VOLIMO ASHABE RESULULLAHA, S.A.V.S., – zato što ih voli Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Dokaz za to je pohvalan govor o njima u Kur’anu. Allah, dž.š., kaže:

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…” (Et-Tevbe, 100) Poslanik, s.a.v.s, je rekao:

قَالَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرُكُمْ قَرْنِي ثُمَّ الَّذِينَ يَلُونَهُمْ *

“Najbolje je moje stoljeće, a zatim oni koji ih slijede…”[1]

Istinu je rekao Ibn Mes’ud hvaleći ih riječima:

عَنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ مَسْعُودٍ قَالَ إِنَّ اللَّهَ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ فَوَجَدَ قَلْبَ مُحَمَّدٍ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَاصْطَفَاهُ لِنَفْسِهِ فَابْتَعَثَهُ بِرِسَالَتِهِ ثُمَّ نَظَرَ فِي قُلُوبِ الْعِبَادِ بَعْدَ قَلْبِ مُحَمَّدٍ فَوَجَدَ قُلُوبَ أَصْحَابِهِ خَيْرَ قُلُوبِ الْعِبَادِ فَجَعَلَهُمْ وُزَرَاءَ نَبِيِّهِ يُقَاتِلُونَ عَلَى دِينِهِ فَمَا رَأَى الْمُسْلِمُونَ حَسَنًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ حَسَنٌ وَمَا رَأَوْا سَيِّئًا فَهُوَ عِنْدَ اللَّهِ سَيِّئٌ *

“Zaista je Allah, dž.š, pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba, te načinio vezirima Svoga Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru. Zato je kod Allaha lijepo ono što muslimani smatraju lijepim, a što oni smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno.”[2]

Zatim, ashabi su se borili zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s, na Allahovom, dž.š., putu protiv svih neprijatelja isključivo radi Allaha, dž.š., uzdizanja Njegove riječi i promovisanja Njegove vjere. Oni su se borili protiv plemena koja su se odmetnula, sve dok ih nisu ponovo vratili u islam. Zatim su se borili protiv nevjernika ehli-kitabija sve dok nisu dokinuli obožavanje krsta. Zatim su se borili protiv Perzijanaca sve dok nisu dokinuli obožavanje vatre. Postigli su konsenzus u slučaju bilježenja i prenošenja Kur’ana; postupili onako kako to Allah, dž.š., od njih traži i nastavili put Poslanika, s.a.v.s., u dostavi njegovog šerijata. Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put. Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon poslanika?

Što se tiče nemilih događaja koji su se među njima deslili, moramo to shvatiti kao njihove dobronamjerne stavove (idžtihad) a za idžtihad se ne odgovara iako bude pogrešan. Međutim, ko je bio u sporu sa nekim od četverice prvih halifa sigurno je pogriješio u svom stavu.

NE PRETJERUJEMO U LJUBAVI PREMA IKOM OD NJIH. – Tj. mi ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kom od njih, ko što su to učinile šije[3] koje su prekoračile granicu. Allah, dž.š., kaže:

“Reci: – O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome…” (El-Maide, 77) Prekomjerna ljubav prema bilo kome od njih jeste pretjerivanje u vjeri. Poslanik, s.a.v.s., je rekao Aliji, r.a:

يهلك فببك اثنان مبغض مفرط و محب مفرط

“Dvojica će zbog tebe nastradati; onaj koji te bude previše volio i onaj koji te bude previše mrzio.”[4]

Pretjerivanje, uz to, neminovno vodi na stranputicu, kao što su kršćani uradili iz ljubavi prema Isa, a.s., sinu Merjeminu, do te mjere da neki tvrde da je on božanskog porijekla, drugi da je Božiji sudrug, treći da je Božiji sin. Isto tako su učinile neke rafidije među šijama iz ljubavi prema Aliji, r.a.

NE ODRIČEMO SE NIJEDNOG OD NJIH. Kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ  اللَّهَ اللَّهَ فِي أَصْحَابِي لَا تَتَّخِذُوهُمْ غَرَضًا بَعْدِي فَمَنْ أَحَبَّهُمْ فَبِحُبِّي أَحَبَّهُمْ وَمَنْ أَبْغَضَهُمْ فَبِبُغْضِي أَبْغَضَهُمْ وَمَنْ آذَاهُمْ فَقَدْ آذَانِي وَمَنْ آذَانِي فَقَدْ آذَى اللَّهَ وَمَنْ آذَى اللَّهَ كان النار به أولىُ *

“Pazite na moje ashabe! Pazite na moje ashabe! Nemojte ih, poslije mene, uzeti za metu (napada), jer onaj ko ih je zavolio zavolio ih je zbog ljubavi prema meni, a onaj ko ih zamrzi, zbog mržnje prema meni ih je zamrzio. Onaj ko njih uvrijedi, kao da je mene uvrijedio, a onoga ko mene uvrijedi, kao da je Allaha uvrijedio, a onaj ko Allaha uvrijedi za njega je Vatra najpreča.”[5]

MRZIMO SVAKOG KO IH MRZI I KO IH LOŠIM SPOMINJE. – Jer je mržnja prema njima mržnja prema vjeri, zato što su oni žrtvovali svoje živote i svoje imetke za ljubav Allaha i Poslanika i za podršku vjeri.

SAMO IH DOBRIM SPOMINJEMO, – zato što su oni najbolji u ovom ummetu i prvaci u vjeri.

LJUBAV PREMA NJIMA JE IMAN, VJEROVANJE I DOBROČINSTVO. – Jer, to Allah, dž.š., od nas traži i potvrda je vjerovanja u ono sa čime je došao Poslanik, s.a.v.s., od Allaha, dž.š.

MRŽNJA PREMA NJIMA JE NEVJERSTVO, LICEMJERSTVO I NASILJE – Zato što je mržnja prema njima rezultat licemjerstva i lošeg ubjeđenja. Neprijateljstvo prema njima predstavlja neprijateljstvo prema vjeri, što je nevjerstvo i nasilje.

TVRDIMO DA HILAFET POSLIJE RESULULLAHA, S.A.V.S, PRIPADA NAJPRIJE EBU BEKRU ES-SIDDIKU, PO VRIJEDNOSTI I PREDNOSTI NAD CIJELIM UMMETOM, – zato što je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

و الله ما طلعت الشمس على أفضل من أبي بكر

“Tako mi Allaha, sunce nije obasjalo vrednijeg od Ebu Bekra!”[6] i zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

عَنْ حُذَيْفَةَ رَضِي اللَّه عَنْه قَالَ كُنَّا جُلُوسًا عِنْدَ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ إِنِّي لَا أَدْرِي مَا بَقَائِي فِيكُمْ فَاقْتَدُوا بِاللَّذَيْنِ مِنْ بَعْدِي وَأَشَارَ إِلَى أَبِي بَكْرٍ وَعُمَرَ *

“Ugledajte se na dvojicu iza mene: Ebu Bekra i Omera.”[7]

Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., za vrijeme bolesti rekao:

ادعي لي عبد الرحمن بن أبي بكر لأكتب لأبي بكر كتابا لا يختلف عليه ثم قال معاذ الله أن يختلف الممؤمنون في أبي بكر

“Pozovi mi Abdurrahmana b. Ebu Bekra da napišem oporuku za Ebu Bekra oko koje neće biti nikakva razlaza.” Zatim je rekao: “Utječem se Allahu od toga da se vjernici raziđu u vezi sa Ebu Bekrom.”[8] Znači: ostavio je pisanje oporuke, oslanjajući se na to da će ga Allah, dž.š., odabrati za to i da će se vjernici jednoglasno složiti u slučaju Ebu Bekrovog imameta poslije Poslanikove, s.a.v.s., smrti.

Isto tako slučajevi postavljanja Ebu Bekra za imama umjesto Poslanika, s.a.v.s., su poznati, a postignut je i konsenzus ashbaba u vezi sa slijeđenjem Ebu Bekra.

ZATIM OMERU IBN EL-HATTABU, R.A. – Zato što se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ لَوْ كَانَ بَعْدِي نَبِيٌّ لَكَانَ عُمَرَ بْنَ الْخَطَّابِ *

“Da je poslije mene došao poslanik, to bi bio Omer.”[9] Zatim, zato što ga je Ebu Bekr imenovao kao halifu iza sebe, a to islamski ummet jednoglasno prihvatio. Njegove vrline su poznate i brojne, i bilo bi ih teško nabrojati.

ONDA OSMAN IBN AFFANU, R.A. – Zato što je Omer r.a. odredio vijeće od šesterice ashaba da poslije njega između sebe izaberu halifu. To su bili: Osman, Alija, Zubejr,[10] Talha,[11] Sa’d[12] i Abdurrahman.[13] Svakome od njih je Poslanik, s.a.v.s, obećao Džennet. Oni su se složili da halifa bude Osman, a ostali ashabi su se saglasili sa njihovim izborom.

A POTOM ALIJI IBN EBU TALIBU, R.A. – zato što su se ashabi složili da njega slijede poslije Osmana, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ خِلَافَةُ النُّبُوَّةِ ثَلَاثُونَ سَنَةً *

“(Pravi) Hilafet će trajati 30 godina nakon mene.”[14] To je upotpunjeno, upravo, sa hilafetom Alije, r.a, jer je hilafet Ebu Bekra bio dvije godine i tri mjeseca, hilafet Omera, r.a., deset i po godina, hilafet Osmana, r.a, dvanaest godina i hilafet Alije, r.a., četiri godine i devet mjeseci.

Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija,[15] r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan sin Alije, r.a., predao vođstvo, nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je, nakon toga, dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu.

ONI, tj. četverica imama SU HULEFAI-R-RAŠIDUN I IMAMI MUHTEDUN. – Jer, Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

أُوصِيكُمْ بِتَقْوَى اللَّهِ وَالسَّمْعِ وَالطَّاعَةِ وَإِنْ عَبْدًا حَبَشِيًّا فَإِنَّهُ مَنْ يَعِشْ مِنْكُمْ بَعْدِي فَسَيَرَى اخْتِلَافًا كَثِيرًا فَعَلَيْكُمْ بِسُنَّتِي وَسُنَّةِ الْخُلَفَاءِ الْمَهْدِيِّينَ الرَّاشِدِينَ

“Savjetujem vam da budete poslušni i pokorni. Ko od vas bude živ poslije mene vidjet će mnoge razlaze. Zato se držite mog sunneta i sunneta razboritih i upućenih halifa poslije mene.”[16]

Njihov redosljed po vrlinama je isti kao i u hilafetu, s tim da Ebu Bekru i Omeru pripadaju odlike koje drugi nemaju.

SVJEDOČIMO DŽENNET DESETERICI KOJE JE IMENOVAO MUHAMMED, S.A.V.S., I OBRADOVAO IH NJIM. – Ugledajući se na njega, slijedeći ga i vjerujući (da smo to obavezni).

NJEGOVA RIJEČ JE ISTINA. – Jer je to preneseno mutevatir predajom, te ima snagu kao da smo to direktno od njega čuli i na njemu se temelji sigurno znanje.

ONI SU: EBU BEKR, OMER, OSMAN, ALIJA, TALHA, ZUBEJR, SA’AD, SE’ID[17], ABDURRAHMAN IBN AVF, EBU UBEJDE EL-DŽERRAH[18], A ONI SU POVJERENICI OVOG UMMETA. ALLAH S NJIMA BIO ZADOVOLJAN.

Ove riječi direktan su odgovor rafidijama (šijama) koji su odabrali Aliju, r.a, i daju mu prednost, dok se odriču ostalih. Oni svoju pristrasnost ukazuju, umjesto ovoj deseterici kojima je obećan Džennet, dvanaesterici svojih imama. Prvi od njih je Alija b. Ebi Talib, za koga neosnovano i bez ikakvog dokaza tvrde da je  Poslanikov, s.a.v.s., opunomoćenik, zatim Hasan, zatim Husejn, zatim Alija b. Husejn – Zejnu-l-Abidin, zatim Muhammed el-Bakir, Dža’fer b. Muhammed es-Sadik, zatim Musa b. Dža’fer el-Kazim, zatim Alija b. Musa, zatim Muhammed b. Ali el-Dževvad, zatim Ali b. Muhammed el-Hadi, zatim Hasan b. Ali el-Askeri, zatim Muhammed b. Hasan. Oni prelaze svaku granicu u ljubavi prema njima.

Dvanaest imama spominje se u hadisu Poslanika, s.a.v.s., na način koji u potpunosti demantuje njihove tvrdnje. Buharija i Muslim prenose hadis od Džabira b. Semure, r.a.,[19] koji kaže:

سَمِعْتُ جَابِرَ بْنَ سَمُرَةَ قَالَ سَمِعْتُ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ يَكُونُ اثْنَا عَشَرَ أَمِيرًا فَقَالَ كَلِمَةً لَمْ أَسْمَعْهَا فَقَالَ أَبِي إِنَّهُ قَالَ كُلُّهُمْ مِنْ قُرَيْشٍ *

“Ušao sam kod Poslanika, s.a.v.s, zajedno sa svojim ocem i čuo ga kada kaže: “Stanje (muslimana) poboljšavat će se sve dok njima budu vladala dvanaesterica.” Zatim je Poslanik, s.a.v.s., izgovorio nešto što nisam čuo, pa sam upitao oca šta je to rekao Poslanik, s.a.v.s. Odgovorio je: “Rekao je: “Svi će oni biti Kurejševići.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji:

لَا يَزَالُ هَذَا الْأَمْرُ عَزِيزًا إِلَى اثْنَيْ عَشَرَ خَلِيفَةً *

“Islam će biti jak i snažan sve dok bude vladalo dvanaest halifa.”[20]

Ustinu, bilo je onako kako je kazao Poslanik, s.a.v.s, jer je islam bio jak i u usponu za vrijeme četverice prvih pravednih halifa, Muavije, njegovog sina Jezida, Abdu-l-Melika b. Mervana i njegovih četverice sinova i Omer b. Abdu-l-Aziza, i oni su tih dvanaest halifa. Zatim, je islam počeo slabiti.

Međutim, po neosnovanim tvrdnjama rafidija, stanje islamskog ummeta za vrijeme spomenutih halifa nije bilo regularno.

KO LIJEPO GOVORI O ASHABIMA RESULULLAHA, S.A.V.S, NJEGOVIM ČESTITIM ŽENAMA I NJEGOVOM ČESTITOM POTOMSTVU, BEZ I NAJSITNIJE MRLJE, UDALJIO SE OD LICEMJERSTVA. – Autor navodi ove riječi zato što je temelje šiizmu udario licemjer i heretik koji je htio da iskrivi islam i naruši autoritet Poslanika, s.a.v.s., kao što je uradio i Pavle[21] sa kršćanstvom. Taj munafik zvao se Abdullah bin Sebe’[22] i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnet među muslimane. On je prividno primio islam i pretvarao se kao veliki pobožnjak, zatim je počeo (navodno) da poziva na dobro i odvraća od zla. Potom učestvuje u neredima u vezi sa Osmanom, r.a., i njegovim ubistvom. Nakon što je došao u Kufu pokazuje pretjeranost u veličanju Alije, r.a., da bi se na taj način mogao njemu suprotstaviti. To je dospjelo do Alije, r.a., koji je naredio da ga pogube, pa je on pobjegao. Njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio.

UČENJACI PRVIH GENERACIJA I ONIH POSLIJE NJIH DOBRI SU I UTJECAJNI LJUDI, UČENI I RAZUMNI. SPOMINJU SE SAMO PO LIJEPOM, – zato što Allah, dž.š., od nas traži da dovu činimo za njih:

“Oni koji poslije njih dolaze – govore: -Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10) Zatim, zato što poštovati ih i veličati spada u veličanje vjere, jer su oni nasljednici Poslanika, s.a.v.s, u dostavi islama ljudima. Oni su kao zvijezde pomoću kojih se orijentišemo u tminama kopna i mora. U prijašnjim narodima, prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., najgori među njima su bili njihova ulema, dok su ulema ummeta Muhammeda s.a.v.s, najbolji među svojim narodima, jer oni oživljavaju sunnet Poslanika, s.a.v.s, i putem njih je opstao Kur’an i hadis. Uistinu je ovo put pravih vjernika.

KO IH SPOMINJE PO LOŠEM NIJE NA PUTU VJERNIKA, – jer vjernici jedni druge vole i uvažavaju, zbog imana koji ih je spojio. Allah, dž.š, kaže:

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevbe, 71) Zato spominjanje islamske uleme po lošem predstavlja odstupanje od puta prijateljstva sa vjernicima, što spada u znakove nifaka.


[1]  Prenosi Buhari u poglavlju o svjedočenjima, hadis broj: 2651, sa sljedećim tekstom: “Najbolji ste vi – moje stoljeće, a zatim oni koji slijede, a zatim oni koji njih slijede…  Zaista će poslije vas doći ljudi koji će varati i neće biti povjerljivi, koji će svjedočiti a od njih se svjedočenje neće tražiti, koji će se zavjetovati a svoje zavjete neće ispunjavati, među njima će se pojaviti gojaznost.” Vidi: Fethul-Bari, 5/258. Prenosi ga i Muslim u Sahihu, 4/1962-1964.

[2]  Ovaj eser prenosi Imam Ahmed u Musnedu, 1/379, El-Begavi u Šerhu-s-sunne, 1/214 i El-Hatib u svom djelu El-Fekihu-l-mutefekkih, 1/166-167. Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i u tome je s njim suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 3/78.

[3]  Imam Et-Tehanevi kaže: ”Šije su jedna od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije, r.a, i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se dijele na dvadeset i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufr. Sve one imaju korijene u tri osnovne: ekstremisti (gulati), zejdije i imamije.” Vidi: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764.

[4]  Hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (1/160) sa sljedećim tekstom: “U tebi ima sličnosti sa Isaom, zamrzili su ga Jevreji do te mjere da su potvorili njegovu majku za zinaluk, a zavoljeli su ga kršćani do te mjere da su ga podigli na mjesto koje mu ne pripada.” A zatim je rekao: “Zbog mene će biti uništena dva čovjeka: onaj koji će me previše voljeti i pripisati mi ono što mi ne pripada i onaj koji će me pretjerano mrziti, što će ga odvesti dotle da me potvara.” Ovaj hadis prenosi El-Dževzi u svom djelu El-Ilelu-l-mutenahije i kaže: “Ovaj hadis nije vjerodostojan (sahih).” Vidi El-Ilelu-l-mutenahije, 1/223-224.

[5]  U Tirmizijinom rivajetu na kraju ovog hadisa stoji:

وَمَنْ آذَى اللَّهَ يُوشِكُ أَنْ يَأْخُذَهُ “A ko Allaha uvrijedi, ubrzo će ga On uzeti.”

Hadis prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj: 3861. Nakon teksta hadisa Tirmizi veli: “Ovo je hadis hasen-garib, ne poznajemo ga izuzev sa ovim senedom.” Vidi: Sunenu-t-Tirmizi, 9/383. Takođe, ovaj hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (4/87, 5/54,57) i Ibn ebu Asim u knjizi Es-Sunne, 2/479, hadis broj 992. Šejh Nasiru-d-din el-Elbani  kaže za ovaj hadis: “Njegov isnad je daif, zato što je Abdullah b. Abdur-Rahman nepoznat.”

[6]  Nisam pronašao ovaj hadis, niti drugi sličan njemu po značenju. Međutim, Tirmizi prenosi hadis o vrlinama Omera, r.a, u kome stoji:

    قَالَ عُمَرُ لِأَبِي بَكْرٍ يَا خَيْرَ النَّاسِ بَعْدَ رَسُولِ اللَّهِ فَقَالَ أَبُو بَكْرٍ أَمَا إِنَّكَ إِنْ قُلْتَ ذَاكَ فَلَقَدْ سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ مَا طَلَعَتِ الشَّمْسُ عَلَى رَجُلٍ خَيْرٍ مِنْ عُمَرَ قَالَ أَبو عِيسَى هَذَا حَدِيثٌ غَرِيبٌ لَا نَعْرِفُهُ إِلَّا مِنْ هَذَا الْوَجْهِ وَلَيْسَ إِسْنَادُهُ بِذَاكَ وَفِي الْبَاب عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ *

      “Omer je rekao Ebu Bekru: “O najbolji čovječe, poslije Poslanika s.a.v.s!” Na to mu Ebu Bekr reče: “Kad si to već spomenuo, reći ću ti da sam čuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Sunce nije obasjalo čovjeka vrednijeg od Omera.” Nakon ovog hadisa Tirmizi je rekao: “Ovo je garib hadis, ne poznajem ga izuzev preko ovog seneda, a on nije baš pouzdan.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/281. Isti hadis prenosi i Hakim, i kaže da je sahih, ali da ga Buhari i Muslim ne prenose. Međutim, Zehebi se ne slaže sa Hakimom. Naprotiv, Zehebi kaže: “Abdullaha mnogi smatraju slabim, a i o Abdurahmanu je polemika. Ovaj hadis je poluizmišljen.” Vidi: El-Mustedrek, 3/90.

[7]  Prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3663 i kaže: “Ovo je hasen hadis.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/270.

Hadis prenosi Ibn Madže u Sunenu, sa sljedećim tekstom: “Ja ne znam koliko mi je određeno da živim među vama, pa se ugledajte na ovu dvojicu poslije mene.” Zatim je pokazao na Ebu Bekra i Omera. Vidi: Sunen Ibn Madže, 1/37.

El-Elbani ovaj hadis smatra sahihom. Vidi Sahih Sunen Ibn Madže, 1/23.

[8]  Prenosi Buhari u poglavlju o bolesnicima, hadis broj 5666. Vidi: Fethu-l-bari, 10/123.

Muslim u Sahihu, u poglavlju o vrlinama, hadis broj 2387, sa sličnim tekstom. Vidi: Sahih Muslim, 4/1857.

[9]  Prenosi Timizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3687 i kaže: “Ovaj hadis je hasen-garib, nama je poznat samo ovaj rivajet od Mišreha b. Ha’ana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/282.

Isti hadis prenosi i imam Ahmed u Musnedu (4/154) i Hakim koji kaže: “Ovaj hadis je sahih, ali ga Buhari i Muslim ne prenose.” Vidi: El-Mustedrek, 3/85.

[10] Zubejr b. Avvam b. Huvejlid el-Kureši el-Esedi ebu Abdullah. Njegova majka je Safijja b. Abdul-Muttalib, tetka Poslanikova, s.a.v.s. Primio je islam u petnaestoj godini svoga života. Učestvovao je u obje hidžre i u svim bitkama sa Poslanikom, s.a.v.s. Sam za sebe je rekao: “Ne postoji nijedan djelić moga tijela a da nije ranjen sa Poslanikom, s.a.v.s.” Bio je među najpoznatijim junacima. Omer, r.a, ga je imenovao za člana šestočlanog vijeća kome je dao zadatak da izaberu halifu poslije njega i za njih kazao: “Oni su oni sa kojima je Poslanik, s.a.v.s, umro zadovoljan.” Jedan je od deseterice kojima je zagarantovan Džennet. Ubijen je mučki, nakon što se udaljio iz bitke za Devu 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/100-113, Usdu-l-gabe, 2/97-100, El-Isabe, 1/545-546, El-Isti’ab, 1/580-585.

[11] Talha b. Ubejdillah b. Usman b. Amr b. Ka’b el-Kureši et-Tejmi. Ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, jedan od osmerice koji su prvi primili islam, jedan od šesterice koje je Omer odredio za vijeće i jedan od peterice koji su primili islam putem Ebu Bekra. Učestvovao je u bici na Uhudu i svim ostalim bitkama poslije nje. Učestvovao je i u bici za Devu na strani Alije, r.a, a zatim je napustio boj, što je učinio i Zubejr. Sklonio se u sporedne redove, ali ga je pogodila zalutala strijela od koje je umro 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/214-225, Usdu-l-gabe, 2/467-471, El-Isabe, 2/229-230, El-Isti’ab, 2/219-225.

[12] Sa’d b. ebi Vekkas (ime Ebu Vekkasa je Malik) b. Uhejb b. Abd Menaf el-Kureši ez-Zuhri ebu Ishak. Bio je šesti koji je primio islam. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće. Bio je poznat po tome što je njegova dova uvijek uslišavana. To zbog toga što je Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: “Allahu, usmjeri njegove strijele i primi njegove dove!” Bio je jedan od četverice najpoznatijih junaka za koje je Ebu Ishak rekao da su najveći junaci među ashabima Poslanika, s.a.v.s (Omer, Alija, Zubejr i Se’ad). Osvojio je Irak i bio Omerov namjesnik u Kufi. On je, takođe, ostao po strani nemilih događaja među ashabima. Postoji razlaz o godini njegove smrti: jedni kažu da je preselio 55, drugi 51, a treći 54. h. g. Postoje i druga mišljenja u vezi s tim pitanjem.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/137-149, Usdu-l-gabe, 2/214-218, El-Isabe, 2/33-34, El-Isti’ab, 2/18-27.

[13] Abdurrahman b. Avf f. Abd Avf el-Kureši ez-Zuhri ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće, a s kojima je umro zadovoljan Poslanik, s.a.v.s. Primio je islam prije nego što je Poslanik, s.a.v.s, ušao u kuću El-Erkama. Bio je učesnik obje hidžre. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Bio je poznati trgovac koji je svoj imetak trošio na Allahovom, dž.š, putu i na tom polju ima dosta poznatih događaja. Preselio je u Medini i ukopan u El-Beki’u. Dženazu mu je klanjao Osman, r.a.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/124-137, Usdu-l-gabe, 3/276-281, El-Isabe, 2/416-417, El-Isti’ab, 2/393-398.

[14] Prenosi Ebu Davud u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4646 i 4.647 sa sljedećim tekstom: “Hilafet nubuvveta će trajati 30 godina, a zatim će Allah, dž.š, dati vlast kome On hoće.” Sunen Ebi Davud, 5/36-37.

Isti hadis prenosi i Tirmizi u poglavlju o neredima, hadis broj 2227 i kaže: “…ovo je hasen hadis i poznajemo ga samo putem Se’id b. Džehmana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 7/5.

Prenosi ga i imam Ahmed u Musnedu (5/221), a El-Hakim kaže da je sahih, dok se Zehebi o njemu nije izjasnio. Vidi: El-Mustedrek, 1/71 i 145.

Prenosi ga, takođe, i b. Ebu Asim u djelu Es-Sunne, a El-Elbani kaže da je njegov sened sahih. Vidi: Es-Sunne, 2/562.

[15] Muavija b. Ebi Sufjan Sahr bin Harb bin Umejje bin Abd Šems el-Kureši el-Emevi. Osnivač Emevijske države u Šamu. Jedan od poznatih arapskih mudraca. Bio je izuzetno rječit, staložen i ugledan. Rođen je u Mekki i primio islam nakon njenog oslobođenja. Naučio je pisati i računati, zato ga je Poslanik, s.a.v.s, imenovao za svog pisara. Omer, r.a, ga je postavio za namjesnika u Damasku. Osman, r.a, mu povjerava cjelokupni Šam, a namjesnike pokrajina pokorava njemu. Nakon ubistva Osmana hilafet preuzima Alija i odmah šalje glasnika sa viješću o smjeni Muavije. Muavija je za to čuo prije nego što je glasnik do njega stigao. Odmah je pozvao u osvetu za ubistvo Osmana i optužio Aliju za to. Iz tog razloga su se odigrale velike bitke između njega i Alije koje su se završile postavljanjem Muavije za halifu u Šamu, a Alije u Iraku. Zatim se Hasan, r.a, odriče hilafeta u korist Muavije 41. hg. Muavija je ostao na položaju halife sve dok nije zašao u duboku starost. Muavija je jedan od velikih islamskih osvajača. On je prvi koji je vodio pomorske bitke i opkolio Kostantinopolis sa kopna i mora 48. h. g. Za njegovo doba je kovana prva islamska novčanica (dinar). Umro je u Damsku 60. hg.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekatu-l-halife, biografija broj 51 i 2809, Usdu-l-gabe, 4/433-436, Sijer E’alami-n-nubela, 3/119-162, El-Isabe, 3/433.

[16] Prenosi Ebu Davud u Sunenu u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4607. Sunen Ebi Davud, 4/13-15.

Tirmizi u poglavlju o znanju, hadis broj 2678 i kaže: “Ovo je sahih-hadis.” Sunen Tirmizi, 7/319-320.

Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i sa njim je suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 1/95-97. I El-Elbani kaže da je ovaj hadis sahih. Vidi: Sahih Sunen Ibn Madže, 1/13.

[17] Se’id b. Zejd b. Amr b. Nufejl el-Kureši el-Adevi, amidžić Omera b. Hattaba i njegov zet. Nadimak mu je bio Ebu-l-A’ver. Bio je među muhadžirskim prvacima, primio je islam prije Omera, r.a, a Omerov prelazak na islam desio se u njegovoj kući. Učestvovo je u svim bitkama osim bitke na Bedru, jer su on i Talha bili u Šamu i vratili su se tačno na dan bitke. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet. Na ahiret je preselio u Medini 55, po jednom mišljenju, a po drugom 51. godine po Hidžri.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab,3/2.

[18] Amir b. Abdullah b. el-Džerrah b. Hilal el-Fehri el-Kureši ebu Ubejde, poznati emir i vojskovođa. Jedan je od deseterica kojima je obećan Džennet i među prvima koji su primili islam. Učestvovao je u svim bitkama za vrijeme Poslanika, s.a.v.s, i osvojio je sve pokrajine Šama. Preselio je u pomoru od kuge poznatom pod imenon Kega Amvasa 18. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab, 3/2.

[19] Džabir b. Semure b. Dženade b. Džundub b. Hudžejr el-Amiri Es-Sevai. Neki tvrde da mu je ime: Džabir b. Semure b. Amr b. Džndub. Njegova majka je Halida kćerka Ebu Vekkasa, sestra Se’ada b. ebi Vekkasa. On i njegov sin su ashabi. Džabir, r.a, prenosi mnoge hadise od Poslanika, s.a.v.s. Nastanio se u Kufi i u njoj umro 74. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Usdu-l-gabe, 1/304, El-Isabe, 1/212, El-Isti’ab, 1/224, Tehzibu-t-tehzib, 2/39.

[20] Prenosi Buhari u poglavlju o propisima, hadis broj 7222. Vidi Fethu-l-Bari, 13/211.

Muslim u poglavlju o imaretu, hadis broj 1821. Vidi: Sahih Muslim, 3/1452-1454.

[21] Jevrejski svećenik čije je ime bilo Šaul. Rođen je u Tarsusu, a odrastao u Oršalimu (Kudsu). Na početku djelovanja bio je jedan od najvećih protivnika kršćanstva i onih koji su mu pravili najveće spletke. Zatim je prividno prihvatio kršćanstvo s ciljem da ga iskrivi. Uspio je da dostigne veliki stupanj među kršćanima i da postane jednim od njihovih svetaca koji su nadahnuti objavom. To mu je olakšalo uvođenje iskrivljenih doktrina u kršćanstvo, kao što je vjerovanje u trojstvo, božanska narav Isa’a, a.s, i drugo što je danas tako očito u kršćanskoj vjeri.

Vidi: Muhaderat fi-n-nasranijje, 81, Ahmed Šelebi, El-Mesihijje, 90.

[22] Abdullah b. Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porjeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu). Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajine pokušavajući da zavede muslimane. Doselio je u Damask za vrijeme Osmana bin Affana, r.a., ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je, između ostalog, pripisivao svojstva božanstva Aliji, r.a. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslanik, s.a.v.s., i  slično. Umro je 40. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tarih Ibn Asakir, 7/341, El-Bed’ ve-t-tarih, 5/129, Lisanu-l-mizan, 3/289, Abdullah b. Sebe’, Murteda el-Askeri.