Tag Archives: Islamska zajednica

Ispravnost prijevoda Kur’ana od Besima Korkuta

Pitanje:

U posljednje vrijeme se, što se da primjetiti, vrši atak na prijevod Kur’ana od rahmetli Besima Korkuta. Nisu više u pitanju riječi ili dijelovi Kur’ana koji zbog složenosti arapskog jezika mogu imati više značenja, shodno kontekstu u kojem se nađu, pa se prevodilac odlučio za jedan. Od sada se prešlo i na dogmatska pitanja, što je po meni nedopustivo…
Interesuje me da li u tom prijevodu Kur’ana zaista ima grešaka i da li su one neminovne, jer je nemoguće dosljedno ga prevesti na druge jezike i ako ih ima, zašto Islamska zajednica nije preuzela odgovornost da se te greške “isprave” i sa tim stane u odbranu našem (hanefijsko-maturidijskom) tumačenju islama?

Odgovor:

Mnogi su vršili analizu prijevoda Kur’ana na bosanski jezik i svi se slažu da je najbolji prijevod rahmetli Besima Korkuta. Naravno, svaki prijevod je samo prijevod značenja i tu ima razilaženja – desi se i poneka greška.

Što se tiče akaidskih grešaka i primjedbi koje pojedini, u posljednje vrijeme, ističu na prijevod rahmetli Korkuta, one se odnose isključivo na prijevod nekoliko ajeta u kojima se spominje istiva’ (uspinjanje) Allaha, dž.š., na Arš. Rahmetli Korkut se opredijelio za racionalno tumačenje tog ajeta koje su zagovarale Mu’tezile, po kome se ti ajeti tumače alegorično. U značenju, prijevod tih ajeta bi bio: Allah se nad Aršom nadvisio; ili Allah se na Arš uspeo; a Mu’tezile kažu: Allah je Aršom zavladao. Tu je rahmetli Korkut odstupio od maturidijskog tumačenja koje ove ajete prevodi doslovce, a ne alegorično.

To je sva priča o akaidskim greškama u rahmetli Korkutovom prijevodu Kur’ana.

Zašto Islamska zajednica ne ispravi te greške – to je, koliko ja znam, pitanje autorskih prava, ili pokretanje projekta sasvim novog prijevoda Kur’ana što je svakako dug proces.

 

Ahiri zeman

Aktuelna dešavanja na Bliskom istoku i naš odnos prema njima

Nema sumnje da živimo u zadnjem periodu egzistencije čovječanstva, poznatom u hadisu kao “Ahiruz-zeman”. Osnovna karakteristika ovog vremena jesu veliki neredi i iskušenja globalnog karaktera. Sve češće “prirodne” nepogode: cunamiji, utonuća zemlje, zemljotresi, poplave, klizišta, ali i katastrofe prouzrokovane ljudskim djelovanjem: ratovi, bolesti i iznenadne smrti, su obilježja tih vremena.

Preneseno je nekoliko hadisa, koji jasno predstavljaju navedenu temu:

  • إن بين يدي الساعة فتنًا كقطع الليل المظلم، يموت فيها قلب الرجل كما يموت بدنه، ويصبح الرجل فيها مؤمنًا ويمسي كافرًا، ويمسي مؤمنًا ويصبح كافرًا، يبيع فيها أقوام دينهم بعرض من الدنيا قليل

Pred Sudnji dan će se desiti iskušenja koja će biti tamna kao mrkla noć. U njima će srce čovjeka umrijeti kao što umire njegovo tijelo. Čovjek će u njima osvanuti mu’min, a omrknuti kafir i omrknuti mu’min, a osvanuti kafir. Ljudi će u njima prodavati svoju vjeru za neznatnu dunjalučku nagradu.

  • ستكون فتن، القاعد فيها خير من القائم، والقائم فيها خير من الماشي، والماشي فيها خير من الساعي، مَن تشرَّف لها تستشرفه، فمن وجد منها ملجأ أو معاذًا فليعذ به))؛ متفق عليه

Pred Sudnji dan desit će se veliki neredi i iskušenja; ko bude sjedio bit će bolji od onoga ko ustane prema njima, a onaj ko ustane bit će bolji od onoga koji krene prema njima, a onaj koji krene bit će bolji od onoga koji trči prema njima. Ko se njima preda, uništit će ga, pa ko nađe sklonište od njih neka se skloni!

  • فماتأمرني إن أدركني ذلك قال تلزم جماعة المسلمين وإمامهم قلت فإن لم يكن لهم جماعة ولا إمام قال فاعتزل تلك الفرق كلها ولو أن تعض بأصل شجرة حتى يدركك الموت وأنت على ذلك

Huzejfe b. El-Jeman, r.a., upitao je Poslanika, s.a.v.s.: Šta mi naređuješ ako me to zadesi? Odgovorio je: Drži se zajednice muslimana i njihovog vođe! Potom on upita: A ako ne budu imali zajednice i imama? – Onda se izoluj od svih grupacija, pa makar se uhvatio za korijen drveta i tako ostao sve dok te smrt ne snađe.

  • U tim neredima slomite svoje lukove i pokidajte žice, te se držite svojih domova i budite kao bolji od dvojice sinova Ademovih. (Budite kao Habil, a ne kao Kabil. op.prev.)

Nema nimalo sumnje da se ovi hadisi odnose na današnje stanje u islamskom svijetu i da je jedino ispravno rješenje postupiti po savjetu Poslanika, s.a.v.s. i držati se zajednice muslimana i njihovog vođe. Mi u Bosni i Hercegovini danas, Allahu, dž.š., pripada zahvala, imamo svoju (organizovanu) zajednicu i svog imama reisul-ulemu. Zato nema nimalo šubhe da je obaveza slijediti Islamsku zajednicu i njeno vođstvo. Reisul-ulema je na samom početku bratoubilačkog rata u Siriji izdao proglas u kome je pozvao našu omladinu da ne odlaze tamo, jer su to iskušenja u kojima se muslimani međusobno ubijaju. Pogotovo jer je to velika šteta za nas Bošnjake i našu državu BiH koja se stalno povezuje sa svjetskim terorizmom.

U tom kontekstu ne treba slušati samostalne daije, koji nisu u sastavu IZ-e i koji tumače sve spomenuto drugačije od zvaničnog stava IZ-e. Naročito ne daije koji svako neslaganje s njima proglašavaju neslaganjem sa Allahom i Njegovim zakonom!?

Najnoviji šijitski uradak

Novi šijitski napad na Buharijinu zbirku hadisa:

U situaciji kada međumuslimanski sukobi u Siriji, Iraku, Jemenu… bukte, šije i dalje nastavljaju sa ispoljavanjem svoje neizmjerne mržnje prema svemu što je sunnijsko. Naravno, oni to čine na sebi svojstven način i uvijek ističu borbu protiv vehabizma, kako bi stekli naklonost mnogih koji imaju vidan otklon prema ekstremizmu, a kojeg ispoljavaju pojedinci koje oni nazivaju vehabijama.

Najnoviji primjer takve mržnje jeste šijitski uradak na YouTubu-u, koji je uredno preveden na naš bosasnki jezik pod naslovom: Veliki ashab Jezid ibn Šehab, r.a.

Radi se o materijalu koji izaziva zgražavanje, ali, nažalost, itekako oslikava mržnju šija prema sunnijama. Mene, u ovom slučaju, zabrinjava činjenica da oni i dalje nastavljaju propagandu protiv Buharijeve zbirke hadisa koja je, kod nas sunnija, neprikosnoveni izvor u hadiskoj nauci. Ismijavajući, na veoma vulgaran način “vehabije”, oni navode primjere “nesuvislih i razumu neprihvatljivih” predaja u Buhariji.

Dovoljno je samo pogledati spomenuti materijal pa da se čovjek uvjeri kolika mržnja izbija iz njih.

Niko ne govori o neviđenoj torturi šijitske vlasti u Iranu i Iraku protiv sunnija. Javna pogubljenja sunnija u Iranu su gotovo svakodnevna vijest, a otvorena pobuna sunnija protiv zločina šijitske vlasti nad njima u Iraku najbolji je dokaz koliko su ugroženi. Nekoliko hiljada sunnijskih džamija je srušeno u Iraku, da bi se sada pojavili famozni daiševci i porušili nekoliko šijitskih svetišta, te tako postali alibi iračkom režimu da pridobije međunarodnu naklonost u nepravdi koju čine prema sunnijama.

Poslije svega što se do sada objelodanilo na našim prostorima po pitanju šijitskog djelovanja, mislim da je vrijeme da Islamska zajednica zauzme jasan stav i prekine saradnju sa svim šijitskim i prošijitskim organizacijama koje djeluju u BiH i nažalost, veoma često, kao paravan za svoje aktivnosti koriste podršku Islamske zajednice.

Žao mi je što sam prinuđen da u ovom mubrek mjesecu ramazanu pišem ovakav tekst, ali spomenuti materijal je nešto što zorno ukazuje da se takvim aktivnostima moramo suprotstaviti.

 

 

 

 

Ajvatovica – između onih koji je osporavaju i onih koji je odobravaju

U tradiciji muslimana Bošnjaka na ovim prostorima, nailazimo na razne običaje i manifestacije koje se smatraju islamskim i uvrštavaju u islamsku tradiciju Bošnjaka, a nemaju nikakvo utemeljenje u islamu. Jedna od najvećih manifestacija Bošnjaka takve vrste, na godišnjem nivou, svakako je Ajvatovica.

Ajvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji. Svima nama je dobro poznato da je, po hadisu Poslanika, s.a.v.s., namaz u Mekki, Džamiji Poslanika, s.a.v..s, u Medini i Aksa džamiji u Kudsu vredniji od namaza na ostalim mjestima, te se analogno tome može kazati i za dovu na ta tri mjesta isto. Zato pojam dovišta nećete naći u islamskoj literaturi, niti ćete ga naći bilo gdje kod muslimana u svijetu, izuzev nas Bošnjaka. Po mnogim istraživačima, taj pojam datira još iz predislamskog doba na ovim prostorima. Zato nema nikakve osnove za tvrdnje da je to islamski običaj i svrstavati ga u islamsku tradiciju Bošnjaka.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji Nusret ef. Abdibegoviću, poprima savim drugo značenje, koje itekao ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznenađen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi.                            

Ali, pisanje našeg uvaženog akademika o “utemeljnosti kazivanja o rastupanju ajvatovičke stijene kao događanju čuda potrebno je navoditi (i podsjećati na) mitove pećine iz Kur’ana, potom, naravno, i “rastupanje” ili “rascepljenje” Mjeseca, koje je je oslovljeno Kur’anom…” nikako ne mogu opravdati simbolikom na koju se poziva. Ovom prilikom neću govoriti o tome šta znači kur’anska kazivanja nazivati mitovima. To mogu orijentalisti koji nisu muslimani, ali mi muslimani, koji vjerujemo u apsolutnu istinitost svakog kur’anskog iskaza, u bilo kojem slučaju takvu terminologiju ne bismo smjeli prihvatati.

Zatim podnaslov: “Ajvatovica, mala Ćaba – lokalna replika hadža na periferiji Bosne i Hercegovine”, u kojem naš akademik poredi “obrede” Ajvatovice sa obredima hadža, nikakvom simbolikom ne možemo opravdati. On poredi brdo na kojem se nalazi Ajvatovica sa Arefatom, Crni kamen u Kabi sa ajvatovičkom stijenom…

Kako naš akademik na kraju svoga rada poziva u zaštitu Ajvatovice od “političke  travijacije i pragme” te “zaštitu zadivnih simbola pobožnosti na Ajvatovici” od pukih signala stranačke i političke bezobzirnosti, tako ja nalazim sa shodno da pozovem na zaštitu Ajvatovice od shvatanja i tumačenja koja su u kontradiktornosti sa osnovnim islamskim učenjem, te pozivam našu ulemu da ozbiljnije shvate ovaj problem i o njemu otvoreno pišu i govore, naročito na hutbama u danima Ajvatovice.

U suprotnom, i dalje ćemo biti u situaciji da gledamo reportaže naših medija sa Ajvatovice u kojima jedan od naših vrijednih muslimana izjavljuje kako je bio dva puta na hadžu u Meki, ali kako se to ne može ni porediti sa Ajvatovicom, ili gledati naše vrle Bošnjake muslimane kako klanjaju pored Kafijina mezara, okrećući se prema njemu, a ne prema Kibli.

Smatram da bi Islamska zajednica trebala organizirati ozbiljniji naučni skup, na kojem će naša ulema napraviti detaljnu analizu Ajvatovice i konkretne prijedloge u kojem smjeru bismo trebali ići, kada je Ajvatovica u pitanju.

Nije li dio naše tradicije običaja vezanih za Ajvatovicu, do nedavno bio, da žene ne idu na brdo prema stijeni, nego ostaju u Pruscu? No, mi smo tako olahko prihvatili  promjenu tradicije svojih običaja  i složili se sa novonastalom situacijom, koja je sigurno u suprotnosti sa islamskim propisima. Zašto se ne bismo ponovo vratili toj pozitivnoj tradiciji Ajvatovice i organilizirali taj veliki skup sa zajedničkim namazom i dovom u neposrednoj blizini stijene, dok bi žene mogle da se zadrže u Pruscu i na znatno blaži način emocionalno dožive cijelu manifestaciju?!