Tag Archives: Zuhdija

TEMELJI IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

Muhammed Kutb

TEMELJI  IMANA U SVJETLU SUVREMENOG DOBA

 

1-      Fenomen smrti i života, takođe, upućuje ljudski razum na Allahovu, dž.š., neograničenu moć kojom On oživljava i usmrćuje.

Šta je to, ustvari, život? To je nedokučiva tajna u čiju suštinu ne može prodrijeti niko i niko nije u stanju da ga definiše. Sve do čega je čovjek, kada je o tom pitanju riječ, stigao jeste samo tumačenje pojedinih vidova manifestacije života, kao što su pokreti, razvoj i različite funkcije koje pojedini dijelovi organizma obavljaju. Međutim, šta je život? Kako nastaje u živom biću? Zatim, kako se usmjerava ka izvršavanju određenih funkcija u tom biću? Sve je to velika tajna koju ljudi nisu u stanju dokučiti. Uzalud su najveći naučnici svijeta, koristeći se najsavremenijom tehnologijom pokušavali da naprave (stvore) samo jednu jedinu ćeliju, od milijardama milijardi živih ćelija koje se nalaze u stvorenjima koje je Allah stvorio Svojom moći, bez ikakvog sudruga.

2-      Zatim, ljudska nafaka (opskrba) koja čovjeka stalno prati.

Opskrba ljudi, koja se ogleda u vidu kiše koja pada s neba, ili bilja koje raste iz zemlje, ili riba, ptica i ostalih životinja, ili raznih vrsta energije koja pokreće mašine što ih je čovjek konstruisao, kao što su: para, struja, atomska energija, nafta i slapovi vode… Ko sve to daje osim Svevišnjeg Allaha? Allah, dž.š., kaže: ” Opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 58)

3-      Dešavanja u svemiru i u samom čovjeku.

Radost – žalost, smijeh – plač, siromaštvo – bogatstvo, zdravlje – bolest, umiranje – rađanje koje se dešava u svakom trenutku dana i noći… Ko sve to daje, raspoređuje i usmjerava osim Svevišnjeg Allaha koji je stvorio sve što se u kosmosu nalazi?

4-      Nepoznato (gajb) što je u domenu jedino Allahovog, dž.š., znanja.

Čovjek ima veliku želju da spozna gajb (nepoznato), što spada van domena njegove spoznaje. Koliko god truda ulagao na tom polju on ostaje bez uspjeha. Čovek pokušava saznati nešto više o svom budućem životu, o tome šta ga čeka u sljedećoj godini. On nastoji da sazna šta ga čeka za mjesec dana, ili za sedmicu, ili samo sljedeći dan. On nastoji da sazna šta ga čeka bar za jedan sat ili jedan tren u budućnosti, ali to nije u stanju dokučiti, niti saznati da li mu budućnost nosi dobro ili zlo. Ko poznaje gajb (nepoznato) sa svim njegovim detaljima osim Svevišnjeg Allaha koji sve stvara i dobro poznaje ono što je stvorio? Njegovom znanju ne promiče nijedna trunka na nebeisma niti na Zemlji.

Zaista mnoge elementi utječu na ljudsko srce te se ono budi kada je riječ o pitanju priznavanja jednog i jedinog Tvorca Allaha dž.š. U tim momentima čovjek pouzdano zna da Allah postoji, da je Jedan i da mu sudruga nema, da je samo On savršen i svemoguć, da je veličanstven i uzvišen i da ima neograničenu vlast. Tek tada čovjek biva u skladu sa svojom prirodom u kojoj ga je Allah, dž.š., stvorio, a to je najljepši lik. Allah, dž.š., kaže: ” Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.”[1]

Tek tada, čovjek postaje upućeni vjernik s kojim su zadovoljni oni na nebesima i oni na Zemlji. Njegov život na Zemlji, tek tada, biva pun dobrih i korisnih djela, a na onom svijetu njemu pripada Džennet koji je prostraniji od nebesa i Zemlje i zadovoljstvo Allaha dž.š. koje je još veće.

Međutim, čovjekova narav ponekad oboli i doživi krah, te ga odvede u najdublje ponore. Allah, dž.š., kaže: “Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna.[2]

Ponekad ljudska savjest zakaže, te zaboravi Allahove, dž.š., znakove u svemiru i životu. Zaboravi na nadnaravnu moć koja daje nafaku, upravlja dešavanjima i poznaje sve, pa čak i nepoznato.

Uzroci slabljena osjećaja za Allahovim, dž.š., udjelom u svemu što se dešava.

            1 – Ponavljanje prizora: Čovjek se, kada doživljava novo iskustvo, u njega unese svim svojim bićem. Kada određeni prizor vidi prvi put, ili prvi put nešto čuje, ili otputuje u novi grad, ulicu ili stan, on se uključuje svim svojim bićem kako bi upozno sve detalje novog ambijenta i to ima veliki uticaj na njega, jer se radi o nečemu novom. Međutim, kada čovek navikne na određen prizor ili mjesto i kada se to ponavlja, njegova osjetila preko toga prelaze bez veće, ili čak bez ikakve pažnje.

Tako se čovjeku ponekad dešava i u odnosu sa Allahom, dž.š. Čovjek zaboravlja da je Allah tvorac, upravitelj svega, opskrbitelj svih stvorenja i da je On onaj koji život i smrt daje.

Uopće se ne osvrće na brojne znakove u kosmosu.

Ne obraća pažnju na Sunce koje tako jako sija, niti na svjetlost koju tama guta.

Ne primjećuje prelijepi mirisni cvijet sa njegovim očaravajućim bojama.

Ne čuje umiljati glas ptice koja leteći sa drveta na drvo, tako lijepo cvrkuće.

Ne primjećuje ogromnu količinu vode koja, iz oblaka silazi, niti grmljavinu i munju koja se pojavljuje na nebu.

Ne obraća pažnju na dijete koje se rađa, niti čovjeka koji umire.

Ne primjećuje svoju potpunu nemoć pred Allahovom dž.š. odredbom.

2- Zauzetost jelom, pićem i udovoljavanjem strasti: Ponekad čovjekov osjećaj za Allahovu, dž.š., prisutnost slabi zbog zauzetosti ovodunjalučkim trenutnim užicima. To trenutno uživanje čovjeka potpuno odvrati od razmišljanja o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru i pokušaja da se približi Tvorcu svemira i života. Odvrati ga od sjećanja na ahiret, obračun i kaznu, ili nagradu koja ga čeka.

3 – Namjerno izbjegavanje Allahovih, dž.š., naredbi: Čovjekova svijest o Allahu, dž.š., ponekad zataji zbog toga što on jednostavno neće da slijedi Allahove, dž.š., odredbe. On želi da, udovoljavajući svojim strastima, na Zemlji nasilje čini. Želi da pređe granice onoga što je Allah, dž.š., dozvolio, zato što se njegova pohlepa ne može zadovoljiti onim što je Allah, dž.š., dozvolio. Ili želi da druge potčini svojim ličnim interesima i neopravdano zavlada njihovim imecima i životima. Želi da se proglasi bogom na Zemlji kome će ljudi biti pokorni, mimo Allaha, dž.š.

4 – Oholost ga sprečava da bude pokoran i ponizan Allahu.

5 – Opčinjenost trenutnim stanjem: Čovjek ponekad biva opsjednut svojim vlastitim razumom, tijelom, imetkom, ili bilo čime što mu je Allah, dž.š., podario i smatra da je to njegovo, a ne Allahov, dž.š., dar.

Svijest o Allahu, dž.š., slabi i ljudska narav oboljeva zbog jednog od spomenutih razloga, ili zbog neke druge slabosti koja je zadesi, te potpuno zaboravi na Allaha, dž.š., ili nekog drugog smatra Njemu ravnim, ili da taj drugi ima učešća u svemiru i svemu što se dešava, zajedno sa Allahom, dž.š.

U tom slučaju čovjek više nije onakav kakvim ga je stvorio Allah, dž.š., u najljepšem liku, nego sam sebe spušta na najniže nivoe, i njega preuzima šejtan i usmjerava daleko od Allahove, dž.š., upute i Njegovog zadovoljstva.[3]

Međutim, Allah, dž.š., iz svoje milosti, ljude ne ostavlja u zabludi, nego im šalje poslanike koji ih pozivaju uputi i vraćaju Istini.

Allah, dž.š., poslao je Muhammeda, s.a.v.s., kao posljednjeg poslanika da bude opomena svim ljudima do Sudnjega dana. Allah, dž.š., njemu je objavio Kur’an časni koji upućuje na najispravnija rješenja i obavezao se da će ga sačuvati: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!”[4] Allah, dž.š., je Kur’an učinio potpunim i u njemu dao sve ono što je potrebno da ljudsku narav vrati u njen pozitivni status i od nje odagna sve natruhe i bolesti. Kur’an je dovoljan da ljudsku narav upozna sa istinama tevhida (jednoćom Stvoritelja), pravom predstavom o Allahu dž.š. koji je stvorio kosmos, koji njime upravlja i koji u svemu tome sudruga nema.

Sada ćemo iznijeti kur’anski metod upućivanja ljudske naravi i odvraćanja od raznih stranputica u koje zapadne.

KUR’ANSKI METOD UPUĆIVANJA LJUDSKE NARAVI I ODVRAĆANJA OD RAZNIH STRANPUTICA U KOJE ZAPADNE

Ako dobro promotrimo Kur’an časni, a naročito ajeta i poglavlja koja obuhvataju akaidske teme, ustanovit ćemo da Kur’an koristi razna sredstva i metode kojima pojašnjava islamsko vjerovanje i upozorava na nepravilnosti u koje ljudi zapadaju kada njima zavlada džahilijjet koji ih odvodi od Allahove, dž.š., upute. Zatim, Kur’an nastoji da spomenutim sredstvima i metodama učvrsti ispravno vjerovanje i da produbi njegov uticaj na čovjeka u svakodnevnom životu.

Kur’an se na tom planu koristi sljedećim sredstvima:

1 – Upućivanje ljudske svijesti na razmišljanje o Allahovim, dž.š., znakovima u svemiru i uklanjanje zaborava koji se desi zbog ponavljanja prizora. U tom smislu Kur’an govori o veličini svemira i izvanrednoj preciznosti po kojoj funkcioniše. Zatim, o fenomenu smrti i života, opskrbi svih stvorenja, dešavanju svega, Allahovoj, dž.š., neograničenoj moći i Allahovom sveobuhvatnom znanju koje se odnosi i na gajb (čovjeku nedokučivo). Sve to Kur’an čini na izuzetno efikasan način, tako da čovjek sve to prihvata kao da se s time prvi put susreće i da sve to prvi put vidi. Tako se cjelokupno njegovo biće unese u te istine i činjenice i shvata da je Allah, dž.š., jedini tvorac i da se samo Njemu čovjek može klanjati.

2 – Upućivanje ljudskog razuma na razmišljanje o Allahovim, dž.š., stvorenjima, kako bi shvatio da sve što postoji ima svoga tvorca i da cjelokupan kosmos govori o neminovnoj činjenici da je njegov tvorac samo jedan i da taj tvorac nema saučesnika u pružanju opskrbe i upravljanju stvorenjima. Sve to smo već istakli, ali ovaj put ne oslanjajući se na osjećaj i savjest, nego prije svega na razumsko, logičko razmišljanje. Evidentno je da su ta dva metoda veoma bliska i slična, te da se međusobno prepliću u brojnim kur’anskim ajetima u kojima se Kur’an podjednko obraća ljudskoj savjesti i ljudskom razumu.

3 – Sučeljavanje čovjeka s činjenicom da se on, prilikom nedaće, obraća isključivo Allahu i ostavlja sve sudruge, da bi bez ikakva razloga na to potpuno zaboravio odmah nakon prestanka opasnosti. To je činjenica koju čovjek često zaboravlja, zato ga Kur’an na nju podsjeća kako bi ispravio svoj odnos prema Allahu i ostao u ispravnom vjerovanju.

4 – Demantovanje svih vidova neispravnosti u koje zapadaju oni koji ne slijede Allahovu uputu, razumskim dokazima ili putem ljudske savjesti koja sve to priznaje i prihvata. Zatim, pojašnajvanje činjenice da sve te neispravnosti nemaju nikakva valjana utemeljenja.

5 – Stalno podsjećanje na Allahovu, dž.š., neograničenu moć i njegovu veličinu kako bi se ljudsko srce potpuno predalo i pokorilo Njemu.

6 – Stalno podsjećanje na činjenicu da je Allah, dž.š., uz čovjeka: da ga vidi, prati i da će ga na Sudnjem danu nagraditi ili kazniti za djela koja je činio na ovom svijetu. Zatim, ukazivanje na činjenicu da Allah, dž.š., sve zna i da njegovo znanje obuhvata svaku sitnicu na Zemlji i u kosmosu, te da njemu nije skriveno ništa od ljudskih djela, čak ni ono što ljudi taje, i još skrivenije od toga.

7 – Stalno podsjećanje na Allaha, dž.š., kako u blagostanju i rahatluku, tako i u teškoći i nedaći. Čovjek je dužan, ukoliko se nađe u dobru, da se sjeti Onoga koji mu je podario to dobro i da Mu zahvali, a ukoliko se nađe u neprilici, dužan je da strpljivo podnese Allahovu, dž.š., odredbu i da se Njemu obrati za otklanjanje poteškoće u kojoj se našao.

8 – Isticanje istinitih događaja koji učvršćuju iman, spominjući poslanike i njihov sabur i upornost u podnošenju nedaća, a zatim konačnu pobjedu koju su na kraju izvojevali uz Allahovu, dž.š., pomoć, za razliku od oholih nevjernika koje je Allah, dž.š., na kraju uništio.

9 – Prikazivanje lika vjernika kroz privlačne osobine i nagradu koja ga čeka, a lika nevjernika kroz odvratne osobine i kaznu koja ga, na Sudnjem danu, čeka.

U nekoliko sljedećih poglavlja govorit ćemo o tim sredstvima uz nešto više komentara i pojašnjenja.

KUR’AN I LJUDSKA SAVJEST

Rekli smo da ljudska savjest blijedi i slabi usljed ponavljanja određenih prizora, te zaboravlja njihovu stvarnu poruku. Zaboravlja Allahovu, dž.š., nedokučivu snagu zato što je čovjek navikao na prizor smjene dana i noći, na Sunce i Mjesec, oblake i kišu, bilje i zelenilo… Ti prizori više ne izazivaju njegovu savjest i ne potiču njegova osjetila na činjenicu da je sve to rezultat Allahovog, dž.š., djelovanja, Onog Koji je Veliki tvorac, Upravitelj svega, Mudri, koji se odlikuje svim svojstvima savršenstva i koji se izdvaja kao jedini tvorac i stvoritelj.

Kur’an svojom fascinirajućom metodom otklanja tu koprenu koja prekriva ljudsko srce i slabi njegov osjećaj. Kur’an izlaže dokaze Allahovog, dž.š., djelovanja u svemiru tako upečatljivo da ljudsku savjest budi, kao da se radi o sasvim novom prizoru koji čovjek prvi put vidi. Kada se ljudska savjest probudi i saživi sa dotičnim prizorom i kada se pokrenu ljudska mašta i osjećaji, tada dolazi kur’anska poruka koja upućuje na to da iza svih prizora stoji Allahova, dž.š., nadnaravna moć i da je sve to djelo Svevišnjeg. Zato je nužno obožavati samo Njega – Svevišnjeg i Moćnog i izbjegvati svaki vid ibadeta bilo kome drugom mimo Njemu.

Na tako lijep i živopisan način Kur’an govori o:

1 – Prizorima iz svemira koji ukazuju na njegovu ogromnu veličinu, ali istovremeno i savršenu preciznost

2 – Fenomenu života i smrti, sa pojedinačnim detaljima nastanka i razvoja života kod biljnog i životinjskog svijeta

3 – Fenomenu opskrbe svih živih bića

 4- Fenomenu dešavanja svega, bilo da se radi o globalnim dešavanjima u svemiru, ili o dešavanjima u vezi sa užom čovjekovom sredinom.

5 – Allahovom, dž.š., sveobuhvatnom znanju koje se odnosi čak i na gajb (za čovjeka nepoznato).

Nakon svakog od tih primjera stalno se ponavlja upozorenje da je tvorac svega spomenutog Allah, dž.š., da je jedino On dostojan da mu se ibadet čini, da se samo Njemu sa zebnjom obraćamo, samo na Njega oslanjamo i samo u Njega uzdamo.

Sada ćemo navesti nekoliko primjera za svaku od prethodnih tema, iako se one međusobno prepliću u mnogim kur’anskim ajetima.

 

1 – ALLAHOVI, DŽ.Š., ZNAKOVI U SVEMIRU

“On spušta s neba vodu koju pijete i kojom se natapa rastinje kojima stoku napasate; On čini da vam pomoću nje raste žito, i masline, i palme, i grožđe, i svakovrsni plodovi – to je, zaista, dokaz za ljude koji razmišljaju; On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene, – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju – i svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara, – to je, doista, dokaz ljudima koji pouku primaju. On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili. On je po Zemlji nepomična brda pobacao da vas ona ne potresa, a i rijeke i puteve da se ispravno usmjeravate, i putokaze, a i po zvijezdama se oni upravljaju. Pa da li je onda Onaj koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Urazumite se! Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.”[5]

Navedeni ajeti ističu pojedine Allahove, dž.š., znakove u svemiru na način koji budi uspavanu ljudsku savjest koja je oslabila zbog ponavljanja istih prizora. Oni skreću čovjekovu pažnju na određene aspekte koje je on, možda, zaboravio, ili ih uopće do tada nije primjećivao. Kada ih spozna ili ih se ponovo prisjeti, ti detalji postaju za njega potpuno novi i on na njih gleda na potpuno novi način koji prije nije bio prisutan, tako da se njegova svijest ponovo budi i njegovi osjećaji aktiviraju.

Čovjek čija je svijest zatajila vidi vodu koja se s neba spušta, ali ne primjećuje da se ta voda pojavljuje i u vidu izvora, rijeka i bunareva iz kojih ljudi i životinje piju. S druge strane, on pije vodu do koje lahko dođe, a zaboravlja da se ta voda nije slučajno našla u zemlji, nego da ju je Allah, dž.š., Svojom moći spustio s neba u vidu kiše, po strogo određenim zakonima koje je postavio u svemiru i po kojima se kreću oblaci i kiša pada. Kur’anski tekst upozorava na te dvije velike istine riječima: ” On spušta s neba vodu koju pijete i kojom se natapa rastinje kojim stoku napasate…” Istovremeno, ovaj ajet upućuje ljudsku svijest na činjenicu da i bilje raste posredstom te vode. Nakon tih saznanja, kiša koja pada više nije samo uobičajeni prizor koji se ponavlja bez ikakve veze sa Allahom, dž.š., nego se padanje kiše čvrsto povezuje sa Alahovom, dž.š., moći, što direktno utječe na jačanje imana i ponašanje čovjeka u svakodnevnici, čvrsto ubijeđen da sve blagodati koje uživa jesu djelo Svevišnjeg i Svemogućeg Allaha.

Sljedeći ajeti nastavljaju spominjanjem raznih vrsta bilja, počevši od svega što klija i raste, zatim maslina, palmi i grožđa, pa do “svakovrsnih plodova.”

Kur’anski metod spominjanja pojedinih vrsta pojedinačno, a samo usputno i indirektno ukazivanje na ostale vrste, podstiče ljudsku maštu da zamišlja sve te «ostale» vrste koje nisu spomenute na osnovu onih koje su detaljno opisane. Na taj način se udružuju ljudska savjest i njegova mašta u dočaravanju određenog prizora, dajući mu nove elemente koji ga oživljavaju, tako da to više nije onaj prizor koji se stalno ponavlja i za koji je ljudska savjest izgubila osjećaj.

Spomenuti ajeti govore potom o smjeni dana i noći, o Suncu, Mjesecu i zvijezdama. Sve su to prizori koji su uobičajeni i pred kojima zataji ljudska svijest zbog njihovog konstantnog ponavljanja. Međutim, Kur’an u tom kontekstu spominje jednu novinu koja u potpunosti mijenja čovjekov pogled na te pojave i čini ih tako interesantnim kao da se dešavaju prvi put. Allah, dž.š., kaže: “On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene.”

U ovom slučaju noć, dan, Sunce, Mjesec i zvijezde nisu samo uobičajene pojave u kosmosu na koje je čovjek potpuno navikao i koje su izgubile svoju ulogu u ukazivanju na njihovog Tvorca. Naprotiv, to su ovaj put, stvorenja potpuno pokorna Allahu, dž.š. Nema sumnje da je to novo značenje potpuno promijenilo uobičajenu sliku o tim nebeskim tijelima kao zasebnim i potpuno neovisnim u svojim kretanjima. Naprotiv, ta nebeska tijela samo izvršavaju strogo naređene radnje kojima ih je zadužio Svevišnji. Zato njihovo konstantno kretanje nije automatsko samo po sebi, kako se to čini ljudskoj savjesti koja je zatajila. Naprotiv, to su efikasna kretanja koja imaju svoj strogo određeni cilj. Svaki djelić tog kretanja, noću ili danju, predstavlja izvršavanje samo jednog dijela zadatka kojim ih je zadužio Svevišnji Allah, a koji će trajati sve dok On ne odredi raspad postojećeg sistema na dan obećani.

Uz to, Allah, dž.š., podsjeća na Svoje blagodati prema ljudima kada kaže: “On čini da se noći i danom koristite.” Evidentno je da je opći kontekst kompletnog poglavlja u svjetlu podsjećanja čovjeka na Allahove, dž.š., blagodati prema njemu, kako bi se njegova savjest probudila i usmjerila ka zahvali Allahu, dž.š., na Njegovim neizmjernim blagodatima, i ostala usmjerena isključivo Njemu Jednom i Jedinom.

Nastaviće se …

S arapskog preveo:

dr. Zuhdija Adilović

 

[1] Et-Tin, 4.

[2] Et-Tin, 4-6.

[3] Imam Muslim prenosi hadis u kome je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ” Naredio mi je Allah, dž.š., da vas poučim onome čemu je On mene ovog trenutka poučio. Allah, dž.š., je rekao: “Ja sam sve svoje robove stvorio u čistoj vjeri (hunefa), ali njima dođu šejtani i odvedu ih od njihove vjere. Oni im zabrane ono što sam im Ja dozvolio i narede da Mi pripisuju druga za što nikakva dokaza nemaju.”

[4] El-Hidžr, 9.

[5] En-Nahl, 10-18

ASHABI ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S., ZVIJEZDE KOJE NE GUBE SJAJ

Zuhdija Adilović

ASHABI ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S., ZVIJEZDE KOJE NE GUBE SJAJ

Sažetak

Uloga i značaj časnih ashaba u dostavi i širenju islama je velika i značajna. Upravo zbog toga oni su zauzimali posebno mjesto u svim generacijama muslimana. Muslimani našeg podneblja su od samog dolaska islama na naše prostore, izražavali, a i danas izražavaju/gaje veliki respekt i poštovanje prema toj najčasnijoj i najodabranijoj generaciji muslimana. Takav odnos prema časnim ashabima potkrijepio sam kur’anskim ajetima i vjerodostojnim hadisima Poslanika, s.a.v.s., s ciljem da se ta praksa nastavi i ne uvaže pokušaji pojedinih frakcija i sekti da taj stav, na razne načine, kod naših muslimana poljuljaju.
Jedno od značajnih pitanja, koje je danas veoma aktuelno kada su u pitanju ashabi, jeste i odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno. Ovim radom pokušao sam predstaviti istinski odnos jednih prema drugima. Taj odnos se zasnivao na islamskom bratstvu i posebnom uvažavanju porodice i potomaka Poslanika, s.a.v.s. To se jasno vidi iz kur’anskih ajeta i mnogobrojnih hadisa. Također, naveo sam historijske činjenice koje potvrđuju izuzetno korektan odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno, kao što je međusobno nadijevanje istih imena i slično.
Nadam se da ću ovim skromnim radom doprinijeti afirmaciji kulture Ehli-bejta i ashaba koji su muslimanima današnjice itekako potrebni kako bi prevazišli mnoge međusobne nesuglasice i nesporazume koji rezultiraju nejedinstvom i slabljenjem muslimanskog ummeta.

Uvod

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom Svemilosnom, Vladaru Sudnjega dana. Neka je Salavat i selam onome ko je poslan kao milost svim stvorenjima. Salavat njemu i njegovoj časnoj i čestitoj porodici, njegovim vrlim ashabima i svima onima koji ga slijede do Sudnjega dana.
Allah, dž.š., Svojom mudrošću i pravdom odlikovao je Svoja
stvorenja jedne nad drugim. Najbližim Sebi učinio je najčasnija i najuzvišenija stvorenja, tako je Arš nad kojim se nadvisio učinio među najvećim stvorenjima, a Džebraila učinio najvećim i najčasnijim melekom. Allah je među ljudima odabrao najbolje i najčasnije da obave najčasniju zadaću. To su poslanici i vjerovjesnici koje je poslao ljudima da im pojasne Uputu i propise. Zatim je među poslanicima i vjerovjesnicima odabrao najboljeg i najčasnijeg među njima, Muhammeda b. Abdullaha, s.a.v.s., kao svog najbližeg miljenika. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allah, dž.š., odabrao je Kinane od potomaka Ismailovih, a.s., a Kurejš od Kinane, a od Kurejša potomke Hašimove, a od potomaka Hašimovih mene.“ (En-Nevevi, 1392. H.:6077)
Allah, dž.š., je Svome Poslaniku odabrao najbolje ashabe (drugove) kako bi mu pomogli u najtežoj ulozi i najčasnijoj misiji, dostavljanju ove vjere i njenoj implementaciji kao primjer svim ljudima. Abdullah b. Mes’ud, r.a., je rekao: „Allah je pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje, te ga odabrao za sebe i učinio ga prenosiocem svoje upute. Zatim je pogledao u srca ljudi nakon Muhammeda i vidio da su srca njegovih ashaba najbolja, te ih je učinio njegovim pomagačima koji će se žrtvovati na putu njegove vjere. Zato je ono što muslimani vide dobrim i kod Allaha dobro, a ono što oni vide lošim i kod Allaha loše.“ (Ahmed, bez godine izdanja:3600)
Još veća počast ukazana je Poslaniku, s.a.v.s., tako što je
Allah, dž.š., blagoslovljenim učinio njegovo potomstvo i sve što je vezano za njih.
Jedan od pokazatelja naše ljubavi prema Poslaniku, s.a.v.s., jeste i naša želja da se upoznamo s njemu najbližim društvom koje
je Allah, dž.š., odabrao i posebno pripremio za tu ulogu. Oni su bili
njegovi iskreni pomagači u dostavljanju vjere što širem krugu ljudi.
Ovdje je veoma važno istaći da termin „ashabi“ obuhvata porodicu Poslanika, s.a.v.s., i sve ashabe koji su živjeli u njegovo vrijeme, povjerovali u njega i s njime se sretali. Velikim naporom i požrtvovanošću časnih ashaba zajedno s Poslanikom, s.a.v.s., uspostavljena je neprobojna utvrda islama.
I pored toga što je uloga ove časne generacije muslimana
naglašena u samom Kur’anu i hadisima, mnogim muslimanima danas neophodno je više saznanja o njihovim životima kako bi uvidjeli da je tajna njihovog uspjeha upravo u tome što su bili jedinstveni i čvrsto vezani jedni za druge uz duboko poštovanje i uvažavanje. Značaj te najodabranije generacije muslimana seže i do danas, jer mi u razumijevanju vjere itekako uvažavamo ono što su oni kazali i protumačili.
Prva generacija muslimana predstavlja najbolji primjer
implementacije islama u društvenoj zajednici i rješavanja društvenih problema. Nažalost, danas pojedine frakcije i sekte koriste određene, pogrešno protumačene događaje iz života ashaba za potpirivanje međusektaških sukoba muslimana.
Zato je itekako potrebno istaći pozitivnu stranu tog perioda i širiti kulturu ashaba i Ehli-bejta kojom se mogu prevazići mnogobrojni problemi kojima su muslimani današnjice opterećeni.

Ko se smatra ashabom?

Islamska ulema razilazi se po pitanju definicije ashaba. Najpoznatija od njih je sljedeća: „Ashabom se smatra svaki musliman koji je vidio Poslanika, s.a.v.s., makar na momenat i umro kao musliman.“ Ovo mišljenje zastupa imam Ahmed, El- Buhari i svi muhaddisi, kako to navodi En-Nevevi. (En-Nevevi,
1392. H.:1/36)
Tabekatus-sahabe (kategorije ashaba po zaslugama)
1. Prvi muslimani koji su primili islam u Mekki, kao što su
Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija i drugi.
2. Učesnici prisege u Darun-nedwe. Kad je Omer, r.a.,
primio islam, odveo je Poslanika, s.a.v.s., do vijećnice (Darun-nedwe) gdje mu je jedna grupa Mekelija dala prisegu na pokornost.
3. Muhadžiri u Habeše (Etiopija).
4. Učesnici na prisegi el-akaba el-ulaa.
5. Učesnici na prisegi el-akaba es-sanija.
6. Prvi muhadžiri koji su stigli Poslanika, s.a.v.s., dok je bio u mjesto Kuba’, prije ulaska u Medinu i izgradnje džamije.
7. Učesnici bitke na Bedru.

8. Muhadžiri koji su došli u Medinu između Bedra i
Hudejbijje.
9. Učesnici u prisegi er-Ridwan na Hudejbijji.
10. Muhadžiri koji su došli u Medinu između Hudejbijje i
Fetha.
11. Muslimani koji su primili islam na dan Osvajanja Mekke
(Feth).
12. Djeca koja su vidjela Poslanika, s.a.v.s., na dan osvajanja
Mekke i na Oprosnom hadždžu.
Naravno, ova podjela ashaba na tabekat je relativna, jer ima ashaba koji ne spadaju ni u jednu od spomenutih, kao što su naprimjer ashabi koji su učestvovali u bici na Hendeku, Hudejbiji, Hajberu i sl. Također, jedan ashab se može svrstati u više spomenutih tabekata.
Rezultati razvrstavanja ashaba po tabekatima su:
 raspoznavanje onih koji su imali ista imena i nadimke,
 prepoznavanje mursel hadisa od hadisa sa spojenim senedom,
 određivanja vremenskog perioda suhbeta, što nam pomaže da damo prednost nekom od hadisa koji su kontradiktorni. (El-Askalani, 1328. H.)

Prava ashaba i naše obaveze prema njima

 Voljeti i poštovati ih, te se o njima pozitivno izražavati.
 Iskreno svjedočiti da je generacija ashaba najodabranija
generacija muslimanskog ummeta, odnosno najbolja
generacija koju je čovječanstvo ikada imalo.
 Vjerovati da je razumijevanje islama na osnovu njihovih tumačenja štit muslimanima od novotarija, zabluda i smutnji.
 Dati svoj doprinos u upoznavanju s njima i afirmaciji njihovih biografija.
 Braniti ih od onih koji ih napadaju ili pokušavaju da ih, ili neke od njih, ukaljaju.
 Usaditi ljubav prema njima u srca naših mlađih naraštaja,
kako bi ih istinski zavoljeli i zadržali respekt prema njima.

To bismo mogli detaljnije pojasniti kroz nekoliko sljedećih tačaka:

1. Imati iskren odnos prema njima svojim srcem i jezikom.

Ibn Tejmijje kaže: „U osnove vjerovanja ehli sunneta vel- džema’ata spada iskren i korektan odnos, srcem i jezikom, prema ashabima, r.a., kao što ih je Allah, dž.š., opisao riječima: Oni koji poslije njih dolaze – govore: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!“ (Kur’an, El-Hašr, 10) (Ibn Tejmijje, 1426. H.:3/152-156)
Na taj način mi se pokoravamo riječima Poslanika, s.a.v.s.:
„Nemojte grditi moje ashabe! Tako mi Allaha, kada bi neko od vas
udijelio zlata koliko brdo Uhud, ne bi dosegao ni pola onoga što su
oni učinili.“ (Ibn Bettal, 1420. H.:3673)

2. Prihvatiti sve ono što se navodi u Kur’anu i hadisu o njihovim vrlinama i stepenima.

U osnove vjerovanja ehli sunneta vel-džema’ata spada i prihvatanje svega što se prenosi u Kur’anu, sunnetu i konsenzusu vezano za vrline ashaba i njhove odlike. Tako dajemo prednost onima koji su se borili za islam i udjeljivali svoj imetak za njega prije Hudejbijje, nad onima koji su to činili poslije. Dajemo prednost muhadžirima nad ensarijama. Vjerujemo da je Allah, dž.š., rekao učesnicima na Bedru, a bilo ih je tri stotine i nešto:
„Radite što god hoćete, Ja sam vama oprostio.“ (El-Buhari:4890)
Zatim, da neće ući u vatru niko od učesnika u prisegi ispod Drveta, kao što nas je obavijestio Poslanik, s.a.v.s. Allah, dž.š., je zadovoljan njima i oni Njime, a bilo ih je više od 1400. Svjedočimo da će u Džennet svako onaj za koga je to kazao Poslanik, s.a.v.s., kao što su deseterica kojima je obećan Džennet, Sabit b. Kajs b. Šemmas i drugi adhabi. (Ibn Tejmijje, 1426. H.:3/153)
Volimo Ehli-bejt, porodicu Poslanika, s.a.v.s., pridržavajući se vasijjeta Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: „Allahom vas opominjem da budete dobri prema mojoj porodici, Allahom vas opominjem da budete dobri prema mojoj porodici!“ (Muslim:
2408) Također je kazao Abbasu, svome amidži, nakon što mu se požalio da neki od Kurejšija grde sinove Hašimove: „Tako mi Allaha, oni neće biti vjernici sve dok vas ne budu voljeli radi

Allaha i zato što ste moj rod.“ A zatim je dodao: „Allah, dž.š., odabrao je sinove Ismailove, a među njima Kenane, a među Kenanama Kurejševiće, a među Kurejševićima sinove Hašimove, a među sinovima Hašimovim mene.“ (Muslim:1795)
Volimo i poštujemo supruge Poslanika, s.a.v.s., majke svih
iskrenih vjernika. Vjerujemo da će one biti njegove supruge i na ahiretu, naročito Hatidža, r.a., majka većine njegove djece, prva koja je u njega povjerovala, pomogla mu u njegovoj misiji i uživala veliko mjesto kod njega. Zatim iskrena i kćerka Iskrenog, r.a., za koju je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prednost Aiše nad ostalim ženama je kao prednost potkriže nad ostalom hranom.“ (El-Buhari:3443; Muslim:2446)

3. Neupuštanje u polemiku oko nemilih događaja koji su se desili među njima.

Između ostalih naših obaveza prema ashabima jeste i ne polemizirati o nemilim događajima koji su se desili među njima i ne dozvoliti da svojim riječima, na bilo koji način, omalovažimo bilo koga od njih.
Ibnu Tejmijje navodi da među temelje vjerovanja ehli sunneta
vel-džema’ata spada i neupuštanje u polemiku oko onih događaja u kojima je došlo do razlaza među ashabima, pa kaže: „Ehlu sunne vel-džema’a smatraju da su mnoge od predaja koje govore o nemilim događajima među ashabima lažne, neke od njih su doživjele prepravke dodavanjem ili oduzimanjem i iskrivljavanjem. A kada je riječ o vjerodostojnim predajama po tom pitanju, mi njima tražimo ispriku i smatramo da je svako od njih postupio po svom idžtihadu, neko bio u pravu, a neko pogriješio. Istovremeno ne smatramo da su oni sačuvani od velikih i malih grijeha, nego je moguće da pogriješe. Međutim, oni su imali toliko dobrih djela i zasluga da zaslužuju da im se oprosti ukoliko nešto i pogriješe. Njima se opraštaju grijesi koji se ne bi oprostili onima poslije njih, upravo iz razloga što imaju toliko dobrih djela i zasluga koje drugi ne mogu doseći. Poslanik, s.a.v.s., kazao je da su oni najbolja generacija i da je pregršt onoga što je neko od njih udijelio veća od brda Uhuda koje udijeli neko iz generacija poslije njih. Napokon, ukoliko je neko od njih učinio neki grijeh, sigurno se pokajao, ili učinio dosta dobrih djela kojima je taj grijeh neutralisao te mu je oprošten, ili će mu biti oprošten šefa’atom Poslanika, s.a.v.s., koji će se najprije zauzimati za njih, ili je poslije toga iskušan nedaćama na ovom svijetu kojima će otkupiti počinjeni grijeh. Ukoliko je to tako s očitim grijesima, kako je tek onda sa stvarima u kojima su postupili po svom idžtihadu, pa ukoliko ispravno postupe imaju dvije nagrade, a ukoliko pogriješe imaju jednu, a greška im se prašta.
Isto tako, ono na čemu se zamjeri pojedinim od njih jeste neznatno u odnosu na njegove zasluge i dobra djela koja je učinio, kao što su: vjerovanje u Allaha i Njegova Poslanika, džihad na njegovom putu, hidžra, pomoć Poslaniku, s.a.v.s., znanje i mnogobrojna dobra djela koja je učinio. Ko detaljno prouči njihove biografije sigurno će doći do neospornog saznanja da su oni najbolji ljudi koje je Allah, dž.š., stvorio nakon poslanika i da se bolji od njih nikada nisu, niti će se pojaviti u ljudskom rodu, te da su oni najbolja generacija ovog ummeta koji je, opet, najodabraniji i najčasniji ummet kod Allaha.“ (Ibn Tejmijje, 1426. H.:3/154)
Mi smo dužni da po pitanju razlaza koji se desio među ashabima zadržimo pozitivno mišljenje o njima i da čuvamo svoje nijjete tumačeći ta dešavanja. To zbog toga što je svako od njih učestvujući u neredima koji su se među njima desili imao svoje viđenje i tumačenje toga. A dužni smo da o njima dobro mislimo zbog svega što su prije toga uradili i bili najiskreniji pomagači Poslanika, s.a.v.s., a po islamskom učenju, onaj ko po svom mišljenju postupi pa pogriješi, ima opravdanje i nagradu kod Allaha.
Ovdje moram pojasniti još jednu veoma važnu činjenicu kada
je ova tema u pitanju: ne smijemo izgubiti iz vida da su postojale tajne ruke koje su djelovale iza zastora kako bi ta dešavanja usmjeravale u pravcu nereda i smutnji, kako bi raspirile vatru razdora i spriječile svaku priliku za razboritost, preispitivanje, sporazum i pomirenje. To je bilo očito i dobro poznato u ratu koji se desio između Alije, r.a., i vojske okupljene oko deve. Oni su se već bili gotovo dogovorili, pa se odjedanput desilo nešto što je sve to poremetilo i raspalilo vatru rata. Poznata je uloga jevreja Abdullaha b. Sebe’a u neredima koji su završili ubistvom h. Osmana, zatim neredima koji su se desili za vrijeme Alije, r.a.
Sljedeća važna činjenica u ovom kontekstu jeste: ashabi, iako su pali pod utjecaj smutnji, ili su u njih bili nesvjesno uvučeni, imali su toliko zasluga, kao što je džihad, iskrenost, žrtva na Allahovom putu i sl., da će im to pomoći kod Allaha, dž.š. Upravo to je naglasio Poslanik, s.a.v.s., Omeru, r.a., kada je rekao za Hatiba b. Ebi Belte’u: „Pusti me da mu glavu odsiječem!“ nakon što je pokušao obavijestiti stanovnike Mekke o napadu Poslanika, s.a.v.s., upravo kada je Poslanik, s.a.v.s., nastojao da to izvede u potpunoj tajnosti i da ih iznenadnim napadom prisili na predaju i izbjegne veće gubitke. Tada mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Polahko, o Omere! Otkud ti znaš da Allah, dž.š., nije pogledao u
srca učesnika bitke na Bedru i rekao: ‘Radite što god hoćete, ja sam vama oprostio!’“ (El-Buhari:2845) To je potpuno ispravna logika, jer se ne smije zanijekati sve što je čovjek u svome životu učinio zbog jedne greške koju je napravio. Nema čovjeka koji ne griješi, kao što nema sablje koja ne promaši.
Sljedeća činjenica ogleda se u odgovoru pravednog halife,
Omera b. Abdul Aziza, r.a., kada je upitan o neredima koji su se desili među ashabima i koji su rezultirali krvoprolićem: „To je krv od koje je Allah, dž.š., očistio naše ruke, pa nemojmo njome prljati naše jezike.“ (Ebu Nuajm, 1405. H.:9/114) Ova njegova izreka jasno upućuje na to da nije potrebno čačkati po toj prošlosti koja je teška i bolna, kad nas je Allah, dž.š., već sačuvao od učešća u njoj. Allah, dž.š., kaže: Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Kur’an, El-Bekara, 134) (El-Kardavi,
2004:29-30)
Imam Zehebi je kazao zlatne riječi po ovom pitanju u kojima stoji: „Govor suparnika, ukoliko smo došli do zaključka da je rezultat zavisti i netrpeljivosti, neće se uzimati u obzir, niti će se prenositi, nego sakriti, kao što je kazano za sukobe među ashabima, r.a. Nažalost, još se nešto od toga prenosi u spisima i djelima, iako većina tih predaja nemaju ispravan sened ili su čak izmišljene. Zato ono što se nalazi pred nama na tu temu i što posjeduje naša ulema treba sakriti i u potpunosti odstraniti kako bi se srca očistila i ispunila ljubavlju prema ashabima. Obaveza je takve vijesti sakrivati od običnog svijeta i šireg kruga uleme. Isčitavanje takvih predaja može se odobriti istinskom i iskrenom alimu koji je daleko od pristrasnosti, ali pod uslovom da im svima istigfar čini. Tome nas uči Allah, dž.š., riječima: Oni koji poslije njih dolaze – govore:
„Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri
pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!“ (Kur’an, El-Hašr, 10) Ashabi imaju toliko zasluga i dobrih djela da su dovoljna da im se oprosti ono što su greškom učinili. Međutim, mi ne spadamo u one koji pretjeruju u veličanju bilo koga od njih, niti tvrdimo da je bilo ko od njih nepogrešiv. Mi smatramo da su jedni među njima bolji od drugih, a da su Ebu Bekr i Omer, r.a., najbolji, zatim ostali od deseterice kojima je obećan džennet, te Hamza, Dža’fer, Mu’az, Zejd, supruge Poslanika, s.a.v.s., majke pravovjernih i njegove kćeri, zatim učesnici bitke na Bedru, a zatim najbolji među ostalima kao što su: Ebu Derda’, Selman el-Farisi, Ibn Umer i ostali učesnici prisege Ridvan, za koje je Allah, dž.š., u Kur’anu kazao: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i
mudar. (Kur’an, El-Feth, 18-19),2 zatim svi muhadžiri i ensarije,
kao što je Halid b. Velid, El-Abbas, Abdullah b. Amr, zatim svi ostali koji su se družili s Poslanikom, s.a.v.s., s njim u borbu išli, hadž obavili i od njega hadise slušali. Allah, dž.š., bio zadovoljan svima njima i svim sahabijkama koje su hidžru učinile, ili ga u Medini dočekale, kao što je hašimijka Ummu Hani’ i ostale sahabijke. (Ez-Zehebi, bez godine izdanja:10/92)

Obaveznost poštovanja i ljubavi ashaba (Ferid, bez godine izdanja:5)

Ashabi su najbolja generacija i najodabraniji među muslimanima. Oni su najbolji muslimani nakon Poslanika, s.a.v.s. Mi smo dužni da ih poštujemo i volimo, ističući Allahovo zadovoljstvo njima i stavljajući ih na mjesto koje im, kao takvim, pripada. Ljubav ashaba je obaveza svakog muslimana i dokaz imana i bliskosti Allahu, dž.š., a mržnja ashaba je nevjerstvo i zabluda, jer su oni nosioci ove vjere i samim time svako omalovažavanje njih jeste omalovažavanje vjere. Oni su nam vjeru prenijeli iskreno i odgovorno, čistu kakvu su je preuzeli od Poslanika, s.a.v.s., pronijeli su je diljem svijeta za manje od četvrt stoljeća. Allah, dž.š., je pomoću njih oslobodio mnoge krajeve, tako da je veliki broj ljudi u skupinama ulazio u ovu vjeru.
Kur’an i sunnet upućuju na obaveznost slijeđenja poštovanja i ljubavi ashaba i na to da je ljubav prema njima dokaz imana. Allah, dž.š., kaže: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima… (Kur’an, Et-Tewba, 71) Pošto je neosporan iman ashaba u Poslanika, s.a.v.s., a Kur’an i sunnet potvrđuju da su oni najbolji vjernici, ljubav i poštovanje prema njima jeste dokaz imana onoga ko se tako prema njima odnosi. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Znak imana je ljubav ensarija, a znak nifaka je mržnja prema njima.“ (El- Buhari:17)
Puno je citata koji govore o ovome, daleko bi nas odvelo da ih sve citiramo, ali prilika je da spomenemo čime iskrena ljubav ashaba rezultira na ovom i budućem svijetu, što pobuđuje našu želju da to ostvarimo.
Onaj ko voli ashabe, na ovom svijetu će biti pobjednik i dobitnik, kako u Kur’anu stoji: Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti. (Kur’an, El-Maida, 56) Ibn Kesir tumačeći ovaj ajet kaže: „Svako onaj ko je zadovoljan prijateljstvom i zaštitom Uzvišenog Allaha, Njegova Poslanika i vjernika, uspjet će i na ovome i na vječnom svijetu i bit će pomognut i na ovom i na vječnom svijetu.“ (Ibn Kesir, 2002:374)
Jedan od rezultata ljubavi ashaba je nada u proživljenje u njihovom društvu, jer je Poslanik, s.a.v.s., kazao, kako stoji u hadisu kojeg prenosi Abdullah b. Mesu’ud: „Došao je neki čovjek Poslaniku, s.a.v.s., i upitao: ‘O Allahov poslaniče, šta kažeš za čovjeka koji voli svoj narod, a nije im se priključio?’ Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Čovjek je s onima koje voli.’“ (El-Buhari:5817; Muslim:2963)
Zato su se ashabi Poslanika, s.a.v.s., nastojali približiti
Allahu, dž.š., ljubavlju Ebu Bekra i Omera, to su smatrali svojim
najboljima djelima i nadali se najvećoj nagradi kod Allaha za njih.
Imam Buhari prenosi od Enesa b. Malika da je neki čovjek upitao Poslanika, s.a.v.s., o Sudnjem danu, pa je rekao: „Kada će nastupiti Sudnji dan?“ Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „A šta si ti za njega pripremio?“ On reče: „Ništa drugo, osim što volim Allaha i Njegova Poslanika.“ Poslanik, s.a.v.s., tada reče: „Ti si s onima koje voliš.“ Enes b. Malik kaže: „Ništa nam nije bilo draže od riječi Poslanika, s.a.v.s., ‘Ti si sa onima koje voliš.’“ Zatim, Enes reče:
„Ja volim Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera, i nadam se da ću
biti s njima zbog svoje ljubavi prema njima, iako nisam svojim
djelima dokučio njihova djela.“ (El-Buhari:3485)
Jedan čovjek je rekao Mu’afiju b. Imranu: „Gdje je Omer b. Abdul Aziz u odnosu na Muaviju?“ On se naljutio i rekao: „Niko se ne može porediti s ashabima Poslanika, s.a.v.s.! Muavija je njegov drug (ashab), njegov zet, pisar i povjerenik Objave…“ Imam Malik veli: „Poslanik, s.a.v.s., odgajatelj čovječanstva pomoću kojeg nas je Allah, dž.š., uputio i učinio ga milošću svim svjetovima, noću je izlazio do mezarja El-Beki’, dovu im činio i tražio oprost grijeha za njih. To mu je naredio Allah, dž.š., a Poslanik, s.a.v.s., nama je naredio da ih volimo i poštujemo i da se suprotstavimo onima koji se njima suprotstavljaju.“ (El-Kadi, bez godine izdanja:2/56)

Termin alu vel ashabu

Kada ulema govori o onima koji su bili s Poslanikom, s.a.v.s., i upotrebljava termin ashabi, to svakako podrazumijeva i Alul-bejt i prenošenje predaja i propisa od Poslanika, s.a.v.s., zajedno s ostalim ashabima.
Oni su upotrebljavali ovaj termin zato što je on općenitiji i obuhvata sve one koje je Allah, dž.š., počastio društvom s Poslanikom, s.a.v.s. Alul-bejt ili Ehli-bejt je termin kojim se, pored suhbeta, označava još jedna uža počast koja se odnosi samo na porodicu Poslanika, s.a.v.s. Termin ashab obuhvata svakog vjernika iz porodice Poslanika, s.a.v.s., koji je živio u njegovo vrijeme, a ima članova porodice Poslanika, s.a.v.s., koji su došli poslije njega, nisu ga vidjeli i ne spadaju u ashabe.
Tako je za vjernika muslimana velika čast ako se kaže da je bio ashab, a ta počast je još veća ako je iz porodice-potomstva Poslanika, s.a.v.s. To je velika čast, zato što njegovo porijeklo vodi do Poslanika, s.a.v.s., i što vjernici stalno salavat donose na njih svaki put kada se salavat donese na Poslanika, s.a.v.s.
Posebna počast jeste i učešće u bici na Bedru i davanje
prisege na Hudejbiji. To su velike odlike tim ljudima kod Allaha.
Naravno, počašćen je i onaj od ashaba ko je primio islam
prije osvajanja Mekke i učestvovao u bitkama za islam. Sve su to posebne počasti kojima je Allah, dž.š., darovao svoje robove na ovom svijetu, kako bi postigli Njegovo zadovoljstvo. Iako smo svjesni ovih termina, preporučuje se stalno ponavljati el-alu vel- ashabu, kako bi se stalno obnavljala naša ljubav prema toj časnoj porodici.
Ovdje ću samo spomenuti da u porodicu Poslanika, s.a.v.s., Alul-bejt, spadaju svi oni kojima je zabranjena sadaka iz porodice Dža’fer, Akil, Abbas i Ali, zatim majke pravovjernih, supruge Poslanika, s.a.v.s., na osnovu jasnog kur’anskog teksta. Ova definicija je važna kako ne bismo nekome ko je stvarno zaslužuje tu počast uskratili, ili nekoga ko to ne zaslužuje uvrstili u nju.
Također, definicija termina ashab je neophodna da bismo mogli utvrditi koji hadis zaista doseže do Poslanika, s.a.v.s., a koji ne, što je veoma važno u određivanju stepena vjerodostojnosti hadisa. S druge strane, spoznaja da je neko ashab nas obavezuje da se prema njemu korektno odnosimo, s ljubavlju i poštovanjem

Odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno

Koliko su međuljudski odnosi ashaba s Poslanikom, s.a.v.s, i njegovom porodicom bili na zavidnom nivou govori i činjenica da su se međusobno tazbinski vezali. Tako je Poslanik, s.a.v.s., oženio h. Aišu, kćerku Ebu Bekra i h. Hafsu, kćerku Omera, Allah, dž.š., bio zadovoljan svima. Isto tako, Poslanik, s.a.v.s., svoje kćerke je udao za drugog od četverice pravednih halifa: h. Rukajju za Osmana, r.a., a nakon njene smrti, za njega je udao h. Ummu Kulsum. Kćerku Fatimu, r.a., udao je za Aliju, r.a. (Ali ibn Ahmed et-Temimi, 2011:8)

Međusobno nadijevanje imena

Malo je poznato da je Alija, r.a., osim Hasana i Husejna, imao i sinove Omera, Ebu Bekra i Osmana, a posljednja dvojica bili su na Kerbeli i pali su kao šehidi.
Alija je nadjenuo sinu ime Ebu Bekr i njegov sin Hasan nadjenuo je jednom sinu ime Ebu Bekr, a drugom Omer, a Omerom je nazvao svog sina i Husejn, drugi Alijin sin.
Dakle, imena najbliskijih Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba: Ebu
Bekr, Omer i Osman nadijevali su članovi Alijine porodice i njegovi potonji potomci više od šest generacija. Musa el-Kazim, koji je šesta generacija Alijinih, r.a., potomaka, dvojici je svojih sinova nadjenuo imena Ebu Bekr i Omer.
Naravno, mnogo je primjera gdje su pripadnici Ehli-bejta iskazivali svoje iskreno bratstvo i ljubav prema ashabima. Oni su znali kakvo poštovanje i koju veličinu zaslužuju ashabi, bili muhadžiri ili ensarije, a nadijevanje imena djeci jeste samo jedan oblik njihove ljubavi prema ashabima. Znali su da je to ustvari i revanš za prijateljstvo njihovog djeda, plemenitog Poslanika, s.a.v.s., kojem su ashabi bili najbliskiji prijatelji.
Navest ćemo još neke primjere. Dža’fer es-Sadik nadjenuo je
svojoj kćerki ime Aiša, također i Musa el-Kazim, Alija er-Rida i Alija el-Hadi. Svi su oni potomci Alije ibn Ebu Taliba, r.a., a El- Hadi je deveta generacija nakon njega. Dakle, nadijevanjem imena Aiša samo su dokazali svoju ljubav prema majki pravovjernih, Poslanikovoj supruzi Aiši, r.a. (Ali ibn Ahmed et-Temimi,
2011:14)
Postoje još mnogobrojne rodbinske veze i mnoga imena koja
svjedoče o iskrenoj ljubavi i bratstvu koje je vladalo između Ehli- bejta i ashaba. Ovakvim se naučnim činjenicama najbolje može odgovoriti zlonamjernim orijentalistima i smutljivcima koji su željeli muslimane zaraziti klevetama da su veze između Ehli-bejta i ashaba bile zasnovane na mržnji i neprijateljstvu. A Allah zna da to nije istina.

Zaključak

Uloga i značaj ashaba u dostavi i širenju islama je velika i značajna. Iz tog razloga ashabi su zauzimali posebno mjesto u svim generacijama muslimana. Muslimani našeg podneblja su od samog dolaska islama do danas gajili veliki respekt i poštovanje prema toj časnoj i naodabranijoj generaciji muslimana. U ovom radu sam takav odnos prema ashabima potkrijepio kur’anskim ajetima i vjerodostojnim hadisima Poslanika, s.a.v.s., s ciljem da se ta praksa nastavi i ne uvaže pokušaji pojedinih frakcija i sekti da taj stav, na razne načine, kod naših muslimana poljuljaju.
Jedno od značajnih pitanja, koje je danas veoma aktuelno kada su u pitanju ashabi, jeste i odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno. Ovim radom pokušao sam predstaviti istinski odnos jednih prema drugima koji se bazirao na islamskom bratstvu i posebnom uvažavanju porodice i potomaka Poslanika, s.a.v.s. To je se jasno vidi iz kur’anskih ajeta i mnogobrojnih hadisa. Također, naveo sam historijske činjenice koje potvrđuju izuzetno korektan odnos ashaba prema Ehli-bejtu i obratno, kao što je međusobno nadijevanje istih imena i slično.
Nadam se da ću ovim skromnim radom doprinijeti afirmaciji
kulture Ehli-bejta i ashaba koja je muslimanima današnjice itekako potrebna kako bi se prevazišle mnoge međusobne nesuglasice i nesporazumi koji rezultiraju nejedinstvom i slabljenjem muslimanskog ummeta.

Literatura

1. Al-Askalani, A. (1328. H) El-Isaba fi temjizi es-sahaba. Kairo: Matbe’atu es-seade.
2. Ebu Nu’ajm, I. (1405. H) Hiljetul evlija’. Bejrut: Daru el-kitab el- arabi.

3. El-Dževzijje (1405. H) Zadul me’ad fi hedji hajril ibad. Bejrut: Muessesetu er-risale.
4. El-Kadi, I. (bez godine izdanja) Eš-Šifa’ bi ta’rifi hukuki el-mustafa.
Bez mjesta izdanja: Daru el-fikr.
5. El-Karadavi, J. (2004) Kejfe nete’amelu me’a et-turasi vet-temezhubi
vel ihtilafi. Kairo: Mektebetu Vehbe.
6. En-Nevevi, M. (1392. H) El-Minhadž šerh Sahihi Muslim b.
Hadždžadž. Bejrut: Daru ihja’ et-turas el-arabi.
7. Er-Rifa’i, M. N. (2002) Tefsir Ibn-Kesir. 2. izd. Sarajevo: Visoki
saudijski komitet za pomoć BiH.
8. Et-Temimi, A. (2011) Ehli-bejt i ashabi u ljubavi i srodstvu.
Sarajevo: Almabarrah.
9. Ez-Zehebi, Š. (bez godine izdanja) Sijer e’alami en-nubela’. Bejrut: Muessesetu er-risale.
10. Ferid, A. (bez godine izdanja) El-Fevaidu el-bedi’a. Kairo: Darul
Erkam.
11. Ibn Bettal, A. (1420. H) Šerh Ibn Bettal ala Sahih el-Buhari. Rijad: Mektebetu er-Rušd.
12. Ibn Hanbel, A. (bez godine izdanja) Musned Imam Ahmed. Kairo: Muessesetu Kurtuba.
13. Ibn Tejmijje, T. A. (1426. H) Medžmu’u fetava ibn Tejmijje. Daru el-
Vefa.

Professional article

THE COMPANIONS OF THE PROPHET (S.A.W.S.), STARS THAT DO NOT LOSE THEIR SHINE

Zuhdija Adilović, Ph.D.

Abstract

The role and significance of honourable companions in spreading Islam is great and significant. That is exactly why they have had a special place for all generations of Muslims. From the very arrival of Islam to this area, Muslims have showed great respect for the most honourable and chosen generation of Muslims. I have supported that relation towards honourable companions with Qur’anic verses and authentical hadiths of the Prophet (s.a.w.s.), with the aim for that practice of respect to last and to dismiss attempts of some fractions and sects to shatter that attitude.
One of important issues which is very common today is a relation of companions towards Ahl al-Bayt and vice versa. This paper is an attempt to present their true relation. The relation was based on Islamic brotherhood and on special respect for the family and descendents of the Prophet (s.a.w.s.). That is clearly seen in Qur’anic verses and numerous hadiths. Also, I have mentioned historical facts that confirm a proper relationship of companions towards Ahl al-Bayt and vice versa, like having the same names and similar to that.
I hope that this humble paper will be a contribution to
affirmation of culture of Ahl al-Bayt and companions that Muslims greatly need today in order to put aside many disagreements and misunderstandings which result in disunity and weakening of the Muslim ummah.

Keywords: companions, Ahl al-Bayt, human relations, the Qur’an, hadith

TURSKA NA PUTU KA VRHU ISLAMSKE MISLI NA ARAPSKOM JEZIKU

Fenomen Turska sve češće je tema raznih studija i istraživanja najeminentnijih stručnjaka na Istoku i Zapadu. “Iznenadan” povratak Turske kao regionalne sile na svjetsku scenu pokrenuo je mnoga pitanja i pokazao neispravnost brojnih teorija koje su tvrdile da vjera u savremenom društvu neće imati značajniju ulogu. Nema sumnje da su islamski džemati u Turskoj bili veoma važni u preodgoju turske nacije i, od baštinika velike historijske slave koji su gotovo stoljeće bili uskraćeni da budu ponosni na sebe i svoje vrijednosti, ponovo postali narod koji je, ne samo ponosan na svoju slavnu prošlost, nego i narod koji na najefikasniji način uspijeva da spoji tradiciju i modernost, nauku i vjeru, ekonomiju i moral, globalno i lokalno… te tako otkrije i drugima pokaže tajnu uspjeha u svim vremenima, pa i u našoj savremenosti, naizgled vremenu bezizlaza, bremenitoj ogromnim problemima.

Moju pažnju privukao je jedan turski časopis na arapskom jeziku koji teži da okupi najistaknutije islamske mislioce današnjice i uključi ih u sveislamski civilizacijski projekat s ciljem da ummet povrati mjesto koje mu pripada na svjetskoj pozornici i pomogne drugim narodima i nacijama da uspješno savladaju prepreke koje se čine nesavladivim.

Redovno čitam časopis Hira i svaki put se oduševim sadržajem tekstova čiji su autori eminentni stručnjaci za oblast islamske misli iz cijeloga svijeta, počevši od nadaleko poznatog turskog misionara i velikana Fethüllaha Gülena, pa do najpoznatijih mislilaca s arapskog govornog područja.

Ovaj put odlučio sam se za prijevod izvanrednog teksta dr. Fuada el-Bennaa, koji me je toliko fascinirao da se nisam mogao oduprijeti želji da ga podijelim s čitaocima na našem jeziku. Tekst je pisan izuzetno visokim stilom, s dosta riječi koje imaju sličan jezički sastav a potpuno različito značenje, tako da ga je bilo poteško prevesti i dočarati čitaocu na bosanskom jeziku.

Nadam se da i mi muslimani u BiH možemo mnogo toga naučiti iz ovog vrijednog teksta i okrenuti se istinskim izazovima i pravim vrijednostima kao odgovorima na njih, umjesto sitnošićardžijskih interesa koji nas, Bošnjake, sprečavaju da naprvimo bilo kakav civilizacijski pomak.

NEKE KOMPARACIJE I PARALELE ISLAMSKOG CIVILIZACIJSKOG PROJEKTA

Dr. Fuad el-Benna

Svako razuman složit će se da muslimanski ummet u posljednjim stoljećima slabi, što ga je dovelo do potpune marginalizacije i, u proteklom stoljeću, spustilo na samo začelje civilizacijske povorke čovječanstva. Nekoliko posljednjih desetljeća muslimanski ummet doživljava preporod kojim pokušava povratiti civilizacijski uspon po kome je bio poznat u prošlosti i koji se od njega očekuje u budućnosti.

Ovaj rad sadrži nekoliko komparacija i paralela koje odrażavaju povezanost forme sa suštinom u procesu formiranja civilizacijskog projekta prosperiteta kojim će muslimanski ummet uspjeti stići do mjesta koje mu pripada na svjetskoj civilizacijskoj pozornici.

POTREBA ZA MISAONIM NAOČALAMA

Da bi islamski civilizacijski projekat prešao iz četverougla emocionalnog buđenja u područje razumskog preporoda on mora posjedovati odgovarajuće misaone naočale koje će mu omogućiti da razlikuje boje i da napravi razliku između stvari identičnih po izgledu, a različitih po značenju, kako bi njegovi koraci bili čvrsti i odluke ispravne, naročito u odnosu prema idžtihadu, pluralizmu, te drugom i drugačijem.

U okviru idžtihada moraju se razlikovati dostignuća razuma od posrnuća strasti, blagodati razboritog razmišljanja u okvirima šerijatskih istina i prirodnih zakona koji dovodi do obnove od iskušenja prepuštanja strastima bez ikakvih jezičkih i fikhskih pravila koje odvode u propast.
Mora se napraviti razlika između prepreka koje sprečavaju razum da uopće razmišlja i granica koje ga  usmjeravaju prilikom promišljanja i pokušaja obnove kako bi se čovjek oslobodio negativnih uticaja i strasti, te koncentrisao na pojavni,  a ne na skriveni svijet.

Mora se napraviti razlika između blagodati  Svetog teksta i propasti slijepog slijeđenja ljudskih rješenja koja su odavno zastarjela i prevaziđena i koja ne nude nikakav pomak na putu izlaska iz ovovremene zaostalosti. Vjera je od Boga i prema tome apsolutna, a prakticiranje vjere je ljudski produkt i, samim tim, nešto što je relativno. Isto tako, potrebno je razlikovati odanost vjeri od okamenjenosti u vjeri. Odanost je naređena, a okamenjenost zabranjena, iako je razlika između njih u slovima (na arapskom jeziku) mala, ali je u značenju ogromna.

Na polju islamskog pluralizma potrebno je napraviti razliku između mnoštva mišljenja i mnoštva opredjeljenja, između mnoštva programa i mnoštva koncepata i između mnoštva raznolikosti koje se dopunjavaju i mnoštva različitosti koje se međusobno uništavaju. Prvo spada u kategoriju promjenjivog i tu je pluralizam poželjan i pohvalan, a drugo zadire u područje nepromjenjivog i tu je razlaz neprihvatljiv. Pluralizam u području nepromjenjivog je nedopustiv jer širi razdor, tjera slogu i potpiruje uzroke razlaza, a uništava ono što doprinosi slozi.

Na polju odnosa prema (civilizacijski) drugome, na čelu sa Zapadom koji danas predvodi civilizacijsku povorku čovječanstva, islamski civilizacijski projekat mora napraviti razliku između međucivilizacijskog susretanja i kulturološke okupacije, između preuzimanja tehnologije i uvoza ideologije, između tolerancije i popuštanja. Prvo je vrlina, a drugo mahana, po šerijatskom, razumskom i realističkom rezonu.

Potrebno napraviti i razliku između dozvoljenog okorištavanja drugim i između zabranjenenog podaništva drugom, između željenog napretka i pokuđene modernosti, između naređenog napredovanja i zabranjenog zaostajanja, između poželjne dobrote i zabranjene potčinjenosti.

SKLAD IZMEĐU BOŽANSKIH (UNIVERZALNIH) VRIJEDNOSTI I UVAŽAVANJA UZROČNO-POSLJEDIČNIH ZAKONITOSTI

Aktivnost koja donosi korist u životu na ovome svijetu, kao sredstvo za postizanje vječnog užitka na onom, kako nas uči uzvišeni islam, od nas zahtijeva da uskladimo svoje ovodunjalučke aktivnosti s ahiretskim, jer u islamu nema razdvajanja vjere i života, niti odvajanja dunjaluka od ahireta.
Da bismo postigli efikasnost u umijeću života, moramo raditi na izgradnji jake volje u slučaju pojedinca, i jake organizacije u slučaju društva. Moramo imati jaku volju za misionarstvom, ali i za organizacijom države. Uspješan musliman mora biti nježan kao svila, a čvrst kao čelik, kako bi s onima koji žele mir sarađivao kao golub, a s onima koji žele rat bio kao sablja.

Musliman se mora upustiti u proučavanje hemije umjesto alhemije i mora  upotrijebiti nauku kako bi dosegnuo najveći mogući stepen ljudske savršenosti. On mora napraviti kvalitetan spoj između jasnoće vizije i čistoće tesavufa i raditi, istovremeno, na prečišćavanju duše i tijela. Mora raditi na sticanju moralnih vrlina, ali i na sticanju imetka, te da u svojoj ličnosti spoji radinost i pobožnost.

U takvom nastojanju musliman mora krenuti s pozicije citata Kur’ana i dragulja mudrosti, da se potrudi u preodgoju srca i tijela, da se pridržava Poslanikovih, s.a.v.s., sunneta i prirodnih (sunena) zakona. On mora postići raskošnost života koja spaja revoluciju mišljenja s bogatstvom zikra, tanahnost duše s postojanošću organa, obavljanje namaza Stvoritelju s konstantnim vezama s Njegovim stvorenjima, ukrašavanje vanjštine s usavršavanjem nutrine.

Efikasan musliman je onaj koji radi na osnovu znanja i svoja djela uspijeva uskladiti sa sugestijama misli. On, u formiranju svoje ličnosti, spaja umijeće davanja prednosti prioritetima s vještinom proizvodnje alatki, usklađuje naobrazbu sa stručnošću, nastoji iz svake prilike izvući ono što je korisno, pa čak ako se radi i o prisustvu nekoj proslavi i veselju.

Istinski vjernik spaja objavu i razum i time dobija kompas koji ga usmjerava ka ispravnom mišljenju i korektnim postupcima. On pravi balans između misli i jela, između hrane ibadetom i jelom i gradi psihičku stabilnost dubinom imana, a fizičku – preciznošću u radu. Podjednako brine i o čvrstini građevina i o čvrstini savjesti, kao i u slučaju truda pri organizovanju vjerskih obreda, ali i truda s ciljem ujedinjenja naroda. On se neprestano bavi paljenjem svjetiljki, bez obzira da li su to svjetiljke upute ili svjetiljke uz put, jer mu razumijevanje života omogućava uspostavu šerijata i na putevima.

Istinski vjernik efikasno pravi razliku između konstruktivnog odnosa prema ideologiji i tehnologiji, pa ga možemo sresti tamo gdje se čisti duša, kao i na naftnim poljima. On ne posustaje u vlastitom pročišćenju, kao što ne prestaje prečišćavati naftu od svega što se u njoj nalazi. Ima ga i na polju znanstvenog odgoja, ali ga ima i u funkciji jačanja emocionalnog naboja. On ne pravi razliku između čuvanja kur’anskih sura i čuvanja utvrda ummeta, jer osjeća da je stalno na prvoj odbrambenoj liniji, bilo da se radi o politici, ekonomiji, pedagogiji, sociologiji, kulturi ili vojnoj odbrani.

Istinski vjernik efikasno gradi život i izgrađuje Zemlju tako što podjednako vodi brigu o podizanju džamija i univerziteta, škola i brana, minartea i dimnjaka, iskorištavanju mihraba i poljoprivrednog zemljišta, izgradnji minareta koji streme u visine i aerodroma s kojih se leti u visine, unapređivanju zakona i projekata…

Tajna efikasnosti vjernika je u tome što se njegov ibadet odvija u mihrabu života, a ne samo u mihrabu namaza. On ne pravi razliku između unapređenja u primjeni šerijata i unapređenja u procesu proizvodnje. Vjernik ne pravi razliku između objekata za namaz i silosa za žitarice, niti između stubova u džamijama i stubova za prenos električne energije. On gori od želje za Stvoriteljem, ali i od želje da ispuni tržne centre robom koja je potrebna Stvoriteljevim stvorenjima.

Vjernik pomno čuva svoj svakodnevni vird, ali isto tako pomno pazi na (evrad) arterije svoga tijela i tako pravi balans između duše i tijela, ujedinjuje formu sa suštinom i ne ostavlja prostor za masnoće gafleta i holestelor neurednosti u svome životu. Ako se, ipak, pojave, on ih otapa zikrom i istigfarom.
Istinski vjernik ponosan je na jezik Kur’ana i zato vodi računa o jezičkim pravilima i odbrani od kulturološke okupacije, isto kao što vodi računa o vojnim bazama i odbrani od vojne okupacije. On se trudi da izvede pravilne jezičke konstrukcije, baš kao što se trudi da iz nafte izvede njene derivate, podjednako gleda na jezičare i misionare, jer jezik je jedna od najvažnijih poluga svake nacije u civilizacijskom usponu, naročito kada je riječ o jeziku Kur’ana.

Vjernik je čvrsta i zdrava ciglu u civilizacijskom zidu ummeta, jer on vodi brigu o svakoj poluzi i svakom kanalu koji ovaj ummet može dovesti do civilizacijskog uspona, bilo da se radi o vodenim kanalima koji sprovode vodu do isušene zemlje, ili satelitskim kanalima koji dostavljaju glas islama do svake kuće na zemaljskoj kugli kako bi se ostvarilo predskazivanje Poslanika, s.a.v.s., koji to nagovještava.  Prije svega, tu su duhovni kanali koji, poput treptaja oka, prenose iskrene dove mu’mina do Sidretul-muntehaa.

Vjernika zanima izgradnja brodova koji će ploviti, bilo da se radi o morskim ili svemirskim brodovima i ne pravi razliku između njih i lađa za spas od Allahove kazne. Ne pravi razliku, u tom području, između izgradnje avionosača i formiranja pilota koji lete prema Svevišnjem uz pomoć dva krila: krila nauke i krila iskrenosti. On ne pravi ni razliku između proizvodnje prekookeanskih raketa i strelica koje prodiru u nebeske sfere. On neprestano radi na usavršavanju baza za lansiranje spomenutih raketa i popravci srca iz kojeg se šalju spomenute strelice.

TRASIRANJE PUTA ZA SVEOBUHVATNI PREPOROD

Da bismo stigli do vrha civilizacijskog napretka potrebno je dobro pripremiti već trasirani put u tom pravcu, koristiti neophodne povode i preduslove, ono što spada u najvažnije prioritete, a ne nešto što je sporedno. Dostava islama do razuma i srca ljudi zahtijeva od misionara i pedagoga da krenu od postojećeg stanja ka stanju koje žele postići,  što podrazumijeva davanje prednosti olakšanju nad otežavanjem, privlačenju nad plašenjem, promovisanju dobra nad zabranjivanjem zla i sl. Uz sve to, treba širiti kulturu savjetovanja i razumijevanja, a sustezati se od svih vidova sramoćenja i grđenja. Savjetnici moraju ostati samo da’ije (misionari), a ne kadije. U dodiru s narodom moraju biti iskrene tolerantne daije, a ne stroge i žestoke kadije.

Radi napretka islamskog civilizacijskog projekta musliman mora spojiti uže svojih misli s rijekom obnove i isušiti ustajalu močvaru slijepog slijeđenja. Dakle, neophodno je podići zastave tefkira razmišljanja, a da bismo to mogli moramo spustiti zastave tekfira (proglašavanja muslimana nevjernicima).
Allah nam je riječima: “O vjernici stupite u islam svi..” (El-Bekara, 208.), naredio da u islam uđemo na sva njegova vrata.  Da bi se ostvarila sveobuhvatnost islama, potrebno je srezati nokte sveobuhvatnosti koja parira Allahu, dž.š., tj. Njegovim božanskim svojstvima u različitim sferama života. Radi ostvarivanja sveobuhvatnog džihada u životu muslimana potrebno je dati priliku idžtihadu u svim naukama, u svim oblastima. Ističući osobenosti islama potrebno je voditi računa o specifičnostima ostalih naroda i uvažiti njihove pozitivne društvene odlike, jer ne postoji kontradiktornost između osobenosti islama i specifičnosti naroda.

Sveobuhvatnost islama od muslimana zahtijeva da svoj ibadet iznese iz mihraba namaza u mihrab života. Da bi se to desilo, on se mora osloboditi okova običaja i biti svjestan da je u stalnom vrtlogu ibadeta i ostalih radnji u različitim prilikama: “Reci: ‘Zaista namaz moj, i obredi moji, i život moj i smrt moja pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162.) Zato se on nada Allahovoj nagradi za svoje jelo, baš kao što se nada nagradi za post, za šutnju kao i za govor, za spavanje kao i za noćni ibadet, za smijeh kao i za plač, za radost kao i za žalost, za bogatstvo kao i za siromaštvo, za raskoš kao i za oskudicu, za uživanje u blagodatima kao i za sabur u nevoljama…
Kur’an nas uči da je Svevišnji Allah iskušao Svoga poslanika Sulejmana, a.s., vlašću i bogatstvom, kao što je iskušao Musaa, a.s., ugnjetavanjem i progonstvom, a Muhammeda, s.a.v.s., svim spomenutim.

DOKAZ USPJEHA ZAHTIJEVA PRIMJENU ISLAMSKIH ODREDBI

Da bi ummet povratio mjesto koje mu pripada, mora iskoristiti svoje potencijale kao poluge pomoću kojih će stići do mjesta gdje će potvrditi svoje postojanje i prisutnost u civilizacijskom prostoru. Međutim, potvrda postojanja zahtijeva primjenu islamskih propisa u raznim sferama života: politici, ekonomiji, moralu, zakonodavstvu… U svemu tome treba se pridržavati naredbi, a kloniti se zabrana.

Kada to uradi, ummet je onda praktično potvrdio jednoću Stvoritelja u svome životu i time ostvario svoje jedinstvo.

Jer, nema jedinstva bez jednoće, kao što nema suverenosti bez osobenog mjesta za Kosmičkog Suca u zakonodavstvu i uredbama.

Naravno, povratak islama na mjesto koje mu pripada neće se ostvariti čudima, nego vanrednim naporima ljudi koji izlaze iz mihraba namaza kako bi radili na izgradnji života. To su junaci koji moraju biti rođeni, iako je mnoštvo virusa koji uništavaju reproduktivnu sposobnost muškaraca i ostavljaju ih spolno nemoćnim.

Da bismo uspostavili državu koja će primjenjivati islam i suditi po njemu, moramo jačati da’vetska zdanja čiji će sinovi dobro poznavati islamske propise, znati da ih ugrade u svoj svakodnevni život i vješto ih promovišu svojim ponašanjem. Zaista je uspostava Allahove države u srcima i djelima najveća garancija njene uspostave u životu ljudi.

Nijedno društvo nije u stanju da izgradi jake temelje za napredak sve dok se ne oslobodi maglovitosti koju praktikuju tirani, bilo na idejnom ili političkom planu, bez obzira pripadali oni vjerskoj ili svjetskoj vlasti. Niko ne smije zaboraviti da apsolutna istina pripada samo Allahu. Zato nema isključivosti i isključivih stavova u odnosu prema onima koji se pripisuju islamu, osim ukoliko se to ne odnosi na kategoričke odredbe u vezi s kojima je ummet saglasan i koje su uvrštene u osnovna i poznata pitanja vjere.

Na kraju, nije dobro zaboraviti na krajnji ishod sakupljanja imetka. Treba se čuvati od pada s visine pri izgradnji Zemlje na dno obožavanja dunjaluka i čuvati se pokliznuća s vrha formalnog ophođenja prema ljudima u nizine površnosti pogleda, čime se dopire samo do forme, a zapostavlja suština i daje prednost imenima, a ne sadržaju.

Analizirajući dešavanja, ne smijemo miješati opreznost i teorije o zavjeri. Ujedno, moramo biti svjesni opasnosti skoka s tumačenja na pravdanje i opasnosti od okupiranja trenutnim na račun onoga što slijei, ili okretanja od sadašnjosti prema prošlosti.”

Iz časopisa Hira

Preveo: prof.dr. Zuhdija Adilović