Author Archives: Autor

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 3

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

 

4 – STALNI TOK DEŠAVANJA:

Razni događaji se dešavaju oko čovjeka i u njemu samom, od njegovog rođenja pa do njegove smrti. Neki od njih su planetarni, kao što je smjena dana i noći, izlazak i zalazak Sunca, pojava mjeseca i njegovo postepeno povećavanje i smanjivanje svakog mjeseca, oblaci, kiša, munja, grmljavina, smjena godišnjih doba… Neki od njih su vezani za samog čovjeka, kao što su: rođenje i smrt, zdravlje i bolest, djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, bogatstvo i siromaštvo, ponos i poniženje…

– Utjecaj svega što se dešava na život vjernika:

Vjernik iz raznih dešavanja koja se stalno odvijaju uzima pouku, jer je svjestan da iza svega toga stoji Mudri Allah, dž.š., koji je sve to mudro uredio. Allah, dž.š., je taj po čijem se znanju, mudrosti i moći odvijaju sva dešavanja. On je taj koji uređuje dešavanja u kompletnom kosmosu. Ništa se ne može desiti u cijelom kosmosu, sa svom njegovom veličinom i brojnošću stvorenja u njemu, bez dozvole Allaha, dž.š., i sve to biva onako kako to On želi.

– Utjecaj svega što se dešava na onoga čija svijest nije povezana sa Allahom, dž.š.:

Nasuprot vjerniku, onaj koji nije svjestan Allahove, dž.š., moći, čija je savjest po tom pitanju otupila, on prolazi pored tih dešavanja, bila ona vezana za kosmos ili samog čovjeka, a da se uopće ne trzne iz svog gafleta i ne prepozna mnogobrojne dokaze Allahovog, dž.š., postojanja i djelovanja, dokaze koji jasno upućuju na činjenicu da jedino On vlada svemirom i upravlja svime što se dešava!

Kur’an ga svojim stilom uzdrmava i budi iz njegovog gafleta, kako bi spoznao istinu koja se krije iza svih dešavanja. Kur’an ističe Allahove znakove u svemiru, fenomen života i smrti, fenomen opskrbe… i sve to prezentuje na poseban način koji ih pretvara u živu sliku koju čovjek prvi put vidi. Na isti način Kur’an govori o svakodnevnim dešavanjima i skida koprenu sa ljudskog razuma i otupljenost njegovih osjećanja, te se ljudska savjest i srce budi i sve to jako upečatljivo doživljava i osjeća.

“Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.”[1]

U ovom, samo jednom ajetu, Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.

Ako malo bolje promotrimo ovaj kur’anski ajet, ustanovit ćemo da Kur’an postiže spomenuti cilj na dva načina:

–                      Nabrajanje velikog broja važnih dešavanja u jednom kontekstu. U ajetu se spominju nebesa i Zemlja, smjena dana i noći i njihovo naizmjenično povećavanje i smanjivanje u raznim godišnjim dobima, zatim plovidba lađa morem, spuštanje kiše s neba, klijanje bilja iz zemlje, mnogobrojne vrste životinja na Zemlji, kretanje vjetrova, kretanje oblaka u prostoru između nebesa i zemlje… Ova mnogobrojnost i raznovrsnost pojava sama po sebi budi ljudsku savjest. Ljudska savjest otupi i ne reaguje na te pojave gledajući ih pojedinačno, jer se svaka od njih odvija u posebnom vremenu. Međutim, kada se sve te pojave sakupe u jednom momentu i izlože na ovako upečatljiv način, ljudska savjest mora proraditi prateći ih svojom maštom jednu za drugom i ne nalazeći priliku da se opusti ili zadrijema. Na ovakav način te pojave se velikom brzinom izmjenjuju, tako da ne dovrši sa razmišljanjem o jednoj a druga se već nameće svojom specifičnošću…

–                      Drugi način je vezanje ljudske svijesti za ova dešavanja putem skretanja pažnje na konstantna kretanja u svemiru. Ljudska savjest će otupiti na prizor koji je statičan i koji se uopće ne kreće, i on je neće posebno privlačiti, ali to se ne može desiti sa stalnim pokretima koji nikada ne prestaju i koji stalno skreću ljudsku pažnju na sebe.

Ajet na samom početku govori o stvaranju nebesa i zemlje. To je događaj koji se davno desio i kojeg čovjek nije vidio, ali čovjek njegove tragove i dalje jasno vidi ispred sebe. Međutim, kur’anski kontekst ne ostavlja sliku stvorenja mirnom i nepomičnom pred ljudskom savješću, nego tu sliku čini dinamičnom, pokrećući njene pojedine dijelove. Noć i dan se naizmjenično smjenjuju i njihova se dužina smanjuje i povećava. Lađa morem plovi i nosi teret koristan čovjeku. Voda koja se s neba spušta, isto tako je u pokretu, ona silazi s neba na zemlju. Međutim, kretanje se ne završava time. Zbog te kiše koja se spušta izlazi živo bilje iz zemlje, koja je prije toga bila suha i neplodna. Kur’anski izraz je u tome veoma jasan: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina…” Kur’an dočarava prizor zemlje koja je bila mrtva, a nakon padanja kiše ponovo oživljava. U drugom ajetu stoji: “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[2] Međutim, kretanje se ni ovdje ne završava, nego ide dalje i predočava životinje koje se hrane biljem koje je iz zemlje izniklo kao posljedica kiše: “…po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Termin rasijavanje označava pokret u svim smjerovima istovremeno. Zatim dolazi spomen vjetrova koji se svakako kreću. Vjetar se naziva tako zato što se kreće brzim pokretom koji je jasno vidljiv. I na kraju ovog ajeta spominje se oblak koji se, takođe, kreće. Na ovakav način, kretanje obuhvata sva stvorenja. To konstantno kretanje svih stvorenja ljudska svijest osjeća i ono je pokreće.

Ne zaboravi da kur’anski izraz, govoreći o tom neprestanom kretanju, upućuje ljudsku svijest na činjenicu da je to djelo Svevišnjeg Allaha, čija neograničena moć sve to pokreće: “…kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića…” Također se vrlo jasno ukazuje na Allaha kada se u ovom ajetu govori o promjeni vjetrova i “potčinjenom” oblaku.

Svim ovim metodama Kur’an budi ljudsku savjest i skreće pažnju na stalna dešavanja u kosmosu i u samom čovjeku.

“Reci: “O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš! Ti uvodiš noć u dan, i uvodiš dan u noć; Ti od neživog stvaraš živo, i od živog neživo; Ti opskrbljuješ koga hoćeš, bez računa.”[3]

“Allah je taj koji vjetrove šalje, pa oni oblake tjeraju i On ih po nebu, kako On hoće, rasprostire i na komade dijeli, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada, i kad je On na robove Svoje na koje želi prolije, oni se odjednom radošću ispune, iako su bili očajni prije nego što se spustila na njih. Zato pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakom mrtvila njezina! On će, uistinu, i mrtve oživjeti, On sve može. A da pošaljemo vjetar i da oni vide da je sve požutjelo, oni bi, i poslije toga, blagodati poricali. Ti ne možeš mrtve dozvati, ni gluhe, kad se od tebe okrenu, dovikati, niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti; možeš jedino dozvati one koji u ajete Naše vjeruju, jedino oni će se odazvati. Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može.”[4]

5 – ALLAHOVO DŽ.Š. ZNANJE KOJE OBUHVATA SVE ŠTO JE ČOVJEKU NEPOZNATO (GAJB):

Čovjek teži ka spoznaji nepoznatog. On želi da sazna šta će mu se desiti u njegovoj bližoj i daljoj budućnosti. To se podjednako odnosi na čovjekove želje koje želi u budućnosti ostvariti i na neugodnosti koje bi želio izbjeći. Čovjek je u stalnoj želji da na bilo koji način sazna svoju nepoznatu budućnost.

Međutim, i pored svih nastojanja, čovjek to ne može dokučiti. Ponekad to pokušava tumačeći svoje snove, smatrajući da će mu oni otkriti barem dio te nepoznanice. Ponekad čovjek pribjegava svom nutarnjem osjećaju koji mu govori da će se nešto destiti, želeći da na takav način otkrije nepoznato…

Čovjek će, ukoliko ne uvaži propise vjere, pribjeći i gatarima i faletarima, pokušavajući da od njih sazna nešto od te nepoznanice. Međutim, što god čovjek uradio na tom polju, on ostaje svjestan činjenice da je nemoćan u spoznaji nepoznatog koje dolazi i da svi njegovi pokušaji ostaju u domenu pretpostavki i nagađanja koje nemaju svoju naučnu podlogu. Naprotiv, neki od tih vidova su zabranjene varke i laži na koje je šerijat upozorio i onoga ko ih čini i onoga ko u njih povjeruje.

Stoga je obaveza čovjeka da vjeruje u Allahovu, dž.š., moć i Njegovo svobuhvatno znanje, koje obuhvata sve poznato  i nepoznato na nebesima i na zemlji. Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve što se desilo u prošlosti, što se dešava danas i sve što će se desiti u budućnosti. To je zato što je Allah, dž.š., tvorac svega što se dešavalo, dešava i što će se dešavati. Sve to je Njemu poznato do u najsitnije detalje i ništa od toga Njegovom znanju ne izmiče.

Međutim, čovjekova svijest zataji i on to zaboravlja. Tada ga Kur’an budi iz stanja uspavanosti i zaborava na način koji potresa njegovu savjest i ne dopušta mu da ostane ravnodušan:

“Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko se šire; u Njega sve ima mjeru; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni; za Njeg je jednak od vas onaj koji tiho govori i onaj koji to glasno čini, onaj koji se noću skriva i onaj koji po danu hodi. Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.”[5]

Promotri prvi ajet iz ovog odlomka. Jesi li razumio na šta se sve odnosi?! Još jednom, dobro promotri spomenuti ajet!

Naprotiv, siguran sam da nisi dokučio sva njegova značenja i najvjerovatnije da to nećeš ni moći!

Jesi li shvatio Allahove, dž.š., riječi: “…zna šta svaka žena nosi”? Tekst nije odredio o kojim se ženkama tačno radi. Zato ove riječi obuhvataju žene, ženke životinja, ptica, riba u moru, insekata, guštera… Kada bi, i pored toga, pretpostavili da se ovaj ajet odnosi samo na žene (ljudska vrsta) da li si opet siguran da si svjestan svih njegovih značenja? Znaš li koliko žena trenutno na zemlji živi? Jesi li u stanju da ih izbrojiš?!

Pretpostavi da su uspio, pomoću raznih danas raspoloživih sredstava, da dođeš do tačnog broja žena na svim dijelovima svijeta, svim kontinentima, brdima, dolinama, pustinjama, pećinama, šatorima, dvorima, nepristupačnim ostrvima i “civiliziranim” gradovima. Šta si time postigao? To je samo broj žena koje trenutno žive u generaciji kojoj ti pripadaš. Šta je sa svim ženama koje su živjele od početka svijeta do tvoje generacije? Šta je sa ženama koje će živjeti poslije nas do momenta kojeg samo Allah, dž.š., zna?!

Može li sve to pobrojati bilo ko osim Svevišnjeg Allaha?!

Ovo je samo jedna faza ovog ogromnog fenomena za kog si mislio da si ga u prvom momentu potpuno shvatio!

Pređimo našom maštom na drugu fazu ovog fenomena: “Allah zna šta svaka žena nosi” Allah zna za svaku ženu koja u svojoj utrobi nosi zametak. Jesi li porazmislio o tome dokle Allahovo, dž.š., znanje doseže? Jesi li pokušao dokučiti samo vrste podataka koje Allaohovo, dž.š., znanje obuhvata o svakom zametku pojedinačno? Da li je on muško ili žensko? Koje je boje? Da li je bijel, crn, crven ili žut? Kako izgleda? Kakve su mu osnovne karakteristike? Kako mu izgleda nos, usta, oči…? Koje su mu boje oči, a koje kosa? Da li je lijepog izgleda ili nije? Koliko je visok? Koliko širok? U kojoj se fazi svoga razvoja trenutno nalazi? Da li je još kapljica, ili zakvačak, ili komad mesa, ili, ili…?

Šta misliš da li se ovim završavaju vrste podatka o zametku? Naprotiv!

Tvoja mašta će ostati nemoćna pred svim ovim pitanjima vezanim za svaki zametak koji nosi ženka. Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to zna i još više. Allah, dž.š., zna i druge podatke koji ti u prvi mah ne bi uopće na um pali. Kako će dotičnom zametku biti ime kad se rodi? Kako se zvao, zove i kako će se zvati svaki zametak od početka svijeta do Sudnjeg dana?

Koliko će vremena provesti u životu na Zemlji? Hoće li se roditi živ ili mrtav? Ukoliko se rodi živ, koliko će dugo živjeti…? “O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od zakvačka, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.”[6]

Koliko će biti inteligentan? Koje će ga osobine krasiti? Hoće li biti dobar ili loš, junak ili kukavica, darežljiv ili škrtica? Koliko mu je određeno da živi? Šta će mu se sve u životu desiti?

Na kraju: hoće li biti srećan ili nesrećan, tj. hoće li biti od stanovnika vatre ili stanovnika dženneta?[7]

Ovo je samo jedan dio podataka, vezan sa svaki zametak koji ženka nosi, od početka stvaranja pa do kraja, a koje i još mnoge mnoge druge, Allahovo, dž.š., znanje, obuhvata.

Jesi li sada spoznao ovaj fenomen u njegovom pravom značenju?! Jesi li shvatio ovu istinu o kojoj govori ajet: “Allah zna šta svaka žena nosi”?

“…i koliko se materice stežu, a koliko se šire…” On zna koliko se materice šire prilikom nošenja i koliko stežu nakon rađanja.

Sada se svojom maštom ponovo vrati i pokušaj pratiti svaku ženku, i pokušaj samo pretpostaviti koje sve detalje Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje obuhvata  a koji su vezani za svaki zametak, nakon njegovog začeća, prolaska kroz razne faze, pa sve do njegovog rođenja. Sve to se ponavlja sa svakom ženkom pojedinačno. A koliko je samo trenutno ženki u životu na ovom svijetu?

“…u Njega sve ima mjeru…” Ponovo pokušaj shvatiti šta sve ove riječi znače! “Sve” kod Njega ima svoju mjeru. Malo prije smo vidjeli kako se tvoja mašta zamorila u pokušaju da spozna sve samo o jednoj stvari. Kako bi tek bilo da pokušaš da spoznaš sve o “svemu”?!

Šta misliš, bi li to mogao? Bi li to mogao učiniti zajedno sa svim ljudima na svijetu? Međutim, Allahovo, dž.š., sveobuhvatno znanje sve to obuhvata. I ne samo to, nego Allah, dž.š., sve to sa strogo određenom mjerom stvara.

“On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni”. Ti si vidio samo jedan dio Allahovog, dž.š., znanja o gajbu (nepoznatom). Tvoja mašta nije bila u stanju da to prati niti dokuči. A kako je tek sa kompletnim nevidljivim i vidljivim svijetom?

Kada ljudi nešto tiho izgovore, oni, usljed svoga gafleta, pomisle da to od Allaha mogu sakriti! Kada se sakrivaju od pogleda drugih, prilikom određenih radnji koje ne priliče, oni pomisle da su se sakrili od Allaha! Međutim, Allahovo, dž.š., znanje obuhvata sve skriveno i javno. Kod Njega nema razlike između onoga što se čini tajno i onoga što se obznanjuje.

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, – po Allahovu naređenju nad njim bdiju.” Meleki pomno prate svako njegovo djelo i sve to bilježe po Allahovom, dž.š., naređenju. Pa kako onda da Allahovom, dž.š., znanju izmakne i jedno ljudsko djelo?!

“U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.”[8]

“Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.”[9]

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

– Interfilei:

Kur’an ljudskoj svijesti skreće pažnju na veliki broj znakova u svemiru pored kojih nemaran čovjek prolazi i uopće ih ne primjećuje, iz razloga što su oni, usljed stalnog ponavljanja, postali uobičajeni. Kur’an budi otupjelu ljudsku savjest kako bi ona uočila ove svemirske dokaze i shvatila da se sve to ne može samo po sebi odvijati, nego da iza svega toga stoji Mudri Upravitelj.

[1] El-Bekara, 164

[2] EL-Hadždž, 5.

[3] Alu ‘Imran, 26-27.

[4] Er-Rum, 48-54.

[5] Er-Ra’d, 8-11.

[6] El-Hadždž, 5.

[7] Abdullah b. Mes’ud prenosi: “Pričao nam je Poslanik, s.a.v.s., a on samo istinu govori: “Svako od vas se formira u majčinoj utrobi 40 dana. Zatim isto toliko provede u vidu zakvačka. Zatim isto toliko provede kao komad mesa. Zatim Allah dž.š. šalje meleka koji mu udahne dušu i zapiše četiri stvari: njegovu nafaku, datum smrti, djela koja će raditi i da li će biti (na onom svijetu) srećan ili nesrećan.” (Bilježi Muslim)

[8] El-En’am, 59.

[9] Lukman, 34.

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 2

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mjenjaju od kako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika s.a.v.s. Međutim, ulema muslimana svake generacije pojašnjava i komentariše te istine shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

Allah dž.š. podsjeća na Svoje blagodati prema ljudima kada kaže: “On čini da se noći i danom koristite.” Evidentno je da je opći kontekst kompletnog poglavlja u svjetlu podsjećanja čovjeka na Allahove dž.š. blagodati prema njemu, kako bi se njegova savjest probudila i usmjerila ka zahvali Allahu dž.š. na njegovim neizmjernim blagodatima, i ostala usmjerena isključivo Njemu Jednom i Jedinom.
Kontekst zatim čini drugi korak, skrećući pažnju na različitost boja u Allahovim, dž.š., stvorenjima koja je On na Zemlji stvorio. “…i svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara…” Ovdje primjećujemo drugi, sasvim novi, način iniciranja ljudske misli kako bi čovjek sebi predstavio spomenuti prizor. Allah, dž.š., u ovom ajetu kaže da je sve što na Zemlji postoji od raznobojnih stvorenja Allahovo, dž.š., djelo, tako da čovjek svojim mislima razmišlja o “svim” mngobrojnim stvorenjima različitih boja, tako da sve to ponovo oživljava u svijesti čovjeka i poprima sasvim drugu dimenziju koja je bila potpuno odsutna u stanju otupljenosti ljudske svijesti.

Zatim Allah, dž.š., kaže: “On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili.” Zar je moguće da,nakon čitanja ovog kur’anskog teksta, čovjek prođe pored mora, a da se  njegova savjest ne probudi? U ovom prizoru je more puno pokretljivosti i života jako povezano sa čovjekom i njegovim osjećajima. Čovjek iz njega vadi svježe meso koje jede, prekrasan nakit kojim se ukrašava, njime putuju brodovi koji prenose robu i hranu… More, dakle, nije samo valovita voda, nego je ono zaseban svijet, prepun kretanja i aktivnosti. Sve to je djelo Svevišnjeg Allaha, dž.š. Zar možemo biti nezahvalni svome Gospodaru na Njegoim blagodatima?

Zatim se u datom kontekstu spominju brda, rijeke, putevi, znakovi i zvijezde kao dio pojava svemira u kojem egzistiramo, na isti način kojim se podstiče ljudska svijest na razmišljanje i aktivira njegova mašta, ali svaki put se čovjek upozorava da su to Allahove, dž.š., blagodati prema njemu.

Nakon tog svojevrsnog prikaza živih prizora koji ljudsku svjest izbavljaju iz stanja otupljenosti, kontekst ponovo predočava čovjeku iste prizore kao sasvim nove kako bi se on saživio s njima i zajedno s njima pokrenuo. Nakon svega toga, kur’anski kontekst upućuje ljudski razum na veliku istinu, koje svaki čovek mora biti svjestan, pa kaže: “Pa da li je onda Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se!”

To pitanje dolazi nakon podsticanja ljudskog razuma na razmišljanje o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru na način o kome smo govorili, tako da čovjek prima jasan odgovor na to pitanje iz svoje nutrine. Odgovor u koji sumnje nema: “Ne, Gospodaru moj! Nije isti Onaj koji stvara i onaj koji ne stvara! Hvaljen si Ti Najveći Tvorac.»

Zatim se kontekst završava rečenicom koja još više inicira ljudsku svijest i povećava njegovu vezu sa Allahom, dž.š. “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[1]

Nakon što smo ovaj primjer kur’anskog teksta detaljno obrazložili, sada možeš na osnovu njega čitati druge slične primjere u Kur’anu. Ovdje ćemo navesti samo dva primjera:

“Elif-lam-mim-ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. Allah je nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bašča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.”[2]

“Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete, – Njemu neka je pohvala i na nebesima i na Zemlji, – i predveče i u podne! – On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina, – isto tako ćete i vi biti oživljeni. Jedan od dokaza njegovih je to što vas od zemlje stvara, i odjednom vas, ljudi, svuda ima razasutih; i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju; i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju; i jedan od dokaza Njegovih je san vaš noću i po danu, i nastojanje vaše da steknete nešto iz obilja Njegova; to su, zaista, pouke za ljude koji čuju; i jedan od dokaza Njegovih je to što vam pokazuje munju, da se pobojite i ponadate, i to što spušta s neba kišu i oživljava njome zemlju poslije mrtvila njezina; to su, zaista, pouke za ljude koji razumiju. I jedan od dokaza Njegovih je i to što nebo i Zemlja postoje voljom Njegovom. Zatim to što ćete, čim vas On samo jednom iz zemlje pozove, brzo ustati.”[3]

2 – FENOMEN SMRTI I ŽIVOTA

Kur’an puno govori o fenomenu smrti i života kako bi uzdrmao ljudsku svijest tom nadnaravnom pojavom pored koje čovjek često prolazi a da se na nju uopće ne osvrne, ili da joj ne obrati pažnju koju ona zaslužuje. Fenomen smrti i života, zaista, zaslužuje da se čovjek zapita: ko je taj koji je dao život ćeliji, bila ona dio biljnog, životinjskog  ili ljudskog organizma? Koja je to neshvatljiva moć koja omogućava ćeliji da se kreće, razvija, raste i raznoliko uobličava? Da li sve to ona čini sama od sebe? Zašto se onda mrtva ćelija ne ponaša isto tako?! Zar ne postoji neka čudna tajna u živoj ćeliji? Zar nije Svevišnji Allah, dž.š., Tvorac svega Onaj koji je ćeliji podario tu čudesnu tajnu koja se zove život?!

Zatim, kada ta ista ćelija umre i umre živo biće, gdje odlazi život koji je bio u njoj? Mi jednostavno kažemo to biće je umrlo, svjedno bila to biljka, životinja ili čovjek. Međutim, je li to baš tako prosta stvar? Zar nije ista ona čudesna moć koja je živom biću podarila život vratila svoj dar, ponovo ga od njega uzela i ostavila mrtvim?!

Nauka nam govori samo o nekim segmentima života i smrti. Nauka kaže da su simptomi života određenog bića da se ono hrani, raste, kreće, razmnožava… Isto tako, nauka kaže da smrt određenog organizma znači prestanak svih tih funkcija, tako da se on više ne hrani, ne raste, ne kreće se niti se razmnožava.

Sve je to tačno, međutim, nauka nam do ovog momenta ništa nije rekla o tajni žvota i šta je to što ćeliju čini takvom da ona obavlja spomenute radnje na tako efikasan način.

Kada bismo upitali nauku: zašto ćelija umire, a ne ostaje u životu stalno?, nauka može reći samo da ćelija stari, slabi i na kraju umire. Tačno! Međutim, zašto se to dešava? Zašto ona ne nastavlja živjeti? Poznato je da se svaki živi organizam bori za svoj život i ne želi umrijeti. Čak i obična muha, kada hoćeš da je ubiješ bježi od tebe bojeći se smrti. Međutim, zašto sva živa bića umiru? Šta misliš kada bi živa bića raspolagala svojim životom, da li bi se ikada odrekla svoga života? Naprotiv! Međutim, ona umiru zato što ime je Svevišnji Allah odredio smrt! Ovo je istinska tajna koja se krije iza svih, nama vidnih, razloga smrti!

Smrt i život su, dakle, isključivo Allahovo, dž.š., davanje. Smrt i život su jednostavno Allahova dž.š. volja i Njegova odredba.

To je velika istina na kojoj otupjela ljudska svijest počesto zataji zbog stalnog ponavljanja prizora. Ta istina je počesto daleka i od ljudskog razuma, zbog toga što njegov osjećaj, zbog raznih razloga o kojima smo prije govorili, slabi. Tada čovjek jednostavno kaže ono što su rekli i dehrijjuni, za koje Kur’an kaže: ” Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni.”[4]

Ili kaže, kao što je rekao Darvin, da je “priroda” ta koja život daje i uzima!

Međutim, Kur’an dolazi i otklanja tu koprenu sa ljudskih umova. On govori o životu i smrti na način koji potresa ljudsku svijest koja se tada budi iz stanja uspavanosti, te se vraća istini o jednoći Stvoritelja i činjenici da samo On daje život i smrt:

” Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta -, Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.”[5]

Allah, dž.š., je Jedini koji vlada svim, koji sve može, koji smrt i život stvara i niko drugi mimo Njega nije u stanju smrt i život podariti. Smrt i život su tajne koje posjeduje samo Onaj koji može sve, Čija moć nema granica i koju ništa ne može ugroziti.

Svevišnji i Svemogući Allah, dž.š., stvorio je smrt i život svojom moći s određenim ciljem: “… da bi iskušao koji od vas će bolje postupati…” Allah, dž.š., je odredio da čovjek živi na Zemlji određeno vrijeme, da obavlja određene aktivnosti, da se kreće i radi, a zatim umre, da bi ponovo bio proživljen i odgovarao za svoja djela. Isto tako, Allah, dž.š., je odredio, iz razloga Njemu poznatog, da i sva ostala živa bića umiru nakon što provedu određen period u životu na Zemlji. Allah, dž.š., to određuje svim živim bićima kojih ima ogroman broj. Tako je od početka stvaranja pa sve do Sudnjega dana koji je Allah, dž.š., obećao.

Kur’anski kontekst ovih ajeta skreće pažnju na fenomen smrti i života prilikom govora o znakovima Allahove, dž.š., moći u svemiru, kako bi uspavanoj ljudskoj svijesti ukazao na činjenicu da je ovaj fenomen s aspekta njegove nedokučivosti od strane stvorenja ravan fenomenu stvaranja koji posjeduje isključivo Allah, dž.š.  Na samom početku spomenuti ajeti ukazuju na činjenicu da samo Allah, dž.š., vlada svime i da samo On može sve, a zatim se govor vraća fenomenu stvaranja: ” Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio…” zatim kaže: “…ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada…” Kur’an poziva čovjeka da promotri prostrani svemir, da ga pokuša dokučiti svojom maštom, ili pojmiti svojim razumom, kako bi provjerio da li u Allahovom stvaranju ima kakva nesklada ili kakve manjkavosti. “…pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak…?”

Kada čovjek svojim vidom, svojom mišlju i svojom maštom promotri ovaj ogromni kosmos i znakove moći u njemu, tada se njegova svijest budi, i on priznaje veličinu Allaha, dž.š., i njegovu neograničenu moć. U tom trenutku Kur’an od njega traži da ponovo vrati svoj pogled i dobro promisli i potraži kakav nedostatak ili grešku u Allahovom, dž.š., stvaranju. Je li čovjek u stanju da bilo šta od toga pronađe ili će se njegov pogled vratiti nemoćan i ponižen zbog nemogućnosti da taj zadatak obavi? “…Zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” U tom trenutku ljudska svijest dostiže vrhunac svoje spoznaje i maksimalan stepen utjecaja na njegov život, te iskreno i bez imalo dvoumljenja priznaje veličinu Allaha, dž.š., i Njegovu moć koja nema granica.

“Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo, – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti. Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili; Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo – a kadri smo da je i odvedemo – i pomoću nje bašče za vas podižemo od palmi i loze vinove – u njima mnogo voća imate, i vi ga jedete.”[6]

“Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi, a onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zatim se ono suši i ti ga vidiš požutjela, i najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.”[7]

3 – OPSKRBA:

Jedna od najjačih stvari koja mu’minsko srce veže za Allaha, dž.š., u momentu otupljenosti njegove svijesti jeste fenomen opskrbe koju Allah, dž.š., čovjeku podaruje s neba i iz zemlje.

Vjernik je konstantno svjestan Allahovih, dž.š., blagodati i Njegove milosti prema njemu, zato što je opskrba (nafaka) koju Allah, dž.š., čovjeku šalje stalna i neprekidna. Kada bi ona prestala samo jedan tren čovjek ne bi bio u stanju da živi.

Mi ponekad pomislimo da se opskrba ogleda samo u hrani i piću, odjeći i stanu, ili sredstvima pomoću kojih kupujemo potrebne stvari. Međutim, opskrba je daleko širi pojam i čovjek je uopće ne može pojmiti: “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti…”[8]

Je li ti kad palo na um da je zrak koji udišemo sastavljen od elemenata koji su tako precizno raspoređeni i spojeni po procentima kako bi život na Zemlji bio moguć? Znaš li da, kada bi se samo malo smanjio procenat kisika u zraku, život na Zemlji ne bi bio moguć, a kada bi se samo malo povećao, sve bi na Zemlji izgorilo?

Je si li razmišljao o gravitaciji Zemlje i Sunca s jedne strane, i Zemlje i Mjeseca, s druge strane, koju je Allah, dž.š., ogromnom preciznošću odredio: ” Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove.”[9]

Kada bi gravitacija Sunca bila samo malo veća, Zemlja bi se približila Suncu tako da bi temperatura na njoj bila nesnošljiva i sve živo bi pomrlo, a kada bi gravitacija Sunca bila samo malo manja Zemlja bi se udaljila od njega tako da bi hladnoća na njoj bila nepodnošljiva i sva živa stvorenja bi pomrla?! Isto tako, kada bi se gravitacija između Zemlje i Mjeseca povećala, voda bi na Zemlji prilikom plime preplavila cijelu kopnenu površinu i uništila život na njoj?!

Jesi li znao da je smjena dana i noći neophodna živim bićima i da nije nje život se ne bi mogao odvijati, niti zemlja biti plodna, jer sve što je živo treba određeno vrijeme za odmor i drugo, isto tako određeno, ali  za rad?

“Reci: ‘Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam noć potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, svjetlo dao? Zar ne čujete?’” Reci: “Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam dan potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, noć dao da u njoj otpočinete? Zar ne vidite? Iz Milosti Svoje On vam je dao noć i dan; da se u njoj odmarate, a da iz dobara Njegovih privređujete i da zahvalni budete.”[10]

Uz to, još mnoge su druge, blagodati Allaha, dž.š., koje počesto zaboravljamo, kada smo u situaciji da ih nabrajamo, a kojih se mu’minsko srce sjeća zahvalom Allahu, dž.š. Međutim, otupjela ljudska svijest pored njih prolazi i uopće se ne osvrće, ili se čak još više uzoholi i kaže ono što je nekad rekao Karun: ” Ovo što imam stekao sam znanjem svojim…”[11] Tj. Sve sam to stekao svojim trudom i znanjem i ništa od toga nije od Allaha.

Zbog toga Kur’an govori o opskrbi na način koji potresa i budi uspavanu ljudsku svijest kako bi se vratila istini koja glasi da je Svevišnji Allah, dž.š., jedini opskrbitelj i da je sve što kao opskrba dolazi jeste isključivo od Njega. Zatim, da čovjek, koliko god truda uložio na tom planu, ustvari, samo postupa po zakonitostima koje je odredio Allah, dž.š., i da sve to istinski samo Allah daje: “Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Kažite vi Meni: vodu koju pijete – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo da je slanom učinimo – pa zašto niste zahvalni? Kažite vi Meni: vatru koju palite – da li drvo za nju vi ili Mi stvaramo? Mi činimo da ona podsjeća i da bude korisna onima koji konače; zato hvali Gospodara svoga Veličanstvenog!”[12]

Čovjek ore zemlju i u nju sije sjeme, te mu se čini da je on taj koji je dao da sjeme nikne! Međutim, da li je to stvarno tako? Da li u cijelom kosmosu postoji snaga, osim Allahove, dž.š., svemoći, koja je u stanju da sjemenku podstakne na život i iz nje izvede raznoliko bilje, raznih boja, oblika i ukusa? Šta misliš da Allah dž.š. nije sjemenki podario tajnu života, da li bi svi stanovnici Zemlje mogli da je pokrenu da ona počne rasti i rađati? Zato Allah, dž.š., kaže: “Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo?” Ovdje kur’anski tekst skreće pažnju na drugi aspekat tog pitanja, kojeg otupjela ljudska svijest ne zapaža zbog stalnog ponavljanja, a to je Allahova neizmjerna moć. Čovjek je navikao da vidi sjemenku kako klije i raste sve do ploda, i u  tom stanju pomisli da se sve to dešava samo po sebi, i da klica koja se posije mora niknuti i izrasti u biljlku koja će dati plod, potpuno zaboravljajući da mu to podaruje isključivo Svevišnji Allah. Zato Allah, dž.š., kaže: “Ako hoćemo, možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali; “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” Da je Allah, dž.š., htio klica nikada ne bi nikla, a da je htio, On bi nakon što nikne sve to u prah pretvorio prije nego što plod dadne. Da se to desi ljudi bi međusobno govorili: Upropasti se naš trud, ništa od usjeva nebi! Ili bi govorili: Sve je propalo!

Isto tako, čovjek posmatra kišu kako s neba silazi, ali, usljed otupljenosti njegove svijesti, ne shvata da je Allah, dž.š., taj koji je s neba spušta. Čovjek misli da kiša pada sama od sebe, ili ponekad opsjednut suvremenim džahilijjetom koji vlada čovječanstvom, pomosli da on kišu daje, jer je uspio pomoću letjelica da u oblake ubrizga određene tvari koje momentalno uzrokuju padanje kiše!

I jedni i drugi zaboravaljaju veliku istitinu i činjenicu da kišu s neba, ustvari, spušta Svevišnji Allah Svojom voljom i Svojom moći, u skladu sa zakonitostima koje je On u svemiru postavio da Njegovu volju izvršavaju. Mi znamo da vodena para postaje teža prilikom razhlađivanja oblaka u višim sferama zraka, ili prilikom sudara oblaka s brdom, tako da zrak više nije u stanju nositi toliki teret, te se ta para spušta na zemlju u vidu kiše. Međutim, ko je sve to napravio? Ko je vodenoj pari dao upravo to svojstvo? Šta misliš, da Svevišnji Allah, dž.š., nije vodenoj pari dao to svojstvo, da li bi ona padala u vidu kiše kada se zgusne?! Ako bacanje određenih tvari na oblake iz aviona prouzrokuje hlađenje, zgušnjavanje i otežavanje vodene pare koja pada u vidu “vještačke kiše” da li bi svi avioni svijeta i svi ljudi mogli da to urade da Allah, dž.š., nije dao vodenoj pari upravo to svojstvo?![13]

Drugi put kur’nski tekst upućuje ljudsku svijest na drugi aspekt ovog pitanja. Kiša pada u vidu čiste pitke tečnosti, te čovjek čija je svijest zatajila pomisli da se to dešava samo po sebi! Međutim, Kur’an ga podsjeća na činjenicu da je Allah, dž.š., taj koji kišu spušta u vidu čiste pitke tečnosti iz milosti prema Svojim robovima, a da je htio mogao je da je učini veoma slanom i neupotrebljivom za piće i navodnjavanje bilja. Zar Allah, dž.š., ne zaslužuje zahvalu na tim blagodatima?

Čovjek pali vatru i zaboravlja na Allahovu, dž.š., neograničenu moć koja se iza fenomena vatre krije. On je vrlo jednostavno zapali, kad god hoće. Međutim, ko je stvorio drvo koje sagorijeva? Zar to nije Svevišnji Allah, dž.š., koji sve daruje i poklanja čovjeku? Isto važi i za sve ostale vrste goriva koja se danas koriste. Sve to je isključovo od Allaha, dž.š.

Kur’an potom upozorava i na drugi aspekt tog fenomena. Allah, dž.š., dao je vatru koju čovjek pali i koristi na ovom svijetu kao opomenu čovjeku za ogromnu vatru koja ga čeka na onom svijetu ukoliko bude neposlušan Allahu, dž.š. Dakle, istovremeno, dok vatru putnici i ostali koji su potrebni toplote i spravljanja hrane koriste kao blagodat, ona služi i da upozori čovjeka na ahiretsku vatru.

Kontekst se završava upečatljivim pozivom koji uzdrma čovjekovu svijest i navodi ga da veliča Gospodara svoga Koji mu je podario sve te blagodati! “Reci vjernicima, robovima Mojim, da namaz obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva. Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.”[14]

“Vi imate pouku i u stoci: “Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina  u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju. A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu. To je, doista, dokaz onima koji pameti imaju. Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.”[15]

(nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović

 

[1] En-Nahl, 10-18

[2] Er-Ra’d, 1-4

[3] Er-Rum, 17-25

[4] (El-Džasije, 24)

[5] (El-Mulk, 1-4)

[6] El-Mu’minun, 12-19

[7] Ez-Zumer, 21

[8] En-Nahl, 18

[9] ER-Rahman, 5

[10] El-Kasas, 71-73

[11] El-Kasas, 78

[12] El-Vaki’a, 63-74

[13] Zejd b. Halid el-Džuheni kaže: “Poslanik, s.a.v.s., predvodio nas na sabah-namazu na Hudejbiji nakon kiše koja je tu noć padala. Kada je završio okrenuo se prema klanjačima i rekao: “Znate li šta je vaš Gospodar rekao?” Oni odgovoriše: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” “Rekao je: “Među mojim robovima ima onih koji su osvanuli kao vjernici, a ima i onih koji su osvanuli kao nevjernici. Oni koji kažu da je kiša pala Allahovom, dž.š., voljom i Njegovom milošću, oni su vjernici, a nevjeruju u zvijezde. A oni koji kažu da je kiša pala zbog te i te zvijezde, oni su nevjernici u Mene, a vjeruju u zvijezde.” Hadis prenosi Buharija.

[14] Ibrahim, 31-34

[15] En-Nahl, 66-69

Kur’anski recept za ishranu najbolji lijek za sve bolesti

Kur’anski recept za ishranu najbolji lijek za sve bolesti

Dr. Džemil Kudsi Duvejk specijalista je za ishranu porijeklom iz Palestine on je, polazeći od razmišljanja da se u Kur’anu nalazi odgovor na svako pitanje, otkrio potpuno novi pristup liječenju uzimanjem hrane po kur’anskom receptu.

Duvejk je napisao opširnu enciklopediju pod naslovom “Islamski koncept energije i ishrane” koja se sastoji od 7.000 stranica. Nadamo se da će ovo djelo ugledati svjetlo dana i na našem jeziku, a u ovomprikazu pokušat ćemo da, u kratkim crtama, damo prikaz ovog vrijednog otkrića koje najbolje govori kako se naš odnos prema Kur’anu definitivno mora mijenjati.

Autor ove enciklopedije počeo je svoje istraživanje od ajeta u kojima se govori da je u Kur’anu odgovor na sva pitanja, da je Allahovo, dž.š., znanje sveobuhvatno i da u Kur’anu ništa nije propušteno. Allah, dž.š., kaže:

“Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.” (Jusuf, 111.)

“Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigu potanko? Oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur’an objavljuje Gospodar tvoj istinito, zato ti ne sumnjaj nikako!” (El-En’am, 114.)

Zatim je dr. Duvejk pošao od kur’anskih ajeta u kojima se govori da je Kur’an lijek:

“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima…”(El-Isra’, 82.)

“…koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi…”(Eš-Šuara’, 80.)

“O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.” (Junus, 57.)

“Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje Arap?” – Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek.” (Fussilet, 44.)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Liječite se! Zaista Allah, dž.š., nije dao nijednu bolest a da za nju nije dao i lijek. To znaju oni kojima je dato znanje, a mnogi i ne znaju.” (Prenosi Ahmed)

Allah, dž.š., takođe, u Kur’anu kaže: “Mi sve s mjerom stvaramo.” (El-Kamer, 49.)

“Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema djeteta, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i svemu mjeru odredio!” (El-Furkan, 2.)

“I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut.” (Ja-sin, 39.)

“I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg.” (Ja-sin, 38.)

Kur’an pridaje veliku važnost mjeri (mikdaru) u svemu: “On ih je sva zapamtio i tačno izbrojio”(Merjem, 94.) “On zna broj svega što postoji.” (El-Džin, 28.)

Tako je Allah, dž.š., odredio da se riječ mjesec u Kur’anu spomene 12 puta, tačno onoliko puta koliki je broj mjeseci u godini. Riječ dan u Kur’anu je spomenuta 365 puta, riječ namazi (u množini) pet puta, riječ azm (odlučnost) pet puta, tačno onoliko puta koliki je broj posebno odabranih poslanika kojima je dat azm… Mnogo je takvih primjera u Kur’anu. Dr. Duvejk dalje kaže: «Tada sam, sam sebi, rekao: pošto je Allah, dž.š., svemu mjeru odredio, onda ću ja sigurno u Kur’anu naći najbolju mjeru (formulu) za hranu i piće.

Izdvojio sam sva ajeta u Kur’anu koja govore o jelu (ekele, taime) i piću. Ustanovio sam da se termin jesti u Kur’anu navodi 109 puta, od toga sam izdvojio haram jela koja se spominju devetnaest puta i dobio broj devedeset.

Zatim sam naveo sve vrste hrane koje su spomenute u Kur’anu i koliko se koja vrsta puta spominje, i nakon duže analize došao do fantastičnog otkrića.

Broj devedeset predstavlja broj zalogaja koji bi svako od nas trebalo da unese u svoj organizam svakoga dana da bi organizam normalno funkcionisao. Devedeset zalogaja treba da se sastoji od svih vrsta hrane koje se u Kur’anu spominju, svaka vrsta u onolikom broju zalogaja koliko se puta spominje. Tako se meso, npr., spominje četiri puta. Jedan zalogaj teži dvadeset do dvadeset i pet grama, što znači da bi svakoga dana trebalo pojesti 100 grama mesa, nimalo manje niti više. Zatim ostale vrste hrane, tačno onoliko koliko je po ovom kur’anskom receptu određeno.

Zatim sam podijelio jednu veliku ploču na 240 kvadratića, zato što se Kur’an dijeli na 30 džuzova, svaki džuz na dva hizba, svaki hizb na četiri četvrtine, i sva ajeta o jednoj vrsti hrane prepisao u kvadratić u kome se ona prvi put spominje. Tako sam dobio šest obroka sa tačnim spiskom hrane, što bi značilo da bi najidealnije bilo da svako od nas jede šest puta dnevno manje obroke. Putem te šeme došao sam do preciznih podataka šta treba jesti ujutro, šta na podne, i šta uveče. Ujutro dolazi u obzir lakša hrana, a na podne teža, kao što je grah i meso, a uveče samo troje: hurma, grožđe i nar.

U Kur’anu postoje i opća pravila kojih se treba pridržavati u ishrani:

U Kur’anu se uvijek spominje jelo pa onda piće, što znači da bi obrok trebalo početi jelom, a završiti pićem.

 U Kur’anu se uvijek prvo spominje voće pa onda jelo, što znači da bi naš obrok trebalo uvijek započeti voćem pa tek onda jelom.

Vrlo je interesantno da se u Kur’anu uvijek meso životinja iz mora spominje prije mesa kopnenih životinja, što jasno ukazuje na činjenicu da je za naš organizam daleko važnije riblje meso, nego meso kopnenih životinja. Savremena medicina nas obavještava da riblje meso sadrži nezasićene masnoće koje rastapaju zasićene masnoće u našem tijelu i sprečava višak masnoće u krvi i začepljenje krvnih sudova, što direktno uzrokuje srčane i moždane udare. Medicina tvrdi da bi omjer zasićenih masnoća (omega 6) napram nezasićenim masnoćama (omega 3) trebalo da bude četiri naprama jedan, a da je taj odnos, usljed neispravne ishrane, danas dvadeset naprama jedan. Interesantno je da maslinovo ulje, koje se posebno spominje u Kur’anu sadrži upravo nezasićene masnoće (omega 3).

Dr. Duvejk, u svojoj opširnoj enciklopediji, pojasnio je još mnoga pravila od kojih ističem sljedeća:

Nakon mlijeka obavezno popiti sirće.

Med uzimati obavezno nakon sirćeta.

Uvijek jesti hurme nakon grožđa, a ne obratno.

Nar obavezno treba da bude zadnje što jedemo.

Ukiseljeno mlijeko bolje je nego slatko.

Med i mlijeko ne jesti zajedno.

Poslanik, s.a.v.s., praktikovao je kao piće koristiti nebiz (turšija), koji je pravio tako što bi nasuo čiste vode u posudu a zatim u nju ubacio šaku suhih grožđica, ili hurmi, ili badema i sl. i nakon 12 do 48 sati, kada počne vrenje, koristio to kao sok. Danas je u medicini poznato da se na takav način formiraju posebne vrste bakterija koje su neophodne za pravilno funkcionisanje probavnog sistema. Trebalo bi da te bakterije čovjek svakodnevno unosi u organizam, jer su veoma važne za regulisanje metabolizma. Te bakterije sadrži i tečni jogurt. Interesantno je kako smo, zapostavljajući taj sunnet Poslanikov, s.a.v.s., a koristeći gazirane sokove koji su danas najeftinija roba, došli u situaciju da svojim novcem plaćamo ono što škodi našem organizmu.

Važno je istaći da je dr. Duvejk svoju teoriju liječenja i očuvanja zdravlja korištenjem kur’anskog recepta ishrane i praktično potvrdio.

Spomenuti način ishrane uveo je za 200 bolesnika koji su bolovali od neizlječivih bolesti fizičke i psihičke naravi. Nakon samo dvadeset i jedan dan dobio je nevjerovatne rezultate. Procenat potpuno izliječenih bio je veći od 90 posto, a svi ostali bolesnici osjetili su znatno poboljšanje. Među pacijentima je bilo i šećeraša, reumatičara, onih koji su imali problema sa zglobovima i jetrom, ili su bolovali od raka i slično. Trenutno dr. Duvejk radi na tome da svoj eksperiment potvrdi na deset hiljada pacijenata i da se dužim korištenjem takve terapije pokaže da su potpuno izlječeni, kako bi njegovo otkriće bilo i medicinski priznato i prihvaćeno.

Spomenutim projektom je, takođe, praktično dokazano da se, pored jačanja imuniteta organizma, poboljšava i ponašanje pacijenata. Njihovo psihičko stanje veoma brzo se normalizuje.

Između ostalog, ovisnici o duhanu za samo 21 dan tretmana veoma lahko postaju nepušači, jer njihov organizam, jednostavno, odbija da primi sve što je neprirodno i štetno.

Dr. Duvejk nas, pored ostalog, uči kako da pravimo prirodno sirće, obrano kiselo mlijeko, te kako da koristimo pšenično zrnevlje sa ljuskom i slično.

Najvažnije u svemu je da nas primjer dr. Duvejka uči kako treba da se odnosimo prema Kur’anu i na koji način da ga izučavamo. On poziva muslimane, stručnjake za razne oblasti, da pristupe izučavanju Kur’ana s aspekta svoje struke i da otkriju kur’ansku formulu najboljeg riješenja za svaku oblast.

Nadam se da ćemo u spomenutom primjeru naći mnogo šta što ćemo moći primijeniti u svome načinu ishrane i da će to biti dovoljan podstrek za svakog od nas, da napravimo istinski zaokret u svome životu i da Kur’anu damo mjesto koje mu pripada, jer ćemo, samo na takav način, doći do rješenja za sve probleme, te pripremiti konkretne projekte za izlazak iz krize u kojoj se nalazimo.

Napomena: Opširnije o ovom projektu, na arapskom jeziku, vidjeti web-stranicu:

www.nutrioninquran.net.

dr. Zuhdija Adilović

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

 

1-      Fenomen smrti i života, takođe, upućuje ljudski razum na Allahovu, dž.š., neograničenu moć kojom On oživljava i usmrćuje.

Šta je to, ustvari, život? To je nedokučiva tajna u čiju suštinu ne može prodrijeti niko i niko nije u stanju da ga definiše. Sve do čega je čovjek, kada je o tom pitanju riječ, stigao jeste samo tumačenje pojedinih vidova manifestacije života, kao što su pokreti, razvoj i različite funkcije koje pojedini dijelovi organizma obavljaju. Međutim, šta je život? Kako nastaje u živom biću? Zatim, kako se usmjerava ka izvršavanju određenih funkcija u tom biću? Sve je to velika tajna koju ljudi nisu u stanju dokučiti. Uzalud su najveći naučnici svijeta, koristeći se najsavremenijom tehnologijom pokušavali da naprave (stvore) samo jednu jedinu ćeliju, od milijardama milijardi živih ćelija koje se nalaze u stvorenjima koje je Allah stvorio Svojom moći, bez ikakvog sudruga.

2-      Zatim, ljudska nafaka (opskrba) koja čovjeka stalno prati.

Opskrba ljudi, koja se ogleda u vidu kiše koja pada s neba, ili bilja koje raste iz zemlje, ili riba, ptica i ostalih životinja, ili raznih vrsta energije koja pokreće mašine što ih je čovjek konstruisao, kao što su: para, struja, atomska energija, nafta i slapovi vode… Ko sve to daje osim Svevišnjeg Allaha? Allah, dž.š., kaže: ” Opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 58)

3-      Dešavanja u svemiru i u samom čovjeku.

Radost – žalost, smijeh – plač, siromaštvo – bogatstvo, zdravlje – bolest, umiranje – rađanje koje se dešava u svakom trenutku dana i noći… Ko sve to daje, raspoređuje i usmjerava osim Svevišnjeg Allaha koji je stvorio sve što se u kosmosu nalazi?

4-      Nepoznato (gajb) što je u domenu jedino Allahovog, dž.š., znanja.

Čovjek ima veliku želju da spozna gajb (nepoznato), što spada van domena njegove spoznaje. Koliko god truda ulagao na tom polju on ostaje bez uspjeha. Čovek pokušava saznati nešto više o svom budućem životu, o tome šta ga čeka u sljedećoj godini. On nastoji da sazna šta ga čeka za mjesec dana, ili za sedmicu, ili samo sljedeći dan. On nastoji da sazna šta ga čeka bar za jedan sat ili jedan tren u budućnosti, ali to nije u stanju dokučiti, niti saznati da li mu budućnost nosi dobro ili zlo. Ko poznaje gajb (nepoznato) sa svim njegovim detaljima osim Svevišnjeg Allaha koji sve stvara i dobro poznaje ono što je stvorio? Njegovom znanju ne promiče nijedna trunka na nebeisma niti na Zemlji.

Zaista mnoge elementi utječu na ljudsko srce te se ono budi kada je riječ o pitanju priznavanja jednog i jedinog Tvorca Allaha dž.š. U tim momentima čovjek pouzdano zna da Allah postoji, da je Jedan i da mu sudruga nema, da je samo On savršen i svemoguć, da je veličanstven i uzvišen i da ima neograničenu vlast. Tek tada čovjek biva u skladu sa svojom prirodom u kojoj ga je Allah, dž.š., stvorio, a to je najljepši lik. Allah, dž.š., kaže: ” Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.”[1]

Tek tada, čovjek postaje upućeni vjernik s kojim su zadovoljni oni na nebesima i oni na Zemlji. Njegov život na Zemlji, tek tada, biva pun dobrih i korisnih djela, a na onom svijetu njemu pripada Džennet koji je prostraniji od nebesa i Zemlje i zadovoljstvo Allaha dž.š. koje je još veće.

Međutim, čovjekova narav ponekad oboli i doživi krah, te ga odvede u najdublje ponore. Allah, dž.š., kaže: “Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna.[2]

Ponekad ljudska savjest zakaže, te zaboravi Allahove, dž.š., znakove u svemiru i životu. Zaboravi na nadnaravnu moć koja daje nafaku, upravlja dešavanjima i poznaje sve, pa čak i nepoznato.

Uzroci slabljena osjećaja za Allahovim, dž.š., udjelom u svemu što se dešava.

            1 – Ponavljanje prizora: Čovjek se, kada doživljava novo iskustvo, u njega unese svim svojim bićem. Kada određeni prizor vidi prvi put, ili prvi put nešto čuje, ili otputuje u novi grad, ulicu ili stan, on se uključuje svim svojim bićem kako bi upozno sve detalje novog ambijenta i to ima veliki uticaj na njega, jer se radi o nečemu novom. Međutim, kada čovek navikne na određen prizor ili mjesto i kada se to ponavlja, njegova osjetila preko toga prelaze bez veće, ili čak bez ikakve pažnje.

Tako se čovjeku ponekad dešava i u odnosu sa Allahom, dž.š. Čovjek zaboravlja da je Allah tvorac, upravitelj svega, opskrbitelj svih stvorenja i da je On onaj koji život i smrt daje.

Uopće se ne osvrće na brojne znakove u kosmosu.

Ne obraća pažnju na Sunce koje tako jako sija, niti na svjetlost koju tama guta.

Ne primjećuje prelijepi mirisni cvijet sa njegovim očaravajućim bojama.

Ne čuje umiljati glas ptice koja leteći sa drveta na drvo, tako lijepo cvrkuće.

Ne primjećuje ogromnu količinu vode koja, iz oblaka silazi, niti grmljavinu i munju koja se pojavljuje na nebu.

Ne obraća pažnju na dijete koje se rađa, niti čovjeka koji umire.

Ne primjećuje svoju potpunu nemoć pred Allahovom dž.š. odredbom.

2- Zauzetost jelom, pićem i udovoljavanjem strasti: Ponekad čovjekov osjećaj za Allahovu, dž.š., prisutnost slabi zbog zauzetosti ovodunjalučkim trenutnim užicima. To trenutno uživanje čovjeka potpuno odvrati od razmišljanja o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru i pokušaja da se približi Tvorcu svemira i života. Odvrati ga od sjećanja na ahiret, obračun i kaznu, ili nagradu koja ga čeka.

3 – Namjerno izbjegavanje Allahovih, dž.š., naredbi: Čovjekova svijest o Allahu, dž.š., ponekad zataji zbog toga što on jednostavno neće da slijedi Allahove, dž.š., odredbe. On želi da, udovoljavajući svojim strastima, na Zemlji nasilje čini. Želi da pređe granice onoga što je Allah, dž.š., dozvolio, zato što se njegova pohlepa ne može zadovoljiti onim što je Allah, dž.š., dozvolio. Ili želi da druge potčini svojim ličnim interesima i neopravdano zavlada njihovim imecima i životima. Želi da se proglasi bogom na Zemlji kome će ljudi biti pokorni, mimo Allaha, dž.š.

4 – Oholost ga sprečava da bude pokoran i ponizan Allahu.

5 – Opčinjenost trenutnim stanjem: Čovjek ponekad biva opsjednut svojim vlastitim razumom, tijelom, imetkom, ili bilo čime što mu je Allah, dž.š., podario i smatra da je to njegovo, a ne Allahov, dž.š., dar.

Svijest o Allahu, dž.š., slabi i ljudska narav oboljeva zbog jednog od spomenutih razloga, ili zbog neke druge slabosti koja je zadesi, te potpuno zaboravi na Allaha, dž.š., ili nekog drugog smatra Njemu ravnim, ili da taj drugi ima učešća u svemiru i svemu što se dešava, zajedno sa Allahom, dž.š.

U tom slučaju čovjek više nije onakav kakvim ga je stvorio Allah, dž.š., u najljepšem liku, nego sam sebe spušta na najniže nivoe, i njega preuzima šejtan i usmjerava daleko od Allahove, dž.š., upute i Njegovog zadovoljstva.[3]

Međutim, Allah, dž.š., iz svoje milosti, ljude ne ostavlja u zabludi, nego im šalje poslanike koji ih pozivaju uputi i vraćaju Istini.

Allah, dž.š., poslao je Muhammeda, s.a.v.s., kao posljednjeg poslanika da bude opomena svim ljudima do Sudnjega dana. Allah, dž.š., njemu je objavio Kur’an časni koji upućuje na najispravnija rješenja i obavezao se da će ga sačuvati: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”[4] Allah, dž.š., je Kur’an učinio potpunim i u njemu dao sve ono što je potrebno da ljudsku narav vrati u njen pozitivni status i od nje odagna sve natruhe i bolesti. Kur’an je dovoljan da ljudsku narav upozna sa istinama tevhida (jednoćom Stvoritelja), pravom predstavom o Allahu dž.š. koji je stvorio kosmos, koji njime upravlja i koji u svemu tome sudruga nema.

Sada ćemo iznijeti kur’anski metod upućivanja ljudske naravi i odvraćanja od raznih stranputica u koje zapadne.

KUR’ANSKI METOD UPUĆIVANJA LJUDSKE NARAVI I ODVRAĆANJA OD RAZNIH STRANPUTICA U KOJE ZAPADNE

Ako dobro promotrimo Kur’an časni, a naročito ajeta i poglavlja koja obuhvataju akaidske teme, ustanovit ćemo da Kur’an koristi razna sredstva i metode kojima pojašnjava islamsko vjerovanje i upozorava na nepravilnosti u koje ljudi zapadaju kada njima zavlada džahilijjet koji ih odvodi od Allahove, dž.š., upute. Zatim, Kur’an nastoji da spomenutim sredstvima i metodama učvrsti ispravno vjerovanje i da produbi njegov uticaj na čovjeka u svakodnevnom životu.

Kur’an se na tom planu koristi sljedećim sredstvima:

1 – Upućivanje ljudske svijesti na razmišljanje o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru i uklanjanje zaborava koji se desi zbog ponavljanja prizora. U tom smislu Kur’an govori o veličini svemira i izvanrednoj preciznosti po kojoj funkcioniše. Zatim, o fenomenu smrti i života, opskrbi svih stvorenja, dešavanju svega, Allahovoj, dž.š., neograničenoj moći i Allahovom sveobuhvatnom znanju koje se odnosi i na gajb (čovjeku nedokučivo). Sve to Kur’an čini na izuzetno efikasan način, tako da čovjek sve to prihvata kao da se s time prvi put susreće i da sve to prvi put vidi. Tako se cjelokupno njegovo biće unese u te istine i činjenice i shvata da je Allah, dž.š., jedini tvorac i da se samo Njemu čovjek može klanjati.

2 – Upućivanje ljudskog razuma na razmišljanje o Allahovim, dž.š., stvorenjima, kako bi shvatio da sve što postoji ima svoga tvorca i da cjelokupan kosmos govori o neminovnoj činjenici da je njegov tvorac samo jedan i da taj tvorac nema saučesnika u pružanju opskrbe i upravljanju stvorenjima. Sve to smo već istakli, ali ovaj put ne oslanjajući se na osjećaj i savjest, nego prije svega na razumsko, logičko razmišljanje. Evidentno je da su ta dva metoda veoma bliska i slična, te da se međusobno prepliću u brojnim kur’anskim ajetima u kojima se Kur’an podjednko obraća ljudskoj savjesti i ljudskom razumu.

3 – Sučeljavanje čovjeka s činjenicom da se on, prilikom nedaće, obraća isključivo Allahu i ostavlja sve sudruge, da bi bez ikakva razloga na to potpuno zaboravio odmah nakon prestanka opasnosti. To je činjenica koju čovjek često zaboravlja, zato ga Kur’an na nju podsjeća kako bi ispravio svoj odnos prema Allahu i ostao u ispravnom vjerovanju.

4 – Demantovanje svih vidova neispravnosti u koje zapadaju oni koji ne slijede Allahovu uputu, razumskim dokazima ili putem ljudske savjesti koja sve to priznaje i prihvata. Zatim, pojašnajvanje činjenice da sve te neispravnosti nemaju nikakva valjana utemeljenja.

5 – Stalno podsjećanje na Allahovu, dž.š., neograničenu moć i njegovu veličinu kako bi se ljudsko srce potpuno predalo i pokorilo Njemu.

6 – Stalno podsjećanje na činjenicu da je Allah, dž.š., uz čovjeka: da ga vidi, prati i da će ga na Sudnjem danu nagraditi ili kazniti za djela koja je činio na ovom svijetu. Zatim, ukazivanje na činjenicu da Allah, dž.š., sve zna i da njegovo znanje obuhvata svaku sitnicu na Zemlji i u kosmosu, te da njemu nije skriveno ništa od ljudskih djela, čak ni ono što ljudi taje, i još skrivenije od toga.

7 – Stalno podsjećanje na Allaha, dž.š., kako u blagostanju i rahatluku, tako i u teškoći i nedaći. Čovjek je dužan, ukoliko se nađe u dobru, da se sjeti Onoga koji mu je podario to dobro i da Mu zahvali, a ukoliko se nađe u neprilici, dužan je da strpljivo podnese Allahovu, dž.š., odredbu i da se Njemu obrati za otklanjanje poteškoće u kojoj se našao.

8 – Isticanje istinitih događaja koji učvršćuju iman, spominjući poslanike i njihov sabur i upornost u podnošenju nedaća, a zatim konačnu pobjedu koju su na kraju izvojevali uz Allahovu, dž.š., pomoć, za razliku od oholih nevjernika koje je Allah, dž.š., na kraju uništio.

9 – Prikazivanje lika vjernika kroz privlačne osobine i nagradu koja ga čeka, a lika nevjernika kroz odvratne osobine i kaznu koja ga, na Sudnjem danu, čeka.

U nekoliko sljedećih poglavlja govorit ćemo o tim sredstvima uz nešto više komentara i pojašnjenja.

KUR’AN I LJUDSKA SAVJEST

Rekli smo da ljudska savjest blijedi i slabi usljed ponavljanja određenih prizora, te zaboravlja njihovu stvarnu poruku. Zaboravlja Allahovu, dž.š., nedokučivu snagu zato što je čovjek navikao na prizor smjene dana i noći, na Sunce i Mjesec, oblake i kišu, bilje i zelenilo… Ti prizori više ne izazivaju njegovu savjest i ne potiču njegova osjetila na činjenicu da je sve to rezultat Allahovog, dž.š., djelovanja, Onog Koji je Veliki tvorac, Upravitelj svega, Mudri, koji se odlikuje svim svojstvima savršenstva i koji se izdvaja kao jedini tvorac i stvoritelj.

Kur’an svojom fascinirajućom metodom otklanja tu koprenu koja prekriva ljudsko srce i slabi njegov osjećaj. Kur’an izlaže dokaze Allahovog, dž.š., djelovanja u svemiru tako upečatljivo da ljudsku savjest budi, kao da se radi o sasvim novom prizoru koji čovjek prvi put vidi. Kada se ljudska savjest probudi i saživi sa dotičnim prizorom i kada se pokrenu ljudska mašta i osjećaji, tada dolazi kur’anska poruka koja upućuje na to da iza svih prizora stoji Allahova, dž.š., nadnaravna moć i da je sve to djelo Svevišnjeg. Zato je nužno obožavati samo Njega – Svevišnjeg i Moćnog i izbjegvati svaki vid ibadeta bilo kome drugom mimo Njemu.

Na tako lijep i živopisan način Kur’an govori o:

1 – Prizorima iz svemira koji ukazuju na njegovu ogromnu veličinu, ali istovremeno i savršenu preciznost

2 – Fenomenu života i smrti, sa pojedinačnim detaljima nastanka i razvoja života kod biljnog i životinjskog svijeta

3 – Fenomenu opskrbe svih živih bića

 4- Fenomenu dešavanja svega, bilo da se radi o globalnim dešavanjima u svemiru, ili o dešavanjima u vezi sa užom čovjekovom sredinom.

5 – Allahovom, dž.š., sveobuhvatnom znanju koje se odnosi čak i na gajb (za čovjeka nepoznato).

Nakon svakog od tih primjera stalno se ponavlja upozorenje da je tvorac svega spomenutog Allah, dž.š., da je jedino On dostojan da mu se ibadet čini, da se samo Njemu sa zebnjom obraćamo, samo na Njega oslanjamo i samo u Njega uzdamo.

Sada ćemo navesti nekoliko primjera za svaku od prethodnih tema, iako se one međusobno prepliću u mnogim kur’anskim ajetima.

 

1 – ALLAHOVI, DŽ.Š., ZNAKOVI U SVEMIRU

“On spušta s neba vodu koju pijete i kojom se natapa rastinje kojima stoku napasate; On čini da vam pomoću nje raste žito, i masline, i palme, i grožđe, i svakovrsni plodovi – to je, zaista, dokaz za ljude koji razmišljaju; On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene, – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju – i svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara, – to je, doista, dokaz ljudima koji pouku primaju. On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili. On je po Zemlji nepomična brda pobacao da vas ona ne potresa, a i rijeke i puteve da se ispravno usmjeravate, i putokaze, a i po zvijezdama se oni upravljaju. Pa da li je onda Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se! Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[5]

Navedeni ajeti ističu pojedine Allahove, dž.š., znakove u svemiru na način koji budi uspavanu ljudsku savjest koja je oslabila zbog ponavljanja istih prizora. Oni skreću čovjekovu pažnju na određene aspekte koje je on, možda, zaboravio, ili ih uopće do tada nije primjećivao. Kada ih spozna ili ih se ponovo prisjeti, ti detalji postaju za njega potpuno novi i on na njih gleda na potpuno novi način koji prije nije bio prisutan, tako da se njegova svijest ponovo budi i njegovi osjećaji aktiviraju.

Čovjek čija je svijest zatajila vidi vodu koja se s neba spušta, ali ne primjećuje da se ta voda pojavljuje i u vidu izvora, rijeka i bunareva iz kojih ljudi i životinje piju. S druge strane, on pije vodu do koje lahko dođe, a zaboravlja da se ta voda nije slučajno našla u zemlji, nego da ju je Allah, dž.š., Svojom moći spustio s neba u vidu kiše, po strogo određenim zakonima koje je postavio u svemiru i po kojima se kreću oblaci i kiša pada. Kur’anski tekst upozorava na te dvije velike istine riječima: ” On spušta s neba vodu koju pijete i kojom se natapa rastinje kojim stoku napasate…” Istovremeno, ovaj ajet upućuje ljudsku svijest na činjenicu da i bilje raste posredstom te vode. Nakon tih saznanja, kiša koja pada više nije samo uobičajeni prizor koji se ponavlja bez ikakve veze sa Allahom, dž.š., nego se padanje kiše čvrsto povezuje sa Alahovom, dž.š., moći, što direktno utječe na jačanje imana i ponašanje čovjeka u svakodnevnici, čvrsto ubijeđen da sve blagodati koje uživa jesu djelo Svevišnjeg i Svemogućeg Allaha.

Sljedeći ajeti nastavljaju spominjanjem raznih vrsta bilja, počevši od svega što klija i raste, zatim maslina, palmi i grožđa, pa do “svakovrsnih plodova.”

Kur’anski metod spominjanja pojedinih vrsta pojedinačno, a samo usputno i indirektno ukazivanje na ostale vrste, podstiče ljudsku maštu da zamišlja sve te «ostale» vrste koje nisu spomenute na osnovu onih koje su detaljno opisane. Na taj način se udružuju ljudska savjest i njegova mašta u dočaravanju određenog prizora, dajući mu nove elemente koji ga oživljavaju, tako da to više nije onaj prizor koji se stalno ponavlja i za koji je ljudska savjest izgubila osjećaj.

Spomenuti ajeti govore potom o smjeni dana i noći, o Suncu, Mjesecu i zvijezdama. Sve su to prizori koji su uobičajeni i pred kojima zataji ljudska svijest zbog njihovog konstantnog ponavljanja. Međutim, Kur’an u tom kontekstu spominje jednu novinu koja u potpunosti mijenja čovjekov pogled na te pojave i čini ih tako interesantnim kao da se dešavaju prvi put. Allah, dž.š., kaže: “On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene.”

U ovom slučaju noć, dan, Sunce, Mjesec i zvijezde nisu samo uobičajene pojave u kosmosu na koje je čovjek potpuno navikao i koje su izgubile svoju ulogu u ukazivanju na njihovog Tvorca. Naprotiv, to su ovaj put, stvorenja potpuno pokorna Allahu, dž.š. Nema sumnje da je to novo značenje potpuno promijenilo uobičajenu sliku o tim nebeskim tijelima kao zasebnim i potpuno neovisnim u svojim kretanjima. Naprotiv, ta nebeska tijela samo izvršavaju strogo naređene radnje kojima ih je zadužio Svevišnji. Zato njihovo konstantno kretanje nije automatsko samo po sebi, kako se to čini ljudskoj savjesti koja je zatajila. Naprotiv, to su efikasna kretanja koja imaju svoj strogo određeni cilj. Svaki djelić tog kretanja, noću ili danju, predstavlja izvršavanje samo jednog dijela zadatka kojim ih je zadužio Svevišnji Allah, a koji će trajati sve dok On ne odredi raspad postojećeg sistema na dan obećani.

Uz to, Allah, dž.š., podsjeća na Svoje blagodati prema ljudima kada kaže: “On čini da se noći i danom koristite.” Evidentno je da je opći kontekst kompletnog poglavlja u svjetlu podsjećanja čovjeka na Allahove, dž.š., blagodati prema njemu, kako bi se njegova savjest probudila i usmjerila ka zahvali Allahu, dž.š., na Njegovim neizmjernim blagodatima, i ostala usmjerena isključivo Njemu Jednom i Jedinom.

Nastaviće se …

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović

 

[1] Et-Tin, 4.

[2] Et-Tin, 4-6.

[3] Imam Muslim prenosi hadis u kome je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ” Naredio mi je Allah, dž.š., da vas poučim onome čemu je On mene ovog trenutka poučio. Allah, dž.š., je rekao: “Ja sam sve svoje robove stvorio u čistoj vjeri (hunefa), ali njima dođu šejtani i odvedu ih od njihove vjere. Oni im zabrane ono što sam im Ja dozvolio i narede da Mi pripisuju druga za što nikakva dokaza nemaju.”

[4] El-Hidžr, 9.

[5] En-Nahl, 10-18

ASHABI ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S., ZVIJEZDE KOJE NE GUBE SJAJ

Zuhdija Adilović

ASHABI ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S., ZVIJEZDE KOJE NE GUBE SJAJ

Sažetak

Uloga i značaj časnih ashaba u dostavi i širenju islama je velika i značajna. Upravo zbog toga oni su zauzimali posebno mjesto u svim generacijama muslimana. Muslimani našeg podneblja su od samog dolaska islama na naše prostore, izražavali, a i danas izražavaju/gaje veliki respekt i poštovanje prema toj najčasnijoj i najodabranijoj generaciji muslimana. Takav odnos prema časnim ashabima potkrijepio sam kur’anskim ajetima i vjerodostojnim hadisima Poslanika, s.a.v.s., s ciljem da se ta praksa nastavi i ne uvaže pokušaji pojedinih frakcija i sekti da taj stav, na razne načine, kod naših muslimana poljuljaju.
Jedno od značajnih pitanja, koje je danas veoma aktuelno kada su u pitanju ashabi, jeste i odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno. Ovim radom pokušao sam predstaviti istinski odnos jednih prema drugima. Taj odnos se zasnivao na islamskom bratstvu i posebnom uvažavanju porodice i potomaka Poslanika, s.a.v.s. To se jasno vidi iz kur’anskih ajeta i mnogobrojnih hadisa. Također, naveo sam historijske činjenice koje potvrđuju izuzetno korektan odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno, kao što je međusobno nadijevanje istih imena i slično.
Nadam se da ću ovim skromnim radom doprinijeti afirmaciji kulture Ehli-bejta i ashaba koji su muslimanima današnjice itekako potrebni kako bi prevazišli mnoge međusobne nesuglasice i nesporazume koji rezultiraju nejedinstvom i slabljenjem muslimanskog ummeta.

Uvod

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom Svemilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Neka je Salavat i selam onome ko je poslan kao milost svim stvorenjima. Salavat njemu i njegovoj časnoj i čestitoj porodici, njegovim vrlim ashabima i svima onima koji ga slijede do Sudnjega dana.
Allah, dž.š., Svojom mudrošću i pravdom odlikovao je Svoja
stvorenja jedne nad drugim. Najbližim Sebi učinio je najčasnija i najuzvišenija stvorenja, tako je Arš nad kojim se nadvisio učinio među najvećim stvorenjima, a Džebraila učinio najvećim i najčasnijim melekom. Allah je među ljudima odabrao najbolje i najčasnije da obave najčasniju zadaću. To su poslanici i vjerovjesnici koje je poslao ljudima da im pojasne Uputu i propise. Zatim je među poslanicima i vjerovjesnicima odabrao najboljeg i najčasnijeg među njima, Muhammeda b. Abdullaha, s.a.v.s., kao svog najbližeg miljenika. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allah, dž.š., odabrao je Kinane od potomaka Ismailovih, a.s., a Kurejš od Kinane, a od Kurejša potomke Hašimove, a od potomaka Hašimovih mene.“ (En-Nevevi, 1392. H.:6077)
Allah, dž.š., je Svome Poslaniku odabrao najbolje ashabe (drugove) kako bi mu pomogli u najtežoj ulozi i najčasnijoj misiji, dostavljanju ove vjere i njenoj implementaciji kao primjer svim ljudima. Abdullah b. Mes’ud, r.a., je rekao: „Allah je pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje, te ga odabrao za sebe i učinio ga prenosiocem svoje upute. Zatim je pogledao u srca ljudi nakon Muhammeda i vidio da su srca njegovih ashaba najbolja, te ih je učinio njegovim pomagačima koji će se žrtvovati na putu njegove vjere. Zato je ono što muslimani vide dobrim i kod Allaha dobro, a ono što oni vide lošim i kod Allaha loše.“ (Ahmed, bez godine izdanja:3600)
Još veća počast ukazana je Poslaniku, s.a.v.s., tako što je
Allah, dž.š., blagoslovljenim učinio njegovo potomstvo i sve što je vezano za njih.
Jedan od pokazatelja naše ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.s., jeste i naša želja da se upoznamo s njemu najbližim društvom koje
je Allah, dž.š., odabrao i posebno pripremio za tu ulogu. Oni su bili
njegovi iskreni pomagači u dostavljanju vjere što širem krugu ljudi.
Ovdje je veoma važno istaći da termin „ashabi“ obuhvata porodicu Poslanika, s.a.v.s., i sve ashabe koji su živjeli u njegovo vrijeme, povjerovali u njega i s njime se sretali. Velikim naporom i požrtvovanošću časnih ashaba zajedno s Poslanikom, s.a.v.s., uspostavljena je neprobojna utvrda islama.
I pored toga što je uloga ove časne generacije muslimana
naglašena u samom Kur’anu i hadisima, mnogim muslimanima danas neophodno je više saznanja o njihovim životima kako bi uvidjeli da je tajna njihovog uspjeha upravo u tome što su bili jedinstveni i čvrsto vezani jedni za druge uz duboko poštovanje i uvažavanje. Značaj te najodabranije generacije muslimana seže i do danas, jer mi u razumijevanju vjere itekako uvažavamo ono što su oni kazali i protumačili.
Prva generacija muslimana predstavlja najbolji primjer
implementacije islama u društvenoj zajednici i rješavanja društvenih problema. Nažalost, danas pojedine frakcije i sekte koriste određene, pogrešno protumačene događaje iz života ashaba za potpirivanje međusektaških sukoba muslimana.
Zato je itekako potrebno istaći pozitivnu stranu tog perioda i širiti kulturu ashaba i Ehli-bejta kojom se mogu prevazići mnogobrojni problemi kojima su muslimani današnjice opterećeni.

Ko se smatra ashabom?

Islamska ulema razilazi se po pitanju definicije ashaba. Najpoznatija od njih je sljedeća: „Ashabom se smatra svaki musliman koji je vidio Poslanika, s.a.v.s., makar na momenat i umro kao musliman.“ Ovo mišljenje zastupa imam Ahmed, El- Buhari i svi muhaddisi, kako to navodi En-Nevevi. (En-Nevevi,
1392. H.:1/36)
Tabekatus-sahabe (kategorije ashaba po zaslugama)
1. Prvi muslimani koji su primili islam u Mekki, kao što su
Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija i drugi.
2. Učesnici prisege u Darun-nedwe. Kad je Omer, r.a.,
primio islam, odveo je Poslanika, s.a.v.s., do vijećnice (Darun-nedwe) gdje mu je jedna grupa Mekelija dala prisegu na pokornost.
3. Muhadžiri u Habeše (Etiopija).
4. Učesnici na prisegi el-akaba el-ulaa.
5. Učesnici na prisegi el-akaba es-sanija.
6. Prvi muhadžiri koji su stigli Poslanika, s.a.v.s., dok je bio u mjesto Kuba’, prije ulaska u Medinu i izgradnje džamije.
7. Učesnici bitke na Bedru.

8. Muhadžiri koji su došli u Medinu između Bedra i
Hudejbijje.
9. Učesnici u prisegi er-Ridwan na Hudejbijji.
10. Muhadžiri koji su došli u Medinu između Hudejbijje i
Fetha.
11. Muslimani koji su primili islam na dan Osvajanja Mekke
(Feth).
12. Djeca koja su vidjela Poslanika, s.a.v.s., na dan osvajanja
Mekke i na Oprosnom hadždžu.
Naravno, ova podjela ashaba na tabekat je relativna, jer ima ashaba koji ne spadaju ni u jednu od spomenutih, kao što su naprimjer ashabi koji su učestvovali u bici na Hendeku, Hudejbiji, Hajberu i sl. Također, jedan ashab se može svrstati u više spomenutih tabekata.
Rezultati razvrstavanja ashaba po tabekatima su:
 raspoznavanje onih koji su imali ista imena i nadimke,
 prepoznavanje mursel hadisa od hadisa sa spojenim senedom,
 određivanja vremenskog perioda suhbeta, što nam pomaže da damo prednost nekom od hadisa koji su kontradiktorni. (El-Askalani, 1328. H.)

Prava ashaba i naše obaveze prema njima

 Voljeti i poštovati ih, te se o njima pozitivno izražavati.
 Iskreno svjedočiti da je generacija ashaba najodabranija
generacija muslimanskog ummeta, odnosno najbolja
generacija koju je čovječanstvo ikada imalo.
 Vjerovati da je razumijevanje islama na osnovu njihovih tumačenja štit muslimanima od novotarija, zabluda i smutnji.
 Dati svoj doprinos u upoznavanju s njima i afirmaciji njihovih biografija.
 Braniti ih od onih koji ih napadaju ili pokušavaju da ih, ili neke od njih, ukaljaju.
 Usaditi ljubav prema njima u srca naših mlađih naraštaja,
kako bi ih istinski zavoljeli i zadržali respekt prema njima.

To bismo mogli detaljnije pojasniti kroz nekoliko sljedećih tačaka:

1. Imati iskren odnos prema njima svojim srcem i jezikom.

Ibn Tejmijje kaže: „U osnove vjerovanja ehli sunneta vel- džema’ata spada iskren i korektan odnos, srcem i jezikom, prema ashabima, r.a., kao što ih je Allah, dž.š., opisao riječima: Oni koji poslije njih dolaze – govore: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!“ (Kur’an, El-Hašr, 10) (Ibn Tejmijje, 1426. H.:3/152-156)
Na taj način mi se pokoravamo riječima Poslanika, s.a.v.s.:
„Nemojte grditi moje ashabe! Tako mi Allaha, kada bi neko od vas
udijelio zlata koliko brdo Uhud, ne bi dosegao ni pola onoga što su
oni učinili.“ (Ibn Bettal, 1420. H.:3673)

2. Prihvatiti sve ono što se navodi u Kur’anu i hadisu o njihovim vrlinama i stepenima.

U osnove vjerovanja ehli sunneta vel-džema’ata spada i prihvatanje svega što se prenosi u Kur’anu, sunnetu i konsenzusu vezano za vrline ashaba i njhove odlike. Tako dajemo prednost onima koji su se borili za islam i udjeljivali svoj imetak za njega prije Hudejbijje, nad onima koji su to činili poslije. Dajemo prednost muhadžirima nad ensarijama. Vjerujemo da je Allah, dž.š., rekao učesnicima na Bedru, a bilo ih je tri stotine i nešto:
„Radite što god hoćete, Ja sam vama oprostio.“ (El-Buhari:4890)
Zatim, da neće ući u vatru niko od učesnika u prisegi ispod Drveta, kao što nas je obavijestio Poslanik, s.a.v.s. Allah, dž.š., je zadovoljan njima i oni Njime, a bilo ih je više od 1400. Svjedočimo da će u Džennet svako onaj za koga je to kazao Poslanik, s.a.v.s., kao što su deseterica kojima je obećan Džennet, Sabit b. Kajs b. Šemmas i drugi adhabi. (Ibn Tejmijje, 1426. H.:3/153)
Volimo Ehli-bejt, porodicu Poslanika, s.a.v.s., pridržavajući se vasijjeta Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: „Allahom vas opominjem da budete dobri prema mojoj porodici, Allahom vas opominjem da budete dobri prema mojoj porodici!“ (Muslim:
2408) Također je kazao Abbasu, svome amidži, nakon što mu se požalio da neki od Kurejšija grde sinove Hašimove: „Tako mi Allaha, oni neće biti vjernici sve dok vas ne budu voljeli radi

Allaha i zato što ste moj rod.“ A zatim je dodao: „Allah, dž.š., odabrao je sinove Ismailove, a među njima Kenane, a među Kenanama Kurejševiće, a među Kurejševićima sinove Hašimove, a među sinovima Hašimovim mene.“ (Muslim:1795)
Volimo i poštujemo supruge Poslanika, s.a.v.s., majke svih
iskrenih vjernika. Vjerujemo da će one biti njegove supruge i na ahiretu, naročito Hatidža, r.a., majka većine njegove djece, prva koja je u njega povjerovala, pomogla mu u njegovoj misiji i uživala veliko mjesto kod njega. Zatim iskrena i kćerka Iskrenog, r.a., za koju je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prednost Aiše nad ostalim ženama je kao prednost potkriže nad ostalom hranom.“ (El-Buhari:3443; Muslim:2446)

3. Neupuštanje u polemiku oko nemilih događaja koji su se desili među njima.

Između ostalih naših obaveza prema ashabima jeste i ne polemizirati o nemilim događajima koji su se desili među njima i ne dozvoliti da svojim riječima, na bilo koji način, omalovažimo bilo koga od njih.
Ibnu Tejmijje navodi da među temelje vjerovanja ehli sunneta
vel-džema’ata spada i neupuštanje u polemiku oko onih događaja u kojima je došlo do razlaza među ashabima, pa kaže: „Ehlu sunne vel-džema’a smatraju da su mnoge od predaja koje govore o nemilim događajima među ashabima lažne, neke od njih su doživjele prepravke dodavanjem ili oduzimanjem i iskrivljavanjem. A kada je riječ o vjerodostojnim predajama po tom pitanju, mi njima tražimo ispriku i smatramo da je svako od njih postupio po svom idžtihadu, neko bio u pravu, a neko pogriješio. Istovremeno ne smatramo da su oni sačuvani od velikih i malih grijeha, nego je moguće da pogriješe. Međutim, oni su imali toliko dobrih djela i zasluga da zaslužuju da im se oprosti ukoliko nešto i pogriješe. Njima se opraštaju grijesi koji se ne bi oprostili onima poslije njih, upravo iz razloga što imaju toliko dobrih djela i zasluga koje drugi ne mogu doseći. Poslanik, s.a.v.s., kazao je da su oni najbolja generacija i da je pregršt onoga što je neko od njih udijelio veća od brda Uhuda koje udijeli neko iz generacija poslije njih. Napokon, ukoliko je neko od njih učinio neki grijeh, sigurno se pokajao, ili učinio dosta dobrih djela kojima je taj grijeh neutralisao te mu je oprošten, ili će mu biti oprošten šefa’atom Poslanika, s.a.v.s., koji će se najprije zauzimati za njih, ili je poslije toga iskušan nedaćama na ovom svijetu kojima će otkupiti počinjeni grijeh. Ukoliko je to tako s očitim grijesima, kako je tek onda sa stvarima u kojima su postupili po svom idžtihadu, pa ukoliko ispravno postupe imaju dvije nagrade, a ukoliko pogriješe imaju jednu, a greška im se prašta.
Isto tako, ono na čemu se zamjeri pojedinim od njih jeste neznatno u odnosu na njegove zasluge i dobra djela koja je učinio, kao što su: vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika, džihad na njegovom putu, hidžra, pomoć Poslaniku, s.a.v.s., znanje i mnogobrojna dobra djela koja je učinio. Ko detaljno prouči njihove biografije sigurno će doći do neospornog saznanja da su oni najbolji ljudi koje je Allah, dž.š., stvorio nakon poslanika i da se bolji od njih nikada nisu, niti će se pojaviti u ljudskom rodu, te da su oni najbolja generacija ovog ummeta koji je, opet, najodabraniji i najčasniji ummet kod Allaha.“ (Ibn Tejmijje, 1426. H.:3/154)
Mi smo dužni da po pitanju razlaza koji se desio među ashabima zadržimo pozitivno mišljenje o njima i da čuvamo svoje nijjete tumačeći ta dešavanja. To zbog toga što je svako od njih učestvujući u neredima koji su se među njima desili imao svoje viđenje i tumačenje toga. A dužni smo da o njima dobro mislimo zbog svega što su prije toga uradili i bili najiskreniji pomagači Poslanika, s.a.v.s., a po islamskom učenju, onaj ko po svom mišljenju postupi pa pogriješi, ima opravdanje i nagradu kod Allaha.
Ovdje moram pojasniti još jednu veoma važnu činjenicu kada
je ova tema u pitanju: ne smijemo izgubiti iz vida da su postojale tajne ruke koje su djelovale iza zastora kako bi ta dešavanja usmjeravale u pravcu nereda i smutnji, kako bi raspirile vatru razdora i spriječile svaku priliku za razboritost, preispitivanje, sporazum i pomirenje. To je bilo očito i dobro poznato u ratu koji se desio između Alije, r.a., i vojske okupljene oko deve. Oni su se već bili gotovo dogovorili, pa se odjedanput desilo nešto što je sve to poremetilo i raspalilo vatru rata. Poznata je uloga jevreja Abdullaha b. Sebe’a u neredima koji su završili ubistvom h. Osmana, zatim neredima koji su se desili za vrijeme Alije, r.a.
Sljedeća važna činjenica u ovom kontekstu jeste: ashabi, iako su pali pod utjecaj smutnji, ili su u njih bili nesvjesno uvučeni, imali su toliko zasluga, kao što je džihad, iskrenost, žrtva na Allahovom putu i sl., da će im to pomoći kod Allaha, dž.š. Upravo to je naglasio Poslanik, s.a.v.s., Omeru, r.a., kada je rekao za Hatiba b. Ebi Belte’u: „Pusti me da mu glavu odsiječem!“ nakon što je pokušao obavijestiti stanovnike Mekke o napadu Poslanika, s.a.v.s., upravo kada je Poslanik, s.a.v.s., nastojao da to izvede u potpunoj tajnosti i da ih iznenadnim napadom prisili na predaju i izbjegne veće gubitke. Tada mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Polahko, o Omere! Otkud ti znaš da Allah, dž.š., nije pogledao u
srca učesnika bitke na Bedru i rekao: ‘Radite što god hoćete, ja sam vama oprostio!’“ (El-Buhari:2845) To je potpuno ispravna logika, jer se ne smije zanijekati sve što je čovjek u svome životu učinio zbog jedne greške koju je napravio. Nema čovjeka koji ne griješi, kao što nema sablje koja ne promaši.
Sljedeća činjenica ogleda se u odgovoru pravednog halife,
Omera b. Abdul Aziza, r.a., kada je upitan o neredima koji su se desili među ashabima i koji su rezultirali krvoprolićem: „To je krv od koje je Allah, dž.š., očistio naše ruke, pa nemojmo njome prljati naše jezike.“ (Ebu Nuajm, 1405. H.:9/114) Ova njegova izreka jasno upućuje na to da nije potrebno čačkati po toj prošlosti koja je teška i bolna, kad nas je Allah, dž.š., već sačuvao od učešća u njoj. Allah, dž.š., kaže: Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Kur’an, El-Bekara, 134) (El-Kardavi,
2004:29-30)
Imam Zehebi je kazao zlatne riječi po ovom pitanju u kojima stoji: „Govor suparnika, ukoliko smo došli do zaključka da je rezultat zavisti i netrpeljivosti, neće se uzimati u obzir, niti će se prenositi, nego sakriti, kao što je kazano za sukobe među ashabima, r.a. Nažalost, još se nešto od toga prenosi u spisima i djelima, iako većina tih predaja nemaju ispravan sened ili su čak izmišljene. Zato ono što se nalazi pred nama na tu temu i što posjeduje naša ulema treba sakriti i u potpunosti odstraniti kako bi se srca očistila i ispunila ljubavlju prema ashabima. Obaveza je takve vijesti sakrivati od običnog svijeta i šireg kruga uleme. Isčitavanje takvih predaja može se odobriti istinskom i iskrenom alimu koji je daleko od pristrasnosti, ali pod uslovom da im svima istigfar čini. Tome nas uči Allah, dž.š., riječima: Oni koji poslije njih dolaze – govore:
„Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri
pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!“ (Kur’an, El-Hašr, 10) Ashabi imaju toliko zasluga i dobrih djela da su dovoljna da im se oprosti ono što su greškom učinili. Međutim, mi ne spadamo u one koji pretjeruju u veličanju bilo koga od njih, niti tvrdimo da je bilo ko od njih nepogrešiv. Mi smatramo da su jedni među njima bolji od drugih, a da su Ebu Bekr i Omer, r.a., najbolji, zatim ostali od deseterice kojima je obećan džennet, te Hamza, Dža’fer, Mu’az, Zejd, supruge Poslanika, s.a.v.s., majke pravovjernih i njegove kćeri, zatim učesnici bitke na Bedru, a zatim najbolji među ostalima kao što su: Ebu Derda’, Selman el-Farisi, Ibn Umer i ostali učesnici prisege Ridvan, za koje je Allah, dž.š., u Kur’anu kazao: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i
mudar. (Kur’an, El-Feth, 18-19),2 zatim svi muhadžiri i ensarije,
kao što je Halid b. Velid, El-Abbas, Abdullah b. Amr, zatim svi ostali koji su se družili s Poslanikom, s.a.v.s., s njim u borbu išli, hadž obavili i od njega hadise slušali. Allah, dž.š., bio zadovoljan svima njima i svim sahabijkama koje su hidžru učinile, ili ga u Medini dočekale, kao što je hašimijka Ummu Hani’ i ostale sahabijke. (Ez-Zehebi, bez godine izdanja:10/92)

Obaveznost poštovanja i ljubavi ashaba (Ferid, bez godine izdanja:5)

Ashabi su najbolja generacija i najodabraniji među muslimanima. Oni su najbolji muslimani nakon Poslanika, s.a.v.s. Mi smo dužni da ih poštujemo i volimo, ističući Allahovo zadovoljstvo njima i stavljajući ih na mjesto koje im, kao takvim, pripada. Ljubav ashaba je obaveza svakog muslimana i dokaz imana i bliskosti Allahu, dž.š., a mržnja ashaba je nevjerstvo i zabluda, jer su oni nosioci ove vjere i samim time svako omalovažavanje njih jeste omalovažavanje vjere. Oni su nam vjeru prenijeli iskreno i odgovorno, čistu kakvu su je preuzeli od Poslanika, s.a.v.s., pronijeli su je diljem svijeta za manje od četvrt stoljeća. Allah, dž.š., je pomoću njih oslobodio mnoge krajeve, tako da je veliki broj ljudi u skupinama ulazio u ovu vjeru.
Kur’an i sunnet upućuju na obaveznost slijeđenja poštovanja i ljubavi ashaba i na to da je ljubav prema njima dokaz imana. Allah, dž.š., kaže: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima… (Kur’an, Et-Tewba, 71) Pošto je neosporan iman ashaba u Poslanika, s.a.v.s., a Kur’an i sunnet potvrđuju da su oni najbolji vjernici, ljubav i poštovanje prema njima jeste dokaz imana onoga ko se tako prema njima odnosi. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Znak imana je ljubav ensarija, a znak nifaka je mržnja prema njima.“ (El- Buhari:17)
Puno je citata koji govore o ovome, daleko bi nas odvelo da ih sve citiramo, ali prilika je da spomenemo čime iskrena ljubav ashaba rezultira na ovom i budućem svijetu, što pobuđuje našu želju da to ostvarimo.
Onaj ko voli ashabe, na ovom svijetu će biti pobjednik i dobitnik, kako u Kur’anu stoji: Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti. (Kur’an, El-Maida, 56) Ibn Kesir tumačeći ovaj ajet kaže: „Svako onaj ko je zadovoljan prijateljstvom i zaštitom Uzvišenog Allaha, Njegova Poslanika i vjernika, uspjet će i na ovome i na vječnom svijetu i bit će pomognut i na ovom i na vječnom svijetu.“ (Ibn Kesir, 2002:374)
Jedan od rezultata ljubavi ashaba je nada u proživljenje u njihovom društvu, jer je Poslanik, s.a.v.s., kazao, kako stoji u hadisu kojeg prenosi Abdullah b. Mesu’ud: „Došao je neki čovjek Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: ‘O Allahov poslaniče, šta kažeš za čovjeka koji voli svoj narod, a nije im se priključio?’ Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Čovjek je s onima koje voli.’“ (El-Buhari:5817; Muslim:2963)
Zato su se ashabi Poslanika, s.a.v.s., nastojali približiti
Allahu, dž.š., ljubavlju Ebu Bekra i Omera, to su smatrali svojim
najboljima djelima i nadali se najvećoj nagradi kod Allaha za njih.
Imam Buhari prenosi od Enesa b. Malika da je neki čovjek upitao Poslanika, s.a.v.s., o Sudnjem danu, pa je rekao: „Kada će nastupiti Sudnji dan?“ Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „A šta si ti za njega pripremio?“ On reče: „Ništa drugo, osim što volim Allaha i Njegova Poslanika.“ Poslanik, s.a.v.s., tada reče: „Ti si s onima koje voliš.“ Enes b. Malik kaže: „Ništa nam nije bilo draže od riječi Poslanika, s.a.v.s., ‘Ti si sa onima koje voliš.’“ Zatim, Enes reče:
„Ja volim Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera, i nadam se da ću
biti s njima zbog svoje ljubavi prema njima, iako nisam svojim
djelima dokučio njihova djela.“ (El-Buhari:3485)
Jedan čovjek je rekao Mu’afiju b. Imranu: „Gdje je Omer b. Abdul Aziz u odnosu na Muaviju?“ On se naljutio i rekao: „Niko se ne može porediti s ashabima Poslanika, s.a.v.s.! Muavija je njegov drug (ashab), njegov zet, pisar i povjerenik Objave…“ Imam Malik veli: „Poslanik, s.a.v.s., odgajatelj čovječanstva pomoću kojeg nas je Allah, dž.š., uputio i učinio ga milošću svim svjetovima, noću je izlazio do mezarja El-Beki’, dovu im činio i tražio oprost grijeha za njih. To mu je naredio Allah, dž.š., a Poslanik, s.a.v.s., nama je naredio da ih volimo i poštujemo i da se suprotstavimo onima koji se njima suprotstavljaju.“ (El-Kadi, bez godine izdanja:2/56)

Termin alu vel ashabu

Kada ulema govori o onima koji su bili s Poslanikom, s.a.v.s., i upotrebljava termin ashabi, to svakako podrazumijeva i Alul-bejt i prenošenje predaja i propisa od Poslanika, s.a.v.s., zajedno s ostalim ashabima.
Oni su upotrebljavali ovaj termin zato što je on općenitiji i obuhvata sve one koje je Allah, dž.š., počastio društvom s Poslanikom, s.a.v.s. Alul-bejt ili Ehli-bejt je termin kojim se, pored suhbeta, označava još jedna uža počast koja se odnosi samo na porodicu Poslanika, s.a.v.s. Termin ashab obuhvata svakog vjernika iz porodice Poslanika, s.a.v.s., koji je živio u njegovo vrijeme, a ima članova porodice Poslanika, s.a.v.s., koji su došli poslije njega, nisu ga vidjeli i ne spadaju u ashabe.
Tako je za vjernika muslimana velika čast ako se kaže da je bio ashab, a ta počast je još veća ako je iz porodice-potomstva Poslanika, s.a.v.s. To je velika čast, zato što njegovo porijeklo vodi do Poslanika, s.a.v.s., i što vjernici stalno salavat donose na njih svaki put kada se salavat donese na Poslanika, s.a.v.s.
Posebna počast jeste i učešće u bici na Bedru i davanje
prisege na Hudejbiji. To su velike odlike tim ljudima kod Allaha.
Naravno, počašćen je i onaj od ashaba ko je primio islam
prije osvajanja Mekke i učestvovao u bitkama za islam. Sve su to posebne počasti kojima je Allah, dž.š., darovao svoje robove na ovom svijetu, kako bi postigli Njegovo zadovoljstvo. Iako smo svjesni ovih termina, preporučuje se stalno ponavljati el-alu vel- ashabu, kako bi se stalno obnavljala naša ljubav prema toj časnoj porodici.
Ovdje ću samo spomenuti da u porodicu Poslanika, s.a.v.s., Alul-bejt, spadaju svi oni kojima je zabranjena sadaka iz porodice Dža’fer, Akil, Abbas i Ali, zatim majke pravovjernih, supruge Poslanika, s.a.v.s., na osnovu jasnog kur’anskog teksta. Ova definicija je važna kako ne bismo nekome ko je stvarno zaslužuje tu počast uskratili, ili nekoga ko to ne zaslužuje uvrstili u nju.
Također, definicija termina ashab je neophodna da bismo mogli utvrditi koji hadis zaista doseže do Poslanika, s.a.v.s., a koji ne, što je veoma važno u određivanju stepena vjerodostojnosti hadisa. S druge strane, spoznaja da je neko ashab nas obavezuje da se prema njemu korektno odnosimo, s ljubavlju i poštovanjem

Odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno

Koliko su međuljudski odnosi ashaba s Poslanikom, s.a.v.s, i njegovom porodicom bili na zavidnom nivou govori i činjenica da su se međusobno tazbinski vezali. Tako je Poslanik, s.a.v.s., oženio h. Aišu, kćerku Ebu Bekra i h. Hafsu, kćerku Omera, Allah, dž.š., bio zadovoljan svima. Isto tako, Poslanik, s.a.v.s., svoje kćerke je udao za drugog od četverice pravednih halifa: h. Rukajju za Osmana, r.a., a nakon njene smrti, za njega je udao h. Ummu Kulsum. Kćerku Fatimu, r.a., udao je za Aliju, r.a. (Ali ibn Ahmed et-Temimi, 2011:8)

Međusobno nadijevanje imena

Malo je poznato da je Alija, r.a., osim Hasana i Husejna, imao i sinove Omera, Ebu Bekra i Osmana, a posljednja dvojica bili su na Kerbeli i pali su kao šehidi.
Alija je nadjenuo sinu ime Ebu Bekr i njegov sin Hasan nadjenuo je jednom sinu ime Ebu Bekr, a drugom Omer, a Omerom je nazvao svog sina i Husejn, drugi Alijin sin.
Dakle, imena najbliskijih Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba: Ebu
Bekr, Omer i Osman nadijevali su članovi Alijine porodice i njegovi potonji potomci više od šest generacija. Musa el-Kazim, koji je šesta generacija Alijinih, r.a., potomaka, dvojici je svojih sinova nadjenuo imena Ebu Bekr i Omer.
Naravno, mnogo je primjera gdje su pripadnici Ehli-bejta iskazivali svoje iskreno bratstvo i ljubav prema ashabima. Oni su znali kakvo poštovanje i koju veličinu zaslužuju ashabi, bili muhadžiri ili ensarije, a nadijevanje imena djeci jeste samo jedan oblik njihove ljubavi prema ashabima. Znali su da je to ustvari i revanš za prijateljstvo njihovog djeda, plemenitog Poslanika, s.a.v.s., kojem su ashabi bili najbliskiji prijatelji.
Navest ćemo još neke primjere. Dža’fer es-Sadik nadjenuo je
svojoj kćerki ime Aiša, također i Musa el-Kazim, Alija er-Rida i Alija el-Hadi. Svi su oni potomci Alije ibn Ebu Taliba, r.a., a El- Hadi je deveta generacija nakon njega. Dakle, nadijevanjem imena Aiša samo su dokazali svoju ljubav prema majki pravovjernih, Poslanikovoj supruzi Aiši, r.a. (Ali ibn Ahmed et-Temimi,
2011:14)
Postoje još mnogobrojne rodbinske veze i mnoga imena koja
svjedoče o iskrenoj ljubavi i bratstvu koje je vladalo između Ehli- bejta i ashaba. Ovakvim se naučnim činjenicama najbolje može odgovoriti zlonamjernim orijentalistima i smutljivcima koji su željeli muslimane zaraziti klevetama da su veze između Ehli-bejta i ashaba bile zasnovane na mržnji i neprijateljstvu. A Allah zna da to nije istina.

Zaključak

Uloga i značaj ashaba u dostavi i širenju islama je velika i značajna. Iz tog razloga ashabi su zauzimali posebno mjesto u svim generacijama muslimana. Muslimani našeg podneblja su od samog dolaska islama do danas gajili veliki respekt i poštovanje prema toj časnoj i naodabranijoj generaciji muslimana. U ovom radu sam takav odnos prema ashabima potkrijepio kur’anskim ajetima i vjerodostojnim hadisima Poslanika, s.a.v.s., s ciljem da se ta praksa nastavi i ne uvaže pokušaji pojedinih frakcija i sekti da taj stav, na razne načine, kod naših muslimana poljuljaju.
Jedno od značajnih pitanja, koje je danas veoma aktuelno kada su u pitanju ashabi, jeste i odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno. Ovim radom pokušao sam predstaviti istinski odnos jednih prema drugima koji se bazirao na islamskom bratstvu i posebnom uvažavanju porodice i potomaka Poslanika, s.a.v.s. To je se jasno vidi iz kur’anskih ajeta i mnogobrojnih hadisa. Također, naveo sam historijske činjenice koje potvrđuju izuzetno korektan odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno, kao što je međusobno nadijevanje istih imena i slično.
Nadam se da ću ovim skromnim radom doprinijeti afirmaciji
kulture Ehli-bejta i ashaba koja je muslimanima današnjice itekako potrebna kako bi se prevazišle mnoge međusobne nesuglasice i nesporazumi koji rezultiraju nejedinstvom i slabljenjem muslimanskog ummeta.

Literatura

1. Al-Askalani, A. (1328. H) El-Isaba fi temjizi es-sahaba. Kairo: Matbe’atu es-seade.
2. Ebu Nu’ajm, I. (1405. H) Hiljetul evlija’. Bejrut: Daru el-kitab el- arabi.

3. El-Dževzijje (1405. H) Zadul me’ad fi hedji hajril ibad. Bejrut: Muessesetu er-risale.
4. El-Kadi, I. (bez godine izdanja) Eš-Šifa’ bi ta’rifi hukuki el-mustafa.
Bez mjesta izdanja: Daru el-fikr.
5. El-Karadavi, J. (2004) Kejfe nete’amelu me’a et-turasi vet-temezhubi
vel ihtilafi. Kairo: Mektebetu Vehbe.
6. En-Nevevi, M. (1392. H) El-Minhadž šerh Sahihi Muslim b.
Hadždžadž. Bejrut: Daru ihja’ et-turas el-arabi.
7. Er-Rifa’i, M. N. (2002) Tefsir Ibn-Kesir. 2. izd. Sarajevo: Visoki
saudijski komitet za pomoć BiH.
8. Et-Temimi, A. (2011) Ehli-bejt i ashabi u ljubavi i srodstvu.
Sarajevo: Almabarrah.
9. Ez-Zehebi, Š. (bez godine izdanja) Sijer e’alami en-nubela’. Bejrut: Muessesetu er-risale.
10. Ferid, A. (bez godine izdanja) El-Fevaidu el-bedi’a. Kairo: Darul
Erkam.
11. Ibn Bettal, A. (1420. H) Šerh Ibn Bettal ala Sahih el-Buhari. Rijad: Mektebetu er-Rušd.
12. Ibn Hanbel, A. (bez godine izdanja) Musned Imam Ahmed. Kairo: Muessesetu Kurtuba.
13. Ibn Tejmijje, T. A. (1426. H) Medžmu’u fetava ibn Tejmijje. Daru el-
Vefa.

Professional article

THE COMPANIONS OF THE PROPHET (S.A.W.S.), STARS THAT DO NOT LOSE THEIR SHINE

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Abstract

The role and significance of honourable companions in spreading Islam is great and significant. That is exactly why they have had a special place for all generations of Muslims. From the very arrival of Islam to this area, Muslims have showed great respect for the most honourable and chosen generation of Muslims. I have supported that relation towards honourable companions with Qur’anic verses and authentical hadiths of the Prophet (s.a.w.s.), with the aim for that practice of respect to last and to dismiss attempts of some fractions and sects to shatter that attitude.
One of important issues which is very common today is a relation of companions towards Ahl al-Bayt and vice versa. This paper is an attempt to present their true relation. The relation was based on Islamic brotherhood and on special respect for the family and descendents of the Prophet (s.a.w.s.). That is clearly seen in Qur’anic verses and numerous hadiths. Also, I have mentioned historical facts that confirm a proper relationship of companions towards Ahl al-Bayt and vice versa, like having the same names and similar to that.
I hope that this humble paper will be a contribution to
affirmation of culture of Ahl al-Bayt and companions that Muslims greatly need today in order to put aside many disagreements and misunderstandings which result in disunity and weakening of the Muslim ummah.

Keywords: companions, Ahl al-Bayt, human relations, the Qur’an, hadith

TURSKA NA PUTU KA VRHU ISLAMSKE MISLI NA ARAPSKOM JEZIKU

Fenomen Turska sve češće je tema raznih studija i istraživanja najeminentnijih stručnjaka na Istoku i Zapadu. “Iznenadan” povratak Turske kao regionalne sile na svjetsku scenu pokrenuo je mnoga pitanja i pokazao neispravnost brojnih teorija koje su tvrdile da vjera u savremenom društvu neće imati značajniju ulogu. Nema sumnje da su islamski džemati u Turskoj bili veoma važni u preodgoju turske nacije i, od baštinika velike historijske slave koji su gotovo stoljeće bili uskraćeni da budu ponosni na sebe i svoje vrijednosti, ponovo postali narod koji je, ne samo ponosan na svoju slavnu prošlost, nego i narod koji na najefikasniji način uspijeva da spoji tradiciju i modernost, nauku i vjeru, ekonomiju i moral, globalno i lokalno… te tako otkrije i drugima pokaže tajnu uspjeha u svim vremenima, pa i u našoj savremenosti, naizgled vremenu bezizlaza, bremenitoj ogromnim problemima.

Moju pažnju privukao je jedan turski časopis na arapskom jeziku koji teži da okupi najistaknutije islamske mislioce današnjice i uključi ih u sveislamski civilizacijski projekat s ciljem da ummet povrati mjesto koje mu pripada na svjetskoj pozornici i pomogne drugim narodima i nacijama da uspješno savladaju prepreke koje se čine nesavladivim.

Redovno čitam časopis Hira i svaki put se oduševim sadržajem tekstova čiji su autori eminentni stručnjaci za oblast islamske misli iz cijeloga svijeta, počevši od nadaleko poznatog turskog misionara i velikana Fethüllaha Gülena, pa do najpoznatijih mislilaca s arapskog govornog područja.

Ovaj put odlučio sam se za prijevod izvanrednog teksta dr. Fuada el-Bennaa, koji me je toliko fascinirao da se nisam mogao oduprijeti želji da ga podijelim s čitaocima na našem jeziku. Tekst je pisan izuzetno visokim stilom, s dosta riječi koje imaju sličan jezički sastav a potpuno različito značenje, tako da ga je bilo poteško prevesti i dočarati čitaocu na bosanskom jeziku.

Nadam se da i mi muslimani u BiH možemo mnogo toga naučiti iz ovog vrijednog teksta i okrenuti se istinskim izazovima i pravim vrijednostima kao odgovorima na njih, umjesto sitnošićardžijskih interesa koji nas, Bošnjake, sprečavaju da naprvimo bilo kakav civilizacijski pomak.

NEKE KOMPARACIJE I PARALELE ISLAMSKOG CIVILIZACIJSKOG PROJEKTA

Dr. Fuad el-Benna

Svako razuman složit će se da muslimanski ummet u posljednjim stoljećima slabi, što ga je dovelo do potpune marginalizacije i, u proteklom stoljeću, spustilo na samo začelje civilizacijske povorke čovječanstva. Nekoliko posljednjih desetljeća muslimanski ummet doživljava preporod kojim pokušava povratiti civilizacijski uspon po kome je bio poznat u prošlosti i koji se od njega očekuje u budućnosti.

Ovaj rad sadrži nekoliko komparacija i paralela koje odrażavaju povezanost forme sa suštinom u procesu formiranja civilizacijskog projekta prosperiteta kojim će muslimanski ummet uspjeti stići do mjesta koje mu pripada na svjetskoj civilizacijskoj pozornici.

POTREBA ZA MISAONIM NAOČALAMA

Da bi islamski civilizacijski projekat prešao iz četverougla emocionalnog buđenja u područje razumskog preporoda on mora posjedovati odgovarajuće misaone naočale koje će mu omogućiti da razlikuje boje i da napravi razliku između stvari identičnih po izgledu, a različitih po značenju, kako bi njegovi koraci bili čvrsti i odluke ispravne, naročito u odnosu prema idžtihadu, pluralizmu, te drugom i drugačijem.

U okviru idžtihada moraju se razlikovati dostignuća razuma od posrnuća strasti, blagodati razboritog razmišljanja u okvirima šerijatskih istina i prirodnih zakona koji dovodi do obnove od iskušenja prepuštanja strastima bez ikakvih jezičkih i fikhskih pravila koje odvode u propast.
Mora se napraviti razlika između prepreka koje sprečavaju razum da uopće razmišlja i granica koje ga  usmjeravaju prilikom promišljanja i pokušaja obnove kako bi se čovjek oslobodio negativnih uticaja i strasti, te koncentrisao na pojavni,  a ne na skriveni svijet.

Mora se napraviti razlika između blagodati  Svetog teksta i propasti slijepog slijeđenja ljudskih rješenja koja su odavno zastarjela i prevaziđena i koja ne nude nikakav pomak na putu izlaska iz ovovremene zaostalosti. Vjera je od Boga i prema tome apsolutna, a prakticiranje vjere je ljudski produkt i, samim tim, nešto što je relativno. Isto tako, potrebno je razlikovati odanost vjeri od okamenjenosti u vjeri. Odanost je naređena, a okamenjenost zabranjena, iako je razlika između njih u slovima (na arapskom jeziku) mala, ali je u značenju ogromna.

Na polju islamskog pluralizma potrebno je napraviti razliku između mnoštva mišljenja i mnoštva opredjeljenja, između mnoštva programa i mnoštva koncepata i između mnoštva raznolikosti koje se dopunjavaju i mnoštva različitosti koje se međusobno uništavaju. Prvo spada u kategoriju promjenjivog i tu je pluralizam poželjan i pohvalan, a drugo zadire u područje nepromjenjivog i tu je razlaz neprihvatljiv. Pluralizam u području nepromjenjivog je nedopustiv jer širi razdor, tjera slogu i potpiruje uzroke razlaza, a uništava ono što doprinosi slozi.

Na polju odnosa prema (civilizacijski) drugome, na čelu sa Zapadom koji danas predvodi civilizacijsku povorku čovječanstva, islamski civilizacijski projekat mora napraviti razliku između međucivilizacijskog susretanja i kulturološke okupacije, između preuzimanja tehnologije i uvoza ideologije, između tolerancije i popuštanja. Prvo je vrlina, a drugo mahana, po šerijatskom, razumskom i realističkom rezonu.

Potrebno napraviti i razliku između dozvoljenog okorištavanja drugim i između zabranjenenog podaništva drugom, između željenog napretka i pokuđene modernosti, između naređenog napredovanja i zabranjenog zaostajanja, između poželjne dobrote i zabranjene potčinjenosti.

SKLAD IZMEĐU BOŽANSKIH (UNIVERZALNIH) VRIJEDNOSTI I UVAŽAVANJA UZROČNO-POSLJEDIČNIH ZAKONITOSTI

Aktivnost koja donosi korist u životu na ovome svijetu, kao sredstvo za postizanje vječnog užitka na onom, kako nas uči uzvišeni islam, od nas zahtijeva da uskladimo svoje ovodunjalučke aktivnosti s ahiretskim, jer u islamu nema razdvajanja vjere i života, niti odvajanja dunjaluka od ahireta.
Da bismo postigli efikasnost u umijeću života, moramo raditi na izgradnji jake volje u slučaju pojedinca, i jake organizacije u slučaju društva. Moramo imati jaku volju za misionarstvom, ali i za organizacijom države. Uspješan musliman mora biti nježan kao svila, a čvrst kao čelik, kako bi s onima koji žele mir sarađivao kao golub, a s onima koji žele rat bio kao sablja.

Musliman se mora upustiti u proučavanje hemije umjesto alhemije i mora  upotrijebiti nauku kako bi dosegnuo najveći mogući stepen ljudske savršenosti. On mora napraviti kvalitetan spoj između jasnoće vizije i čistoće tesavufa i raditi, istovremeno, na prečišćavanju duše i tijela. Mora raditi na sticanju moralnih vrlina, ali i na sticanju imetka, te da u svojoj ličnosti spoji radinost i pobožnost.

U takvom nastojanju musliman mora krenuti s pozicije citata Kur’ana i dragulja mudrosti, da se potrudi u preodgoju srca i tijela, da se pridržava Poslanikovih, s.a.v.s., sunneta i prirodnih (sunena) zakona. On mora postići raskošnost života koja spaja revoluciju mišljenja s bogatstvom zikra, tanahnost duše s postojanošću organa, obavljanje namaza Stvoritelju s konstantnim vezama s Njegovim stvorenjima, ukrašavanje vanjštine s usavršavanjem nutrine.

Efikasan musliman je onaj koji radi na osnovu znanja i svoja djela uspijeva uskladiti sa sugestijama misli. On, u formiranju svoje ličnosti, spaja umijeće davanja prednosti prioritetima s vještinom proizvodnje alatki, usklađuje naobrazbu sa stručnošću, nastoji iz svake prilike izvući ono što je korisno, pa čak ako se radi i o prisustvu nekoj proslavi i veselju.

Istinski vjernik spaja objavu i razum i time dobija kompas koji ga usmjerava ka ispravnom mišljenju i korektnim postupcima. On pravi balans između misli i jela, između hrane ibadetom i jelom i gradi psihičku stabilnost dubinom imana, a fizičku – preciznošću u radu. Podjednako brine i o čvrstini građevina i o čvrstini savjesti, kao i u slučaju truda pri organizovanju vjerskih obreda, ali i truda s ciljem ujedinjenja naroda. On se neprestano bavi paljenjem svjetiljki, bez obzira da li su to svjetiljke upute ili svjetiljke uz put, jer mu razumijevanje života omogućava uspostavu šerijata i na putevima.

Istinski vjernik efikasno pravi razliku između konstruktivnog odnosa prema ideologiji i tehnologiji, pa ga možemo sresti tamo gdje se čisti duša, kao i na naftnim poljima. On ne posustaje u vlastitom pročišćenju, kao što ne prestaje prečišćavati naftu od svega što se u njoj nalazi. Ima ga i na polju znanstvenog odgoja, ali ga ima i u funkciji jačanja emocionalnog naboja. On ne pravi razliku između čuvanja kur’anskih sura i čuvanja utvrda ummeta, jer osjeća da je stalno na prvoj odbrambenoj liniji, bilo da se radi o politici, ekonomiji, pedagogiji, sociologiji, kulturi ili vojnoj odbrani.

Istinski vjernik efikasno gradi život i izgrađuje Zemlju tako što podjednako vodi brigu o podizanju džamija i univerziteta, škola i brana, minartea i dimnjaka, iskorištavanju mihraba i poljoprivrednog zemljišta, izgradnji minareta koji streme u visine i aerodroma s kojih se leti u visine, unapređivanju zakona i projekata…

Tajna efikasnosti vjernika je u tome što se njegov ibadet odvija u mihrabu života, a ne samo u mihrabu namaza. On ne pravi razliku između unapređenja u primjeni šerijata i unapređenja u procesu proizvodnje. Vjernik ne pravi razliku između objekata za namaz i silosa za žitarice, niti između stubova u džamijama i stubova za prenos električne energije. On gori od želje za Stvoriteljem, ali i od želje da ispuni tržne centre robom koja je potrebna Stvoriteljevim stvorenjima.

Vjernik pomno čuva svoj svakodnevni vird, ali isto tako pomno pazi na (evrad) arterije svoga tijela i tako pravi balans između duše i tijela, ujedinjuje formu sa suštinom i ne ostavlja prostor za masnoće gafleta i holestelor neurednosti u svome životu. Ako se, ipak, pojave, on ih otapa zikrom i istigfarom.
Istinski vjernik ponosan je na jezik Kur’ana i zato vodi računa o jezičkim pravilima i odbrani od kulturološke okupacije, isto kao što vodi računa o vojnim bazama i odbrani od vojne okupacije. On se trudi da izvede pravilne jezičke konstrukcije, baš kao što se trudi da iz nafte izvede njene derivate, podjednako gleda na jezičare i misionare, jer jezik je jedna od najvažnijih poluga svake nacije u civilizacijskom usponu, naročito kada je riječ o jeziku Kur’ana.

Vjernik je čvrsta i zdrava ciglu u civilizacijskom zidu ummeta, jer on vodi brigu o svakoj poluzi i svakom kanalu koji ovaj ummet može dovesti do civilizacijskog uspona, bilo da se radi o vodenim kanalima koji sprovode vodu do isušene zemlje, ili satelitskim kanalima koji dostavljaju glas islama do svake kuće na zemaljskoj kugli kako bi se ostvarilo predskazivanje Poslanika, s.a.v.s., koji to nagovještava.  Prije svega, tu su duhovni kanali koji, poput treptaja oka, prenose iskrene dove mu’mina do Sidretul-muntehaa.

Vjernika zanima izgradnja brodova koji će ploviti, bilo da se radi o morskim ili svemirskim brodovima i ne pravi razliku između njih i lađa za spas od Allahove kazne. Ne pravi razliku, u tom području, između izgradnje avionosača i formiranja pilota koji lete prema Svevišnjem uz pomoć dva krila: krila nauke i krila iskrenosti. On ne pravi ni razliku između proizvodnje prekookeanskih raketa i strelica koje prodiru u nebeske sfere. On neprestano radi na usavršavanju baza za lansiranje spomenutih raketa i popravci srca iz kojeg se šalju spomenute strelice.

TRASIRANJE PUTA ZA SVEOBUHVATNI PREPOROD

Da bismo stigli do vrha civilizacijskog napretka potrebno je dobro pripremiti već trasirani put u tom pravcu, koristiti neophodne povode i preduslove, ono što spada u najvažnije prioritete, a ne nešto što je sporedno. Dostava islama do razuma i srca ljudi zahtijeva od misionara i pedagoga da krenu od postojećeg stanja ka stanju koje žele postići,  što podrazumijeva davanje prednosti olakšanju nad otežavanjem, privlačenju nad plašenjem, promovisanju dobra nad zabranjivanjem zla i sl. Uz sve to, treba širiti kulturu savjetovanja i razumijevanja, a sustezati se od svih vidova sramoćenja i grđenja. Savjetnici moraju ostati samo da’ije (misionari), a ne kadije. U dodiru s narodom moraju biti iskrene tolerantne daije, a ne stroge i žestoke kadije.

Radi napretka islamskog civilizacijskog projekta musliman mora spojiti uže svojih misli s rijekom obnove i isušiti ustajalu močvaru slijepog slijeđenja. Dakle, neophodno je podići zastave tefkira razmišljanja, a da bismo to mogli moramo spustiti zastave tekfira (proglašavanja muslimana nevjernicima).
Allah nam je riječima: “O vjernici stupite u islam svi..” (El-Bekara, 208.), naredio da u islam uđemo na sva njegova vrata.  Da bi se ostvarila sveobuhvatnost islama, potrebno je srezati nokte sveobuhvatnosti koja parira Allahu, dž.š., tj. Njegovim božanskim svojstvima u različitim sferama života. Radi ostvarivanja sveobuhvatnog džihada u životu muslimana potrebno je dati priliku idžtihadu u svim naukama, u svim oblastima. Ističući osobenosti islama potrebno je voditi računa o specifičnostima ostalih naroda i uvažiti njihove pozitivne društvene odlike, jer ne postoji kontradiktornost između osobenosti islama i specifičnosti naroda.

Sveobuhvatnost islama od muslimana zahtijeva da svoj ibadet iznese iz mihraba namaza u mihrab života. Da bi se to desilo, on se mora osloboditi okova običaja i biti svjestan da je u stalnom vrtlogu ibadeta i ostalih radnji u različitim prilikama: “Reci: ‘Zaista namaz moj, i obredi moji, i život moj i smrt moja pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162.) Zato se on nada Allahovoj nagradi za svoje jelo, baš kao što se nada nagradi za post, za šutnju kao i za govor, za spavanje kao i za noćni ibadet, za smijeh kao i za plač, za radost kao i za žalost, za bogatstvo kao i za siromaštvo, za raskoš kao i za oskudicu, za uživanje u blagodatima kao i za sabur u nevoljama…
Kur’an nas uči da je Svevišnji Allah iskušao Svoga poslanika Sulejmana, a.s., vlašću i bogatstvom, kao što je iskušao Musaa, a.s., ugnjetavanjem i progonstvom, a Muhammeda, s.a.v.s., svim spomenutim.

DOKAZ USPJEHA ZAHTIJEVA PRIMJENU ISLAMSKIH ODREDBI

Da bi ummet povratio mjesto koje mu pripada, mora iskoristiti svoje potencijale kao poluge pomoću kojih će stići do mjesta gdje će potvrditi svoje postojanje i prisutnost u civilizacijskom prostoru. Međutim, potvrda postojanja zahtijeva primjenu islamskih propisa u raznim sferama života: politici, ekonomiji, moralu, zakonodavstvu… U svemu tome treba se pridržavati naredbi, a kloniti se zabrana.

Kada to uradi, ummet je onda praktično potvrdio jednoću Stvoritelja u svome životu i time ostvario svoje jedinstvo.

Jer, nema jedinstva bez jednoće, kao što nema suverenosti bez osobenog mjesta za Kosmičkog Suca u zakonodavstvu i uredbama.

Naravno, povratak islama na mjesto koje mu pripada neće se ostvariti čudima, nego vanrednim naporima ljudi koji izlaze iz mihraba namaza kako bi radili na izgradnji života. To su junaci koji moraju biti rođeni, iako je mnoštvo virusa koji uništavaju reproduktivnu sposobnost muškaraca i ostavljaju ih spolno nemoćnim.

Da bismo uspostavili državu koja će primjenjivati islam i suditi po njemu, moramo jačati da’vetska zdanja čiji će sinovi dobro poznavati islamske propise, znati da ih ugrade u svoj svakodnevni život i vješto ih promovišu svojim ponašanjem. Zaista je uspostava Allahove države u srcima i djelima najveća garancija njene uspostave u životu ljudi.

Nijedno društvo nije u stanju da izgradi jake temelje za napredak sve dok se ne oslobodi maglovitosti koju praktikuju tirani, bilo na idejnom ili političkom planu, bez obzira pripadali oni vjerskoj ili svjetskoj vlasti. Niko ne smije zaboraviti da apsolutna istina pripada samo Allahu. Zato nema isključivosti i isključivih stavova u odnosu prema onima koji se pripisuju islamu, osim ukoliko se to ne odnosi na kategoričke odredbe u vezi s kojima je ummet saglasan i koje su uvrštene u osnovna i poznata pitanja vjere.

Na kraju, nije dobro zaboraviti na krajnji ishod sakupljanja imetka. Treba se čuvati od pada s visine pri izgradnji Zemlje na dno obožavanja dunjaluka i čuvati se pokliznuća s vrha formalnog ophođenja prema ljudima u nizine površnosti pogleda, čime se dopire samo do forme, a zapostavlja suština i daje prednost imenima, a ne sadržaju.

Analizirajući dešavanja, ne smijemo miješati opreznost i teorije o zavjeri. Ujedno, moramo biti svjesni opasnosti skoka s tumačenja na pravdanje i opasnosti od okupiranja trenutnim na račun onoga što slijei, ili okretanja od sadašnjosti prema prošlosti.”

Iz časopisa Hira

Preveo: prof.dr. Zuhdija Adilović