Nova godina

“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo…?” (45:24)
Činjenica je da se za novogodišnje praznike znatno povećava broj onih koji čine velike grijehe i drastično se povećavaju sami grijesi, koji izazivaju srdžbu Svevišnjeg Gospodara. Naša obaveza u tim danima ne ogleda se samo u bojkotu tih grijeha, nego i u povećanju dobrih djela, kako bi napravili balans, ili bar malo ublažili posljedice Allahove, dž.š., srdžbe za te dane.
Zbog toga, što više ibadeta ovih dana: nafile namaza i posta, učenja Kur’ana, istigfara, zikrullaha, dove, sadake i svakog dobra, kako bi pokazali Svevišnjem da smo svjesni veličine i opasnosti grijeha koji se čine.
Molim Allaha, dž.š., da nam podari snage da ustrajemo na Njegovom putu, naročito u velikim iskušenjima! Amin!

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA 5

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Istine islama su vječne i one se ne mijenjaju otkako su objavljene Poslaniku, s.a.v.s., pa sve do Sudnjeg dana. Njihov izvor je Allahova, dž.š., objavljena Knjiga i praksa Poslanika, s.a.v.s., Međutim, muslimanska ulema svake generacije pojašnjava i komentariše te istine, shodno stanju i prilikama u kojima se nalazi svaka generacija. Ulema uvažava novonastale situacije, upozorava na odstupanja i iskrivljenja koja su se desila u razumijevanju ili prakticiranju ovih istina, kako bi ostale kristalno jasne i potpuno ispravne u svakoj generaciji, bez ikakvih natruha i nepravilnosti.

Naša generacija u kojoj mi živimo je potrebnija spoznaje ovih istina od svih dosadašnjih generacija, iz razloga što se islam danas našao u velikom gurbetu (postao nepoznanica) u srcima njegovih sljedbenika. Ovaj serijal ima za cilj da pojasni glavne temelje imana u svjetlu suvremenog doba i da ih na najefikasniji način približi čovjeku današnjice.

I – VJEROVANJE U ALLAHA

“Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju, Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite! – Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! – Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”[1]

Ovo je obraćanje ljudskoj svijesti i razumu ujedno. Ranije smo spominjali da se Kur’an često obraća ljudskoj svijesti i razumu u istom kontekstu i da to ima poseban značaj. Međutim, mi ćemo, ovdje, naglasiti razumske dokaze, jer smo u prošlom poglavlju dovoljno govorili o svijesti.

U prvom ajetu, nakon zahvale Allahu, dž.š., i salavata na Njegove robove koje je posebno počastio objavom, slijedi pitanje koje je upućeno cjelokupnom ljudskom biću, ali prije svega njegovom razumu: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?”

Odgovor na navedeno pitanje zahtijeva komparaciju, ako je ona uopće moguća, između Svevišnjeg Allaha i lažnih bogova koje pojedini obožavaju pored Njega, ili bez Njega.

Kur’anski tekst odmah nudi ljudskom razumu ono što će mu pomoći da sazna pravi odgovor na spomenuto pitanje, ukoliko on, zbog bilo kakvog razloga, taj odgovor ne zna. Prvo što mu Kur’an na tom planu nudi jeste drugo pitanje koje je veoma jednostavno, ali ako dođe do odgovora na njega odmah je saznao i odgovor na prvo pitanje. U drugom ajetu se postavlja pitanje: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? Ko vam je s neba kišu spustio te njome oživio vrtove predivnog izgleda? A vi niste mogli oživjeti njihovo drveće da nije bilo vode koju je Allah s neba spustio i osobine rasta, koju mu je Allah podario, nakon dodira s vodom.

Prije nego što čovjek odgovori na ovo pitanje, Kur’anski tekst mu već upućuje treće pitanje, koje, ustvari, sadrži odgovor na drugo: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?!”

Tako kur’anski tekst čovjeka stavlja u bezizlaznu situaciju, izuzev ukoliko da jedini ispravan odgovor na sva postavljena pitanja. “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Naprotiv, ne postoji!

Na prethodno pitanje, takođe, moguće je dati samo jedan odgovor: “Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne, – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo.” To je Allah!

Nakon odgovora na prvo pitanje, s kojim je započeta ova cjelina, takođe je postao jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: “Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju?” Svakako, Allah!

Dovoljno je ljudskom razumu i njegovoj svijesti da čovjek prizna da je samo Allah, dž.š., jedan i jedini Bog kome sudruga nema. Međutim, Sveznajući i Mudri Allah, dž.š., zna da je ljudska narav takva da je treba konstantno upozoravati i podsjećati. Zato kur’anski kontekst nastavlja istu seriju pitanja: drugi, treći, četvrti i peti put.

“Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? ne postoji, nego većina njih u neznanju živi.”

Prva serija pitanja se odnosi na stvaranje nebesa i Zemlje, na vodu koja se spušta s neba na Zemlju, na vrtove koji rastu pomoću vode koja se spušta. Druga serija pitanja u potpunosti se odnosi na Zemlju. U njima se spominje činjenica da je Zemlja učinjena nastambom za čovjeka; on na njoj nalazi opskrbu i sve što mu je potrebno za život do određenog vremena. Zatim se spominju rijeke koje se na Zemlji nalaze. Zatim, brda koja su namještena da Zemlju čine stabilnom. Zatim, pitka voda koju je Allah, dž.š., pripremio živim bićima da je piju, a koja je odvojena od slane vode kojom su prepuna mora i okeani… Sve su to znakovi Allahove, dž.š., milosti prema čovjeku i ujedno znakovi Njegove moći. Ko je drugi, mimo Svemogućeg Allaha, u stanju da sve to učini na takav način?! Nakon toga pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” dolazi na pravo mjesto. Odgovor na to pitanje već je dat poslije prethodne serije pitanja, ali on sada dobija još jaču potvrdu.

Treća serija pitanja odnosi se na  čovjekovo okruženje. Upozorava ga na ono što mu se dešava, ali čovjek, zbog svoje nemarnosti, to zaboravlja. “Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.” Koji je dao da generacije nasljeđuju druge, da na zemlji nasljeđujete svoje očeve i da se njome koristite u svom životu. Zar se sve to dešava samo od sebe? Kako bi se to uopće dešavalo da vas Allah, dž.š., nije izveo iz kičmi vaših očeva? Kako bi se to dešavalo da Allah ne daje da zemlja iza njih ostaje kako bi je vi naslijedili? Zatim dolazi toliko puta ponovljeno pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Odgovor je, svakako, isti.

Četvrta serija pitanja takođe se odnosi se na čovjeka, ali ovaj put ta pitanja ga podsjećaju na druge Allahove, dž.š., blagodati prema njemu: “Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje…” Danju vam put pokazuje pomoću Sunca, ali vi zaboravljate Njegove blagodati. Zato se sjetite upute u tminama noći na kopnu i u moru. U toj situaciji, vi ćete tražiti put, ali ga nećete naći, izuzev s Allahovom, dž.š., pomoći putem zvijezda koje vam pomažu da odredite pravac, ili putem Mjeseca koji vam svojom svjetlošću razotkriva dio tmine, ili putem svijeća i svjetiljki na čije pravljenje vas je uputio Allah, dž.š. Zatim, Allah, dž.š., čovjeka podsjeća na drugu Njegovu blagodat: “…i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred (kiše) milosti Svoje šalje.”  “Zar pored Allah postoji drugi bog?” Naprotiv! “Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju!”

I nakon svega slijedi zadnja serija pitanja koja se odnose na nebesa i Zemlju i međusobno povezuju ono što se na njima nalazi, a zatim slijedi pitanje o proživljenju nakon smrti: “Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje.” Zar ima neko drugi pored Allaha ko je u moćan da iz ničega stvori i da to ponovo učini kad hoće? Ima li neko drugi da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje? “Zar pored Allaha postoji drugi bog? Reci: “Dokažite, ako istinu govorite!”

Dok kur’anski tekst stigne do svog cilja, ljudska savjest i njegov razum takođe stignu do svog cilja – čvrste spoznaje velike istine da je Allah jedan i da mu sudruga nema. Kada je, na kraju, došao izazov: “Dokažite, ako istinu govorite!” odgovora na taj poziv nije bilo, nego ostaju samo potpuno ubjeđenje i predanost Njemu.

“Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni -, a ti reci: “Pa zašto Ga se onda ne bojite?” To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete? Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive. Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Pa kuda se onda odmećete? Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” i odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?! Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”[2]

Kontekst ovih ajeta približan je kontekstu prethodnih ajeta iz sure En-Neml, međutim postoje dvije razlike:

Prva: U prvom kontekstu spominju se Allahovi, dž.š., znkovi na nebesima, Zemlji i u samim ljudima, a zatim  se postavlja pitanje: “Zar pored Allaha postoji drugi bog?” Prirodan odgovor na ovo pitanje u spomenutom kontekstu svakako je: Ne! Ne postoji drugi bog pored Allaha. Nepostoji sudrug Allahu, dž.š., u stvaranju, upravljanju i vladanju svime.

U tom kontekstu akcenat se stavlja na takozvane posrednike, upravo na njih, i u potpunosti negira njihovo postojanje. Oni se ovdje ne niječu direktno nego se njihovo postojanje niječe putem pitanja koje se konstantno ponavlja: Ima li neko od vaših takozvanih bogova da radi to i to od onoga što Allah, dž.š., čini? Ako je odgovor negativan – a on po naravi stvari mora biti negativan – šta onda “posrednici” uopće rade? A ako oni ništa ne rade, kakva je svhra njihovog postojanja? Oni, dakle, uopće ne postoje, jer ništa ne rade!

Druga: Ovaj kur’anski kontekst budi ljudski razum iz gafleta i upućuje ga na ispravan način razmišljanja. Razumu, koji je Allah, dž.š., stvorio da razmatra i razmišlja, nije dozvoljeno da se povodi za pukim pretpostavkama, bez jasnih i logičkh dokaza koji bi ih potvrdili. Poznato je da pretpostavke ne mogu zamijeniti istinu. Oni koji se povode za pretpostavkama dužni su da napuste taj pogrešan metod i da slijede ispravan put, put istinskih i jasnih dokaza.

Prvi ajet počinje pitanjem koje zaista okupira ljudski razum: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje? Čije su djelo sluh i vid? Ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo? Ko upravlja svim”? To su brza – tzv. blic-pitanja koja istovremeno obuhvataju razne oblasti. Ona ljudskom razumu daju prostora samo za jedan jedini odgovor: “Allah”! – reći će oni.” Ako je tako i ako ste već spoznali pravi odgovor na sva ta pitanja, zašto se onda Allaha ne bojite?

“To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?”

Allah Koga ste vi spoznali i za Koga znate da vam opskrbu s neba i iz zemlje daje, da vid sluh i vid daje, da jedino On živo iz neživog izvodi i da samo On upravlja svime. To je vaš istinski Gospodar. Niko drugi ne može posjedovati epitete božanstva osim Njega. Pa kako se onda okrećete prema nekom drugom. Kako odstupate od jasne istine i stranputicu slijedite? Zaista, onaj koji istinu promaši mora sljediti zabludu!

“Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive.” Zato što su oni uporni u odbijanju istine, te zbog toga u zabludu zapadaju.

Zatim dolazi razgovor na koji smo ukazali: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da stvara iz ničega, zatim da to ponovo učini?” Ako odgovor bude negativan, a sigurno će biti, onda: “Reci: “Allah stvara iz ničega, zatim će to ponovo učiniti!” Ako je tako jasno da samo Allah, dž.š., stvara iz ničega i da samo On to može ponovo učiniti, a da oni koje oni nazivaju Allahovim suparnicima ne mogu stvoriti iz ničega: “Pa kuda se onda odmećete?” kako se okrećete od istine i sljedite neistine i potvore?

Zatim dolazi drugi razgovor: “Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na pravi put?” odgovor je, kao i prethodni put negativan, jer nije zapamćeno da je ijedan od njihovih lažnih bogova objavio knjigu kao uputu čovječanstvu, niti poslao poslanika sa tom zadaćom. Ako je to tako, onda ti odgovori: “Samo Allah upućuje na pravi put!” Samo On šalje poslanike, objavljuje knjige i ljude poziva u ono što je za njih dobro i na ovom i na budućem svijetu. “Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”[3]

Kontekst ide dalje i nastavlja sa sljedećim korakom u razgovoru: Ako samo Allah, dž.š., upućuje ka istini, a lažni bogovi ne upućuju, pa koga je onda preče slijediti? “Pa da li je onda dostojniji da bude poštovan onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi?” Je li preče Allaha slijediti, ili one koji ni sami nisu na pravom putu, izuzev ako ih neko drugi uputi? Spomenuta kur’anska ajeta ukazuju na kipove koje su predislamski Arapi obožavali. Međutim, ona se podjednako odnose na sve ka čemu ljudi streme mimo Allaha, u svakom periodu džahilijjeta. Sve što ljudi mimo Allaha veličaju ne posjeduje uputu, a ljudi misle da će ih to uputiti. Čemu će onda oni uputiti nego zabludi? “Šta vam je, kako rasuđujete?!”

Gdje vam je razum kojim prosuđujete? Kako vas je razum doveo do tako pogrešnih zaključaka, da svojim riječima i djelima potvrđujete da vam je preče lažne bogove slijediti nego Svevišnjeg Allaha, a vi znate da oni nisu u stanju sami sebe uputiti, a pogotovo ljude.

Razlog je u tome što se oni, u tome, ne oslanjaju na svoj razum. Da su se na razum oslonili došli bi do pravilnog zaključka. Jasni dokazi i argumenti postoje, ali oni slijede samo pretpostavke koje ih u zabludu odvode. “Većina njih slijedi samo pretpostavke; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini.” A Allah najbolje zna šta oni čine: “Allah uistinu dobro zna ono što oni rade.”

“Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?![4]

Ovaj ajet sadrži najveći izazov kroz historiju zalutalom ljudskom razumu. Međutim, kao da je objavljen onima među nama danas koji su zalutali i poriču Allahovo, dž.š., postojanje, te se tako srozavaju do najnižih razina zablude i nevjerstva.

Oni su do te mjere otišli u zabludu, ali, ustvari, oni ne niječu Allahovo, dž.š., postojanje, jer je nemoguće da ljudska narav, ma koliko zalutala, niječe postojanje Tvorca. Oni, se ko zna iz kojih razloga, samo ohole i pretvaraju da niječu Allahovo postojanje.

Čak su i oni koji su živjeli u sjeni ateizma, u komunističkim državama, i bili u situaciji da ateizam uče u školama i koji su odgajani u tom duhu, čak i oni su nijekali Allaha samo zbog takvog okruženja i straha do vladajućeg režima. Evo primjera koji to najbolje potvrđuje:

Kada se Jurij Gagarin, prvi kosmonaut, vinuo u kosmos, bio je ushićen ljepotom svemira koju je tada vidio. On je vidio svemir u sasvim drugom svjetlu, potpuno različit od slike koju mi svakodnevno vidimo sa površine zemaljske kugle, okruženi zračnim omotačem. On nije vidio plavo nebo, kao što ga mi vidimo. On je vidio potpuno crno nebo, a na njemu izuzetno blistave planete i zvijezde. Prizor je bio, kako ga opisuju kosmonauti, kao komad crnog plišanog platna ukrašenog sjajnim draguljima.

Gagarin je bio iznenađen onim što je vidio – novim iskustvom i novim prizorom. Već smo govorili o tome da novi prizori bude zamrlu ljudsku svijest i uspavana ljudska osjećanja. Tako se i u konkretnom slučaju svemir pokazuje u novom svjetlu, onakav kakvog ga čovjek nije vidio. Tada čovjek spoznaje mnoge znakove u svemiru koje prije nije primjećivao. Jednostavno, osjeća Allahovo, dž.š., prisustvo u svim detaljima ogromnog svemirskog prostora.

To se upravo desilo Gagarinu. On je u jednom momentu zaboravio na ateizam u čijem duhu je odgajan tokom školovanja. Zaboravio je sve lekcije u kojima je slušao o tome da Boga nema. On je lebdio u svemiru ushićen Allahovim, dž.š., stvaranjem i zadivljen jasnim dokazima Njegove moći koju je tada vidio.

Kada se spustio na Zemlju dao je prvu izjavu brojnim novinarima koji su ga dočekali: “Kada sam se vinuo u kosmos obuzela me njegova ljepota te sam počeo tragati za Bogom!”

Tako progovara ljudska narav kada se suoči sa Istinom. To se desilo unatoč ateizmu kojemu je učen Gagarin![5]

Zaista je nemoguće da ljudska narav zaniječe Alahovo, dž.š., postojanje! “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo.”[6]

Ono što se u stvarnosti dešava jeste da čovjek koji je zalutao samo oholo želi zaobići ovu istinu, jer ne želi da se pokori Allahu, dž.š. Kada bi otvoreno priznao Allahovo, dž.š., postojanje onda bi bio prinuđen da Mu se pokorava i da Ga obožava, a on to, zbog nečega, ne želi. Umjesto da se pokaže njegova slabost i nepotpunost tim priznanjem, on počinje da “filozofira” i tvrdi da ne vjeruje u postojanje Boga.

Nemoguće je da ljudska narav niječe Allahovo, dž.š., postojanje, dok je cijeli svemir oko nje, sa svim što je u njemu, upućuje na tu istinu. U protivnom, kako će odgovoriti na pitanje početka stvaranja? Kako će riješiti tu zagonetku ukoliko ne prizna da Allah, dž.š., postoji? Kako je nastalo sve ono što naša osjetila osjećaju a što se ne može poreći? Kako su nastala nebesa, Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezde, planete… sve što je na Zemlji zajedno sa samim čovjekom?

Kako je sve to nastalo? Bez tvorca? Tek tako, ni iz ničega! Samo od sebe!!! Zatim, kako je sve to tako skladno uređeno? Zatim, kako je taj sklad ostao očuvan milionima godina koje ljudski razum nije u stanju pojmiti, a da se nikada ne poremeti?

Zar se sve to dešava bez tvorca? Može li razum prihvatiti tako nešto, pa čak iako je zalutao i ako tumara u tami?

Tvrde da je “priroda” tvorac! Lažu! A šta je to, zapravo, priroda?!

Oni tvrde da priroda stvara sve i da je njena moć neograničena![7] Subhanallah, zar to nije Allah? On je Onaj koji sve stvara i čija moć nema ograničenja. Zašto onda da Allaha nazivamo prirodom? Ima li u ovom čudnom imenovanju Boga ikakve logike? Ne, ovdje su po srijedi samo hirovi i strasti, a ne razum, niti “filozofija“! Hir koji čovjeka sprečava da prizna istinu, iako se ona nalazi u njegovoj nutrini. On je svjestan da je Allah Istina. “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.”[8]

Međutim, Kur’an im, još prije 1400 godina, upućuje izazov koji još traje i koji će trajati sve do Sudnjeg dana: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!” Da su sami sebe stvorili, to ne tvrde ni najzalutaliji među ljudima. Ostalo je prvo pitanje bez odgovora: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni?” To je zašutkujuće pitanje na koje ni najoholiji nije u stanju pozitivno odgovoriti. Ostaje samo jedan odgovor. A to je da postoji Tvorac koji je sva stvorenja stvorio svojom moći i da samo On, bez ikakvog sudruga, svime upravlja. To je činjenica koju ljudska narav nije u stanju poreći, ma koliko odlutala i ma koliko u zabludi daleko otišla. Tu činjenicu samo oholi poriču svojim jezicima zato što im teško pada da Allaha, dž.š., obožavaju. “Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.”[9]

Mi od Allaha, dž.š., zaštitu tražimo, kako nam je naredio, i istovremeno vjerujemo da oni koji Allaha, dž.š., negiraju to ne čine stvarno, nego se samo pretvaraju. Čak i ako neka koprena prekrije njihova srca, duše, sluh i vid, oni mogu prepoznati istinu o Bogu, kao što se to desilo Gagarinu.

(Nastavit će se inša-Allah)

S arapskog preveo:

Dr. Zuhdija Adilović



[1] En-Neml, 59-64.

[2] Junus, 31-36.

[3] Junus, 25.

[4] Et-Tur, 35

[5] Komunistički režim u Rusiji naljutio se na Gagarina zbog te izjave te ga prisilio da joj doda riječi kojima će sve to zanijekati pa je rekao: “… dugo sam tragao za njim, ali Ga nisam našao!!” Ta njegova druga izjava emitovana je samo nekoliko sati nakon prve!!!

[6] El-E’araf, 172.

[7] Ovako tvrdi Darvin i priznaje neograničenu Božiju moć, ali je ne pripisuje njenom istinskom vlasniku Allahu, dž.š.

[8] En-Neml, 14.

[9] El-Mu’min, 56.

Luksuz – uzrok propasti svih civilizacija

Luksuz je odstupanje čovjeka od njegovih osnovnih zadaća i posvećivanje užicima, sakupljanju imetka i hvaljenjem svoga “carstva”. Luksuz se nikada se spominje u kontekstu dobra. Mnoštvo imetka je iskušenje od Allaha, dž.š. Da li će čovjek uspjeti da sa njim ispravno raspolaže, trošeći ga u raznim vidovima općeg dobra i pokornosti Allahu, dž.š., ili će ga trošiti u onome što je Allah, dž.š., zabranio? Allah, dž.š., je spomenuo luksuz na osam mjesta u Kur’anu. Svaki ajet se odnosi na nevjernike, zlikovce i pokvarenjake. Allah, dž.š., kaže:

– “A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i griješnici su postali.” (Hud, 116)

– “Kad hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra’, 16)

– “Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas neko što upitati.” (El-Enbija’, 13)

– “Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on je govorio: ‘O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?’” (El-Mu’minun, 33)

– “A kada smo na muke stavili one među njima koji su raskošnim životom živjeli, oni su odmah zapomagali.” (El-Mu’minun, 64)

– “Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: ‘Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!’” (Sebe’, 34)

– “I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.” (Ez-Zuhruf, 23)

– “A oni nesrećni – ko su nesrećni?! Oni će biti u vatri užarenoj i vodi ključaloj i u sjeni dima čađavog, u kojoj neće biti svjeine ni ikakve dobrine. Oni su prije toga raskošnim životom živjeli.” (El-Waqi’a, 41-45)

Luksuz neminovno vodi ka neredu, gubljenju vlasti, nestanku države i naroda. Emevije su nestale kada su se odali luksuzu, abbasijska država je propala zbog luksuza, Andaluzija je pala u ruke kršćana i potpuno izgubljena nakon što su se njeni stanovnici odali luksuzu. Današnji Zapad preživljava veliku ekonomsku krizu upravo zbog luksuza kojem su se njeni prvaci odali.

Hoćemo li mi Bošnjaci uzeti pouku iz svega navedenog? Zabrinjavajuće je to što se u ovakvoj krizi upravo sada među nama Bošnjacima pojavljuje određen broj onih koji se usmjeravaju ka luksuzu. Umjesto da svoje imetke utroše u opće dobro, olakšavajući patnje mnogim Bošnjacima, oni pokušavaju da slijede svjetske moćnike u odveć poznatim manirima luksuza….

Molim Allaha da nas učini iskrenim sljedbenicima islama i da naše prvake uputi na Pravi put.

Amin!

 

Kultura raspravljanja

Jedna od najvećih blagodati Allaha, dž.š., prema čovjeku je dar govora. Prvog čovjeka Adema, a.s., Allah, dž.š., poučio je imenima svih stvari (El-Bekara, 31), kako bi se mogao sporazumijevati sa drugim ljudima. Ta činjenica nam jasno ukazuje da je govor Allahov dar. Međutim, prirodno je i normalno da ljudi različito poimaju i misle, te da se u govoru ne slažu i razilaze. Zato je Allah, dž.š., jedno poglavlje u Kur’anu posvetio upravo toj važnoj pojavi. To je sura El-Mudžadele (Rasprava). Ako pažljivo pročitamo tu suru vidjet ćemo da je okosnica ove sure sedmi ajet u kome stoji: “Zar ne znaš da Allah Zna što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro Zna.”

Zaista, samo onaj ko je duboko svjestan činjenice da je Svevišnji Allah Prisutan u svakoj skupini ljudi koji raspravljaju, da sve Vidi i Čuje, jeste u stanju da u raspravi ostane pristojan i da ne pređe granicu. On, iz pristojnosti prema Allahu, dž.š., neće sebi dozvoliti da se rasprava pretvori u prepirku, ili svađu, niti će dozvoliti da izgovori nešto zbog čega će se poslije kajati.

Nažalost naša stvarnost je, često, potpuno drugačija. Mnoge naše rasprave završe se svađom, pa čak i neprijateljstvom.  Kada bi se pridržavali ove kur’anske upute u našim diskusijama i raspravama, sigurno bi među nama bilo više bliskosti, povjerenja i jedinstva, a manje neprijateljstva, nepovjerenja i razdora.

Evo još samo jednog hadisa na ovu temu: “Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., sjedio sa ashabima kada se pojavio neki čovjek i počeo da grdi i vrijeđa Ebu Bekra, r.a. Ebu Bekr je šutio i nije mu uzvratio. Čovjek ga je ponovo nagrdio i uvrijedio, ali je Ebu Bekr ponovo samo šutio. Kada ga je treći puta nagrdio i uvrijedio, Ebu Bekr mu je odgovorio. Poslanik, s.a.v.s, je tada ustao, te se udaljio i napustio društvo. Ebu Bekr je odmah ustao za  njim i upitao ga da se nije na njega naljutio. Na to je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Melek je sišao s neba koji je uzvraćao na sve što ti je onaj govorio. Ali kada si mu ti odgovorio šejtan je došao, a ja neću da sjedim u društvu u kojem je šejtan.” (Ebu Davud)

Iz ovog hadisa se jasno vidi da je odgovor na neistinite optužbe od strane nekoga ko to zlonamjerno iznosi prihvaćanje provokacije i ulazak u svađu, a koja je zabranjena.

Molim Allaha, dž.š., da nam podari iskren nijjet u svemu što činimo i da, Njega radi, odustanemo od svake prepirke koja će dovesti do svađe, te tako damo svoj veliki doprinos suzbijanju nesloge i razdora među muslimanima, a širimo ljubav, povjerenje i jedinstvo među svojom braćom. Amin!