Ljepotu gradova islamske Andaluzije nije moguće dokučiti dok ih čovjek ne vidi i tek mu tada postaje jasno zašto su muslimani cijelog svijeta toliko žalili za Endelusom i još ga nikad nisu prežalili!

Putovanje autobusom u grupi od 55 putnika raznih dobi, različitih zanimanja i usmjerenja, nimalo se ne čini lahkom misijom. Međutim, jedina zajednička crtica svima je vjera islam. Činjenica da smo muslimani i da smo toliko čitali i slušali o muslimanskom Endelusu bila je naš glavni motiv na ovom putovanju. To je bilo dovoljno da za 12 dana pređemo 7000 km, bez ijednog jedinog incidenta.

Zajednički namazi

Putovati 1000 kilometara dnevno do mjesta odmora izgleda veoma naporno. Međutim, stanke koje smo pravili svaka 2-3 sata vožnje bile su dovoljne da se umor zaboravi. Najupečatljiviji su bili zajednički namazi na odmaralištima u Sloveniji, Italiji, Francuskoj i Španiji. Zaista je bilo ohrabrujuće i nadahnjujuće posmatrati kako svi, nakon abdesta, nose svoje sedžade i traže svoje mjesto u već formirnim safovima u parku odmarališta. Zajednički zikr i dova poslije namaza svemu daju još jači pečat zahvale Allahu, dž.š. i oslanjanja na Njega tokom našeg putovanja.

Italija

Prvo noćenje u gradu Pijačence u Italiji – jednom od najstraijih gradova Italije. Dobio je ime po skraćenici od tri slova c kojima su na italijanskom započinjale tri riječi: crkva, kasarna i javna kuća.

U ovom gradu živi oko 1200 bošnjaka, 65 polaznika mektebske nastave koju volonterski izvodi jedan vrijedni Zavidovićanin u internacionalnom džematu pod vodstvom Arapa. Bošnjaci nastoje da registruju ispostavu Islamske zajednice BiH u Italiji, što bi im omogućilo bolji status i podršku države za vjerske aktivnosti.

Na konaku smo bili musafiri kod jednog našeg Bošnjaka koji je privrednik u tom gradu i počasni konzul BiH u Rimu.

Francuska

Proputovali smo kroz Francusku samo poznatom Azurnom obalom i francuskom rivijerom. Jedan od najpoznatijih dijelova svijeta sa luksuznim gradovima kao što su: Monte Karlo, Nica, Cannes… Njegova glavna simbolika predstavlja turizam i to što je svjetski centar proizvodnje parfema.

Španija

Prvi grad u Španiji u kojem smo prenoćili bila je Barcelona. Grad u znaku fudbala i velikih kongresnih kompleksa. Posjeta, doskora, najvećem kompleksu fonatana i svjetlosti sa muzikom u svijetu. Nedavno je napravljena najveća fontana na svijetu u Dubaiju. Nisam oduševljen, pored ogromnog broja posjetilaca (fontane rade samo noću), velikog broja raznih fontana i različitih boja svjetlosti na glavnoj fontani, muzika samo naruši ljepotu prirodnog zvuka žubora vode. Čuveni stadion fudbalskog tima Barcelona sa svom svojom grandioznošću mene nije fascinirao, iz razloga što me fudbal uopće ne zanima. Međutim, u grupi je bilo onih koji su za žarom platili ulaznicu i obišli stadion. Značajno je spomenuti da smo na parkingu stadiona, u manjim grupama, pored autobusa obavili podne i ikindiju u džematu.

Put od Barcelone do Sevilje, našeg konačnog odredišta, dug je 1200 km. Kada smo napustili Kataloniju, koja je ekonomski znatno jača od ostatka Španije, našu pažnju privukle su nepregledne plantaže maslina. Tek tada sam saznao da je Španija najveći proizvođač maslinovog ulja na svijetu. Pored maslina, najupečatljiviji prizori na putu su statue bikova i drugih domaćih životinja po obližnjim brežuljcima koje se vide iz daleka, a po kojima je Španija, također, poznata. Zatim, mnogobrojne kolonije vjetrenjača za proizvodnju električne energije podsjetile su me na našu jedinu vjetrenjaču te vrste u BiH, nedaleko od Visokog koja, nažalost, još i dalje ne radi.

Andaluzija

Dolazak u Endelus, Sevilju, milionski grad u kome se uopće ne prepoznaje da su nekada u njemu boravili muslimani. Ništa od spomenika te tako veličanstvene civilizacije nije sačuvano. Tipični kršćanski grad sa velikim spomenicima historije crkve. Motivi koji su puni patnje, mučeništva i nepravde. U Sevilji se nalazi najveća srednjovjekovna katolička katedrala na svijetu, koja je izgrađena na mjestu glavne gradske džamije u 15 vijeku. Autentična je ostala samo munara koja je preinačena i pretvorena u zvonik Katedrale.

Granada

Granada je simbol islamskog Endelusa, u to smo se uvjerili kada smo posjetili takozvano arapsko naselje, koje se nalazi na jednom brdu naspram Alhambre. Naselje je zadržalo autentični izgled maurskog stila iz onog vremena. Imaju i prelijepu džamiju sa nižim minaretom koja je u funkciji. Pogled iz unutrašnjosti džamije pruža se upravo na čuveni dvorac Alhambru. Prekrasno dvorište sa fontanom i cvijećem i samo takav vidikovac prema Granadi i Alhambri. Tada sam prvi put na ovom putovanju rekao: Ovdje bih mogao živjeti! Pored džamije nalazi se Centar za islamska istraživanja, jedna prodavnica suvenira i imamski stan. Nažalost, saznajemo da je vrlo malo džematlija koji dolaze u ovu džamiju, čak i imam kojem smo se najavili još iz Bosne, nije pokazao nikakav interes da se sretne s nama. Čuli smo da je čak i na džumi veoma mali broj klanjača. Jedino je bio srdačan susret sa jednim muslimanom, Špancem konvertitom, koji je u poznijim godinama primio islam.

Alhambra

Naš termin za obilazak Alhambre bio je u večernjim satima. Kažu da zbog određenih detalja noćni obilazak ima svoje prednosti, mada smo mi zažalili što to nije bilo danju da vidimo i okolinu, a ne samo dvorac. Uprava muzeja formira grupe od najviše 30 posjetilaca i svaka grupa ima svog vodiča koji objašnjava putem bežičnog mikrofona, a mi ga slušamo preko slušalica koje smo zadužili.

Prvi prizor prije ulaza unutar zidina dvorca jeste velika katedrala koja je napravljena na mjestu centralne džamije koju su srušili odmah nakon osvajanja Granade. Zatim, na ulazu u Alhambru ispred nas se ispriječila velika okrugla građevina na dva sprata koja je predstavljala rezidenciju kralja koji je osvojio Granadu. On je naredio da se napravi dvorac koji će zasjeniti Alhambru. Međutim, kada je dvorac bio završen i trebao da se u njega useli, kralj je razgledao dvorac i rekao: “Srušili ste nešto što se nigdje na svijetu nije moglo vidjeti, a napravili ste nešto što se može svugdje vidjeti!” Zatim se okrenuo i nikada u tu građevinu nije uselio.

Ulazak u Alhambru je u potpunosti promijenio naše emocije. Ljepota, sjaj i raskoš koji su izgrađeni od potpuno prirodnih materijala. Dvorišta sa fontanama i tekućom vodom posvuda, ružičnjaci sa ružama raznih boja, sve je to nešto što čovjeka jednostavno ispuni pozitivnom energijom. Odaje dvorca su tako uređene da je svaka od njih posebna i daje zaseban ambijent. Mermer, rezbareno drvo, stalaktiti, prirodne boje, prirodna svjetlost, uklesani ajeti, hadisi i mudre izreke, sa najčešćim motivom koji glasi; “La galibe illellah!” (“Nema pobjednika osim Allaha!”). Centralno dvorište sa manjom fontanom i vodom koja se razliježe i u kojoj se u potpunosti oslikava glavni dio Alhambre, tako da se dobiva dupla slika. Dvorište sa fontanom lavova predstavlja fenomen koji ni do danas nije objašnjen. Fontana se sastojala od centralnog mlaza vode u sredini, a sa strana 12 lavova podignute glave. Jedan od njih na početku sahata spusti glavu i na njegova usta teče mlaz vode. Kada se napuni sahat, on podiže glavu i voda prestaje da teče, a sljedeći spušta glavu i voda počinje da teče iz njegovih usta – 12 sati, 12 lavova i tako neprestano. Pokušali su da otkriju sistem po kome to funkcioniše i, naravno, pokvarili tu funkciju fontane koju više nikada nisu mogli vratiti.

U tom ambijentu se ne možete oteti utisku kako su prijašnje civilzacije zaista bile naprednije, što se u jednom kur’anskom ajetu izričito navodi. Još važnije je, po meni, da su prijašnje civilizacije bile humanije, prirodnije i tako pozitivno djelovale na čovjeka, za razliku od ove današnje zapadne civilizacije.

Kordoba

Kordoba je, također, veliki grad, ali nama ništa osim čuvene Velike džamije u Kordobi nije bilo interesantno. Kada smo prešli preko velikog drevnog kamenog mosta i rijeke pred nama se ukazala sva grandioznost tada druge džamije po veličini u cijelom svijetu. Glavna džamija u Kordobi sa dvorištem pokriva površinu od 22 000 metara kvadratnih. Nekada je primala 60 000 klanjača. Sam harem džamije je posebno osmišljen sa različitim fontanama i kanalima za navodnjavanje posebnog rastinja. Na jednom uglu dvorišta nasuprot kible je velika munara (tada bila visoka 90 m), koja je danas pretovrena u zvonik. Što se same džamije tiče svaki detalj je priča za sebe. Velika ulazna vrata sa najkvalitetnijim drvetom tog vremena, dovezenim iz Šama, i posebnom vrstom rezbarije, djeluju impozantno. Ulazak u džamiju sa ogromnim brojem mermernih stubova (oko 1000) koji su skladno poredani i čine cjeline kroz koje se dolazi do mihraba. Džamija je građena po uzoru na Emevijsku džamiju u Damasku. Model lukova iznad stubova uzet je iz položaja grudi konja iznad prednjih nogu, što simbolizira posebnu vrstu snage i moći. Prirodnim bojama kojima su ukrašeni dominira crvena i crna boja. Stropovi različito izrezbareni u punom sjaju predstavljaju ljepotu arabeske. Mihrab je posebno ukrašen sa kupolom u koju se može satima gledati, a da intenzitet impresija ne bude nimalo umanjen. Prirodni materijali, sunčeva svjetlost koja indirektno dopire do svakog kutka jednostavno napajaju čovjeka posebnom vrstom pozitivne energije.

Taj sklad i ljepotu narušava katedrala koju su napravili u centru džamijskog prostora i koja je potpuno suprotno koncipirana. Tamne boje, unesrećeni likovi na kipovima, orgulje koje narašavaju mir i tišinu u kojoj su se muslimani u potpunosti predavali svome Stvoritelju, predstavljaju urbicid u pravom smislu riječi. Na ulazu prilikom kupovine karata upozoreni smo da je zabranjeno klanjanje unutar džamije. Ostao sam nekoliko minuta pred mihrabom, koji je ograđen, i u mislima klanjao dva rekata tehijjetul mesdžid. Žalosno je gledati turiste raznih nacija kako nepristojno obučeni šetaju po tom prostoru koji je sačinjen da bude Allahova kuća!

Najveća lekcija koju sam praktično doživio na ovom putovanju jeste upravo ta komparacija između dva potpuno različta (oprečna) koncepta – između islamske istočne i kršćanske zapadne civilizacije. Umjetnost, arhitektura, kultura, su potpuno asimetrični. Islamska arhitektura je prirodna, od prirodnih materijala, boja, svjetlosti, sa mudrim porukama života, puna pozitivne energija, a zapadna tamna, sa likovima mučeništva, nepravde i potlačenoti s jedne strane, te nagim likovima muškaraca i žena s druge strane…

Jedan od policajaca čuvara mi je (krišom) prišao i upitao odakle sam. Nakon što je saznao pokazao mi je neke znakove na pojedinim stubovima i na španskom pokušao dati neke detaljnije podatke. Našao se barem jedan među njima da pokaže da barem malo suosjeća sa muslimanima i priznaje sramotu koju je njegov narod učinio ovom historijsko-kulturnom nasljeđu.

Na izlazu iz Kordobe primjetili smo veliku džamiju sa kompleksom i dvije predivne munare. Na naše veliko iznenađeni uspjeli smo izaći sa autoceste i doći do nje. Završni radovi su još u toku, ali nažalost na ulazu u kompleks pročitali smo da je to džamija Ahmedija. Tek tada smo shvatili kako je moguće da u državi u kojoj je toliko velika borba protiv džamija ipak dozvole izgradnju tako prelijepe džamije i na tako vidnom mjestu?!

Putovanje Kruzerom

Nakon Kordobe završena je posjeta Endelusu i počeo je povratak kući. Ponovo Barcelona, a zatim ukrcavanje u veliki prekookeanski brod na kome smo proveli 22 sahata. Putovanje i noćenje na brodu je posebno iskustvo, posebno za onoga kome je to prvi put. Spavanje u sobi sa krevetima uz stalno podrhtavanje za mene nije bio problem. Pogled na more kroz prozor sobe je bio uvijek dugačak i interesantan, nekada je znao potrajati više od sahat vremena. Paluba je svijet za sebe. Manji natkriveni dio je restoran sa šankom, a ostali prostor je otkriven sa manjim bazenom u sredini. Određen broj putnika kupi samo kartu za ulaz na brod bez kreveta. Oni su po hodnicima, stubištima i palubi. Treštava zapadna muzika, mnoštvo istetoviranog svijeta na palubi je pravi džahilijetski ambijent koji nama nikako nije odgovarao. Pored spomenutog, na brodu su sprat niže od palube razni sadržaji: saloni, kockarnice, restorani…

Rim

Putovanje brodom završilo se u Rimu, gdje nas je ugostio jedan naš Bošnjak u restoranu svoje benzinske pumpe. Nakon konaka u jednom kampusu, obišli smo koloseum i uži centar starog Rima, a potom veliku džamiju i islamski centar u Rimu koji je otvoren 1995. godine.

“Ogromna” džamija koja prima 3000 klanjača, sa veoma specifičnom arhitekturom, naročito stubovi koji se granaju i prave lukove koji nose kupole – rekli su nam da je ovu džamiju gradilo 20 islamskih zemalja i da je svaka od njih u nju ugradila nešto što je za nju karakteristično. Tako da se prepoznaje, kako marokanski (magribski), tako osmanski, arapski, afrički i drugi stilovi. Pored džamije centar sadrži i veliku kongresnu dvoranu, biblioteku, učionice, stan imama… Međutim, džamija je napravljena u najelitnijem dijelu Rima koji je veoma skup, tako da niko od muslimana u njemu ne stanuje. Zato je džamija dobro posjećena samo džumom i bajramima.

Džamija u Rimu je bila naša zadnja stanica koja je predstavljala šlag na tortu ovog našeg putovanja. Nakon Rima  uslijedio je povratak u našu lijepu Bosnu, u toplinu naših porodičnih kuća, gdje je ipak najljepše!

Fotografije sa kompletnog putovanja možete pogledati na slijedećem linku: Endelus 2015