Osmanlije su ostavile svoj jasan i neizbrisiv trag na svjetskoj pozornici putem svoje države koja je trajala stoljećima. To se vidi kroz kulturu, književnost, običaje i jedinstven svakodnevni bonton i pored razuđenog mozaika naroda koji su bili njeni podanici.

Neki od tih običaja zadržali su se do dan danas, unatoč činjenici da je prošlo više od 100 godina otkako je osmanska država nestala sa scene.

Evo nekih:

1 – Čaša vode uz kahvu:

Osmanlije su uvijek svojim gostima servirale vodu sa kahvom. Ukoliko bi gost bio sit, prvo bi pružio svoju ruku prema kahvi, a ukoliko bi dao prednost vodi, domaćin bi razumio da je gladan, te bi poduzeo sve da pripremi što bolju trpezu. Ovim običajem bi domaćin nahranio musafira, a da ovaj ne mora da to traži.

2 – Zvekir na ulaznim vratima:

Za vrijeme Osmanlija na vrata kapije su se stavljala dva zvekira, jedan manji, a jedan veći. Kada bi se zakucalo na vrata putem manjeg zvekira, domaćini bi znali da na vrata kuca ženska osoba, te bi hanuma kuće izlazila i otvarala joj vrata.

A kada se na vrata zakuca putem velikog zvekira, znalo bi se da je pred vratima muškarac te bi domaćin izlazio da mu otvori vrata. I danas se u Turskoj, pa čak ponekad i kod nas, stavljaju zvekiri na ulazna vrata, kao sjećanje na tu lijepu tradiciju, po kojoj se na vrata kucalo blagim zvukom, kako se ne bi uznemiravali ukućani.

3 – Skidanje obuće prilikom ulaska u kuću:

Skidanje obuće pred vratima, ili na samom ulasku u kuću, čak iako ti domaćin kaže da ne treba (ukoliko zna da to nije običaj kod gosta koji dolazi). Kod muslimana Turske (i Balkana) je edeb izuti obuću.

4 – Žuta i crvena ruža:

Žuta ruža se stavljala ispred kuće u kojoj ima bolesnik, kako bi se upozorili prolaznici i komšije da budu tiši kako ne bi uznemiravali bolesnika.

A kada se ispred kuće stavi crvena ruža to je znak da se u kući nalazi djevojka na udaju, te je moguće doći u prošnju, a ujedno se upozorava od nepristojnih riječi, u blizini kuće, koje bi mogle povrijediti njene osjećaje.

5 – Ezan:

Mujezin sultan džamija u svim mjestima bi učio svaki ezan sa različitim mekamom:

  • Sabahski ezan bi učili “Saba” mekamom, koji upućuje na žalost, skrušenost, samoću i plač pred Allahom.
  • Podnevski ezan bi učili “Rest” mekamom, koji upućuje na ustrajnost na Allahovom putu, podsjećajući tako na odgovornost i poštenje u poslu.
  • Ikindijski namaz bi učili “Hidžaz” mekamom, koji upućuje na čežnju i želju za svetim mjestima, kako bi se obavila umra i hadždž, kao nagrada od Allaha, dž.š. muslimanu za posao koji je cijelog dana radio.
  • Akšamski namaz bi učili “Sika” mekamom, koji upućuje na razmišljanje o Allahovom stvaranju, naročito u momentima zalaska sunca.
  • Jacijski ezan bi učili “Bejat” mekamom, koji upućuje na radost, prijatnost i zadovoljstvo sa onim što je musliman tokom dana učinio od pokornosti Allahu i obaveza prema svojoj vjeri.

6 – Darežljivost bogatih prema siromašnima:

Bogati ljudi među Osmanlijama su vodili računa o tome da prilikom davanja sadake ne povrijede siromahe. Odlazili bi kod vlasnika prodavnica i piljara i tražili svesku veresije, plaćali bi im dugove da ih izbrišu, a da se ne zna ko je to uradio, tako da se siromasi ne bi osjećali poniženim.

7 – Gledanje u čelo i hlače na koljenima mladoženje:

Roditelji mlade bi gledali u čelo i hlače na koljenima mladoženje kako bi našli tragove padanja na sedždu i oslanjanja na ta dva dijela tijela.

8 – Prešli smo granicu, sinko:

Kada bi se stariji ljudi, čija starost prelazi 63 godine, upitali o njihovim godinama, smatrali su sramotnim kazati da su stariji od Poslanika, s.a.v.s., iz poštovanja i posebnog odnosa prema  njemu, pa su odgovarali: Prešli smo granicu, sinko.

Allahu ekber! Zaista nema edeba nad edebom islama!