[1]  Prenosi Buhari u poglavlju o svjedočenjima, hadis broj: 2651, sa sljedećim tekstom: “Najbolji ste vi – moje stoljeće, a zatim oni koji slijede, a zatim oni koji njih slijede…  Zaista će poslije vas doći ljudi koji će varati i neće biti povjerljivi, koji će svjedočiti a od njih se svjedočenje neće tražiti, koji će se zavjetovati a svoje zavjete neće ispunjavati, među njima će se pojaviti gojaznost.” Vidi: Fethul-Bari, 5/258. Prenosi ga i Muslim u Sahihu, 4/1962-1964.

[2]  Ovaj eser prenosi Imam Ahmed u Musnedu, 1/379, El-Begavi u Šerhu-s-sunne, 1/214 i El-Hatib u svom djelu El-Fekihu-l-mutefekkih, 1/166-167. Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i u tome je s njim suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 3/78.

[3]  Imam Et-Tehanevi kaže: ”Šije su jedna od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije, r.a, i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se dijele na dvadeset i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufr. Sve one imaju korijene u tri osnovne: ekstremisti (gulati), zejdije i imamije.” Vidi: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764.

[4]  Hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (1/160) sa sljedećim tekstom: “U tebi ima sličnosti sa Isaom, zamrzili su ga Jevreji do te mjere da su potvorili njegovu majku za zinaluk, a zavoljeli su ga kršćani do te mjere da su ga podigli na mjesto koje mu ne pripada.” A zatim je rekao: “Zbog mene će biti uništena dva čovjeka: onaj koji će me previše voljeti i pripisati mi ono što mi ne pripada i onaj koji će me pretjerano mrziti, što će ga odvesti dotle da me potvara.” Ovaj hadis prenosi El-Dževzi u svom djelu El-Ilelu-l-mutenahije i kaže: “Ovaj hadis nije vjerodostojan (sahih).” Vidi El-Ilelu-l-mutenahije, 1/223-224.

[5]  U Tirmizijinom rivajetu na kraju ovog hadisa stoji:

وَمَنْ آذَى اللَّهَ يُوشِكُ أَنْ يَأْخُذَهُ “A ko Allaha uvrijedi, ubrzo će ga On uzeti.”

Hadis prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj: 3861. Nakon teksta hadisa Tirmizi veli: “Ovo je hadis hasen-garib, ne poznajemo ga izuzev sa ovim senedom.” Vidi: Sunenu-t-Tirmizi, 9/383. Takođe, ovaj hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (4/87, 5/54,57) i Ibn ebu Asim u knjizi Es-Sunne, 2/479, hadis broj 992. Šejh Nasiru-d-din el-Elbani  kaže za ovaj hadis: “Njegov isnad je daif, zato što je Abdullah b. Abdur-Rahman nepoznat.”

[6]  Nisam pronašao ovaj hadis, niti drugi sličan njemu po značenju. Međutim, Tirmizi prenosi hadis o vrlinama Omera, r.a, u kome stoji:

    قَالَ عُمَرُ لِأَبِي بَكْرٍ يَا خَيْرَ النَّاسِ بَعْدَ رَسُولِ اللَّهِ فَقَالَ أَبُو بَكْرٍ أَمَا إِنَّكَ إِنْ قُلْتَ ذَاكَ فَلَقَدْ سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ مَا طَلَعَتِ الشَّمْسُ عَلَى رَجُلٍ خَيْرٍ مِنْ عُمَرَ قَالَ أَبو عِيسَى هَذَا حَدِيثٌ غَرِيبٌ لَا نَعْرِفُهُ إِلَّا مِنْ هَذَا الْوَجْهِ وَلَيْسَ إِسْنَادُهُ بِذَاكَ وَفِي الْبَاب عَنْ أَبِي الدَّرْدَاءِ *

      “Omer je rekao Ebu Bekru: “O najbolji čovječe, poslije Poslanika s.a.v.s!” Na to mu Ebu Bekr reče: “Kad si to već spomenuo, reći ću ti da sam čuo Poslanika, s.a.v.s, kada je rekao: “Sunce nije obasjalo čovjeka vrednijeg od Omera.” Nakon ovog hadisa Tirmizi je rekao: “Ovo je garib hadis, ne poznajem ga izuzev preko ovog seneda, a on nije baš pouzdan.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/281. Isti hadis prenosi i Hakim, i kaže da je sahih, ali da ga Buhari i Muslim ne prenose. Međutim, Zehebi se ne slaže sa Hakimom. Naprotiv, Zehebi kaže: “Abdullaha mnogi smatraju slabim, a i o Abdurahmanu je polemika. Ovaj hadis je poluizmišljen.” Vidi: El-Mustedrek, 3/90.

[7]  Prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3663 i kaže: “Ovo je hasen hadis.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/270.

Hadis prenosi Ibn Madže u Sunenu, sa sljedećim tekstom: “Ja ne znam koliko mi je određeno da živim među vama, pa se ugledajte na ovu dvojicu poslije mene.” Zatim je pokazao na Ebu Bekra i Omera. Vidi: Sunen Ibn Madže, 1/37.

El-Elbani ovaj hadis smatra sahihom. Vidi Sahih Sunen Ibn Madže, 1/23.

[8]  Prenosi Buhari u poglavlju o bolesnicima, hadis broj 5666. Vidi: Fethu-l-bari, 10/123.

Muslim u Sahihu, u poglavlju o vrlinama, hadis broj 2387, sa sličnim tekstom. Vidi: Sahih Muslim, 4/1857.

[9]  Prenosi Timizi u poglavlju o vrlinama, hadis broj 3687 i kaže: “Ovaj hadis je hasen-garib, nama je poznat samo ovaj rivajet od Mišreha b. Ha’ana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/282.

Isti hadis prenosi i imam Ahmed u Musnedu (4/154) i Hakim koji kaže: “Ovaj hadis je sahih, ali ga Buhari i Muslim ne prenose.” Vidi: El-Mustedrek, 3/85.

[10] Zubejr b. Avvam b. Huvejlid el-Kureši el-Esedi ebu Abdullah. Njegova majka je Safijja b. Abdul-Muttalib, tetka Poslanikova, s.a.v.s. Primio je islam u petnaestoj godini svoga života. Učestvovao je u obje hidžre i u svim bitkama sa Poslanikom, s.a.v.s. Sam za sebe je rekao: “Ne postoji nijedan djelić moga tijela a da nije ranjen sa Poslanikom, s.a.v.s.” Bio je među najpoznatijim junacima. Omer, r.a, ga je imenovao za člana šestočlanog vijeća kome je dao zadatak da izaberu halifu poslije njega i za njih kazao: “Oni su oni sa kojima je Poslanik, s.a.v.s, umro zadovoljan.” Jedan je od deseterice kojima je zagarantovan Džennet. Ubijen je mučki, nakon što se udaljio iz bitke za Devu 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/100-113, Usdu-l-gabe, 2/97-100, El-Isabe, 1/545-546, El-Isti’ab, 1/580-585.

[11] Talha b. Ubejdillah b. Usman b. Amr b. Ka’b el-Kureši et-Tejmi. Ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, jedan od osmerice koji su prvi primili islam, jedan od šesterice koje je Omer odredio za vijeće i jedan od peterice koji su primili islam putem Ebu Bekra. Učestvovao je u bici na Uhudu i svim ostalim bitkama poslije nje. Učestvovao je i u bici za Devu na strani Alije, r.a, a zatim je napustio boj, što je učinio i Zubejr. Sklonio se u sporedne redove, ali ga je pogodila zalutala strijela od koje je umro 36. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat Ibn Sa’d, 3/214-225, Usdu-l-gabe, 2/467-471, El-Isabe, 2/229-230, El-Isti’ab, 2/219-225.

[12] Sa’d b. ebi Vekkas (ime Ebu Vekkasa je Malik) b. Uhejb b. Abd Menaf el-Kureši ez-Zuhri ebu Ishak. Bio je šesti koji je primio islam. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće. Bio je poznat po tome što je njegova dova uvijek uslišavana. To zbog toga što je Poslanik, s.a.v.s, za njega rekao: “Allahu, usmjeri njegove strijele i primi njegove dove!” Bio je jedan od četverice najpoznatijih junaka za koje je Ebu Ishak rekao da su najveći junaci među ashabima Poslanika, s.a.v.s (Omer, Alija, Zubejr i Se’ad). Osvojio je Irak i bio Omerov namjesnik u Kufi. On je, takođe, ostao po strani nemilih događaja među ashabima. Postoji razlaz o godini njegove smrti: jedni kažu da je preselio 55, drugi 51, a treći 54. h. g. Postoje i druga mišljenja u vezi s tim pitanjem.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/137-149, Usdu-l-gabe, 2/214-218, El-Isabe, 2/33-34, El-Isti’ab, 2/18-27.

[13] Abdurrahman b. Avf f. Abd Avf el-Kureši ez-Zuhri ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koju je Omer, r.a, odredio za vijeće, a s kojima je umro zadovoljan Poslanik, s.a.v.s. Primio je islam prije nego što je Poslanik, s.a.v.s, ušao u kuću El-Erkama. Bio je učesnik obje hidžre. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Bio je poznati trgovac koji je svoj imetak trošio na Allahovom, dž.š, putu i na tom polju ima dosta poznatih događaja. Preselio je u Medini i ukopan u El-Beki’u. Dženazu mu je klanjao Osman, r.a.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/124-137, Usdu-l-gabe, 3/276-281, El-Isabe, 2/416-417, El-Isti’ab, 2/393-398.

[14] Prenosi Ebu Davud u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4646 i 4.647 sa sljedećim tekstom: “Hilafet nubuvveta će trajati 30 godina, a zatim će Allah, dž.š, dati vlast kome On hoće.” Sunen Ebi Davud, 5/36-37.

Isti hadis prenosi i Tirmizi u poglavlju o neredima, hadis broj 2227 i kaže: “…ovo je hasen hadis i poznajemo ga samo putem Se’id b. Džehmana.” Vidi: Sunen Tirmizi, 7/5.

Prenosi ga i imam Ahmed u Musnedu (5/221), a El-Hakim kaže da je sahih, dok se Zehebi o njemu nije izjasnio. Vidi: El-Mustedrek, 1/71 i 145.

Prenosi ga, takođe, i b. Ebu Asim u djelu Es-Sunne, a El-Elbani kaže da je njegov sened sahih. Vidi: Es-Sunne, 2/562.

[15] Muavija b. Ebi Sufjan Sahr bin Harb bin Umejje bin Abd Šems el-Kureši el-Emevi. Osnivač Emevijske države u Šamu. Jedan od poznatih arapskih mudraca. Bio je izuzetno rječit, staložen i ugledan. Rođen je u Mekki i primio islam nakon njenog oslobođenja. Naučio je pisati i računati, zato ga je Poslanik, s.a.v.s, imenovao za svog pisara. Omer, r.a, ga je postavio za namjesnika u Damasku. Osman, r.a, mu povjerava cjelokupni Šam, a namjesnike pokrajina pokorava njemu. Nakon ubistva Osmana hilafet preuzima Alija i odmah šalje glasnika sa viješću o smjeni Muavije. Muavija je za to čuo prije nego što je glasnik do njega stigao. Odmah je pozvao u osvetu za ubistvo Osmana i optužio Aliju za to. Iz tog razloga su se odigrale velike bitke između njega i Alije koje su se završile postavljanjem Muavije za halifu u Šamu, a Alije u Iraku. Zatim se Hasan, r.a, odriče hilafeta u korist Muavije 41. hg. Muavija je ostao na položaju halife sve dok nije zašao u duboku starost. Muavija je jedan od velikih islamskih osvajača. On je prvi koji je vodio pomorske bitke i opkolio Kostantinopolis sa kopna i mora 48. h. g. Za njegovo doba je kovana prva islamska novčanica (dinar). Umro je u Damsku 60. hg.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekatu-l-halife, biografija broj 51 i 2809, Usdu-l-gabe, 4/433-436, Sijer E’alami-n-nubela, 3/119-162, El-Isabe, 3/433.

[16] Prenosi Ebu Davud u Sunenu u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4607. Sunen Ebi Davud, 4/13-15.

Tirmizi u poglavlju o znanju, hadis broj 2678 i kaže: “Ovo je sahih-hadis.” Sunen Tirmizi, 7/319-320.

Ovaj hadis El-Hakim smatra sahihom i sa njim je suglasan Ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek, 1/95-97. I El-Elbani kaže da je ovaj hadis sahih. Vidi: Sahih Sunen Ibn Madže, 1/13.

[17] Se’id b. Zejd b. Amr b. Nufejl el-Kureši el-Adevi, amidžić Omera b. Hattaba i njegov zet. Nadimak mu je bio Ebu-l-A’ver. Bio je među muhadžirskim prvacima, primio je islam prije Omera, r.a, a Omerov prelazak na islam desio se u njegovoj kući. Učestvovo je u svim bitkama osim bitke na Bedru, jer su on i Talha bili u Šamu i vratili su se tačno na dan bitke. Jedan je od deseterice kojima je obećan Džennet. Na ahiret je preselio u Medini 55, po jednom mišljenju, a po drugom 51. godine po Hidžri.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab,3/2.

[18] Amir b. Abdullah b. el-Džerrah b. Hilal el-Fehri el-Kureši ebu Ubejde, poznati emir i vojskovođa. Jedan je od deseterica kojima je obećan Džennet i među prvima koji su primili islam. Učestvovao je u svim bitkama za vrijeme Poslanika, s.a.v.s, i osvojio je sve pokrajine Šama. Preselio je u pomoru od kuge poznatom pod imenon Kega Amvasa 18. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tabekat b. Se’ad, 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252, El-Isti’ab, 3/2.

[19] Džabir b. Semure b. Dženade b. Džundub b. Hudžejr el-Amiri Es-Sevai. Neki tvrde da mu je ime: Džabir b. Semure b. Amr b. Džndub. Njegova majka je Halida kćerka Ebu Vekkasa, sestra Se’ada b. ebi Vekkasa. On i njegov sin su ashabi. Džabir, r.a, prenosi mnoge hadise od Poslanika, s.a.v.s. Nastanio se u Kufi i u njoj umro 74. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Usdu-l-gabe, 1/304, El-Isabe, 1/212, El-Isti’ab, 1/224, Tehzibu-t-tehzib, 2/39.

[20] Prenosi Buhari u poglavlju o propisima, hadis broj 7222. Vidi Fethu-l-Bari, 13/211.

Muslim u poglavlju o imaretu, hadis broj 1821. Vidi: Sahih Muslim, 3/1452-1454.

[21] Jevrejski svećenik čije je ime bilo Šaul. Rođen je u Tarsusu, a odrastao u Oršalimu (Kudsu). Na početku djelovanja bio je jedan od najvećih protivnika kršćanstva i onih koji su mu pravili najveće spletke. Zatim je prividno prihvatio kršćanstvo s ciljem da ga iskrivi. Uspio je da dostigne veliki stupanj među kršćanima i da postane jednim od njihovih svetaca koji su nadahnuti objavom. To mu je olakšalo uvođenje iskrivljenih doktrina u kršćanstvo, kao što je vjerovanje u trojstvo, božanska narav Isa’a, a.s, i drugo što je danas tako očito u kršćanskoj vjeri.

Vidi: Muhaderat fi-n-nasranijje, 81, Ahmed Šelebi, El-Mesihijje, 90.

[22] Abdullah b. Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porjeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu). Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajine pokušavajući da zavede muslimane. Doselio je u Damask za vrijeme Osmana bin Affana, r.a., ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je, između ostalog, pripisivao svojstva božanstva Aliji, r.a. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslanik, s.a.v.s., i  slično. Umro je 40. h. g.

Opširnije o njemu pogledaj: Tarih Ibn Asakir, 7/341, El-Bed’ ve-t-tarih, 5/129, Lisanu-l-mizan, 3/289, Abdullah b. Sebe’, Murteda el-Askeri.

Sažetak

Ledunsko (poklonjeno) znanje tema je o kojoj se vrlo malo govori i piše na našem jeziku, naročito na naučnom nivou. Ovim radom pokušat ću da rasvijetlim pitanje ledunskog znanja u okviru ehli-sunnetske metodologije istraživanja akaidskih pitanja. Ovoj vrsti znanja pojedine frakcije daju prenaglašenu važnost, do te mjere da je ponekad stavljaju ispred Objave, dok je drugi u potpunosti negiraju. Ispravan je stav onih koji ovu vrstu znanja ne negiraju, nego joj daju mjesto koje joj stvarno pripada.

Ključne riječi: spoznaja, razum, Objava, ilham, ledunsko (poklonjeno) znanje

Uvod

Ukoliko je osjetilna spoznaja utemeljena na osjetilima, a razumska na razumu i osjetilima zajedno, da li sve što čovjek posjeduje na polju spoznaje jesu osjetila i razum? Jesmo li korektni prema čovjekovoj naravi, ukoliko kažemo da se spoznaja svodi na osjetila i razum? Možemo li sa sigurnošću tvrditi da su to jedina sredstva spoznaje?

Svako ko priznaje osjetila i razum kao sredstva spoznaje mora priznati da čovjek po svojoj naravi osjeća da postoji spoznaja koja se ne temelji na osjetilima i razumu. To je poslanička spoznaja putem Objave.

Spoznaja intuicijom (el-hads) jedan je od načina spoznaje

Nije pogrešno intuiciju smatrati jednom vrstom spoznaje, ali je greška smatrati da je to jedini izvor spoznaje i isključiti ulogu razuma i osjetila, ili ih, čak, smatrati preprekom za istinsku spoznaju. Uistinu čovjek može, svojom pronicljivošću i nutarnjim osjećajem dokučiti ono što nije u stanju dokučiti razumom i osjetilima. Međutim, to je samo jedan od vidova spoznaje, a ne jedini način spoznaje. Zato nema potrebe smatrati da je intuicija iznad razuma, ili da je razum samo jedan dio intuicije. Kada se Kur’an obraća ljudskoj intuiciji, obraća joj se kao jednom, a ne jedinom, načinu spoznaje. Kur’an se obraća čovjekovoj naravi kao cjelini koja sve to obuhvata. (Zerzūr, bez godine izdanja: 97)

Kada čovjek dođe do određene spoznaje putem nadahnuća i intuicije, ta spoznaja nije općenita niti neovisna, nego samo dodatna, rezultat je njegovih djela, odnosno njegovog visokog stepena u imanu do kojeg je došao putem pokornosti i bogobojaznosti. To se jasno vidi iz ajeta koji upućuju na to da bogobojaznost otvara vrata mudrosti, prsa čini prostranim i daruje furkan (mogućnost razlučivanja istine od neistine).

Što se tiče onih koji su pretjerali u oslanjanju na ovu vrstu spoznaje i smatraju je jedinim načinom sticanja stvarnog znanja i to znanje priznaju vrednijim od razumskog i šerijatskog znanja, to je nešto što se, ni u kom slučaju, ne može prihvatiti. Jedna od takvih izreka kojom se veliča ova vrsta znanja i umanjuje vrijednost šerijatskog znanja jesu riječi koje Ibn Arebi pripisuje Ebu Jezidu el-Bistamiji, u kojima stoji: “Vi svoje znanje uzimate od mrtvog preko mrtvih, a mi svoje znanje uzimamo od Živog koji ne umire.” (Ibn Arebi, bez godine izdanja: 1/335)

Ilham i Objava

Oni među njima koji priznaju razumsku spoznaju, smatraju Objavu i ilham potpuno istim načinom spoznaje, nasuprot vanjskom načinu koji se temelji na izučavanju i argumentiranju. Međutim, mi znamo da je Objava put spoznaje poslanika i u tome niko drugi nema udjela. To je posebnost koju Allah, dž. š., daruje kome On hoće. Kako je onda moguće smatrati Objavu, koja je čisti dar Božiji i ilham, kojeg El-Gazali smatra vidom ljudske spoznaje, istim? Sve se svodi na to da čovjek postiže ovu vrstu spoznaje ukoliko očisti svoje srce i postane istinski zahid. Ovo je veoma opasno, jer podrazumijeva jednu od dvije neosnovane stvari:

– Priznati intuiciju (nutarnju spoznaju) kao relevatni izvor spoznaje, što podrazumijeva izjednačavanje ostalih ljudi sa poslanicima i gubljenje posebnosti poslanstva. U tom slučaju bi svako mogao da se pozove na to da je on evlija i da putem ilhama svoje znanje crpi direktno iz Levhi-mahfuza. To bi, zaista, bio veliki nered.

– Smatrati spoznaju poslanika ljudskom i spustiti je na razinu evlije. U tom slučaju, izbor jednog čovjeka od strane Allaha, dž. š., za poslanika ne bi imao nikakav značaj.

Nemoguće je drugačije shvatiti ilham kao Objavu. Međutim, poznato nam je da niko od ljudi ne može postići stepen poslanstva, izuzev onih koje je Allah, dž. š., odabrao. Smatrati ilham evlije identičnim sa spoznajom poslanika putem Objave je nešto što se ne može odobriti.

Stepen poslanstva i vilajeta

Sufije smatraju da je suština u spremnosti osobe da se svim svojim bićem posveti Allahu, dž. š. Ko to uspije, Allah će mu, po njihovom ubjeđenju, otkriti tajne neviđenog (gajba), ili sadržaj Levhi-mahfuza. Kakva je, onda, razlika između poslanika i evlije? Ako neko kaže da poslanik prima Objavu putem meleka kojeg vidi i s njim razgovara, a evlija to doživljava tako što se podignu zastori i on svojim srcem vidi Levhi-mahfuz, onda ćemo reći da je evlija na većoj deredži od poslanika, jer je onaj ko vidi bez posredstva bliži Allahu od onoga koji vidi posredstvom nečeg drugog. Poznato je da se poslanik, kao i evlija pripremaju putem zuhda, ali je evliji potreban poslanik kojeg će slijediti, a poslaniku nije objavljen put stizanja zuhdom do Levhi-mahfuza. Međutim, da se evlija putem zuhda vine u visine i dođe u situaciju da direktno čita iz Levhi-mahfuza i tako nadiđe poslanika, to je apsurd. Naravno, to niko razuman neće prihvatiti. Zato je svaka tvrdnja da ilham predstavlja uvid u sadržaj Levhi-mahfuza neistinita i neosnovana.

Zatim, vježbanje i zuhd radi otvaranja vrata srca prema svijetu nevidljivog i Levhi-mahfuzu od strane poslanika jeste u oprečnosti sa prirodom poslanstva, jer se poslanstvo ne može steći putem vježbe i pobožnosti od strane čovjeka, nego predstavlja isključivo Božiji dar.

Ukoliko bi ilham smatrali sredstvom sticanja novih spoznaja putem istinskih evlija, kako bi onda bilo moguće uspostaviti kriterijume spoznaje i kako bi se takve spoznaje uopće mogle verificirati?

Kako bi, onda, bilo moguće tvrditi da je vjera upotpunjena sa posljednjim poslanikom Muhammedom, s. a. v. s.? Kako praviti razliku između spoznaja raznih ljudi, kad je poznato da su samo poslanici imalu posebnu vrstu spoznaje, a svi ostali su jednaki u prilikama za spoznaju u okvirima definisanog u Objavi?

Kako razumijevamo ilham?

Na osnovu Kur’ana i sunneta shvatamo da postoje dvije vrste spoznaje:

–       Spoznaja putem Objave, koja je specifična za poslanike i niko
drugi nije u stanju da im se u tome pridruži.

– Spoznaja putem razuma i osjetila posredstvom istraživanja i razmišljanja, ali ne na način kako to razumijevaju filozofi, isključivo razumski i osjetilno-materijalno. Mi smatramo da osjetila i materija, s jedne strane, i razum i logička pravila, s druge strane, sačinjavaju osnovicu za pravilan odnos prema stvarnosti, kako bi razumijeli svijet oko sebe. Međutim, srce je centar u kome se sve to sakuplja i dešava spoznaja i to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Tako se u tom razumnom biću, koje se zove čovjek, dešava spoznaja za koju ne možemo tvrditi da je samo razumska, niti isključivo osjetilno-materijalna, ili u potpunosti duhovna. To je sveukupna spoznaja, koja obuhvata obje strane ljudskog bića, materijalnu i duhovnu. Ovo, ni u kom slučaju, ne predstavlja omalovažavanje razuma i njegovih zakonitosti, niti umanjivanje značaja uloge srca kroz čišćenje, preodgoj i pobožnost. Pročišćenje ima za cilj da dovede do unutarnje čistoće i spremnosti za nutarnjom spoznajom punim ljudskim bićem. Sve je to preduslov za ono što nazivamo Allahova pomoć i podrška (tewfik) čovjeku u razumijevanju stvari, preciznom povezivanju argumenata, u brzini i efikasnosti izvođenja zaključaka, rasprostarnjenosti grudi, prepoznavanju Allahove svjetlosti kojom Allah upućuje one robove koji slijede put Njegovog zadovoljstva. To je nešto što svakodnevno svjedočimo. Kosmološki i razumski dokazi o Allahovoj opstojnosti vidljivi su za sve ljude. Međutim, isključivo razumska spoznaja koja se temelji na činjenici da svaki događaj ima svoj uzrok nije dovoljna nevjernicima da povjeruju, iako su njihovi razumi u potpunosti ubijeđeni u ispravnost logičkih zaključaka s tim u vezi. Tu je posrijedi i Allahova, dž. š., pomoć i podrška (tewfik), koja se ne može nijekati i kada su u pitanju evlije i kerameti, ali keramet evlije ne može izlaziti iz okvira Šerijata. Isto tako, keramet ne možemo smatrati posebnim načinom spoznaje, koji ima svoja zasebna pravila, ibadete kojima se postiže i definisane tarikate koji do njega dovode. Keramet se, ni u kom slučaju, ne može smatrati nastavkom poslanstva putem evlija, ili nepogrešivih imama. Čak ni od najdobronamjernijih sufija ne možemo prihvatiti tvrdnju da je prihvatanje ove vrste spoznaje njihov odgovor na nametnutu racio-filozofsku školu, koja već odavno dominira Istokom i Zapadom i koja je osiromašila argumentaciju na polju akaida. Oni priznanje ilhama kao izvora znanosti smatraju putem do prihvatanja poslanstva. Međutim, ispravni stavovi su oni koji se ne temelje na odgovoru protivnicima na njihove metode. Neophodno je primijeniti metodologiju vjere, koja je sveobuhvatna i koja ima ogroman (božanski) uticaj na kompletnu ljudsku narav, a ne samo na duhovni segment, ili samo na ljudski razum. Sama vjera u svojoj metodologiji oslanja se na zdrav razum, neiskvarenu ljudsku narav i nutarnju sposobnost spoznaje u čovjeku. Ta sposobnost je kompletnija od suhoparne razumske logike i duhovnosti uronjene u sufijske dubine. To je urođena narav i neiskvareni ljudski potencijal koji svaki čovjek nosi u svome biću. To što se u njoj dešava od procesa i uzajamnih odnosa ne zna niko osim Svevišnjeg Allaha. Zato srce i njegova prosvijetljenost (basiret) nije zaseban put, oprečan, suprotstavljen razumu, nego je to skup svih spoznaja, koji, ukoliko bude ispravan, cijelo čovječanstvo će biti ispravno u svom znanju i djelovanju, a ukoliko bude pogrešan, cijelo čovječanstvo će biti na krivom putu.

Međutim, srčanu spoznaju ili besiret smatrati fazom iznad razuma nije ispravno, jer iznad ljudskog razuma u spoznaji postoji samo stepen poslanstva, koje se temelji na Objavi, koja je rezervisana isključivo za poslanike.

Pravila kojih se treba pridržavati kada je u pitanju poklonjeno (ledunsko) znanje

U skladu sa napred navedenim, poklonjeno (ledunsko) znanje, koje predstavlja Allahovu, dž. š., pomoć i podršku sveukupnoj ljudskoj naravi, ima svoje okvire koje ne smije prelaziti.

Saglasnost sa Kur’anom i sunnetom

Shvatanje, preciznost u analiziranju, brzo reagovanje i dolazak do pravog zaključka, inteligentnost i pronicljivost sve su to prihvatljivi razultati, ali intuicija (hads), nadahnuće (ilham), otkrovenje (kešf) ili bilo šta drugo ne može doći sa znanjem koje je oprečno razumskoj logici i šerijatskom učenju. Sve spomenuto može rezultirati samo dubljim razumijevanjem (šerijatskih) citata u skladu sa razumom i Šerijatom, te značenjima arapskog jezika.

Tvrdnja da se radi o nutarnjem (batin) značenju koje nema granica i koje se ne može spoznati vanjskim značenjem teksta nema nikakve osnove i predstavlja potpuno obezvređivanje znanja i Šerijata. Ne možemo prihvatiti ni izjavu Ibn Arebija da evlije imaju dvije uloge ili dva “mi’radža” (Aš-Ša’rāni, 1959: 2/88): prva je da budu evlije koje će primati nadahnuće u onome što nije definisano Šerijatom, a druga da budu na tragu poslanika, koji su došli sa Šerijatom i dobivaju nova značenja njihovog Šerijata od Allaha, ali kroz svjetiljku poslanstva. Zato što je Svevišnji Gospodar upotpunio vjeru i kompletirao Šerijat poslanstvom Muhammeda, s. a. v. s., koje je posljednje poslanstvo. Šerijat je jasno precizirao način otkrivanja novih propisa u onome što nije definisano tekstom: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (Kur’an, El-En’am: 38) Nigdje se u Šerijatu ne navodi da je ilham put do onoga što jasnim šerijatskim tekstom nije precizirano. Ukoliko je razumijevanje evlija utemeljeno na tekstu, ono mora biti u okvirima šerijatskih izvora i njihovih granica. To razumijevanje mora biti razumski prihvatljivo, ne smije biti oprečno Šerijatu i mora biti u granicama značenja arapskog jezika. Nije dovoljna samo tvrdnja da je određen način razumijevanja šerijatskih citata rezultat ilham-spoznaje i da je uzet iz svjetiljke poslanstva. Možda će nam u razumijevanju značenja posebnog znanja koje Allah daruje onome koga On odabere od svojih iskrenih robova, pomoći riječi Alije, r. a. Naime kada je upitan: “Je li vam Poslanik, s. a. v. s., podario nešto posebno što nije dao drugim ljudima?”, rekao je: “Tako mi Onoga Koji da da sjemenka klija i koji čovjeka stvara, nije izuzev razumijevanja Knjige koje Allah podari nekome od Svojih robova.” (Ibnul-Qayyim, bez godine izdanja: 746)

Znanje mora imati izvor i dokaz

Ova vrsta spoznaje ili ilhama ne smije biti u oprečnosti sa znanjem koje je utemeljeno i ima dokaze, izuzev ako ima jače argumente. Smatranje nekog znanja ilhamom nije dovoljno da bi se to znanje prihvatilo kao dokaz, jer nema jasnih kriterija po kojima se može sigurno definisati da je to što je došlo određenom evliji od Allaha ili od šejtana, jer šejtan kola čovjekom kao što to čini njegova sopstvena krv. Zato je pravilo ehli-sunneta da istinsko otkrovenje (kešf) ne može poslužiti kao dokaz zbog toga što se ne možemo pouzdati u ispravnost intuicije onoga ko nije bezgriješan. (Rešīd Ridā, 1970: 11/365)

Nije ispravno da se poklonjenim znanjem anulira znanje utemeljeno na dokazima. Allah, dž. š., je podario poslaniku mu’džizu kao dokaz istinitosti poslanstva, a nije podario mudžizu evliji kao dokaz vilajeta (evlijaluka) i ispravnosti onoga što zagovara.

Ukratko, svi ajeti i hadisi koji ukazuju na značaj intuicije, ilhama i od Allaha poklonjenog znanja, ustvari, samo upućuju na ljudsku narav, koju je Allah, dž. š., počastio spoznajom, ili spremnošću za spoznajom svojim sveukupnim bićem. Čovjekova spoznaja ne ograničava se samo na razum i osjetila, a Objava je ta koja usmjerava razum i vraća ga ispravnoj ljudskoj naravi, svaki put kad ga razni pravci i ideologije odvedu ustranu.

Kur’an ne negira da Allah, dž. š., šalje kome hoće od Svojih robova posebnu vrstu pomoći (tewfiq) u razmišljanju i zaključivanju, te da mu podari znanje koje ne izlazi iz okvira razuma i Objave, bez posebno određenih asketskih teorija i radnji na kojima se temelje tarikati, koji za sebe tvrde da su put do evlijaluka i kerameta. Naročito oni tarikati koji tvrde da imaju svoj poseban način spoznaje i ilhama, te omalovažavaju razum. Oni tvrde da su samo oni spoznali unutarnja (batin) značenja Šerijata, koja nisu u stanju spoznati oni koji se bave spoljašnjim stvarima i svoje znanje uzimaju od mrtvih, dok oni svoje znanje uzimaju direktno od Allaha, Živoga, koji ne umire.

Međutim, nema sumnje, da približavanje Allahu u granicama onoga što je On propisao, čovjeka izlaže Allahovim posebnim darovima koji mogu dostići stepen evlijaluka – posebne bliskosti Allahu.

Literatura

Al-Ğavziyye, Š. (bez godine izdanja) Medāriğus–sālikīn. s. l. s.n. Aš-Ša’rāni, A. (1959) Al-Yawāqitu wel–ğewāhir. Kairo. s. n.