Intelektualna spoznaja je neophodna da bi se otkrila tajna postojanja, a to je nemoguće bez uvida u Objavu. Ta spoznaja treba da dosegne stepen odlučnosti i nepokolebljivosti, koju ne može poljuljati nikakav vid sumnje. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat 15. ajet)

Ta čvrsta spoznaja mora da rezultira osjećajem srca i potpunom pokornošću i predanošću Onome Koga je spoznao.

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa 65. ajet)

“Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti.” (En-Nur 51. ajet)

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab 36. ajet)

Tako snažna spoznaja i spremnost na pokornost neminovno rezultiraju srčanom toplinom koja čovjeka motiviše za praksom koju mu nalaže njegovo vjerovanje. Prije svega za određen model života u ponašanju, a zatim za požrtvovanost na tom putu i svojim imetkom i svojim životom. Allah, dž.š., kaže:

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja pravi vjernici, – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal 2-4. ajet)

Sejjid Kutb, r.a., kaže: “Iman je vjerovanje srca u Allah, dž.š., i Njegova Poslanika. Vjerovanje koje ne može poljuljati nikakva sumnja niti nejasnoća. Čvrsto ubjeđenje koje je nepokolebljivo i do kojeg nesigurnost ne može doprijeti. Ubjeđenje iz kojeg proizilazi požrtvovanost na Allahovom putu imetkom i životom. Kada srce okusi slast ovakvog imana, potpuno ga prihvati i u njemu ostane ustrajno, neminovno je da se u njemu rodi snaga koja ima za cilj da ga potvrdi praksom koja je vidna u životu ljudi i njihovoj svakodnevnici. Takav čovjek ima veliku potrebu da uskladi svoj srčani osjećaj sa sredinom koja ga okružuje. On nije u stanju da podnese tu kontradiktornost između njegovog čvrstog ubjeđenja u srcu i realnosti koja ga okružuje, jer ga ta kontradiktornost stalno vrijeđa i iritira. Iz tog razloga se u njemu rađa tolika snaga i spremnost na žrtvovanje, na Allahovom putu, svega što posjeduje. To je snaga koja izivre iz svakog iskrenog vjernika. On ima za cilj da u stvarnost pretoči tu divnu sliku koju nosi u svojim grudima, da ta slika postane realnost sredine u kojoj živi i ljudi koji ga okružuju. Zato je netrpeljivost između vjernika i neislamske sredine koja ga okružuje sasvim normalna, jer se on ne može pomiriti sa činjenicom da se njegova realnost razlikuje od predstave koju nosi u svom srcu. Isto tako, on nije u stanju da se odrekne svoje imanske predstave, koja je tako divna i ispravna, za rad realnosti koja je neispravna i veoma teška. To stanje ga navodi na neprestanu borbu svim mogućim sredstvima protiv džahilijjeta koji ga okružuje, sve dok se realnost ne uskladi sa imanskom koncepcijom života.” (Fi zilalil-Kur’ani, El-Kerim, str. 26)