Imam harema Mekke šejh Šurejm, održao je nedavno hutbu u kojoj je upozorio muslimane na opasnost od “šuplje kese”:
Cijene su visoke,
A žene golokrake,
Džamije prazne,
A Allahovi propisi se ne poštuju.
Lopovu se ukazuje svaka pažnja,
A mudžahid je lancima vezan.
Zinaluk je halal,
A brak gotovo nemoguć.
Žene su zavladale ljudima,
A muslimanske zemlje okupirane.
Siromasi su na kiši bez ikakva zastora,
Od velikih predznaka Sudnjeg dan ostalo je samo malo,
Zato, pokajanje, pokajanjke, pokajanje…
I čuvajte se šuplje kese:
- Uzimaš abdest po propisu, ali rasipaš vodu – šuplja kesa!
- Udijeliš sadaku siromahu, a zatim ga ponižavaš i vrijeđaš – šuplja kesa!
- Obavljaš namaz, postiš, daješ zekat, ali ne paziš rodbinu – šuplja kesa!
- Postiš i strpiš se od gladi i žeđi, ali grdiš, psuješ i proklinješ – šuplja kesa!
- Ugostiš gosta i lijepo ga počastiš, ali kada izađe o njemu loše govoriš – šuplja kesa!
Zato je savjet: Nemojte sakupljati svoje sevape u šuplju kesu!
1 – Nije u stanju otići na hadždž zbog visoke cijene, a može otputovati negdje samo da bi promijenio ambijent i malo se odmorio.
2 – Nije u stanju kupiti kurban, a kupi iPhone da bi bio u trendu.
3 – Nije u stanju proučiti deset ajeta iz Kur’ana dnevno, a pročita stotinu poruka na facebook-u.
4 – Nije u stanju platiti članarinu IZ nekoliko KM mjesečno, a plaća kutiju cigara dnevno…..
Biografi su zabilježili interesantan i vrlo poučan događaj koji se desio Ahmedu b. Miskinu (učenjaku trećeg h. stoljeća):
“Iskušan sam velikim siromaštvom 219 h. god. Ostao sam bez ičega, a imao sam suprugu i jedno malo muško dijete. Glad nas je jednostavno uništavala. Čvrsto sam odlučio da prodam kuću i da se odselim. Izašao sam kako bi sreo nekoga kome bi prodao kuću. Sreo sam Ebu Nasra i obavijestio ga o svojoj namjeri da prodam kuću. On mi je tada dao dvije korice hljeba sa slatkom između njih i rekao: “Evo, nahrani svoju porodicu.”
Krenuo sam prema kući, ali me na putu srela jedna žena s kojom je bilo malo muško dijete koje je plakalo. Ona pogleda u hljeb i reče: “Čovječe, ovo dijete je jetim, izuzetno gladno, a ne može trpjeti glad, pa ga nahrani, Allah ti se smilovao!” Dijete je pogledalo u mene pogledom kojeg nikada neću zaboraviti. Učinilo mi se kao da je džennet sišao na zemlju i sam se nudi onome ko nahrani ovo dijete i njegovu majku. Dao sam joj te dvije korice hljeba iz moje ruke i rekao: “Uzmi ovo i nahrani svoje dijete. Tako mi Allaha ja nemam ništa, a u mojoj kući se nalazi onaj ko je preći ovoj hrani od vas!” Žena je pustila suzu, a na licu dječaka se ukaza osmijeh.
Nastavio sam put žalostan i skrhan razmišljajući o prodaji kuće, u tom momentu dođe Ebu Nasr kao da leti od radosti i reče: “Ti sjediš na putu, a kući ti je stigla velika nafaka!?” Subhanallah! Otkud to, o Ebu Nasre?! “Došao je neki čovjek iz Horosana i pita za tvoga oca, ili nekoga od njegove porodice, a sa njim su tovari razne robe. Upitao sam ga šta hoće. To je trgovac iz Basre kojem je tvoj otac prije 30 godina dao novac na obrt. Međutim, nije uspio u poslu i preselio se u Horosan. Tamo je uspio u trgovini i postao izuzetno bogat. Vratio se u Basru da vrati novac i zaradu tvog oca tokom tih 30 godina, i da zatraži halala.
Zahvalio sam Allahu, dž.š., na njegovoj blagodati, zatim sam pronašao onu siromašnu ženu i njeno dijete, te sam im dao određen novac i odredio redovno mjesečno primanje. Nastavio sam trgovati sa imetkom, vodeći računa o hakku sirotinje i dijeleći ga, ali se on, Allahovom voljom, stalno povećevao.
Postao sam sretan i ponosan na sebe što sam uspio da svojim dobrim djelima ispunim stranice koje su meleki ispisivali, te sam se ponadao da sam postao iskreni Allahov rob.
Jedne noći sam zaspao i u snu vidio kako sam došao na Sudnji dan. Ljudi su bili usplahireni i stalno hodali. Nosili su svoja loša djela na leđima kao neki materijal. Leđa nekih su bila daleko šira i veća kako bi mogli nositi sva svoja djela. Neki griješnici su nosili toliki teret, kao cijeli grad, na svojim leđima. Zatim su se postavile vage za vaganje dijela. Ja sam došao pred vagu i počela su se vagati moja djela. Moja loša djela stavljena su na jedan tas, a na drugi spiskovi dobrih djela. Na moje iznaneđenje, loša djela su prevagnula. Zatim su dodavali jedno po jedno moje dobro djelo koje sam učinio. Međutim, ispod svakog dobrog djela bila je skrivena strast, kao što je licemjerstvo, uobraženost i uživanje u hvali ljudi, tako da mi nijedno od njih nije primljeno. Bio sam siguran da sam propao. Čuo sam glas koji kaže: “Je li ostalo još nešto?” Tada rekoše: “Ostalo je još ovo.” Pogledao sam šta je ostalo i ugledah one dvije korice hljeba koje sam dao onoj ženi i njenom djetetu. Tada sam bio još sigurniji u svoju propast jer sam bio svjestan da sam dijelio mnogo više. Znao sam udijeti stotinu zlatnika odjedanput ali mi nije primljeno. Stavili su one dvije korice na tas dobrih djela, te se on poče spuštati i malo prevagnu. Zatim staviše suze one siromašne žene kojoj sam dao prednost nad svojom porodicom i dao joj te dvije korice hljeba. Tas se tada poče još više spuštati sve dok ne povikaše: “Spašen je!”
Zabilježio Mustafa Sadik Er-Rafii (Wahjul kalem).
(http://islammylife.tv/multimedia/video-predavanja/item/8619-hutba-dr-zuhdija-adilovic-suplja-kesa-video)
Među nama je danas mnogo potrebnih. Svako od nas može takvima pružiti barem komad hljeba. Ne smijemo smatrati ni tako malo djelo nevažnim. Nikada ne znamo koje će naše djelo biti primljeno kod Allaha!