Monthly Archives: June 2014

Smrt je najbolji vaiz

Smrt

Neko reče: “Ukop umrlog je pouka,” a drugi odgovori: “iskopan prazan kabur je još veća pouka; on je rezervisan za živog koji je među nama.”

 Savjet 

Nemoj nikome uskraćivati njegovu radost i nemoj žalostiti  ničije srce, jer naši životi su kratki, a u kaburu ćemo trebati onih koji dovu čine za nas, a ne protiv  nas. 

Ibn el-Dževzi, r.a., veli: “Braćo moja, čuvajte se dunjaluka, jer je on opasniji od sihira Haruta i Maruta. Oni rastavljaju supruga od supruge, a dunjaluk rastavlja roba od svoga Gospodara.”

Ajvatovica – između onih koji je osporavaju i onih koji je odobravaju

U tradiciji muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, nailazimo na razne običaje i manifestacije koje se smatraju islamskim i uvrštavaju u islamsku tradiciju Bošnjaka, a nemaju nikakvo utemeljenje u islamu. Jedna od najvećih manifestacija Bošnjaka takve vrste, na godišnjem nivou, svakako je Ajvatovica.

Ajvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji. Svima nama je dobro poznato da je, po hadisu Poslanika, s.a.v.s., namaz u Mekki, Džamiji Poslanika, s.a.v..s, u Medini i Aksa džamiji u Kudsu vredniji od namaza na ostalim mjestima, te se analogno tome može kazati i za dovu na ta tri mjesta isto. Zato pojam dovišta nećete naći u islamskoj literaturi, niti ćete ga naći bilo gdje kod muslimana u svijetu, izuzev nas Bošnjaka. Po mnogim istraživačima, taj pojam datira još iz predislamskog doba na ovim prostorima. Zato nema nikakve osnove za tvrdnje da je to islamski običaj i svrstavati ga u islamsku tradiciju Bošnjaka.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji Nusret ef. Abdibegoviću, poprima savim drugo značenje, koje itekao ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznenađen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi.                            

Ali, pisanje našeg uvaženog akademika o “utemeljnosti kazivanja o rastupanju ajvatovičke stijene kao događanju čuda potrebno je navoditi (i podsjećati na) mitove pećine iz Kur’ana, potom, naravno, i “rastupanje” ili “rascepljenje” Mjeseca, koje je je oslovljeno Kur’anom…” nikako ne mogu opravdati simbolikom na koju se poziva. Ovom prilikom neću govoriti o tome šta znači kur’anska kazivanja nazivati mitovima. To mogu orijentalisti koji nisu muslimani, ali mi muslimani, koji vjerujemo u apsolutnu istinitost svakog kur’anskog iskaza, u bilo kojem slučaju takvu terminologiju ne bismo smjeli prihvatati.

Zatim podnaslov: “Ajvatovica, mala Ćaba – lokalna replika hadža na periferiji Bosne i Hercegovine”, u kojem naš akademik poredi “obrede” Ajvatovice sa obredima hadža, nikakvom simbolikom ne možemo opravdati. On poredi brdo na kojem se nalazi Ajvatovica sa Arefatom, Crni kamen u Kabi sa ajvatovičkom stijenom…

Kako naš akademik na kraju svoga rada poziva u zaštitu Ajvatovice od “političke  travijacije i pragme” te “zaštitu zadivnih simbola pobožnosti na Ajvatovici” od pukih signala stranačke i političke bezobzirnosti, tako ja nalazim sa shodno da pozovem na zaštitu Ajvatovice od shvatanja i tumačenja koja su u kontradiktornosti sa osnovnim islamskim učenjem, te pozivam našu ulemu da ozbiljnije shvate ovaj problem i o njemu otvoreno pišu i govore, naročito na hutbama u danima Ajvatovice.

U suprotnom, i dalje ćemo biti u situaciji da gledamo reportaže naših medija sa Ajvatovice u kojima jedan od naših vrijednih muslimana izjavljuje kako je bio dva puta na hadžu u Meki, ali kako se to ne može ni porediti sa Ajvatovicom, ili gledati naše vrle Bošnjake muslimane kako klanjaju pored Kafijina mezara, okrećući se prema njemu, a ne prema Kibli.

Smatram da bi Islamska zajednica trebala organizirati ozbiljniji naučni skup, na kojem će naša ulema napraviti detaljnu analizu Ajvatovice i konkretne prijedloge u kojem smjeru bismo trebali ići, kada je Ajvatovica u pitanju.

Nije li dio naše tradicije običaja vezanih za Ajvatovicu, do nedavno bio, da žene ne idu na brdo prema stijeni, nego ostaju u Pruscu? No, mi smo tako olahko prihvatili  promjenu tradicije svojih običaja  i složili se sa novonastalom situacijom, koja je sigurno u suprotnosti sa islamskim propisima. Zašto se ne bismo ponovo vratili toj pozitivnoj tradiciji Ajvatovice i organilizirali taj veliki skup sa zajedničkim namazom i dovom u neposrednoj blizini stijene, dok bi žene mogle da se zadrže u Pruscu i na znatno blaži način emocionalno dožive cijelu manifestaciju?!

Šta je pravi iman? (II dio)

Intelektualna spoznaja je neophodna da bi se otkrila tajna postojanja, a to je nemoguće bez uvida u Objavu. Ta spoznaja treba da dosegne stepen odlučnosti i nepokolebljivosti, koju ne može poljuljati nikakav vid sumnje. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat 15. ajet)

Ta čvrsta spoznaja mora da rezultira osjećajem srca i potpunom pokornošću i predanošću Onome Koga je spoznao.

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa 65. ajet)

“Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nur 51. ajet)

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab 36. ajet)

Tako snažna spoznaja i spremnost na pokornost neminovno rezultiraju srčanom toplinom koja čovjeka motiviše za praksom koju mu nalaže njegovo vjerovanje. Prije svega za određen model života u ponašanju, a zatim za požrtvovanost na tom putu i svojim imetkom i svojim životom. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja pravi vjernici, – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal 2-4. ajet)

Sejjid Kutb, r.a., kaže: “Iman je vjerovanje srca u Allah, dž.š., i Njegova Poslanika. Vjerovanje koje ne može poljuljati nikakva sumnja niti nejasnoća. Čvrsto ubjeđenje koje je nepokolebljivo i do kojeg nesigurnost ne može doprijeti. Ubjeđenje iz kojeg proizilazi požrtvovanost na Allahovom putu imetkom i životom. Kada srce okusi slast ovakvog imana, potpuno ga prihvati i u njemu ostane ustrajno, neminovno je da se u njemu rodi snaga koja ima za cilj da ga potvrdi praksom koja je vidna u životu ljudi i njihovoj svakodnevnici. Takav čovjek ima veliku potrebu da uskladi svoj srčani osjećaj sa sredinom koja ga okružuje. On nije u stanju da podnese tu kontradiktornost između njegovog čvrstog ubjeđenja u srcu i realnosti koja ga okružuje, jer ga ta kontradiktornost stalno vrijeđa i iritira. Iz tog razloga se u njemu rađa tolika snaga i spremnost na žrtvovanje, na Allahovom putu, svega što posjeduje. To je snaga koja izivre iz svakog iskrenog vjernika. On ima za cilj da u stvarnost pretoči tu divnu sliku koju nosi u svojim grudima, da ta slika postane realnost sredine u kojoj živi i ljudi koji ga okružuju. Zato je netrpeljivost između vjernika i neislamske sredine koja ga okružuje sasvim normalna, jer se on ne može pomiriti sa činjenicom da se njegova realnost razlikuje od predstave koju nosi u svom srcu. Isto tako, on nije u stanju da se odrekne svoje imanske predstave, koja je tako divna i ispravna, za rad realnosti koja je neispravna i veoma teška. To stanje ga navodi na neprestanu borbu svim mogućim sredstvima protiv džahilijjeta koji ga okružuje, sve dok se realnost ne uskladi sa imanskom koncepcijom života.” (Fi zilalil-Kur’ani, El-Kerim, str. 26)