Category Archives: Aktuelnosti

Da li vatra zaista prži?

Propisi se mogu podijeliti na tri vrste: šerijatski, običajni i razumski.

Šerijatski propis je Allahov govor koji se odnosi na ljudska djela, u vidu naredbe, dozvole ili uslova. Kada kažemo: u vidu naredbe, to podrazumijeva strogu naredbu, kao što je obaveza (vadžib), i blažu naredbu, kao što je poželjnost. Zatim, traženje da se nešto strogo ostavi – haram,  i traženje da se nešto ostavi, ali bez strogoće, kao što je pokuđenost. A kada kažemo: u vidu dozvole, to obuhvata ženidbu/udaju, trgovinu i sl. Znači, govor Zakonodavca može biti obavezujući – teklifijj, što smo već naveli, ili uslovljavajući, kao što je iskaz da je nešto uzrok, ili uslov za drugo, kao što je obavljanje podne namaza uslovljeno (dulukuš-šemsi) kretanjem sunca s polovine neba, ili što je abdest uslov za ispravnosti namaza.

A obični (ljudski) propis je utvrđivanje ili negiranje povezanosti nečega nečim, zbog ponavljanja onoga što na to upućuje putem naših osjetila. Tako sudimo da vatra prži. To je obični (ljudski) zaključak. Zato što se to stalno dešava ukoliko se dotakne vatra. Međutim, taj zaključak ne podrazumijeva da je vatra ta koja uzrokuje prženje onoga što dotakne, niti njegovo zagrijavanje, jer uobičajenost na to ne upućuje. Uobičajenost upućuje samo na to da se prženje dešava dodirom vatre, a što se tiče određivanja stvarnog činioca, običaj u tome nema nikakva udjela. Isto je i s ostalim uobičajenim stavovima, kao što je poznato da hrana zasićuje, voda eliminiše žeđ, sunce svijetli, nož reže i sl. Spoznaja o stvarnom činiocu tih stvari temelji se na razumu i objavi. A objava i razum slažu se da je to djelo isključivo Svevišnjeg Gospodara, da jedino On sve to daje. On je Tvorac svih stvorenja.

Neki su pogriješili smatrajući obične (ljudske) presude razumskim odrednicama, pripisujući tako svaki trag onome za koga se on veže. Oni su tako pali u veliki širk i vrlo loše ubjeđenje u osnovi vjerovanja.

Što se razumskog propisa tiče, to je ono čije postojanje, ili nepostojanje, spoznaje razum. Tu vrstu propisa nazvali smo razumskim, kako bismo napravili razliku između njih i običajnih, te šerijatskih propisa. Ovdje je autor kazao “sve ono što dokučujemo našim razumom”, a nije kazao “što pretpostavljamo”, kako bi se izbjegla mogućnost pretpostavljanja Allaha, dž.š., jer je Njega nemoguće predstaviti.

Hasan Kafija Pruščak

  Cvjetovi bašči u komentaru Džennetskih bašči

Hadžib el-Mensur – motivacijska priča o hamalu koji je postao halifa

Događaj kojeg su historičari zabilježili u Endelusu za vrijeme vladavine Emevija

Živjeli su trojica mladića koji su radili kao hamali tako što su terete prenosili od pijace do kuća svojih mušterija na svojim magaracima.

Jedne noći nakon mukotrpnog rada završili su sa večerom i sjeli da se malo, uz neobaveznu priču, odmore. Jedan od njih, po imenu Muhammed, reče: “Zamislte da sam ja halifa, šta bi poželjeli da vam ja kao halifa dam?” Oni odgovoriše: “Ne Muhammede, to je nemoguće!” On im tada reče: “Dobro, ali pretpostavite da sam ja halifa.” Jedan od njih reče: “To je nemoguće!” A drugi reče: “O Muhammede, ti si dobar za hamala, a halifa se puno razlikuje od tebe!” Muhammed im reče: “Rekao sam vam: zamislite da sam halifa,” uozbiljivši se kao da je njegov san stvarnost.

On je sebe već vidio na tronu hilafeta, te se jednom od njih obrati riječima: “Šta bi poželio čovječe?!”

On mu odgovori: “Ja bih volio imati prekrasne bašče!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!”

Sve to se odigralo, a Muhmmed b. Ebi Amir se potpuno predao svome preambicioznom snu, gledajući sebe kao stvarnog halifu. Slušao je sam sebe sebe kako dijeli to neizmjerno bogatstvo osjećajući veliko zadovoljstvo što dijeli nakon što je tražio, što pomaže nakon što je i sam pomoć tražio, što naređuje, nakon što je samo izvršavao. U takvim osjećanjima on se okreće prema drugom kolegi i pita ga: “A šta ti čovječe želiš?” On mu reče: “O Muhammede, ti si obični hamal, a hamal ne može postati halifa!” On mu ponosno ponavlja: “Čovječe, zamisli da sam ja halifa, šta bi poželio?” On mu tada još arogantnije odgovori: “Prije će nebo na zemlju pasti nego što ćeš ti postati halifa!” Muhammed mu tada reče: “Pusti se toga, nego kaži šta bi poželio čovječe!” On mu tada reče: “Dobro me poslušaj o Muhammede, ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!”

Tako se sijelo završilo i svi su zaspali.

Muhammed se ujutru probudio, klanjao sabah-namaz i sjeo da razmišlja: tačno je, ko se bavi zanimanjem hamala ne može dokučiti stepen halife… (Jer, osoba koja ne usavršava svoje sposobnosti i nema preciziranih ciljeva u životu neće napredovati, nego nazadovati)

Muhammed je puno razmišljao o tome koji bi to bio prvi korak ka dostizanju njegovog cilja. Došao je do konkretnog zaključka i odredio je prvi korak – mora prodati magarca.

I zaista, prodao je magarca.

(Dragi brate i sestro, znaš li ko je magarac kojeg svako od nas treba da proda? To su naša ubjeđenja koja u sebi nosimo, zbog kojih sebi govorimo: Ja to ne mogu, to nije za mene…. kao da sam za sebe kaže: Ja sam loš, ja ja sam bezvrijedan… – da ta ubjeđenja zamijenimo sa: Ja to s Allahovom pomoći mogu, mogu dosta dobra učiniti, ja mogu dati svoj doprinos u izgradnji društva…)

Ibnu Ebi Amir je odlučno i čvrstim stopama krenuo da traga za načinom realizacije svog cilja. Odlučio je da postane odgovoran i vrijedan policajac.

(Pogledajte braćo i sestre, trud koji je Muhammed ulagao kao hamal, samo je upotrijebio u svrhu novog zanimanja)

Njegovi pretpostavljeni, kolege i ostali bili su zadivljeni njegovim radom. Brzo je napredovao u svome poslu i postao vrhovni policijski zapovjednik emevijske države u Endelusu.

Zatim je preselio halifa kojeg je naslijedio njegov sin Hišam el-Muejjed billah koji je tada imao samo 10 godina.

Naravno, taj mali dječak nije mogao obavljati odgovorne državne poslove.

Najutjecajniji ljudi na dvoru se dogovoriše da moraju imenovati opunomoćenika koji će upravljati državom u ime halife, ali su se pobojali da to bude neko od Umejevića ko bi mogao stvarno preuzeti hilafet, te se složiše da da to bude tročlano predsjedništvo od ljudi koji nisu Umejeveći.

Izbor je pao na Ibn Ebi Galiba, El-Mushafija i Ibn Ebi Amira. El-Mushafija su zatvorili zbog pronevjere javnih sredstava, a Ibn Ebi Amir je uspio da se riješi Ibn Ebi Galiba, jer je bio blizak sa majkom halife, tako da je ostao jedini halifin opunomoćenik.

Odmah nakon toga Muhammed je izdao nekoliko naredbi: naredio je da halifa ne može izaći bez njegove dozvole, da se sve državne službe presele u njegov dvorac, zatim je odlučio da ojača državu i uradio tri velike reforme iz oblasti na kojima počiva država: iman, znanje i snaga.

Na polju imana i morala odredio je dobre plaće daijama i misionarima koji su se zbližili sa narodom i odigrali značajnu ulogu u poboljšanju morala. Zatim je uputio dopis emevijskoj državi na istoku i evropskim kraljevinama o tome kako poziva svakog učenjaka da se doseli u Kordobu i da će imati velika primanja od države, te je na takav način sakupio veliki broj učenjaka iz raznih oblasti. Zatim je potpisao sporazume o primirju sa svim vanjskim neprijateljima kako bi ojačao svoju državu.

Za njegove vladavine država Emevija je ojačala i proširila svoje granice više nego i za jednog drugog halife u Endelusu. Tako je halifa Hadžib el-Mensur, Muhammed b. Ebi Amir svojom ambicijom, upornošću i istinskim oslanjanjem na Allaha uspio da ostvari svoje ciljeve.

Međutim, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, trideset godina nakon što je prodao svoga magarca, Hadžib el-Mensur, čuveni halifa okružen fakihima, emirima i drugim učenjacima, sjetio se svoje dvojice kolega hamala. Poslao je jednog vojnika kome je rekao: “Idi na to i to mjesto, ako nađeš dvojicu ljudi koji izgledaju tako i tako, dovedi ih ovamo.” Vojnik je otišao na opisano mjesto i našao spomenutu dvojicu na istom mjestu u istom stanju. Isti posao rade, u istoj trošnoj šupi žive, isti način razmišljanja sa istim načinom (vještinama) rada punih 30 godina. Vojnik im se obrati riječima: “Emirul-mu’minine vas traži!” Oni uplašeni odgovoriše: “Emirul-mu’minine! Mi nismo ništa zgriješili!” On im reče: “Halifa mi je naredio da vas dovedem.” Došli su do dvorca, ušli unutra i sa čuđenjem na mjestu halife ugledali čovjeka kojeg poznaju: “Ovo je naš ahbab Muhammed!”

Hadžib el-Mensur reče: “Jeste li me prepoznali?” “Jesmo, o emirul-mu’minine, ali se bojimo da ti nisi prepoznao nas!” rekoše oni. “Naprotiv, i ja sam vas poznao!” Zatim se okrenuo svojim saradnicima i kazao: “Ja sam prije 30 godina živio zajedno sa ovom dvojicom, bili smo hamali koji su prenosili terete drugima na svojim magaracima. Jedne noći smo sijelili, pa sam ih ja upitao: Kada bi ja postao halifa šta bi vi poželjeli da vam dam? Svaki od njih je kazao svoje želje.” Zatim se okrenuo jednom od nih i upitao ga: “Šta si ti poželio čovječe?” On mu odgovori: “Prekrasne bašče!” Halifa mu tada reče: “Dajem ti tu i tu bašču, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Dajte mu ergelu konja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Dajem ti 100 robinja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Dajem ti 100 zlatnih dinara, šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Tada mu halifa reče: “Imat ćeš i mjesečnu platu bez radne obaveze i moći ćeš ući kod mene kad god poželiš bez traženja dozvole.”

Zatim se halifa okrenuo prema drugome i rekao: “A šta si ti tražio?” “Poštedi me, emirel-mu’minine!” “Ne, tako mi Allaha, moraš ih obavijestiti.” On tad reče: “Nemoj, emirel-mu’minine!” “Naprotiv!” reče halifa. On tada reče: “Rekao sam ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!‘”

Tada Hadžib el-Mensur reče: “Uradite to što je poželio, da zna da Allah sve može!”

(Brate i sestro, možeš li ti ostvariti svoje snove i postići svoje ciljeve? Potpuno siguran u sebe odgovori: Da, uz Allahovu pomoć mogu i toga se stalno sjećaj, jer Allah sve može)

U hadisi-kudsijji stoji: “Ja sam sa mišljenjem moga roba o Meni, zato neka Moj rob traži od mene šta hoće!”

Brate, sestro, o svome Gospodaru misli dobro, misli da će ti pomoći i ostvariti tvoje želje. Ako o Allahu budeš mislio/la dobro, naći ćeš dobro, a ako budeš mislio drugačije, naći ćeš ono što si mislio.

Brate i sestro! Ovu rečenicu dobro pročitaj, zapamti, napiši lijepim rukopisom i postavi je na vidno mjesto u svojoj sobi ili je postavi na ekran svog mobitela.

Ibnul-Kajjim, r.a., kaže: “Allah neće zanemariti ničiji trud, niti će obezvrijediti njegova nastojanja.”

 

Iz knjige: El-Endelus – historija u slikama, dr. Tarik Suvejdan

O veličini Muhammeda, s.a.v.s.

“Niko od prijašnjih naroda nije izgubio nekog sličnog Muhammedu,

niti će se do Sudnjeg dana njemu ravan izgubiti!”

            (Hassan b. Sabit)

Kurejševići su dali veliki iznos zlatnika Hassanu b. Sabitu, prije nego što je primio islam, da svojim stihovima okalja Muhammeda, s.a.v.s.

Hassan je stao na jednu uzbrdicu isčekujuću da se pojavi Muhammed, s.a.v.s., kako bi na njemu primijetio nešto što bi mu poslužilo za njegovu nakanu.

Pojavio se Poslanik, s.a.v.s., a Hasan ga ugledao i bez daha, od ushićenosti njegovim prizorom, ostao.

Otišao je Kurejševićima i vratio im njihov imetak, a zatim im rekao: “Evo vam vaš imetak, ja nemam potrebe za njim, a što se tiče onoga koga ste tražili da okaljam, znajte da ja svjedočim da je on Allahov poslanik!”

Oni rekoše: “Šta te zadesilo, nismo te zbog toga poslali?!”

On im tada u stihovima odgovori:

“Kada sam ugledao nur njegove pojave

ruku sam na svoje oči iz straha stavio

bojeći se za svoj vid od ljepote izgleda njegova

jer ja nisam dostojan da bih ga sagledati mogao

duša od nura u tijelu od mjeseca

kao nakit sačinjen od zvijezda najljepših.”

 

Neka nam ovaj detalj iz sire Poslanika, s.a.v.s., posluži za primjer o kakvoj veličini je riječ kada se o njemu govori, te s koliko uvažavanja i poštovanja treba da se okite naše riječi kada govorimo o Muhammedu, najodabranijem čovjeku svih vremena, s.a.v.s.

Smatram da su nepotrebne polemike svake godine oko utemeljenosti/neutemeljenosti mevluda u suprotnosti sa spomenutim načelom. Govor vezan za Poslanika, s.a.v.s., postao je sredstvo razjedinjavanja i netrpeljivosti, umjesto da bude obrnuto.

 

Molim Svevišnjeg Allaha da nas učini istinskim sljedbenicima našeg miljenika Muhammeda, s.a.v.s.!

Amin!

Poruka i simboli Kurban-bajrama

Kurban-bajram u svom nazivu ima dvije riječi: žrtva i praznik.

Glavna poruka Kurban-bajrama jeste da svako od nas treba da bude žrtva, da žrtvuje svoj nefs/negativni dio sebe, svoje negativne porive, misli, želje – da sve to žrtvuje radi Allaha i prihvati Njegove naredbe, čvrsto ubijeđen da je to bolje za njega, nego ono što je on sam mislio i želio za sebe. Kurban nas podsjeća na tu stalnu žrtvu koju trebamo imati na umu u svakom trenutku svog života: Da li je sa ovim što radim zadovoljan Svevišnji Gospodar? Da li sam mogao više i bolje?

Zato što je samo božanski/Allahov program garant uspjeha čovjeka na pojedinačnom i kolektivnom planu u životu na ovom svijetu.

Čovjek koji se opredijeli za taj (jedini ispravan) program, on je zaista žrtva, zato što većina svijeta slijedi neke druge programe koji su u suprotnosti od božanskog. To je tako bilo kroz cijelu historiju čovječanstva i tako je danas. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” (Ar-Ra’d, 103.)

Danas svijetom vlada zapadni materijalistički koncept koji je doveo čovječanstvo do ovog stanja za koga mnogi mislioci  istoka i zapada tvrde da predstavlja krah ljudske civilizacije.

Neki dan čitam izjavu predsjednika najveće svjetske sile koji doslovce kaže: “Imat ćemo najsmrtonosniju tehnologiju ikad razvijenu.” Šta nam ova poruka poručuje? Kakvoj se budućnosti čovječanstvo može nadati poslije ovakvih izjava najvećih moćnika ove civilizacije?

Ova zapadna materijalistička civilizacija, koju pojedini nazvaše “necivilizacijom”, jeste samo jedan u nizu pokušaja čovjeka da organizira život na planeti bez Allahove upute.

Nasuprot tom konceptu, u Allahovom programu – Njegovoj knjizi čitamo: “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao.” (Al-Maida, 32)

U božanskom programu čitamo i sljedeći hadis: Poslanik, s.a.v.s., je upitao ashabe: “Znate li ko je bankrot (muflis)?” Oni odgovoriše: “Muflis je onaj koji nema para, niti imetka. A Poslanik, s.a.v.s., reče: “Zaista je pravi beskućnik od mog ummeta onaj koji dođe na Sudnjem danu sa namazom, postom, zekatom, a na dunjaluku je nekoga psovao (grdio), nekoga potvorio, nečiji imetak je jeo, prolio je nečiju krv ili je nekog udario, pa će svakom od njih biti dato od njegovih dobrih djela, a ako nestane njegovih dobrih djela, prije nego što izmiri ono što je on dužan ljudima, onda će se uzeti od njihovih grijeha, pa će se natovariti na njega i bit će bačen u džehennemsku vatru.” (Muslim, 6522 i Tirmizi, 2533).

Na ovo pitanje ashabi su odgovorili onako kako su oni rezonovali, da je muflis onaj koji nema para i imetka. Poslanik, s.a.v.s., ispravlja to krivo shvatanje i ukazuje na činjenicu da je moralno vrednije od materijalnog, da čovjek koji je izgubio sav imetak, ali ostao moralan, nije izgubio ništa. Ovaj hadis nas upućuje da promišljamo po božanskom programu u kojem su sve stvari definisane na ispravan način, po kome je onaj svijet vredniji od ovoga……

Nažalost, većina ummeta danas pripada materjalističkom/dedždžalovom konceptu, naročito države i režimi muslimana (izuzev časnih izuzetaka koji se djelimično opiru). Ali to nije opravdanje za nas pojedince koji možemo na svom privatnom planu urediti svoj život po Allahovom programu za što je potrebna, kako rekoh velika žrtva, ali to je istinski islam, to je pravi iman…

Čovječanstvo danas nema drugog izbora no vratiti se islamu/božanskom programu, u protivnom slijedi kolaps o kojem sve češće govore i sami zapadnjaci.

Zato musliman danas treba da bude ponosan na činjenicu da je musliman, siguran da je na jedinom pravu putu, da ne padne pod uticaj globalnih dešavanja i izgubi nadu u bolje sutra. Naprotiv, budućnost pripada islamu i iskrenim vjernicima, na što upućuju mnogi ajeti i hadisi.

Molim Allaha, dž.š., da nas učini istinskim muslimanima, ponosnim na svoj islam, te da se svjesno na tom putu žrtvujemo, kako bi zadobili Njegovu milost na oba svijeta! Amin!

Šta trebamo znati o povezanosti duše i tijela?

Duša i tijelo

Postoje tri prebivališta: prebivalište na dunjaluku (ono je za ljudsku vrstu sve do Sudnjeg dana, a za osobu do njegove smrti), prebivalište u berzahu (nakon smrti do proživljenja), i vječno prebivalište (nakon proživljenja, pa zauvijek). Veza duše sa tijelom u svakom od ovih prebivališta biva na različit način, jer postoji pet vrsta veza duše sa tijelom i svaka od njih ima svoje propise:

1 – Veza duše sa tijelom u embriju u majčinoj utrobi;

2 – Veza duše sa tijelom nakon dolaska na ovaj svijet;

3 – Veza duše sa tijelom za vrijeme sna, jer duša izlazi iz tijela za vrijeme sna, ali ipak jedan dio ostaje;

4 – Veza duše sa tijelom u berzahu: veza duše sa tijelom u berzahu nije kao na dunjaluku. Iako se duša rastaje od tijela, ona to ne čini u potpunosti, tako da uopšte nema veze sa njim, jer se u hadisu prenosi da se duša vraća u tijelo kada umrlom musliman nazove selam. U hadisima se prenosi da umrli čuje topot ljudskog hoda kada se vraćaju sa njegovog kabura i tome slično. To vraćanje duše u tijelo je na poseban način koji ne sliči vraćanju duše u tijelo na dunjaluku, jer ne uzrokuje vraćanje života tijelu do Sudnjeg dana. Nećemo ulaziti u kakvoću tog stanja, jer je to van dometa našeg ovodunjalučkog razuma. Isto tako, užici i patnje u kaburu nisu isti kao užici i patnje na ovom svijetu. Allah, dž.š., će zagrijati zemlju i kamenje oko mejjita tako da će biti vrućiji od dunjalučkog žara, a kada bi ih dotakao živ insan ne bi ništa osjetio. Još čudnije od toga je da se mogu dva čovjeka ukopati u istu rupu, a da jedan od njih padne u vatrenu rupčagu, a drugi u džennetsku bašču, a da drugom ne stiže ništa od vrućine vatre prvog, niti prvom ništa od ljepote u kojoj uživa drugi. Allahova moć je daleko veća od toga. Međutim, ljudi su skloni nijekanju svega onog što ne dokuče svojim znanjem, izuzev onih Allahovih robova kojima Allah nešto od toga otkrije a od drugih sakrije. Kada bi Allah otkrio ta stanja svima onda bi prestala svrha obaveze vjerovanja u gajb i ljudi se uopće ne bi ukopavali. U sahih hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Da se vi ne ukopavate, ja bih zamolio Allaha da vam da da čujete patnje u kaburu, koje ja čujem.”   (Prenosi ga Muslim u poglavlju o džennetu i njegovim ljepotama i njegovim stanovnicima, hadis broj: 2867, (2/580-581))

Pošto ovaj razlog ne postoji kada su u pitanju životinje, one to čuju;

5 – Veza duše sa tijelom na Sudnjem danu.

A najpotpunija veza između duše i tijela će biti na dan proživljenja tijela, tako da uopće neće ličiti na prethodne veze između duše i tijela, jer poslije nje tijelo neće imati potrebe za snom niti smrti, niti će se uopšte trošiti i kvariti. Allah je odredio posebne propise za svaki od spomenutih života koji važe samo za njih. Pošto je Allah čovjeka stvorio od duše i tijela na ovom svijetu, propisi na dunjaluku odnose se na tijelo, a duša ga samo slijedi. A kada se duša smrću odvoji od tijela, iako će ostati na neki način vezana za njega, propisi u berzahu odnosit će se na dušu, a tijelo će je slijediti. Ispit, uživanje i kazna će se odnositi na na dušu i tijelo zajedno. U tome postoji konsenzus uleme ehlis-sunneta vel-džema’ata. Iako je duša odvojena od tijela, ona je sa njim u posebnoj vrsti veze i uživa ili se kažnjava. Kada nastupi dan proživljenje i ustajanja ljudi iz kaburova, propisi uživanja, kažnjavanja i drugi propisi koji će važiti u džennetu odnosit će se podjednako na dušu i tijelo, zato što će veza između njih, kao što smo već istakli, biti potpuna.

U ovome, to jeste od početka govora o predznacima Sudnjeg dana do ovog pasusa, je za onoga ko dobro promisli rješenje mnogih nedoumica u akaidu. Na Allaha se oslanjam i Njemu se istinski zahvaljujem!

                                                                                                                                  Hasan Kafija Pruščak

                                                                                                                             Cvjetovi bašči (neobjavljeno)

Vrste ljudi – kojoj mi pripadamo?

Ljudi se dijele u tri vrste:

1 – Grupa koju karakteriše zdravo i ispravno razmišljanje i oštroumnost. To su oni koji su se posvetili spoznaji onoga što će ih dovesti do uspjeha i vječne sreće, te zadovoljstva Gospodara svih svjetova. Oni stalno razmišljaju i tragaju za istinom, te svoje potencijale usmjeravaju ka pronalasku najvrijednijeg do čeg ljudski um može doći i što je skriveno u najvećim naukama.

2 – Grupa koju, također, karakteriše zdravo i ispravno razmišljanje, ali je ona okupirana priskrbljivanjem onog što im je potrebno za život. Oni ne razmišljaju o znakovima oko sebe, nego su zadovoljni sa stepenom životinja i zadovoljavaju se ostvarivanjem trenutnih, prolaznih užitaka. Njima je cilj da imaju što više ovozemaljskih dobara, a potpuno su nemarni za srećom na onom svijetu.

3 – Grupa koju karakteriše neispravno i površno razmišljanje, te neinteligentnost. Oni uopće ne razmišljaju i nisu svjesni visokih ovosvjetskih i onosvjetskih deredža.

Međutim, Allahova milost i Njegova blagodat slanja poslanika obuhvata sve ove grupe.

Prvoj: pojašnjavanjem načina iznalaženja argumenata za ono što žele i olakšavanjem postizanja svojih ciljeva.

Drugoj: buđenjem iz gafleta i nemara zbog okupiranosti ovodunjalučkim nasladama i strastima putem savjeta, obećanja i prijetnje.

Trećoj: putem olakšanja da shvate ono što nisu mogli shvatiti, pojašnjenja onoga što ne znaju i načina dolaska do njega. Allah, dž.š., kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (Al-Enbija’, 107)

 

 

                                                                        Hasan Kafija Pruščak, Cvjetovi bašči (neobjavljeno)

                                                                        Preveo: Zuhdija Adilović

Ko su to (istinske) legende?

Nije prava legenda Mesi, niti je to Kristijano Ronaldo… Nego:

1 – Legenda je Osman b. Affan koji je proučio cijeli Kur’an na jednom rekatu;

2 – Legenda je Alija b. Ebi Talib koji je sam iščupao ogromna vrata tvrđave Hajber;

3 – Legenda je Zubejr b. Awwam koji je sam napao mušričku trđavu i tako bio uzrokom velike pobjede muslimana;

4 – Legenda je Dirar b. el-Ezver koji je sam napao rimljansku vojsku;

5 – Legenda je Halid b. Velid koji je sam napao neprijateljsku vojsku, kidnapovao njihovog vojskovođu i vratio se u redove muslimanske vojske;

6 – Legenda je halifa Omer b. Abdul-Aziz kojem je bilo potrebno manje od dvije godine vladavine da niko u njegovoj državi ne bude siromah koji može primiti zekat;

7 – Legenda je Halid b. Velid koji je učestvovao u 100 bitki, a nijednu nije izgubio;

8 – Legenda je Alija b. Ebi Talib koji se u jednoj bici borio sa dvije sablje, a konjem upravljao nogama;

9 – Legenda je Dža’fer et-Tajjar koji je, nakon što su mu odsječene obje ruke, zastavu uzeo u naramak;

10 – Legenda je h. Omer koji je javno učinio hidžru, dok su svi ashabi to uradili tajno;

(Opasao je svoju sablju, stavio luk sa strijelama na svoje rame i uzeo svoj poznati štap u ruke, a zatim otišao do Kabe, učinio tavaf sedam puta, klanjao dva rekata iza Mekam Ibrahima. Potom se obratio mušricima koji su u grupama, pored Kabe, sjedili riječima: “Kako ste vi loši ljudi, Allah će vas sigurno poniziti! Ko želi da njegova majka za njim zaplače, da mu djeca postanu jetimi i žena ostane udovica, neka me sačeka iza ove doline!” Niko se nije usudio da to uradi.)

11 – Legenda je Hamza b. Abdul-Muttalib koji je, nakon što je čuo da je Ebu Džehl grdio i povrijedio Poslanika, s.a.v.s., otišao do njega i udario ga šakom u lice rekavši: “Zar ćeš ga vrijeđati, a ja sam u njegovoj vjeri, govorim ono što on govori?! Uzvrati meni ako smiješ!”

Molim Allaha da nas učini ponosnim na islam i njegove časne sljedbenike!

Amin!

Najčudnije putovanje

Kakvo li je to putovanje?!

Počinje iz kičme oca, a završava se u utrobi majke,

zatim iz utrobe majke na površinu Zemlje,

zatim sa površine Zemlje u utrobu Zemlje,

zatim iz utrobe zemlje na Obračun.

 

Na svakoj stanici ćeš vidjeti čuda,

a na kraju završiti

u džennetu

ili džehnnemu.

 

Dvije stvari su u svemu tome žalosne:

čovjek koji nije nikada ušao u džamiju izuzev njegove dženaze

i žena koja nikada nije pokrila svoje tijelo izuzev ćefinima.

Koliko je to žalosno i bolno?!

Do kada ćemo biti u gafletu?!

To je gorka istina!

 

Dolaze na posao na vrijeme,

dolaze na aerodrom prije vremena,

dolaze u bolnicu, također, prije vremena,

a zatim prespavaju namaz!

Kažu: Imamo težak san.

Naprotiv, vi prednost dajete ovom svijetu…

 

Ovo je lekcija meni, tebi i svima poslije nas.

Molim Allaha, dž.š., da nam podari lijep završetak!

Gospodaru naš učini nas i sve  koji su nam dragi sretnima na ovom i na onom svijetu!

 

Alkohol je postao prehrambeni artikal, a kockanje/klađenje sreća?!

Estrada je postala umjetnost, a mito kahva?!

Zajedničke proslave su postale modernost, a razgolićenost elegantnost?!

Izazovna nošnja je postala sloboda, a blud privremenom vezom?!

A naređivanje na dobro i odvraćanje od zla zaostalim?!

 

Iblis je bio, od početka, otvoren prema nama i obavijestio nas

da će nas zavoditi na dunjaluku, a odreći nas se na ahiretu.

Međutim: …oni su gluhi, nijemi i slijepi i oni ništa ne shvaćaju.

 

Zaista ovo saznanje para ljudsko srce kada vidi da su ljudi napredovali u dunjaluku, a nazadovali u vjeri.

Molim Allaha, dž.š., da nas sačuva!

Gospodaru naš vrati nas Sebi na najljepši način!

 

Ako nekoga posavjetujem da se kani grijeha, on mi odgovara:

Većina svijeta tako radi, nisam sam!

A ukoliko posmatraš riječ “većina” u Kur’anu, vidjet ćeš da poslije nje dolazi:

Većina svijeta ne zna; Većina svijeta su nezahvalni; Većina svijeta neće da vjeruje.

 

Ukoliko još dublje potražiš, naći ćeš da poslije nje dolazi:

Većina njih su griješnici; Većina njih su neznalice; Većina njih se okreću (od istine); Većina njih ne razumije; Većina njih neće da čuje.

 

Zato ti budi od one manjine za koju je Allah, dž.š., rekao:

Malo je od Mojih robova onih koji su zahvalni;

Sa njim je povjerovao samo mali broj;

Mnogo od prijašnjih, a malo od potonjih…

 

Molim Allaha, dž.š., u ovim mubarek trenucima da nas učini dijelom one pozitivne manjine o kojoj Kur’an govori!

Amin!

Kako su prve generacije muslimana provodile vrijeme ramazana?

Naši časni prvaci su za ramazan imali veoma interesantan odnos prema Kur’anu. Međutim, kada se sazna razlog zašto, onda i prestaje čuđenje.

Prve generacije muslimana su u ramazanu imali sasvim drugačije halove u odnosu na one u ostalim mjesecima. Malik b. Enes, r.a., koji nikada nije prekidao svoj ders u džamiji Poslanika, s.a.v.s., kada nastupi ramazan on bi to uradio. U ramazanu bi se u potpunosti posvećivao Kur’anu. Malik b. Enes bi nakon što nastupi ramazan bježao od hadisa i onih koji se bave naukom, i cijelo vrijeme bi provodio učeći Kur’an iz mushafa.

Sufjan Es-Sevri, r.a., kada nastupi ramazan napuštao bi sve vrste ibadeta i potpuno se posvetio učenju Kur’ana.

Imam Buharija, r.a., tokom mjeseca ramazana svaki dan bi učio po jednu hatmu, a svake tri noći proučio bi cijeli Kur’an na noćnom namazu poslije teravije.

Se’id b. Džubejr, r.a., proučio bi cijeli Kur’an svako dvije noći.

El-Velid b. Abdul-Melik bi tokom godine svaka tri dana činio hatmu, a za ramazan 17 hatmi.

A Katade, r.a., je svakih sedam dana činio hatmu, a kada dođe ramazan, hatmu bi činio svako tri dana, a u zadnjoj trećini svaku večer.

Ibn Redžeb El-Hanbeli, r.a., objašnjavajući spomenute postupke naših časnih predaka kaže: “Postoji zabrana Poslanika, s.a.v.s., da se ne čini hatma za manje od tri dana, jer se u tom slučaju neće moći razumijeti značenje, pa kako onda opravdati ove njihove postupke? Ta zabrana Poslanika, s.a.v.s., odnosi se na stalno prakticiranje tog čina tokom godine, a kada su u pitanju posebno odabrani dani i noći, poželjno je što više učiti Kur’an, kako bi se ti odabrani trenuci što bolje iskoristili.” (Lataiful-me’arif, 171)

Nadam se da ćemo se i mi ugledati na naše časne pretke i ove mubarek dane i noći ramazana najviše provoditi sa Kur’anom.

Konkretno, ako bi trebali hatmu tokom godine činiti najmanje jednom mjesečno, za ramazan bi to trebali uraditi bar tri puta.

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne da što više Kur’an učimo, naročito u mubarek mjesecu ramazanu i postanemo “kur’ani” koji hodaju zemljom.   

Amin!

Isra i Mi’radž – iz drugog ugla posmatranja

Budući da su osnovna obilježja i objašnjena vezana za posebno putovanje Poslanika, s.a.v.s., uveliko poznata, u  narednih nekoliko rečenica analizirat ćemo najvažnije poruke Isre i Mi’radža, a čija vrijednost od nas nužno iziskuje ulaganje napora i truda da ih pretočimo u praksu.

Prije svega, potrebno je imati na umu okolnosti u kojima se desila Isra i Mi’radž. Znamo da je to bilo u najtežem periodu života Poslanika, s.a.v.s., a taj period je ustupio nakon odbijanja Mekkenlija da prihvate Allahovu uputu i totalnog bojkota Poslanika, s.a.v.s., i njegovih sljedbenika pune dvije godine. Potom, odlazak sa ovog svijeta najvećeg pomagača i zaštitnika Poslanika, s.a.v.s., među Kurejševićima, njegovog uglednog i poštovanog djeda Abdul-Muttaliba, te preseljenja na ahiret njegove vjerne supruge Hatidže koja mu je, također, bila veliki oslonac i podrška. Sve to kulminiralo je neuspjelim pokušajem Poslanika, s.a.v.s., da pronađe plodnije tlo za svoju misiju u Taifu, gdje su ga njegovi stanovnici na najbrutalniji način napali i odbacili.

Možda najbolje oslikava njegovo stanje u kojem se tada nalazio dova koju je uputio Allahu, dž.š., riječima: Allahu moj, ja se Tebi žalim na svoju slabost i nemoć pred narodom, a Ti si Najmilostiviji od svih. Kome da me ostaviš? Neprijatelju koji me napada, ili prijatelju koji mi ne može pomoći?! Međutim, ako Ti nisi srdit na mene, meni je to dovoljno, a ja znam da je Tvoja milost bolja za mene. Ja se utječem Tvojim licem koje svojim svjetlom tjera sve tame i pomoću kojeg egzistira ovaj i onaj svijet, da na mene ne siđe Tvoja srdžba! Ja ću se Tebi vraćati sve dok ne budeš samnom zadovoljan! Nema snage niti moći osim Allahove!

Isra i Mi’radž nas uči da vjernik nikada ne smije izgubiti nadu u Allahovu milost i Njegovu pomoć. Da se ne smije predati iskušenjima i izazovima kojima je izložen, nego se obratiti Svemogućem Allahu koji pomaže Svoje iskrene robove.

Allah, dž.š., poručuje: “A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo.” (At-Tur, 48);

“Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.” (Al-Hadždž, 38) ;

“Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (An-Nahl, 97) ;

“One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.” (Merjem, 96);

“Onima koji govore: Gospodar naš je Allah pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan.” (Fussilat, 30).

Ovo su Allahove, dž.š., riječi, ovo je istina! Allah uzima u zaštitu svoje iskrene robove i pomaže im. Niko od nas nije bio, niti može biti u težoj situaciji od Poslanika, s.a.v.s. A on nas uči kako da u takvim situacijama postupimo. Uči nas da je izlaz u istinskom povratku Allahu i da je najvrijednije što možemo postići na ovom svijetu spoznaja Allaha. U hadisi-kudsijji stoji: “O sine Ademov, traži me pa ćeš me naći, a kada Mene nađeš, našao si sve!”

Svakako je značajno podsjetiti na činjenicu da je na Mi’radžu objavljen namaz. Da se vjernik putem namaza pet puta dnevno podsjeća na Mi’radž i na tu poruku koju u sebi nosi.

Pogotovo u mjesecu ramazanu.

Molim Svevišnjeg Allaha da nam poveća našu svijest o Njemu, podari snage da što više ove mubarek dane ramazana iskoristimo u dobru i da ga primi od nas!

Amin!