Omer b. Abdulaziz je lično nadzirao sve što se dešava u njegovoj državi, bilo to malo ili veliko. Pomno je pratio rad svojih namjesnika u pokrajinama, a u tome su mu pomagale državne institucije koje je osnovao Abdulmelik b. Mervan, kao što su: pošta, veliki aparat obavještajne službe koji je obuhvatio sve dijelove države, a kojeg su halife prije njega koristile za prikupljanje podataka. Omer b. Abdulaziz je pažljivo birao svoje namjesnike, ali ga to nije spriječilo da prati stanje običnog svijeta i da na osnovu toga upravlja državom. Bio je poznat po upornosti i odgovornosti u svome poslu. Dosta svoga vremena proveo je planirajući reformsku politiku koja je imala za cilj da iskorijeni nepravdu i korupciju koje su se bile proširile u svim sferama društva: politici, ekonomiji, upravi… On je, Allah mu se smilovao, obuhvatio veliki broj tih reformi koje su sačinjavale osnovne stavke njegove sveobuhvatne reformske vladavine. Svoje “reformske politike” proslijedio je svojim namjesnicima koji su imali zadatak da ih u svim pokrajinama sprovedu u djelo. Često je uz te svoje reforme namjesnicima slao popratna odgojna pojašnjenja kroz koje podsjeća svoje namjesnike na veličinu emaneta kojeg su uzeli na sebe i poziva ih da se boje Allaha, te da Njega uvijek imaju na umu radeći svoje poslove. Omer b. Abdulaziz imao je više izvora iz kojih je prikupljao informacije, jer je bio svjestan da podaci o podanicima i namjesnicima moraju biti vjerodostojni kako bi se na osnovu njih mogle donositi ispravne odluke koje će biti korisne za narod i državu.

Najveću pažnju poklanjao je korupciji i tome kako je iskorijeniti. On je pokušavajući da iskorijeni ovu bolest dao akcenat na sredstva prevencije i zatvaranje puteva koji vode korupciji, kao što su: izdaja, laž, mito i pokloni službenicima i namjesnicima, te raskoš i upražnajvanje trgovine od strane namjesnika i vezira. Zatim, odvojenost namjesnika i ministara od običnog svijeta i nepoznavanje njihovog stvarnog stanja, te nepravda prema običnom čovjeku i tome slično. 

Evo kako je to Omer b. Abdulaziz uradio:

Prvo: Nastojao je da za svoje namjesnike odabere od najboljih i najbogobojaznijih

Službenici i namjesnici halife su njegovi zamjenici u datim pokrajinama i oni su posrednici između njega i naroda. Koliko god halifa bio vrstan političar i vladar, on neće uspjeti ukoliko ne bude svoje namjesnike birao sa najvećom pažnjom. Zato je Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao, strogo vodio računa o tome koga će izabrati sa svog službenika i namjesnika. Ako pomnije pogledamo kako je on to radio, vidjećemo da je u tom pogledu imao posebne uslove koje su morali ispunjavati oni koje žele kod njega raditi. Od najvažnijih uslova bili su: bogobojaznost, odgovornost i privrženost vjeri. Kada je otpustio s dužnosti Halida b. Rejjana koji je bio glavni komandujući specijalne garde za vrijeme El-Velida b. Sulejmana, pogledao je u lica vojnika garde i pozvao Amr b. Muhadžira el-Ensarija, rekavši mu: “Tako mi Allaha o Amre, ti znaš da između mene i tebe nema (rodbinske) veze osim islama, ali ja sam te čuo kako često Kur’an učiš, vidio sam sam te kako klanjaš na mjestu gdje misliš da te niko ne vidi i primjetio da lijepo klanjaš. Uzmi ovu sablju, imenujem te za komandanta moje lične garde.” Svojim namjesnicima je pisao: “Nemojte za naše poslove koristiti nikog drugog osim onih koji se s Kur’anom druže, ako nema hajra u onima koji se sa Kur’anom druže, drugi su još preči da kod njih nema hajra.”

Ako je sumnjao u onoga koga je želio postaviti kao svog namjesnika nije to učinio dok se nije uvjerio da je ispravan. Kada je postao halifa do njega je došao Bilal b. ebi Burde i rekao: “O vladaru pravovjernih, ima onih koje je hilafet počastio, ali ti si počastio hilafet. Neke je hilafet učinio vrjednijim, a ti si hilafet učinio vrednijim.” Zatim je citirao određene stihove u pohvalu Omera, za što ga je omer nagradio. Bilal je stalno bio u džamiji na namazu i učio Kur’an i danju i noću, pa ga je Omer htio imenovati za svog namjsnika u Iraku. Omer je kazao: “Zaista je ovo dobar čovjek!” Ali je poslao jednog svog povjerenika da ga ispita, pa mu je rekao: “Koliko ćeš mi dati da ti pomognem da postaneš namjesnik Iraka?” Bilal mu je obećao veliku nagradu. On je obavijestio Omera o tome i ovaj ga je odmah protjerao. Nije volio da postavi za svog namjesnika bilo koga ko je umiješan u nepravdu i sarađivao sa nepravednicima kao što je Hadždžadž.

El-Evzai prenosi da je Omer b. Abdulaziz jedne prilke sjedio u kući sa prvacima Umejevića te im rekao: “Vidite li ovu moju prostirku? Ja znam da će se ona istrošiti, ali meni nije drago da je uprljate svojom obućom, pa kako bi vam povjerio svoju vjeru i čast muslimana da njima vladate? Nipošto, nipošto!”

Ova politika Omera b. Abdulaziza u izboru svojih namjesnika je bila razlog političke stabilnosti u pokrajinama, jer su ljudi bili zadovoljni sa njihovim postupcima. Niko od njegovih namjesnika nije bio kao Hadždžadž koji se prema narodu ophodio kruto i za sumnju ih kažnjavao. Niko od njih nije jedne uzdizao, a druge ponižavao što je izazivalo revolt među ljudima.

Drugo: Povećavanje plaća službenicima

Prvi administrativni korak u kojem je Omer b. Abdulaziz vidio preventivu naspram izdaje i kojeg je poduzeo, bio je povećanje plaća uposlenicima, iako je istovremeno bio strog po tom pitanju  kod sebe i svojih ukućana. On je time želio da ih učini neovisnim od bilo kakve prevare. On je plaćao svoje namjesnike 100 do 200 dinara mjesečno. Pravdao je to time što je smatrao da ukoliko budu zadavoljni materijalno više će se posvetiti svome poslu. Na to su mu neki rekli: “Što ne bi povećao primanja svojih ukućana, kao što si to uradio sa namjesnicima?” A on je odgovorio: “Ja njima neću uskratiti nijedno njihovo pravo, ali im, isto tako, neću dati pravo drugoga.”

Ovim postupkom Omer b. Abdulaziz je ostvario dva cilja:

 1- Zatvorio je vrata prevare i izdaje, te je spriječio svoje namjesnike da prevare i kradu od muslimana;

2 – Zagarantovao je da će se njegovi uposlenici, namjesnici i veziri baviti pitanjima muslimana i njihovih potreba.

Treće: Zabrana primanja poklona

On je odgovorio onima koji su mu prigovorili da je Poslanik, s.a.v.s., primao hedije: “Tačno je to, ali su hedije nama danas i onima koji dolaze poslije nas mito.”

Zabranio je hedije koje su primali emevijski namjesnici, naročito hedije koje su dobivali za Nevruz i teferiče. To su bile hedije koje su se darivale za posebne prilike i praznike Perzijanaca. Napisao je pismo svojim namjesnicima koje su morali pročitati pred narodom, da je zabranio uzimanje poklona koji su se do tada dijelili namjesnicima prilikom praznika Nevruza, teferiča i druge vrste novčanih ili nagrada u naturi. Zabranio je svojim namjesnicima da udovoljavaju željama svojih bližnjih, nakon što se desilo da je Fatima kćerka Abdulmelika tražila od Ma’di Keriba da joj pošalje libanonskog meda, što je on i učinio pa mu je Omer rekao: “Teško tebi! Ako to još jedanput učiniš, nikada više nećeš raditi nikakav posao za mene, niti ću te ikada više pogledati!”

Četvrto: Zabrana pretjerivanja i rasipanja

Omer b. Abdulaziz poduzeo je korake koji upućuju na njegovu veliku želju da zaštiti imetke muslimana. Prvo što je uradio nakon što je postao halifa jeste da je odustao od uobičajnog raskoša kod halifa. Doveli su pred njega vrsne konje, a on ih je upitao šta je to? Oni mu odgovoriše: “Konji koji još nisu jahani, pripremani su za novog halifu.” On ih je ostavio i otišao tražiti svoju mazgu na kojoj je prije jahao rekavši svome slugi: “O Muzahime, ove konje odvedi u Bejtul-mal.” Napravili su mu nove sečije i mindere na kojima niko do tada nije sjedio, da bude novoizabrani halifa prvi koji će na njima sjediti. On je rekao: “ O Muzahime odnesi ovo u Bejtul-mal!” Zatim je uzjahao svoju mazgu i uputio se ka prostirkama i jastucima koji su, također, bili još neupotrebljeni, pa ih je uklonio nogama dok nije došao do stare hasure na kojima su bili, pa je rekao: “O Muzahime, i ovo odnesi u Bejtul-mal!”

Jedne prilike Omer b. Abdulaziz napisao je namjesniku Medine: “Kada primiš ovo moje pismo, naoštri pisaljku, stisni redove pisma, sastavi mnoge potrebe na jednoj stranici, jer muslimani nemaju potrebe za širokim obrazlaganjem koje će naštetiti njihovom fondu (Bejtul-malu). Selam!”

Tako se ponašao Omer u svemu što se ticalo muslimana, bilo to malo ili veliko. Isto je postupao sa svim namjesnicima, a ne samo prema namjesniku Medine. Težio je ka uštedi javnih sredstava muslimana, kako bi spriječio rasipanje i prekomjerno trošenje.

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantno praćenje njihovog ponašanja dalo je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom.

Peto: Zabrana namjesnicima i javnim uposlenicima bavljenjem trgovinom

U jednom svom pismu namjesnicima Omer kaže: “Smatramo da se namjesnik ili državni uposlenik ne može baviti trgovinom u mjestu u kome je na dužnosti. Ukoliko se namjesnik bude bavio trgovinom sigurno će doći u situaciju da zloupotrebi svoj položaj ma koliko bude nastojao da to izbjegne.” Bio je svjestan da bavljenje trgovinom od strane namjesnika mora prouzrokovati jednu od dvije stvari, ako ne i obadvije zajedno: ili će zbog obaveza prema svojoj trgovini umanjiti svoj angažman na rješavanju problema muslimana, ili će zloupotrebiti svoj položaj da poveća profit u trgovini. Ovom odlukom Omer je zatvorio opasna vrata administrativnoj korupciji čije posljedice rijetko ostaju sakrivene. Osam stoljeća nakon njega dolazi slavni Ibn Haldun koji u svojoj veličanstvenoj “Mukaddimi”, nakon velikih istraživanja i brojnih praktičnih iskustava, piše ono što potvrđuje ovu iskrenu i mudru teoriju Omera b. Abdulaziza. Ibn Haldun kaže: “Trgovina od strane vladara je štetna za običan svijet i otežava izvršavanje njegove zadaće…”

Šesto: Otvaranje kanala susreta namjesnika sa običnim svijetom 

Uposlenici administracije sultana, prije Omera b. Abdulaziza, odvojili su sultana od običnog svijeta, oko njega su napravili čeličnu ogradu koju nije mogao proći izuzev onaj ko odgovara njima i njihovim interesima. A Omer b. Abdulaziz je davao veliku nagradu onome ko ga obavijesti o pravom stanju ili ga posavjetuje u nečemu što je od interesa za islam i muslimane, te i njihovu državu.

Napisao je sljedeće pismo svojim pokrajinama: “Koji god čovjek dođe do nas kako bi spriječio neku nepravdu, vezanu za opću ili pojedinačnu stvar, imat će nagradu između 100 i 300 dinara, zavisno od procjene komisije i daljine puta kojeg je prešao. Možda će Allah dati da baš preko njega uspostavimo istinu i pravdu, ili otklonimo neistinu i nepravdu, ili da Allah preko njega otvori vrata nekog dobra.” Naredio je svojim namjesnicima i uposlenicima da otvore vrata susreta sa odgovornima, te da ih saslušaju i da se upoznaju sa njihovim stanjma, jer će tako spriječiti nepravdu i uzurpiranje prava drugoga. Na taj način će svako moći iskazati svoje potrebe, bez  pribjegavanja sredstvima koja nemaju nikakve veze sa islamom.

Sedmo: Ispitivanje namjesnika koji su bili prije njega o imetku iz Bejtul-mala

Kada je Omer b. Abdulaziz primio dužnost, naredio je da uhapse namjesnika Horosana Jezid b. el-Muhelleba. Kada je stao pred njega, Omer ga je upitao o novcu koji je naredio da se da Sulejmanu b. Abdulmeliku, pa je ovaj kazao: “Ja sam, kao što znaš, bio veoma blizak Sulejmanu, a nisam čuo, niti saznao da je on uzimao bilo šta što je za kritiku.” Omer mu na to reče: “Ja ne vidim drugog rješenja nego da te uhapsim. Boj se Allaha i izmiri ono što je bilo prije, jer je to hakk muslimana kojeg ja nemam pravo zanemariti.” Zatim ga je vratio u zatvor gdje je ostao sve dok nije čuo da se Omer razbolio. Omer b. Abdulaziz je stalno kontrolisao svoje namjesnike i raspitivao se za njihove postupke, te ih kažnjavao za njihove propuste. Jednom od njih je napisao sljedeće: “Sve je više onih koji ze na tebe žale, a sve manje onih koji ti se zahvaljuju, ili ćeš se popraviti, ili ćeš odustati. Selam!”

Ovakav Omerov odnos prema svojim namjesnicima i konstantna pratnja njihovog ponašanja dala je rezultate u borbi protiv korupcije i nepravde. Njegove stalne provjere svojih namjesnika su rezultirale time da su oni stalno bili pod oprezom, bojeći se da će uraditi nešto zbog čega će biti osumnjičeni ili optuženi. Omer je ohrabrivao običan svijet da otvoreno kažu što imaju reći protiv njega i njegovih namjesnika i uposlenika, a ovi su znali da će to imati koristi. On je tražio od svih da ga upozore na sve što je oprečno Kur’anu i sunnetu, jer je bio svjestan da muslimanski ummet nema potrebe ni za čim drugim osim Kur’ana i sunneta i da je to krajnji cilj vlasti.

Nadam se da ćemo iz ovog kratkog prikaza shvatiti šta je nama danas činiti kako bi bar djelimično ispravili nepravdu koja je uzela maha u našem društvu, te konačno krenuti putem uspostave pravde koja je osnovni uvjet stabilnosti jednog društva.

Izvori:

  • Ali Muhammed es-Sallabi, El-Halifetu er-rašid vel-muslih el-kebir Omer b. Abdulaziz, Dar Ibn Kesir, Damask, 2009.
  • Ebu Muhammed Abdullah b. Abdul-Hakem, Siretu Omer b. Abdulaziz, Darul-ilmi lil-melajin, Bejrut, 1967.
  • Abdullah b. Abdurrahman el-Har’aan, Eserul-ulemai fi el-hajati es-sijasijeti fi ed-devleti el-emevijjeti, Mektebetu Er-Rušd, Rijad.
  • Muhammed b. Mešib b. Selman, el-Kahtani, En-Numuzedž el-idari el-mustehlas lk Omer b. Abdulaziz, Menšurat Ummu el-Qura.