Bivši sovjetski tajni obavještajac Jurij Bizminov nedavno je objavio sljedeće:

“Vrijeme vojnih ratova s ciljem osvajanja drugih država, kao prioritetno rješenje, je završeno. Danas se to ostvaruje kroz četiri precizno planirane faze putem kojih se u potpunosti razori određena država.

Prva i najvažnija faza jeste “demoralizacija”. Za realizaciju ove faze koja ima za cilj da potpuno uništi sistem vrijednosti i autoritete u određenom društvu, potrebno je 10-15 godina. Zašto upravo ovaj vremenski period? Zato što je upravo ovaj period potreban da se odgoji i obrazuje potpuno nova generacija mladih na novim “zamjenskim” vrijednostima i vulgarnoj etici koje se žele ustoličiti u društvu. Krajnji cilj je da se vremenom u potpunosti izgubi identitet i uruši društvena zajednica.

Ostvarenje ovog cilja se realizuje rušenjem vjere i vjerskih vrijednosti putem ismijavanja vjerskog morala i vjerskih autoriteta. Zatim uveličavanjem primjedbi na račun vjere i vjernika, a veličanjem onih koji je napadaju, nazivajući ih misliocima, reformatorima i tako dalje… Nakon toga, zamjenom istinske vjere sa nastranim i ezoteričnim ubjeđenjima, koja se predstavljaju kao veća duhovnost i inspiracija ljudima, bez obzira koliko ona bila primitivna, prosta i kontradiktorna, veličajući njihove pobornike kao simbole slobodne misli i drugačijeg opredjeljenja. Potom, afirmacijom alternativnih vjerskih organizacija i zajednica, kako bi odvratili narod od istinskog vjerovanja, a uveli ih u razne oblike sujevjerja.

Ova faza se upotpunjava urušavanjem sistema obrazovanja, tako što će se ljudi odvraćati od izučavanja bilo čega što je korisno, konstruktivno i realno. Zatim, poigravanjem sa društvenom zajednicom putem osnivanja virtualnih organizacija i udruženja koja imaju za cilj da otupe oštricu odgovornosti u društvu, te oslabe osjećaj patriotizma i odanosti otađbini i njenoj vlasti. Većinom se to realizira putem podrške medijskim simbolima koji nisu uopće bili poznati, niti su imali prijem kod naroda, ali su zahvaljujući velikoj podršci postali izuzetno uticajni u društvenom životu, na način s kojim su zadovoljni oni koji tajno drže konce u svojim rukama.

Druga faza jeste destabilizacija države. Ona uzima dvije do pet godina. Realizuje se putem potpirivanja međuetničke mržnje i nacionalizma među članovima do tada kompaktne zajednice kako bi je pocijepali. Serviraju se lažni autoriteti, kako bi pažnju društvene zajednice skrenuli sa važnih stvari na potpuno bespotrebne. Trčanje za modom i užicima, gubljenje osjećaja za poštivanje domovine, njenih temeljnih vrijednosti i njenih simbola. U ovoj fazi se pomno biraju domaće “izdajice” koji imaju sumnjive dosijee i jake lične ambicije, zatim sljedbenici vjerovanja i ubjeđenja koja su daleko od ustaljenog vjerovanja u društvu i koja se nikako ne mogu uklopiti u njega, potom podanici neprijateljskih zemalja koji se mogu kupiti i upregnuti u ostvarenje neprijateljskih ciljeva. Zatim se svima njima pruža tajna podrška kako bi svojim djelovanje uvukli državu u treću fazu, a to je faza krize, koja traje od dva do šest mjeseci i koja rezultira političkom anarhijom, destabilizacijom bezbjednosti i ulaskom države u mračni tunel ili međuetnički sukob, a koji uvodi državu u četvrtu fazu u kojoj na političku scenu stupaju unaprijed pripremljene ličnosti koje su potpuno pokorne neprijatelju.”

Zatim dodaje: “Najbolji odgovor na ovakav scenarij počinje zaustavljanjem najopasnijeg koraka, a to je prva faza: demoralizacija. To se neće ostvariti protjerivanjem stranih špijuna, niti gubljenjem vremena u traganju za onima koji povlače konce igre, nego je najefikasniji način osujećavanja tog projekta povratak društva vjeri, jer je vjera ta koja reguliše međuljudske odnose u društvu i čini ga skladnim i jedinstvenim, čak i u momentima najvećeg iskušenja.”