoriše: “Hoćemo, Allahov poslaniče.”

Poslanik, s.a.v.s., predao mu je ogrlicu i rekao: “Reci Zejnebi da dobro čuva Hatidžinu ogrlicu.”

A zatim mu reče: “O Ebul-Ase, dođi da ti kažem nešto nasamo.” Odvojio se sa njim na stranu i reče mu: “O Ebul-Ase Allah mi je Naredio da rastavim svaku muslimanku od nevjernika. Hoćeš li mi vratiti moju kćerku?” On odgovori: “Hoću.”

Zejneba je izašla u predgrađe Mekke da dočeka svog supruga, ali kada ju je ugledao on joj reče: “Ja odlazim.” Ona ga upita: “Gdje?” On reče: “Nisam ja taj koji će otići, nego ti ćeš otići svome ocu.” Ona upita: “Zašto?” “Kako bi se rastavila od mene, idi svome ocu.”

Ona mu reče: “A zašto ne bi primio islam i krenuo sa mnom?” On odgovori: “Ne.”

Ona je uzela svog sina i kćerku i otišla za Medinu.

Punih šest godina su joj najugledniji ashabi nudili brak, a ona odbijala nadajući se da će joj se vratiti njen suprug.

Nakon odlaska njegove supruge Ebul-As je ostao u Mekki jedno vrijeme. Neposredno prije oslobađanja Mekke otišao je na put u Šam na čelu trgovačke karavane. Kada se vraćao prema Mekki sa kravanom od preko stotinu natovarenih deva i preko 170 naoružanih ljudi, presrela ga je jedna vojna jedinica koju je poslao Poslanik, s.a.v.s., nedaleko od Medine. Oduzeli su mu cijelu karavanu i zarobili sve njegove ljude, ali se on uspio izvući i pobjeći.

Kada se spustila noć on je krišom i sa velikim strahom ušao u Medinu, došao do kuće Zejnebe i od nje zatražio zaštitu. Ona je to prihvatila.

Kada je, to jutro, Poslanik, s.a.v.s., došao da klanja sabah i uspravio se u mihrabu, te izgovorio iftitahi tekbir, a za njime ashabi ponovili tekbir i počeli klanjati, Zejneba je glasno povikala iz dijela džamije za žene: “O ljudi, ja sam Zejneba, kćerka Muhammedova, dala sam zaštitu Ebul-Asu pa i vi to uradite.”

Kada je Poslanik, s.a.v.s., završio sa namazom i predao selam, okrenuo se prema ljudima i rekao: “Jeste li čuli ono što sam ja čuo?” Oni odgovoriše: “Jesmo, Allahov Poslaniče!”

On tada reče: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ja o ovome nisam ništa znao dok nisam čuo ono što ste čuli, muslimani prihvataju zaštitu koju nekome ponudi i najslabiji među njima.”

Tada je Poslanik, s.a.v.s., ustao i rekao: “O ljudi ja ovom čovjeku nisam ništa zamjerio kao zetu, što god mi je ovaj čovjek rekao, kazao je istinu, a što je obećao izvršio je. Ako prihvatate da mu vratimo njegov imetak i da ga pustimo da ide u svoj grad, to bi me obradovalo, a ako ne prihvatite, imate pravo na to i nimalo vam neću zamjeriti.”

Ljudi odgovoriše: “Dajemo mu njegov imetak, Allahov poslaniče.”

Poslanik, s.a.v.s., tada reče Zejnebi: “Mi smo zaštitili onog koga si ti zaštitila, o Zejneba.”

Zatim je Poslanik, s.a.v.s., otišao u njenu kuću i rekao joj: “Zejneba, lijepo ga ugosti, on je tvoj tetić i otac tvoje djece, ali neka ti se ne približava, jer ti nije halal.”

Ona reče: “Svakako, o Allahov poslaniče.”

Ušla je u kuću i rekla Ebul-Asu: “O Ebul-Ase, zar ćeš smoći snage da nas opet ostaviš? Zašto ne bi primio islam i ostao s nama?”

On reče: “Ne.”

Uzeo je svoj imetak i otišao za Mekku. Kada je stigao u Mekku stao je na trg i rekao: “O ljudi ovo su vaši imeci. Je li nekome nešto ostalo?” Oni odgovriše: “Allah te nagradio, ti si svoju obavezu na najbolji način izvršio.” On tada reče: “Ja svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik!”

Zatim se uputio ka Medini i u zoru došao kod Poslanika, sa.v.s., i rekao: “O Allahov poslaniče, jučer si me zaštitio, a ja sam danas došao da kažem: “Ešhedu en la ilahe illah, ve ešhedu enneke resulullah.” Zatim je rekao: “Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dozvoliti da vratim Zejnebu?” Poslanik, s.a.v.s., ga uze za ruku i reče: “Dođi sa mnom.” Došao je do vrata kuće Zejnebe, pokucao i rekao: “O Zejneba, tvoj tečić mi je danas došao i traži da mu te vratim. Pristaješ li na to?”

Lice joj se zarumenilo, ali ipak se osmjehnula.

Završetak priče:

Godinu dana nakon tog događaja Zejneba je preselila. On je toliko za njom tugovao i plakao da su ljudi vidjeli kako mu Poslanik, s.a.v.s., briše suze i tješi ga, a on mu odgovara: “Tako mi Allaha, Allahov poslaniče, ja ne mogu podnijeti život bez Zejnebe.”

Umro je godinu dana nakon smrti Zejnebe.

Jeste li igdje vidjeli ovaku ljubav i vjernost?

Ovo je islam. Ovo je islamski bonton, islamska kultura i civilizacija. Ovakvu humanost, ljepotu i svrsishodnost nećete naći negdje osim u Allahovoj uputi.

Ovaj i mnogobrojni drugi primjeri iz života Poslanika, s.a.v.s., i prve generacije muslimana jesu najbolji dokaz da sva ova silna propaganda protiv islama na Zapadu danas nije tačna. Kada bi se svi mediji svijeta sa svim raspoloživim potencijalima udružili da ocrne sliku islama, oni to neće moći. Zašto? Zato što je istinski islam sačuvan u njegovim izvorima: Kur’anu, sunnetu i praksi prve generacije muslimana.

Zato, ne vjerujte zlonamjernoj propagandi svjetskih moćnika i ne slušajte ona tumačenja islama, od strane pojedinih muslimana, koja odudaraju od ove vizije islama koja se jasno prepoznaje u prethodnoj priči!

Kur’an – naš univerzalni lijek

Mjesec ramazan je mjesec Kur’ana, a Kur’an je za čovjeka (čovječanstvo) lijek. Allah, dž.š., kaže: “On je vjernicima uputstvo i lijek.” (Fussilat, 44) ; “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima.” (Al-Isra’, 82) ; “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.” (Junus, 53)

Poznato je da su danas mnoge bolesti izuzetno rasprostranjene, ali malo je onih koji ukazuju na činjenicu da su bolesti duše koje se ogledaju u slabosti ljudskog morala opasnije po društvo od fizičkih bolesti. Također, poznato je da što je bolest veća terapija je jača.

Moralno posrnuće čovjeka savremenog doba je problem broj jedan današnjice. Očito je da se čovjek današnjice mora podvrgnuti terapiji i liječenju.

Kur’an je prirodni lijek koji i u svojoj najvećoj dozi ne može nauditi ni organizmu ni duši.

On je ujedno prevencija za zdrava insana. Što se više uči i izučava, to bolje. Zato je Poslanik, s.a.v.s., svakodnevno mnogo učio Kur’an. Savjetovao je ashabima da ne bi smjelo proći više od mjesec dana a da svako od njih ne prouči cijeli Kur’an. Dakle, džuz Kur’ana dnevno je uobičajna norma druženja s Kur’anom. To je standard kojeg bi svaki musliman trebao dostići, kako bi ostvario prevenciju protiv svih vrsta bolesti.

Ramazan je izuzetna prilika da sebi dokažemo da to možemo i neka nam to bude podstrek za nastavak takvim tempom druženja sa Kur’anom i mimo ramazana.

Mi danas nemamo drugog načina izlaska iz ove opće krize duha. Nemamo razloga očekivati izmjenu našeg stanja dok ne izmjenimo sami sebe, a mi to možemo.

Prvi korak na tom putu je izmjena našeg odnosa prema Kur’anu.

Nadam se da ćemo u ovom mubarek ramazanu to uspjeti.

Molim Allaha, dž.š., da nam cijeli život bude ramazan, a da nam nam onaj svijet bude Bajram!

Molim Allha, dž.š., da nam ukabuli naš post, naše dove i sva naša dobra djela koja činimo u ovom mubarek mjesecu!