Propisi se mogu podijeliti na tri vrste: šerijatski, običajni i razumski.

Šerijatski propis je Allahov govor koji se odnosi na ljudska djela, u vidu naredbe, dozvole ili uslova. Kada kažemo: u vidu naredbe, to podrazumijeva strogu naredbu, kao što je obaveza (vadžib), i blažu naredbu, kao što je poželjnost. Zatim, traženje da se nešto strogo ostavi – haram,  i traženje da se nešto ostavi, ali bez strogoće, kao što je pokuđenost. A kada kažemo: u vidu dozvole, to obuhvata ženidbu/udaju, trgovinu i sl. Znači, govor Zakonodavca može biti obavezujući – teklifijj, što smo već naveli, ili uslovljavajući, kao što je iskaz da je nešto uzrok, ili uslov za drugo, kao što je obavljanje podne namaza uslovljeno (dulukuš-šemsi) kretanjem sunca s polovine neba, ili što je abdest uslov za ispravnosti namaza.

A obični (ljudski) propis je utvrđivanje ili negiranje povezanosti nečega nečim, zbog ponavljanja onoga što na to upućuje putem naših osjetila. Tako sudimo da vatra prži. To je obični (ljudski) zaključak. Zato što se to stalno dešava ukoliko se dotakne vatra. Međutim, taj zaključak ne podrazumijeva da je vatra ta koja uzrokuje prženje onoga što dotakne, niti njegovo zagrijavanje, jer uobičajenost na to ne upućuje. Uobičajenost upućuje samo na to da se prženje dešava dodirom vatre, a što se tiče određivanja stvarnog činioca, običaj u tome nema nikakva udjela. Isto je i s ostalim uobičajenim stavovima, kao što je poznato da hrana zasićuje, voda eliminiše žeđ, sunce svijetli, nož reže i sl. Spoznaja o stvarnom činiocu tih stvari temelji se na razumu i objavi. A objava i razum slažu se da je to djelo isključivo Svevišnjeg Gospodara, da jedino On sve to daje. On je Tvorac svih stvorenja.

Neki su pogriješili smatrajući obične (ljudske) presude razumskim odrednicama, pripisujući tako svaki trag onome za koga se on veže. Oni su tako pali u veliki širk i vrlo loše ubjeđenje u osnovi vjerovanja.

Što se razumskog propisa tiče, to je ono čije postojanje, ili nepostojanje, spoznaje razum. Tu vrstu propisa nazvali smo razumskim, kako bismo napravili razliku između njih i običajnih, te šerijatskih propisa. Ovdje je autor kazao “sve ono što dokučujemo našim razumom”, a nije kazao “što pretpostavljamo”, kako bi se izbjegla mogućnost pretpostavljanja Allaha, dž.š., jer je Njega nemoguće predstaviti.

Hasan Kafija Pruščak

  Cvjetovi bašči u komentaru Džennetskih bašči