Događaj kojeg su historičari zabilježili u Endelusu za vrijeme vladavine Emevija

Živjeli su trojica mladića koji su radili kao hamali tako što su terete prenosili od pijace do kuća svojih mušterija na svojim magaracima.

Jedne noći nakon mukotrpnog rada završili su sa večerom i sjeli da se malo, uz neobaveznu priču, odmore. Jedan od njih, po imenu Muhammed, reče: “Zamislte da sam ja halifa, šta bi poželjeli da vam ja kao halifa dam?” Oni odgovoriše: “Ne Muhammede, to je nemoguće!” On im tada reče: “Dobro, ali pretpostavite da sam ja halifa.” Jedan od njih reče: “To je nemoguće!” A drugi reče: “O Muhammede, ti si dobar za hamala, a halifa se puno razlikuje od tebe!” Muhammed im reče: “Rekao sam vam: zamislite da sam halifa,” uozbiljivši se kao da je njegov san stvarnost.

On je sebe već vidio na tronu hilafeta, te se jednom od njih obrati riječima: “Šta bi poželio čovječe?!”

On mu odgovori: “Ja bih volio imati prekrasne bašče!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!”

Sve to se odigralo, a Muhmmed b. Ebi Amir se potpuno predao svome preambicioznom snu, gledajući sebe kao stvarnog halifu. Slušao je sam sebe sebe kako dijeli to neizmjerno bogatstvo osjećajući veliko zadovoljstvo što dijeli nakon što je tražio, što pomaže nakon što je i sam pomoć tražio, što naređuje, nakon što je samo izvršavao. U takvim osjećanjima on se okreće prema drugom kolegi i pita ga: “A šta ti čovječe želiš?” On mu reče: “O Muhammede, ti si obični hamal, a hamal ne može postati halifa!” On mu ponosno ponavlja: “Čovječe, zamisli da sam ja halifa, šta bi poželio?” On mu tada još arogantnije odgovori: “Prije će nebo na zemlju pasti nego što ćeš ti postati halifa!” Muhammed mu tada reče: “Pusti se toga, nego kaži šta bi poželio čovječe!” On mu tada reče: “Dobro me poslušaj o Muhammede, ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!”

Tako se sijelo završilo i svi su zaspali.

Muhammed se ujutru probudio, klanjao sabah-namaz i sjeo da razmišlja: tačno je, ko se bavi zanimanjem hamala ne može dokučiti stepen halife… (Jer, osoba koja ne usavršava svoje sposobnosti i nema preciziranih ciljeva u životu neće napredovati, nego nazadovati)

Muhammed je puno razmišljao o tome koji bi to bio prvi korak ka dostizanju njegovog cilja. Došao je do konkretnog zaključka i odredio je prvi korak – mora prodati magarca.

I zaista, prodao je magarca.

(Dragi brate i sestro, znaš li ko je magarac kojeg svako od nas treba da proda? To su naša ubjeđenja koja u sebi nosimo, zbog kojih sebi govorimo: Ja to ne mogu, to nije za mene…. kao da sam za sebe kaže: Ja sam loš, ja ja sam bezvrijedan… – da ta ubjeđenja zamijenimo sa: Ja to s Allahovom pomoći mogu, mogu dosta dobra učiniti, ja mogu dati svoj doprinos u izgradnji društva…)

Ibnu Ebi Amir je odlučno i čvrstim stopama krenuo da traga za načinom realizacije svog cilja. Odlučio je da postane odgovoran i vrijedan policajac.

(Pogledajte braćo i sestre, trud koji je Muhammed ulagao kao hamal, samo je upotrijebio u svrhu novog zanimanja)

Njegovi pretpostavljeni, kolege i ostali bili su zadivljeni njegovim radom. Brzo je napredovao u svome poslu i postao vrhovni policijski zapovjednik emevijske države u Endelusu.

Zatim je preselio halifa kojeg je naslijedio njegov sin Hišam el-Muejjed billah koji je tada imao samo 10 godina.

Naravno, taj mali dječak nije mogao obavljati odgovorne državne poslove.

Najutjecajniji ljudi na dvoru se dogovoriše da moraju imenovati opunomoćenika koji će upravljati državom u ime halife, ali su se pobojali da to bude neko od Umejevića ko bi mogao stvarno preuzeti hilafet, te se složiše da da to bude tročlano predsjedništvo od ljudi koji nisu Umejeveći.

Izbor je pao na Ibn Ebi Galiba, El-Mushafija i Ibn Ebi Amira. El-Mushafija su zatvorili zbog pronevjere javnih sredstava, a Ibn Ebi Amir je uspio da se riješi Ibn Ebi Galiba, jer je bio blizak sa majkom halife, tako da je ostao jedini halifin opunomoćenik.

Odmah nakon toga Muhammed je izdao nekoliko naredbi: naredio je da halifa ne može izaći bez njegove dozvole, da se sve državne službe presele u njegov dvorac, zatim je odlučio da ojača državu i uradio tri velike reforme iz oblasti na kojima počiva država: iman, znanje i snaga.

Na polju imana i morala odredio je dobre plaće daijama i misionarima koji su se zbližili sa narodom i odigrali značajnu ulogu u poboljšanju morala. Zatim je uputio dopis emevijskoj državi na istoku i evropskim kraljevinama o tome kako poziva svakog učenjaka da se doseli u Kordobu i da će imati velika primanja od države, te je na takav način sakupio veliki broj učenjaka iz raznih oblasti. Zatim je potpisao sporazume o primirju sa svim vanjskim neprijateljima kako bi ojačao svoju državu.

Za njegove vladavine država Emevija je ojačala i proširila svoje granice više nego i za jednog drugog halife u Endelusu. Tako je halifa Hadžib el-Mensur, Muhammed b. Ebi Amir svojom ambicijom, upornošću i istinskim oslanjanjem na Allaha uspio da ostvari svoje ciljeve.

Međutim, priča se ne završava ovdje. Jednoga dana, trideset godina nakon što je prodao svoga magarca, Hadžib el-Mensur, čuveni halifa okružen fakihima, emirima i drugim učenjacima, sjetio se svoje dvojice kolega hamala. Poslao je jednog vojnika kome je rekao: “Idi na to i to mjesto, ako nađeš dvojicu ljudi koji izgledaju tako i tako, dovedi ih ovamo.” Vojnik je otišao na opisano mjesto i našao spomenutu dvojicu na istom mjestu u istom stanju. Isti posao rade, u istoj trošnoj šupi žive, isti način razmišljanja sa istim načinom (vještinama) rada punih 30 godina. Vojnik im se obrati riječima: “Emirul-mu’minine vas traži!” Oni uplašeni odgovoriše: “Emirul-mu’minine! Mi nismo ništa zgriješili!” On im reče: “Halifa mi je naredio da vas dovedem.” Došli su do dvorca, ušli unutra i sa čuđenjem na mjestu halife ugledali čovjeka kojeg poznaju: “Ovo je naš ahbab Muhammed!”

Hadžib el-Mensur reče: “Jeste li me prepoznali?” “Jesmo, o emirul-mu’minine, ali se bojimo da ti nisi prepoznao nas!” rekoše oni. “Naprotiv, i ja sam vas poznao!” Zatim se okrenuo svojim saradnicima i kazao: “Ja sam prije 30 godina živio zajedno sa ovom dvojicom, bili smo hamali koji su prenosili terete drugima na svojim magaracima. Jedne noći smo sijelili, pa sam ih ja upitao: Kada bi ja postao halifa šta bi vi poželjeli da vam dam? Svaki od njih je kazao svoje želje.” Zatim se okrenuo jednom od nih i upitao ga: “Šta si ti poželio čovječe?” On mu odgovori: “Prekrasne bašče!” Halifa mu tada reče: “Dajem ti tu i tu bašču, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Ergelu čistokrvnih arapskih konja!” “Dajte mu ergelu konja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu robinja!” “Dajem ti 100 robinja, šta još?” reče mu on, a ovaj nastavi: “Stotinu hiljada zlatnih dinara!” “Dajem ti 100 zlatnih dinara, šta još?” reče mu on, a ovaj tada reče: “To je dovoljno, o vladaru pravovjernih!” Tada mu halifa reče: “Imat ćeš i mjesečnu platu bez radne obaveze i moći ćeš ući kod mene kad god poželiš bez traženja dozvole.”

Zatim se halifa okrenuo prema drugome i rekao: “A šta si ti tražio?” “Poštedi me, emirel-mu’minine!” “Ne, tako mi Allaha, moraš ih obavijestiti.” On tad reče: “Nemoj, emirel-mu’minine!” “Naprotiv!” reče halifa. On tada reče: “Rekao sam ako postaneš halifa posadi me na magarca tako da moje lice bude okrenuto nazad i naredi telalu da ide sa mnom sokacima i viče: ‘O ljudi, o ljudi, o ljudi, ovaj čovjek je varalica, ko se sa njim bude družio, ili sa njim razgovarao bacit ću ga u tamnicu!‘”

Tada Hadžib el-Mensur reče: “Uradite to što je poželio, da zna da Allah sve može!”

(Brate i sestro, možeš li ti ostvariti svoje snove i postići svoje ciljeve? Potpuno siguran u sebe odgovori: Da, uz Allahovu pomoć mogu i toga se stalno sjećaj, jer Allah sve može)

U hadisi-kudsijji stoji: “Ja sam sa mišljenjem moga roba o Meni, zato neka Moj rob traži od mene šta hoće!”

Brate, sestro, o svome Gospodaru misli dobro, misli da će ti pomoći i ostvariti tvoje želje. Ako o Allahu budeš mislio/la dobro, naći ćeš dobro, a ako budeš mislio drugačije, naći ćeš ono što si mislio.

Brate i sestro! Ovu rečenicu dobro pročitaj, zapamti, napiši lijepim rukopisom i postavi je na vidno mjesto u svojoj sobi ili je postavi na ekran svog mobitela.

Ibnul-Kajjim, r.a., kaže: “Allah neće zanemariti ničiji trud, niti će obezvrijediti njegova nastojanja.”

Iz knjige: El-Endelus – historija u slikama, dr. Tarik Suvejdan