Author Archives: Pisac

Ko su pobjednici u mjesecu ramazanu?

“Onaj ko se spasi vatre i uđe u džennet, on je pobjednik.”

Mjesec ramazan je mjesec Kur’ana, mjesec milosti, mjesec oprosta, mjesec ibadeta, mjesec pokornosti, mjesec udjeljivanja, mjesec pomirenja sa Allahom, mjesec vladanja sobom i svojim postupcima…

Ukratko, mjesec ramazan je intenzivni kurs življenja u pokornosti Allahu, koji ima za cilj da pomoću njega napravimo iskorak ka boljem, da napravimo promjenu na bolje, prije svega u našem odnosu prema Allahu, dž.š.

U ramazanu mora doći do promjene, do kvalitativnog preokreta kod svakog muslimana:

od činjenja grijeha do pokornosti,

od pokornosti do bogobojaznosti,

od bogobojaznosti do natjecanja u dobru.

Musliman koji griješi, u ramazanu se kloni grijeha i posti pokušavajući se promijeniti i biti pokoran Allahu.

Musliman koji je pokoran Allahu u ramazanu svojoj pokornosti udahnjuje dušu, te je unapređuje u stepen pobožnosti, tako što će sve svoje postupke pokušati uskladiti sa islamskim propisima iz bogobojaznosti.

Musliman koji je već bogobojazan i živi islamskim stilom života će u ramazanu nastojati da pređe u sljedeću fazu, a ta je natjecanje u dobru, nastojat će da što više dobra u mubarek ramazanu učini, svjestan veličine ovog mjeseca. To su oni koji su osjetili istinsku slast imana i uživaju u natjecanju u dobrim djelima.

Tako musliman u mjesecu ramazanu svake godine pravi taj iskorak ka boljem sve dok ne dostigne maksimum, a to je Allahovo zadovoljstvo.

Ukoliko nismo postigli taj iskorak ka boljem, onda nismo uspjeli iskoristiti mubarek mjesec ramazan, nismo obavili svoju zadaću u njemu.

Kur’an svrstava vjernike u tri kategorije:

1 – Oni koji sami sebi nepravdu čine (zalimun li nefsihi);

2 – Oni koji obavljaju svoje dužnosti (muktesid);

3 – Oni koji se natječu u dobru (sabikun bilhajrat).

– Onaj koji sam sebi nepravdu čini, po Kur’anu, je onaj koji čini grijehe, ne susteže se od njih: ne (rijetko) klanja, ne ispunjava obećanja, uzima kamatu, mito… Onaj koji ne ulaže trud u nastojanju da svoj život uredi po islamskim propisima.

– Onaj koji nastoji da obavi svoje dužnosti (da ih se riješi), je musliman koji izvršava islamske obaveze zato što je svjestan svojih dužnosti prema Gospodaru, obavlja islamske propise bojeći se Allahove kazne na ovom svijetu i nadajući se Njegovoj nagradi na budućem.

– Onaj koji se natječe u dobru je musliman koji je osjetio istinsku slast imana i koji uživa u natjecanju u dobrim djelima, svjestan prolaznosti i bezvrijednosti ovog svijeta u odnosu na onaj neprolazni vječni.

Ove tri kategorije vjernika se jasno prepoznavaju i u toku mjeseca ramazana.

Nije isti onaj koji za vrijeme mubarek ramazana nastoji da svaki vakat klanja u džematu i trudi se da ne izostavi nijedan sunnet, bio pritvrđeni ili nepritvrđeni i onaj koji klanja u kući.

Nije isti onaj koji radi na poslu i nađe načina da ga ne prođe namaz, bez obzira na uslove rada, pa makar samo farz, ali za vrijeme mjeseca ramazana se potrudi da i sunnete klanja, pa mu to Allah olakša i onaj koji se pravda kako na poslu nema uslove za namaz te zbog toga ne klanja.

Nije isti onaj koji nastoji da za mjesec ramazan prouči cijeli Kur’an, hatmu,  pa i više i onaj koji kaže dovoljno je nekoliko stranica. Nije isti onaj koji redovno prati mukabelu u džamiji svjestan vrjednosti ibadeta u džematu, te i svoju djecu povede na mukabelu i onaj koji kaže mogu to ja i u kući.

Nije isti onaj koji kada obračunava zekat nastoji da da što manje i onaj koji svjesno obračunava više svjestan nagrade u mjesecu ramazanu.

Nije isti onaj koji hrli na ders za kojeg je čuo kako bi ojačao svoj iman, saznao nešto više i onaj koji kaže: Ima dersova na YouTube-u koliko hoćeš!

Nije isti onaj… I onaj …

Vidio sam stare insane, bolesne i iznemogle, koji ne mogu postiti i plaču zbog toga,  a vidio sam mlađe i zdravije koji tragaju za opravdanjem da ne poste. Vidio sam i one koji imaju obaveznu terapiju pa traže ljekara muslimana koji razumije šta je ramazan, da im da olakšicu da terapiju prilagode postu, pa ima Allah olakša i uspiju u tome.

Svrha mubarek mjeseca ramazana je da se u njemu promijenimo i postanemo bolji, prije svega bolji u odnosu prema Allahu, jer ćemo tek tada biti bolji u svemu, što  i jeste krajnji cilj svih ibadeta.

Poslanik islama kaže: “Kod koga se nađu 4 stvari zajedno ući u dženet: post, sadaka, posjeta bolesniku i dženaza i njen ispraćaj.” Zar je nemoguće da u ovom mubarek mjesecu u jednom danu uradimo sve ovo kako bi zaradili džennet? Svakako da je moguće za one koji uživaju da se natječu u dobru.

Ibnu Abbas je upitao Poslanika, s.a.v.s., koji je čovjek najdraži Allahu, pa je odgovorio: “Najdraži Allahu je čovjek koji je ljudima najviše od koristi, a Allahu najdraže djelo jeste radost koju prirediš jednom muslimanu: otkloniš od njega nedaću, podmiriš njegov dug, ili odagnaš od njega glad… A da budem uz brata muslimana u nekoj njegovoj potrebi, draže mi je nego li da mjesec dana boravim u itikafu u ovoj džamiji.” (tj. Poslanikovoj džamiji u Medini).

Braćo i sestre, što smo bolji prema Allahu to smo bolji i korisniji prema drugima!

Jedan poznanik je krenuo kod svog rođaka koji obavlja visoku državnu funkciju, pa mi reče: Idem kod tog i tog – treba li ti šta? A ja mu odgovorih: Ja idem kod Allaha, treba li tebi šta?!

Molim Svevišnjeg Gospodara da primi naš post, naše ibadete i ostala dobra djela u ovom mubarek mjesecu, da nam da snage da napravimo iskorak ka boljem i da budemo od onih koji se natječu u dobru.

Amin!

Trgovina uleme

Obzirom da je mubarek mjesec ramazan veoma blizu smatram ovu temu veoma značajnom kako bismo se pripremili da nastupajuće mubarek dane što bolje iskoristimo i što veću nagradu kod Gospodara steknemo.

U ovom kratkom obraćanju riječ je o trgovini istinskih alima, čime to oni trguju, koliko zarađuju i da li mi možemo biti kao i oni u toj trgovini?

Trgovina uleme je trgovina namjerama (nijjetima), tj. oni u jednom djelu kojeg čine sakupe više nijjeta, te na taj način za jedno djelo dobiju više nagrada.

Trgovina nijjetima se sastoji u tome da radiš jedno dobro djelo, ali zanijetiš više njih, tako da se ostvari nagrada za svaki nijjet, od Gospodara koji svakako višestruko nagrađuje.

Nijjetu je mjesto u srcu, a srce je mjesto pogleda Svevišnjeg Gospodara. Musliman je dužan da stalno preispituje i obnavlja svoj nijjet, te da prilikom obavljanja jednog djela sakupi što više nijjeta koji su kompatibilni sa njim, te za svaki nijjet dobije nagradu. To ne bi smio nijedan pametan musliman propustiti.

Ibr Kesir, r.a., kaže: “Naučite nijjete jer su oni važniji od djela.”

Ibn Mubarek, r.a., kaže: “Možda će malo beznačajno djelo nijjet učiniti velikim, a možda će veliko djelo nijjet učiniti malim.”

Neko je od prve generacije kazao: “Ja volim da u svemu što radim imam nijjet.”

Imam Gazali je rekao: “Svako dobro djelo podnosi više nijjeta, a oni se povećavaju kod vjernika shodno jačini njegove želje da što više dobra učini. Na takav način se djela čiste i uvećavaju, i povećava nagrada za njih.”

Slijedi nekoliko primjera:

  • Muaz b. Džebel je u razgovoru sa Ebu Musa el-Eš’arijem, o učenju Kur’ana, rekao: “Što se mene tiče, ja spavam, pa ustanem i učim, a nadam se da ću biti nagrađen za spavanje kao i za učenje.” (Buharija)

Imam Nevevi tumačeći ove njegove riječi kaže: “Ja spavam sa nijjetom da se odmorim i prikupim snage za ibadet, zato se nadam nagradi za spavanje kao što se nadam nagradi za moje namaze.”

Ibn Hadžer, tumačeći njegove riječi kaže: “On traži nagradu za odmor kao što je traži za trud prilikom ibadeta, jer se za odmor sa nijjetom da se pripremi za ibadet također stiče nagrada.

  • Primjer više nijjeta za jedno dobro djelo je i primjer onoga koji udjeljuje sadaku, a nijjeti da njome obezbijedi hlad arša Milostivog, da njome učini dobro prema rodbini, da njome odjene potrebnog, nahrani gladnog, da mu ona bude sebebom za izlječenje, da njome riješi problem unesrećenog, kako bi Allah njega zaštitio od problema na ovom i onom svijetu.

Draga braćo i sestre, svako od nas uči Kur’an, ali kada bi nekog od nas upitali zašto uči Kur’an, da li bi odgovorio da to čini iz više razloga i sa više nijjeta?!

Kada učiš Kur’an možeš nijjetiti višestruku nagradu za svaki harf, uputu i prosvjetljenje srca, povećanja znanja, imana, bereketa, prestanak brige, razgovor sa Allahom, dž.š., izlječenje, druženje sa Kur’anom, povećanje deredže kod Allaha na Sudnjem danu, te milost Najmilostivijeg…

Primjer višestrukog nijjeta kod jednog djela je da kada posjećuješ nekog od svoje rodbine zanijjetiš pažnju prema rodbini, obradovati nekog od rodbine, nagradu za rukovanje, nagradu za osmijeh i nagradu za potpomaganje u dobru.

Puno je primjera u našem svakodnevnom životu djela prilikom kojih bismo mogli imati više nijjeta.

Allah, dž.š., kaže: “ Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.’” (El-En’am, 162)

Zato, brate i sestro, nauči se da sakupiš više nijjeta u svakom djelu kojeg radiš kako bi stekao što veću nagradu kod Gospodara, naročito u nastupajućem mubarek mjesecu ramazanu u kojem se Allahova milost povećava.

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da što bolje iskoristimo ovaj veliki mubarek!

Amin!

Da li vatra zaista prži?

Propisi se mogu podijeliti na tri vrste: šerijatski, običajni i razumski.

Šerijatski propis je Allahov govor koji se odnosi na ljudska djela, u vidu naredbe, dozvole ili uslova. Kada kažemo: u vidu naredbe, to podrazumijeva strogu naredbu, kao što je obaveza (vadžib), i blažu naredbu, kao što je poželjnost. Zatim, traženje da se nešto strogo ostavi – haram,  i traženje da se nešto ostavi, ali bez strogoće, kao što je pokuđenost. A kada kažemo: u vidu dozvole, to obuhvata ženidbu/udaju, trgovinu i sl. Znači, govor Zakonodavca može biti obavezujući – teklifijj, što smo već naveli, ili uslovljavajući, kao što je iskaz da je nešto uzrok, ili uslov za drugo, kao što je obavljanje podne namaza uslovljeno (dulukuš-šemsi) kretanjem sunca s polovine neba, ili što je abdest uslov za ispravnosti namaza.

A obični (ljudski) propis je utvrđivanje ili negiranje povezanosti nečega nečim, zbog ponavljanja onoga što na to upućuje putem naših osjetila. Tako sudimo da vatra prži. To je obični (ljudski) zaključak. Zato što se to stalno dešava ukoliko se dotakne vatra. Međutim, taj zaključak ne podrazumijeva da je vatra ta koja uzrokuje prženje onoga što dotakne, niti njegovo zagrijavanje, jer uobičajenost na to ne upućuje. Uobičajenost upućuje samo na to da se prženje dešava dodirom vatre, a što se tiče određivanja stvarnog činioca, običaj u tome nema nikakva udjela. Isto je i s ostalim uobičajenim stavovima, kao što je poznato da hrana zasićuje, voda eliminiše žeđ, sunce svijetli, nož reže i sl. Spoznaja o stvarnom činiocu tih stvari temelji se na razumu i objavi. A objava i razum slažu se da je to djelo isključivo Svevišnjeg Gospodara, da jedino On sve to daje. On je Tvorac svih stvorenja.

Neki su pogriješili smatrajući obične (ljudske) presude razumskim odrednicama, pripisujući tako svaki trag onome za koga se on veže. Oni su tako pali u veliki širk i vrlo loše ubjeđenje u osnovi vjerovanja.

Što se razumskog propisa tiče, to je ono čije postojanje, ili nepostojanje, spoznaje razum. Tu vrstu propisa nazvali smo razumskim, kako bismo napravili razliku između njih i običajnih, te šerijatskih propisa. Ovdje je autor kazao “sve ono što dokučujemo našim razumom”, a nije kazao “što pretpostavljamo”, kako bi se izbjegla mogućnost pretpostavljanja Allaha, dž.š., jer je Njega nemoguće predstaviti.

Hasan Kafija Pruščak

  Cvjetovi bašči u komentaru Džennetskih bašči

Hadžib el-Mensur – motivacijska priča o hamalu koji je postao halifa

Događaj kojeg su historičari zabilježili u Endelusu za vrijeme vladavine Emevija

Živjeli su trojica mladića koji su radili kao hamali tako što su terete prenosili od pijace do kuća svojih mušterija na svojim magaracima.

Jedne noći nakon mukotrpnog rada završili su sa večerom i sjeli da se malo, uz neobaveznu priču, odmore. Jedan od njih, po imenu Muhammed, reče: “Zamislte da sam ja halifa, šta bi poželjeli da vam ja kao halifa dam?” Oni odgovoriše: “Ne Muhammede, to je nemoguće!” On im tada reče: “Dobro, ali pretpostavite da sam ja halifa.” Jedan od njih reče: “To je nemoguće!” A drugi reče: “O Muhammede, ti si dobar za hamala, a halifa se puno razlikuje od tebe!” Muhammed im reče: “Rekao sam vam: zamislite da sam halifa,” uozbiljivši se kao da je njegov san stvarnost.

On je sebe već vidio na tronu hilafeta, te se jednom od njih obrati riječima: “Šta bi poželio čovječe?!”

On mu odgovori: “Ja bih volio imati prekrasne bašče!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!”

Sve to se odigralo, a Muhmmed b. Ebi Amir se potpuno predao svome preambicioznom snu, gledajući sebe kao stvarnog halifu. Slušao je sam sebe sebe kako dijeli to neizmjerno bogatstvo osjećajući veliko zadovoljstvo što dijeli nakon što je tražio, što pomaže nakon što je i sam pomoć tražio, što naređuje, nakon što je samo izvršavao. U takvim osjećanjima on se okreće prema drugom kolegi i pita ga: “A šta ti čovječe želiš?” On mu reče: “O Muhammede, ti si obični hamal, a hamal ne može postati halifa!” On mu ponosno ponavlja: “Čovječe, zamisli da sam ja halifa, šta bi poželio?” On mu tada još arogantnije odgovori: “Prije će nebo na zemlju pasti nego što ćeš ti postati halifa!” Muhammed mu tada reče: “Pusti se toga, nego kaži šta bi poželio čovječe!” On mu tada reče: “Dobro me poslušaj o Muhammede, ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!”

Tako se sijelo završilo i svi su zaspali.

Muhammed se ujutru probudio, klanjao sabah-namaz i sjeo da razmišlja: tačno je, ko se bavi zanimanjem hamala ne može dokučiti stepen halife… (Jer, osoba koja ne usavršava svoje sposobnosti i nema preciziranih ciljeva u životu neće napredovati, nego nazadovati)

Muhammed je puno razmišljao o tome koji bi to bio prvi korak ka dostizanju njegovog cilja. Došao je do konkretnog zaključka i odredio je prvi korak – mora prodati magarca.

I zaista, prodao je magarca.

(Dragi brate i sestro, znaš li ko je magarac kojeg svako od nas treba da proda? To su naša ubjeđenja koja u sebi nosimo, zbog kojih sebi govorimo: Ja to ne mogu, to nije za mene…. kao da sam za sebe kaže: Ja sam loš, ja ja sam bezvrijedan… – da ta ubjeđenja zamijenimo sa: Ja to s Allahovom pomoći mogu, mogu dosta dobra učiniti, ja mogu dati svoj doprinos u izgradnji društva…)

Ibnu Ebi Amir je odlučno i čvrstim stopama krenuo da traga za načinom realizacije svog cilja. Odlučio je da postane odgovoran i vrijedan policajac.

(Pogledajte braćo i sestre, trud koji je Muhammed ulagao kao hamal, samo je upotrijebio u svrhu novog zanimanja)

Njegovi pretpostavljeni, kolege i ostali bili su zadivljeni njegovim radom. Brzo je napredovao u svome poslu i postao vrhovni policijski zapovjednik emevijske države u Endelusu.

Zatim je preselio halifa kojeg je naslijedio njegov sin Hišam el-Muejjed billah koji je tada imao samo 10 godina.

Naravno, taj mali dječak nije mogao obavljati odgovorne državne poslove.

Najutjecajniji ljudi na dvoru se dogovoriše da moraju imenovati opunomoćenika koji će upravljati državom u ime halife, ali su se pobojali da to bude neko od Umejevića ko bi mogao stvarno preuzeti hilafet, te se složiše da da to bude tročlano predsjedništvo od ljudi koji nisu Umejeveći.

Izbor je pao na Ibn Ebi Galiba, El-Mushafija i Ibn Ebi Amira. El-Mushafija su zatvorili zbog pronevjere javnih sredstava, a Ibn Ebi Amir je uspio da se riješi Ibn Ebi Galiba, jer je bio blizak sa majkom halife, tako da je ostao jedini halifin opunomoćenik.

Odmah nakon toga Muhammed je izdao nekoliko naredbi: naredio je da halifa ne može izaći bez njegove dozvole, da se sve državne službe presele u njegov dvorac, zatim je odlučio da ojača državu i uradio tri velike reforme iz oblasti na kojima počiva država: iman, znanje i snaga.

Na polju imana i morala odredio je dobre plaće daijama i misionarima koji su se zbližili sa narodom i odigrali značajnu ulogu u poboljšanju morala. Zatim je uputio dopis emevijskoj državi na istoku i evropskim kraljevinama o tome kako poziva svakog učenjaka da se doseli u Kordobu i da će imati velika primanja od države, te je na takav način sakupio veliki broj učenjaka iz raznih oblasti. Zatim je potpisao sporazume o primirju sa svim vanjskim neprijateljima kako bi ojačao svoju državu.

Za njegove vladavine država Emevija je ojačala i proširila svoje granice više nego i za jednog drugog halife u Endelusu. Tako je halifa Hadžib el-Mensur, Muhammed b. Ebi Amir svojom ambicijom, upornošću i istinskim oslanjanjem na Allaha uspio da ostvari svoje ciljeve.

Međutim, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, trideset godina nakon što je prodao svoga magarca, Hadžib el-Mensur, čuveni halifa okružen fakihima, emirima i drugim učenjacima, sjetio se svoje dvojice kolega hamala. Poslao je jednog vojnika kome je rekao: “Idi na to i to mjesto, ako nađeš dvojicu ljudi koji izgledaju tako i tako, dovedi ih ovamo.” Vojnik je otišao na opisano mjesto i našao spomenutu dvojicu na istom mjestu u istom stanju. Isti posao rade, u istoj trošnoj šupi žive, isti način razmišljanja sa istim načinom (vještinama) rada punih 30 godina. Vojnik im se obrati riječima: “Emirul-mu’minine vas traži!” Oni uplašeni odgovoriše: “Emirul-mu’minine! Mi nismo ništa zgriješili!” On im reče: “Halifa mi je naredio da vas dovedem.” Došli su do dvorca, ušli unutra i sa čuđenjem na mjestu halife ugledali čovjeka kojeg poznaju: “Ovo je naš ahbab Muhammed!”

Hadžib el-Mensur reče: “Jeste li me prepoznali?” “Jesmo, o emirul-mu’minine, ali se bojimo da ti nisi prepoznao nas!” rekoše oni. “Naprotiv, i ja sam vas poznao!” Zatim se okrenuo svojim saradnicima i kazao: “Ja sam prije 30 godina živio zajedno sa ovom dvojicom, bili smo hamali koji su prenosili terete drugima na svojim magaracima. Jedne noći smo sijelili, pa sam ih ja upitao: Kada bi ja postao halifa šta bi vi poželjeli da vam dam? Svaki od njih je kazao svoje želje.” Zatim se okrenuo jednom od nih i upitao ga: “Šta si ti poželio čovječe?” On mu odgovori: “Prekrasne bašče!” Halifa mu tada reče: “Dajem ti tu i tu bašču, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Dajte mu ergelu konja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Dajem ti 100 robinja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Dajem ti 100 zlatnih dinara, šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Tada mu halifa reče: “Imat ćeš i mjesečnu platu bez radne obaveze i moći ćeš ući kod mene kad god poželiš bez traženja dozvole.”

Zatim se halifa okrenuo prema drugome i rekao: “A šta si ti tražio?” “Poštedi me, emirel-mu’minine!” “Ne, tako mi Allaha, moraš ih obavijestiti.” On tad reče: “Nemoj, emirel-mu’minine!” “Naprotiv!” reče halifa. On tada reče: “Rekao sam ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!‘”

Tada Hadžib el-Mensur reče: “Uradite to što je poželio, da zna da Allah sve može!”

(Brate i sestro, možeš li ti ostvariti svoje snove i postići svoje ciljeve? Potpuno siguran u sebe odgovori: Da, uz Allahovu pomoć mogu i toga se stalno sjećaj, jer Allah sve može)

U hadisi-kudsijji stoji: “Ja sam sa mišljenjem moga roba o Meni, zato neka Moj rob traži od mene šta hoće!”

Brate, sestro, o svome Gospodaru misli dobro, misli da će ti pomoći i ostvariti tvoje želje. Ako o Allahu budeš mislio/la dobro, naći ćeš dobro, a ako budeš mislio drugačije, naći ćeš ono što si mislio.

Brate i sestro! Ovu rečenicu dobro pročitaj, zapamti, napiši lijepim rukopisom i postavi je na vidno mjesto u svojoj sobi ili je postavi na ekran svog mobitela.

Ibnul-Kajjim, r.a., kaže: “Allah neće zanemariti ničiji trud, niti će obezvrijediti njegova nastojanja.”

 

Iz knjige: El-Endelus – historija u slikama, dr. Tarik Suvejdan

O veličini Muhammeda, s.a.v.s.

“Niko od prijašnjih naroda nije izgubio nekog sličnog Muhammedu,

niti će se do Sudnjeg dana njemu ravan izgubiti!”

            (Hassan b. Sabit)

Kurejševići su dali veliki iznos zlatnika Hassanu b. Sabitu, prije nego što je primio islam, da svojim stihovima okalja Muhammeda, s.a.v.s.

Hassan je stao na jednu uzbrdicu isčekujuću da se pojavi Muhammed, s.a.v.s., kako bi na njemu primijetio nešto što bi mu poslužilo za njegovu nakanu.

Pojavio se Poslanik, s.a.v.s., a Hasan ga ugledao i bez daha, od ushićenosti njegovim prizorom, ostao.

Otišao je Kurejševićima i vratio im njihov imetak, a zatim im rekao: “Evo vam vaš imetak, ja nemam potrebe za njim, a što se tiče onoga koga ste tražili da okaljam, znajte da ja svjedočim da je on Allahov poslanik!”

Oni rekoše: “Šta te zadesilo, nismo te zbog toga poslali?!”

On im tada u stihovima odgovori:

“Kada sam ugledao nur njegove pojave

ruku sam na svoje oči iz straha stavio

bojeći se za svoj vid od ljepote izgleda njegova

jer ja nisam dostojan da bih ga sagledati mogao

duša od nura u tijelu od mjeseca

kao nakit sačinjen od zvijezda najljepših.”

 

Neka nam ovaj detalj iz sire Poslanika, s.a.v.s., posluži za primjer o kakvoj veličini je riječ kada se o njemu govori, te s koliko uvažavanja i poštovanja treba da se okite naše riječi kada govorimo o Muhammedu, najodabranijem čovjeku svih vremena, s.a.v.s.

Smatram da su nepotrebne polemike svake godine oko utemeljenosti/neutemeljenosti mevluda u suprotnosti sa spomenutim načelom. Govor vezan za Poslanika, s.a.v.s., postao je sredstvo razjedinjavanja i netrpeljivosti, umjesto da bude obrnuto.

 

Molim Svevišnjeg Allaha da nas učini istinskim sljedbenicima našeg miljenika Muhammeda, s.a.v.s.!

Amin!